#Gdje priče rastu | Explore Tumblr posts and blogs

travelplanetblog · 7 years ago

Text

Kada sam negdje u jesen 2014. godine završila s turističkom sezonom, počela sam istraživati otok, jer ruku na srce teško se može čovjek s nečim baviti osim istraživanjem. Zaputila sam se prema Supetru, ali me moj autić “nekako dovezao” do Postira. Oku je zapelo vrzmanje na desnoj strani ceste u dolini koja je bila puna nekog drveća i nekih plodova i gdje su vrijedni ljudi radili poput mrava… malo po malo, gledam i sa strane ne vjerujem… kašete i kašete MANDARINA!!! Ma, odakle ovdje mandarine, kiwi, limuni?!?! Ma, jel’ moje oči dobro vide? Ovo podsjeća na dolinu Neretve… Ok… nije toliko nepregledno prostranstvo, ali kao da sam na trenutak prolazila tim poljima… Mojoj sreći i veselju nije bilo kraja, jer sam bila svjesna da ću ovdje pronaći prave i neprskane i sigurno organski uzgojene omiljene mi mandarine, posebno još onako kiselkaste… Boje prave jesenje, a berači posvuda… pravi “šušur” u ovo neko neturističko doba.

Na nekom tamo brdašcu ugledala sam i selo što tek toliko proviruje dok prilazim cestom. Ulazim, a prvo što primijećujem da su posvuda stijene s udubljenima, poput kakvih ležajeva za slučaj da se prolazniku prispava ili da ga se zaštiti od nevera i kiša (iako se bojim da to ne bi puno pomoglo). Posebna neka hrapava narančasto-crvena boja tih stijena… Zapravo cijelo mjesto stislo se između obronaka dvaju brda pa imaš osjećaj kao da su stijene ruke, koje su zakrilile mjesto da ga se zaštiti.

Dol the valley / dolina

Dol – stone hrapačuša / kamen hrapačuša

Dol – abandoned ship / napušteni brod

Dol tangerines / mandarine

Dol

Hrapačuša – kamen i torta

Ostavljam tako auto i s aparatom se upućujem hodati po mjestu, koje kao da je iz bajke. Čovjek ima osjećaj kao da je došao u neku Disney zaboravljenu priču: sve nešto pitoreskno, stare kuće od nekog drugačijeg crkvenkastog hrapavog kamena (kasnije saznala da se zove hrapačuša, a po istome je naziv dobila i famozna originalna autohtona bračka torta, koja posebno na svoj dan Doljani slave i imaju feštu od hrapačuše – torte koja “teži” od barem 15 jaja, kilu oraha i kilu badema!). Kamen čupav, a takva i torta – ujedno proglašena zaštićenim nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske. Originalne recepte žene iz Dola ljubomorno čuvaju, pa se kaže da su u stara vremena te vrijedne ruke tortu radile noću, baš da ostane tajna. Torta je posebna i po tome što može trajati i do 5-6 dana i ostati svježa.

Dol – Cake hrapačuša / Torta hrapačuša

Dol – Stone hrapačuša

Dol house from hrapačuša

Dol

Dol – house from hrapačuša

Dol

Konoba Toni

I dok tako s aparatom šećem po etno-selu Dol, uzbuđena u toj bajci, nailazim na neki zanimljiv dvor, s puno razno raznih poslaganih suvenira i obilježja… od repa neke ribe, starog kotača od mlina, starih boca za čuvanje vina i svakojakih starina posloženih ispod terase na kojoj rastu međusobno isprepleteni kiwi i vinova loza (pa ja po prvi puta vidjela kako kiwi raste u životu!). Koji dobar osjećaj! Dok aparat škljoca, na vrata dolazi čovjek, nekako me u čudu gledajući, ali osmijeh odmah na lice. Bio je to gospodin Tonči Matulić, vlasnik Konobe Toni, gdje od svih tih detalja totalno promašila tablu koja mi stajala iznad glave. Nevješto se ispričavam zbog praktički upadam u posjed, ali njemu milo i poziva me da razgledam konobu i da poslikam sve u 300 godina starom rustikalnojm objektu, gdje se još uvijek proizvodi vino, a nekada i maslinovo ulje. Polumračna prostorija sa šankom, “kavezom” za čuvanje pršuta i sira koji funkcionira tako da se ovi proizvode istovremeno suše i štiti ih od napada muha i kojekakvih buba. Posebnu pozornost privlače mi mjehovi, a oni su od jarčeva, u kojima se nekada nosilo i prenosilo sve što je bilo tekuće – voda i vino, najčešće na magarcima. I sve te priče i objašnjavanja slušam od ljubaznog domaćina koji s posebnim entuzijazmom priča priču, a ja osupnuta starinom.

