#Lačni Franc

[manitat]

Kada je 13. veljače 2018. u Zagrebačkom kazalištu mladih Zoran Predin na svome predvalentinovskom koncertu na bis zapjevao “Zarjavele trobente” i kada se neka čudna, malo postarija, građanska publika krenula njihati u ritmu jednostavne cirkuske melodije, upitao sam se zna li itko od tih ljudi, osim Siniše Škarice koji sjedi negdje u prvom redu, tko je napisao ovu pjesmu?

Grupa Kongres prvi je put nastupila u dvorani Sloga, na koncertu na kojem su svirali još Elvis J. Kurtovich & His Meteors i Zabranjeno pušenje, prvaci novog primitivizma, camp proto-punk stila i pseudo-pokreta, o kojem se nešto čulo među bolje upućenom školskom omladinom u dvije elitne gimnazije i tri središnje sarajevske općine. Bilo mi je šesnaest i bio sam na koncertu u Slozi, kao što sam, uostalom, bivao na svim važnim koncertima, predstavama i izložbama tih mjeseci i godina. Trebalo mi je, morao sam u nešto odrasti, pa sam, eto, u to odrastao.

Kongres ne samo da nije bio new primitivs, nego upravo suprotno od toga: art rock, sarajevska varijanta Talking Headsa, s moćnim klavijaturama, pjevačem koji je radio neke čudne pokrete, odličnom ritam sekcijom i gitaristom koji je bio vođa benda. Tekstovi su im bili visokostilizirani i estetizirani, sa začudnim refrenima, koji bi se ponekad do u beskraj ponavljali. Ali bilo je takvo vrijeme, moglo je to da se spoje Elvisov camp i Kongresov smrtno ozbiljni art, dodatno potpomognut dizajnom Davora Papića, koji je tom ranom Kongresu bio neka vrsta Warhola, vizualnog idejnog vođe.

U sljedeće dvije godine Kongres je odsvirao desetine, možda i koju stotinu koncerata po Sarajevu i nekoliko okolnih gradova, da bi tek zatim snimili i objavili svoj prvi album. Takvo je bilo vrijeme, stalno se, skoro svakodnevno sviralo, SCH su jedno vrijeme nastupali svakog četvrtka u Kuku – klubu studenata medicine, petkom i subotom bi u Domu mladih bili veliki, jugoslavenski koncerti, a ostalim su se danima koncerti održavali po domovima kulture, u dvoranama studentskih domova, obično bivšim ili još uvijek aktivnim menzama i u fakultetskim klubovima. U godinama pred Olimpijadu postojalo je – nabrojao sam ih – barem dvadeset dvorana koje su mogle primiti od dvjesto do dvije tisuće ljudi, u kojima se svirao neki od lokalnih ili globalnih stilskih derivata novog vala i punka. I, naravno, postojala su mjesta na kojima se izvodila muzika koju nipošto, pa ni iz znatiželje, nismo slušali. Tamo se svirao heavy metal, hard rock i slično.

Album su objavili 1984. godine, malo nakon Elvisa i Zabranjenog pušenja, ali u autsajderskom izdanju sarajevskog Diskotona. Nakon što ih je napustio klavijaturist Dado Džihan, a negdje se izgubio i originalni pjevač s onim čudnim kretnjama, Kongres je uglavnom nastupao kao trio, koji su činili gitarist i autor Mahir Purivatra, basist Aljoša Buha i bubnjar Adam Subašić Cupi. Mahirove pjesme bile su čvrste i energične, i za okosnicu su vazda imale neku jaku verbalnu frazu, rečenicu koja se čovjeku za cijeli život utisne. U jednoj od najranijih kojih se sjećam, i pjevao je: “Od Kafke do kafane, i onda opet, i opet, od kafane do Kafke”. U drugoj, koja mi se povremeno vrati, izbije mi u pamet, pa ju gotovo nesvjesno ponavljam, bilo je: “Vozovi ne znače rastanak, ne, ne…” A u trećoj, koja je bila hit još prije izlaska debitantskog albuma, pa se emitirala u blokovima televizijskih spotova na novogodišnjem programu pred tu zvjezdanu sarajevsku 1984, Mahir je, s licem vrlo ozbiljnog dječaka, pjevao: “Ne mogu da ugrabim taj osjećaj: djevojka na snijegu s kosim očima.” Pjesma je nastala na tragu Bowiejeve (a ustvari Iggy Popove) “China Girl”, koja se, nekoliko mjeseci ranije, pojavila na albumu “Let’s Dance”.

