#Nenad Stipanić

[covjek-casopis]

ROMAN NENADA STIPANIĆA "BOGOVI NEONA", Sandorf, 2019, ulomak

Drhturio sam u aorti Isusa Krista, golemom crvenom tunelu kojim huči i šiba gusta, tamnocrvena krv. Priljubljen uz stijenku aorte, pomoću četiri fluorescentna zeca Eduarda Kaca pričvršćena na moje ruke i noge, slučajnom prolazniku nalikovao bih na bezazlenog alpinista. Svaki je zec zagrizao u žilavo tkivo aorte i ispuštao mješavinu sline sintetiziranih Gibson/Turingovih tekstova, te pjesama Hatsune Miku, koje je Isus rado koristio kao medij saveza s ljudskom vrstom. Nisam se bojao da će zečevi pustiti, u srce im je ugrađen mali generator za „cijepanje suvišnih ideja u nos evolucijskog goriva“, najmoćniji izvor energije u svemiru nakon zblajhane materije svemira, no bojao sam se da će mi tijelo rastrgati silina te vruće i svete krvi, krvi koja je šibala i udarala me kao bičevi, bičevi na čijim su krajevima olovne kuglice, a u remenje upleteni čavlići, da dublje prodru u moju ranjenu kožu. Baš kao što su bičevali njega, sada je on svojom krvlju bičevao mene. Prčkao sam po memoriji, izabrao pa pustio muziku, nešto što bi me smirilo, ali i odgovaralo trenutku, kad fluorescentnim zečevima iz vrata izraste još po jedna mehanička glava. Zečje glave i dalje su čvrsto i predano grizle Kristovu aortu, nezainteresirane za vlastiti kiborški dodatak, one četiri robotske glave s licima Nancy Sinatre, velikih krupnih očiju i smeđe kose, koje sporim, mekim i melankoličnim usnama pjevaju: Bang, Bang, he shot me down, Bang, Bang, I hit the ground, Bang, Bang, that awful sound, Bang bang. Milijunima kilometara sužavala se ta aorta, da bi ovdje, gdje sam sada, na kraju povijesti i vremena, bila široka svega dva metra. Milijuni godina nezdrave hrane, stresova, i tko zna čega sve ne, taložili su smrt i da nisam stigao ja, Krist bi bio mrtav još najviše tisuću godina jer nitko nije uspio ostati mrtav sa začepljenom aortom pa ne bi ni on, makar bio Bog. Drobila me ta bijesna krv, gnječila, šaptala da će mi istrgnuti ruke iz ramena, noge iz kukova i glavu iz vrata. Iako se ne bih trebao bojati jer Ja Sam Onaj Koji Jesam! i u nematerijalnom, nepoderivu aorto-penjačkom odijelu, kroz vizir maske načinjene od davno ukradena Stelarcova uha na ruci, pa isprintana za ovu priliku, gledao sam i tražio mjesto u koje ću pucati, gdje će konceptualni torpedo proći kroz sićušni otvor i kao hitac Luka Skywalkera razoriti Zvijezdu smrti, jer ja Nenad Stipanić, raznijet ću hram te demonske sorte, ljudske vrste. Luke Skywalker, za razliku od mene, znao je što je njegov torpedo, i dok sam progrizao specijalnu meku plombu u zubu, u kojoj sam nosio biblioteku i pustio da mi se ova knjiga koju sam napisao za života razlije niz grlo i grozničavo se nadao da će okus ovog teksta otkriti sjećanje na torpedo, u srcu Isusa tutnjali su čudni koraci, trupkala su lovecraftovski mrtva tijela. Kao da mi se iz dubine njegova srca približava vojska mrtvih duša.