I dok se tako priča, shvatih da bi onda mogla i nešto autohtono i pojesti i konačno isprovocirati nepce kakvim pršutom i probati tu tortu. E, tu dobivam odgovor na prvotno čuđenje gospodina Tončija… Naime, vrijeme je daleko već u listopadu, odavno nema turista, a ja sam u Dolu s tim svojim fotoaparatom kao neka endemska zalutala vrsta i nažalost ništa za pojesti nema. Auuuuch… Međutim, niti ne znajući na kakvom je glasu zapravo gospodin Tonči, koji me u međuvremenu upoznao i sa svojom suprugom, bratom, sinom, postavlja molbu i pitanje da im se pridružim na ručku i što svi svesrdno prihvaćaju, kao da sam neka njihova dugo očekivana rodbina koju nisu vidjeli. I eto… shvatih s kakvim domaćinima “imam posla”. Na stolu se našla prava domaće skuhana janjeća juha s krumpirom i prefinim kruhom što pripremila osobno gospođa. Iako mi po prirodi neugodno, nažalost / nasreću, oni nisu odustali i moji pokušaji izvlačenja od ponuđenog mi nisu urodili plodom. I što reći, hrana preukusna, a domaćini me uputili na sve krajeve i što trebam poslikati, a da je vrijedno… I ne… nije ovo promidžba da netko ne pomisli! Štoviše, osjećam dužnost, jer svaki puta kada me put nanese, sjetim se da moram tim ljudima u znak zahvale odnijeti barem bocu vina i bombonijeru! Valjda ću se više sjetiti 🙂 Svaki puta kada dođem, sjete me se i baš susretljivo i lijepo me ugoste. Zadnji puta taman vrelo grožđe i odmah ponosno pokazuju u kutu konobe ogroman “bazen” do kojeg se uspinješ ljestvama i možeš proviriti da vidiš kako vino vrije ispred tvojih očiju, baš onako kako se nekada davno proizvodilo. Ondašnje starine tamo su itekako žive i tehnologija proizvodnje je upravo onakva kakva je nekada bila.

S vremenom sam “otkrila” da ova gostoljubivost mojih domaćina nije ni najmanje slučajna ili da se “omakla”, jer gospodin Tonči s obitelji je upravo takav i zato i jest na “glasu” prilično daleko. Dakle, ako želite imati doček kao da ste došli kući, ovdje ćete upravo to i dobiti. Ne smijem zaboraviti napomenuti… Taj prvi puta otišla s punom vrećom mandarina da imam “za po putu”. Veliko hvala!

Bilo mi žao što nisam uspjela ni te godine probati tortu, no uspjelo mi je to u proljeće nakon toga i to baš ovdje. Ma, jel’ uopće pitanje kakva je bila? Moram samo napomenuti kako mi se kad sam je prvi puta dobila na tanjur prošlo kroz glavu da je nešto tanko rezana, ali negdje pri ubacivanju zalogaja u usta, shvatih kako ću ju jedva ovladati! I sjetih se onda “recepta” i od čega se sve sastoji. Prava kalorijska bomba!

Dol – konoba Toni

Dol – konoba Toni / kiwi

Dol – konoba Toni

Domaće beštije (iliti životinje)

U Dolu se krije pravo malo bogatstvo razno raznih domaćih životinja. Ako malo zavirite i ako polako promotrite svaki kutak, dobit ćete pregršt čudesnih trenutaka s tim pitomim i preslatkim stvorenjima: magarci, ovce, konji, “bradate i čupave” koza, zečevi, koji uz malo mita u vidu mrkve budu toliko pitomi da će s istom radoznalošću i veseljem uzvratiti gostoljubivost i gostoprimstvo, pa fotografiranje može trajati i trajati. S toga, budite strpljivi i pažljivi s njima, jer su sve to zapravo jako plahe i oprezne beštijice i ako ćete uspjeti odraditi ovakav fotossesion ni jedan selfie se ne može mjeriti.

My favorite – animal & I selfi moments

Dol – cunted goat / čupava koza

Dol – Bunnies / zečići

Dol – Donkey / Magarac

Dol – Horse / Konj

Dol – two cuntet goats / dvije čupave koze

Kaštil Gospodnetić

Polako istražujući taj Dol, ne od prvog i jedinog puta… Već puno kasnije, odnosno čak dvije godine kasnije, u jesen 2016. s ponovnim nekim obilaskom, otišla sam u “gornji dio” Dola, gdje ponosno stoji Kaštil Gospodnetić čiji su vlasnici obitelj “plave krvi” istog prezimena.

Gospodnetići u Hrvatskoj su Hrvati, dobrim dijelom s otoka Brača. U prošlom stoljeću relativno najviše hrvatskih stanovnika s ovim prezimenom rođeno je u Gradu Splitu i na otoku Braču. U Dolu na otoku Braču svaki peti stanovnik prezivao se Gospodnetić.

Rasprostranjenost – u Hrvatskoj danas živi oko 260 Gospodnetića u 110 domaćinstava. Sredinom prošlog stoljeća bilo ih je približno 200, pa se njihov broj povećao za 30 posto.

Prisutni su u sedam hrvatskih županija, u dvanaest gradova i jedanaest manjih naselja, najviše u Splitu (70), u Supetru (45), Dolu (45) i Postirama (40) na otoku Braču, te u Zagrebu (35).

Izvan Hrvatske – prezime Gospodnetić (uključujući: Gospodnetic, Gospodnetich) prisutno je u 10 država na četiri kontinenta. Prezime “Gospodnetic” nosi manji broj osoba u Čileu i manji broj u Americi. “Gospodnetich” nosi oko 60 osoba u Americi.

Kaštil sam imala prilike vidjeti svaki puta izdaleka, jer bi uvijek bio zatvoren. I opet ja… Ovaj puta vidjela da su vrata otvorena, spustila se niz stepenice i pojavila se i pravila nevješto da se skoro pa zabunila (sada sam se već i ispraksirala, jer shvatila da neću ništa ni vidjeti ni poslikati, ako ću se bojati i “imati srama”). Malo čudni pogledi domaćina, ali ja lijepo zamolila da ako mogu malo pronjuškati u cilju fotografiranja i čuvanja uspomena… Kad ono, ljubazna domaćica ne samo da me pustila, nego mi ispričala povijest kaštila. U kući kao da je vrijeme stalo: satovi, rukopisi, stari radio, bogato ukrašena keramika i čaše, stare fotografije, sofa, na zidovima stare tapete bogato ukrašene, a sve to iz razdoblja raskošne secesije s kraja 19. stoljeća. Nastao je kao vojna utvrda koja je štitila od najezde Osmanlija iz 16. stoljeća.

