#kaštil

[travelplanetblog]

In fall 2014, when tourist season ended up I started to explore Brač in more detailed manner. The reason is very simple on the island you do not have anything to do “smarter” than to just go out there and snoop. I was heading towards Supetar, but my car “somehow turned” to Postira. The eyes were stuck on the right side of the road in a valley that was full of trees and some fruits. Hard working people moved all over the place and little by little, I found that there is a big valley full of tangerines, kiwis and lemons. I just could not believe that I am truly blessed with the sight and opportunity to buy real organic stuff.  The colors all around are in autumn’s mood and I can not believe how everything idyllic looks like.

In the distance, you can see hills with small village houses peaking the valley. First that you will notice when entering the village is that there are semi caves all over in shape that you can imagine that people or animals take some rest and have the safe place to hide when it is raining.  The caves and the rocks have the rugged orange-red color. Actually, the whole place is situated between two hills and you feel like those rocky arms give a big hug to a village in order to protect it from any bad monster that would like to come along.

Dol the valley / dolina

Dol – stone hrapačuša / kamen hrapačuša

Dol – abandoned ship / napušteni brod

Dol tangerines / mandarine

Dol

Hrapačuša – the stone and the cake

I parked my car just at first possible site and I grabbed my camera in order to shoot as much a possible. I feel like I am in some kind of fairytale, a scene from long-forgotten Disney story: everything is in the very picturesque tones; old houses built in some kind of different eccentric crunchy stone (later I found out it is called “hrapačuša” and the same name stands for the famous original autochthonous cake that is truly special as for its production you need at least 15 eggs, kilo of walnuts and kilos of almonds!). The cake hrapačuša is also declared the protected immaterial cultural good of the Republic of Croatia. The original recipe Dol’s women keep as their own big secret, so the legend says that in the old days, these valuable hands made that cake at night, just to keep the recipe in secret. Besides its appearance (it just looks like the ragged cake) and how it is made, the cake is famous that can keep its freshness for 5-6 days.

Dol – Cake hrapačuša / Torta hrapačuša

Dol – Stone hrapačuša

Dol house from hrapačuša

Dol

Dol – house from hrapačuša

Dol

Konoba Toni

  And as I happily walk through the ethno-ecco village Dol, I find myself in an interesting court, with a lot of different stuffed souvenirs and features … from a fishtail, an old wheel of a mill, old bottles to keep wine and of all the old ones placed beneath the terraces on which they grow intermingled kiwis and grape vines (so for the first time I actually can see how the kiwi grows in real!). What a good feeling! While I am shooting like a crazy, a man comes to the door, looks at me and in a moment of seeing that someone is snooping his yard, he gives me a big smile. Well, that was Mr. Tonči Matulić, the owner of Konoba (tavern) Toni. Well, from all that photo shooting I did not even realize that I am in front of the restaurant. I apologized because of intruding the property, but Mr. Tonči graciously invites me to look and to step into the tavern and look everything in a 300-year-old rustic building where wine is still produced in a very traditional way and where some long time ago olive oil was made also. A little bit dark room with a bar, and above it a “cage” for preserving prosciutto and cheese that looks like a big hanging cage and it is built in the way that simultaneously makes the products drier and protects food from bugs. Special attention drawn to me are the goat’s bellows, that were once used for carrying and transporting water and wine all over the island. Those bellows were carried mostly from donkeys. and transported everything that was liquid – water and wine, most often on donkeys.

While hearing that stories, it just hit me that I could even eat something authentic and to give myself a well-deserved treatment of exploring the new tastes. But, here comes the answer from the owner that actually the restaurant is closed. It was a real disappointment… And I was feeling very, very hungry. As almost as he could hear my thoughts, Mr. Toni invites me to eat with its wife, brother and son. It was not my intention to intrude someone’s family lunch so I politely rejected the offer. Hm… that was not the answer they wanted to hear… just like I was their family relative that they have been waiting for. So, I had them four against one… I did not have a chance…

His wife made an excellent homemade lamp soup with potatoes and with homemade bread. While eating, they are telling me all about the sights and details that I need to visit and what to photoshoot while here in Dol. After the extra delicious meal, I was ready to go with another photo shooting.

I must add – the food was extra and their hospitality is just great. After sometimes I found that this kind of hospitality of this family is not just an accident or they were in the good mood. It is their way of living. That how they treat each guest and each lost tourist.

After everything, they made me pick up a couple of kilos of tangerines in a bag that they just picked up from their own plantation! Just to have some food while exploring… I was overwhelmed…

Each time I came here, the situation was always the same… So, I need to bring some bottle of wine and chocolate just to thank them in some way!

That first time I was very sorry not to be able to taste the cake, but in the spring next year I managed to give it a shot just in this Tavern Toni. It was extraordinary!!! Although, while I had it on my plate it looked a little bit “modest” slice, and after some bites, it was very hard to finish it. I just forgot what kind of material it was made. The tones of calories!

  Dol – konoba Toni

Dol – konoba Toni / kiwi

Dol – konoba Toni

Dol – konoba Toni

Citadel Gospodnetić

In a couple of time when searching and exploring Dol, after 2 years from my first visit I managed to enter Citadel Gospodnetić family home of the Gospodnetić family that is also museum and restaurant.

The name Gospodnetić is an old Croatian name, mostly from island Brač. In the last century mostly people with this name were born in Split and Brač.  

Area of the name – in Croatia there is about 260 with name Gospodnetić, in 110 households. In the middle of the last century their numbere increased for 30% at number about 200. 

They live in 7 Croatian counties, 12 cities and 11 smaller places, and mostly in Split (70), Supetar (45), Dol (45) and Postire (40) in Braču and in Zagrebu (35).

Outside Croatia – the name Gospodnetić (that also includes: Gospodnetic, Gospodnetich) is present in 10 countries at 4 different continets including smaller number in Chille and the USA. 

