#bediranje

[mathiasriverus]

PRLJAVO KAZALIŠTE - Tu noć kad si se udavala, Na badnje veče, Ako tražiš...

Samo bediranje...

[luken-luken]

Ovaj svijet u kojem se nalazimo sastoji se od ovog opipljivog, svega nam vidljivog sloja i onog nevidljivog svijeta, iznad nas, kojeg možemo samo zamišljati. No postoji još jedan svijet koji se nalazi između ta dva sloja, ni dolje ni gore. Taj je nekima vidljiv, a nekima ne. Mi, ti i ja na primjer, ga ne vidimo dok ga Oni vide. Štoviše žive u njemu. Ali nemoj misliti da je taj sloj samostalan jer isto kao što ni duh ne bi postojao bez tijela tako ni taj sloj ne bi postojao bez našega. Naše kičme i ruke zapravo održavaju njegovo postojanje. U tom Njihovom svijetu sve je isto kao i kod nas, Oni su zapravo ljudi isto kao i mi, ali za njih vrijede drugačija pravila. Na primjer, kada mi pogriješimo onda snosimo posljedice, a Oni se uz pomoć najvažnijih i najjačih pravnika izvlače uz veliki broj lica koji oplakuju Njihove kratkotrajne žrtve. Njihova se lica vraćaju na prednje stranice časopisa, a naša ih zatupljeno gledaju iz zatvorskih ćelija.

Oni kroje Zakone, oni kroje Istinu. Zakon je: Zločin zahtjeva kaznu. Istina je: Ovisi tko je počinio zločin.. 

Mi upozoravamo na univerzalne vrijednosti i pravdu dok nas njihovi pratitelji guše špotanjem i ruganjem. Ti isti malodušni, častohlapljivi pravednici koji su te spuštali na zemlju na kraju dana klanjaju se do poda Njihovim iskrivljenim moralnim kodeksima. Oni se hrane na tuđoj patnji i tuzi, to je ulje koje podmazuje Njihove zupčanike, dok je pokunjeni rad tih istih Njihovo gorivo. Oni zarate dvije strane pod krinkom da se bore za nebeske vrijednosti i baštinu, pa ti ljudi rado i bez previše razmišljanja oduzimaju jedni drugima živote. Kao i uvijek ratu dođe kraj, ali nikada se ne zaboravlja pa tenzije ne mogu nestati te se one drže na određenoj razini do trenutka kada opet treba zaratiti strane.  Naša zemlja nije jedna velika Rusija u kojoj su oni vladajući toliko jaki, da je već uobičajeno i sigurnije gledati sa strane dok moćnici vrše korumpirane radnje. Ne radit se niti o staroj Britaniji gdje plemstvo gazi narod čija malograđanska svijest ne dopušta da se podigne glas. Kod nas se pomiješala pristojnost habsburškog pseudoplemstva s oholom svojevoljom Slavena i prije par godina stvorila narod već stoljećima star. I ponosan je taj narod te pušta da ih vode Oni koji iza zatvorenih vrata sceniraju nepredvidivi tok ovoga mladog kozmosa. Mi živimo u tragediji bez tragičnog junaka, početka i kraja. Ta samoodrživa distopija traje još otkada je netko za nešto rekao da je njegovo, a njenu ćemo oprečnost do kraja života poznavati samo kao puki idealistički pojam. Ne preostaje ti ništa osim da sam sebi kopaš grob i potrudiš se iskopati još nešto zemlje sa strane da bi svome djetetu olakšao posao. 

[gothamov]

Zbediro se

[luken-luken]

kome je nestalo vrijeme

pisao bih nešto al sam prazne glave neki duhovi me gnjave duša me izbjegava stoji izvan mene kada tražim je hvata se za sjene i izbjegava odgovornost pa je red na meni da jedem govna a izgubio bih se u sjeni u sjeni u mraku u dimu u magli tamo sam stajao i mozak mi sagnji a gnjil je od duhova što sam upakirao u se duvni mi ga divno oh ti upakirani duše oduvaj natrag odakle i dolaziš oduvaj u pizde materine i nemoj da prilaziš pragu moje duše

[luken-luken]

Udahni zrak

Udahni maglicu, izdahni je. Pogledaj u sunce, ne izravno. Gledaj u osvijetljene stvari. Neki koraci rutine jako su korisni. Sunčeva svjetlost katkad skida slojeve s onoga što vidimo, a onda zapuše i vjetrić i skine još komadić sloja jer se netko tamo sažalio. Ili netko tamo ne osjeća ništa. Što radi netko tamo? Udahni maglicu, izdahni je. Možda nije maglica, možda su plinovi. Nevidljivi plinovi, razni kemijski elementi, nevidljivi tvome oku, za koje ne znaš kako funkcioniraju, s čime se spajaju u tvome organizmu i kako kuhaju ubojitu formulu. Je li bitno? U Sunce ne možeš gledati, nema ga jer je noć, a mjesec ne sjaji toliko uz sva ta bijela svjetla što ga imitiraju.  Uđi u pun bus, probaj pojest sve te ljude. Jednog po jednog. Ne moraš, bit ćeš uskoro doma. Dijete je pored tebe, ono je u očevim rukama. Nekom kemijom su ga stvorili on i njegova žena. Sin više voli svoju majku nego oca. Otac ima lice puno ožiljaka, govor mu nije opušten, odjeća mu odaje da nema para, a narukvica da bi ih volio imati. Strah je potisnuo duboko, duboko, isto kao i majka, te na silu prešao preko svega, ne znajući da ga prati sjena. Sjena se ne odvaja, nit nestaje na silu. Gdje nestaju sjene?