Kako sudbina obično biva, neobična strankinja s fotoaparatom koja tako upala u kuću i podigla sve obrve koje su domaćini imali, a između njih i sada jako dragoj kolegici iz Planinarskog društva Profunda (koji djeluje na Braču, a koja će isto dobiti jednom svoju priču). I baš zbog nepotizma, a i obećanja da će mi nabaviti dodatne materijale, doći ću ponovno i napraviti još jedan članak… Dakle, draga moja Gospe, očekujem nastavak i suradnju tako da pokrijem povijest, jer nisam imala ni diktafon ni olovku ni papir, samo fotoaparat, a tko bi znao da ću se počet blogovanjem bavit. S toga ćemo taj članak naplatiti u vidu famozne torte od naranče s malo vrhnja koja se može pojest u Kaštilu Gospodnetić, a ja donosim vino 😉 (naravno, ima i hrapačuša… mljaaaaaaaaaaaaac 🙂

p.s. – moram napomenuti da je Kaštil i restoran kojeg vodi Gospin brat, pa ljeti vabi turiste na jedinstven pogled s terase. Međutim, lokacija i kapacitet su mali, pa samo idu na rezervacije. I moram li napomenuti da se ništa ne prepušta slučaju, pa je svaki detalj pomno biran, pomno sačuvan i upravo stoji na mjestu kao da je ostavljen u vremeplovu!? Jedinstven obiteljski dom-spomenik kulture-restoran-vidikovac-promatračnica na cijelu dolinu- i crtica-crtica… svašta još nešto…

Dol

Dol kaštil Gospodnetić

Dol

Dol kaštil Gospodnetić

Dol kaštil Gospodnetić stone apiary / kameni pčelinjak

Dol kaštil Gospodnetić

Ako baš ne gledaš i ne pratiš sve, propustiš možda zanimljive detalje, pa tako kada se spuštate natrag iz Kaštila u Dol, s desne strane mogu se vidjeti kamene košnice koje su se nekada radile za izradu meda (iste takve postoje u Pustinji Blaca). Vidi se da ih je skoro dotuklo vrijeme i da vape za restauracijom, ali zato u proljeće i ljeto područje vrvi od razno raznog korisnog bilja, pa bude jasno zašto su iste baš ovdje sagrađene. Mora da je bio to vrhunski med.

Povijest i sakralni spomenici

Selo Dol spominje se još davne 1345. godine, a danas u njemu živi svega 100-tinjak duša koje se uglavnom bave maslinarstvom, vinogradarstvom i mandarinama, te uzgojem domaćih životinja.

Župna crkva Očišćenja Blažene Djevice Marije

Početkom mjesta dominira župna crkva Očišćenja Blažene Djevice Marije, koja datira s kraja 19. stoljeća i za čiju je gradnju korišten kamen iz dolskog kamenoloma. U njoj se nalazi najveće raspelo na otoku pod nazivom Dolski Isukrst koji predstavlja Isusovo tijelo u njegovoj originalnoj veličini.

Dol- parish church of Purification of the Blessed Virgin Mary / župna crkva Očišćenja Blažene Djevice Marije

Crkva svetog Petra – najstarije zvono na Braču

Crkva svetog Petra na Glavici nalazi se malo podalje glavne ceste kada idete središtem Dola, uz konobu Toni i prema dječjem nogometnom igralištu. Cesta vodi (više završava) do jednog obronka gdje neobična stijena na kojoj malena kućica. I dok se penjete pomalo uzbrdo, kao da ste ugledali neku zaboravljenu scenu iz vestern filmova… mali mostić koji vodi do kućice s koje puca pogled na cijelo mjesto. Poput osmatračnice. Svega par metara dalje, ulazna vrata i crkvica svetog Petra na Glavici iz 11. stoljeća predromaničkog stila.

U crkvi se nalazi i ponosno zvoni najstarije zvono na Braču iz 14. stoljeća i na kojem piše “MAGISTER MICHAEL ME FECIT” (načinio me majstor Mihovil)

Dol

Crkvica svetog Mihovila i procesija Križnog puta

Jednom zgodom pošla sam i do crkvice svetog Mihovila. Iako su mi domaćini i po prvi puta na nju ukazali, trebalo mi je da ju otkrijem. Naime, moguće je do nje doći Križnim putem, tj. putem koji je čisti makadam (ali se nisam nekako usudila, jer mi put nije baš bio od povjerenja). Tek kasnije saznala kako je u Dolu glavna atrakcija Križni put na Veliki petak, gdje se od župne crkve ide do Crkve svetog Petra, pa uspon do crkve Svetog Mihovila. Put dug od oko 5 kilometara, u trajanju od 2-3 sata, predvodi je križonoša, s tradicionalnim napjevom “Gospin plač”. Do sada nisam još bila, jer sam se dva puta bila odlučila na odlazak na Hvar u to doba, koji je pak jedna posebna i druga priča.

