#Zvizdan

[xx-sharpfawngz-xx]

Lil preview of The Thing!

Bonus good ending sprite:

[sharp-fawngz]

My annual pirate phase is here!

The crew of Zvizdan are technically holding Miloš hostage but he's just chilling there and bitching (they really need a doctor on board because half the crew has stomach issues)

[gregor-samsung]

Zvizdan [The High Sun] (Dalibor Matanić, 2015)

[xavierkat]

Work prep, of the good kind. 

I tend to have mixed feelings about Croatian post-war films, and so I have mixed feelings about this one as well. But I love this middle story so much. 

- Zvizdan, Dalibor Matanić, 2015 

[mabohstarbuck]

Zvizdan / The High Sun ( Dalibor Matanić )

[oeliagouret-blog]

Soleil de plomb (Zvizdan)  Réalisé par Dalibor Matanic - 2015 Trois histoires d’amour, trois décennies sur fond de conflit de l’ancienne fédération Yougoslave, avec les mêmes acteurs principaux pour chaque histoire.  Une accumulation de plans détails, de non dits. Des tensions silencieuses s’installent.  Trailer : https://www.youtube.com/watch?v=pcWDMgipJ78

[serienguide]

Zvizdan Track your TV-Shows and Movies www.serienguide.tv Source: https://www.themoviedb.org/

[kinematografija-blog]

New Post has been published on Kinematografija

New Post has been published on http://www.kinematografija.net/film-zvizdan-u-spanjolskoj-kinodistribuciji-1228/

Film "Zvizdan" u španjolskoj kinodistribuciji

HAVC

Nagrađivani film “Zvizdan” redatelja i scenarista Dalibora Matanića, od ovog tjedna moći će se gledati i u kinima diljem Španjolske pod nazivom “Bajo el sol”. Za kinodistribuciju zaslužna je kuća Surtsey Films, a film će se u Španjolskoj premijerno prikazati u Madridu gdje će sam Dalibor Matanić publici predstaviti svoj film.

Nakon Francuske, Kanade, Nizozemske, Njemačke, Turske i Italije u kojoj je preko 60 000 gledatelja pogledalo Matanićev film, “Zvizdana” će imati priliku pogledati i španjolska publika. Inače, “Zvizdan” je premijerno prikazan 2015. godine na festivalu u Cannesu u programu Un Certain Regard, a nakon što je obišao preko 30 festivala, primio je i brojne nagrade u raznim kategorijama.

“Zvizdan” je drama o zabranjenoj ljubavi smještenoj u kontekst etničke netrpeljivosti i povijesnog nasljeđa. Glavne uloge u filmu igraju Tihana Lazović i Goran Marković. Film je proizvela Kinorama u koprodukciji s Gustav filmom iz Slovenije i SEE Film Pro iz Srbije, a proizvodnju je podržao HAVC.

https://www.youtube.com/watch?v=pcWDMgipJ78

  Nastavi čitati

Nagrađeni mladi filmski redatelji na Dub...

Pregled filmske 2016. hrvatske kinematog...

Održana svjetska premijera filmskog hita...

Trijumf komedije „Toni Erdmann” na nagra...

.yuzo_related_post imgwidth:160px !important; height:150px !important; .yuzo_related_post .relatedthumbline-height:15px;background: !important;color:!important; .yuzo_related_post .relatedthumb:hoverbackground:#fcfcf4 !important; -webkit-transition: background 0.2s linear; -moz-transition: background 0.2s linear; -o-transition: background 0.2s linear; transition: background 0.2s linear;;color:!important; .yuzo_related_post .relatedthumb acolor:!important; .yuzo_related_post .relatedthumb a:hover color:!important;} .yuzo_related_post .relatedthumb:hover a color:!important; .yuzo_related_post .yuzo_text color:!important; .yuzo_related_post .relatedthumb:hover .yuzo_text color:!important; .yuzo_related_post .relatedthumb margin: 0px 0px 0px 0px; padding: 5px 5px 5px 5px; .yuzo_related_post .relatedthumb display:block!important; -webkit-transition:-webkit-transform 0.3s ease-out!important; -moz-transition:-moz-transform 0.3s ease-out!important; -o-transition:-o-transform 0.3s ease-out!important; -ms-transition:-ms-transform 0.3s ease-out!important; transition:transform 0.3s ease-out!important; .yuzo_related_post .relatedthumb:hover -moz-transform: scale(1.1); -webkit-transform: scale(1.1); -o-transform: scale(1.1); -ms-transform: scale(1.1); transform: scale(1.1) .yuzo_related_post overflow:inherit!important; jQuery(document).ready(function( $ ) //jQuery('.yuzo_related_post').equalizer( overflow : 'relatedthumb' ); jQuery('.yuzo_related_post .yuzo_wraps').equalizer( columns : '> div' ); )

[garrulus]

Zvizdan. Senj, Croatia.