    Kaštil sam imala prilike vidjeti svaki puta izdaleka, jer bi uvijek bio zatvoren. I opet ja… Ovaj puta vidjela da su vrata otvorena, spustila se niz stepenice i pojavila se i pravila nevješto da se skoro pa zabunila (sada sam se već i ispraksirala, jer shvatila da neću ništa ni vidjeti ni poslikati, ako ću se bojati i “imati srama���). Malo čudni pogledi domaćina, ali ja lijepo zamolila da ako mogu malo pronjuškati u cilju fotografiranja i čuvanja uspomena… Kad ono, ljubazna domaćica ne samo da me pustila, nego mi ispričala povijest kaštila. U kući kao da je vrijeme stalo: satovi, rukopisi, stari radio, bogato ukrašena keramika i čaše, stare fotografije, sofa, na zidovima stare tapete bogato ukrašene, a sve to iz razdoblja raskošne secesije s kraja 19. stoljeća. Nastao je kao vojna utvrda koja je štitila od najezde Osmanlija iz 16. stoljeća.

Kako sudbina obično biva, neobična strankinja s fotoaparatom koja tako upala u kuću i podigla sve obrve koje su domaćini imali, a između njih i sada jako dragoj kolegici iz Planinarskog društva Profunda (koji djeluje na Braču, a koja će isto dobiti jednom svoju priču). I baš zbog nepotizma, a i obećanja da će mi nabaviti dodatne materijale, doći ću ponovno i napraviti još jedan članak… Dakle, draga moja Gospe, očekujem nastavak i suradnju tako da pokrijem povijest, jer nisam imala ni diktafon ni olovku ni papir, samo fotoaparat, a tko bi znao da ću se počet blogovanjem bavit. S toga ćemo taj članak naplatiti u vidu famozne torte od naranče s malo vrhnja koja se može pojest u Kaštilu Gospodnetić, a ja donosim vino 😉 (naravno, ima i hrapoćuša… mljaaaaaaaaaaaaac 🙂

p.s. – moram napomenuti da je Kaštil i restoran kojeg vodi Gospin brat, pa ljeti vabi turiste na jedinstven pogled s terase. Međutim, lokacija i kapacitet su mali, pa samo idu na rezervacije. I moram li napomenuti da se ništa ne prepušta slučaju, pa je svaki detalj pomno biran, pomno sačuvan i upravo stoji na mjestu kao da je ostavljen u vremeplovu!? Jedinstven obiteljski dom-spomenik kulture-restoran-vidikovac-promatračnica na cijelu dolinu- i crtica-crtica… svašta još nešto…

Dol

Dol kaštil Gospodnetić

Dol

Dol kaštil Gospodnetić

Dol kaštil Gospodnetić

Dol kaštil Gospodnetić stone apiary / kameni pčelinjak

Dol kaštil Gospodnetić

Dol kaštil Gospodnetić

Dol kaštil Gospodnetić

Dol kaštil Gospodnetić

Dol kaštil Gospodnetić

  Dol – something red and totally different In fall 2014, when tourist season ended up I started to explore Brač in more detailed manner.

[travelplanetblog]

Kada sam negdje u jesen 2014. godine završila s turističkom sezonom, počela sam istraživati otok, jer ruku na srce teško se može čovjek s nečim baviti osim istraživanjem. Zaputila sam se prema Supetru, ali me moj autić “nekako dovezao��� do Postira. Oku je zapelo vrzmanje na desnoj strani ceste u dolini koja je bila puna nekog drveća i nekih plodova i gdje su vrijedni ljudi radili poput mrava… malo po malo, gledam i sa strane ne vjerujem… kašete i kašete MANDARINA!!! Ma, odakle ovdje mandarine, kiwi, limuni?!?! Ma, jel’ moje oči dobro vide? Ovo podsjeća na dolinu Neretve… Ok… nije toliko nepregledno prostranstvo, ali kao da sam na trenutak prolazila tim poljima… Mojoj sreći i veselju nije bilo kraja, jer sam bila svjesna da ću ovdje pronaći prave i neprskane i sigurno organski uzgojene omiljene mi mandarine, posebno još onako kiselkaste… Boje prave jesenje, a berači posvuda… pravi “šušur” u ovo neko neturističko doba.

Na nekom tamo brdašcu ugledala sam i selo što tek toliko proviruje dok prilazim cestom. Ulazim, a prvo što primijećujem da su posvuda stijene s udubljenima, poput kakvih ležajeva za slučaj da se prolazniku prispava ili da ga se zaštiti od nevera i kiša (iako se bojim da to ne bi puno pomoglo). Posebna neka hrapava narančasto-crvena boja tih stijena… Zapravo cijelo mjesto stislo se između obronaka dvaju brda pa imaš osjećaj kao da su stijene ruke, koje su zakrilile mjesto da ga se zaštiti.

Dol the valley / dolina

Dol – stone hrapačuša / kamen hrapačuša

Dol – abandoned ship / napušteni brod

Dol tangerines / mandarine

Dol

Hrapačuša – kamen i torta

Ostavljam tako auto i s aparatom se upućujem hodati po mjestu, koje kao da je iz bajke. Čovjek ima osjećaj kao da je došao u neku Disney zaboravljenu priču: sve nešto pitoreskno, stare kuće od nekog drugačijeg crkvenkastog hrapavog kamena (kasnije saznala da se zove hrapačuša, a po istome je naziv dobila i famozna originalna autohtona bračka torta, koja posebno na svoj dan Doljani slave i imaju feštu od hrapačuše – torte koja “teži” od barem 15 jaja, kilu oraha i kilu badema!). Kamen čupav, a takva i torta – ujedno proglašena zaštićenim nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske. Originalne recepte žene iz Dola ljubomorno čuvaju, pa se kaže da su u stara vremena te vrijedne ruke tortu radile noću, baš da ostane tajna. Torta je posebna i po tome što može trajati i do 5-6 dana i ostati svježa.