Ali ni ta, kao ni jedna druga Mahirova pjesma nije se našla u nazivu albuma. Nazvan prema posljednjoj, petoj pjesmi s B strane, album “Zarjavele trobente” bit će tako temeljito prebrisan iz memorije ex-yu publike, da se danas na sve strane po internetu, pa čak i na takozvanim specijaliziranim glazbenim stranicama, može pročitati kako su “Zarjavele trobente” pjesma Zorana Predina i Lačnog Franza. Na jednom mjestu na YouTubeu piše doslovno ovako: “Zarjavele trobente – muzika Lačni Franz, pisana specijalno za grupu Kongres”. Anonimnom narodnom mudracu mlađe generacije valjda se činilo neshvatljivim da bi moglo biti obrnuto i da su “Zarjavele trobente” pjesma grupe Kongres koju već tridesetak godina izvodi Zoran Predin, sam ili s Lačnim Franzom.

A počelo je u ljeto 1984, kada se Predin odazvao pozivu anonimnih, te pomalo nadobudnih, zeničko-sarajevskih klinaca, i doputovao iz Maribora da u studiju Radio televizije Sarajevo posudi svoj glas u pjesmama “Zarjavele trobente” i “Zabava”. Nakon objave albuma neće proći ni punih devet mjeseci, originalna postava Kongresa zauvijek će se razići, a pjesmu će u životu održati upravo Zoran Predin, koji će je pjevati i pronositi kroz različite svoje autorske repertoare, čuvajući na taj način blago sjećanje na neke žive i mrtve sarajevske dječake.

Ova neobična pjesma nastala je po narudžbi trenutka, mimo uobičajenog stila i načina grupe Kongres. Kao da se među Talking Headsima iznebuha pojavio Tom Waits. Samo jednom i nikada više. Tekst je napisao Aljoša Buha, koji je bio po materi Slovenac, te mu je slovenski u punom smislu riječi bio materinji jezik, dok ju je uglazbio Adam Subašić. Jedno se s drugim tako savršeno stopilo i sljubilo da se čini kako jedno bez drugog nikad nije ni postojalo, tekst bez muzike, kao ni muzika bez teksta.

Aljoša Buha studirao je filozofiju i sociologiju, sa slovenskog je za časopis Trećeg programa Radio Sarajeva prevodio kojekakve književne i teorijske tekstove, pomalo je nešto i pisao, i bio je vrlo obrazovan i načitan. “Zarjavele trobente” bile su spoj pjesničke naracije – često korištene u Sarajevu tih godina, naročito od vremena new primitivsa – i nečega neočekivanog i sasvim atipičnog: cirkusnog ambijenta i metaforike koja iz njega proizlazi. Bila je to, dakle, priča, koja možda i nije sasvim priča, nego je metafora nečega što se dogodilo ili što će se tek dogoditi.

Da to nije zbilja, nego nešto dublje i strašnije od zbilje, potvrđivao je sam početak: “Nostalgično neko veče / Franc i Liza / Plesali su na trapezu / U cirkusu Qualabladala”. I u toj nostalgičnoj noći dogodi se ono što se ne događa, ali pred čim odvajkada u svakom cirkusu strepi publika: Franc nije uspio Lizu uhvatiti u letu, zaboravio ju je visoko negdje u zraku i ugledao njene oči na parketu Qualabladala. Sve što se u pjesmi nakon toga zbilo, i žirafe, majmuni i tigri, zahrđale trube i tužni afrički lavovi, sve bilo je žalost nad onim što se više nije moglo popraviti. Žalost nad vremenom koje je poteklo u krivom smjeru i nije se više moglo vratiti.

Dvije godine kasnije, u rujnu 1986, Aljoša je poginuo vozeći se u fići, tamo negdje pred Jablanicom. Mislim da je bio na stražnjem sjedištu. Na prednjem, suvozačkom, bio je Dražen Ričl Zijo. Umro nekoliko dana kasnije. Vozio je Zlatko Arslanagić, još jedan dobri i dragi, i ostao živ. Kad god bih poslije mislio o tom strašnom događaju, koji je na neki način obilježio i raspolovio generacijsko vrijeme, vidio bih Zlaju kako mu kao Francu na trapezu izmiču Aljoša i Zijo, kako im samo dodiruje vrhove prstiju. Može biti da je pretjerano o tome ovako misliti, može biti da nisam trebao trideset i dvije godine kasnije Zlatku Arslanagiću nasjedati na muku, ali o tome govori pjesma “Zarjavele trobente”, jedna od najsarajevskijih pjesama iz osamdesetih, koju i Zoran Predin pjeva s punom sviješću o njezinom Sarajevu, samo što, eto, publika to više nije u stanju čuti.