4. U crvenom tunelu koji me podsjećao na baršun i teške bordo zavjese kockarnice u kojoj sam davno radio, probavljao sam listove o početku pisanja ove knjige. Pomaknuo sam zeca, Stelarcovo uho, naime, imalo je mogućnost zrcalne transsupstancijacije na bilo koju površinu, povezalo se s vlastitim odrazom na tkivu aorte i preslagivalo vlastite zrcalne molekule u poredak molekula fluorescentne mrkve. I sva četiri zeca gladno bi se pomaknula prema mrkvi. A ja bih opet pomaknuo mrkvu za koji centimetar više. Pomicao sam se beskrajno sporo, već dvije tisuće godina, koliko je trajalo moje puzanje njegovom aortom, i koliko dugo već nisam vidio Aman ni Teoo, i ovo, s njima zajednički započeto putovanje do vrata Mordora, na kraju sam morao završiti sam. Puzanje aortom bilo je iznimno opasno. Morao sam paziti na svaki pomak, inženjerijske jedinice mrtvih ljudskih dugova zašile su u meso aorte milijune mina koje, kad ih dotaknete, eksplodiraju i raznesu vas u tisuće maleckih i prezaduženih ideja. Čak bi i meni nakon toga trebalo tisuće godina da se opet sastavim i oslobodim duga. Malo lijevo, pa, činilo mi se dvjestotinjak kilometara ukoso prema otvoru srca, u tkivu aorte materijalizirala su se neonska slova, osamljene staklene cijevi narančaste boje titrale su kao prastara reklama sablasnog noćnog kluba pokraj autoputa. Pisalo je:

11. XII. 1973. god. Utorak, Mirjana bila kod nas u kući popodne oko 2,30 rekla je Ljubi da ide u Beograd ujcu i da ne zna točno kada će doći, da možda za 15 dana, za misec ili za dva miseca, rekla da ćemo dobiti od njene gazdarice 30.000 hiljada starih dinara za mliko Neni i da će dječji doplatak prebaciti na nas. Ljube je vidila drugi dan 12.12.73. god sreda oko 1,30 posle podne kako je išla s punom torbom na autobus. Vreme tmurno, oblačno, bez kiše. Pročitao sam reklamu i vrlo polako i precizno, poput pirotehničara koji demontira minu, pomaknuo zečeve oko 160 kilometara ulijevo, u traženju pozicije za pucanje, zadržavao sam dah, pazeći da ne dotaknem neonska slova, ispod kojih je u meso aorte zašivena mina.

5. Kako se priča topila u mojim ustima, um je učitavao sjećanje na onaj istodobno trijumfalni i obeshrabrujući trenutak buđenja u Isusu, kad sam spoznao da sam ja zapravo Bog, stvoritelj svega što je bilo, što jest i što će biti. Miris knjige koju sam metabolički listao, miris svježe tiskanog papira, opijao me i smirivao, čuo sam šum svake stranice kako se okreće, rečenice su mi tekle umom stvarajući atmosferu toplu kao idealizirano sjećanje na djetinjstvo. Dok se zastrašujući zvuk čudnih vojski približavao, a ja bio bez najmanje ideje što da činim, slova su se polako fiksirala u mojim tkivima. Probavljao sam upravo trenutak kad mi je davno, za ljudskoga života, postalo jasno da u šest godina – od kad sam počeo pisati ovu knjigu i u šest godina od kad sam se zainteresirao za posthumanizam, kiborški pokret, anarhotranshumanizam, grindere, bizarro fiction i zaželio da napišem autobiografski roman objedinjujući sve pobrojane interese u jednoj knjizi/priručniku za uništenje srca Isusova, da dakle imam previše materijala, skoro četiristo nesređenih, kaotičnih stranica, rečenica napisanih u autohipnotičkom zanosu, prepunih tipfelera, do te mjere da sam ponekad čitave stranice morao brisati jer mi nije bila razumljiva ama baš nijedna riječ. Poglavlja su se smjenjivala u tonu i ritmu, ovisno o padovima ili usponima mojih raspoloženja prouzročenih raspadima emotivnog, zdravstvenog ili financijskog stanja, i sve mi je bilo jasnije da, kako stvari stoje, nikada neću pronaći vremena da sredim ovaj tekst, baš kao ni svoj život. I kako su se događale stvari koje su prekidale pisanje ovog priručnika/autobiografije, otpadali su iz teksta komadi mojeg života, u autobiografskoj destrukciji komadao sam čovjeka Nenada, kada si već nisam mogao dopustiti komadanje priručnika. Ispali su gotovo svi „realistični“ dijelovi, a ostao je samo moj unutarnji svijet. Ali da razjasnimo odmah, taj svijet nije moja mašta ili podsvijest, ako ste to pomislili, nije „čista suprotnost“ stvarnosti ili „metaforičko naličje stvarnosti“, taj je svijet doista moja stvarnost, nevidljiva doduše u kalibracijama zapadnjačkog uma, i na planetu možda vidljiva tek rijetkim kulturama, kao recimo Indijancima plemena sjeverne Odžibve, s kojima sam više puta komunicirao, što je spominjao i antropolog Tim Ingold u Snu podarktičke noći – uvodu u ontologiju Odžibva, u ulomku o istraživanjima Alfreda Irwinga Halovela. Zove me ondje djed drugačiji od ljudskog, premda on nije znao tko su zapravo djedovi drugačiji od ljudskih, prisutni u raznim kulturama kalibriranim za glasove iz vremena izvan budućnosti i prošlosti, i nije znao koliko sam toga ja zapravo naučio Odžibve i zašto su vjerovali u postojanje „osoba drugačijih od ljudskih“ i zašto su u njihovu svijetu i neke životinje pa čak i kamenje mogli biti osobe. H. P. Lovecraft više je puta komunicirao sa mnom u istoj vrsti sna o kojoj govore Odžibve, i u istoj vrsti unutarnjeg svijeta o kojem vam sada govorim, vidio je verziju svijeta u kojoj su ljudi pobijedili, vidio je ljude budućnosti koji su preuzeli sve znanje i moć Gea++ i Ljetne Inteligencije, pa postali Veliki Stari, da čitatelju, Cthulhu, Ayi'ig, K'nar'st, Lythalia i ostali bili su nekoć ljudske duše, i da, čitatelju moj, ako moj naum ne uspije, užasna bića koja je Lovecraft susretao u zemljama snova, izići će iz tog svijeta i pojesti tebe i čitavi tvoj svijet.