Do crkvice se može autom, kad pođete i nastavite dalje od Kaštila Gospodnetić. Put je vijugav i polumakadamski, ali prohodan. Pogled puca na nepregledne šume, maslinike… Apsolutno zelenilo…

Malo mini-parkiralište (ako bi se to uopće moglo tako nazvati) poziva da se ostavi četveronožni ljubimac i da se dalje prošeće. Mala staza i oznaka na kamenu vodi i upućuje putnika u smjeru crkve.

Ostaneš ne malo iznenađen duhom koji odiše mjesto. Kao da si zastao u najstarijoj povijesti Hrvata. Crkva je iz 9. i 10. stoljeća, vrata crkve od rimskog sarkofaga, a oko crkvice grobovi koji ukazuju na pokapanje po starim hrvatskim običajima baš iz tog ranog doba.

U unutrašnjosti crkve dominira slika svetog Mihovila (novog datuma), dok se na zidovima pronalaze tragovi prvotnih freski u obliku posvetnih križeva.

Spuštajući se na “parking” s desne strane nastavak je makadamskog puta, a onda zapanjujući nepregledni maslinici s maslinama koje doslovce rastu iz kamena, nepregledno zelenilo, mir i TIŠINA… gotovo zaglušujuća… onakva kakva je već zaboravljena, jer osim svojim misli nema ni jedne druge smetnje.

Dol – st. Michael Church on Miholjratu / crkva sv. Mihovila na Miholjratu

Dol – olives / masline

Dol

Dol – way of the Cross sign / znak za Put križnog puta

Dol – st. Michael Church on Miholjratu / crkva sv. Mihovila na Miholjratu

Crkvica svetog Ivana

Na početku samog naselja, prolazi se i grobljem, ali ga ja nekako doživjela tek nekako kada sam odlazila iz mjesta. Groblje je prekrasno uređeno, a dominira crkvica svetog Ivana.

Dol – church of St. John / crkva sv. Ivana

Dol

Zaključno… ili ipak ne…

Nažalost, ni jedna fotografija ne može dočarati osjećaj koji svakog posjetitelja dočekuje ovo malo pitoreskno mjesto. Unatoč njegovoj skromnoj površini i veličini, ostavlja dubok trag i posvemašnji utjecaj vremena koji kao da je u određenim trenucima zamrznut u povijesti. Mjesto i ljudi saživljeni s prirodom, “opterećeni” da sačuvaju tradiciju i tehnologiju kakva je nekada bila i da “navala turista i stranaca” ne odnese poput bujice tu čaroliju i magiju.

Kad smo već kod toga, nisam ni znala do nedavno da u Dolu živi mitsko biće viver, koje ponekad i zahuče po Dolu, ali to je tek za otkriti i razotkriti… Dakle, nadam se da sada jasno zašto je ovo moje omiljeno mjesto na Braču?

Dodatni izvori:

http://braconline.com.hr/turisticke-zajednice-brac/199-informacije-o-mjestima/454-uvod-dol.html

http://www.businessin.hr/turizam/62-putopisi/2371-foto-dol-na-bracu-skrovita-oaza-gastronomije-tradicije-i-pravih-dalmatinskih-gusta

https://actacroatica.com/hr/surname/Gospodneti%C4%87/

Dol – bračka dolina Neretve Kada sam negdje u jesen 2014. godine završila s turističkom sezonom, počela sam istraživati otok, jer ruku na srce teško se može čovjek s nečim baviti osim istraživanjem.

0 notes

kazingamis-blog · 8 years ago

Text

zarada android aplikacijama

Kada se raspravlja o korištenju društvenih medija kao marketinški alat za posao, uglavnom to je samo velika imena kao što su Facebook i Twitter da zgrabite pažnje. Razlozi su očiti. Oni su najpopularnije društvene medijske platforme s ventilatorom sljedećoj trčanje u milijunima. Koji poduzetnik ne bi želio iskoristiti takve ekspanzivne nastavku za svoju tvrtku?

Međutim, postoji mnogo više manje poznatih društvene platforme koje rade jednako dobro promovirati svoju tvrtku u online tržištu. Instagram je jedan naziv. Instagram vam nudi jednostavan način da ne samo da rastu vašeg poslovanja, ali i doći do Vaše ciljane publike. Ovaj članak govori zašto vaš posao bi trebao utjecati na Instagram kao marketinški alat. zaraditi na instagramu

Postoji više aktivnih korisnika nego što mislite

Instagram je uspio zaraditi više od 150 milijuna aktivnih korisnika. Broj mogao i dalje biti manji od dva društvenih medija biggies spomenutih na početku, ali ono što treba napomenuti je vremensko razdoblje u kojem je uspio takav rast. To je napravio svoj debi samo u 2010. godini; pa to je stvarno za pohvalu. To također pokazuje obećanje za budući rast.

Poslovni odavala dojam

Ako usporedbi Facebooka i Twittera imaju tendenciju da se više osobni. Instagram ima poslovni osjeća prema njoj. Ovo je mjesto gdje je 70% od vodećih svjetskih brandova igrati. To znači da neki ozbiljan posao. Istraživanje je pokazalo da Instagram korisnici imaju tendenciju da dijele, kao i komentirati marke postove daleko češće nego što je uočena na drugim društvenim medijima sučelja. zaraditi preko internet

vizualni dojam

Sposobnost da se dijeliti priče i iskustva vizualno kroz vizualni sadržaj je također čimbenik koji i dalje dodati korisnika na ovoj društvenoj mreži. Potrošači preferiraju vizualni sadržaj, jer je lakše čitati, razumjeti i dijeliti umjesto da prosijati kroz stranice i stranice sadržaja. Na Instagram, možete objaviti visoke kvalitete fotografija i videozapisa koji su autentični za Vaše poslovanje.