[urbanidesnicar]

Orkestar Briselskih duvača

“O zabrani ZDS-a ćemo razgovarati. Sve je to ionako nedopušteno”, kaže najveći shupak u Hrvata, drug Andrej Broz. O čemu češ ti jado razgovarati, kad rata vidio nisi? Niti imaš naciju i vjeru. Trofazni imaju Dragačevske trubače, a mi naš "Orkestar Briselskih duvača". Čiji je dirigent umislio da je Napoleon. U što duvaju? U obzir dolaze samo elitne chune, uključujući i onu Austrijskog premijera. Ovo je za plakati... Kada bi zamijenili Vladu i Sabor sa nasumično izabranim ljudima iz telefonskog imenika, nitko ne bi primijetio razliku.

Zašto je Pelješki most na naslovnicama svih režimskih medija, i to evri dej? Čemu slikanje svakih 10cm dodane konstrukcije? Da nam daju do znanja da je ON zaslužan za to. Mali Plenko iz Kumrovca. Najveći sin naroda i narodnosti. Istina je ipak mrvicu drugačija. Most nam i te kako treba i oko toga uopće nema rasprave. Ali čime smo ga platili? Gubitkom slobode, suvereniteta i digniteta. Te stvari nemaju cijenu i nisu na prodaju. Mogli smo ga platiti običnim novcem i kreditima. Svakako  smo zaduženi ko' pokojna juga. I šire... 

Opet nas čeka ono, što smo već jednom proživjeli u titinoj tvorevini. Puta dva. Vrh vojske i policije je na njihovoj strani. Sve su ih kupili ili ucijenili. Braniteljske udruge su perfidno zavadili, tako ćemo se ovaj put malo teže organizirati. Neki su se prodali za žderanje i lokanje po restoranima, što se vidi i po izgledu. Jer lakše ih je preskočiti, nego zaobići. Bojim se da su: policijska država, represija i diktatura, neizbježan scenarij. Opet se vraćamo u tamna vremena, gdje se zbog vica išlo na robiju. Garantiram da će za godinu dana, sve osim klanjanja anemičnom vođi, biti proglašeno kaznenim djelom. A umjesto Vice Vukova, u svoja 4 zida čemo tiho slušati Thompsona.

Stvorili su novu generaciju izdajnika i poslušnika, tako da se ne treba čuditi ako te prvi susjed prijavi. Obični vojnici ili policajci nisu krivi. Niti ih se što pita. I ti ljudi imaju obitelj i boje se da ne ostanu bez posla. I upravo zato gromoglasno šute. Ipak, ako im BOLJŠEVIČKA VLAST naredi da krenu na svoj narod, vjerujem da će većina odbiti poslušnost. Malo nas je, ali smo zajebani...

Ovakvu vlast, Hrvatska do sada vidjela nije. Čak mi i zlikovac Račan, danas liči na liberala. Fale mi riječi za opisati količinu mržnje, koju ove spodobe imaju prema RH i njenom narodu. Ovo je mater trebala bacit u čatrnju, čim se rodilo. Poput prvih mačića. A zašto nas mrze? Jer ne vjeruju u ono, što je nama SVETINJA. U njihovim sitnim dušama, nema mjesta za ideale. Mi još uvijek držimo do njih i spremni smo na žrtvu. Upravo zato nas ne mogu smisliti.

Rješenje? Ja ga ne vidim, ali nije ni potrebno. Zašto izmišljati toplu vodu, kad su pametni ljudi već napravili bojler? Dakle, recept bi trebao biti isti kao i 91. SLOGA, VJERA, HRABROST I LJUBAV PREMA DOMOVINI. Jedini ispravan put...

Kažu da je odapeo Mladićev ratni snimatelj. Ercegom su ga zvali. Primao je braniteljsku mirovinu a ranjen je na Palama u četničkoj uniformi. Kako to? Ima se, može se. Mi smo Švicarska u malom i ima love za sve. Osim za Hrvatske Branitelje. Kao da je bitno tko je u kojoj vojsci bio? Nećemo valjda da budemo "cepidlake". Inače, dotični smrad se u slobodno vrijeme bavio pedofilijom i terorizmom. O mrtvima sve najbolje, vele neki. Evo pokušavam već sat vremena, ali ne mogu. Od smijeha...

Ajmo malo o "smrtonosnom" virusu. Korona putovnice su samo uvod u ono što slijedi. Mikročipiranje, totalni nadzor, gubitak privatnosti i još svašta nešto. To zahtijeva malo dublju analizu, a ne da mi se. Ovdje se ne radi samo o cijepljenima, nego o kompletnoj populaciji. Slobodno me zovite teoretičarem zavjere, ali vidjet ćemo za par godina tko je bio u pravu? Ako preživimo...

Jer kad se ONI počnu "brinuti" za tvoje zdravlje, tek si onda najebo. Obilježen si za čitav život i konstantno si pod prismotrom. Kažu da je "Rockefeller fondacija" glavni financijer ovoga monstruoznog projekta. Gates, Soroš & co. su samo neke od sporednih faca. Donatori i filantropi, tepaju im mediji za potrebite ovce.

Svi smo čuli za jednog od glavnih igrača SEKTE, koja provodi veliki reset. Klaus Schwab - po zanimanju psihopata. A nu sad ovo. Mater mu se zvala Marianne Schwab (djevojačko Rothschild). Ćaća joj je bio bankar Louis Rothschild, jedan od osnivača kabale. Slučajnost? Dašta je...