Dol – Cake hrapačuša / Torta hrapačuša

Dol – Stone hrapačuša

Dol house from hrapačuša

Dol

Dol – house from hrapačuša

Dol

Konoba Toni

I dok tako s aparatom šećem po etno-selu Dol, uzbuđena u toj bajci, nailazim na neki zanimljiv dvor, s puno razno raznih poslaganih suvenira i obilježja… od repa neke ribe, starog kotača od mlina, starih boca za čuvanje vina i svakojakih starina posloženih ispod terase na kojoj rastu međusobno isprepleteni kiwi i vinova loza (pa ja po prvi puta vidjela kako kiwi raste u životu!). Koji dobar osjećaj! Dok aparat škljoca, na vrata dolazi čovjek, nekako me u čudu gledajući, ali osmijeh odmah na lice. Bio je to gospodin Tonči Matulić, vlasnik Konobe Toni, gdje od svih tih detalja totalno promašila tablu koja mi stajala iznad glave. Nevješto se ispričavam zbog praktički upadam u posjed, ali njemu milo i poziva me da razgledam konobu i da poslikam sve u 300 godina starom rustikalnojm objektu, gdje se još uvijek proizvodi vino, a nekada i maslinovo ulje. Polumračna prostorija sa šankom, “kavezom” za čuvanje pršuta i sira koji funkcionira tako da se ovi proizvode istovremeno suše i štiti ih od napada muha i kojekakvih buba. Posebnu pozornost privlače mi mjehovi, a oni su od jarčeva, u kojima se nekada nosilo i prenosilo sve što je bilo tekuće – voda i vino, najčešće na magarcima. I sve te priče i objašnjavanja slušam od ljubaznog domaćina koji s posebnim entuzijazmom priča priču, a ja osupnuta starinom.

I dok se tako priča, shvatih da bi onda mogla i nešto autohtono i pojesti i konačno isprovocirati nepce kakvim pršutom i probati tu tortu. E, tu dobivam odgovor na prvotno čuđenje gospodina Tončija… Naime, vrijeme je daleko već u listopadu, odavno nema turista, a ja sam u Dolu s tim svojim fotoaparatom kao neka endemska zalutala vrsta i nažalost ništa za pojesti nema. Auuuuch… Međutim, niti ne znajući na kakvom je glasu zapravo gospodin Tonči, koji me u međuvremenu upoznao i sa svojom suprugom, bratom, sinom, postavlja molbu i pitanje da im se pridružim na ručku i što svi svesrdno prihvaćaju, kao da sam neka njihova dugo očekivana rodbina koju nisu vidjeli. I eto… shvatih s kakvim domaćinima “imam posla”. Na stolu se našla prava domaće skuhana janjeća juha s krumpirom i prefinim kruhom što pripremila osobno gospođa. Iako mi po prirodi neugodno, nažalost / nasreću, oni nisu odustali i moji pokušaji izvlačenja od ponuđenog mi nisu urodili plodom. I što reći, hrana preukusna, a domaćini me uputili na sve krajeve i što trebam poslikati, a da je vrijedno… I ne… nije ovo promidžba da netko ne pomisli! Štoviše, osjećam dužnost, jer svaki puta kada me put nanese, sjetim se da moram tim ljudima u znak zahvale odnijeti barem bocu vina i bombonijeru! Valjda ću se više sjetiti 🙂 Svaki puta kada dođem, sjete me se i baš susretljivo i lijepo me ugoste. Zadnji puta taman vrelo grožđe i odmah ponosno pokazuju u kutu konobe ogroman “bazen” do kojeg se uspinješ ljestvama i možeš proviriti da vidiš kako vino vrije ispred tvojih očiju, baš onako kako se nekada davno proizvodilo. Ondašnje starine tamo su itekako žive i tehnologija proizvodnje je upravo onakva kakva je nekada bila.

S vremenom sam “otkrila” da ova gostoljubivost mojih domaćina nije ni najmanje slučajna ili da se “omakla”, jer gospodin Tonči s obitelji je upravo takav i zato i jest na “glasu” prilično daleko. Dakle, ako želite imati doček kao da ste došli kući, ovdje ćete upravo to i dobiti. Ne smijem zaboraviti napomenuti… Taj prvi puta otišla s punom vrećom mandarina da imam “za po putu”. Veliko hvala!

Bilo mi žao što nisam uspjela ni te godine probati tortu, no uspjelo mi je to u proljeće nakon toga i to baš ovdje. Ma, jel’ uopće pitanje kakva je bila? Moram samo napomenuti kako mi se kad sam je prvi puta dobila na tanjur prošlo kroz glavu da je nešto tanko rezana, ali negdje pri ubacivanju zalogaja u usta, shvatih kako ću ju jedva ovladati! I sjetih se onda “recepta” i od čega se sve sastoji. Prava kalorijska bomba!

Dol – konoba Toni

Dol – konoba Toni / kiwi

Dol – konoba Toni

Dol – konoba Toni

Domaće beštije (iliti životinje)

U Dolu se krije pravo malo bogatstvo razno raznih domaćih životinja. Ako malo zavirite i ako polako promotrite svaki kutak, dobit ćete pregršt čudesnih trenutaka s tim pitomim i preslatkim stvorenjima: magarci, ovce, konji, “bradate i čupave” koza, zečevi, koji uz malo mita u vidu mrkve budu toliko pitomi da će s istom radoznalošću i veseljem uzvratiti gostoljubivost i gostoprimstvo, pa fotografiranje može trajati i trajati. S toga, budite strpljivi i pažljivi s njima, jer su sve to zapravo jako plahe i oprezne beštijice i ako ćete uspjeti odraditi ovakav fotossesion ni jedan selfie se ne može mjeriti.

My favorite – animal & I selfi moments

Dol – cunted goat / čupava koza

Dol – Bunnies / zečići

Dol – Donkey / Magarac

Dol – Horse / Konj

Dol – two cuntet goats / dvije čupave koze

Kaštil Gospodnetić

Polako istražujući taj Dol, ne od prvog i jedinog puta… Već puno kasnije, odnosno čak dvije godine kasnije, u jesen 2016. s ponovnim nekim obilaskom, otišla sam u “gornji dio” Dola, gdje ponosno stoji Kaštil Gospodnetić čiji su vlasnici obitelj “plave krvi” istog prezimena.

Gospodnetići u Hrvatskoj su Hrvati, dobrim dijelom s otoka Brača. U prošlom stoljeću relativno najviše hrvatskih stanovnika s ovim prezimenom rođeno je u Gradu Splitu i na otoku Braču. U Dolu na otoku Braču svaki peti stanovnik prezivao se Gospodnetić.

