#Fran Galović

[radiogornjigrad]

Božica Jelušić: MOJA PRIČA O GALOVIĆU

Možda bi jednoga dana od toga mogla nastati samostalna knjiga. Naime, kako kronologija govori, Galovićem se bavim od 1991. godine, dakle, više od četvrt stoljeća. U tom vremenu nastali su složeni i zanimljivi projekti poput: reizdanja Galovićeve zbirke Z MOJIH BREGOV (1991.), samostalne likovne mape GROZD I SUZA ( s Ivanom Lackovićem Croatom, 1994.) te Izabranih pjesama pod naslovom ZABORAVLJENI…

[covjek-casopis]

ROMAN GORANA TRIBUSONA "OTAC OD BRONCE", Mozaik knjiga, 3/2019., književne nagrade Fran Galović i Nagrada Gjalski 2019; ulomak iz uvodnog poglavlja

Zaustavio sam svoju bubu boje bijele kave na benzinskoj crpki u Arnwiesenu, iz desnog džepa izvukao punu šaku papirnatih šilinga i zatražio od crnomanjastog momka, ne starijeg od dvadesetak godina, da mi napuni spremnik do vrha i provjeri pritisak u gumama. Promrmljao je nešto nerazgovijetno, kao da još nije ovladao njemačkim, coknuo jezikom i povjerljivo mi se nasmijao, potrčavši obaviti što se od njega tražilo. Premda sam je kupio tek prije dva mjeseca, negdje na samom početku ovog pretoplog ljeta, buba se sve više pokazivala kao loša roba, pregrijavala se, rasplinjač joj je nepravilno dahtao, klipovi se doimali potrošenima te mi se sve više činilo kako je morala prijeći znatno više od onih trideset tisuća kilometara koliko joj je pisalo na mjeraču. Papiri su joj govorili kako je sklopljena prije samo četiri godine, začudo u stanovitoj Puebli, dakle 1987., ali su i papiri na kojima je bio logo tvrtke Volkswagen Mexicana, S.A. mogli biti nepouzdani, odnosno namješteni kao i njezin mjerač kilometara. Ostavio sam automobil na ugibalištu i pošao prema ovećem restoranu, gdje sam se znao zaustavljati kad bih se iz Beča vraćao kući. To je, naravno, bilo razmjerno rijetko, tri ili četiri puta u posljednjih deset godina, pa me na tom putu, od mjesta gdje sam radio pa do onoga gdje sam stanovao, preciznije rečeno - nekoć stanovao, znalo čekati mnogo sitnih iznenađenja. Tako sam, primjerice, poželio pojesti trokutasti sendvič od one tanke bijele šunke i popiti salcburško pivo koje sam volio, ali ih ispod osvijetljene staklene vitrine ovaj put nije bilo. A kad sam se spustio dolje, gdje su se nalazili uredni austrijski zahodi, shvatio sam da nemam uza se kovanica, pa sam u nezgodan položaj doveo djevojku koja je naplaćivala usluge, pustivši je da naokolo traži tko će joj usitniti petsto šilinga. Odustavši od sendviča i piva, kupio sam samo crveni Marlboro i pošao van zapaliti. Arnwiesen je gorio na popodnevnom kolovoškom suncu, koje je, kako se primicala večer, postajalo sve zlatnije, poput čudesnih Klimtovih slika što sam ih mogao vidjeti u dvorcu Belvedere kamo me znala odvesti moja preuzetna bečka prijateljica Ema Mooser, očekujući da će i mene, pravog nevježu u likovnim umjetnostima, taknuti ljepote onog što je ona nazivala 'art nouveau'. Zapravo, ništa nisam znao o tom Arnwiesenu, osim da je poluanonimna lokacija na autobahnu A2, smještena na području štajerskog gradića Gleisdorfa, kojih sto pedeset kilometara južno od Beča. Zašto nešto što se naziva gradićem ima ono sufiksalno 'dorf', nisam si previše razbijao glavu, držeći to jednom od brojnih zagonetki što mi ih je nudila Austrija, otkako sam 1981. doselio ovamo i počeo raditi, preciznije - baviti se raznim poslovima u njezinoj nekoć imperijalnoj prijestolnici. Konačno, i u nas je u jednom od smiješnih zemljopisnih administrativnih razdioba Dugo Selo upalo među gradove. Stajao sam na vrhu stuba što su vodile do ulaza u restoran, iznad čijeg krovišta je bio uzdignut natpis Autogrill, izveden punim uglatim slovima. Pušio sam mirno svoj Marlboro, kad sam na drugoj strani prilazne ceste ugledao dva austrijska policajca kako se vrzmaju oko mog svjetlosmeđeg Volkswagena, zavirujući kroz prozorska stakla u unutrašnjost vozila, kao da ih zanima što bi se u kolima moglo naći. Vidjelo se da im sunce smeta, pa su dlanovima pokušavali zasjeniti okna bube i zaviriti unutra. Malko sam se trgnuo i ustuknuo korak ili dva k restoranu, jer mi radoznalost, koju su cajkani pokazivali prema mom vozilu nikako nije bila draga. Naravno da policajce, austrijske, jugoslavenske, da ne kažem i sve ostale, bar dok su u odori, ne zanimaju bujnost i bogatstvo svijeta, raznovrsnost njegovih pejzaža i mnogovrsnost ljudskih fizionomija, nego onaj uzani red pojava po kojima se može nazrijeti trag nekog prijestupa i nečija krivnja. Jesam li u njihovim očima bio krivcem za nešto, bilo što, trebao sam se zapitati, i ne biti previše siguran u to da ću iznaći prihvatljiv i umirujući odgovor.

