#Knjige za mlade

[weekly-tea]

PREGLED GODINE 2023.

Pregled sam započela pisati 7.11.2023. kada sam 90% toga zapravo napisala, a finalno sam uredila 1.1.2024.

Zasigurno sam nešto i (ne)namjerno izostavila, ali što ćemo kad je sve ovo subjektivnost.

Ajmo reć da je polu-poredano i po favoritima, hmm.

Ova godina je bila prožeta nostalgijom za ponovnim gledanjem određenih filmova i serija, te čitanjem knjiga. Glazba me sve manje impresionira.

Pregledavajući zapise za ovu godinu, imam osjećaj da sam sadržajno bila više fascinirana u prvoj polovici.

Skokva je namirnica godine.

Podosta smrti celebrityja nas je zateklo, kao i čudnovate vremenske (ne)prilike - od ekstremnih vrućina, do oluja i poplava.

Ratovi.

Doku:

Više dokumentaraca na goruće teme: Murdaugh murders, Hillsong church, Britney Spears i Johnyy Depp vs. Amber Heard.

Beckham

Daniel

Anna Nicole Smith: You Don’t Know Me

God Bless America - kako sam tematski nazvala par doku formi koju su se dotakli stanja u USA (o oružju, drogi, imigrantima i ljubavi).

Escaping Twin Flames

Tajne obitelji Hammer

Bad Surgeon: Love Under the Knife

Pretty Baby: Brooke Shields

Love Has Won: The Cult of Mother God

Pamela, a love story

Emergency: NYC i Lenox Hill

Introducing, Selma Blair

How to Become a... serijal

Last Call: When a Serial Killer Stalked Queer New York

Murder In Boston: Roots, Rampage & Reckoning

The Trials of Gabriel Fernandez

Waco: American Apocalypse

Telemarketers (Telefonska prijevara)

Tony Robbins: I Am Not Your Guru - ponovno gledanje

God Forbid: The Sex Scandal That Brought Down a Dynasty

Arnold Schwarzenegger dokumentarac (i knjiga)

Ed Sheeran: The Sum Of It All

Cobain: Montage of Heck

Selena Gomez: My Mind & Me

Filmovi:

Parazit - sada sam ga bolje razumjela

Bodies Bodies Bodies i slični filmovi - ovakav žanr me zaintrigirao potkraj godine i intriga se nastavlja

No Hard Feelings

Ubojstva u Cheshireu

Saltburn

The Menu

The Devil All The Time

Blue Jean

Family Switch

SNAJKA: Dnevnik očekivanja

Klub boraca (Fight club)

Valentine i Vacancy

Purge i Vrisak, te Scary movie serijali

Mean girls, 13 going on 30 i She's the man

Sa the filmom godine Barbie pak nisam niš specijalno impresionirana.

Plan B

Serije:

Škripa metala

Wednesaday

Beef - smetnula uma što je to, pa me Youtube morao podsjetiti - brutalna serija

White Lotus

Only Murders in the Building - prve dvije sezone, druga najbolja, treća bezveze

The Bear

How To With John Wilson - završetak projekta

Dadilja - kraći rewatching

Knjige:

Lori Gottlieb - Možda da porazgovaraš s nekim: priče s terapije

Putovanje zvano igra - dobilo na značaju nakon autorove smrti.

Knjige Otrovni roditelji i Otrovna ljubav

Čovjek je zao

Princ Harry - Rezerva

Provjerila sam što je toliko fascinantno kod Jordana P. Petersona

Cherie Carter-Scott: Ako je ljubav igra, ovo su pravila

Katie Piper - Lijepa

Andrea Andrassy - 2 knjige ponovno

Flea - Trip za djecu

Mark Blake - Magnifico! (Sve o grupi Queen)

Lesley-Ann Jones: Doba Rolling Stonesa: biografija najvećeg rock benda na svijetu

Luka Modrić - Moja igra

Po uzoru na serijal od R.L. Stine lani, ove godine sam čitala dječje/za mlade knjige Sanje Pilić

Reality i slično:

The Ultimatum

Love ALLways

Karashians

Superstar

Dosje Jarak i Tragovi

Masked Singer

Survivor

Glazba:

Henny & Breskvica - Ko to tamoiTea Tairović ft. Voyage - Balerina

Teya Dora ft. Albino - ATAMALA

Milica Pavlović feat. Coby - Ilegala

Tate McRae - greedy

Miley Cyrus - Flowers

Desingerica & Pljugica - Djuskavacc

ALEKSANDRA PRIJOVIC - DAM DAM DAM

Senidah - Level

SZA - Kill Bill i RAYE, 070 Shake - Escapism.

Salvatore Ganacci - Take Me To America

Kali Uchis ft. Jorja Smith - Tyrant

Miach - SMS

Caneras - KOKE LOMA

kids from the sky - Onaj osjećaj

Marc Philippe - Dancer In The Dark - na kraju godine i zaboravih koliko je bilo aktualno

Serija ''The Idol'' je podbacila, ali zato je soundrack bio odličan

Käärijä - Cha Cha Cha

Ostalo:

Twitter postao X

Razni podcasti

Na Instagramu lik koji po ulici ispituje tko je muzičar, pa ih onda izvdvoji i pusti njihovu pjesmu.

[rokenrol]

Aida Šečić Nezirević: Zaboravi Alinu

Moj sin Karim sprema kafu. Posmatram ga dok vadi teglicu smeđeg praha iz kuhinjskog ormarića koji sam, iz čiste dosade, prelijepila tapetama šarenog dezena. Šarena kuhinja s motivom Ajfelovog tornja podsjeća me na jedno i jedino putovanje u taj grad, prije dvadeset pet godina. Sjećam se plača jedne žene u autobusu, kojoj su javili da joj je iznenada umrla majka. Sjećam se i kako sam se čudila činjenici da je Mona Liza zapravo prilično mala slika. Karim zvecka kašičicama, lupka ladicom, sipa sitni bijeli šećer u naše šolje. Prvo mojoj mami, meni, pa sebi.

Moja mama nije umrla. Ili jeste? Sjedi, stoji, hoda i govori, ali mi ne znamo šta govori. Umro je, nakon teškog moždanog udara prije tristo dana, njen razum. Moj sin Karim donosi kafu na sto.

„Šta bismo sad mogli raditi?“, pita.

*

Kad sam imala dvadeset četiri godine, dobila sam kćerku Alinu. Pri rođenju, bila je teška tri kilograma i tristo pedeset grama. Bezbrojne sam sate provela s njom, vozeći je u ljubičastim kolicima, na Vilsonovom šetalištu. Moja Alina imala je najljepšu boju kose na svijetu – onu starog zlata. Ili meda, kako hoćete. Presijavala se i vječno joj padala niz malena, uspravna leđa. Rijetko ju je vezivala u rep. Podsjećala je na princeze iz one prve debele Diznijeve knjige koju sam imala kao dijete. Uživala sam češljati moju kćerku. Alinin je tata bio moj dečko i poginuo je u saobraćajnoj nesreći kad je Alini bilo sedam mjeseci. Policajci s plavim kapama šablonski su nam zakucali na vrata i šablonski kazali da im je žao. Mrzim šablone, mrzim formule, mrzim redaradi. Ja sam ta koja je ostala. Ostala bez njega. Ostala kad su svi tješitelji otišli. Ali sam znala da će suze proći. Uostalom, imala sam ono što mnoge mlade samohrane majke nisu. Posao lektorice u jednoj maloj ali uspješnoj izdavačkoj kući. Rješenje je u pomirenju, rekao je neko. I ja sam se pomirila. Smrt sam prihvatila onako kako sam prihvatila i život. Smrt svog oca. Smrt Alininog oca.

Jedino nisam mogla prihvatiti gubitak Aline.

*

„Možda da pogledamo neki film“, kažem i prinosim šoljicu usnama. Kafa je dobra i vrela, a mi imamo vremena napretek. Možemo pogledati i pet filmova, jedan za drugim. Jutros je Karim odslušao svoja onlajn predavanja. Ja sam imala snage lektorisati šesnaest stranica romana na kojem trenutno radim i zaključila da je za jutro dosta gramatike, pravopisa, slovnih grešaka i stila. Poklopila sam laptop. Nakon toga sam oprala mami stražnjicu, promijenila joj pelenu, uhvatila je za ramena kad su joj bosa stopala zaplesala po mokrim pločica i dala joj terapiju, skrivenu u puding od čokolade. Zadihala sam se.

„Može“, kaže Karim i mijenja kanale, nalazi Dječaci ne plaču.

„Ovo?“, pita.

„Ne baš“, kažem ja.

Smiješimo se.

*

Moja kćerka Alina sa pet se godina voljela igrati pez-figuricama. Poredala bi ih u krug, male lutke s kutijicama umjesto tijela, i igrala se porodice. Helo Kiti bi bila kćerka, šerif Vudi tata, Barbi mama, i tako redom. Ona bi mahala ručicama i klamparala jezikom, udahnjujući lutkama život. A meni bi ruke podrhtale.

Sa šest je krenula u školu, kod punačke smeđokose učiteljice zelenih očiju. Kad bi se vratila, zajedno bismo pisale njenu zadaću, a zatim bismo crtale sve što bi nam padalo na pamet. Uspavljivala sam se milujući joj meku kosu, katkada pjevušeći: Moja draga sad je u Japanu, a katkad joj pričajući bajke o malim stopalima, imenom Mini i Mimi, koja putuju svijetom. Zaspale bismo nos uz nos, a ja bih prelazila prstom po linijama njenog lica i vrata. Moja kćerka. Moja Alina.

*

Došao je jednog vikenda, iz svojeg iznajmljenog stančića na periferiji, da pokupi neke stvari iz svoje stare sobe i da „obiđe baku“. Bilo je to prije mjesec i pol dana. Prije toga, cijelih pet godina, moj sin Karim i ja gotovo da nismo razgovarali. I kad jesmo, kao sredstvo konverzacije koristili smo vrištanje.

„Ti patiš za Alinom. Ti mene ne voliš. A ni ja više ne volim tebe“.

„Zašto onda dolaziš u moj stan? Idi!“

„Dolazim da vidim baku, glupačo! Ona me voli. Ovo nije tvoj stan, nego njen stan“.

„Ne govori mi da sam glupača! Mater sam ti“.

„Ne. Ja nisam tvoje dijete. Tvoje dijete je Alina“.

Moja mama, dok je još bila zdrava, uvijek je stajala na stranu moga sina Karima. Čudno, jer kad sam ja, u svojoj mladosti, kidala konvencije i rušila predrasude, bivala je zaprepaštena.

„Sine“, govorila je tada, „sine, to nije uredu. Šta će svijet kazati, sine?“

Uvijek bih u tim trenucima dobivala želju da vrisnem iz sveg glasa da ja nisam „sin“, ali sam se suzdržavala jer sam sebe ubijedila da me nije bitno šta ona misli ili kaže. Nije mi, kasnije, bilo važno ni šta misli Karim. Jedino što sam htjela bilo je da se vrati Alina.

„Ne možeš da je zaboraviš“, nastavljao je Karim, s mješavinom zlobe i gorčine. „Samo o njoj misliš. Rugaš se baki i govoriš da je zaostala, a ti si, ustvari, ona koja je zaostala. Tvoje kćerkice više nema. Shvati. Nema je, nema je, nema je“.

Unosio mi se u lice, izazivajući me da mu udarim šamar. Nisam to učinila. Zašto bih? Imao je pravo. Alina više ne postoji. Odlazila sam u svoju sobu posve mirno, tiho zatvarala vrata i lijegala na krevet s njenim plišanim bijelim medvjedićem na podlaktici. Bio joj je omiljena igračka i nije znala zaspati bez njega. Samo sam njega zadržala. Ostalo je završilo u kontejneru. Milovala sam ga i pjevušila mu: Moja draga sad je u Japanu …

*

Sa petnaest se godina moja kćerka Alina upisala u jednu od sarajevskih gimnazija. Imala je dobre ocjene, ali se od mene počela udaljavati. Za to sam krivila njezino društvo. Kad sam je izgubila, mrzila sam ih više nešto sam mislila da mogu mrziti. Zašto nisam bolje pazila s kime se druži? Zašto je nisam kontrolisala, upozoravala, uhodila? Zašto? Zašto? Zašto?

*

Neposredno nakon Karimovog vikend-dolaska, stigla je naredba da se ostane u kućama. I Karim je bio prisiljen ostati sa mnom, ma koliko da je to mrzio. Uselio se u staru dječiju sobu, poredao je svoje knjige i skripte po radnom stolu, navukao tamnoplavu dječačku posteljinu na do tada ogoljen krevet. Moja mama je bila radosna. Sreća joj je kipila iz bezrazumnih očiju. Mene nikad, ni u trenucima punih zdravlja, nije tako gledala. Bila sam drska. Bila sam neposlušna. Vanserijska. Mimo svijeta. Ni kad je oboljela, nije postala nježnija. Ja sam joj brisala guzicu, mijenjala joj pelene pune žute, smrdljive mase, vadila joj iz usta protezu, čistila sline iz nosa, ali nisam zasluživala sreću u njenim očima.

*

Nestala je kad joj je bilo osamnaest. Činila sam sve što sam mogla da je nađem, da je vratim. A mogla sam jedino plakati. Ostavila mi je srebrenaste strije ispod pupka i dvije pojedene izdužene dojke, jednu dužu od druge, kao dokaz da je bila tu. Moja kćer. Moja Alina.

*

Trideset sedam dana nakon početka izolacije, koja za mene to i nije bila jer sam išla u poštu, u banku, u prodavnicu, dobila sam temperaturu. Počeli su me boljeti kukovi, toliko da nisam mogla ni sjediti ni ležati ni hodati duže od deset minuta. Morala sam, ipak, otići u dva kilometra udaljenu ambulantu, da mi se uspostavi dijagnoza. Tu je nastao problem. Nisam smjela voziti, u strahu da bi mi u autu moglo pozliti, nisam smjela ni sjesti u tramvaj, bilo bi to neetički. Otišla sam pješice, jedva. Kašljala sam. Pitali su me s kim živim. Rekla sam. Bolesna stara majka i – sin. Nijedno nema simptome. Boravim u svojoj sobi. Ležim jer nemam snage ustati. Rekli su mi da nastavim tako. Da se izolujem. Neka mi hranu ostavljaju pred sobnim vratima.

Zaražena čudnim, novim virusom od kojeg se umire dok dlanom od dlan, legla sam u krevet. Možda. Ću. Umrijeti. Zvučalo mi čudno, ali naviknut ću se s vremenom. Rješenje je u pomirenju. Razmišljala sam kako bih trebala nekako otići do kuhinje i napraviti sebi šolju čaja. Razmišljala sam i o majci. Nekako bih je trebala, ne trebala nego morala, presvući. Nisam to učinila cijeli dan. Sigurno smrdi, sigurno je na žutom prekrivaču, prebačenom preko njene fotelje u dnevnom boravku, mokar krug. Smrdi. Kuća smrdi. Sve smrdi.