Zašto je u skoro svim državama sa marionetskim vladama, obvezno cijepljenje vojske? A u Kini nije. Neka svatko proba sam zaključiti, imajući na umu da je 2+2 vazda bilo 4. Još jedna bitna stvar. Imam fenomenalan osjećaj da će cjepivo biti kao Windows. I da ćeš ga morati "ažurirati" svake godine. Jer će virus non-stop mutirati u nove "sojeve i varijante". Da ponovimo. Nije cjepivo napravljeno radi korone, nego je upravo obratno.

Kad postignu željeni rezultat, GOSPODARI KAOSA mogu u roku par tjedana zaustaviti PLANDEMIJU. Kako? Vrlo lako. Samo trebaju proglasiti epidemiju gripe, i kroz svoje medije uporno ponavljati istu priču. U isto vrijeme bi brojke umrlih i ranjenih od korone, polako nestajale sa ekrana. Hoće li i za gripu biti obvezno cijepljenje, i sa kojim otrovom? Odgovor na ovo pitanje, nadilazi moje skromne kapacitete.

Neki tvrde da im je sve jasno. Meni nije. Ne razumijem ljude koji nemaju nikakve simptome a svako malo se testiraju? Isto kao da ja svaki tjedan idem na groblje, vidjeti jesam li otego papke...

Ako sam dobro shvatio, najveći problem glede cijepljenja je slijedeći. Svi mi u sebi imamo antitijela i prirodni imunitet koji nas čuvaju i bore se protiv virusa. Cjepivo za Kinesku gripu ublažava njene simptome, ali nam ujedno slabi imunitet. Tako da svaka slijedeća epidemija može biti kobna. Poanta brnjice iliti maske? Samo KONTROLA i ništa više. Ajmo ovako. Možemo li golim okom vidjeti virus? NE. A rupice na maski? DA. Zašto? Jer je virus 5 TISUĆA puta manji. Mislim da je svakoj razumnoj osobi ovo jasno.

Upekne zvizdan u sred ljeta i odmah panika. "Globalno zatopljenje", kažu. Izgleda da je u titino doba bilo bolje? Nikada nismo morali paliti klimu, jer je nije ni bilo. Ali je zato bilo benzina. I to svaki drugi dan. Ko' to more platit? Idemo dalje. Sastavi ljetna oluja i nastanu poplave. "Klimatske promjene", vrište Greteni. Čekaj malo. Zar prije nije bilo poplava? Ako nije, koji je onda k*rac NOA pravio arku? Onako, iz zajebancije?

Ovo čemu danas svjedočimo je UMOCID (seks sa zdravim mozgom). Slijedeća faza je GENOCID. Ovu riječ svi razumiju. Ali je većina primjenjuje u pogrešnom kontekstu. Prvo im padnu na pamet Hitler i fašizam. Je li to baš tako? Slijedeće podatke nisam izmislio ja, nego se radi o neoborivim povijesnim činjenicama. U XX stoljeću je bilo 170 MILIJUNA  žrtava genocida. Gospodinu s brčićima se pripisuje oko 10 000 000. Tko je onda pobio ostalih 160 milijuna? Boljševici, "saveznici" i komunjare. Čuj saveznici, pitat će se neki? Dakako.

Primjer prvi. Oko milijun njemačkih vojnika se koncem rata predalo Amerikancima. Zatvoreni su u logore, gdje su umrli od: gladi, bolesti i smrzavanja. Naredbu je osobno izdao General Eisenhower. Primjer drugi. Izjava "velikog" Winston Churchilla (5.2.1946): "Ne trebamo se brinuti o 5-6 milijuna Nijemaca koji se nemaju gdje vratiti. Staljin će se pobrinuti za njih i ovaj problem će jednostavno nestati". Bombardiranje Dresdena, atomske bombe na Hiroshimu i Nagasaki, diktatore poput Mao-a, Pol Pota, ćopavog i ostalih, ne treba ni spominjati. Zaključak? Nije baš sve crno-bijelo, jer uvijek postoji i nijansa sive.

Sve napisano je bazirano na činjenicama, malo logike i mome osobnom mišljenju. Vrijeme će pokazati jesam li falio...

A tek tada ćemo vidjeti, čija majka štedi na mesu dok pravi gulaš? 

"ZA DOMOVINU SPREMNI"

[jasna19]

TV za u drugu sobu

TV za u drugu sobu

Preuzeto sa Google.

    Film ‘Zvizdan’. Treća priča. Rejv žurka, svi odvaljeni od alkohola, narkotika i života.

Gleda malo u telefon, divi se kućama na obodu Beograda, na obali Jadrana, Krf je takođe u opciji, a zvirne i u pravcu televizora i komentariše:

– A viđi ove domaćice, bogoti? To kutlaču nije ufatilo u ruku nikad… A i što će joj kutlača, kad ima onoliku jezičinu kâ kutlača. I odvede ga.…

[bigbearvoid-blog]

Dalmatinski 1

iđemo ij aj a a a e e ist moš oš neš je did ka more more iden iden oda oda neman neman idro prova zvizdan mati mate mat mater jopet gori gore gore gore sidi sidi sija rika riva bija bija proša šalpa guća maja ćuko ćuka asti jerbo amo amo tovar ćaro žmul vaculet ma ke ma je jema

[brlog]

7.