Žalim djecu malih kriminalaca, žalim djecu radnika, žalim djecu tužnih, žalim djecu ružnih, žalim djecu lijepih, žalim djecu bogatih, žalim djecu vegana, žalim djecu robota, žalim djecu nesretnih. Žalim djecu koja imaju malu šansu da nauče preskočiti potok ili skočiti s krova na krov. Preskoči potok pa se možda smočiš, al’ probaj preskočit potok. Skoči s krova na krov, možda polomiš sve kosti, ali probaj skočiti s krova na krov. No, znam da je teško, ja sam zadnji koji će probat preskakat, pa možda na kraju krajeva nije ni strašno ne pokušavati, a vjerujem i da pitamo mnoge rekli bi nam da je to sasvim normalno. Mantra: To je sasvim normalno. To je sasvim normalno. To je sasvim normalno. Zato izađi van i pozdravljaj prošlost o kojoj ćeš učiti za nekoliko stoljeća i brinuti neke tadašnje brige.

[luken-luken]

Dnevnik

Ne držim dnevnik jer sam lijen, ali i zato što ne vidim smisao u opisivanju dana kada zapravo stojim na jednoj točci. Vrijeme ide, sve oko mene raste ili se raspada, kako god, ali moj um ili duša stoje na mjestu što ne znači da miruju. Jako su vibrantni, divljaju na mjestu, usporedio bih ih s redom, odnosno kao da stoje u redu koji se ne pomiče već neko vrijeme. Čak su i godine prošle otkad sam shvatio da nešto nije u redu, a sada je došlo do toga da mi i osmijeh za koji sam godinama mislio da je iskren blijedi. Nije da me strah svog općeg dojma već me strah da ću postati iskreno nesretan. S druge strane pola vremena provodim dijeleći osmijehe jer nisam čuo što je druga osoba rekla ili jer jednostavno nemam što za reći pa sam u opasnosti da možda postanem neiskreno sretan. To mi i dalje zvuči kao loš posao. Počeo sam grebati u Junga i jako mi se svidi čovjek, zahvalan sam mu za to malo informacija što sam prikupio. Ulažem nadu u učenja što je izbacio, ali iskreno strahujem da neću stići saznati kako da si pomognem, čisto zbog okoline koja žuri puno ispred duše. Patim, a nemam kome reći da zaustavi malo sve da se odmorim jer svi pate, svi su patili, svi su prošli put pa bih morao moći i ja, a u slučaju da ne mogu poseban sam slučaj. To također zvuči kao loš posao. Manjak motivacije, nerad, lijenost i ostali simptomi prčiguza što su doveli do niskog samopouzdanja i dugogodišnjeg njegovanja "maloga" mene više mi se ne čine kao uzrok već kao posljedica, a da bi se uzrok trebao skrivati negdje mnogo dublje. Prvi put sam povezao neke snove koji su mi se ponavljali i uvidio kako su izravno utjecali na moju situaciju s okolinom i iako ne vjerujem svojim tumačenjima, potreba za pomoći je vidljiva ako je san koji se desio prije otprilike osam godina gurnuo prvu dominu koja je uzrok padanju i ovima danas. Osjećam da je padanje domina pri kraju, ali ne znam hoće li domina nestat ili će moj prst (jer ničiji drugo ne može biti) uletiti i zaustaviti padanje. Mislim da je svima poznat onaj osjećaj nezadovoljstva koji dovodi do takve slabine duše da je rad totalno nemoguć, a mozak krivi travu, ekran ili koje god drugo sredstvo umrtvljivanja. Želja za sredstvom dolazi od nekud drugdje.

Ne želim biti onaj lik koji će reći: "Sjebali ste me!", pun mržnje, žaljenja i gađenja. Vidim da mogu biti, ali neću. I njih isti takvi zajebi voze kroz današnje dane kao i većinu ljudi jer duša kao oblik izvan ovih dimenzija ne poznaje vrijeme i srasta u dimenzijama malo daljim čovjeku, ali ipak vrijeme utječe na nju u obliku veza uzroka i posljedica i ako se ne uvidi veza (ne mora čak biti niti ona prvotna već jedna od ključnih) zacrtana je slijepa ulica propalog trenutka, odnosa ili, u najgorem slučaju, života. A nas s druge strane cijelo vrijeme požurivaju, stišću i nasilno gurkaju, tjeraju nas da sami oko nas podignemo kavez od vremena potpuno potisnuvši da je i njima samima duša u istome problemu. 

Valjda je jasno što sam htio reći o načinu na koji vrijeme kakvo danas shvaćamo ignorira dušu. Zbog tog ignoriranja ja o ovome problemu pišem u prvom licu iz svoje perspektive, ne hvatam širu sliku što mislim da ne umanjuje vrijednost ideje, ali da i ovog teksta. Nadam se da ću nadići to.

Sjebani smo, od skoro pa svega, ne kužim čega, ali nazirem nešto. Ajmo razgovarati.

[luken-luken]

paratus sum imbre bullae, tumblre ti mi ga poduvaj

Trenutak mi je takav da pišem ovakvu poeziju:

Zamotaj se... u rizlu... I PODUVAJ SE! kao što sam se i ja Vrijeme mjerim samo da bih Da bih se prisjećao koliko sam spor NESTANAK!!! nestanak identiteta I bolje da je nestao Tako ne postoji ništa što bi sebe mrzilo, Nit' postoji netko tko bi mogao mrziti.

Ne mora ni biti pjesma, može biti i dramska točka. Recitiram ovo gol i sam na pozornici, naglašavam ključne riječi i dramatičan sam u izrazu i pokretu. Bravo, bravo, pljesak, pucketanje prstima. Mogao bih pisati takvu poeziju ili dramske točke, ali neću!