Rasprostranjenost – u Hrvatskoj danas živi oko 260 Gospodnetića u 110 domaćinstava. Sredinom prošlog stoljeća bilo ih je približno 200, pa se njihov broj povećao za 30 posto.

Prisutni su u sedam hrvatskih županija, u dvanaest gradova i jedanaest manjih naselja, najviše u Splitu (70), u Supetru (45), Dolu (45) i Postirama (40) na otoku Braču, te u Zagrebu (35).

Izvan Hrvatske – prezime Gospodnetić (uključujući: Gospodnetic, Gospodnetich) prisutno je u 10 država na četiri kontinenta. Prezime “Gospodnetic” nosi manji broj osoba u Čileu i manji broj u Americi. “Gospodnetich” nosi oko 60 osoba u Americi.

Kaštil sam imala prilike vidjeti svaki puta izdaleka, jer bi uvijek bio zatvoren. I opet ja… Ovaj puta vidjela da su vrata otvorena, spustila se niz stepenice i pojavila se i pravila nevješto da se skoro pa zabunila (sada sam se već i ispraksirala, jer shvatila da neću ništa ni vidjeti ni poslikati, ako ću se bojati i “imati srama”). Malo čudni pogledi domaćina, ali ja lijepo zamolila da ako mogu malo pronjuškati u cilju fotografiranja i čuvanja uspomena… Kad ono, ljubazna domaćica ne samo da me pustila, nego mi ispričala povijest kaštila. U kući kao da je vrijeme stalo: satovi, rukopisi, stari radio, bogato ukrašena keramika i čaše, stare fotografije, sofa, na zidovima stare tapete bogato ukrašene, a sve to iz razdoblja raskošne secesije s kraja 19. stoljeća. Nastao je kao vojna utvrda koja je štitila od najezde Osmanlija iz 16. stoljeća.

Kako sudbina obično biva, neobična strankinja s fotoaparatom koja tako upala u kuću i podigla sve obrve koje su domaćini imali, a između njih i sada jako dragoj kolegici iz Planinarskog društva Profunda (koji djeluje na Braču, a koja će isto dobiti jednom svoju priču). I baš zbog nepotizma, a i obećanja da će mi nabaviti dodatne materijale, doći ću ponovno i napraviti još jedan članak… Dakle, draga moja Gospe, očekujem nastavak i suradnju tako da pokrijem povijest, jer nisam imala ni diktafon ni olovku ni papir, samo fotoaparat, a tko bi znao da ću se počet blogovanjem bavit. S toga ćemo taj članak naplatiti u vidu famozne torte od naranče s malo vrhnja koja se može pojest u Kaštilu Gospodnetić, a ja donosim vino 😉 (naravno, ima i hrapačuša… mljaaaaaaaaaaaaac 🙂

p.s. – moram napomenuti da je Kaštil i restoran kojeg vodi Gospin brat, pa ljeti vabi turiste na jedinstven pogled s terase. Međutim, lokacija i kapacitet su mali, pa samo idu na rezervacije. I moram li napomenuti da se ništa ne prepušta slučaju, pa je svaki detalj pomno biran, pomno sačuvan i upravo stoji na mjestu kao da je ostavljen u vremeplovu!? Jedinstven obiteljski dom-spomenik kulture-restoran-vidikovac-promatračnica na cijelu dolinu- i crtica-crtica… svašta još nešto…

Dol

Dol kaštil Gospodnetić

Dol

Dol kaštil Gospodnetić

Dol kaštil Gospodnetić

Dol kaštil Gospodnetić stone apiary / kameni pčelinjak

Dol kaštil Gospodnetić

Dol kaštil Gospodnetić

Dol kaštil Gospodnetić

Dol kaštil Gospodnetić

Dol kaštil Gospodnetić

Ako baš ne gledaš i ne pratiš sve, propustiš možda zanimljive detalje, pa tako kada se spuštate natrag iz Kaštila u Dol, s desne strane mogu se vidjeti kamene košnice koje su se nekada radile za izradu meda (iste takve postoje u Pustinji Blaca). Vidi se da ih je skoro dotuklo vrijeme i da vape za restauracijom, ali zato u proljeće i ljeto područje vrvi od razno raznog korisnog bilja, pa bude jasno zašto su iste baš ovdje sagrađene. Mora da je bio to vrhunski med.

Povijest i sakralni spomenici

Selo Dol spominje se još davne 1345. godine, a danas u njemu živi svega 100-tinjak duša koje se uglavnom bave maslinarstvom, vinogradarstvom i mandarinama, te uzgojem domaćih životinja.

Župna crkva Očišćenja Blažene Djevice Marije

Početkom mjesta dominira župna crkva Očišćenja Blažene Djevice Marije, koja datira s kraja 19. stoljeća i za čiju je gradnju korišten kamen iz dolskog kamenoloma. U njoj se nalazi najveće raspelo na otoku pod nazivom Dolski Isukrst koji predstavlja Isusovo tijelo u njegovoj originalnoj veličini.

Dol- parish church of Purification of the Blessed Virgin Mary / župna crkva Očišćenja Blažene Djevice Marije

Dol- parish church of Purification of the Blessed Virgin Mary / župna crkva Očišćenja Blažene Djevice Marije

Dol- parish church of Purification of the Blessed Virgin Mary / župna crkva Očišćenja Blažene Djevice Marije

Crkva svetog Petra – najstarije zvono na Braču

Crkva svetog Petra na Glavici nalazi se malo podalje glavne ceste kada idete središtem Dola, uz konobu Toni i prema dječjem nogometnom igralištu. Cesta vodi (više završava) do jednog obronka gdje neobična stijena na kojoj malena kućica. I dok se penjete pomalo uzbrdo, kao da ste ugledali neku zaboravljenu scenu iz vestern filmova… mali mostić koji vodi do kućice s koje puca pogled na cijelo mjesto. Poput osmatračnice. Svega par metara dalje, ulazna vrata i crkvica svetog Petra na Glavici iz 11. stoljeća predromaničkog stila.