Côn Đảo je arhipelag na jugoistočnoj obali Vijetnama, u Južnokineskom moru. Sastoji se od 16 otoka, od kojih je najveći Côn Sơn. Za vrijeme francuske kolonizacije, otok je služio kao glavna kaznionica za političke zatvorenike i imao reputaciju kao mjesto paklene torture; nadimak mu je bio 'vražji otok'. Kad su Francuzi 1954. ispali iz priče, otok je preuzela vlada Južnog Vijetnama koja ga je nastavila koristit kao zatvor za protivnike režima. Za vrijeme Vijetnamskog rata (tako ga zove cijeli svijet, osim Vijetnamaca, koji ga zovu Američki rat), Amerikanci - koji su bili saveznici Južnjaka - su na otoku sagradili nove zatvore, kao i održavali ove postojeće, sveukupno 11 komada. U 113 godina, znači od 1862. pa do 1975., svoje živote tu je ostavilo oko 20 000 ljudi. Koma. 

No ipak, zahvaljujući tome što je tako dugo bio izoliran od normalnog života i razvoja (a i američkog bombardiranja), otok ima brutalno očuvanu prirodicu; džunglu, more, šume mangrova, koraljne grebene, endemske vrste guštera i crnu vjevericu, otočiće na kojima se gnijezde ptice, plaže na kojima kornjače polažu jaja. Sve ovo, naravno, je danas ugroženo ubrzanim razvojem otoka, ali dio je ipak zaštićen područjem Nacionalnog parka. Kad se sve zbroji i oduzme, Côn Đảo pruža ono najljepše od Vijetnama, ali to je sve tako krhko da postoji velika šansa da ubrzo bude proždrto u raljama kapitalizma. Mi smo bome došli u zadnji čas!

Naš katamaran je uplovio na Côn Sơn u popodnevnim satima, i dok smo iz luke došli do grada, spustio se mrak. I doslovno, i preneseno. Došli smo do hostela u kojem smo bukirali sobu, i vlasnica nas je zabezeknuto gledala. Sve je popunjeno, nema nikakve rezervacije! Šta se dogodilo? Ja sam naravno zajebala jer sam slučajno bukirala za krivi mjesec. Koji kreten! I tako smo se našli na ulici, beskućnici. 

Špica je sezone i na otoku baš i nema slobodnih kreveta, ali uspjeli smo nać sobu (bez prozora) u hotelu za jednu noć. Nije ni jeftina, 500 000 dongova (140 kn), al ajde, nećemo bankrotirat. To s prozorima je ovde česta pojava jer su kuće uske i duge, i ljudi ih jednostavno ne znaju isprojektirat da budu dobre. A možda da plate arhitekta? Ha! 

Izuzmemo li histeriju oko smještaja, oduševljeni smo gradom. Sve je uredno i čisto, nema smeća na ulicama. Francuzi su ostavili u naslijeđe ulice s drvoredima u ortogonalnom rasteru i šarmantne vile, čiji kolonijalni stil Vijetnamci kopiraju na svojim kućama - koliko uspješno, o tome bi se dalo raspravljat. Sve je puno restorana i kafića, svi su puni em lokalaca em turista, grad je živ! A opet, potrebno je samo 5 minuta vožnje motorom da dođeš do početka šume, gdje kravice bezbrižno žvaču grmlje. 

Slika 1: Riva

Slika 2: Lijepa ulica s drvoredom

Slika 3: Stara francuska kolonijalna vila koja je propala

Slika 4: Domaća goveda slobodno šeću ulicama

Sutradan ujutro pretražili smo opet booking i našli slobodnu sobu u nekom homestayu; nismo bukirali nego smo odlučili otić tamo osobno i pokušat dobit bolju cijenu. Kad smo došli do kuće, bila je zaključana i nije bilo žive duše pa smo se otišli raspitat kod susjeda znaju li možda vlasnika, da ga nazovemo. Susjedi su ispali totalni carevi i srušili su sve stereotipe o vijetnamskoj negostoljubivosti. Prvo su nas pozvali da ručamo s njima, onda su nam ponudili da besplatno spavamo kod njih ako ne uspijemo riješit smještaj, i za kraj su nam uvalili još kesu punu pive i instant kave. Zauzvrat su tražili samo da malo pričamo na engleskom s njihovom kćerkom, da mala vježba. 

Iako je ideja o besplatnom smještaju zvučala primamljivo, u stvarnosti i nije bila baš bajna. Soba koju su nam ponudili je totalna rupa, na krevetu nema pravog madraca nego samo tanka spužva, nema glave od tuša u kupaonici, nema tople vode, nekakva tarantula se prešetava po zidu… Reko, ljubazni su oni i sve, al rađe da pošteno platimo pa da imamo kolki-tolki komfor ovih tjedan dana, koliko ćemo bit na otoku. 