Možete koristiti takve vizualni sadržaj ispričati priču o svom poslovanju i izgraditi osobnost za Vaše poslovanje. Možete ga koristiti da predstave ono što se događa iza kulisa dodavanje transparentnost na svoj posao.

Fleksibilnost u uređivanje

Uz Instagram, ne samo da imaju priliku za upload originalne fotografije i video, ali i urediti ih kako bi ih najrelevantniji za Vaše poslovanje. Filtri omogućuju vam da dodate efekte koje želite igrajući s bojama, vinjeta i linije. Sve ovo može pomoći uspostaviti snažan brand žalbu za svoj posao, a da zapravo vas koštalo puno.

To je za sve poslovne subjekte

Kada uzmete u obzir Instagram i vizualnog sadržaja da radi sa, prva stvar koja mi pada na pamet je da je najprikladnija za proizvode na bazi tvrtki. Oni su možda mogli staviti fotografije proizvoda koje prodaju ili demo proizvod videa. Korištenje Instagram nije ograničena na određeni posao. Proizvoda i usluga-based tvrtke mogu koristiti ovaj društvenim medijima platforme pod istim uvjetima. Kako ga koristiti u velikoj mjeri oslanja na svoje kreativne sposobnosti.

0 notes

midarte · 8 years ago

Text

Nebo je dovoljno veliko

I – Papir podnosi sve

Ako počnem ovu pjesmu mislima strašne istine

ko će me htjeti slušati a da od tuge ne vrisne,

na kojoj adresi moći ću pronaći malo shvatanja

i ko će hrabro, ponosno da odgovori na pitanja?

Ako počnem ovu pjesmu riječima hvale, sladunjavim

kako ću onda nešto iskreno od nje da napravim,

kako će moje Ja sebe u oči da pogleda

ako je veselom načinim samo da lijepo izgleda?

Ako počnem ovu pjesmu previše oštro, odbojno

odjekivat će glavama da ne ponašam se pristojno,

da trebam negdje nešto dodati, negdje riječ ublažiti,

i da niko nikada nije uspio svijet pjesmom spasiti.

II – Čuvaj se čovjeka koji je pročitao samo jednu knjigu

Odbijam ustaljenu rimu i ustaljena mišljenja.

Odbijam sve što mi nalažu da u svoje ime kažem

i da se smijem svemiru ako je danas namrgođen.

Odbijam isprazne glave čija su usta puna,

od njih ne čujem ni vlastite misli…

Želim da čujem čovjeka!

Tebe, koji ovo čitaš.

Tebe, koji misliš da tvoj glas ne vrijedi.

Tebe, zbog kojeg (dok šutiš)

lađa odlazi u pogrešnom smjeru

i tone niz crne niske u bunar vasione.

Odbijam nametnute ideale i sve što mi nude da vidim.

Bježim od ukrasnim papirom zapakovanog zla.

Brišem granice i pitam ko ih još uvijek postavlja,

kao da ih u ovoj državi već nemamo i previše!

Odbijam da vjerujem da smo drugačiji

jer se drugačije Bogu molimo,

jer smo ateiste, jer smo gej, jer smo druge boje kože.

Odbijam velike priče servirane malom narodu.

Ne mogu! Ne želim! Neću!

III – Gluhom pričaš priču

Nebo je dovoljno veliko da nas sve jednako zagrli.

Pod ovim plaštom nije tijesno ni antilopi ni lavu,

na istoj strani svemira rastu hobotnica i pauk,

ogromnim rukama oblak grli i okeane i lavu.

Kako onda nema mjesta za mene koja bojim kosu u zeleno

i tebe za kojeg zelena može biti samo trava?

Za mene koja ne volim pravila

i tebe koji si definisan kao algebra?

Kako onda nema mjesta za mene koja ne vjerujem

i tebe koji si obojen religijom kao nostalgija tugom?

Za mene koja sam s dobrotom na Vi

i tebe koji si sve suprotno od zla?

Pod istim plaštom nije tijesno ni planktonu ni kitu,

ka istom suncu rastu i ruže i kaktusi,

na istoj zemlji spavaju i aprili i novembri.

Kako onda nema mjesta za mene koja gladujem

i tebe sitog, bogatog kome to ništa ne znači?

Kako onda nema mjesta za mene koja vjerujem

u Boga, Silnog, Jednoga

i tebe kojem bolan su trn u oku ova moja nadanja?

Za mene kojoj najgora muzika je za uši

ono što slušaš ti kao dijete uspavanku?

IV – Res, non verba

Gdje je nestala ljubav iz zemlje u obliku srca?

Zar se Jednakost, Слога, Mir,

Правда, Ljubav i Слобода

ne pišu uvijek isto?

Truhnu zatvoreni muzeji, arhivi i oči.

Odzvanjaju prazna srca, biblioteke i pozorišta.

Oblak je dovoljno mekan da nas sve nježno zagrli.

Vidim ga kako jednu pa drugu

pruža ruke – kišu niz šume,

žute prste – zrake sunca kroz polja,

i spušta spokojno čelo – tišinu noći na nas.

Nebo je dovoljno veliko da nas sve jednako zagrli,

ali ko bi ovog trenutka potpisao sa mnom

da će otvoriti oči,

visoko pružiti ruke

i zagrliti Nebo?