U crkvi se nalazi i ponosno zvoni najstarije zvono na Braču iz 14. stoljeća i na kojem piše “MAGISTER MICHAEL ME FECIT” (načinio me majstor Mihovil)

Dol

Dol

Dol

  Crkvica svetog Mihovila i procesija Križnog puta  

Jednom zgodom pošla sam i do crkvice svetog Mihovila. Iako su mi domaćini i po prvi puta na nju ukazali, trebalo mi je da ju otkrijem. Naime, moguće je do nje doći Križnim putem, tj. putem koji je čisti makadam (ali se nisam nekako usudila, jer mi put nije baš bio od povjerenja). Tek kasnije saznala kako je u Dolu glavna atrakcija Križni put na Veliki petak, gdje se od župne crkve ide do Crkve svetog Petra, pa uspon do crkve Svetog Mihovila. Put dug od oko 5 kilometara, u trajanju od 2-3 sata, predvodi je križonoša, s tradicionalnim napjevom “Gospin plač”. Do sada nisam još bila, jer sam se dva puta bila odlučila na odlazak na Hvar u to doba, koji je pak jedna posebna i druga priča.

Do crkvice se može autom, kad pođete i nastavite dalje od Kaštila Gospodnetić. Put je vijugav i polumakadamski, ali prohodan. Pogled puca na nepregledne šume, maslinike… Apsolutno zelenilo…

Malo mini-parkiralište (ako bi se to uopće moglo tako nazvati) poziva da se ostavi četveronožni ljubimac i da se dalje prošeće. Mala staza i oznaka na kamenu vodi i upućuje putnika u smjeru crkve.

Ostaneš ne malo iznenađen duhom koji odiše mjesto. Kao da si zastao u najstarijoj povijesti Hrvata. Crkva je iz 9. i 10. stoljeća, vrata crkve od rimskog sarkofaga, a oko crkvice grobovi koji ukazuju na pokapanje po starim hrvatskim običajima baš iz tog ranog doba.

U unutrašnjosti crkve dominira slika svetog Mihovila (novog datuma), dok se na zidovima pronalaze tragovi prvotnih freski u obliku posvetnih križeva.

Spuštajući se na “parking” s desne strane nastavak je makadamskog puta, a onda zapanjujući nepregledni maslinici s maslinama koje doslovce rastu iz kamena, nepregledno zelenilo, mir i TIŠINA… gotovo zaglušujuća… onakva kakva je već zaboravljena, jer osim svojim misli nema ni jedne druge smetnje.

Dol – st. Michael Church on Miholjratu / crkva sv. Mihovila na Miholjratu

Dol – olives / masline

Dol

Dol – way of the Cross sign / znak za Put križnog puta

Dol – st. Michael Church on Miholjratu / crkva sv. Mihovila na Miholjratu

Dol – st. Michael Church on Miholjratu / crkva sv. Mihovila na Miholjratu

  Crkvica svetog Ivana  

Na početku samog naselja, prolazi se i grobljem, ali ga ja nekako doživjela tek nekako kada sam odlazila iz mjesta. Groblje je prekrasno uređeno, a dominira crkvica svetog Ivana.

Dol – church of St. John / crkva sv. Ivana

Dol

  Zaključno… ili ipak ne…

Nažalost, ni jedna fotografija ne može dočarati osjećaj koji svakog posjetitelja dočekuje ovo malo pitoreskno mjesto. Unatoč njegovoj skromnoj površini i veličini, ostavlja dubok trag i posvemašnji utjecaj vremena koji kao da je u određenim trenucima zamrznut u povijesti. Mjesto i ljudi saživljeni s prirodom, “opterećeni” da sačuvaju tradiciju i tehnologiju kakva je nekada bila i da “navala turista i stranaca” ne odnese poput bujice tu čaroliju i magiju.

Kad smo već kod toga, nisam ni znala do nedavno da u Dolu živi mitsko biće viver, koje ponekad i zahuče po Dolu, ali to je tek za otkriti i razotkriti… Dakle, nadam se da sada jasno zašto je ovo moje omiljeno mjesto na Braču?

  Dodatni izvori:

http://braconline.com.hr/turisticke-zajednice-brac/199-informacije-o-mjestima/454-uvod-dol.html

http://www.businessin.hr/turizam/62-putopisi/2371-foto-dol-na-bracu-skrovita-oaza-gastronomije-tradicije-i-pravih-dalmatinskih-gusta

https://actacroatica.com/hr/surname/Gospodneti%C4%87/

        Dol – bračka dolina Neretve Kada sam negdje u jesen 2014. godine završila s turističkom sezonom, počela sam istraživati otok, jer ruku na srce teško se može čovjek s nečim baviti osim istraživanjem.

[travelplanetblog]

Kada sam negdje u jesen 2014. godine završila s turističkom sezonom, počela sam istraživati otok, jer ruku na srce teško se može čovjek s nečim baviti osim istraživanjem. Zaputila sam se prema Supetru, ali me moj autić “nekako dovezao” do Postira. Oku je zapelo vrzmanje na desnoj strani ceste u dolini koja je bila puna nekog drveća i nekih plodova i gdje su vrijedni ljudi radili poput mrava… malo po malo, gledam i sa strane ne vjerujem… kašete i kašete MANDARINA!!! Ma, odakle ovdje mandarine, kiwi, limuni?!?! Ma, jel’ moje oči dobro vide? Ovo podsjeća na dolinu Neretve… Ok… nije toliko nepregledno prostranstvo, ali kao da sam na trenutak prolazila tim poljima… Mojoj sreći i veselju nije bilo kraja, jer sam bila svjesna da ću ovdje pronaći prave i neprskane i sigurno organski uzgojene omiljene mi mandarine, posebno još onako kiselkaste… Boje prave jesenje, a berači posvuda… pravi “šušur” u ovo neko neturističko doba.

Na nekom tamo brdašcu ugledala sam i selo što tek toliko proviruje dok prilazim cestom. Ulazim, a prvo što primijećujem da su posvuda stijene s udubljenima, poput kakvih ležajeva za slučaj da se prolazniku prispava ili da ga se zaštiti od nevera i kiša (iako se bojim da to ne bi puno pomoglo). Posebna neka hrapava narančasto-crvena boja tih stijena… Zapravo cijelo mjesto stislo se između obronaka dvaju brda pa imaš osjećaj kao da su stijene ruke, koje su zakrilile mjesto da ga se zaštiti.