„Mama? Spavaš?“

Moj sin Karim stajao je na vratima s poslužavnikom na kojem je bio tanjur. Duboki tanjur s motivom poljskog sela, iz pribora koji je mama nekad davno donijela s ekskurzije u Krakovu. Pušilo se.

„Donio sam ti supu. Kako se osjećaš?“

„Ne mogu jesti“.

„Moraš“.

„Stalno kašljem“.

„Zato i moraš. Što više tečnosti. Da napojiš pluća, mama“.

Nosio je plavu masku preko nosa i usta. Spremao se da prekorači prag.

„Ne ulazi“, vrisnula sam, užasnuta mišlju da bi se i on mogao zaraziti, da bi mogao umrijeti.

„Onda ustani, uzmi i pojedi ovu supu. Molim te. Ne želim da odeš u bolnicu“.

Izgledao je tužno. Nakon što je otišao niz hodnik, poslušala sam ga.

„Mama“, nekoliko sati poslije ponovo se pojavio na pragu i zadovoljno pogledao prazan tanjur, „ja sam oprao i presvukao baku“.

„Jesi?“. O hvala ti, hvala ti, hvala ti.

„Jesam. Ona sad spava“.

*

Kad sam imala dvadeset tri godine, ostala sam trudna. Odmah sam znala da će biti djevojčica. Željela sam kćerku toliko da je svaka pomisao kako bih mogla roditi dječaka u meni izazivala očaj. Valjda zato što je moja majka uvijek više voljela mog brata nego mene. On je bio ljubazan. Poslušan. Drag i pitom. On je sad u Kamberi. Jeste, voljela ga je više nego mene. Valjda.

I očajnička želja mi se ispunila. Valjda.

*

Jednog je jutra temperature nestalo, a bol je prestala gristi moje kosti pri svakom majušnom pokretu. Odgegala sam u dnevnu sobu. Na televiziji se prikazivao „Lud, zbunjen, normalan“, neka od starijih epizoda. Mama je sjedila, sitnih, u naborano lice utisnutih očiju, i buljila u televizor poput nemirnog djeteta kojeg je najednom nešto jako zainteresovalo. Karim, moj sin, čitao je neku knjigu. Pred njim je bila kafa, pred mamom napola pojeden doručak.

„Zdravo“, rekla sam tiho.

„Zdravo“, rekao je moj sin skočivši na noge. „Kako si?“

„Već tri dana nemam temperaturu. Ništa me ne boli. Mislim da je najgore prošlo“.

„Drago mi je“.

„Hvala ti“.

„Nema na čemu, mama“.

Prišla sam mu. Sad je pravi trenutak. Sad.

„Mogu li te zagrliti … sine?“

Nije se trznuo, nije se iznenadio. Čudno, gledao me s razumijevanjem. I desilo se čudo. Više nisam bila tužna. Rješenje je u pomirenju.

„Naravno“, rekao je jednostavno.

Zagnjurila sam glavu u vrat svog transrodnog djeteta.

[sinderelaa]

Rahmet ti duši

Bio ti musliman, ili pravoslavac, zvao se Abdullah ili Marko, konačnica svačijeg života je ista. Završavamo isto, pokriva nas ista zemlja i ista vrsta kamena nam nad tijelom bdije. U mom komšiluku je bila jedna stara žena, dugo je bila bolesna, pa je Božijom voljom i spletom okolnosti, preselila/preminula (kako kome paše). Bila je derna žena, jakog glasa i vazda se nešto derala, ali je svako u komšiluku volio, možda jer je svačije dijete dočekivala sa pokojom bombonom, ili možda čak jer je provodila svoje vrijeme na prozoru, pozdravljala i mlade i stare, i one koje ne zna. Mene je posebno voljela, a uvijek mi je nabadala kako previše učim i kako će me knjige doći glave. "Udaj se, jadna ne bila, nema hajra od toga", vazda bi govorila. Priča se o tebi, rahmetli Fatima, stalno se o tebi priča. Što se više priča, sve više razmišljam kako smo svi mi samo prolazna prašina. Tema si razgovora na desetak minuta, gdje te tvoja kćerka Elvira suznih očiju pomene, kaže kako te još nekad osjeti, a meni je u glavi samo tvoj život nakon što si umrla. Neko vjeruje, neko ne vjeruje, data nam je sloboda izbora. Moja Fatima, je li te zemlja stisnula kada si u nju ubačena, ili si konačno dobila onaj mir i rahatluk što ti je na dunjaluku falio? Je li ti duša čeznula da se vratiš, da više dobra uradiš i da se osvrneš na prioritete? Jesi li poželjela da si klanjala više namaza, prije nego što se klanjalo za tebe? Čekaš li koju molitvu, proučenu dovu da ti meleci donesu i kažu da su te se voljeni s ljubavlju sjetili, ili ti srce ponovo pukne kad ti praznih ruku dođu? Moj si stalni podsjetnik, draga Fatima. Podsjećaš me da je melek smrti ispred moje zgrade prošao i moja vrata zaobišao, i ipak uzeo nekoga drugoga. Stalno me podsjećaš da ovdje nisam zadugo, da smrt ne bira po godinama, spolu, rasi i bolesti. Voljela bih da si sebe više na to podsjećala.

Želim samo da ti Bog oprosti sve što si zgriješila, i da te vedrog lica vidim negdje drugo, gdje ćeš mi opet reći da od knjige nema hajra. O tebi u knjigama pišem. Rahmet ti duši, moja Fatima.

[bijelosrce]

Crvenokosa

Sta je to crveno? Moze biti bilo sta, jel tako? Al' jedna crvena kosa, je sasvim nesto drugo, sasvim nesto ljepse za izgovorit, opisat. Lahko za prepoznat u masi ljudi koji su stalno oko vas, a vi vidi te samo jednu crvenu kosu koja vas ostavlja bez daha svakog dana jer prosto ne mozete da vjerujete da tako lijepa  osoba, sa takvom bojom kose postoji na ovoj planeti.  Da se zna postoji dosta osoba sa crvenom kosom, al samo na njoj je upecatljiva i najlepse joj pristaje. Njeno tijelo  je nesto sasvim drugo, nesto sto vas ostavlja u cudu kad je vidi te, naprosto vas natjera da razmisljate o njoj i o tome da ne treba bit gol covjek da bi gledao neciju figuru tijela, vec i obucena te tjera na razmisljane. Kazu da je riba u horoskop,  a blizanac  u podznak. Bas teska kombinacijaa. Toplog i hladnog. Sitnice je rastuze, povrede, dovedu je do suza, a u drugom trenu bi ti zapalila citav tvoj svijet i to sa osmijehom na licu, jer je to ipak blizanac. Njen osmijeh  je nesto  sto bih gledala citav dan na njenom licu i divila se njenoj ljepoti koju pokazuje iz dana u dan, prosto je ne moguce da ne da te kompliment svaki dan kada ste s njom. Kad je tu pored vas, divite joj se. Volim sto je iskrena, sto sve kaze u lice, pa makar joj to zadnje bilo, al ce reci. Nece presutit. Nekad je istina bolna, nekad ti samo otvori oci u nekim stvarima. Nju je nekad tesko voljeti, iz jednog prostog razloga. A taj razlog je sto je dosta zahtjevna osoba. Trazi puno od osobe, koje cak neki ne bi to ispunili, ocekivali.Ocekuje dosta od ljudi, al ne dobije to "dosta" , jer nisu neki spremni rizikovat nesto svoje  i posvetit zivot i vrijeme  bas njoj. U svakom smislu. Njena prva knjiga me je odusevila. Neko tako mlad u to vrijeme  kad je knjiga napisana, da tako zna da ispolji sav taj tekst na papir i sve ono kroz sta je prosla bez ikakvog straha od strane  citaoca na osude i kritike knjige. Bas naprotiv. Dokazala je svijetu  da i mlade osobe, osobe  koje su prosle sto- sta u tom periodu , napisu knjigu svojih sjecanja i trenutaka zabiljezenih na tom "zutom konopcu" Ima dosta stvari koji osoba sa 30,40,50 god nije sve to prosla koliko ona sa svojih jako mladih godina, pokazala da se iz svega mozete na vrijeme  izvuci. Prestat radit stvari koje vas mogu kostat zivota, vas i vasih bliznjih.Divim joj se na samopouzdanju koje ima za sebe.Sto nije osoba koju moze da ima svako, sto ne da na sebe ni prstom  da se pokaze.Bila je povredjena jakoo. Jako je patilaa. Pokusavala sam bit u tom periodu uz nju koliko sam ja mogla i koliko je ona dozvoljavala da joj pridjem. Saslusala  sam je uvijek kad ima nekih problema, kad je plakala, bila samo joj oslonac, rame za plakanje. Tjesila je sutnjoj, jer nekad je i to neka utjesna " rijec " ako nista drugo ne moze te da kaze te osim cuvene recenice koju bi svi rekli tad  ' bit ce to bolje, ne placi. Proci ce.'Pustila sam je da se isplace, sve izbaci iz sebe kako bi njoj na kraju bilo lakse. Ostat tu pored nje.Crvena njena kosa je nesto  kad vidi te u prolazu, prosto se morate okrenuti za njoj jer zraci jako lijepom pozitivnoscu, sto malo koja djevojka  to ima u sebi. Samom pojavom vas obara s nogu. ( mene je oborila na prvom  izlasku, upsii), zato vam kazem.Zato djevojko crvene kose, kad si sve ovo procitala, samo da znas da nikada nemoj da pokleknes pred nekim i da izgubis sebe i svoje dostojanstvo tko nije vrijedan tvoje ljubavi i tvoj vremena. Mada ti to sve sama i znas. Ostani uvijek sklona svoje ljepote  i svog dara za pisanje. Jer tvoje knjige  ce nekoga da inspirisu da i taj neko pocne pisati i izbaci svoja osjecanja na papir. Ostani pisac do kraja i cekam tvoje knjige u svoje ruke sa casom nekog pica na plazi uz zvuk talasa i bezuslovnoj ljubavi prema tebi.

S ljubavlju:  Bijelo srce

[asweetjane]

Šta se čitalo u decembru & januaru? * Kulturna istorija Srba, Jovan Deretić - posle ove knjige mogu da se prijavim za kviz "Ja volim Srbiju". Čitljivo, pregledno, jasno, bez kontroverznih stavova koji se obično vezuju za Deretića. * Uhvati zeca, Lana Bastašić - potpuno je neverovatno da je to prvi roman mlade književnice. Kraj me je oduševio i sigurno ga neću zaboraviti, priča je bila zanimljiva u svakom trenutku, jedino je bilo nekoliko pretencioznih momenata i pomalo nejasnog prezira prema Bosni kojeg ne razumem i ne delim. Ali to je već u domenu ličnog. Sa zadovoljstvom čitam i njenu novu knjigu. * Moj muž, Rumena Bužarovska - pitko, zabavno, gorko, zastrašujuće. Jedna od najboljih zbirki priča koje sam pročitala. Trenutno je čita moj muž, heh. Januar je mesec poezije sa jednim romanom: * I ništa te kao ne boli, Enes Kišević - bujno, prodorno, čulno i goruće. Dobra poezija. * Prohuja; Žetelica i Šumanović, Dragan Lakićević - "pesnik snega" i drveća kroz nežne prizore prohujalog vremena gradi stabilan poetski svet. Više u martovskom Letopisu. * Bez dlake na srcu, Jelena Marićević Balać - poezija koja me je pomerila i oduševila, i o kojoj tek treba da se čuje i piše. Podrazumeva obaveštenog čitaoca i zahteva više. Raskošno pulsira u nekom orijentalnom ritmu. * Kondorov let, Bojan Uzelac - novi roman Radioaktivnog Komarca predstavlja njegovo najbolje ostvarenje do sada. Priča koja me je nekako nezgodno zasekla pravo u srce, i naterala me da se zamislim o čitavom jednom svetu kockara i dugova koji postoji negde mimo nas. Opako i zloslutno. Bez prava na grešku. Velika preporuka, naručite na stranici @radioaktivni_komarac #bookstagram #preporuka #prepirukazacitanje #knjige #books #preporukazačitanje (at Novi Sad, Serbia) https://www.instagram.com/p/CKyqsx6pLCG/?igshid=1poxkfd61bq7h

[bibliopolisblog]

Intervju s Glendy Vanderom, autoricom romana ‘Gdje šuma susreće zvijezde’

S autoricom razgovara Luka Pejić, prevoditelj za hrvatsko izdanje

Glendy Vanderah autorica je svjetskog bestselera Gdje šuma susreće zvijezde—priče o Ursi, osebujnoj djevojčici koja tvrdi da je došla na Zemlju sa zvijezda kako bi posvjedočila petorma čudima među ljudima te tako “diplomirala” na vlastitom planetu. Gdje šuma susreće zvijezde briljantan je, emotivan, dirljiv roman u kojemu se tragedija sudara s trijumfom, nesnošljivost s ljubavlju, svakodnevno s čudesnim, činjenično s fantastičnim. Priča je to istkana od zvjezdane prašine, koja u sebe čitatelja namami, zgrabi i goni do posljednje stranice, gdje on shvati koliko se u tu priču i likove zaljubio.

Glendyn prvijenac također je moj prevoditeljski debi. Prošla je godina dana—i čak ako nikada više ništa ne prevedem, prisjećat ću se ove čarobne avanture sa zanosom i nostalgijom, s ljubavlju. Od svih mogućih knjiga, neću žaliti što mi je dodijeljena čast prevođenja ovoga remek-djela.

“Dirnuli ste me”, rekao sam joj kada je vratila pitanja s odgovorima. “Nisam ovo očekivao—tako intimno, jer rijetko se autori otvaraju tek tako… Čitatelji će morati osjetiti povezanost s Vama i Vašim likovima nakon što pročitaju odgovore na ova pitanja, kao i ja sâm.”

“Da, iskrena sam o svojoj pozadini u intervjuima”, vratila je. “Gdje šuma susreće zvijezde usko je povezana s emocijama i sjećanjima iz mojega djetinjstva. Kada bih skrivala da sam se borila s nedaćama kao dijete i depresijom kao odrasla osoba, kako bi to pomoglo mojim čitateljima da vide bolju budućnost?” 

Hrvatsko izdanje knjige ‘Where the Forest Meets the Stars’  Glendy Vandere (Stilus, Zagreb, 2019.)

Gospođo Vanderah: ponajprije, moram reći da sam oduševljen što razgovaram s Vama i da sam Vam beskrajno zahvalan što ste pristali odgovoriti na nekoliko pitanja za svoje hrvatske čitatelje.

Hvala na sjajnom uvodu, Luka, i što si mi pružio priliku da razgovaram sa svojim čitateljima iz Hrvatske.

Počet ću s najjednostavnijim pitanjem—vjerojatno prvim od svakoga: Što Vas je inspiriralo da napišete Gdje šuma susreće zvijezde? Kako Vam je ideja došla? Možda lukavo, tako da kažem, prilazeći Vam malo po malo, ili je bila iznenadna, odjednom Vas preplavljujući?