______________________________________

NENAD STIPANIĆ (Senj, 1973.) živi u Zagrebu. U zemlji i inozemstvu radio je razne poslove, između ostalog bio je fizički radnik, redar po diskotekama i kockarnicama, tjelohranitelj, zaštitar, zaposlenik turističke agencije, vlasnik galerije antikvarijata… Piše prozu, radiodrame, TV scenarije, novinske feljtone. Objavljivao u periodici, na internetskim portalima i radiju, u zemlji i inozemstvu. Nagrađivan i uvršten u domaće i strane preglede i antologije književnosti. S Vladom Bulićem napisao je scenarije za prvu i drugu sezonu kriminalističke dramske serije “Mamutica”. Surađivao je na konceptualnim umjetničkim projektima Siniše Labrovića “Poslijediplomsko obrazovanje”, "Meč za titulu ministra kulture Republike Hrvatske” i “Intervju”. Objavljene su mu zbirke priča “Sprinteri u labirintu” (2005.) i “Odlično je baviti se kriminalom” (2008.), romani “Izbacivači Majke Božje” (2012.) i “Stvarno je odlično baviti se kriminalom” (2015.), potonji nastao na temelju zbirke priča “Odlično je baviti se kriminalom", te "Bogovi neona (2019.)

[nenoinuniverse]

Bilješke, koncepti za priče i nesređene priče

 stopiranje, poplava i žena, venecuelanka i sutkinja, droga, skidanje vojska, seks, majka njemačka, posao s tipom iz vojske, tjelohraniteljski, idemo u njemačku, stradavanje, bolnica operacija, njemačka 2 put puno događaja, obračun, skidanje, gips, kupanje po jugu, kula nehajx2, njemačka 95, evita, senj, dobri ljudi prof kos, pa krimosi i ekipa, mali lošinj ljeto nudistička plaža, pisanje knjige s pištoljem, prijateljica prostitutka i zaštita lokala, biografska zbirka priča, jednom gay uskoci - povijesni triler?, možda u zblajhanoj materiji svemira?

 posthumanizam spao na podhumanizam . . Nisam napravio.

Link:

Kibernetička bića u doba znanstvenog humanizma

Ivana Greguric

Novi mediji i kiborgizirano tijelo kao prostor umjetnosti transhumanizma

https://hrcak.srce.hr/file/169846

 Andrijana Kos Lajtman - Poetika oblika 

http://www.matica.hr/kolo/500/poetikom-oblika-o-lematiziranim-diskursima-26347/

   FACEBOOK

Nenad Stipanić

28. veljače 2016.