Dol the valley / dolina

Dol – stone hrapačuša / kamen hrapačuša

Dol – abandoned ship / napušteni brod

Dol tangerines / mandarine

Dol

Hrapačuša – kamen i torta

Ostavljam tako auto i s aparatom se upućujem hodati po mjestu, koje kao da je iz bajke. Čovjek ima osjećaj kao da je došao u neku Disney zaboravljenu priču: sve nešto pitoreskno, stare kuće od nekog drugačijeg crkvenkastog hrapavog kamena (kasnije saznala da se zove hrapačuša, a po istome je naziv dobila i famozna originalna autohtona bračka torta, koja posebno na svoj dan Doljani slave i imaju feštu od hrapačuše – torte koja “teži” od barem 15 jaja, kilu oraha i kilu badema!). Kamen čupav, a takva i torta – ujedno proglašena zaštićenim nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske. Originalne recepte žene iz Dola ljubomorno čuvaju, pa se kaže da su u stara vremena te vrijedne ruke tortu radile noću, baš da ostane tajna. Torta je posebna i po tome što može trajati i do 5-6 dana i ostati svježa.

Dol – Cake hrapačuša / Torta hrapačuša

Dol – Stone hrapačuša

Dol house from hrapačuša

Dol

Dol – house from hrapačuša

Dol

Konoba Toni

I dok tako s aparatom šećem po etno-selu Dol, uzbuđena u toj bajci, nailazim na neki zanimljiv dvor, s puno razno raznih poslaganih suvenira i obilježja… od repa neke ribe, starog kotača od mlina, starih boca za čuvanje vina i svakojakih starina posloženih ispod terase na kojoj rastu međusobno isprepleteni kiwi i vinova loza (pa ja po prvi puta vidjela kako kiwi raste u životu!). Koji dobar osjećaj! Dok aparat škljoca, na vrata dolazi čovjek, nekako me u čudu gledajući, ali osmijeh odmah na lice. Bio je to gospodin Tonči Matulić, vlasnik Konobe Toni, gdje od svih tih detalja totalno promašila tablu koja mi stajala iznad glave. Nevješto se ispričavam zbog praktički upadam u posjed, ali njemu milo i poziva me da razgledam konobu i da poslikam sve u 300 godina starom rustikalnojm objektu, gdje se još uvijek proizvodi vino, a nekada i maslinovo ulje. Polumračna prostorija sa šankom, “kavezom” za čuvanje pršuta i sira koji funkcionira tako da se ovi proizvode istovremeno suše i štiti ih od napada muha i kojekakvih buba. Posebnu pozornost privlače mi mjehovi, a oni su od jarčeva, u kojima se nekada nosilo i prenosilo sve što je bilo tekuće – voda i vino, najčešće na magarcima. I sve te priče i objašnjavanja slušam od ljubaznog domaćina koji s posebnim entuzijazmom priča priču, a ja osupnuta starinom.

I dok se tako priča, shvatih da bi onda mogla i nešto autohtono i pojesti i konačno isprovocirati nepce kakvim pršutom i probati tu tortu. E, tu dobivam odgovor na prvotno čuđenje gospodina Tončija… Naime, vrijeme je daleko već u listopadu, odavno nema turista, a ja sam u Dolu s tim svojim fotoaparatom kao neka endemska zalutala vrsta i nažalost ništa za pojesti nema. Auuuuch… Međutim, niti ne znajući na kakvom je glasu zapravo gospodin Tonči, koji me u međuvremenu upoznao i sa svojom suprugom, bratom, sinom, postavlja molbu i pitanje da im se pridružim na ručku i što svi svesrdno prihvaćaju, kao da sam neka njihova dugo očekivana rodbina koju nisu vidjeli. I eto… shvatih s kakvim domaćinima “imam posla”. Na stolu se našla prava domaće skuhana janjeća juha s krumpirom i prefinim kruhom što pripremila osobno gospođa. Iako mi po prirodi neugodno, nažalost / nasreću, oni nisu odustali i moji pokušaji izvlačenja od ponuđenog mi nisu urodili plodom. I što reći, hrana preukusna, a domaćini me uputili na sve krajeve i što trebam poslikati, a da je vrijedno… I ne… nije ovo promidžba da netko ne pomisli! Štoviše, osjećam dužnost, jer svaki puta kada me put nanese, sjetim se da moram tim ljudima u znak zahvale odnijeti barem bocu vina i bombonijeru! Valjda ću se više sjetiti 🙂 Svaki puta kada dođem, sjete me se i baš susretljivo i lijepo me ugoste. Zadnji puta taman vrelo grožđe i odmah ponosno pokazuju u kutu konobe ogroman “bazen” do kojeg se uspinješ ljestvama i možeš proviriti da vidiš kako vino vrije ispred tvojih očiju, baš onako kako se nekada davno proizvodilo. Ondašnje starine tamo su itekako žive i tehnologija proizvodnje je upravo onakva kakva je nekada bila.

S vremenom sam “otkrila” da ova gostoljubivost mojih domaćina nije ni najmanje slučajna ili da se “omakla”, jer gospodin Tonči s obitelji je upravo takav i zato i jest na “glasu” prilično daleko. Dakle, ako želite imati doček kao da ste došli kući, ovdje ćete upravo to i dobiti. Ne smijem zaboraviti napomenuti… Taj prvi puta otišla s punom vrećom mandarina da imam “za po putu”. Veliko hvala!

Bilo mi žao što nisam uspjela ni te godine probati tortu, no uspjelo mi je to u proljeće nakon toga i to baš ovdje. Ma, jel’ uopće pitanje kakva je bila? Moram samo napomenuti kako mi se kad sam je prvi puta dobila na tanjur prošlo kroz glavu da je nešto tanko rezana, ali negdje pri ubacivanju zalogaja u usta, shvatih kako ću ju jedva ovladati! I sjetih se onda “recepta” i od čega se sve sastoji. Prava kalorijska bomba!