Priča mi je došla u dijelovima. Nekoliko sam godina pisala fantastiku (najprije “za zabavu”, a onda u nastojanju da je objavim), da bih potom isprobala suvremenu prozu. Moram reći da mi je mjesto radnje prvo sinulo. Uvijek sam željela napisati knjigu smještenu u izoliranoj istraživačkoj kući u kojoj sam živjela nekoliko godina dok sam radila na ptičjim istraživačkim projektima. Prava je kuća bila slična svom opisu u knjizi. Bila je u šumi pokraj potoka na kraju seoske ceste. Čak je pored kuće bilo i staro groblje. Glavna ideja za knjigu sinula mi je nakon što sam vidjela film fantastike Panov labirint redatelja Guillerma del Tora. Osjetila sam afinitet prema ideji u kojoj dijete koristi fantaziju ne bi li pobjeglo od nasilja i zala rata. Kao dijete koje je odrastalo u nestabilnom domu, koristila sam prirodu svojega samoniklog stražnjeg dvorišta ne bih li pobjegla traumatičnim događajima koji su mi se zbivali u obitelji—za mene je ono bilo gotovo poput svijeta fantastike. Kada sam osjetila te duboke veze, knjiga je počela navirati iz mene!

Jeste li znali kakav će roman biti dok je ideja još uvijek bila u stadiju embrija ili se mijenjala dok ste ju pisali? Kako je izgledala u svome začetku? Što je bilo u njenom središtu? Što je bilo prvo—teme i sjena priče koja će uskoro biti napisana ili pak likovi koji će ju nastanjivati?

Nikada ne znam precizno kakva će mi priča biti na kraju. Ne koristim detaljne nacrte. Kada mi na pamet padne ideja za priču, prvo kreiram likove i njihove motivacije, potom zamislim događaj koji bi mi stimulirao radnju. Na početku samo skiciram zaplet, iako uglavnom znam svršetak. Dok pišem, radnja se obično mijenja—ponekad dramatično. A kako mi likovi postaju stvarnijima u glavi, razviju osobine i pozadinske priče koje često iznenade čak i mene! Primjera radi, dijelovi Gabeove pozadine iznenadili su i mene dok sam pisala. U početku je za mene ova priča ponajprije bila o tome kako se djeca nose s nedaćama, ali je postala mnogo kako je napredovala. Dualnost u Ursinoj izvanzemaljskoj/ljudskoj predodžbi o samoj sebi odražava Joine identitete prije/poslije raka, kao i Gabeovo stanje prije/poslije otkrića o vlastitom ocu. Te su teme evoluirale kako je priča napredovala.

Što možete reći hrvatskim čitateljima o Ursinom postanku? Je li naša mala genijalna izvanzemaljka temeljena ili inspirirana stvarnom osobom? Nekime koga poznajete? Ili Vam se samo pojavila u glavi takva kako je napisana?

Ursa je definitivno izdanak mojega vlastitog djetinjstva onakva kakvoga ga se sjećam. Odlučila sam da je njezina predodžba sebe kao izvanzemaljke u ljudskome tijelu zanimljiv način za prikazati kako se djeca često osjećaju kada dožive traumu ili zlostavljanje: osamljenost, osjećaj da su odijeljeni od “normalnoga” ljudskog svijeta kojemu se ne mogu pridružiti. Neki od mojih čitatelja vide Ursu kao istinsku izvanzemaljku, neki vide njezinu alijenaciju kao metaforu.

Mnoge ideje za Ursine osobine došle su mi od troje moje djece. Primjerice, jedan od mojih sinova čita riječi unatrag od mlade dobi kao način nošenja s viškom mentalne energije. Djeca su puno svjesnija o onomu što se zbiva nego što mnogi odrasli shvaćaju. Znam da će ovo zvučati pristrano, ali nikada me nije prestala začuđivati briljantnost koju sam viđala kod vlastite djece od ranih godina! Ursa je slitina sve djece koju sam ikada poznavala, uključujući mene samu.

Koji su autori utjecali na Vas kao spisateljicu? Koja su djela utjecala na Gdje šuma susreće zvijezde? Također, ne mogu ne pitati… William Shakespeare je Ursin omiljeni pisac. Postoji li poseban razlog što je to on? Koja Vam je Shakespeareova drama omiljena i zašto?

Još otkad sam bila dijete čitam eklektično—fantastiku i znanstvenu-fantastiku, suvremenu prozu, stručnu literaturu—i ne mogu baš reći da je jedan ili nekoliko autora snažno utjecalo na moje pisanje. Ustvari, to i ne želim!

Što se tiče Shakespearea, smatram da mu je rad briljantan, posebice za njegovo vrijeme. Volim u svoje priče umetati aluzije na njegove drame jer njegovi zapleti često ovise o čudesnim i slabo vjerojatnim hirovima sudbine, i to me intrigira: kako jedna odluka, ili nekoliko sekundi sreće ili nesreće (nezgoda, zločin, sastanak), može osobi promijeniti čitav život. Umetanje Shakespeareovih drama u priču odgovaralo mi je zato što se Šuma vrti oko te teme sudbine, oko toga koliko kontrole nad njom imamo i imamo li snage nadvladati teške sudbine nakon što su nam dodijeljene.

Shakespeareov stih je krasan, ali mislim da čitanje drame ne izvlači iz nje magiju kao kada je se gleda u predstavi. Dvije omiljene izvedbe: čarobna produkcija Sna Ivanjske noći koju sam pogledala prije mnogo godina i nedavna izvedba Na Tri kralja ili kako hoćete u malenom kazalištu gdje je publika bitno postala dio predstave.

U Vašem romanu, mentalna bolest ima jednaku ulogu kao tjelesna. Imate li savjet za ljude—naročito mlade—koji se bore s depresijom i tjeskobom, ili mentalnom bolešću općenito? Nadalje, s obzirom na Jo—koja pobijedi rak dojke—imate li savjet za žene, mlađe i starije?

Depresija se odvija na spektru od blage do teške. Definitivno znam kako izgleda teška depresija—moja majka alkoholičarka ju je imala. Moja je bila manje teška, vjerojatno više situacijska nego klinička. Iako sam Gabeovu depresiju napisala tako da sliči mojim vlastitim iskustvima, od nekih sam čitatelja, koji nisu smatrali da je bolest napisana “realistično”, primila kritike. Mislim da je tužno što neki ljudi misle da je sva depresija teška i nepobjediva. Htjela sam da priča prikaže drugu stranu. Depresija, naročito u blažim oblicima, može se poboljšati. Pronalazak radosti u biologiji, prirodi i pisanju te stabilnosti u ljubavlju prožetom odnosu s mojim mužem pomogli su mi prevladati više nego što sam sanjala da je moguće kada sam bila dijete. Možda ne postoji “savršeni” sretan završetak, ali postoji izobilje nade i potencijala za iscjeljenje. To je poruka koju želim prenijeti čitateljima.

Kao većina nas, vidjela sam kako previše članova obitelji, prijateljica i poznanica podliježe raku dojke. Vidjela sam i mnoge koje su ga pobijedile. Nemam osobit savjet osim preventivnih mjera, jer svaki je slučaj različit, kakve su i sasvim osobne odluke žena nakon dijagnoze.

Vaš roman također upućuje na druge ozbiljne probleme, kao što su obiteljsko nasilje i nasilje nad djecom. Imate li poruku za ljude koji se bore s takvim poteškoćama?

Svaka je situacija drukčija. Vjerujem da su me nevolje iz moga djetinjstva učinile snažnijom osobom, ali znam da to ne može biti slučaj kod svakoga. Jedna voljena, stabilna osoba—rođak, prijatelj, učitelj, susjed—može napraviti ogromnu razliku u životu djeteta sa smetnjama. Nađite te dobre ljude i vjerujte im. Bitno je osjećati se manje osamljenim. Ako nemate nikoga kome možete vjerovati, morate vjerovati sebi. Volite sebe. Ne preuzimajte krivnju koja ne pripada vama. Ne okrećite se destruktivnom ponašanju koje će vam život učiniti još jadnijim (kao što sam ja radila nekoliko godina). Možete se probiti kroz teške dane, i oporaviti, i živjeti ispunjen život. Nikada ne puštajte nadu. Ursa je utjelovila ideju da čak i osmogodišnjakinja, čistom silom volje, može promijeniti vlastitu budućnost nabolje.

(spoiler alert) Sada samo za one koji su pročitali! Možete li nam reći što se desi s Ursom, Jo i Gabeom nakon završetka? Neki od nas su očajni za još!

Ne vidim nastavak kao neposrednu sreću i sunčev sjaj. Mislim da Ursa, Gabe i Jo imaju još izazova pred sobom. Ali snaga koju su pronašli u ljubavi jedni za druge bit će bitna za svladavanje tih problema. Pitali su me zamišljam li vjenčanje Jo i Gabea u budućnosti. Moj odgovor je “da”—a tko ne zamišlja?

Koliko je bilo potrebno za napisati ovaj naizgled jednostavan, no zapravo kompleksan roman?

Nisam sigurna koliko dugo jer je pisanje često bilo prekidano. Znala sam završiti knjigu za manje od sedam tjedana, no za ovu je trebalo mnogo duže zbog raznih problema. Tata mi je umirao od uznapredjele Parkinsonove bolesti i trebalo mu je dosta brige. Partnerica mu je imala demenciju. Također sam smrskala ruku u nesreći i dugo vremena nisam mogla pisati.

Kojih biste, recimo, pet knjiga preporučili ljubiteljima svojega djela? Neki uspoređuju Gdje šuma susreće zvijezde s The Snow Child Eowyn Ivey—bi li ono bilo među Vašim preporukama? Je li možda ta knjiga imala utjecaj na Vaše pisanje?

Kao što rekoh, del Torov Panov labirint—film, ne knjiga—imao je velik utjecaj. Pročitala sam The Snow Child Eowyn Ivey nakon što sam napisala Šumu—komentara autora Christophera Meadesa na prednjoj korici moje knjige. Vidim povezanosti između te dvije priče, ali mislim da se i dosta razlikuju. Pročitala sam Jezik cvijeća Vanesse Diffenbaugh (Znanje) nedugo nakon publikacije vlastite knjige, i osjećam da ta knjiga ima više sličnosti s mojom nego Iveyna. Tajnovit život pčela Sue Monk Kidd (Mozak knjiga) bi mogla biti knjiga u kojoj bi ljudi uživali ako im se svidjela moja priča. Mnogi čitatelji uspoređuju moju knjigu s Djevojkom iz močvare Delije Owens (Vorto Palabra), stoga bi to bila još jedna priča koju mogu preporučiti. Također ću spomenuti Svjetlo koje ne vidimo Anthonyja Doerra (Profil), priču o dvoje mladih koji se bore protiv nedaća za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Vi ste ptičja biologinja, poput Jo. Kada ste znali da želite postati spisateljica?

Obožavala sam pisati pjesme i priče kao dijete. Moja učiteljica iz petog razreda jednom je rekla razredu, “Jednoga dana, svi ćete čitati knjigu koju je napisala Glendy.” To je za mene bio inspirativan trenutak. No, moja ljubav prema prirodi i životinjama jače me vukla, pa sam na koledžu odlučila studirati ekologiju umjesto engleskoga jezika. Nakon što sam stekla diplomu preddiplomskog studija, dok sam radila kao biologinja, upisala sam se na neke tečaje iz pisanja i književnosti. Ali sam upisala diplomski studij iz biologije. Potom sam upoznala svojeg supruga, također ornitologa, i rodila sam troje djece. U to sam vrijeme bila prezauzeta da bih se više bavila znanošću. Čim su djeca pošla u školu, umjesto da se vratim znanosti (osjećala sam se kao da sam predugo bila udaljena od istraživanja), počela sam pisati. Iskreno sam bila iznenađena što iz prve mogu pisati fikciju.

Još jedno veliko pitanje: možemo li očekivati filmsku adaptaciju u skoroj budućnosti?

Knjigu je zapazio predstavnik iz Hollywooda, ali zasad ni riječi o filmu. Morat ćemo razaslati nekoliko dobrih kvarkova kako bi se desilo!

Što nam možete reći o svojem sljedećem romanu? Je li u sličnom stilu kao vaš prvijenac ili možemo očekivati nešto sasvim drugačije? Pišete li ga još uvijek ili ste završili?

Završen je i ima sličnih tema. Izlazi na proljeće 2021.

Vjerujem da je većina čitatelja Gdje šuma susreće zvijezde mislila da je u pitanju znanstvena fantastika do samoga kraja; možemo li tako nešto očekivati u sljedećoj knjizi? Ima li naslov? Ako ima, možete li ga podijeliti s nama? (Obećavamo da ćemo šutjeti. 😉)

Gdje šuma susreće zvijezde različito su čitatelji opisivali kao djelo suvremene, umjetničke, obiteljske proze, znanstvene fantastike i magičnog realizma. Mislim da je fascinantno što priča može djelovati kao “mjenjolik” unutar različitih žanrova! Moj izdavač katalogizira knjigu kao suvremenu prozu, a moja sljedeća knjiga, The Light Through the Leaves, u istome je žanru.

Konačno, želite li nešto poručiti svojim fanovima iz Hrvatske?

Poruka za moje čitatelje iz Hrvatske: Nadam se da ste uživali u knjizi Gdje šuma susreće zvijezde. Bilo je ostvarenje sna vidjeti svoj prvijenac preveden na dvadeset jedan jezik. Oduševljena sam što Hrvati imaju priliku pročitati knjigu. Što bi još autorica mogla poželjeti uz to da zna da njezine priče mogu dodirnuti srca toliko ljudi širom svijeta? Nadam se da ću vam uskoro moći pružiti prijevod svojega sljedećeg romana! Sretno čitanje!

Izvor: www.bibliopolis.home.blog/2020/09/14/glendy-vanderah-intervju/

[ticeseimene]

Intervuju sa Adnanom Subašićem

Kao što smo vam već obećali postavili smo sebi zadatak pronaći iskre/članove koji u punom sjaju oslikavaju kakva jedna iskra treba biti, koje karakterne i moralne osobine treba imati. Našu seriju intervjua krećemo sa intervjuom mladog preduzetnika Adnana Subašića. Na ovaj intervju sigurno nećete ostati ravnodušni. U nastavku ovog bloga ćete shvatiti o čemu pričamo. Želimo se zahvaliti Adnanu što je pristao sa nama podijeliti svoju životnu mudrost i iskustvo.

1. Magistrirao si na Pravnom fakultetu u Sarajevu, nakon čega se očekivalo da ćeš raditi kao pravnik. Međutim stvari se okrenu u suprotnom smjeru, postaješ preduzetnik čija je glavna djelatnost turizam. Kako je došlo to tog i da li si se pokajao? Zašto pravo, zašto turizam? 

Tako je, završio sam Pravni fakultet u Sarajevu, u roku. Poslije toga sam magistrirao na tom istom fakultetu, na katedri za Državno međunarodno javno pravo, predmet Ustavno pravo, na temu Izbornog zakona BiH. Ono što je mene zanimalo kroz čitavo moje školovanje i nekako od malih nogu jesu ta društveno politička dešavanja u BiH, i u svijetu, ustavna struktura, konstitucionalizam taj neki, političko organiziranje. Što je u neku ruku povezano i sa pravom, iz tog razloga sam upisao Pravni fakultet. Uvijek sam bio bliži ustavnoj katedri, upravnoj, državnoj, nego krivičnoj i privrednoj. To je ono čime sam se htio baviti u životu. Međutim, nekada ne ide sve onako kako ste zamislili. Život vas odvede nekim drugim putem, da bi se vratili na onaj pravi i završili ono što ste započeli. 