_________________________________

GORAN TRIBUSON (Bjelovar, 1948.) svoju je prvu knjigu kratkih priča Zavjera kartografa objavio 1972., a potom još niz novelističkih zbirki (Praška smrt, Raj za pse, Spavaća kola, Klasici na ekranu, Zvijezda kabarea), kao i izabrane priče Osmi okular. Jedan od najproduktivnijih i najčitanijih hrvatskih prozaika napisao je i niz romana objavljivanih u nekoliko izdanja (Snijeg u Heidelbergu, Čuješ li nas Frido Štern, Ruski rulet, Polagana predaja, Legija stranaca, Zavirivanje, Uzvratni susret, Made in USA, Povijest pornografije, Siva zona, Potonulo groblje, Dublja strana zaljeva, Sanatorij, Noćna smjena, Bijesne lisice, Ne dao Bog većeg zla, Gorka čokolada, Susjed u nevolji, Propali kongres, Sestrica s jezera), kao i autobiografsku tetralogiju – Rani dani, Trava i korov, Mrtva priroda i Vrijeme ljubavi.

[superbmakerzombie]

Nagrada Fran Galović Moniki Herceg za 'Početne koordinate'

ZAGREB – Monika Herceg dobitnica je Nagrade Fran Galović za zbirku poezije “Početne koordinate”, a proglašenjem dobitnika u nedjelju je završeno 25. izdanje Međunarodnog festivala književnosti “Galovićeva jesen”, održanog od 23. do 28. listopada u Koprivnici.

“Monika Herceg svojom zbirkom na potpuno inovativan, moderan, sadržajno punokrvan te jezično i stilski neviđeno raskošan, a još uvijek…

[radiogornjigrad]

Aleksandar Horvat: MEĐAŠ BENKINA ŽIVI ZANAVEK

Aleksandar Horvat: MEĐAŠ BENKINA ŽIVI ZANAVEK

Vezda dok nam se Martinje kaže za zavojom, gorice su pune međašov, mlado vino sam kaj neje dozrelelo. A če nam mašta dela kak treba, nam se v kakvomu oblaku nad lepim jesenskim zavičajom lefko prikaže i Fran Galović. Međaš Benkina / S pijarom vina / Došel je okraj polna po nas: / „Vu moje kleti / Je kaj videti, / Morete z menom, imate čas!“. Tak je Galović započel svojega „Međaša“. Kak kamen…