Dol – konoba Toni

Dol – konoba Toni / kiwi

Dol – konoba Toni

Dol – konoba Toni

Domaće beštije (iliti životinje)

U Dolu se krije pravo malo bogatstvo razno raznih domaćih životinja. Ako malo zavirite i ako polako promotrite svaki kutak, dobit ćete pregršt čudesnih trenutaka s tim pitomim i preslatkim stvorenjima: magarci, ovce, konji, “bradate i čupave” koza, zečevi, koji uz malo mita u vidu mrkve budu toliko pitomi da će s istom radoznalošću i veseljem uzvratiti gostoljubivost i gostoprimstvo, pa fotografiranje može trajati i trajati. S toga, budite strpljivi i pažljivi s njima, jer su sve to zapravo jako plahe i oprezne beštijice i ako ćete uspjeti odraditi ovakav fotossesion ni jedan selfie se ne može mjeriti.

My favorite – animal & I selfi moments

Dol – cunted goat / čupava koza

Dol – Bunnies / zečići

Dol – Donkey / Magarac

Dol – Horse / Konj

Dol – two cuntet goats / dvije čupave koze

Kaštil Gospodnetić

Polako istražujući taj Dol, ne od prvog i jedinog puta… Već puno kasnije, odnosno čak dvije godine kasnije, u jesen 2016. s ponovnim nekim obilaskom, otišla sam u “gornji dio” Dola, gdje ponosno stoji Kaštil Gospodnetić čiji su vlasnici obitelj “plave krvi” istog prezimena.

Gospodnetići u Hrvatskoj su Hrvati, dobrim dijelom s otoka Brača. U prošlom stoljeću relativno najviše hrvatskih stanovnika s ovim prezimenom rođeno je u Gradu Splitu i na otoku Braču. U Dolu na otoku Braču svaki peti stanovnik prezivao se Gospodnetić.

Rasprostranjenost – u Hrvatskoj danas živi oko 260 Gospodnetića u 110 domaćinstava. Sredinom prošlog stoljeća bilo ih je približno 200, pa se njihov broj povećao za 30 posto.

Prisutni su u sedam hrvatskih županija, u dvanaest gradova i jedanaest manjih naselja, najviše u Splitu (70), u Supetru (45), Dolu (45) i Postirama (40) na otoku Braču, te u Zagrebu (35).

Izvan Hrvatske – prezime Gospodnetić (uključujući: Gospodnetic, Gospodnetich) prisutno je u 10 država na četiri kontinenta. Prezime “Gospodnetic” nosi manji broj osoba u Čileu i manji broj u Americi. “Gospodnetich” nosi oko 60 osoba u Americi.

Kaštil sam imala prilike vidjeti svaki puta izdaleka, jer bi uvijek bio zatvoren. I opet ja… Ovaj puta vidjela da su vrata otvorena, spustila se niz stepenice i pojavila se i pravila nevješto da se skoro pa zabunila (sada sam se već i ispraksirala, jer shvatila da neću ništa ni vidjeti ni poslikati, ako ću se bojati i “imati srama”). Malo čudni pogledi domaćina, ali ja lijepo zamolila da ako mogu malo pronjuškati u cilju fotografiranja i čuvanja uspomena… Kad ono, ljubazna domaćica ne samo da me pustila, nego mi ispričala povijest kaštila. U kući kao da je vrijeme stalo: satovi, rukopisi, stari radio, bogato ukrašena keramika i čaše, stare fotografije, sofa, na zidovima stare tapete bogato ukrašene, a sve to iz razdoblja raskošne secesije s kraja 19. stoljeća. Nastao je kao vojna utvrda koja je štitila od najezde Osmanlija iz 16. stoljeća.

Kako sudbina obično biva, neobična strankinja s fotoaparatom koja tako upala u kuću i podigla sve obrve koje su domaćini imali, a između njih i sada jako dragoj kolegici iz Planinarskog društva Profunda (koji djeluje na Braču, a koja će isto dobiti jednom svoju priču). I baš zbog nepotizma, a i obećanja da će mi nabaviti dodatne materijale, doći ću ponovno i napraviti još jedan članak… Dakle, draga moja Gospe, očekujem nastavak i suradnju tako da pokrijem povijest, jer nisam imala ni diktafon ni olovku ni papir, samo fotoaparat, a tko bi znao da ću se počet blogovanjem bavit. S toga ćemo taj članak naplatiti u vidu famozne torte od naranče s malo vrhnja koja se može pojest u Kaštilu Gospodnetić, a ja donosim vino 😉 (naravno, ima i hrapačuša… mljaaaaaaaaaaaaac 🙂

p.s. – moram napomenuti da je Kaštil i restoran kojeg vodi Gospin brat, pa ljeti vabi turiste na jedinstven pogled s terase. Međutim, lokacija i kapacitet su mali, pa samo idu na rezervacije. I moram li napomenuti da se ništa ne prepušta slučaju, pa je svaki detalj pomno biran, pomno sačuvan i upravo stoji na mjestu kao da je ostavljen u vremeplovu!? Jedinstven obiteljski dom-spomenik kulture-restoran-vidikovac-promatračnica na cijelu dolinu- i crtica-crtica… svašta još nešto…

Dol

Dol kaštil Gospodnetić

Dol

Dol kaštil Gospodnetić

Dol kaštil Gospodnetić

Dol kaštil Gospodnetić stone apiary / kameni pčelinjak

Dol kaštil Gospodnetić

Dol kaštil Gospodnetić

Dol kaštil Gospodnetić

Dol kaštil Gospodnetić

Dol kaštil Gospodnetić

Ako baš ne gledaš i ne pratiš sve, propustiš možda zanimljive detalje, pa tako kada se spuštate natrag iz Kaštila u Dol, s desne strane mogu se vidjeti kamene košnice koje su se nekada radile za izradu meda (iste takve postoje u Pustinji Blaca). Vidi se da ih je skoro dotuklo vrijeme i da vape za restauracijom, ali zato u proljeće i ljeto područje vrvi od razno raznog korisnog bilja, pa bude jasno zašto su iste baš ovdje sagrađene. Mora da je bio to vrhunski med.

Povijest i sakralni spomenici

Selo Dol spominje se još davne 1345. godine, a danas u njemu živi svega 100-tinjak duša koje se uglavnom bave maslinarstvom, vinogradarstvom i mandarinama, te uzgojem domaćih životinja.