Ono što je meni pored prava i književnosti najviše interesovalo kroz čitav moj život jeste turizam, putovanja, a prvenstveno moja BiH. BiH za koju sam ubijeđen da nije toliko istražena i promovisana u svijetu na način na koji treba. Zemlja koja je po prirodnim, kulturnim i historijskim znamenitostima najljepša zemlja na svijetu, a mi prvi, tj. većina građana BiH nisu bili, odnosno nisu obišli sve gradove BiH. Sramota je da neko nije bio u Bihaću, Brčkom, Banja Luci, Trebinju, Ramskom jezeru, Gradačcu. Na koju god stranu da krenete ima toliko prirodnih i ostalih ljepota kojih ni mi nismo svjesni i ne znamo to da iskoristimo i prezentiramo na pravi način. Zato se meni unazad nekoliko godina vrtjela ideja u glavi o turizmu. Koliko ustvari mi ne ulažemo u turizam, koliko se on sam po sebi razvija zahvaljujući strancima koji dolaze u BiH i više cijene i uživaju u ljepotama naše domovine od nas samih. Nažalost ne radimo mnogo na promociji, moramo biti inovativniji. Glavni cilj nam treba biti prezentacija BiH u njenom pravom svjetlu, ne dozvoliti da osnovna asocijacija na BiH bude rat koji se desio prije dvije decenije. 

2. U vremenu kada se stvaraju torovi, vrši agresivna medijska propaganda separacije društva, ti odlučuješ da pokreneš ideju zajedništva – tzv. Sarajevska djetelina. Ona predstavlja ideju jedinstva, multikulturalnosti našeg Šehera. Slogan „Budimo dio lijepih priča“ šalje jaku poruku. Možeš li nam nešto više o tome reći?

Za sebe kažem da sam prvo umjetnik, pa sve ostalo. Jer sam autor dvije knjige „Vječni početak“ i „Platno života“. Tako da, ja vjerujem da su svi ljudi  umjetnici u sebi, neki inovatori, da u svakom čovjeku postoji neko dobro. Samo neki ljudi radi dešavanja iz prošlosti ne mogu da ispolje tu svoju pravu stranu. Zato se mi, koji smo uspjeli naći smisao života, moramo potruditi da prenesemo to na druge ljude. 

Istina je da nas stalno zatvaraju u nekakve torove, istina je da prave barijeru između nas, ali zato bez obzira šta se dešava moramo pružati ruke jedni drugima, jer nema nam druge. Naša je budućnost suživot, stvaranje boljih uslova za život našoj djeci, unucima i svim mlađim generacijama. Nikome više normalnom nije do rata, do sukoba, do čitanja nekih negativnih vijesti. Moramo se posvetiti pozitivnim pričama i pozitivnoj energiji. Inače ćemo izluditi u ovakvom sistemu nepravednih i nejednakih vrijednosti. 

Sarajevska djetelina je nastala kao poklon mom gradu i mojoj državi. Čovjek sam koji voli da ostavi nešto iza sebe, ne radi mene, već radi nekih drugih ljudi, generacija koje će dolaziti. Siguran sam da će se u budućnosti to prepoznati. Sarajevo je jedan multikulturalan grad koji je uvijek svima, i dan danas pruža ruku i u Sarajevu su svi dobrodošli. Sarajevo nije nikakav Teheran, Sarajevo nije ni džamija ni crkva ni sinagoga, već i džamija, crkva, sinagoga i svi ostali religijski, kulturni i historijski objekti. Sarajevska djetelina je nastala sasvim slučajno, sjetio sam se da u Starom gradu, u Sarajevu imamo 4 različita religijska objekta: Begovu džamiju, Katedralu Srca Isusovu, Sabornu crkvu i  Aškenašku sinagogu. Onda sam se sjetio pa zašto to ne bi stavili na 4 lista djeteline, koja sama po sebi po historijskom tumačenju donosi sreću. Kada nađete djetelinu sa 4 lista, ona predstavlja sreću. Hajmo onda staviti 4 religijska objekta da ona predstavljaju 4 lista djeteline. Odnosno da predstavljaju ljubav, sreću, vjeru i nadu. To je neka poruka iz Sarajeva, i za Banja Luku i za sve ostale gradove širom BiH da širimo lijepe priče. Naš cilj je da obiđemo svaki grad, blizu smo da to i ostvarimo i da iz svakog grada pošaljemo po jednu lijepu priču.

3. Nažalost u BiH u bilo što da se upustiš sa sobom nosi pregršt prepreka. Vjerujemo da nije bilo lako pokrenuti svoj biznis. Prije svega administrativne prepreke, kako udovoljiti tržištu, kako se izbiti iz sjene i kako održati biznis. Kažu ako biznis izdrži 5 godina na tržištu, uspio si. Kasnije je lakše. Možeš li s nama podijeliti kako je tekao taj put, da li bi preporučio svim mladima da se upuste u svijet preduzetništva? Dati neke savjete?

Što se tiče barijera na  putu osnivanja vlastitog biznis, posebno administrativnih. To je toliko komplikovano da se pitaš „Što meni ovo treba u životu?“ Tih procedura, čekanja rokova, ljudi koji nisu dorasli poslu, a rade u tim institucijama. To je sve nešto što će svaku normalnu osobu udaljiti i ispiti mu energiju. Pored te ideje koju imate, morate se napuniti i strpljenjem i snagom, da budete spremni uvijek na najgore, a da se nadate u svakom trenutku najboljem. Jer nikada ne znate šta vas čeka. Sigurno da nije lako, imate milion prepreka, ne samo tih administrativnih, već i ostalih. Vi najprije morate ostvariti prihod gotovo pa prosječnu platu u BIH da bi isplaćali sve te poreze. 

Opet ponavljam nije lako, ali ako imate ideju, imate snagu, imate želju, uspjet ćete na kraju. Postoje razni projekti koje finansira Međunarodna zajednica i opštine u kojim živite, tako da se mogu iskoristiti ti neki grantovi da za početak pomognu. Vjerujte da sam ja u nekim situacijama bio vrlo blizu da odustanem od svega toga. Hvala Bogu sada smo stali na noge i guramo dalje. Poruka za sve mlade ljude koji se bave ne samo biznisom, već za bilo koji segment, nikada ne smijete odustati! 

Pravilo br. 1 NIKADA NE ODUSTAJ!, a Pravilo br.2 UVIJEK SE SJETI PRAVILA BR.1!

Nikada ne odustaj i uvijek budi strpljiv u svom naumu koji imaš i bori se do kraja. Ako je to prava ideja ona će bez obzira u kakvom sistemu živimo, nepravdi koju doživljavamo, sigurno da će pravi ljudi prepoznati kvalitet i da će sve na kraju krajeva doći na svoje mjesto. U životu se sve vrati, onoliko koliko smo energije uložili i kakvi smo bili prema drugim ljudima, toliko ćemo i dobiti. Zaključak samo treba biti strpljiv i treba vjerovati. 

4. Nekako istražujući tvoj životni put došli smo do zaključka da voliš izazove, voliš se okušati na svim poljima. Tako si odlučio napisati dvije knjige. Možeš li nam nešto više o tome reći? 

Vjerujem da sve u životu moramo pokušati. Kao što kaže moj prijatelj „Pokušaj je taj koji dijeli pobjednika od gubitnika!“ Ako ne pokušaš garancija neuspjeha je 100%. Zato ako u nešto vjeruješ, ako imaš neku ideju, ako nešto voliš da radiš, PROBAJ TO! Nemoj sjediti kući i čekati da se nešto samo od sebe ostvari. Ništa se samo od sebe neće ostvariti, već mi moramo raditi i truditi se. Čak nekada i preko svojih mogućnosti, da ostvarimo sve svoje snove i želje. 

Književnost je nešto što sam ja ustvari. Svoju prvu knjigu sam izdao 2010. godine, druga 2017. godine. To je  neka priča o Sarajevu, priča o životu, o razmišljanjima koje svaki čovjek vodi sam sa sobom. To je nešto što je uvijek u meni. Čim nađem malo vremena, nažalost s obzirom na brz način života nisam u mogućnosti dovoljno tome da se posvetim, iako bih volio. Ali kad god nađem neki mali pedalj vremena posvetim se književnosti. To je jedna filozofija života, nevjerovatna, ta književnost, umjetnost, nešto što se ne može opisati riječima. Ono što ja želim kroz književnost jeste da pošaljem pouke/lekcije mlađim generacijama kroz preživljena iskustva nas malo starijih, da ne moraju prolaziti sve te izazove koje smo mi prolazili. Iskustva koja će im olakšati životni put. 

Glavni cilj zašto pišem jeste očuvanje Bosnaskog jezika. Nema naroda, nema države bez jezika, a svjesni smo da konstantno, i dan danas u 2019. godini, 21. stoljeću udara se na Bosnaski jezik. Koji je jedan od najstarijih jezika sa balkanskih prostora. Ja ne mogu da shvatim da neko pokušava da izvrće i Bosanski jezik nazivajući ga jezikom Bošnjačkog naroda, kao da on nema neko svoje ime. A to su sve neki konstantni udari na BiH. Vjerovatno nam je sudbina i propisana da konstantno trpimo udare sa svih strana. Ja sam siguran da ćemo mi ujedinjeni zajedno preći preko svih tih iskušenja i boriti se za pravu, ljepšu i bolju budućnost i našu BiH.

5. Zašto politika? Zašto Platforma za Progres? Kao pravnik, da li nam možeš prokomentarisati stanje u pravosuđu? Kad bi bio na vlasti, šta bi prvo promijenio? 

Rekao sam već u mom govoru na Izbornoj skupštini Općinske organizacije Centar Platforme za Progres, da sam ja čovjek koji sve radi po osjećaju. Nekako sam osjetio da kada se pojavio ovaj projekat da je to projekat dobrih ljudi, koji su se prvi put nakon agresije na BiH probudili da urade nešto. Siguran sam da ako ostanemo zajedno, ako ostanemo ujedinjeni, ako ne bude ličnih interesa, da ćemo mi pobjediti jer mi imamo srce. A kada imate srce, ljudi to i prepoznaju. Kada ste ljudi iz naroda, kada znate njihovu priču, kada ih razumijete, drugačije je sve. To je ono što sam prepoznao u Platformi za Progres i zato sam tu, da pomognem sa svojom energijom. 

Tužilaštvo i pravosuđe su najslabije karike u BiH za uređenje i formiranje pravnog sistema, pravne države i za uništavanje nepravilnog sistema vrijednosti. Siguran sam da kada bi tužilaštvo i pravosuđe radili svoj posao na način na koji bi trebali, mi bi ovdje za nekih, u roku od dvije, tri do pet godina mogli napraviti Švicarsku. 

Sa uređenim sistemom vrijednosti, sa poredanim pravnim i svim ostalim faktorima koji utiču i na ekonomske i na druge razvoje, kada bi uspjeli ustrojiti te organe vlasti kao najbitnije faktore u državi, vrlo brzo bi mogli stati na noge i osvjestiti se. Tada bi ljudi počeli vjerovati u bolju budućnost u ovoj državi.  

Iskreno se nadam da ćemo mi kroz Platformu za Progres i uticaj Međunarodne zajednice/faktora , ne mogu reći uticati, ali probuditi tu neku volju tužilaštva da ustrojimo pravni sistem i da napravimo jedan sistem gdje će svaki čovjek biti jedanako vrijedan.

6. Kako bi prokomentarisao stanje mladih u BiH, neizostavna je činjenica da veliki broj njih se odlučilo na put najmanjeg otpora i traženja sreće TAMO NEGDJE u tzv. dijasporu. Ti ne pripadaš toj skupini, već prkosno odlučuješ da se boriš. Zašto? Šta po tebi mladi ljudi treba da učine da bi se stanje u BIH promijenilo? Jesmo li puno pasivni, depresivni? 

Svi smo svjesni u kakvom se stanju nalaze mladi, da kolone mladih, hiljade ljudi napuštaju našu BiH. Mene je vjerujte strah i za moju generaciju i za ove mlađe generacije šta će s nama biti ako se ovako nastavi. Ne mogu da krivim mlade ljude za ovakvo stanje u državi. Jesmo mi nekako i pasivni, jesmo izgubili taj studentski i mladalački bunt, nema protesta. Opet razumijem ih, one koji nisu toliko jaki da shvate sve ovo što se dešava u BiH. Vi da bi živjeli u ovoj državi morate biti iznimno jaki psihički da shvatite da neko ko je lošiji od vas, ko je lošiji čovjek od vas, da je neko za koga nikada ne bi mogli vjerovati da će biti neki funkcioner ili državni službenik ili imati neku veliku platu. Da on odmah u početku ima  prednost u odnosu na vas. To je problem, zato što imamo društvo nejednakih šansi, gdje neki imaju više šansi od drugih ljudi, gdje se ne cijeni znanje, gdje se ne cijene  prosjeci, gdje se apsolutno ne cijeni NIŠTA. Neko krivi mlade ljude, govore da neće da rade ništa. Pa vjerujte da je uređen sistem gdje će mladi čovjek kada vidi eh ja ću završiti fakultet i imat ću mogućnosti. Mislite da bi mladi ljudi onda ispijali kafe? 

Uglavnom moramo se udružiti, moramo više pričati o pozitivnim stvarima, o pozitivnoj energiji. Istina je da smo upali u depresiju svi kao društvo, ne samo mladi, već i stari su utonuli u sivilo sistema. Rješenje je da svi organi koji rade na očuvanju države počnu napokon raditi svoj posao. Siguran sam da jedno od rješenja za promjenu stanja i spas mladih ljudi upravo Platforma za progres i naš Mirsad Hadžikadić.

7. Profesor Mirsad Hadžikadić često govori o ličnoj odgovornosti, da u biti imamo državu kakvu i zaslužujemo. Prvo se mi moramo promijeniti. Slažeš li se?

Apsolutno se slažem s tim. Imam životnu parolu „Promjena svijeta počinje od samog sebe!“ Prvo moramo promijeniti sami sebe, svoje loše navike, pa onda početi govoriti kako su ljudima prljave avlije i kako drugi ne rade ništa. Znači prvo promjenimo sebe, prvo promjenimo loša ponašanja i lošu energiju koju imamo u svojoj porodici, okruženju, sa svojim prijateljima. Eh onda svojim primjerom ukazujmo i drugim ljudima kako trebaju oni da rade i da se ponašaju. To je jedino rješenje.

8. Negativna energija, negativne informacije su svuda oko nas. Postajemo anksiozno društvo, nekako kao da nas dobre vijesti i ne zanimaju. Svi koji te poznaju priznaće da si pun pozitivne energije koju širiš dalje. Takvih nam treba više, kako se oduprijeti svemu negativnom i ostati svoj? 

