#turistički vlak

[gtaradi]

Julia Iliev: Bila sam vodič

Julia Iliev, 4.razred, OŠ Konjščina: Bila sam vodič (za natječaj Jer moja priča blista budi furešta il’ turista! )

Ljetos sam imala goste iz Australije. Za tu sam prigodu izmislila turistički vlakić – sve ćete čuti u priči. Lijepo se smjestite i uživajte! Počinjemo! Bok, ja sam Julia Iliev i bit ću vaš vodič kroz Hrvatsko zagorje. Samo za vas sam osmislila današnju  turističku rutu. U prvom ćemo dijelu posjetiti  Muzej krapinskih neandertalaca, dvorac Trakošćan i dvorac Veliki Tabor. U drugom dijelu voziti…

[brlog]

1.

Stigli smo u Bangkok!

Grad je ogroman i prljav. Vozimo se vlakom prema centru, bukirali smo si sobicu u hostelu na rubu Chinatowna. Prva dva dana provodimo više – manje u borbi protiv jet laga: spavamo, onda se spustimo na ulicu nešto pojest, pa se vratimo spavat. Treći dan već je malo bolje, uspijevamo se ustat iz kreveta prije 2 popodne, i onda ko za inat Luku opere fibra i proljev – jebiga, bilo je pitanje vremena. Nasreću, spakirali smo masu medicine sa sobom, i 2-3 Lupoceta i par žličica Enteros gela kasnije on je kao nov, živahan i gladan :)

Slika 1: Izležavanje u bankoškom brlogu

Život blizu Chinatowna je praktičan jer na dohvat ruke imaš ponudu raznovrsnih autohtonih jela koje lokalci prodaju na ulici – po više nego prihvatljivim cijenama. Moš pojest ručak za 50 tajlandskih bahti (cca 10 kuna), i ono šta je najbolje od svega, na hranu čekaš maksimalno 3-4 minute, šta je jako važno kad pokušavaš ukrotit vječno gladnu zvijer poput Luke. Svaki ulični prodavač je specijaliziran za samo jednu vrstu jela, pa tako neki rade noodle, neki pad thai, a neki lignje na štapiću. Nađe se tu još i pokoji frigani škorpion, kamenice, patke i kokoši koje mrtve i očerupane vise na kolicima i smrde.

Slika 2: Chinatown - noću jednako hektičan kao i danju

Slika 3: Kuha se na ulici, jede se unutra: Thipsamai Pad Thai

Slika 4: Najbolji pad thai u gradu na tanjuru = osmijeh na licu

Osim smrada sirovog mesa koji je zaštitni znak Chinatowna, tu je još i neizostavni smog zbog kojeg masu ljudi nosi maskice na licu, pa se tako u dućanima osim standardne ponude mogu nać i maskice različitih dizajna – još jedan accessory koji treba modno uklopit u svoju odjevnu kombinaciju.

Spas od buke, smrada i vrućine dobro je potražit u gradskim parkovima. Kad zađe sunce, ekipa oblači sportsku odjeću i odlazi u parkove na rekreaciju. Park u kojem smo bili imao je pravu pravcatu teretanu – na otvorenom. Ništa čudno, jer tu se većina stvari odvija na otvorenom. Pa smo tako šetajuć uz kanal vidili ekipe kako jedu i cugaju na podu, na ulici. Malo ćiribimbiš kroz njihove prozore i jasno ti je zašto: kuće su im rupe, neodržavane i načičkane stvarima, puno je ljepše onda bit vani. Sušta suprotnost tome je vozni park, jer svi voze nove i nabrijane pick-upove, oprane i ulaštene.

Isto kako su prodavači hrane specijalizirani za jednu vrstu jela, tako su i svi drugi specijalizirani za nešto, i vrlo praktično grupirani po ulicama. Pa tako u jednoj ulici svi prodaju cipele, u drugoj plastične kanistre, u trećoj felge. Ako znaš šta trebaš i di to možeš nać, cijelo iskustvo šopinga je manje traumatično nego inače!