Ne znam je sam li i ja oni Gramscijevi „Indiferentni“ pa sam nedovoljno uključen u sve i time sukrivac svemu što će biti ili neće biti, ili sam samo razočaran, nemam vremena zbog borbe za preživljavanje, i muka mi je više od svega. Jer, sve me ovo posljednjih dana podsjeća na djetinjstvo i osamdesete, kad su se moj djed, stari partizan i ljevičar i moj otac, nacionalist i desničar, krvavo svađali iz dana u dan. Mi smo, češće gladni nego siti, živjeli u 28 kvadrata ruševine od garsonijere, bez kupaonice i s wc-om u zajedničkom hodniku zgrade.

 Djed je bio u vječnom strahu od fašista, vanzemaljaca i Udbe koji spletkare i ruše socijalizam. Otac mu je vikao: Lip ti je tvoj socijalizam, ni zahod svoj nisi dobil dok su drugi kućerine grabili!

Djed bi se zajapurio, urlao: Al mi je dal slobodu, a to mi treba više od kućerine i zahoda!!! Srat mogu i u grmlje!

Otac: Pa dobro, to si i dobil, slobodu da sereš u grmlje i da se kupaš u kuhinji, da lipo plivaš u limenoj bačvi koju napuniš vodom zgrijanom na šparhetu, pri kraju 20. stoljeća... dok Tito pliva sa Sofijom Loren u bazenu.

Djed: Dali bi tebi Pavelić i Hitler da plivaš u plinskoj komori!

Otac: Nisan ja ni za Pavelića ni za Hitlera, nego da nije komunista ovdi bi se iskrcali Amerikanci  pa bi i ja imal slobodu, ovako je imaš samo ti!

Djed: Da su ti Amerikanci i Englezi ušli, živil bi ti u Kraljevini Jugoslaviji, još bi konjskim zapregama putoval do Rijeke.

 Baka bi ispizdila pa im jebala sve po spisku.

Djed bi uvrijeđen rekao: Ja san u ratu za vu zemlju krv ostavil.

 A baka bi onda totalno pukla: Vinko munjeni u psihijatriju ćeš me svojin raton otirat! Već četrdeset božjih godina, od kako smo se oženili, nije dan prošal, da ja od jutra do mraka ne slušan o tvom ratu!!! Ni ni čudo da Mili (ocu) skoče sve dlake na glavi kad čuje za tvoj rat i za partizane. Ja ne znan ča skuvat sutra, nemamo prebite pare, ni kako ćemo skupit za drva dogodine, a vas dva od jutra do sutra Tito, Pavelić, Roosevelt, Staljin...

 Zatim bi baka odvela oca na stranu pa mu tiho rekla: Mile, bar si ti pametan. On je u ratu zdravlje i pamet ostavil, njemu su Tito i partizani sve, pusti ga kvragu, koda je važno ča on pripovida, potvrdi mu i misli i delaj svoje... ča se vas dva stalno svađat morate... pa će na kraju i ovaj mali (ja) pobenavit  skupa s nama.

“Digitalno ja kako smo postali binarni”, Jelena Guga, 

http://www.artmagazin.info/index.php?option=com_content&task=view&id=3299&Itemid=260

117.

Djed je opet nešto pisao, škripale su staklene cijevi, neon je pjevao i  poprimao narančastu boju.

25.7.1979. bili ja i Neno na kupanju na Đigi od 12 do 16,30 ,sunčano, more umjereno valovito oko 21 stupanj. neno je umjereno izgoril ljube mu mečala jogurt. lagano jugo.

118.

2018. Zagreb

Ah, pokušao sam izraditi umjetnu inteligenciju koja će završiti moju knjigu. Završilo je otprilike ovako(s tim da ja nisam dobio niti jednu riječ). :-)

https://www.bloomberg.com/news/features/2018-05-17/i-tried-to-get-an-ai-to-write-this-story-paul-ford

 119.

Anarhotranshumanizam.

Bilješka za Teoo i Aman

https://docs.google.com/document/d/1wJrXYBXAmNH9zwyfgg1-yAYN_Cda-26pFCk0u_QhyBc/edit