Susjed je zvao gazdu na telefon i ovaj se uskoro pojavio i otključao nam. Uživo smo uspili dobit bolju cijenu nego šta je pisala na bookingu (400 000 dongova naspram 550 000), i zasad smo bili jedini stanari ovog homestaya s tri sobe. Nije loše! 

Slika 5: Izležavanje u brlogu

Slika 6: Naš cimer - tokay gecko

Slika 7: Ovako izgleda dvorište čovjeka koji se bavi prikupljanjem otpada za reciklažu

To popodne, na preporuku našeg dobrog susjeda, otišli smo se okupat na valjda najgoru plažu na otoku - An Hải; direkt u luci, s masu smeća. Pitam se šta briju ti Vijetnamci ako im je ovo špica!? No dobro, sutra smo već popravili prosjek i otišli na – najljepšu plažu na otoku! Ma možda i u cijelom Vijetnamu. Nalazi se na sjeverozapadnoj strani otoka, i zove se znakovito Hidden beach. Do nje se dolazi preko plaže Đầm Trầu na kojoj ipak ima koliko-toliko turista i par lokala di se može nešto pojest i popit (uzgred budi rečeno, tu smo pojeli zasad najbolju ribu u claypotu, sline mi cure samo kad je se sjetim, mmm). Odšećeš po vrućem pijesku do najjužnijeg dijela, i onda se tamo pomoću špage popneš na velike crne glatke stijene koje čine barijeru između ove dvije plaže. Ovo je sve skupa dobro radit rano ujutro, jer kad sunce posli ugrije crni kamen, to je otprilike ko da hodaš po usijanoj tavi. Na Hidden Beachu nije bilo nikoga osim nas i još 2 ljudi. Nema smeća! Našli smo neko odlično stablo i zavezali hemok, život opet ima smisla! 

Krenuli smo se kupat i Luka je ugledao komad ribarske mreže kako viri iz pijeska. Neumoran čistač kakav je, inzistirao je na tome da otkopamo mrežu da je možemo bacit u smeće. Bome se malo zaletio, nije ga nonić vodija u ribe, ne zna on kolke su mriže! Kopali smo i kopali, iskopali rupu tako duboku da je već i vode bilo na dnu; povuci – potegni - iščupati ne mogasmo. Mreža je ostala tamo di je i bila, mi smo zakopali rupu i podvijena repa otišli ća. Neke bitke jednostavno moraš izgubit... 

Slika 8: Na crnim stijenama

Slika 9: Hidden beach

Slika 10: Rupa i ribarska mreža

Vožnja po otoku je za svakog pravog bikera čista uživancija jer cesta zavija i zavrće, ima uzbrdica i nizbrdica, i iza svakog zavoja viri neki novi landscape, s nekim novim otočićem u pozadini. Meni pak, koja se vozim ko Lukin kufer na njegovom motoru, ta vožnja predstavlja veliku muku i stres. Na svakoj okuci zatvaram oči, lagano vrištim u sebi (a ponekad i na glas) i molim se da ne padnemo. Oko sjeverne i južne punte vjetar posebno jako puše, zavija i huči, more se zabija u stijene; imamo osjećaj ko da smo u Škotskoj. Radi vjetra koji stalno puše temperatura je uglavnom oko 27 stupnjeva - savršena! 

Slika 11: Pogled na djelić arhipelaga. Ovo jadno stablo se savilo od jakog vjetra (koji nas nasreću nije otpuhao s motora :)

Slika 12: Gospodar svijeta

Slika 13: Gledam more gdje se k meni penje

Sutradan ujutro bili smo naprasno probuđeni u 5:30 glasnim pripovijedanjem s gradskog razglasa zbog čega smo se osjetili malo ko u 1984. Ovo međutim nije bila nikakva propaganda već, kako nam je naš dobri susjed kasnije objasnio, javno emitiranje vijesti. Dvaput dnevno, u 5 i po ujutro i popodne, po sat vremena glasnog trkeljanja. Kao koncept možda ok za neka stara vremena, kad nije svak imao jednostavan pristup informacijama (novine, tv, Internet…). Ovako mi se čini možda malo prenasilno prema ljudima koji bi htjeli malo duže spavat (meni ni čepići nisu pomogli). 

Odlučili smo iskoristit ovaj neplanirano dugački dan za obilazak zatvora. Postoji skupna karta od 40 000 dongova s kojom možeš posjetit 3 zatvora: Phú Hải, Phú Tường i Phú Bình. Prvo smo mislili da je bezveze šta ih nisu više stavili u komplet, al realno nakon šta si vidio jedan ili dva – vidio si ih sve. Nažalost nema nikakvih natpisa i objašnjenja na engleskom, zbog čega cijelo iskustvo zatvora ovisi samo o tvojoj volji da guglaš stvari i vidiš o čemu se radi. Kad sam bila još relativno mlada (a.k.a. prije 20 godina) sam posjetila Auschwitz, koji je jedno 20 levela iznad po pitanju muzeološkog koncepta i prezentacije, i na mene je ostavio toliko jak utisak da sam nakon povratka u Hrvatsku još mjesecima čitala knjige o holokaustu i logorima. 