Župna crkva Očišćenja Blažene Djevice Marije

Početkom mjesta dominira župna crkva Očišćenja Blažene Djevice Marije, koja datira s kraja 19. stoljeća i za čiju je gradnju korišten kamen iz dolskog kamenoloma. U njoj se nalazi najveće raspelo na otoku pod nazivom Dolski Isukrst koji predstavlja Isusovo tijelo u njegovoj originalnoj veličini.

Dol- parish church of Purification of the Blessed Virgin Mary / župna crkva Očišćenja Blažene Djevice Marije

Dol- parish church of Purification of the Blessed Virgin Mary / župna crkva Očišćenja Blažene Djevice Marije

Dol- parish church of Purification of the Blessed Virgin Mary / župna crkva Očišćenja Blažene Djevice Marije

Crkva svetog Petra – najstarije zvono na Braču

Crkva svetog Petra na Glavici nalazi se malo podalje glavne ceste kada idete središtem Dola, uz konobu Toni i prema dječjem nogometnom igralištu. Cesta vodi (više završava) do jednog obronka gdje neobična stijena na kojoj malena kućica. I dok se penjete pomalo uzbrdo, kao da ste ugledali neku zaboravljenu scenu iz vestern filmova… mali mostić koji vodi do kućice s koje puca pogled na cijelo mjesto. Poput osmatračnice. Svega par metara dalje, ulazna vrata i crkvica svetog Petra na Glavici iz 11. stoljeća predromaničkog stila.

U crkvi se nalazi i ponosno zvoni najstarije zvono na Braču iz 14. stoljeća i na kojem piše “MAGISTER MICHAEL ME FECIT” (načinio me majstor Mihovil)

Dol

Dol

Dol

  Crkvica svetog Mihovila i procesija Križnog puta  

Jednom zgodom pošla sam i do crkvice svetog Mihovila. Iako su mi domaćini i po prvi puta na nju ukazali, trebalo mi je da ju otkrijem. Naime, moguće je do nje doći Križnim putem, tj. putem koji je čisti makadam (ali se nisam nekako usudila, jer mi put nije baš bio od povjerenja). Tek kasnije saznala kako je u Dolu glavna atrakcija Križni put na Veliki petak, gdje se od župne crkve ide do Crkve svetog Petra, pa uspon do crkve Svetog Mihovila. Put dug od oko 5 kilometara, u trajanju od 2-3 sata, predvodi je križonoša, s tradicionalnim napjevom “Gospin plač”. Do sada nisam još bila, jer sam se dva puta bila odlučila na odlazak na Hvar u to doba, koji je pak jedna posebna i druga priča.

Do crkvice se može autom, kad pođete i nastavite dalje od Kaštila Gospodnetić. Put je vijugav i polumakadamski, ali prohodan. Pogled puca na nepregledne šume, maslinike… Apsolutno zelenilo…

Malo mini-parkiralište (ako bi se to uopće moglo tako nazvati) poziva da se ostavi četveronožni ljubimac i da se dalje prošeće. Mala staza i oznaka na kamenu vodi i upućuje putnika u smjeru crkve.

Ostaneš ne malo iznenađen duhom koji odiše mjesto. Kao da si zastao u najstarijoj povijesti Hrvata. Crkva je iz 9. i 10. stoljeća, vrata crkve od rimskog sarkofaga, a oko crkvice grobovi koji ukazuju na pokapanje po starim hrvatskim običajima baš iz tog ranog doba.

U unutrašnjosti crkve dominira slika svetog Mihovila (novog datuma), dok se na zidovima pronalaze tragovi prvotnih freski u obliku posvetnih križeva.

Spuštajući se na “parking” s desne strane nastavak je makadamskog puta, a onda zapanjujući nepregledni maslinici s maslinama koje doslovce rastu iz kamena, nepregledno zelenilo, mir i TIŠINA… gotovo zaglušujuća… onakva kakva je već zaboravljena, jer osim svojim misli nema ni jedne druge smetnje.

Dol – st. Michael Church on Miholjratu / crkva sv. Mihovila na Miholjratu

Dol – olives / masline

Dol

Dol – way of the Cross sign / znak za Put križnog puta

Dol – st. Michael Church on Miholjratu / crkva sv. Mihovila na Miholjratu

Dol – st. Michael Church on Miholjratu / crkva sv. Mihovila na Miholjratu

  Crkvica svetog Ivana  

Na početku samog naselja, prolazi se i grobljem, ali ga ja nekako doživjela tek nekako kada sam odlazila iz mjesta. Groblje je prekrasno uređeno, a dominira crkvica svetog Ivana.

Dol – church of St. John / crkva sv. Ivana

Dol

  Zaključno… ili ipak ne…

Nažalost, ni jedna fotografija ne može dočarati osjećaj koji svakog posjetitelja dočekuje ovo malo pitoreskno mjesto. Unatoč njegovoj skromnoj površini i veličini, ostavlja dubok trag i posvemašnji utjecaj vremena koji kao da je u određenim trenucima zamrznut u povijesti. Mjesto i ljudi saživljeni s prirodom, “opterećeni” da sačuvaju tradiciju i tehnologiju kakva je nekada bila i da “navala turista i stranaca” ne odnese poput bujice tu čaroliju i magiju.

Kad smo već kod toga, nisam ni znala do nedavno da u Dolu živi mitsko biće viver, koje ponekad i zahuče po Dolu, ali to je tek za otkriti i razotkriti… Dakle, nadam se da sada jasno zašto je ovo moje omiljeno mjesto na Braču?

  Dodatni izvori:

http://braconline.com.hr/turisticke-zajednice-brac/199-informacije-o-mjestima/454-uvod-dol.html

http://www.businessin.hr/turizam/62-putopisi/2371-foto-dol-na-bracu-skrovita-oaza-gastronomije-tradicije-i-pravih-dalmatinskih-gusta

https://actacroatica.com/hr/surname/Gospodneti%C4%87/

        Dol – bračka dolina Neretve Kada sam negdje u jesen 2014. godine završila s turističkom sezonom, počela sam istraživati otok, jer ruku na srce teško se može čovjek s nečim baviti osim istraživanjem.