Po gradu se krećemo uglavnom metroom, brodom i taksijem. Taksi je jeftin i moš doć bilodi za max. 100 bahti, ali treba inzistirat na tome da se upali taksimetar, jer te inače žele prevarit. Isto kao i tuk-tuk, s kojim se nismo nijednom vozili, ali funkcionira na način da kažeš vozaču di želiš ić i onda se dogovorite za cijenu. S tuk-tukom se voze samo turisti i vozači ih uvijek pokušavaju nasamarit, pa tako za relacije koje bi taksijem platio 40 - 50 bahti oni traže 200. Nama ipak najdraži način javnog prijevoza u Bangkoku je brodić. Bangkok, poznat još i kao Venecija istoka, je naime nastao na delti rijeke Chao Phraya, i cijeli grad je ispresijecan kanalima. Prvi kanali su iskopani krajem 18. stoljeća u obrambene svrhe, a do sredine 19. stoljeća njihova glavna zadaća postala je transport i navodnjavanje. Život se odvijao uz kanale, i oni su povezivali sve dijelove grada. Krajem 19. stoljeća, da se olakša transport velikih količina robe europskim trgovcima, mnogi kanali su nadsvođeni i pretvoreni u ulice, što je pretvorilo Bangkok u grad orijentiran cestovnom prometu. To je za posljedicu imalo ubrzan rast broja automobila i nenormalno zagađenje, zbog čega se danas pojačano radi na izgradnji infrastrukture javnog prijevoza. Javni prijevoz na vodenim putevima postoji od 1970-ih, i danas je najugodniji način transporta (barem meni). Brodovi su brzi i učinkoviti, zaustavljaju se na stanicama max. minutu, i jefitni su (cca 15 bahti / 3 kune). Dodana vrijednost je vjetar u kosi i pogled na živopisne kućice uz kanale. Postoje naravno i turistički brodovi koji voze gore-dole uz rijeku Chao Phraya i koštaju 15 puta više, ali njih ostavljamo bogatim turistima kojima se ne da proučavat vozni red.

Slika 5: Prometni kaos i suludi cable management

Slika 6: Luka je sretan jer se vozimo u brodiću

Slika 7: Kondukter na brodiću - uzoran primjer primjene zaštite na radu

Vozili smo se brodićem po rijeci skroz na sjever da bi došli do Chatuchak marketa, i kanalima skroz na istok da bi u nekom predgrađu kupili opremu za gopro. Brodićem smo išli i posjetit kuću Jima Thompsona, američkog arhitekta koji je dao otkaz i otišao u vojsku, a potom ga je sudbina odvela na Tajland, gdje je prvo za vrijeme 2. svjetskog rata radio kao špijun za preteču CIA-e, potom kao vojni ataše za kolegu s faksa, da bi na kraju završio prodavajući zapadnjacima ručno tkanu tajlandsku svilu. Kuću je sagradio tako da je kupio 6 tradicionalnih drvenih tajlandskih kuća u različitom stilu, i doslovno ih dao razmontirat i premjestit u Bangkok, naravno složivši od njih zgodnu kompoziciju s tropskim vrtom, terasicama, bazenčićem i neizostavnim komarcima koji dolaze u kompletu s bilokakvom vodom stajaćicom.

Slika 8: Tropski vrt s bazenčićem u kući Jima Thompsona (na slici su još i komarci koji se ne vide)

Naš nas je put odveo i u noviji dio Bangkoka, s blještavim šoping centrima koji su blještavi samo izvana, a iznutra doslovno izgledaju kao pazar na 6 katova. Ali najbizarnije je to šta se na trgiću ispred šoping centra održava cjelodnevna pank fešta, s bendovima koji se izmjenjuju svakih sat vremena. Prostor je ograđen ogradom i naplaćuje se ulaz! Ostali smo poslušat neki američki bend s 3 zgodne pičije, a oko stejđa su se načičkali mladi i stari nedojebi fotkat selfije sa zgodnom basisticom. Interesantno je i to da tajlandski pankeri čak i na neugodnim tropskim temperaturama ne odustaju od marti i uskih traperica i kožnjaka. Ne znam bil im skinula kapu ili ih šutnula u guzicu. 