Slika 14: Zatvor Phú Hải

Slika 15: Zatvorenici

Od svih zatvora na otoku najpoznatiji je Phú Tường, tojest njegov dio koji nosi ime 'tiger cages'. Radi se o ćelijama površine cca 4 m2 za 4-6 zatvorenika, koje imaju rešetke umjesto stropa, a na galeriji se nalazi ophod po kojem su stražari patrolirali i odozgo nemilice bockali zatvorenike oštrim štapom i potom ih posipali živim vapnom i zalijevali vodom. Ne treba uopće govorit šta živo vapno radi čovječjem tijelu, ljudima se doslovno koža ljuštila a neki su i oslijepili. Ovakav način tretiranja zatvorenika naravno nije u skladu s III. ženevskom konvencijom pa je uprava držala ovaj dio logora dobro sakrivenim. Javnost je za njega saznala tek 1970. kad je Tom Harkin, budući američki kongresmen, uspio uć unutra i fotkat taj horor, te potom fotke objavio u Life magazinu. 

Slika 16: Tiger cages, ophod na galeriji

Slika 17: Tiger cage

Nakon ovog tmurnog obilaženja čovjeku ne preostaje ništa drugo nego da se ide malo bacit u more. Odabrali smo Lò Vôi, plažu na sjevernoj strani grada. Cijelom dužinom uz plažu nalazi se gusta šumica presličnjaka gdje pravi kužeri kad udre zvizdan dolaze ubit oko u hemoku. Tu i tamo vide se tragovi roštiljanja, praćeni naravno hrpicama nepokupljenog smeća.  Plaža je dugačka i čista, i nevjerojatno plitka; nakon 20 minuta hodanja prema dubokome, bili smo uronjeni jedva do koljena! Odustali smo od ideje da se okupamo u dubokom moru i tako smo se samo brćnuli u plićaku. 

Slika 18: Nasukani stari brod na plaži Lò Vôi

Slika 19: Vječni plićak. Jebiga, tako je to s pješčanim plažama

Idući dan otišli smo na hike do Dam Tre lagune na najsjevernijem dijelu otoka koji je pod zaštitom Nacionalnog parka. Hike počinje jako monotono, zapravo treba propješačit preko užasno dugačke pješčane plaže Vong, i onda je na njenom kraju ulaz u džunglu. Tu se nitko ne kupa, zapravo ni nema žive duše osim nekoliko zaposlenika obližnjeg resorta koji čiste smeće s plaže. Prvo smo bili oduševljeni činjenicom da netko čisti smeće, a onda smo shvatili da čiste samo dio plaže koji se nalazi pokraj resorta, ostatak je i dalje jako prljav. Smeće odnose na svoj mini deponij koji se nalazi odma pokraj plaže, tako da realno - ono je i dalje tu. Luka je bio uznevjeren količinom neonki koje je more nasukalo i vrlo ih je posvećeno sakupljao po plaži, da bi na kraju shvatio da je to sve uzaludno jer se tu ne odvaja ni mainstream otpad poput papira i plastike, a di će tek onda neonke! Poraženo smo bacili neonke na deponij s ostalim smećem i krenuli dalje. 

Slika 20: Zaposlenici resorta čiste plažu Vong

Slika 21: A kad ono iza ugla - deponij

Na kraju plaže dočekala nas je lijepo uređena i popločena staza koja vodi kroz šumu - ovo bome nismo očekivali. Šetnja nije prenaporna, penjemo se na jedva stotinjak metara nadmorske visine. Džungla je lijepa i gusta, i mi smo jedini ljudi u njoj. Nakon nekakvih sat vremena pješačenja došli smo do lagune u kojoj se nalazi kućica za rangere iz Nacionalnog parka. Platili smo kartu i nastavili dalje preko brda, do punte; tu je vjetrovito, valovi zapljuskuju stijene, na ovim škrapama ne uspijeva izrast ništa doli grmlje. Malo smo sjedili i gledali kako se valovi lome o stijene, a onda smo se vratili nazad do lagune i okupali. Ništa spektakularno, more je ljepše kad se gleda. 

Slika 22: Mladi Indiana Jones ponovno jaše

Slika 23: Luka je hipnotiziran snagom valova

Sutradan smo otišli opet na hike, ali ovog puta na zapadnu obalu. Staza, i ovog puta popločana, kreće od zgrade uprave Nacionalnog parka, i vodi kroz gustu prašumu. Prva stanica je špilja Đức Mẹ - ne znamo šta očekivat i uzbuđeni smo jer nismo bili u nikakvoj špilji već mjesec dana! Nakon strmog uspona uspuhani dolazimo na mali plato na kojem je - mala niša u stijeni s oltarom. Toliko o špilji. Razočarani smo i idemo dalje. Slijedeća stanica je  - stablo. Veliko stablo, iz porodice Bischofia Javanica, nedavno je dobilo oznaku Vietnam heritage tree jer je jako veliko i staro. Svaka njemu čast, al vidila sam ja puno veće! Hodamo dalje šumom, i stižemo do plaže Đất Thắm na kojoj nema žive duše. Plaža je kamena, ali djelomično se već nasukani mrtvi koralji pretvaraju u pijesak. U plićaku rastu stabla mangrove i dolazimo u iskušenje da tu objesimo hemok, ali ipak odlučujemo krenut dalje. Iduća stanica je plaža Bàng do koje se treba spustit jako strmim stepenicama (uzdah, po njima će se trebat popet i nazad gore). Tu nalazimo još 5-6 ljudi, neki se kupaju, a neki se fotkaju za instagram u plićaku. Plaža i nije nešto, a nema baš ni hlada. Uz rub je nasukano smeće iz mora, i prije nego šta smo otišli, pokupili smo podosta PET ambalaže da je bacimo kasnije u smeće. Nikad ne treba propustit priliku svojim primjerom pokazat drugima kako se brine o okolišu! 