Drugi autor, Adam Subašić Cupi bio je sjajan bubnjar. Muzikalan, čvrst i maštovit, muzičar s mjerom. Govorom bio je, jer se nakon Kongresa više nije bavio muzikom, barem nije muzikom za odrasle. Dječji je pisac, i to vrlo uspješan i aktivan, mistik i osamljenik, čijih se različitih životnih uloga sjećaju malobrojni. U ratu je branio Sarajevo, i u veljači 1993. bio teško ranjen na brdu Žuč, najtežoj i najbeznadnijoj liniji obrane grada. Vratio se u rov čim se malo oporavio. Lišen svakog fanatizma i zaguljenosti, blag i čvrst, s naročitim talentom za tugu, od koje, očito je, uporno pokušava pobjeći, samo je takav mogao napisati onakvu pjesmu. Tako da i dan-danas na nju sliči.

Ima pjesama, slučajno i nabrzinu napisanih, koje poslije kroz vrijeme u sebi nose prekoviše toga, opjevanog i neopjevanog. Nose žive, mrtve i nestale, i sve ono što se dogodilo sa svijetom iz kojeg su nastale ili koji se slučajno oko njih sjatio. Takve pjesme, ni krive ni dužne, stoje na granicama svjetova: s jedne su strane oni koji se sjećaju, i njima je obično nepodnošljivo tužno, s druge su strane oni koji ne pamte, koji su zaboravili ili se još nisu bili ni rodili. Sve češće se pitam treba li tu granicu prelaziti i rastuživati one kojima je svejedno.

Miljenko Jergović

[balkanrock-com]

Lačni Franc kao novogodišnji poklon Beograđanima

Lačni Franc kao novogodišnji poklon Beograđanima

Legendarni slovenački bend Lačni Franc održaće 22.decembra veliki koncert u Domu Omladine u Beogradu. Biće to novogodišnji poklon Zorana Predina i ekipe fanovima u Srbiji. To je ujedno i prilika da publika prvi put uživo čuje pesme sa poslednjeg albuma “Svako dobro”.

(more…)

[exyu-rock-lovers]

Ovih sedam rok pesama su obeležile odrastanje u Jugoslaviji - II deo

Nikad se u SFRJ nije toliko vrištalo kao pred dolazak Plavog orkestra

6 Suada – Saša Lošić / Mladen Pavičić

Plavi orkestar je bio fenomen koji je buknuo, planuo, spržio sve čega se dohvatio, i samo se ugasio. Devojčice koje su pre trideset godina vrištale zbog Loše i ekipe danas su žene u najboljim godinama. Nije im loše. Valjda.

Bila je to – svi viđeniji muzički kritičari će reći – jedna pesma ispod svih kriterijuma! Nit tamo, nit ovamo. Niti narodna, niti zabavna, niti… Ništa! Samo nekako vesela, ta Suada. A, opet, taj album, taj Soldatski bal, na kom je Suada bila na prvoj poziciji ploče, prodat je u – više od 1.000.000 primeraka!

Ti si meni sve, ti mi daješ sve, i kad tebe ne ima, teško mi je…

O, kako je to blesavo zvučalo! Ništa pežorativno, ovo je više jedna simpatična odrednica. Kao što su i sve one klinke bile simpatične u svom ludilu zbog četvorke iz Sarajeva.

Vrištanje na sve strane

Saša Lošić je imao devetnaest godina kad je objavljena Suada. I Bolje biti pijan nego star i Good by teens i sve ostale hitove s tog prvog albuma.

Muzikom je počeo da se bavi mnogo ranije, još kao srednjoškolac, ali je sve to bilo uglavnom dečački neozbiljno. Malo je falilo – a o tome se malo zna – da napusti i muziku i pisanje pesama i sve, jer se formiranje muzičke grupe nije poklapalo s njegovim zamislima. A i kritičari nisu bili baš blagi prema nečem što se tek pojavilo i što se zvalo Plavi orkestar.