Slika 9: Luka ispred MBK šoping centra

Slika 10: Pank koncert ispred tog istog šoping centra

Mi smo svoj noćni izlazak u Bangkoku obavili u subotu, na Lukin nagovor jer ja sam ipak stara baba i htjela sam ostat doma u bankoškom brlogu čitat knjigu. Na našu veliku žalost gotovo svi dobri underground klubovi su se zatvorili u zadnjih godinu dana zbog novog zakona koji im dozvoljava da rade samo do 2 ujutro, tako da smo završili u plejsu koji se zove Studio Lam i izgleda ko minijaturna verzija Mastersa, i imali su reggae/roots/dancehall večer. Upad 200 bahti, piva 160 bahti. Skupo čak i za naše pojmove, a kamoli za tajlandske! Nakon 2 ujutro ekipa se kupi iz klubova i onda afteriraju - a di drugo nego na ulici. Mali ulični restorani su otvoreni, 7/11 rade cijelu noć, cuga se na pločniku i na zidićima i sluša se muzika s mobitela. Ispred finih hotela patroliraju fine kurve, a ispred onih jeftinijih one malo manje fine. Htjeli smo pogledat neki sexy show u red light districtu (Luka koji je connaisseur je spominjao show s curama koje lansiraju ping pong loptice iz pipica), ali i sex klubovi zatvaraju u 2 ujutro, tako da smo ostali zakinuti za to, vjerujem nezaboravno, iskustvo.

Slika 11: Studio Lam (da nisu sve zasrali s visećim led trakama po stropu bio bi sasvim solidan klubić)

Prije napuštanja ovog smrdljivog velegrada priuštili smo si i malo welnessa, pa smo se tako jedno popodne bućkali u bazenu, a potom otišli na tajlandsku masažu (250 bahti), šta mi je osim vožnje brodićem ostalo u najljepšem sjećanju.

A onda smo sjeli na noćni vlak za Chumphon, gdje ćemo slijedeće jutro hvatat katamaran za Koh Tao. Vlak je star i budi u meni tople emocije. Vagon se sastoji od redova po 2 nasuprotna sjedala sa svake strane, a onda se u neko doba pojavi kondukter i pretvori ta sjedala u krevet, a onda još odozgo spusti drugi, viseći krevet, izvadi posteljinu, jastuke, dekice, cijeli komplet! Sve mi je to jako uzbudljivo, tim više šta je i Luku i mene dopalo da spavamo na gornjem katu jer su ispod nas neke stare bakice koje se ne mogu pentrat. Svaki krevet ima svoju zavjesicu pa onda imaš i malo privatnosti dok spavaš (ili šta već radiš u krevetu). Sve je to upotpunjeno zvukom rotacije ventilatora u vagonu, i bukom kotača koji prolaze preko tračnica. Vrlo je živopisno, ali isto tako i nemoguće zaspat od te silne buke. Zato u zoru stižemo u Chumphon mrtvi umorni pa dok čekamo katamaran spavamo na klupici na kolodvoru, a potom doručkujemo rižu i čaj kod tete na štandu za 12 bahti, dok se 50 metara dalje grupa zapadnjaka gužva u redu za palačinke. Baš su šašavi ti Rimljani!

Slika 12: Bankoški željeznički kolodvor Hua Lamphong u art deco stilu

Slika 13: Luka romantično gleda kroz prozor vlaka

Slika 14: Kondukter namješta krevete. Primjetite maskice!

Slika 15: Napokon me dopalo da spavam na gornjem krevetu!

[brlog]

15.

Uvijek neka drama s tim avionina, pa tako i ovog puta. Imali smo svega sat i po vremena za presjedanje u Kuala Lumpuru, a kako se radilo o dva odvojena leta, trebalo je i čekat u redu za imigracije, pokupit prtljagu, trčat na vlak da nas odvede s jednog terminala na drugi, i tamo opet čekirat prtljagu. Naravno, zakasnili smo, šalter za Kathmandu je već zatvoren. Malo trčanja naokolo i moljakanja, i mladi službenici su nam se ipak smilovali i čekirali nas. E sad se pak pojavio problem preteške prtljage, u mom slučaju 2 kg, a u Lukinom skoro 5! Uslijedilo je klasično pretumbavanje i seljakanje dijela stvari u ručnu prtljagu i uskoro su naši ruksaci bili na putu za avion, a isto tako i mi. Za dlaku! 