Jednom prilikom sam i rekao da su mediji jedan od krivaca za ovakvo stanje državi, jer nas konstantno truju negativnim informacijama i negativnom energijom. A ima toliko lijepih priča, ima toliko omladinskih uspjeha. Oni nama pričaju o izjavi nekog čovjeka koji je rekao nešto protiv drugog. U redu, ali zašto ne pričate o našim mladim fizičarima koji su osvojili nedavno bronzanu medalju na Evropskom prvenstvu, idu sad na Olimpijske igre. Zašto ne pričate o našim matematičarima koji su isto tako osvojili medalju, o našim rukometašima koji su prije par dana otišli na Evropsko prvenstvo? Ima tih pozitivnih vijesti, samo oni se nekako guraju po stranu i ne da se prilika ljudima koji pričaju te pozitivne vijesti u dovoljnoj mjeri, u sjeni su negativnih likova/frikova. Da se ja pitam ja bih zabranio političarima uopšte da izlaze u medije, napravio bih medijsku cenzuru. Ne može narod ostati normalan ako vas konstantno, svaki dan po pet puta dnevno truju raznim negativnim informacijama. 

Kako ja ostajem pozitivan? Sve stvari u životu koje su loše pokušavam što prije da zaboravim, da ih ostavim po strani i da se posvetim pozitivnim vrijednostima i pozitivnim ljudima i vjerujte iako ima tih loših ljudi, što ja volim reći „pacijenata“ koji me često znaju iživcirati, ima dosta dobrih ljudi. I ti dobri ljudi mi daju energiju. Mislim da ima više dobrih ljudi, samo su oni malo tiši od ovih drugih. Ali doći će i njihovo vrijeme.  

9. I pored zavidnih postignuća, ostao si skroman i jednostavan. Kažu da to i jesu osobine ostvarenih i uspješnih ljudi, što te dovodi  u paralelu sa profesorom Hadžikadićem. Zašto ne gledaš ljude, kako bi se u narodu reklo „sa visine“, nekako je to kod nas postalo ustaljeno pravilo da moraš, zašto ti ne? 

Uvijek sam bio i dan danas sam narodni čovjek. Čovjek za kojeg su svi ljudi isti, dijelim ljude na dobre i loše. Kada vidim da je neko dobar čovjek, ja ću njega dići u nebesa. Meni je draži konobar od vlasnika kafića, meni je draži radnik na održavanju čistoće ili radnik na recepciji od direktora  tog preduzeća. Tako da meni to apsolutno nije bitno ko je šta, ko je šta završio. Nedavno sam rekao na sastanku Platforme za Progres kada smo se predstavljali,  apsolutno nije bitno jesmo li doktori nauka, magistri, da li imamo završene ikakve škole, jedino što je bitno jesmo li mi ljudi ili nismo. Ako smo ljudi, onda ćemo  napraviti velike stvari, a ako nismo, ako ćemo i dalje gledati iste stvari koje već gledamo 20 godina, onda mi ništa nećemo napraviti. Ovo je prolazni svijet, vidimo i sami kako dani i godine brzo prolaze i stvarno ne mogu da shvatim one ljude koji su toliko ukorijeli u ovom prolaznom svijetu gdje druge ljude gledaju sa visine, da su oni više vrijedni. Za mene nikad jedan čovjek neće biti vrijedniji od drugog, osim ako govorimo o dobrom i lošem. Dobar čovjek će mi uvijek biti ispred lošeg i tu nikada neće biti priče.

10. Za kraj, poruka svim mladim ljudima. Po tebi šta bismo trebali prvo uraditi, kako da se naš glas čuje i kako da pokrenemo i ostale mlade ljude da jasno i glasno kažu TIČE SE I MENE!? 

I ovaj projekat TIČE SE I MENE je jedan vid aktivizma. Meni je izuzetno drago što sam imao priliku vas upoznati. Inače volim mlade ljude koji su puni energije, puni ideja, koji i meni daju novu energiju, novu snagu da nastavim dalje da se borim. Nije se lako boriti u BiH, nije lako mladoj osobi opstati sa svim idejama, pozitivnom energijom i sa onim porukama koje mi želimo zajedno da pošaljemo. A to su jedinstvo, zajednica, multietničnost, multikulturalnost, jer kad pričate o tim stvarima vi ne valjate. Kada pričate o nekim pozitivnim vrijednostima opet vi ne valjate. Zato kažem ovaj projekat Tiče se i mene, koji ste vi pokrenuli i koji će na kraju podržati i oni sa vrha Platforme za progres, je poruka svakoj mladoj osobi da nas se sve tiče u ovoj državi. Ne možemo vidjeti nekog čovjeka kojem je muka na sred ulice, ne možemo samo proći i reći „Ma to je pijanica!“ Ne, stani, možda čovjek ima srčani udar, možda mu nije dobro pa se onesvjestio. Zato moramo biti više prisniji jedni prema drugima, moramo pokazati više suosjećajnosti jedni prema drugima. To je ono što sam malo prije rekao, moramo početi od sebe, moramo imati više ljubavi u sebi i prenositi to i na druge ljude. 

Poruka za mlade: Počnimo svi prvo od sebe, počnimo od jednog čovjeka. Jedan po jedan čovjek, promjena svijeta počinje malim koracima, malim stepenicama. 

Siguran sam da ćemo i mi kroz pričanje pozitivnih i lijepih priča pronaći još ljudi iz svakog mjesta, hajmo naći 5, 20, 50 ljudi iz svakog grada koji dijele naše mišljenje i dijeli ovu lijepu priču . Zamislite onda koliko mi snagu već tad imamo u čitavoj BiH. 

Budimo svi dio lijepih priča, dio pozitivne energije i  ja se nadam uz Platformu za Progres dio promjena stanja u BIH. Možda ružno zvuči, ali Platforma za Progres i ovi mladi, dobri ljudi koji su se okupili su možda posljednja šansa za promjenu stanja u BiH i za spas bosanskohercegovačke omladine. 

[zoranphoto]

NEPOZNATA UTOPLJENICA IZ SEINE POSLIJE SMRTI JE POSTALA SLAVNA: Odljev njezina lica postao je najljubljeniji predmet na svijetu

  Krajem 1880-ih iz rijeke Seine na pariškom šetalištu Quai du Louvre izvučeno je beživotno tijelo mlade žene. Kako na truplu nije bilo znakova nasilja, sumnjalo se na samoubojstvo.   Nikada joj nismo doznali ime. Ne znamo ništa o njezinu podrijetlu niti smo ikada otkrili kako ju je život doveo u Pariz, no procjenjuje se da je u trenutku smrti imala oko 16 godina. Djevojka je zauvijek ostala poznata kao Neznanka iz Seine (L’Inconnue de la Seine). No tek je tada započela njezina nevjerojatna priča, nadrealni post scriptum koji nitko nije mogao predvidjeti, a naposljetku je pomogao spasiti milijune života, čak i pošto je njezin bio tako tragično prekinut… Valjda. Zapravo, točan opis onoga što se dogodilo Neznanki prije i nakon kobnog utapanja ostao je predmet rasprave obavijene izlizanom maštovitom pariškom legendom. Ispričat ćemo najčešću verziju te 150 godina stare priče. Pošto je izvučena iz Seine, prevezena je u parišku mrtvačnicu i javno izložena uz tijela drugih nepoznatih mrtvaca radi identifikacije. Ta jeziva izložba bezimenih leševa bila je popularna “zabava” u svoje vrijeme. Priča se da u tadašnjem Parizu nije postojao nijedan drugi “postav” koji bi privukao više znatiželjnika. Međutim, unatoč dobroj posjećenosti, nitko nije prepoznao Neznanku, ili se barem nitko nije javio. No to ne znači da je ona prošla nezapaženo. Čak i u smrti njezin spokojni izgled privlačio je pozornost. Patolog koji je radio u toj mrtvačnici bio je toliko opčinjen njome da je naredio da se napravi gipsani odljev njezina lica.

Krasila svaku kuću

Maska je bila pun pogodak. Ubrzo potom, faksimili Neznankina lica rasprodani su po suvenirnicama diljem Pariza, a zatim i po cijeloj Francuskoj i Njemačkoj. Očaravajuća maska nepoznate mrtve djevojke, koju je filozof i pisac Albert Camus opisao kao “utopljenu Mona Lisu”, postala je omiljena kulturna ikona. S vremenom je Neznankin zamrznuti poluosmijeh našao svoje mjesto na kaminima te je visio u salonima i umjetničkim studijima diljem Europe. Ali nisu samo kipari i slikari bili očarani.     Neznanka se u jednom trenutku pretvorila u neku vrstu morbidnog “mema” za pjesnike i romanopisce s početka 20. st., koji su za tu heroinu slomljenog srca, utopljenu u nesreći, smislili bezbrojne dramatične priče. “Činjenice su bile toliko rijetke da je svaki pisac na to blistavo lice mogao projicirati sve što želi. Smrt u vodi bila je vrlo romantičan koncept. Smrt, voda i žena bile su primamljiva kombinacija”, objasnila je muzejska arhivistica Hélène Pinet za The Guardian 2007. godine. Engleski pisac i kritičar Al Alvarez (1929. – 2019.) opisao ju je kao “erotski ideal tog razdoblja, estetski predložak za cijelu generaciju njemačkih djevojaka koje su se ugledale na nju”. Pola stoljeća od prvotne eksplozije slave i fascinacije, Neznanka se ponovno transformirala u nešto drugo, i to zahvaljujući čovjeku koji je rođen desetljećima nakon njezine smrti. Zvao se Asmund Laerdal i bio je poduzetnik iz Norveške. Njegova tvrtka, osnovana ranih 1940-ih, isprva je tiskala dječje knjige i kalendare, a zatim je počela izrađivati male drvene igračke. Nakon rata Laerdal je počeo eksperimentirati s novom vrstom materijala koji je tek bio ušao u masovnu proizvodnju – plastikom. Iskoristivši njezinu mekoću i savitljivost, proizveo je jednu od svojih najpoznatijih igračaka – lutku “Anne” koja je u poslijeratnoj Norveškoj bila proglašena “igračkom godine… sa zaklopljenim očima i prirodnom kosom”. Možda jest spavala, ali Anne nije bila Neznanka. Barem ne još. Jednoga se dana Laerdalov dvogodišnji sin Tore umalo utopio. Da njegov otac nije pojurio, izvukao besvjesnog dječaka iz rijeke i izbacio mu vodu iz dušnika, stvari bi završile kobno. Ubrzo potom, skupina anesteziologa pristupila je Laerdalu i rekla mu da im treba lutka za demonstraciju novorazvijene tehnike oživljavanja masažom srca i davanjem umjetnog disanja. Dakako, postupak je to koji danas nazivamo kardiopulmonalnom reanimacijom (KPR). I tako se Laerdal upustio u projekt koji je stvorio povijest. S timom liječnika izradio je lutku u prirodnoj veličini koja bi svima mogla koristiti za vježbanje tehnike spašavanja života.

Nenadana inspiracija

Za proizvođača igračaka koji je navikao na proizvodnju minijaturnih autića i lutaka za igru napraviti realističnu i funkcionalnu lutku koja može pouzdano pokazati fizičku složenost kardiopulmonalne reanimacije bio je itekakav izazov. No pitao se kakvo bi lice trebalo da da toj golemoj lutki. Tada se prisjetio neobičnog zagonetnog poluosmijeha sive maske koju je vidio obješenu na zidu kuće svoje tazbine. Bila je to, naravno, Neznanaka iz Seine. Laerdal je svojoj novoj lutki ostavio ime Anne, ali joj je dao lice nesretne utopljenice iz Pariza. Smatrao je da je važno da model bude žena jer bi muškarci 1960-ih oklijevali prakticirati KPR na usnama muške lutke. Model je ubrzo prozvan “Resusci Anne” (Spasiteljica Anne), a u SAD-u “CPR Annie”. Otkako je postala dostupna 1960-ih, Resusci Anne nije bila jedina lutka za oživljavanje na tržištu, ali se smatra prvim i najuspješnijim “simulatorom pacijenta” u povijesti, zaslužnim za to što su stotine milijuna ljudi naučile važnu tehniku spašavanja života. Taj nevjerojatni broj, sakupljen tijekom gotovo 60 godina davanja zraka usta na usta, razlog je zašto se za Resusci Anne često kaže da ima “najljubljenije lice u povijesti”. Ironično, većina tih spašavanja bila je konačni rezultat ljudi koji su kleknuli i suočili se licem u lice s replikom nepoznate mrtve djevojke iz Pariza, koja je umrla mnogo prije nego što ju je ista ta tehnika mogla spasiti. “Utjecaj ove lutke bio je golem. To je prvo lice simulacije u zdravstvu. Uključivanje realističnih Anneinih crta lica pomoglo je povećati osjećaj stvarnosti na obuci, čineći KPR intenzivnijim i stresnijim i za medicinare i za laike, ali kao rezultat toga i nezaboravnijim, što pomaže u pamćenju tehnike. Simulacijski trening počeo je shvaćati ‘nužni realizam’ kako bi se stvorilo nezaboravno učenje koje se može prenijeti na situaciju u stvarnome svijetu. Resusci Anne pomogla nam je da to shvatimo”, objašnjava specijalist pedijatrijske intenzivne njege Marino Festa iz Dječje bolnice u Westmeadu u Sydneyu.

Brojne dvojbe

S vremenom je lutka Anne i sama postala ikona, neovisno o priči o Neznanki iz Seine. Primjerice, stih “Annie, are you OK?” iz pjesme Michaela Jacksona “Smooth Criminal” zapravo potječe iz američke obuke za oživljavanje, u kojoj polaznici vježbaju uspostavljanje verbalne komunikacije s pacijenticom koju oživljavaju. Danas, međutim, mnogi sumnjaju da su besprijekorne crte Anneina lica uopće mogle potjecati od utopljene djevojke. Skeptici smatraju da bi lice leša, posebno onog izvađenog iz rijeke, bilo izobličeno, napuhnuto ili s ožiljcima. Neki kažu da je maska koju poznajemo možda napravljena na živom modelu te da se njezino lijepo lice ispreplelo s legendom o drugoj djevojci. Pedijatrica Megan Phelps s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Sydneyu, koja je boravila u Parizu u sklopu svog istraživanja Neznanke iz Seine, kaže da je bogatstvo misterija već samo po sebi prava nagrada. No postoje i druge priče o nastanku čuvene lutke. Možda je utopljenica iz Pariza uistinu bila izvorna osnova maske, ali su crte lica namjerno oblikovane u estetski ugodniji izgled kako bi se odstranila asocijacija na utapanje i smrt. Postoji i hibrid tih dviju teorija. Neznanka je možda pozirala tvorcu kalupa dok je bila živa i tek se poslije utopila. U tom je trenutku maska postala poznata, a oko nje je nastala legenda. Vjerojatno nikada nećemo doznati istinu. Stručnjaci pretpostavljaju da su Neznankini posmrtni ostaci zakopani u neobilježeni siromaški grob. Ni policijski zapisi iz tog doba ne spominju nikakvu tajanstvenu djevojku. “Mislim da nikada nećemo doznati tko je bila ta mlada žena. Pretpostavljam da je bila umjetnikov model i da je njezin lik iskorišten za izradu maske koja se koristila za vježbanje kopiranja crteža”, zaključuje Phelps.