0 notes

covjek-casopis · 5 years ago

Photo

KRATKA PRIČA LUIZE BOUHARAOUE IZ ZBIRKE "JESMO LI TO BILI MI", 2019.

SNJEGOVI

– Kako se zovete? – Koliko imate godina, Danijele? – Jeste li u srodstvu s gospođom Marom Radić? – Koji je vaš odnos s njezinim nećakom Daliborom Radićem? – U kakvom ste odnosu s Goranom Abazićem? – Imate li drugih cimera osim njega? – Koliko dugo u stanu živi i Tomislava Popić? – U kakvom ste odnosu s njom? – Važno je jer ste pod istragom. – Jeste li pili za vrijeme ručka? – Koliko ste popili? – Pijete li često? – Jeste li inače agresivni nakon konzumacije alkohola?

* Bio je svibanj, a padao je snijeg. Ja sam bio taj koji je činio da sniježi. Svuda oko mene pahuljasti cvat, nježan i spreman da na moj najsitniji pokret nečujno odleprša i zabijeli i tlo i Dadu koji je taj tren zavirio u krošnju. Zatresao sam granu i mećava latica sručila se na njegovo lice. Kažiprstom je odgurnuo onu koja mu je pala ravno ravno na desni kapak. – Molim te razgovaraj sa mnom. Ništa nisam odgovorio. – Danijele, molim te. – Kako si znao gdje ćeš me naći? Dado je kažiprstom pokazao na Marinu crnu mačku koja je sjedila u travi njemu zdesna. – Ostavite me na miru i ti i ona! Grane poda mnom počele su podrhtavati. Bijele, mekane pahulje sada su padale po mom licu i mutile mi pogled. Kad sam ponovo progledao, Dado je već sjedio pored mene. – Ovo je jedini dio voćnjaka gdje tlo izgleda kao da sniježi. Tako sam znao. Šutio sam. – Jednom sam i ja ovdje ovako sjedio. – Kad? – znao je da neću izdržati. – One srijede kad su doznali.

* Misliš ako ukloniš sve tragove i sakriješ se da će to izbrisati ono što se dogodilo. Sjećanja će zatim deložirati vrijeme i zaborav će pasti na tebe nečujno kao snijeg, kao ove latice. Ali neće. Jer doći će srijeda 16 godina kasnije i majka će od tebe pobjeći u kuhinju, a ti od nje autobusom. Ne jednim, već dva različita autobusa puna nepoznatih ljudi koji će krišom zuriti u tvoje uplakano lice, a ti ćeš se voziti pa hodati pa trčati sve dok ne stigneš u ovaj voćnjak. Onda ćeš se uspeti na drvo i skriven u krošnji jecati sve dok se zemlja ne zabijeli od cvjetova. Skrivat ćeš se kao što si skrio da si prije osam godina, slučajno i bez predumišljaja, u podrumu pronašao kutiju za cipele broj 35 i iz nje izvukao sliku dječaka drugačijeg od tebe, ali nekome nalik. Da si na tom licu prepoznao nos svoje majke, oči svog oca, cijeli jedan život koji ti je prethodio, tajanstven i tebi nepoznat kao zloćudna bolest koja ga je naglo prekinula. I sve što si našao pospremit ćeš u sebe kao u kutiju i onda ćeš šutjeti. Vikendima, praznicima, običnim danima. Šutjet ćeš zajedno s roditeljima, a opet beskrajno odvojen od njih. I glodat ćeš svoju samoću strpljivo kao pas sve do te srijede kad će tvoja majka ući u tvoju sobu i s gađenjem odvratiti pogled. Od tebe, od vas dvojice, od poljupca koji si taj tren primio. Poljupca za koji ne osjećaš da je kriv, ali znaš da mora biti jer si vidio užas koji je bljesnuo u njezinim zjenicama. I trebat će ti vremena da prihvatiš da joj je pogrešan iz istog razloga zbog kojeg je tebi pravi, jer ti ga je dao Stipe. Nećeš je čuti kako plače, to oduvijek radi u tišini, samo ćeš iz dubine, kao iz podruma, čuti njezino mrmljanje: – Moje dobro dijete mi je umrlo. Latice će se osipati s grana i prekrivati put kao snijeg usred ranog ljeta, a ti ćeš ih otresti iz kose, sići sa stabla i kroz voćnjak krenuti Mari. Mari koja će te čekati na vratima i već je za tebe pripremila krevet. Ona će te pogledati u oči, pogladiti po obrazu i reći: – Znam zašto si došao. Razumiješ li? U nekom trenutku ćeš moći sići. Do tada ćemo ostati tu. Ako treba, u krošnji ćemo provesti noć.

* – Kako ste došli u posjed hladnog oružja? – Zašto je tako veliki nož bio na stolu? – Što su u tom trenutku radili Goran Abazić i Tomislava Popić? – Gdje su u tom trenu bili Dalibor i Mara Radić? – Zašto ste nasrnuli na Gorana Abazića? – U kakvom su odnosu Tomislava Popić i Goran Abazića? – Sjedite ili ćemo vas obuzdati! – Ako će vam pozliti, kolega će vas odvesti u toalet.