Ipak, izdržao je i to i odlazak u JNA, a kad se vratio, „plavi momci“ su već imali tri snimljene pesme (gore već pomenute) i žurka je mogla da počne. Objavili su album za „Jugoton“. Sve tekstove je potpisao Saša Lošić, osim „najglavnije“ – nju su, kako to stoji na omotu, napisali Loša i Mladen Pavičić Pava.

Teško da je iko mogao da predvidi onoliku ciku i vrisku i čupanje kose i šta sve ne stotina hiljada devojčica širom Jugoslavije te 1985, kad je Plavi orkestar sa Sašom Lošićem Lošom objavio taj, kažu, najprodavaniji album svih vremena u SFRJ.

Suada je bila pesma koja je pucala na sve strane, sa svih radio i TV stanica, sa svih naslovnih strana smejala su se četvorica tinejdžera iz glavnog grada BiH i sve je bilo haotično i veselo. Ili već tako nekako.

Pred koncert u Beogradu narodna milicija nije mogla da izađe na kraj s razgoropađenim tinejdžerkama koje su htele sve od Loše, Pave i Ćere I i Ćere II: kosu, jaknu, patike, kačket. Bio je to jedan od žešćih stampeda u glavnom gradu Jugoslavije. I svi su vrištali! U stvari, SVE su vrištale!

I to ne samo u Beogradu! Gde god da se Plavi orkestar spremao za koncert, morali su da se spremaju i momci u plavom – da razgrnu masu raspomaljenih devojčica!

I dalje mrzimo nedelju

Ali šta je to bilo u toj Suadi da se klinke (više one, a manje klinci) toliko raspomame i razvrište? Na ovo bi – ako nemaju preča posla – mogli da odgovore sociolozi, psiholozi i, možda, politički analitičari. Pošto oni sve znaju.

A kad smo već kod politike (čak i kad se pomenu „gud baj tins“ stihovi), čini se da – i da nije bilo rata – teško da bi se Plavi orkestar održao. Tinejdžeri odrastu i zabave ih drugi jadi (poso-kuća, kuća-poso, kredit, itd…), nema se vremena za „bubuljičave pesme“, prevaziđe se to. A s druge strane, Plavi orkestar je bio fenomen koji je buknuo, planuo, spržio sve čega se dohvatio, i samo se ugasio.

Suadu valjda više niko ne sluša. Šta je bilo, bilo je. One klinke koje su zbog nje (a zapravo zbog Loše, Pave i braće Ćeramida) vrištale danas su žene u najboljim godinama, supruge i majke. Više ne vrište. Ali mora da se iščuđavaju svojoj deci – kakve to danas gluposti slušaju.

I, da! I dalje mrze nedelju zbog ponedeljka. Da ih neko pita za Lošu, verovatno bi rekle – da, loše se osećaju. Ne zbog Loše nego zbog ponedeljka. I tako već godinama… Loše se osećaju…

Trideset godina je prošlo, a Loša još nije skinuo onu kapu! Ako to nekog još zanima. A njemu za Suadu treba skinuti kapu, jebi ga… što rekli pesnici. Aj‘ ti prodaj nešto u milion i kusur primeraka!

HAJDEMO, DRUGOVI MOJI

Ako te ikad

budu pitali,

gdje li su sada oni dani svi.

Samo sa

suzama u očima

plačem jer nisi moja jedina.

7 Žene i muškarci – Buldožer, Boris Bele

Zbog male jezičke barijere rok grupe iz Slovenije nisu bile masovno popularne u ostatku SFRJ. Buldožer nije pevao na slovenačkom, ali džaba, takođe nije bio mnogo popularan. Dok nisu stali i objasnili (na srpskohrvatskom) da su žene ženstvene, a muškarci pravi muškarci.

Oni se nisu napinjali da postanu popularni. Svirali su i pevali svoje, pa ko ih sluša – sluša, ko ih ne sluša – isto dobro.

A oni su bili više nego dobra grupa za svoje vreme. I ispred njega. Buldožer, Slovenija.

Iz te tamo daleke, hlade, ali bratske Slovenije stizalo je na srpskohrvatsko govorno/pevačko područje dosta kvalitetnih grupa tih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka (vidi pod Lačni Franc, Lajbah, Pankrti), ali nisu dobacivali do baš neke masovnosti u SFRJ. Kao što je to bio slučaj s Dugmetom, Čorbom ili, na primer, Pušenjem.