Spašavanje života

No dok morbidni mit pruža nedvojbeno intrigantnu i fascinantnu priču, možda više nije ni važno hoćemo li ikada riješiti misterij. Komu god pripadalo to lice u 19. stoljeću, krajnja priča o Neznanki i Resusci Anne nešto je što nadilazi bilo koju osobu – lice koje je postalo maska koja je generacijama utjelovljivala ideal ljepote. Ono je tek poslije postalo nešto još veće – doslovno lice tehnike spašavanja života koja je spriječila da milijuni ljudi umru prije svoga vremena. Kako je mrtva djevojka izvučena iz rijeke (ili ipak ne) postigla tako spektakularne podvige s one strane groba još je jedna trajna zagonetka. No tragovi su jasni. Tu, u tihoj smirenosti njezina lica, nešto neodredivo, što nas cijelo vrijeme vuče k njoj, poziva nas da je probudimo, oživimo, pokušamo spasiti. Dnevno.hr Asmund Laerdal i Resusci Anne / Foto: Wikimedia Commons Read the full article

[zanimljivaekonomija]

Predstavljen program Čačka Nacionalne prestonice kulture 2023. godine  -  ČAČANSKA RODNA

„Čačanska Rodna“ slogan je grada Čačka koji je proglašen Nacionalnom prestonicom kulture 2023. godine.  Predstavljanje najznačajnihih delova programa 2023. godine, koji uključuju novu infrastrukturu i gradske kulturne celine, održano je 12. decembra 2022. u Kulturnom centru Čačka uz prisustvo brojnih predstavnika medija i ličnosti iz kulturnog života Srbije. Okupljenima su se obratili Maja Gojković, potpredsednica vlade i ministarka kulture u Vladi Srbije i Milun Todorović, gradonačelnik Čačka.

„Titula prve nacionalne prestonice kulture istovremeno je priznanje, koje podstiče i jedinstvena prilika za Čačak da entuzijazmom, vizijom i ozbiljnim ulaganjima, napravi suštinski iskorak i bude prepoznat kao nacionalni centar razvoja kulture“, naglasila je ministarka kulture. „Grad pod Jelicom proslavili su Nadežda Petrović, Vladislav Petković Dis, Branko V. Radičević, ali i muzičari Bora Đorđević i Radomir Mihailović Točak, glumica Sonja Savić i mnogi drugi. To je mesto u kome se prepliću tradicionalno i moderno. On je i grad košarke, koji je oduvek bio svoj i poseban, i pre svega otvoren prema svima. Uverena sam da će i u 2023. godini biti dobar domaćin i da ćemo zajedno slaviti kulturu i promovisati ono najbolje što Čačak ima“, poručila je ministarka kulture.

Gradonačelnik Čačka, Milun Todorović,  poželeo je svima dobrodošlicu i naglasio: “Sledeća godina je 175 godina od prvog čitalaštva u našem gradu, 75 godina  od osnivanja kompanije ‘Sloboda’, 60 godina ‘Disovog proleća’, 50 godina od početka izlaska važnog časopisa ‘Gradac’, 30 godina od Otvorene knjige Balkana, zatim su tu ‘Krug’,  ‘Umetnost i papir’, sve ono što se baštinilo vekovima i decenijama rekao bih da se implementira i unapređuje u narednoj 2023. godini. Sve ono što su naši prethodnici radili i uradili  na nama je da unapredimo, da napravimo postojeće manifestacije važnijim, bitnijim, vidljivijim, a nove mlade talente da podržimo i da im pružimo vetar u leđa i oslonac”.

Idejni koncept „Čačanske Rodne“ zasniva se na vrednostima koje čine ljudi Čačka koji su kroz istoriju formirali kulturni profil grada, mnogobrojnim ličnostima koje su rođenjem, životom i stvaranjem vezane za Čačak. „Čačanska Rodna”  tokom 2023. godine biće predstavljena  kroz četiri podteme koje zajedno stvaraju  jednu celinu, tj. sublimiraju kulturni profil grada: „Na Slobodi”, „Na Moravi“, Na raskršću“, „Na kaldrmi”. Svaka od njih na osoben način prikazuje najvažnije elemente tekuće kulturne produkcije, ali i bogatstvo nacionalne i zavičajne baštine.

Slogan prestonice, „Čačanska Rodna“,  inspirisan je imenom posebne sorte  šljive koja je nadaleko prepoznatljiv čačanski poljoprivredni proizvod nastao  u Institutu za voćarstvo Čačka.  Kroz ovaj moto predočena je ideja celog projekta – vizija Grada Čačka kao vekovnog plodnog (rodnog) tla za razvoj kulture, umetnosti, duhovnosti, ali i nauke, privrede, turizma, sporta...

Nosioci projekta “Čačanske Rodne“ su ustanove kulture Grada Čačka: Dom kulture odnosno Kulturni Centar Čačka, Umetnička galerija „ Nadežda Petrović “, Narodni muzej, Gradska biblioteka „Vladislav Petković Dis “, Međuopštinski istorijski Arhiv, Gradsko pozorište, kao i brojna udruženja.

Prestonica kulture Srbije jedan je od najznačajnijih projekata koje je pokrenulo Ministarstvo kulture i informisanja uz podršku Vlade Republike Srbije.

Foto: Studio Bus

[zasvepare]

— O ćao! 

Javlja mi se “za kalenićke prilike mlada prodavačica” (već sam je jednom ovde tako nazvao) i odmah me predstavlja koleginici za čijom tezgom prebiram. 

— On mi uvek uzima knjige! I uvek Ruse! 

— Ima ovde Rusa! — dodaje prodavačica, ona kod koje sam kupio Radosnicu i već ispreskakao milion zbirki za matematiku na ruskom, i nastavlja da priča, iako ja u svesku beležim malopređašnju scenu: 

U pojasu oko česme, prodavac spušta svežanj na jednu bočnu tezgu. Drugi, koji na tom pojasu uvek razvuče prostirku, ležaljku ili šta već ima (koga sam nedavno zatekao kako nogom drobi novogodišnje ukrase) odmah ga dočeka: 

— Gde ćeš? 

Obraća mu se kao da je tezga njegova. 

— Pusti me — odgovara mu ovaj sa svežnjem — da zaradim neki dinar! I idem kući! 

Treći, bliže česmi, dovikuje: 

— Na patos! Ma, na patos! 

Prodavac sa svežnjem počne ovom trećem snishodljivo da se klanja tražeći da mu, kad mu je već ponudio patos, ponudi i prostirku. 

U gomili već poznatih knjiga — Iljf i Petrov i njihova (već poznata)

Prizemna Amerika

 iz biblioteke “Minjon”. Zajedničko izdanje titogradskog Grafičkog zavoda i Progresa iz Novog Sada, 1964. Odlično očuvano.

Jedne sam godine bolji primerak

Amerike

 poklonio Marjanu da popuni komplet. Ne znam pak da li je uspeo papreno da ga proda jer sam (možda iz zlobe?) na prvoj beloj strani napisao posvetu. 

Kako kod kuće imam jedno izdanje sa riknom koja se odvojila, ne predomišljam se nego pružam stotku prodavačici. Onoj mlađoj dobacujem: 

— I uzeh Rusa! 

Na kafi uhvatim plavooki pogled jedne mlade plavuše:

upućen je ka Šiptarcu u kojem se prodaju badnjaci.

Iako, dok gleda, meša kafu kašičicom, pogled joj nije toliko rasejan: ona upravo pilji; izgleda kao da načičkanog drveća ne može da se nagleda. Nije turistkinja, mada ima melodičnu, romansku intonaciju — upravo tečno izgovara “Nevesinjska” — uzima dim i pokazujući venčani prsten, mršteći se izbeči ka meni, ne toliko da bi me “odmerila” koliko da bi reagovala na pogled koji joj se našao u vidnom polju. 

Sada čujem kako govori italijanski sa jakim srpskim akcentom. 

Da li je ova plava žena K., čiji sam dečji

dnevnik iz devedesetih

(setiće se verni čitaoci) našao pre dve godine na Novom Beogradu? 

Što je više gledam, sigurniji sam u to, ali samo zato što je gledam. Ne uspevam da je nađem na Fejsbuku, gde sam je svojevremeno, kada sam pronašao dnevnik, i locirao; tada sam saznao da živi u Italiji, gde se udala. Ali zaokupljen pomišlju da ne smem javno otkriti njen identitet, nisam ni za sebe zapisao kako se na Fejsbuku zove.

To preko puta nje je možda muž; to desno joj je možda majka.

Da li zato priča čas na italijanskom (za njega) čas na srpskom (za nju)? 

Niko je ne zove po imenu. Njeni sagovornici su, uostalom, tako okrenuti da ne bih mogao ni da ih čujem.

Sačekaću da pođe pa ću joj prići. Ako se ispostavi da jeste ona, vratiću joj dnevnik. 

U trenutku kad je viknula račun, uspeo sam da lociram K. B. na Fejsbuku, tako što sam ukucao “K. Italia” (U tom trenutku ova je rekla: ITALIA!) 

Otvaram njenu fotografiju. 

K. je starija, ima veću glavu, veći razmak između nosa i usta; nekako je

konjastija

. 

Ali oči joj se na fotografijama ne vide: na glavnoj slici je sa dvoje dece i mužem koji uopšte ne liči na ovog preko puta nje. (Mada: ne vidim ga spreda.)

Devojka u kafiću ima blaže, nežnije crte lica, nedvojbeno je mlađa... ali to što upravo sada, spremajući se da ode, uporno ponavlja “Venezia”, “Trieste” “Jugoslavia”, to što odjednom postaje razgovetnija — ili ja postajem načuljeniji — ipak me tera da skupim hrabrost, priđem i izgovorim pripremljenu rečenicu: "Izvinite ako sam nepristojan, ali da li se vi zovete K.?” 

... iako mi je FB (sad ne znam da li da mu se zahvalim!) saopštio da to nikako ne može biti K. 

Znači, ništa od rečenica: “Hajdemo svi zajedno do mog stana da vam vratim dnevnik?” i ništa od scene u kojoj se sve četvoro ćutke vozimo dvadesetšesticom??? 

— Ma come viene uno straniero in Italia?”, pita i dalje sve glasnija "Ne-K.” i dodaje: “Si, si, e vero!...” u ovom trenutku se obraćaju��i “majci”.

I čim je ponovo postala nepoznata i “nesumnjiva”, čim je više nisam “prepoznavao”, opet mogu da je vidim. 

Ustaje, ne završavajući govoranciju i uzima saksiju koja je sve vreme stajala ispred nje u kesi. “Muž” i “majka” prvi kreću ka vratima i okreću se ka njoj kao svita. U tom trenutku ona uzima i poslednju stvar sa stolice: smeđu zimsku kapu sa kićankom. 

Ja otvaram Prizemnu Ameriku da je prelistam i rikna na kojoj je odštampano veliko, serifno, masno “M” momentalno se odvoji od knjižnog bloka. 

[lookerweekly]

Osnovna škola „Vasa Čarapić“ i Ustanova kulture „Beli Potok“ organizuju promociju prve zbirke pesama „Korak ispred snova“, izuzetno talentovane mlade autorke, Lane Veljković (2008.), u sredu, 19. oktobra u 18h (amfiteatar OŠ „Vasa Čarapić“, Avalska 48 a, Beli Potok). U programu će pored Lane, učestvovati i čuveni pisac poezije i dramskih tekstova za najmlađe, recenzent knjige, Tode Nikoletić, učenici OŠ „Vasa Čarapić“ kao i Lanini drugari iz KUD-a „Dren“.

| LookerWeekly

https://lookerweekly.com/najavljujemo/knjiga-talentovane-tinejdzerke-lane-veljkovic-korak-ispred-snova/

[mndpor]

Goca Tržan održala lekciju deci: Postajete asocijalni!