Umjesto da se u avionu napokon malo naspavamo, proveli smo tih 5 sati zaljepljeni na prozorčić, a ispod nas su se izredali malezijski arhipelag, zatim tajlandski, pa najveći od svih divova – Mt. Everest uronjen u more fluffy oblaka, a kad smo se kroz tu šećernu vunu krenuli spuštat prema dole, čistoću i spokoj planinskih vrhunaca zamijenila je prašnjava crvena dolina Kathmandua; sve je puno tvornica cigle, koje daju naslutit koji je ovdje najzastupljeniji građevni materijal. 

Slika 1: Tajlandski rajski otok - Ko Surin Tai

Slika 2: Snježni vrhunci Mt. Everesta & co. stopljeni u bjelinu s oblacima

Slika 3: Jedna od mnogih tvornica cigle iz doline Kathmandua

To se vidi već pri samom slijetanju, jer je aerodrom sagrađen cijeli od cigle. Nakon ultra modernog Kuala Lumpura, ovo nam je poprilični šok. Na podu su prastari tepisoni, na zidovima drvena lamperija, ogledala u masivnim drvenim okvirima i posteri na Himalaju; sve skupa izgleda ko oronula dvorana za sastanke SKOJ-a iz koje prašina nije obrisana od raspada Juge. Na nekoliko samoposlužnih aparata za vize odma se stvorila gužva, i naravno da software šteka i sve traje vječno. Ipak, nervoznih sat i po vremena kasnije, viza je u pasošu i nastavljamo dalje. Našli smo dečka s kojim ćemo shareat taksi do centra, a odmah potom nas je zahaltao i jedan tipični nepalski hustler: Hello my friend, where you from? Where you go? I can take you there, good price… Hustleri rade za treking agencije i hvataju nevine ljude na ulici, s jako prijateljskim nastupom, iako samo žele pošto – poto prodat svoj proizvod. Luka i ja smo najgori mogući ulov za jednog hustlera, jer nema boga da ćemo preko agencije bukirat trek. Svejedno, biznismen Luka je ispregovarao dobru cijenu taksija i tako smo s tim čovjekom otišli do grada. Nakon šta smo izašli iz taksija na dogovorenoj lokaciji, lik nas i dalje nije puštao na miru i slijedećih sat vremena nas je ko psić pratio po gradu, šta je mene jako unervozilo, jer ono daj brate otkaraj, zadnjih 15 sati se vucaram po avionima i aerodromima, gladna sam i oću se ić u hotel otuširat i odmorit, sjaši mi sa svojom agencijom i svojim organiziranim trekovima u Annapurnu. Grrr! 

Slika 4: Tribhuvan International Airport - zvuči pompoznije nego šta izgleda

Slika 5: Zrno po zrno chapati, cigla po cigla - aerodrom

Hotel nismo bukirali jer se i oko toga, kao i svega ostalog u Nepalu, treba cjenkat, a i slike s bookinga blago rečeno ne odgovaraju stvarnosti. Thamel je turistički kvart i u njemu ima milion hotela, po nešto za svačiji džep i ukus. Mi smo siromašni backpackeri pa smo osuđeni na rupe, ali se barem možemo pogodit za normalniju cijenu od one koju gazda originalno traži. Tako smo dobili brlog za 900 rupija (55 kn), iako je gazda originalno tražio čak 1500! Kapa dole Luki za njegove pregovaračke sposobnosti! Cjenjaknje je nešto od čega meni pada mrak na oči, ali on u tome iskreno uživa, i zbog toga se u Nepalu snalazi ko riba u vodi! 

Kathmandu je prljav i nevjerojatno prašnjav, pola grada je srušeno u potresu 2015. i obnova teče jako sporo. Sve je sagrađeno od cigle, i cigla sa srušenih zgrada se uredno reciklira i ugrađuje u nove zgrade. Na mjestima srušenih kuća pak spontano nastaju odlagališta otpada, i tako je sve opet puno smeća. Ulice su tu i tamo asfaltirane, ali većinom zemljane, pune rupa. Centar grada izgleda ko Kozari bok! U zemlji trećeg svijeta smo, Afrika u srcu Azije. 