Na slovenačkom

Lačnom Francu, odnosno Zoranu Predinu, recimo, trebalo je jedno četiri-pet godina da cela Juga čuje za hit Ne mi dihat za ovratnik, iako je Lačni Franc i pre toga imao dobre, kvalitetne pesme. Ipak, ta im je bila prelomna. Posle nje mnogi su obratili pažnju na Lačnog Franca.

Slično je i s Pankrtima bilo. Pevali su i Lepi in prazni i Totalna revolucija i Računite z nami (kao parodiju na Balaševića, i to žestoko i pankerski gnevno), ali ih je masovna popularnost zahvatila tek kad su obradili pesmu Bandiera rosa. Doduše, pesma nije bila autorska, već italijanskih partizana.

Avanti popolo, alla riscossa… pevalo je i staro i mlado tad. Naročito mlado.

Ni grupa mladih umetnika pod imenom Buldožer (osnovani još 1975) nije bila naročito zapažena. Osim što su rok kritičari bili oduševljeni kad su ih čuli. I to odmah posle prvog albuma Pljuni istini u oči. S tog se albuma izdvojila pesma Život, to je feferon (tekst napisao Marko Brecelj), a sa albuma Zabranjeno plakatirati (nema nikakve veze sa Srbijom 2016!) pesma Doktore, pomozite.

I tu ih je kritika izuzetno dobro prihvatila, ali masovna publika nije. Da su u to vreme postojale ankete, kao ovo danas, i da se postavilo pitanje koliko pesama grupe Buldožer znate, verovatno da bi odgovor s najviše procenata bio: šta je to Buldožer?

E, tako su tada prolazili Boris Bele, Marko Brecelj i ekipa.

Na srpskohrvatskom

E, ali! U Izlogu jeftinih slatkiša, četvrtom albumu po redu, našla se jedna pesma – i to na samo kraju, tek da popuni ploču – posle koje za Buldožer ništa više neće biti isto! E da je tada napravljena anketa koliko pesama grupe Buldožer znate, verovatno da bi 90 odsto odgovora bilo – jednu!

Žene su stvarnost, žene su bajke, žene su žene, žene su majke… Malo ko te 1981. nije znao ove stihove. Žene i muškarci bila je pesma posle koje su za Buldožer čuli i oni kojima rokenrol nije u krvi. Žene i muškarci su se vrteli po svim radio-stanicama i možda slušaocima nije bilo važno ni ko to tamo peva, ni ko je pesmu smislio, komponovao i tome slično, ali im je bilo simpatično da pevuše nešto lagano i neopterećujuće.

Dakle, trebalo je da prođe jedno šest-sedam godina da se rad članova grupe Buldožer omasovi. Bez obzira na to što su oni bili jedna od retkih rok grupa iz Slovenije koja je pevala na srpskohrvatskom, kako se tada zvao zvanični jezik pokojne YU, pa je to kao trebalo da im bude olakšavajuća okolnost za probijanje na tržište i među publiku.

Samo što to – ta potreba za probijanjem i popularnošću – kao da nije bio prioritet Borisa Belea i Marka Brecelja, praktično sive eminencije grupe. Oni su uglavom bili tu (na bini i pred mikrofonom) da se samo dobro zezaju. Pravili su performanse, ismejavali razne društvene pojave, bili Rambo pre Amadeusa, komponovali muziku za film… i, sve u svemu, uživali su za sebe. E, sad, to što je određen broj ljudi i uživao u tome, to im je samo plus.

Veliki plus su im donele Žene i muškarci. Ako ste bar deset godina života proveli u SFRJ, mora da ste barem jednom čuli: One ih mole, one ih mole / da ih vole, da ih vole / jer žene vole, vole žene – samo kad su zaljubljene!

I to je to! Sušta istina. Samo što se pesma ne završava romantično… Takva su vremena bila. Pa kaže:

Muškarci su pravi muškarci (ah, ti muškarci…)

Al‘ umjesto da ih miluju,

da miluju milinu,

da ih grle, da ih svuku –

oni ih tuku i zaključavaju u kuhinju…

„A sada je sve drugačije!“, Jura Stublić, Film.

EMANCIPACIJA I SLIČNE TEME

Žene su

stvarnost,

žene su bajke,

žene su žene,

žene su majke,

žene su ukras prirode,

žene su

ženstvene, žene su ženstvene.

(Piše: Branislav Bjelica)

[nimr0d]

Se spomniš, kako je ležati v dvoje na kupu sena v družbi lune in zvezd?