Pop pevačica Goca Tržan svašta poručila tinejdžerima koji su je slušali bez gadne navike - gledanja u telefone. "Budite radoznali, istinski radoznali, ne samo da vas zanima dupe Kim Kardašijan!". Foto: Mondo/ Stefan Stojanović ilustracija Kako zaokupiti pažnju generacije koja je odrasla sa pametnim telefonima i kompjuterima i kako naterati tinejdžere da ostave svoju omiljenu igračku bar na pola sata? Jedan od načina za to je da im dovedete pevačicu Gocu Tržan koja im je, njima bliskim rečnikom, objasnila šta NE TREBA da rade na društvenim mrežama i kako "Zdravo, ja sam Goca Tržan. Znam da biste više voleli da ovde umesto mene sede Maja Berović ili Džala Brat, ali to vam je što vam je, više sreće u narednom izvlačenju", obratila se Goca Tržan tinejdžerima u prepunoj sali beogradskog Doma omladine na početku izuzetno zanimljive diskusije "Sjaj i beda društvenih mreža" u okviru tradicionalne manifestacije "Teen Talk", koju je podržao mts. Pevačica je najpre odgovorila na "zadatu temu" - šta je dobro, a šta loše kod društvenih mreža. "Ja sam bila jutjuber mnogo pre nego što su se pojavili ovi jutjuberi koje vi poznajete i pratite. Čim se moj prvi spot podigao na YouTube, smatram da sam postala deo jutjubinga. Socijalne mreže sam upotrebila za promociju svojih pesama. A onda su me prijatelji nagovorili da počnem da se bavim i aktuelnim temama. Dobra strana društvenih mreža je da to može nekome da postane posao, može da se zarađuje, mogu da vas spoje sa raznim ljudima koje ne biste nikada upoznali. A loša strana je u tome što postajete asocijalni, vaša socijalna inteligencija se ozbiljno smanjuje. Možete svašta da napišete na društvenim mrežama, da budete prosti, provokativni, drugačiji, ali kada dođe do toga da morate da verbalizujete, onda nastaju ćutanje i strah. Odvajaju vas jedne od drugih. Trebalo bi da probate da komunicirate analogno, a ne samo digitalno. Mi komuniciramo gledajući se u oči", rekla je Goca Tržan. Njeno početno obraćanje izazvalo je žagor u sali Doma omladine, a jedan po jedan učenici osnovnih i srednjih škola su počeli da ostavljaju telefone u koje su, do trenutak ranije, neprestano buljili. Foto: MONDO/P. V. Nastavila je Goca da ih "čačka" i zadire baš po mestima koja današnjoj najmlađoj populaciji i te kako znače. Imala je i duhovitu opasku da je zbog svoje kćerke, ali i "muža koji je skoro pa predstavnik generacije tinejdžera u sali", dobro upoznata sa sadržajem onoga što sadašnje generacije konzumiraju. "Postoji jedan ogroman broj jutjubera koji nemaju zanimanje i počeli su da komentarišu druge ljude sa zanimanjem i dođemo do toga da ogroman broj nezanimljivih i netalentovanih ljudi zaokupi vašu pažnju time što hejtujte nekoga ko nešto zna, nešto ume. Ima jedna dobra izreka - ako ne znaš, ne umeš i nisi talentovan, uvek ti ostaje da kritikuješ. Ima još jedna - ako bacate blato, ne znači da ćete pogoditi onoga koga blatom gađate, ali će to blato ostati na vašim rukama", rekla im je pop pevačica, nekadašnja članica grupe (Tap 011). Njena glavna poruka klincima je: "Morate da budete svoji, ne postovećujte se sa bilo kim, nemojte da se uklapate u masu, jer ćete tako biti primećeni. Budite lični i stanite iza svojih reči i postupaka. Sad ste još mali, ali sa 18, 20 godina moraćete da naučite da stojite iza svojih reči i postupaka". Poručila im je i da ne "padaju" na površnost. "Ne znam koliko ste jutjubera i influensera upoznali, iali oni u prirodi ne izgledaju kao na društvenim mrežama i odaju vam potpuno pogrešnu sliku o tome kako treba izgledati. Svi smo mi ljudim, imamo dobre i loše dane...". Ono što najviše smeta Goci Tržan i smatra uvredljivim jeste način na koji se ostavljaju poruke na društvenim mrežama i jezik kojim današnje mlade generacije govori. "'Nvr' (ne verujem, prim.aut.), 'nrl' (nije realno, prim. aut.), pa onda 'iznEverovala sam'", karikirala je pevačica današnji govor mladih i nastavila: "Deco, pa nije suština života u skraćivanju, u skraćivanju poruka, reči. Nije mi uvredljivo kada neko napiše da sam glupa, odvratna, ali jeste uvrediljivo kada to uradiš nepismeno. Nepismenost je u 21. veku UVREDLJIVA. Ako već pišete idiotske komentare, onda ih bar pišite pismeno. Sa sve znacima interpukcija i rečca 'ne' se piše odvojeno - ne znam. I naučite kad se koristi JER, a kad Je l'. Zato je škola važna, iako vas svi smaraju. Nije dovoljno da hejtujete na faking društvenim mrežama, već da budete pismeni!", rekla im je Goca Tržan, navodeći podatak "koji ni mediji ne znaju", da je u svojoj osnovnoj školi bila đak generacije, "vukovac" i da je dobijala nagrade od biblioteke - knjige na metre, jer i danas voli da čita. Još jedna negativna stvar društvenih mreža, prema mišljenju Goce Tržan, jeste to što one ODUZIMAJU RADOZNALOST. "Ne mislim, pritom, na to da li vas zanima da li Kim Kardašijan ima veštačko dupe. Ne ta vrsta radoznalosti, već istinska radoznalost. Suština je da su vam socijalne mreže dale ogromnu mogućnost istraživanja i da zadovoljavate prirodnu radoznalnost. A vaša radoznalnost se završava na dupetu Kim Kardašijan! Vi ste ljudi koji nas nasleđujete, želim da budete hiljadu puta bolji od nasm, jer tako treba da bude. Od starta vam je temelj bogatiji i jači i treba da sagradite vrhunsku vilu a ne neku straćaru". Jedna od učesnica panela bila je i mlada i popularna jutjuberka Lea Stanković. Ona je svoje vršnjake savetovala da se ne opterećuju izgledom i savršenim slikama, već da im internet posluži za zabavu. Neko iz publike je u jednom trenutku dobacio nešto uvredljivo na račun Lee. Goca Tržan je prekinula priču i tražila od tog nekog da ustane i da kaže naglas šta ima da kaže. "Hajde, ako imaš muda!", naredila je Goca Tržan. Pošto se, naravno, niko nije javio da preuzme odgovornost, to je pevačici poslužilo za sledeću opasku: "Eto, to je ono što vam pričam! To isto radite na društvenim mrežama, bez osećanja odgovornosti. Taj sveopšti 'hejt', odnosno vređanje svakoga (ne)biranim rečima jedna je od odlika društvenih mreža, gde sakriveni iza nadimka samo sipate uvrede.". "Razumem 'hejt', to je neka vrsta bunta i ja sam bila buntovna, ali ako je argumentovano i najvažnije ako je napisan PISMENO. Morate da budete pažjiviji na društvenim mrežama kada nekoga komentarišete. Mene to više ne pogađa, imam 45 godina, ali ovde devojke i momci koje pratite na YouTube oni se osećaju zlostavljano kad sav taj hejt izlivate prema njima". Inspirativno obraćanje tinejdžerima imala je i Branislava Antonić, novinar i autor bloga "Brana's Divine World", koju su upravo društvene mreže učinile poznatom i od kojih zarađuje. Njen savet je ovaj: "Nemojte besomučno da skrolujete kroz Instagram, razmenjujete utiske na Facebook-u. Društvene mreže su tu da vam daju glas, da istaknete talente, afinitete, da dođete do poslova iz snova za koje niste ni znali da su posao iz snova. Nemojte da gledate druge i mislite kako imaju savršenije živote od vas. Ne upoređujte se i ne gubite samoupoizdanje gledajući tuđe fotografije, već tu nađite inspitraciju i sebe prikažite u pozitivnom smislu. Ne tako što ćete se pućiti u kupatilu i besomučno objavljivali fotografije, već da sebe istaknete u najlepšem smislu". Probala je da utiče na svest današnjih mladih generacija još jednom preporukom: "OK, pogledajte i te klipove na YouTube, ali pokušajte da kompenzujete to tako što ćete pročitatzi makar jednu knjigu mesečno. Da sebi date i drugi sadržaj, malo radite na sebi. Sad ste u dobu kada stvarate sebe kao osobu. Probajte da ono što vam se svakodnevno servira, a što je banalno i trivijalno, kompenzujete nečim što je sadržajno". Devojčice i dečaci su se baš bili "primili" na temu, javljali su se da postavljaju pitanja, da kažu neka svoja zapažanja, poput jednog koji je jutjuberki Lei Stanković zamerio što je otišla pre kraja panela zbog "hiljadu obaveza koje ima". "Ona nas nije ispoštovala, a i mi imamo hiljadu obaveza", rekao je jedan momčić. Potom se javio još jedan, učenik završnog razreda srednje škole, koji je imao podršku svojih drugarica. Pitao je učesnike diskusije da li je "do ove države" koja propagira loš sadržaj, pa su sada popularne rijaliti ličnosti poput Kije Kockar. Odgovorila mu je Goca Tržan: "Znaš kako, bejbi, ja pamtim i socijalizam i Slobu (Miloševića), pa onda Koaliciju Zajedno, pa DSS, pa DS... I uvek je bilo ovako". Na to je mladić konstatovao: "Pa, znači da menjam državu...". "Ne, nego utiči na to da se nešto promeni. Svako od vas", bila je poruka učesnika diskusije "Sjaj i beda društvenih mreža". Let's block ads! (Why?)

[prijedor24]

Promovisan roman " Voz " Milice Savić

U Gradskoj čitaonici promovisana je knjiga “Voz 63” Milice Savić, mlade i plodonosne zavičajne književnice iz Prijedora. Riječ je o romanu koje je jedno od sedam djela, koje je Programski savjet Narodne biblioteke “Ćirilo i Metodije” izabrao na prošlogodišnjem Konkursu za izbor i promociju publikovanih djela zavičajnih pisaca s područja prijedorske regije. Autorke knjige Milice Savić je istakla…

[mentalnahigijena]

VEZE SOCIJALIZMA, MARKSIZMA I VELIKOSRPSKOG NACIONALIZMA Štedimlija se nije zaustavljao na površinskim ratnim prilikama, nego se vraćao u prošlost kako bi došao do korijena veza između socijalističkih ideja i velikosrpskog nacionalizma. Tako su njihove stare povijesne veze bile pogodan čimbenik u pripremi srpskog nacionalnog duha za komunistički pokret. Premda je u Sarajevskom atentatu iz 1914. Štedimlija vidio „pucanj u svjetski mir“ koji je izveo „savez marksističkog socijalizma i velikosrbskog nacionalizma“, atentatori su ipak bili pod utjecajem različitih socijalističkih tradicija, pa i anarhizma, ali ne jedino i samo marksističkog pravca socijalizma. Sarajevski su atentatori svi redom bili članovi socijalističkog pokreta i članovi organizacije Mlada Bosna i u uskoj vezi s velikosrpskom tajnom organizacijom „Crna Ruka“. Ta se tajna organizacija zasnovala iz redova srpskih vojnih krugova koji su 1903. svrgnuli dinastiju Obrenovića i doveli na vlast drugu srpsku dinastiju, Karađorđeviće Nakon što je vlada Kraljevine Srbije na čelu s radikalima i kraljem Petrom priznala Austro-Ugarsku aneksiju Bosne i Hercegovine 1908., pretvaraju se u neprijatelje radikalske i kraljevske vlasti te počinju s raznim aktivnostima na području Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Makedonije kako bi se putem organiziranog terora stvorila velikosrpska država na tom prostoru. Iz toga se nametnuo kao njihov poklič „Ujedinjenje ili smrt“. Ubojstva Franje Ferdinanda i veze s Mladom Bosnom i sarajevskim atentatorima te pokušaj ubojstva crnogorskog kralja Nikole u Bombaškoj aferi 1908. godine vanjski su izraz te i tako zamišljene političke djelatnosti Crne ruke. Suradnja između tajne organizacije „Crna Ruka“ i socijalista mladobosanaca u Bosni, koji se u ogromnoj većini bili Srbi, započela je nakon aneksije Bosne i Hercegovine 1908. Kako se nije mogla registrirati stranka velikosrpskog programa, pribjeglo se osnutku stranke socijaldemokrata u Bosni i Hercegovini, i to na Vidovdan 1909. kako bi se preko nje tajno vršila velikosrpska propaganda, i to ne samo među Srbima nego i među Hrvatima i muslimanima. Tako se kosovska mitologija povezala sa srpskim socijalizmom i dala mu jaki nacionalistički predznak. Osnivač i vođa „Mlade Bosne“ Vladimir Gaćinović bio je raspoložen za velikosrpsku ideologiju, za pripojenje Bosne i Hercegovine Kraljevini Srbiji. Za vrijeme studija u Švicarskoj družio se s ruskim revolucionarnim krugovima, a na poseban način s ruskim eserima, prihvaćajući njihovu ideologiju socijalizma i revolucije. Zajednički cilj Mlade Bosne i Gaćinovića te tajne organizacije Crna Ruka 1914. bio je uništenje Monarhije i širenje srpske države na zapadne strane. U pripremama oko atentata na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda Štedimlija je dokazivao veze organizatora sarajevskog atentata Vladimira Gaćinovića, Danila Ilića i Nedeljka Čabrinovića s Trockim i Lenjinom. Kod policijske kontrole članova Mlade Bosne nakon Sarajevskog atentata nađene su „knjige i brošure Marksa, Bakunjina, Krapotkina, Bebela, Kauckoga, Stepnjaka itd.“ Isto tako su i partizanske i četničke brigade nosile ime Gavrila Principa, a Masleša i Đilas, partizanski vođe, u Gaćinoviću su vidjeli marksističkog revolucionara koji je podržavao odnose s ruskim boljševicima. Masleša je također i o Mladoj Bosni napisao 1940. značajnu povijesnu studiju, koja je posthumno objavljena 1945. godine.Pisana je tridesetih godina i u njoj je Masleša negirao jugoslavenski karakter Mlade Bosne što je bila intencija historiografija obiju Jugoslaviju, zato kaže da „iako je kasnije prešla na jugoslavenske pozicije, nije nikada mogla da pređe preko teze o Bosni kao srpskoj zemlji, iako je jedan deo (vrlo mali) hrvatske omladine pristupio Mladoj Bosni i bio jugoslavenski orijentiran“. Masleša dalje izlaže da je „interesantno da mnogi pisci, koji su posle rata (op. a. Prvog svjetskog rata) ostali na tzv. jugoslavenskoj liniji, govoreći o Mladoj Bosni naročito podvlače učešće Hrvata u njoj, nabrajujući i imenujući sve ličnosti koje su uzele ma kakvog udjela u njenom radu. Već samo ovo preterano naglašavanje jer simptomatično i znači da se time želi ustvrditi ‘jugoslavenska’ struktura Mlade Bosne, koju ova stvarno nije imala.“ Iz duhovne ostavštine Mlade Bosne nakon 1918. godine po Masleši su se razvile dvije struje srpske politike, jedna koja se okrenula društvenom konzervativizmu i druga koja se okrenula idejama revolucije i radikalne preobrazbe društva. U tom dinamičnom odnosu odigravao se sukob između republikanizma i monarhizma, koji je obilježio srpsku političku pozornicu prve polovine 20. vijeka.

[mojput-mypath]

Ja sam Ključ

SORRY; NO ENGLISH TRANSLATION (MAYBE GOOGLE HAS BECOME BETTER?) NEXT BLOG. I PROMISE.

OVAJ TEKST SAM NAPISALA 4.1.2021., DANAS JE 25.7.2021. MALO KASNIM.

Imala sam puno vremena za razmišljanje na čemu mogu biti zahvalna iz 2020. Jedino što mi se vrlo jasno prikazivalo u srcu su Vanja i Flora. Dvoje ljudi koji su mi okrenuli život naopako. Guru kaže: bilo da si sam/a ili u vezi – samo budi sretan! Svakako. Kod mene je bio slučaj da sam (pre)dugo bila sama, i nesretna. Pokušavala sam naći nekakav smisao u životu; okupirala sam se poslom i naoružala se ciljevima. Svo to naoružanje mi nije donijelo nikakav mir niti zadovoljstvo. Iskreno sam žudila za tim da volim i budem voljena. Prijateljstva dođu do neke točke i tu prestaju. Partnerska, obiteljska ljubav seže negdje puno dalje.

Sva sreća da je i taj trenutak zakucao na moja vrata. Prošlo je skoro dvije godine od kada imam svoju malu obitelj. Trebalo mi je i još mi je potrebno da sve nekako dođe na svoje, da se do kraja priviknemo i prilagodimo zajedničkom životu. Jedan drugome smo došli nakon dugo čekanja, ali svejedno ljudska priroda ne prepoznaje odmah što joj je kao poklon sjelo u krilo.

Uz Vanju i Floru, i dalje mi je nedostajala obitelj, prijatelji, moje društvo iz Njemačke. Dobiješ jedno, izgubiš drugo, i uvijek si u nekom međuprostoru, nezadovoljen.

Gurudev je nedavno govorio: Zadovoljstvo je nešto čega se trebamo prisjetiti! Kako smo često u životu iskusili osjećaj zadovoljstva. I onda ponovno i ponovno prizivati taj osjećaj/to iskustvo i kultivirati prisustvo tog iskustva svaki dan. Sve je sadržano u nama, sve vrline, samo ih moramo iznijeti na površinu. Zašto to ne radimo? Jer smo umorni, jer nam je teško, jer smo zapeli u vlastitom nezadovoljstvu – i neumorno hranimo to nezadovoljstvo.

JA SAM KLJUČ SVOJE SREĆE. Potrebno je malo truda. Dok za imati nezadovoljstvo nije potreban nikakav trud, osim što nam to isto nezadovoljstvo crpi svaki atom energije. Kada preuzmemo odgovornost za svoju vlastitu sreću, nepresušni izvor energije se u nama otvori. I onda se samo s vremena na vrijeme treba podsjetiti na taj izvor.