Slika 6: Brlog

Slika 7: Asan Tole - najprometniji trg u gradu

Slika 8: Tipična stara gradska gradnja od cigle s drvenom izrezbarenom stolarijom

Slika 9: Cerade na krovu tržnice - favele u srcu grada

Slika 10: Modernija gradnja - opet cigla

Slika 11: Tipična ulica - hrpa ljudi, hrpa kablova

Slika 12: Vozač rikše spava na radnom mjestu

Slika 13: Povijesna česma Ga Hiti - za mnoge u Thamelu i dalje jedini izvor vode

Ljudi su nam isto egzotični i na neke njihove običaje se teško privikavamo, naprimjer hračkanje. Nepalci hračkaju di god stignu, staro i mlado, fini ljudi i klošari. Hračkaju na ulici, u restoranu, s prozora svoje sobe, pa tako ako nemaš sreće ko Luka, ti nečiji zeleni hračak završi na šeširu (ajde, bolje i to nego na glavi). Na ulici ima svega, i ekipe u narodnim nošnjama, i moderno obučenih u fejk brendove. Subota je jedini neradni dan u tjednu pa se petkom navečer svi oblokavaju po kafićima s lošom muzikom. A sluša se svašta, od nepalskih cajki, preko strane komercijale do nezaobilaznog reggaea; konzumacija marihuane je tu utkana u kulturu i hinduističku praksu, a lokalni hašomani su prigrlili Boba Marleya kao svog boga i njegovo nasmijano lice na crveno – žuto – zelenoj podlozi nas prati posvuda. Nemoguće je prošetat ulicom u Thamelu bez da ti neki sumnjivac pokuša prodat hašiš. Nepal u 2019. neodoljivo podsjeća na Hrvatsku 90-ih! 

Slika 14: Crna kronika iz lokalnih novina

Slika 15: Još jedan ‘ženski slučaj’ iz novina

Slika 16: Ipak ima nade: reklama za menstrualnu čašicu zaljepljena u ženskom wc-u

Slika 17: Ima i pank koncerata

Nacionalno jelo je dal bhat, u suštini riža s juhicom od leće, i onda sa strane dobiješ još curry od povrća, kiseliš, ponekad i meso… varijacije zavise od podneblja i mogućnosti. Nepalci to sve skupa promiješaju na pladnju u jedan veliki paštroč, i onda jedu – desnom rukom. Bez bešteka. Lijeva ruka služi za brisanje bulje nakon kenjanja, desna ruka služi za jedenje. Nevjerojatno da u zemlji u kojoj je tekuća voda luksuz (o toploj vodi da ne govorimo), u kojoj pola stanovništva nema para za sapun, i gdje bolesti poput dizenterije još nisu istrijebljene, ekipa i dalje inzistira na tome da u nevjerojatno nehigijenskim uvjetima jede golim rukama! I to jelo poput daal bhata, koje je u esenciji rižot. Svašta. Dal bhat se jede dvaput dnevno, za ručak i večeru. Kad pojedeš, dobiješ refill, besplatno. Za kuharicu je najveći mogući kompliment kad tražiš još riže! Postoji i uzrečica: Dal bhat power 25 hour. Majkemi. Mislim, jelo je korektno, stvarno se najedeš od njega, al baš da bi ga jela svaki dan dvaput dnevno – ne bi. Brate mili i škampi na buzaru bi mi se kad – tad zgadili da ih tako forsiram. 

Jedan od prehrambenih favorita su nam momosi – tibetanski dumplingsi, koji dolaze u raznim varijantama: vege, s piletinom ili bivolom, kuhani na pari, frigani s jedne ili obe strane. U kvartovskom žgabucinu se može dobit porcija već za 100 rupija (6 kn)! Ipak, najčešće jedemo indijsku hranu – palak paneer i slične curryje s garlic naanom, i to uvijek u istom lokalu, gdje su cijene niske i usluga brza – hrana je uvijek na stolu u roku od 5 minuta! 