* – Ali kako je znala? – Danijele, policija te traži. Puhnuo sam u granu i pratio vijugavi pad latica na tlo: – Nek traže. Želim znati kako je Mare znala da ćeš doći. – Hoćeš logičan odgovor ili seosku legendu? – I jedno i drugo. – Najvjerojatnije su je moji roditelji zvali. – A legenda? – Legenda kaže da Mare jednostavno neke stvari može predvidjeti. Počelo je kad je imala sedam godina, onog ranog ljeta kad je njezina mama pala dok je brala trešnje u ovom voćnjaku. Pukla je pod njom grana i onda se kao kamen stropoštala niz krošnju. Moja baba, Marina sestra, do smrti je tvrdila da se majka još penjala na stablo kad ju je Mare podbola u rebra i šapnula: – Trči po doktora. Od tog dana nikad nije falila kad će u neku kuću doći dijete ili smrt, uvijek korak ispred doktora i popa. Eto ti legenda. – Ti vjeruješ da je tvoja pratetka neka proročica? – Selo vjeruje šta selo vjeruje. Ja vjerujem u tetku. – A kako je znala za mene? Dado je odvratio pogled. – Kako je znala što ću vidjeti?

* Miris raščupanog ružmarina i kadulje koji slobodni rastu u prilazu. Povrtnjak iz kojeg je Mare prije zore ubrala prve zrele rajčice, mirisne zelene paprike i ljubičasti luk još topao od zagrljaja zemlje čiju slatkoću sada grabimo paučinastim bijelim kruhom i trpamo u usta zajedno s mekim mesom. Riječi smo progutali zajedno s biljem i životinjama i sad ih zalijevamo trpkim vinom. Sve se to u mom trbuhu praćaka kao riba, kao zloslutan znak koji ne znam protumačiti. Goran i Tomislava traže Maru da im gata, čuli su jutros u selu da je najbolja u tome. Dado se smije, Mare namješta na glavi svoj crni šudar, križa se pa se smije dici za koju je mislila da su pametna i školovana, a ona nasila na seoske budaletine. Njezine vodenaste oči me umiruju, čini se da jedino one osjećaju tu zloslutnu ribu što se u meni praćka. Ona pristaje na igru i jednog po jednog nas odvodi iza kuće. Ja sam zadnji čiju muljavu šalicu kave prevrću njezini topli prsti, tamni kao zemlja u kojoj svako jutro rade. Zagleda se u njezin mrak pa prozbori nešto kratko i zakučasto što premećem pod jezikom dok ponovo sjedam za stol. Njezina crna mačka prilazi i mazno vijuga među mojim potkoljenicama. Trgam komad pupe s kosti i nudim ju, ali ona se odmiče sve dok me ne namami pod stol. Pod stolom su sve noge nepomične kao deblo čija se krošnja razlistava nad nama, samo su se dvije na suprotnom kraju stola naslonile jedna na drugu i iz njih su nikle dvije ruke čiji su se prsti isprepleli kao grane. Maca grabi svoj komad mesa i pohlepno žvače, ali ja sam taj kojem nešto zapinje u grlu. Iznad stola Goran i Tomislava se ni ne gledaju. Mare iznosi veliku tepsiju s kolačem u kojem krvare prve jagode i uz nju položi veliki srebrni nož koji na suncu bljesne kao blic fotoaparata. – Fotografija vas dvoje ispred kina. Njegova ruka nesigurno naslonjena na tvoje rame, jedva primjetan smiješak razvučen preko tvojih usana. Vas dvoje ukočeni, uplašeni kao pred farom automobila, jer znate da se vidi. Vas dvoje ljubavnici. Već tada ili uskoro – vičem ili mi se samo tako čini. Ruke, sasvim nalik mojima, grabe nož iz tepsije i pokušavaju njime rasporiti tu fotografiju koja mi zaklanja pogled, jednim preciznim rezom prekinuti i njih i zaglušujuće šuštanje u krošnjama od kojeg ne razumijem što Dado viče, a kako bih i razumio kad već jurim stazom prema voćnjaku. Ispred mene Goran obavijen bijelom prašinom koja se diže iz šljunka, iza mene Tomislavino lice iskrivljeno bolnom grimasom i Dado koji je gura u Marin zagrljaj i daje se u trk za mnom. Izmaglica na zemlji, nepregledni redovi rascvjetalih trešanja, oblaci. Sve je bijelo, a u meni ključa grimizna gorčina koja se naprasno probija prema grlu, obara me na tlo i ja izbacujem tu sazrelu tajnu u nevinost otpalih latica.

* – Je li vam bolje? Još jedno pitanje onda. – Kako ste saznali koja je priroda odnosa Gorana Abazića i Tomislave Popić? – Kolega će vas sada odvesti kod Mare Radić. – Nema daljnjeg postupka. Ni Ababazić ni Popić nisu zadobili nikakve ozljede. Oboje su izričito tražili da vas dalje ne gonimo, a mi nismo obavezni to činiti po službenoj dužnosti. – Slušajte me. Nije ni vrijeme ni mjesto za ponos. Idite Radićima. Zavest ćemo to kao remećenje javnog reda i mira.