Slika 24: Razočaranje ‘špiljom’

Slika 25: Najveće stablo na Côn Đảu

Nakon uspona nazad na stazu pronalazimo putić za koji mislimo da je prečac do plaže Ông Đụng - naše iduće destinacije. Put nije ucrtan na karti ali je prohodan pa krećemo njime - lijepo je za promjenu bit u šumi i ne hodat po popločenoj stazi! U jednom trenutku put biva naprasno prekinut asfaltiranom cestom i nemamo izbora nego nastavit dalje njome do plaže. Oko plaže se jako puno radi, grade se nove staze, a gradi se i velika nova cesta koja će od luke vodit zapadnom obalom otoka pa je sve raskopano i puno bagera. Ovo je očito najpristupačnija plaža u Nacionalnom parku jer je najuređenija; ima i kafić, može se rentat oprema za snorkelanje ili uzet brodić da te odveze na neki od otoka u arhipelagu. Kupili smo pive i sjeli da odmorimo, kad nam se približila familija od tri majmuna. To su najobičniji žicaroši koji samo hoće našu hranu, a jedan mi je čak i pokušao ukrast šešir. Bezobraznik! 

Slika 26: Šumski telefon. Nije bilo odgovora, bit će da svi spavaju

Slika 27: Majmuni

Ovo je bila zadnja plaža na našem hikeu pa nam nije preostalo ništa drugo nego da se na njoj okupamo. Nakon toga smo krenuli dalje, stazom koja nas je trebala odvest do stare francuske plantaže Sở Rẫy. Staza je u jednom trenutku naprasno prekinuta iskopom za novu cestu, ali to nas nije obeshrabrilo. Uzverali smo se preko rova i došli s druge strane gdje smo pronašli nastavak staze. Nažalost, nismo dugo nastavili dalje jer staza je nekoć očito meandrirala, a sad je većim dijelom uništena prokopom. Morali smo se oprostit od ideje da odemo do plantaže. Nemilosrdno uništavanje prirode radi izgradnje jedne sasvim nepotrebne ceste je pokazatelj kojoj vrsti turizma naginje Nacionalni park, nažalost, ja tu već vidim autobuse pune kineskih turista. Šteta, a moglo je bit lijepo. 

Slika 28: Demolirana staza prema Sở Rẫy plantaži

Sutradan smo odlučili otić do južne strane otoka okupat se na plaži Nhát - jedinoj na kojoj još dosad nismo bili. Bili smo skoro spremni za otić, ja sam išla uzet japanke sa stalka za cipele ispred kuće i - udrila svom snagom glavom o čelični nosač za klimu. Odma sam sjela na stolicu i počela jaukat jer je jako bolilo, a Luka je po običaju tvrdio da previše dramatiziram i da mi nije ništa. A potom mi se krv počela slijevat s glave i kapat na pod. Luka je odletio po prvu pomoć, dezinficirao mi ranu i stavio zavoj. Po njemu je to bilo dovoljno, al ja sam paničarka i ipak se radi o mojoj glavi, pa sam inzistirala da odemo na hitnu pomoć. Tamo me primila draga mlada doktorica koja je ranu pogledala i na moju veliku radost rekla da ne treba šivat. Za ovu uslugu u bolnici nisu tražili niti donga! Dobri ljudi. 

Sad smo to obavili, mogli smo mirne duše nastavit dalje, prema plaži. Ova je drukčija od svih koje smo dosad vidili na otoku jer nije pješčana nego ima oblutke - ali gigantske! Po kojima je jako zajebano hodat. I valovito je, a ja moram pazit da ne močim glavu radi rane, pa se kupam s kacigom. Urnebes. 

Slika 29: Praktična primjena znanja iz prve pomoći - motanje glave trokutastom maramom