Imali smo nekakav okvirni plan otić trekat u zapadni Nepal pa nakon toga na rafting. Na netu smo našli čovjeka imenom Charles iz Australije koji hoće trekat di i mi i traži partnere u zločinu; lik nam se učinio simpa pa smo mu se javili, ali reko je da dolazi u Nepal tek za 2 tjedna pa smo tako odlučili pričekat ga s trekom i otić prvo na rafting. Obišli smo 5-6 agencija u Thamelu da vidimo šta imaju za ponudit, i odluka je pala da idemo na 7-dnevni rafting na Karnali, posljednju divlju plovnu rijeku u zapadnom Nepalu. Agencija s kojom idemo je Ultimate Descends, čiji je gazda neki stari as, pionir raftanja u Nepalu i veliki borac za očuvanje Karnalija. Naime, nešto se šuška o izgradnji brane koja bi zauvijek promijenila izgled rijeke i utjecala na čitav ekosustav, a on pokušava na sve načine to spriječit, između ostalog dogodine organizira međunarodno rafting natjecanje na Karnaliju koje bi povećalo vidljivost ovog problema i cijelu priču dovelo u medije. I sad tu dolazi naš rafting izlet, koji nije klasičan turistički izlet, već scoutanje i priprema za natjecanje. U grupi je 10 guideova, iskusnih raftera, i nas dvoje tuntli – prava je sreća da su nas uopće uzeli sa sobom, jer Luka nije raftao nikad, a ja samo jednom, a Karnali je rijeka s rapidima klase 4+ do 5 (čitaj: opasna)! 

Nakon kratkog briefinga i upoznavanja s guideovima u Kathmanduu, krenuli smo na duuug put; do početne točke raftinga 3 dana jahanja, u prijevodu 2 dana truskanja u busu po cestama za koje su i ove  u Kathmanduu pravi autobahn. Bus je stara kanta s jako malim sjedalima, ali nas je sva sreća dovoljno malo da se možemo raskomotit. Prvi dan na cesti je sparan i prašnjav, dok se truskamo po vrućem (i ravnom) Teraiju, ekipa u busu kunja, slušaju se nepalske cajke i povremeno neki trance (!) ili rokerica. Šofer vozi u motorističkim rukavicama, a njegov sin u cvijetu puberteta u Panthera majici mu je asistent: povremeno viri kroz vrata, gleda jel se može proć ovde ili onde, u bus dovodi nonice s ulice koje prodaju grickalice i sl. Sa šofer šajbe nam se smješka debeljuškasti veseljak Ganesh – hinduistički bog prosperiteta i mudrosti, hedonist i sladokusac, sin Shive i Parvati, kojem je ćaća u afektu odsjeko glavu našavši ga u krevetu s mamom po povratku s duga puta (nije ga prepozno), a onda je ona izvršila pritisak na njega da ga mora oživit, a ovaj je to mogo napravit samo s glavom prvog živog bića koje naiđe – igrom slučaja to je bio slon. Ja mislim da mu slonovska glava baš dobro paše uz trbuščić :)

Slika 18: Ukrcavanje kayaka

Slika 19: Naš mali bus

Slika 20: Tuk tukovi na središnjoj (neasfaltiranoj) ulici Birendranagara

Slika 21: Tipičan kamion - okićen ko božićno drvce

Slika 22: Bus u oblaku prašine. Asfalt? Što je to?

U busu nas je 15 i ja sam jedina cura; nitko mi se ne obraća, sva komunikacija ide preko Luke, al mislim da je to zato jer mi nisu uspili zapamtit ime, a Luku svi odma zapamte zbog Modrića. Dečki su moderni, nose kul frizure i tetovaže – u Nepalu su rafteri ko na zapadu skejteri. To je jedan od rijetkih sportova kojim se mladi rekreativno bave, uz kriket i odbojku na pijesku. Himalaji unatoč, nitko ne planinari – barem ne u onom smislu na kojeg smo mi navikli. Ljudi po planini hodaju iz čiste nužde, da dođu od točke A do točke B, i to zato jer ne postoji drugi način za doć nego pješke. Meni se čini da bi mi pješke brže stigli do svog odredišta nego busom, jer su dionice 'ceste' toliko uske i izrovane da ih prelazimo ko po jajima, a na trenutke kad se krenemo penjat serpentinama, a na 10 cm lijevo od nas vreba provalija, se pitam pokriva li ovo naša polica osiguranja; spada li vožnja busom u Nepalu u kategoriju 'transport' ili 'ekstremni sportovi'. Hm. Kako god, nakon tri mjeseca aktivne vožnje motora po Vijetnamu, lijepo je malo za promjenu bit kofer, moć se zavalit u busu, kunjat, slušat muziku, gledat kroz prozor i znat da ako se slupamo, to neće bit radi moje greške i nepažnje nego neke vanjske sile. 