* – Kako je znala? Dado me prebacio preko desnog ramena kao ranjenu životinju. Bijele latice su padale iz moje kose i posipale stazu. – Vidim stol. Pod tim stolom će se tvoj život zamrsiti pa onda razmrsiti. Dado nije ništa odgovorio. – Rekla je da vidi stol i onda me njezina mačka namamila pod stol. – Čuo sam te i prvi put. Krupnim je koracima grabio kroz voćnjak. Odgurnuo sam se s oba dlana o njegova leđa i uspravio. Marina mačka nas je i dalje slijedila. – Prekini se vrpoljit. Ovako pijan si još teži, budalo. Trzajem iz koljena izbio je moje uporište i u sekundi se cijeli gornji dio mog tijela klatario niz njegova leđa. – Kako je znala? Nisam čuo ništa osim drobljenja šljunka pod Dadinim cipelama. – K-–A–-K–-O je znala? Sve što sam vidio u tom je trenu zamijenilo mjesta. Sekundu prije nego sam se sudario s tlom, Dado me zgrabio za ramena i osovio na noge. Nad voćnjakom se spuštao mrak i sve oko nas je polako modrilo, osim bijelih cvjetova koji su svijetlili u polumraku kao svježi netaknuti snijeg. Obrisi Dadinog lika, njegovi vižljasti pokreti, njegova sjajna crna kosa, sve se polako utapalo u modrini. Jedino što sam mogao razabrati bile su Dadine sjajne mačje oči: dva zelena reflektora zjenicom, kao nožem, podijeljena na dva dijela. – Kako je znala, Dado? Zloslutna riba u mom trbuhu se umirila. – Rekao sam joj da ti kaže.

__________________________

LUIZA BOUHARAOUA (Split, 1985.) diplomirala je kroatistiku i anglistiku u Zagrebu. Radi u književnoj udruzi Skribonauti, prevodi s engleskog i piše. Prevela je roman Bacači plamena Rachel Kushner (Profil, 2017.) Kratke priče objavila je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalu Kritična masa. Uvrštena je u regionalni zbornik Izvan koridora - najbolja kratka priča (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze Bez vrata, bez kucanja (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je 3. nagrade regionalnog natječaja Ulaznica za kratku priču i nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ice do 35 godina starosti.

#Luiza Bouharaoua #Jesmo li to bili mi #kratka priča #proza

0 notes

travelplanetblog · 7 years ago

Text

Dol the valley / dolina

Dol – stone hrapačuša / kamen hrapačuša

Dol – abandoned ship / napušteni brod

Dol tangerines / mandarine

Dol

Hrapačuša – kamen i torta

Dol – Cake hrapačuša / Torta hrapačuša

Dol – Stone hrapačuša

Dol house from hrapačuša

Dol

Dol – house from hrapačuša

Dol

Konoba Toni

Dol – konoba Toni

Dol – konoba Toni / kiwi

Dol – konoba Toni

Domaće beštije (iliti životinje)

My favorite – animal & I selfi moments

Dol – cunted goat / čupava koza

Dol – Bunnies / zečići

Dol – Donkey / Magarac

Dol – Horse / Konj

Dol – two cuntet goats / dvije čupave koze

Kaštil Gospodnetić

Rasprostranjenost – u Hrvatskoj danas živi oko 260 Gospodnetića u 110 domaćinstava. Sredinom prošlog stoljeća bilo ih je približno 200, pa se njihov broj povećao za 30 posto.

Prisutni su u sedam hrvatskih županija, u dvanaest gradova i jedanaest manjih naselja, najviše u Splitu (70), u Supetru (45), Dolu (45) i Postirama (40) na otoku Braču, te u Zagrebu (35).

Dol

Dol kaštil Gospodnetić

Dol

Dol kaštil Gospodnetić

Dol kaštil Gospodnetić stone apiary / kameni pčelinjak

Dol kaštil Gospodnetić

Povijest i sakralni spomenici

Selo Dol spominje se još davne 1345. godine, a danas u njemu živi svega 100-tinjak duša koje se uglavnom bave maslinarstvom, vinogradarstvom i mandarinama, te uzgojem domaćih životinja.

Župna crkva Očišćenja Blažene Djevice Marije

Dol- parish church of Purification of the Blessed Virgin Mary / župna crkva Očišćenja Blažene Djevice Marije

Crkva svetog Petra – najstarije zvono na Braču

U crkvi se nalazi i ponosno zvoni najstarije zvono na Braču iz 14. stoljeća i na kojem piše “MAGISTER MICHAEL ME FECIT” (načinio me majstor Mihovil)

Dol

Crkvica svetog Mihovila i procesija Križnog puta

Do crkvice se može autom, kad pođete i nastavite dalje od Kaštila Gospodnetić. Put je vijugav i polumakadamski, ali prohodan. Pogled puca na nepregledne šume, maslinike… Apsolutno zelenilo…

U unutrašnjosti crkve dominira slika svetog Mihovila (novog datuma), dok se na zidovima pronalaze tragovi prvotnih freski u obliku posvetnih križeva.

Dol – st. Michael Church on Miholjratu / crkva sv. Mihovila na Miholjratu

Dol – olives / masline

Dol

Dol – way of the Cross sign / znak za Put križnog puta

Dol – st. Michael Church on Miholjratu / crkva sv. Mihovila na Miholjratu

Crkvica svetog Ivana

Na početku samog naselja, prolazi se i grobljem, ali ga ja nekako doživjela tek nekako kada sam odlazila iz mjesta. Groblje je prekrasno uređeno, a dominira crkvica svetog Ivana.

Dol – church of St. John / crkva sv. Ivana

Dol

Zaključno… ili ipak ne…

Dodatni izvori:

http://braconline.com.hr/turisticke-zajednice-brac/199-informacije-o-mjestima/454-uvod-dol.html

http://www.businessin.hr/turizam/62-putopisi/2371-foto-dol-na-bracu-skrovita-oaza-gastronomije-tradicije-i-pravih-dalmatinskih-gusta

https://actacroatica.com/hr/surname/Gospodneti%C4%87/

0 notes