Slika 30: Gigantski obluci na plaži Nhát

Slika 31: Hipohondar se kupa s kacigom

Slika 32: Morska neman

Sutradan popodne oprostili smo se s otokom i ukrcali na trajekt koji će nas odvest u Vũng Tàu, odakle ćemo se dalje vozit na sjever. Trajekt vozi 13 sati, šta možda na papiru zvuči puno, al realno je super kad uzmeš u obzir da prelazimo put od 200 km. U cijenu od 650 000 dongova (180 kn) po osobi uključen je i prijevoz motora, a dobiješ i krevet u kabini. Ova vožnja nije omiljena među turistima, na internetu kruže priče kako je duga i mučna i kako svi povraćaju, ali u stvarnosti se pokazala kao jedno od ljepših iskustava dosad na našem putovanju. Prvo smo s palube malo još razgledavali zapadni dio arhipelaga, onda smo na pučini gledali zalazak sunca. Kad se spustila noć, Luka i ja smo bili jedini luđaci na palubi, namjestili smo si tamo mali brlog i gledali smo zvijezde, a potom i film s laptopa - najbolje kino na svijetu! U neko doba smo se spustili u kabinu i išli spavat, da bi se pred zoru probudili i vratili na palubu gledat kako ljubičasta zora proždire noć. Lučki grad Vũng Tàu sa svojim naftnim platformama i dizalicama iz škvera izgledao je magično pod ovim osvjetljenjem. Još jednom se pokazalo da Internet nije uvijek u pravu i da treba ić svojim putem! 

Slika 33: Selfie s trajektom

Slika 34: Kabina za spavanje na trajektu

Slika 35: Kopno? Tamo desno.

Slika 36: Psihoterapija

Slika 37: Vũng Tàu pred svitanje

Slika 38: Barokna zora

Slika 39: Škver

Slika 40: Morski put od 316 km

[superbmakerzombie]

PRIPREMA ČARTER-BRODOVA 'Uhodani smo kao Formula 1'

PRIPREMA ČARTER-BRODOVA 'Uhodani smo kao Formula 1'

Petak je. Tišina. U zraku se osjeti slani miris mora dok valovi lijeno udaraju u brodove. Jedini zvuk je kratka škripa konopa veza na gatu s godišnjacima i povremeni udarci pribora za jelo o porculan tanjura. Petak je ujutro u marini Betina. Vani je već zvizdan i nitko ne napušta hlad kabine. Restoran je prazan, čak i marinske sanitarije. Tišina suvereno vlada cijelom marinom.

Dan poslije –…

[serienguide]

Zvizdan Track your TV-Shows and Movies www.serienguide.tv Source: https://www.themoviedb.org/

[festivalists]

STP2017 / Flavia Dima - A deep dive into the sea of teenage emotion

Coming to Sarajevo Film Festival’s Short Film Competition after picking up the Special Jury Mention for Best Short Film in the Generation 14Plus section in Berlin earlier this year, Antoneta Alamat Kusijanović’s INTO THE BLUE / U PLAVETNILO (2017) takes viewers into the mind of a troubled teen struggling to enjoy a summer day’s swim with her friends, as everything around her (including her own identity) is in the midst of a huge shift. As the relationships around her are changing, so is her own position – be it of her own will or not.

The short follows the story of Julija, a teen girl visiting her small, seaside hometown for her summer holidays after having moved to the city with her freshly-divorced mother sometime during the past year. From the get-go, she is set up as a “troublemaker” – during a boat ride, her mother mentions a previous attempt at running away from home, and Julija’s response is to promptly dive into the waters below, shutting off any contact to the world above. The only thing that seems to make her happy is her reunion with her best friend Ana, but the protagonist’s affection is hinted to be a little bit more than just platonic love. When young hottie Pjotr enters the scene as Ana’s possible love interest, Julija’s nerves and desire for attention flare up and get the better of her, as an innocent afternoon at the seaside turns into an unpredictable (and dangerous) contest for affection.

Some aspects of the story seem to be intentionally ambiguous due to the sparse details that come across in the characters’ dialogues – such as the degree to which Julija’s feelings for Ana have an erotic drive, or the extent to which her father was abusive towards his family. But actress Gracija Filipović’s rich performance as the film’s protagonist conveys a very broad range of emotions, such as sensitivity, angst, arrogance, and boredom. Although the causes of these feelings may be unknown to the public, Filipović’s delivery makes them so clear that they can almost be felt. The mind of a teenager may be hard to understand (especially for themselves), but here we get a glimpse into the heart of a girl who is deeply and powerfully longing for affection – and every single time we see her mis-managing her emotions, we get to piece together another bit from a heart that has been broken by parental abuse, social taboos, and egoism.

Being shot by the seaside, INTO THE BLUE makes full use of water as both a visual metaphor and literary device. Aided by the superb cinematography of Marko Brdar, known for THE HIGH SUN / ZVIZDAN (2015), whose command of the camera makes it seem as if, at times, we are glancing at the film through the eyes of its shy protagonists. The final confrontation between Julija and Pjotr shows them dangerously throwing themselves off a steep cliff into the waters below. Recurrent images of Julija underwater convey the sense of her innate escapism, of the way she just shuts other people off when they do not do as she pleases – a facet of her personality which Ana painfully points out at one moment. One must also see water as a symbol for fluidity and sexuality, as the teens’ identities seem to have yet become fully developed, especially when it comes to more intimate issues. Every time Julija dives into the waters, the image of her body floating by itself in a seemingly endless ocean may be in fact a glimpse of her profound sense of loneliness and pain. Alternatively, it may also be seen as a place of safety and retreat – as her sense of rejection increases and her attempts to reconcile do not come across well, the girl dives deeper and deeper into the wombs of the waters, but ultimately ends up hurting herself and those around her – a cautionary tale for all those who prefer to shut off the outside world.