Slika 23: Naša vijugava cesta

Slika 24: Stanje na cestama - bolje ne pitaj

Slika 25: Vozit se u gepeku od pickupa je normalna stvar

Slika 26: Potleušice

Slika 27: School bus - gepek pickupa

Slika 28: Kuće od gline

Slika 29: Lokalci u tradicionalnim, ali i u malo modernijim odjevnim kombinacijama

Dva dana nakon, znojni i prašnjavi stigli smo na odredište – početnu točku raftinga: selo Rakam Karnali. Čim se naš bus spustio do obale rijeke, oko nas se stvorila masa znatiželjnika; Luka i ja smo možda jedini zapadnjaci koji su tu ikad stupili nogom, i svi u nas bulje, pogotovo klinci koji nam se motaju oko nogu i jako je teško sastavit šator u tim uvjetima. Malo se osjećam ko životinja u zoološkom vrtu. Večerali smo dal bhat u lokalnoj gostioni i spremili se za spavanje; sutra je uzbudljiv dan! 

Slika 30: 706 km busom = 2 puna dana drndanja

Slika 31: Znatiželjni klinci oko rafta u Rakam Karnaliju

Nakon doručka, pakiranja sebe i šatora, naš guide nas je kratko upoznao s opremom, pravilima ponašanja u raftu, procedurama u slučaju nesreće itd. Konstelacija je slijedeća: prvo idu tri kayaka u kojima su scouti, onda ide naš raft u kojem smo Luka i ja, pet iskusnih raftera i guide, i na kraju ide 'teretni' raft s hranom i opremom, kojim upravlja samo jedan čovjek s veslima, a na provi mu se voze još trojica: novinar, fotograf i još jedan guide. Novinar i fotograf su tu da naprave srcedrapateljnu reportažu o ovoj divnoj divljoj rijeci, ne bi li je sačuvali od izgradnje brane. Oni su veseli i uopće ne izgledaju zabrinuto, za razliku od mene koja sam ustrtarena i strepim; ipak su ozbiljni rapidi pred nama! Novinar je izgleda neka poznata njuška, u selu ga svi znaju i on od rana jutra pije po kućama; kad je došlo vrijeme da se ukrcamo na raftove i krenemo, lik je već bio debelo podmazan. Njegova opuštenost i djetinja razigranost je pomogla i meni da se malo smirim, a i na koncu šest iskusnih momaka je s nama na raftu, šta može poć po zlu? 

Može svašta, al nije ništa. Prvi dan bilo je zagrijavanje za ozbiljnu akciju, s rapidima klase 2 i 3, gdje smo se malo smočili i naučili kako treba sjedit da ne ispadneš van, i trenirali timski duh mahnitim veslanjem uz guideovo vikanje: Alright team, paddle forward! Čovjek se malo osjeća ko rob na galiji, fali samo neki crnac da udara u bubanj i daje ritam :D

Slika 32: Dva debosa u punoj rafting opremi

Slika 33: Stare iskusnjare

Slika 34: Veslati se mora

Navečer nova plaža na rijeci, postavljanje kampa, dizanje šatora. Za večeru guideovi kuhaju odvojeno za nas i za njih: oni jedu daal bhat, mi nešto drugo. I jedemo odvojeno, za nas dvoje postave stol od dasaka, a oni jedu na podu u 'kuhinji'. Ova segregacija nas nervira i žalimo se, ali bez rezultata. Jedini guide koji se s nama druži je Sanjay, kayakaš iz Pokhare, i nikako ne možemo dokučit jel to radi dobrovoljno ili je izvuko najkraću šibicu. Svejedno, lijepo je imat nekog lokalca za pričanje i druženje, osjećamo se manje ko kese s novcem, a više ko ljudi. 