Nije da nema kriza, i te kako ima. U par trenutaka mi se učinilo da nisam na pravom mjestu i pitala sam se kako ću dalje. Svaki put sam se uspjela vratiti u svoj centar i vidjeti jasnije što se događa i gdje su neke moje stare rane pročačkane kada ti netko postane toliko blizak.

Zahvalna sam na ovom novom životnom iskustvu. Ne znam da li ima nešto što te više zaveže za sebe od partnera, od djeteta. I to čak i ne našeg zajedničkog djeteta. Mladi život u svačijoj blizini postane njegova briga također. Ne kažem da je lako. Biti u životu mlade osobe, a da joj nisi majka, i nemaš prava ni obaveze kao majka. Svejedno osjećaš povezanost i brigu, nešto najbliže majčinstvu što sam do sada u životu doživjela. Nemam s puno čega to          usporediti, ali osjećam da je drugačije nego bilo što u mom životu do sada.

Obitelji su raznolike, i situacije raznolikije od obitelji do obitelji. Ljudi su različiti u svom izražavanju, pažnji i odgovornosti za druge. Svaka je posebna na svoj način, izazovna na drugi.

Dobiješ jedno, oduzme ti se na drugoj strani. Suprotne vrijednosti su komplementarne.

KORONIZACIJA Razbijala sam glavu zašto i kako je dobro da smo dobili koronu baš dva dana prije praznika? Kako je moguće da je nešto dobro za tebe, kad je toliko očito loše? S vremenom sam stvorila naviku, koja je nekada poprilično uspješna, a nekada manje – da u svemu što mi se događa, i dogodilo – pronađem razlog zašto je to bilo dobro, čemu je služilo i čemu me naučilo.

Nekada ne vidim odmah razlog, nekada ni puno kasnije, a ponekad je to – nikada. Pa čak i tada, samu sebe potičem da prvo razmišljam, a poslije osjetim u srcu, da je sve što se događa negdje već upisano, i trebalo je tako biti (sada kada je gotovo). Na što imam donekle utjecaj, je na ono što tek ima doći. A ponekad prihvatiti da nema i nije bilo izbora – i to je moj izbor.

Sve polazi od mene. Kako ću ja protumačiti i osjetiti nešto što se događa. Smaknuće zločinca je jednoj osobi osveta i olakšanje, a drugoj bliski i veliki gubitak. Sve je u očima promatrača. Jednostavne istine koje izgovaramo u nekom beznađu, znajući da je to ona istina koju je teško shvatiti, ali moramo je prihvatiti.

(Jer ono bitno je očima nevidljivo, dok se samo srcem daleko vidi)

Imam svoje stavove i mišljenja o koroni, i vjerujem da su brojke izmanipulirane, da je bolest nastala od ljudske ruke, i da su cjepiva u najmanju ruku neprovjerena, ako ne i opasna. No, bolest je tu. I onaj koji ne vjeruje da postoji, je nije iskusio na isti način kao i ja, i neki članovi moje obitelji.

Bolest je moćna i ne čudi me da se od nje umire. Ja sam mlada i relativno zdrava osoba, a bolest me dovela do ruba iznemoglosti. Kažu da je kao gripa. Ovakvu gripu nisam nikada imala. Tijelo me bolilo do očaja, temperatura drmala danima, noću nisam spavala, a danju sam molila boga da mi se temperatura ne vrati. Imala sam ludu sreću. Samo 4 dana fibre. I to četiri dana iz pakla. Da još jednu noć nisam spavala, mislim da se nikad ne bih riješila očaja koji bi me spopao. Jedva sam živa ostala. Otprilike 5 tjedana nakon prvih simptoma, nisam se osjećala sasvim svoja.

Razbolila sam se u vrijeme praznika, pa nisam nikome ukrala vrijeme, i bili smo doma, nas troje, u samoizolaciji, u uvjetima koje normalno ne bi nikada doživjeli. I to je rezultiralo nečim što obično ne bi radili: čitali smo knjige zajedno na kauču, i igrali remi i briškulu.

ZAVIST

Lako je biti filozof iz glave, dijeliti svoje misli i zamisli. Dijeliti svoje iskustveno znanje je nešto drugo. Podijeliti s drugima najcrnje dijelove svoje duše – je nešto sasvim deseto.

Osjećaj koji me u zadnje vrijeme nije dao spavati je jedan od smrtnih grijeha: zavist. Osjećaj da mi je netko drugi uzeo sve što zapravo pripada meni. I osjećaj bespomoćnosti da „uzmem“ ono što mi pripada. Najviše me muči: imam li ja sada pravo osjećati zavist? Imam li pravo osjećati animozitet prema drugom živom biću? Ako mene netko ometa, imam li ja pravo biti ljuta? Ključna stavka: ja, meni.

Prvi korak je bio: priznati sama sebi da sam zavisna, da gajim osjećaje ljutnje, čak i mržnje prema drugoj osobi. Drugi korak je bio izgovoriti na glas da osjećam sve to. Čim sam izgovorila što osjećam, istovremeno sam osjetila da me više od tih osjećaja, muči to što osjećam ogromnu krivnju što imam te osjećaje. Pitala sam se da li na neki način povrjeđujem tu osobu svojim mislima i osjećajima?

Sva sreća na ovom divnom svemiru koji mi je pružio jedno za drugim, olakšanje za olakšanjem. Blaženi svemir, s blaženim ljudima u njemu koji dođu točno kad treba i kažu točno što treba.

Prvo mi je rečeno: „Ovo je sada tvoj život! Možda je teško, ali to je ono što sada imaš.“ (PRIHVAĆANJE). Od sebi najbliže osobe dobila sam: „Tu sam za tebe“ (PODRŠKA). Zatim „to što osjećaš je sasvim prirodno“ (RAZUMIJEVANJE). Zatim kako dalje: „Pokloni se osobi na koju si zavisna“, blagoslovi je, voli je (TEHNIKA). I na kraju: budi zahvalna na situaciji, iskopaj što je to na čemu možeš biti zahvalna (OSJETI PROMJENU).

Jesam li zauvijek oslobođena zavisti? Ne bih rekla. Jesam li došla do vrhunca ili ponora niza teških ružnih osjećaja? Jesam. Jesam li dobila potrebnu podršku od svemira da se osjećaji otpuste? Jesam. BOGU HVALA.

[bibliopolisblog]

★ Bridget Collins: Uvez

Počet ću in medias res, kao što i sama knjiga počinje.

U nekom trenutku preksinoć, napravivši pauzu od čitanja, ušao sam na Facebook i u jednoj sam mikrosekundi pomislio kako bi bilo javiti se Lucianu Darnayu. Preplavila me tako čudna melankolija kada sam—u sljedećoj mikrosekundi—shvatio da je to, ustvari, nemoguće, jer je Lucian Darnay tek fiktivna osoba iz knjige koju čitam. Zašto sam na pola sekunde mislio da je moguće javiti se liku iz knjige? Zašto baš tom liku? I zašto me obuzeo taj melankolični osjećaj kada sam se sjetio da to nije moguće?

Sigurno ne da mu kažem da sam Uvez počeo čitati krajem prošle godine, da uopće nisam bio oduševljen, da sam se nakon svake stranice osjećao malaksalo i da sam, nakon oko sto pedeset pročitanih stranica odložio knjigu na stol pokraj kreveta (gdje je, vjerovali ili ne, ležala sve vrijeme dok je ja, je li, nisam čitao) i opet uzeo otprilike osam mjeseci kasnije. Zašto je tomu tako?

Postavio sam četiri pitanja, vjerojatno ću ih postaviti još, i nadam se da ću ponuditi čitatelju zadovoljavajuće odgovore.

Prvih stotinjak stranica s kojima sam se ja borio… Daleko od toga da je loše. Čitateljsko se iskustvo, između ostaloga—možda ponajprije—sastoji od očekivanja čitatelja. Tu urednici i reklama imaju jak utjecaj; kad kažem reklama, ovdje mislim na sve od onoga što nakladnici pišu o knjizi i kako je predstavljaju na mrežama do toga što piše na stražnjoj korici knjige, pa tako i onoga što pišu bookblogeri, recenzenti itd., a reklama je takva da sam ušao u knjigu očekujući maštovito djelo fantastike koje u prednjem planu, između ostaloga, ima LGBTQ+ tematiku. Nadalje, knjiga, iako je predstavljena kao roman za odrasle, roman je za odrasle tek zbog manjkavosti cenzure: ako izuzmemo psovke, komadiće dijaloga kakve “djeca i mladi” idealno ne bi trebali slušati i kojekakve opise—nazovimo to tako—radnji za odrasle, ovo je knjiga za mlade, odnosno young adult. Uvez ima sve što čini prosječnu knjigu za “mlade odrasle”: prvo i osnovno, protagonisti su tinejdžeri, odnosno mladi odrasli; drugo, djelo se bavi primitivnim životnim iskustvima koje imamo kao mladi odrasli ljudi, kao što su seksualno sazrijevanje/istraživanje seksualnosti/prva seksualna iskustva, zatim izopćenje iz obitelji ili društva iz kakvih god razloga ili sličnu problematiku, što nužno vodi početku osamostaljivanja, itd.; treće—valjda se podrazumijeva—izgradnja, ili radije stabilizacija, identiteta…

Kod Uveza dolazi do sudara svjetova. Roman je, u svojoj suštini, najprije za tinejdžere, unatoč svojoj etiketi, ali ima nešto što YA fikcija prirodno odbacuje: spor uvod, spor razvoj radnje, glomazne opise koji nisu od nikakve esencijalnosti za radnju, a radnja je srce djela YA fikcije. Ušao sam u knjigu očekujući tematiku i elemente koji se u prvih sto do sto pedeset stranica nikako ne ostvaruju, istovremeno poimajući djelo kao YA fikciju, gdje mi je užasno smetao spori tijek radnje. Rekao bih da je to problematika Uveza: loša, ili radije nedovoljno točna, prezentacija, kao i etiketa. (Ako bih baš morao staviti Uvez u nekakvu kutiju i etiketirati ga, ne bih ga predstavio ni kao roman za mlade odrasle, odnosno young adult, nipošto roman za odrasle, nego new adult.)

I tako sam ja ostavio Uvez. Nije ispunjavao moja očekivanja. Nije to stvar samoga djela. Kao što rekoh, stranice kroz koje sam ja u agoniji gmizao bile su sasvim u redu. Ali to nije bilo to. Da bih ponovno uzeo prije nekoliko dana, samo da se proguram kroz knjigu i da mogu reći da sam je pročitao. I kvragu sve—zaljubio sam se, blago rečeno.

Vratio sam se knjizi nakon vremena mirovanja i bez ikakvih starih očekivanja. Možda sam se zato i zaljubio čak i u stvari koje su mi prije smetale. Spor uvod, istančani, opširni opisi… Stilski se to može uzeti i kao mana, i mnogima će upravo to smetati. Ali, ušavši natrag bez ikakvih očekivanja, osjetio sam efekt koji je Collins željela postići: osjetio sam kako se univerzum djela gradi ciglu po jarkocrvenu, grubu, tešku ciglu. Nema tu brzinskoga, blesavo nepreciznog, nespretnog, nevještog građenja kuće od slame—ova kuća je od kamenčića, raznih boja, raznih oblika, poput mozaika. Upravo ono što svako djelo fantastike treba: vješto izgrađen vlastiti univerzum.

Zbog te sam dubine koju Collins magično ostvaruje tako snažno osjetio ne samo potrebu da se javim liku iz knjige, nego i osjećaj da mogu. Collins je uistinu boginja svojih likova: poput tog univerzuma, izgrađeni su kamenčić po kamenčić, stanicu po stanicu; vjerojatno će se svaki knjiški moljac, kakav sam i sâm, složiti da postoje stvarni i nestvarni likovi u fiktivnoj književnosti—kad nestvarni lik, primjera radi, umre, kao da nikada nije ni postojao, a kada se stvarnom liku desi i najmanja sitnica, osjetimo kako nam se stežu mišići dok čitamo: sa stvarnim likovima živimo, sa stvarnim likovima osjećamo, skupa s njima i zbog njih i pokraj njih. I kada se Emmett zaljubio u Luciana, zaljubio sam se i ja. I u vrtlogu svega što se desi između njih dvojice, osjetio sam potrebu javiti mu se. Ali, avaj, jedina komunikacija koja je s likovima iz Uveza bila moguća, bila je preko slova na papiru. I zbog toga onaj melankolični osjećaj. Jer kada likove voliš kao osobe, a možeš ih dodirnuti samo preko papirnatog predmeta, progovoriti s njima samo uz davno izrečene riječi, moraš osjetiti određenu dozu melankolije.

Priča? Moram li ići dalje od “divna”? Moram? Priča je ispunila sva očekivanja. Ne, ne samo da ih je ispunila—prešla ih je. Ukratko, radnja se zbiva u alternativnoj prošlosti, kada su se sjećanja mogla izvući iz osoba (koje na to pristaju i to žele iz kojeg god razloga) zapisivanjem na papir i uvezivanjem među korice knjige. Emmett Farmer i Lucian Darnay dva su dečka koja u svojoj ljubavi doživljavaju prilično tragičan kraj—homoseksualnost je i tu bolest, grijeh i sramota, tu nema ništa alternativno. Emmett ima postati knjigovežom; Lucian je sin bogataša koji iz strahovitih razloga unajmljuje knjigoveže. Emmetta se, nakon perioda (naizgled) bolesti i delirija, obitelj odriče tako što ga daje kao šegrta starici (po nekima vještici) koja se bavi uvezivanjem. Sve od ovoga, samo ne tim redoslijedom. I sve dalje od ovoga su spojleri. Kako god, Collins vrlo maštovito i inteligentno gradi intrigantnu radnju. Možda se ona odvija sporo, ali je sve više od onoga napisanoga bi bilo prezasitno. Priča je, na kraju krajeva, nešto što se ne može argumentirati; ja ne mogu dovoljno puta reći da je očaravajuća—meni. Apsolutno sve mi je u vezi s njom očaravajuće. Jedino što mi nije pasalo bio je kraj. Zbog toga što je kraj, valjda. Collins ga je napisala majstorski, ali da barem da je napisala makar još jedno poglavlje…

Sve u svemu, Uvez Bridget Collins fantastično je napisano djelo fantastike o obitelji, ljubavi, patnji, ozbiljnim društvenim problemima, jednako ozbiljnim psihološkim problemima pojedinaca i mase; potresna priča koja će slabo koga ostaviti ravnodušna. U briljantno izgrađenom fantasy univerzumu, Collins spaja dva briljantno istesana lika i daruje im—a jednako tako daruje i nama—briljantno napisanu priču, daruje im vrijeme i prostor, trenutke, daruje im—daruje nam—ljubav. Jedna od najdražih ljubavnih priča koje sam imao čast pročitati, i nesumnjivo jedna od najboljih objavljenih prošle godine. Melankolija koja se isplati.