Slika 35: Večernje chillanje ispred brloga

Slika 36: Klonja na osami

Slika 37: Guideovi spavaju u ovom improviziranom bivku od rafta, cerade i vesla

Slika 38: Naš prijatelj Sanjay

Sutradan ista jutarnja rutina, doručak pa pakiranje kampa, samo sad s malo većom nervozom: pred nama je dan ispunjen uzbudljivim rapidima klase 4+ i 5. Rijeka je nabujala radi otapanja snijega i rapidi su malo opasniji nego inače; guide nam veli da u normalnim okolnostima ne bi nikad vodio turiste u ovakve vode, al sad smo u manjini pa nije greda. Da ne bi ispalo da im tu samo smetamo u njihovim pripremama za natjecanje, ima i od nas neke koristi. Tojest od Luke, koji pedantno bilježi riječni tok, rapide, mostove i plaže na GPS-u, jer se iz cijelog tima guideova ama baš nitko ne zna njime koristit. U bijelu riječnu pjenu nećemo bezglavo posrljat, već se prije svakog velikog i zajebanog rapida izlazi na obalu, odmjerava situacija i donosi odgovarajuća strategija. Pokusni kunići su dečki u kayacima, i nakon šta oni iz rapida izađu živi, onda i mi bez bojazni možemo zajahat valove. Koliko god sam u početku strepila od ispadanja iz rafta, nakon šta smo bezbolno prošli ove najopasnije mi je bilo jasno da se to neće dogodit. Stoga, u zvizdan na mirnim dionicama rijeke svi dobrovoljno skaču u vodu ne bi li se malo osvježili. Prava predstava zapravo slijedi nakon toga, jer je pravo umijeće graciozno se popest nazad na raft, a to je nešto šta ja nisam uspila savladat, pa me onda Luka vuče van grabeći me za prsluk za spašavanje, pri čemu se ja koprcam ko nasukani kit. 

Slika 39: Luka se bavi GPS-om

Slika 40: Izvidnica zajebanog rapida

Slika 41: Kayak u srcu akcije

Slika 42: Chillanje i kupanjac

Slika 43: Luka graciozno ulazi u raft

Dok plovimo rijekom susrećemo tek šačicu ljudi, i tu i tamo ponekog bivola kako se brćka u plićaku. Lokalci peru robu i voze se u kanuima izdubljenima u deblu, klinci se goli kupaju i viču nam namasteee. Na glinenim kućama sa slamnatim krovovima sjaje se mali solarni paneli i podsjećaju nas da smo ipak u 21. stoljeću, a Nepal je u procesu elektrifikacije preskočio cijelu jednu stepenicu. Navečer nam je najljepše jer svaku večer dižemo brlog na drugoj plaži, stalno neki novi ambijenti i pogledi, a i dečki nam kuhaju raznolika jela zbog kojih smo dobro uhranjeni i cijelodnevno veslanje nam ne pada tako teško. Lijep je život na rijeci! 

Zadnja dva dana raftinga prolaze mirno, s jedva pokojim malim brzacem, pa većinu vremena samo plutamo slušajući muziku s Lukinog vodootpornog JBL zvučnika. Osjećam se ko Huckleberry Finn! Pred sami kraj naše vodene avanture ušli smo u područje Nacionalnog Parka Bardia i sad smo naćulili oči i uši ne bi li ugledali kojeg krokodila ili slatkovodnog delfina. Nažalost nitko od navedenih nam se nije prikazao, al smo zato vidili jednog plahog slona kako se tušira surlom. Lik je zbrisao čim nas je ugledao!

Prije uplovljavanja u našu posljednju luku, prošli smo ispod mosta Karnali – Chisapaani – drugog najstarijeg ovješenog mosta u Aziji, i najdužeg u Nepalu! Impozantna čelična konstrukcija definitivni je znak da smo napustili divljinu rijeke i spustili se u civilizaciju.

Slika 44: Lokalci i kanu od debla

Slika 45: Interesantne pješčane formacije

Slika 46: Ovješeni most Karnali - Chisapaani - sa svojih 500 metara najduži u Nepalu!

Slika 47: Most izbliza

Sparkirali smo se na plaži, rastavili raftove i ukrcali ih nazad na bus, koji nas je odveo u Banana resort na večeru i noćenje. Banana resort se nalazi usred plantaže banana, i na meniju imaju masu hrane od banana. Mi smo za večeru jeli ipak dal bhat vulgaris, ali smo zato popili 'banana beer', koji ima više okus po rakiji nego pivu, al nije bitno – glavno da udara! 

Ujutro su dečki otišli nazad za Kathmandu, ostavivši nas na prašnjavoj cesti iznad Bardiye; nismo mi još gotovi sa zapadnim Nepalom! 

Slika 48: Pakiranje na bus pred odlazak

Slika 49: Zanosni Luka i zaslužena brlja od banane u Banana resortu

Slika 50: Vodenim putem napravili smo 248 km u 5 dana!