#trgovinske politike SAD

[adriaticpulse]

Tržište kriptovaluta u padu zbog Trumpovih carina

[zoranphoto]

Plenković odgovorio Milanoviću: 'Rezime te štetočinske politike je toliko velik da nam treba velika metla, bager, da to duboko zakopamo'

Europsko vijeće danas je podržalo članstvo Hrvatske u europodručju s prvim siječnjem 2023., rekao je u petak u Bruxellesu premijer Andrej Plenković     “Ovime smo ostvarili jedan od strateških ciljeva Vlade, našeg programa. Ispunili smo sve kriterije, uvjete, prošli sve moguće filtere”, rekao je Plenković. Osvrnuo se i na ulazak u Schengen, prenosi N1.. “Utvrdili smo da će nakon što francusko predsjedanje već idućeg tjedna staviti na dnevni red Vijeća, odluku o ispunjavanju uvjeta Hrvatske za Schengen pošalje u Europski parlament pa najesen očekujemo pozitivno mišljenje EP-a i konačnu odluku Vijeća.” “To znači da je ovo godina isporuke, dublje integracije Hrvatske u EU. Hrvatska je visoko eurizirana zemlja, skoro 75 posto depozita štediša već sada je u eurima, velika većina kredita je u eurima, imamo dvije trećine trgovinske razmjene s članicama eurozone, gotovo dvije trećine turista su građani članica eurozone i to znači da će se ovakva pozitivna ekonomska i financijska vijest odraziti i na ukupnu reputaciju i rejting Hrvatske. To će imati, siguran sam, odlične reperkusije na naš kreditni rejting. Postajemo zanimljivi i ulagačima kojima možda dosad zbog toga nismo bili, a u konačnici naša otpornost na sve moguće krize koje dolaze bit će puno snažnija i jača članstovm u eurozoni”, rekao je Plenković. Komentirao je predsjednika Zorana Milanovića koji ga je nazvao izdajnikom. Plenković kaže da Milanović nastavlja minirati sve što Vlada napravi dobro. “Ja mislim da je veleizdajnik je onaj koji odlazi Komšiću u kampanju u Sarajevo”, rekao je. “On nema apsolutno nikakvog znanja kako se napreduje prema statusu kandidata u EU. Nije o tome mnogo znao ni prije, ne zna ni sada. Floskule koje nastoji baciti u eter imaju jedan cilj – štetiti interesima nama i Hrvatima u BiH”, rekao je Plenković te dodao: “Ja to nazivam štetoničkom politikom. Kad netko u nekoliko mjeseci izvrijeđa SAD, EU, predsjednicu EK-a, uvrijedi BiH, prije svega Bošnjake u BiH, onda je rezime te štetočinske politike toliko velik da nama treba velika metla, gotovo bager da sve to štetočinstvo duboko zakopamo i zabetoniramo u neko sklonište”. “Nakon prijetnji Finskoj i Švedskoj, sad je pobjegao od svojih riječi. Razmjeri reputacijske štete za Hrvatsku, prije svega za njega, ali on je kompletno nebitan, on je ovako i onako izoliran, su jako veliki. Na sreću, postoje Vlada, odgovorna politika i naša postignuća. Razlika između naših postignuća i njegovih rušenja je sada tako velika da je vidi i onaj koji ne zna baš ništa o vanjskoj politici”, kazao je Plenković. Poslao je poruku Milanovićevim suradnicima: “Pozivam ih, to su ljudi koje ja dobro znam i dosta su ozbiljni ljudi, da se maknu od njega”. “Milanović nam šteti, a hrvatska Vlada čisti to smeće iza njega. Ljudi koji su oko njega, bolje da se miču”, rekao je Plenković. Tportal.hr Read the full article

[balkantimes]

Tehnološka prekretnica

Slučaj Huawei je samo jedan nagovještaj. Globalna politika nije pripremljena za svijet iz podataka, sajber špijunaže i umjetne inteligencije.

Piše: Dani Rodrik – 14.09.2020. Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Naš trenutni međunarodni trgovinski sistem, koji svoj izraz nalazi u pravilima Svjetske trgovinske organizacije (WTO) i drugim dogovorima, nije za ovaj svijet. On je bio za svijet automobila, čelika i tekstila a ne za podatke, softvere i umjetnu inteligenciju. Već sada kroz uspon Kine i protureakciju na hiper globalizaciju on stoji pod teškim pritiskom i potpuno je nedovoljan za savladavanje tri najvažnija izazova koja proizlaze iz ovih novih tehnologija.

Prije svega tu su geopolitika i nacionalna sigurnost. Digitalne tehnologije omogućavaju inostranim silama da hakiraju industrijske mreže, da ostvaruju sajber špijunažu i manipulišu socijalnim medijima. Tako je Rusija optužena da se kroz web mreže sa „Fake News“ i manipulacijom socijalnih medija umiješala u izbore u SAD i druge zapadne zemlje a protiv kineskog koncerna Huawei vlada SAD je poduzela oštre mjere jer se boji da bi povezanost Huawei sa kineskom vladom mogla napraviti njegove telekomunikacione uređaje sigurnosnom opasnošću.

Drugo je briga o zaštiti podataka. Internetske platforme mogu sakupiti enormne količine podataka o tome šta ljudi rade online ili offline a pojedine zemlje imaju strožija pravila nego druge šta se sa tim podacima smije činiti. EU je naprimjer uvela novčane kazne za preduzeće koja ne štite podatke o građanima EU zemalja.

Treće je tu gospodarstvo. Nove tehnologije omogućavaju velikim preduzećima konkurentnu prednost; one mogu sakupiti izuzetnu tržišnu moć širom svijeta. Efekti smanjenja pojedinačnih troškova, povezivanja i umrežavanja ističu „sve ili ništa“ rezultat a merkantilističke politike i druge državne praktike mogu dovesti do toga da izgleda da su određene firme nefer dovedene u prednost. Tako državni nadzor omogućava kineskim preduzećima da sakupe enormne količine podataka što ih stavlja u poziciju da ovladaju svjetskim tržištem za prepoznavanje lica.

Uobičajena reakcija na ove izazove sastoji se u zahtjevu za većom međunarodnom koordinacijom i globalnim pravilima. Transnacionalna saradnja u području regulacije i protukartelske mjere mogli bi donijeti nove standarde i mehanizme za provođenje. Čak i kada nije moguć stvarni globalni pristup – jer naprimjer autokratske i demokratske zemlje nisu jedinstvene po pitanju privatne sfere – i dalje je moguće da demokratije međusobno surađuju i razvijaju zajednička pravila.

Tako državni nadzor omogućava kineskim preduzećima da sakupe enormne količine podataka što ih opet stavlja u poziciju da ovladaju svjetskim tržištem za prepoznavanje lica.

Prednosti zajedničkih pravila su jasne. Bez njih praktike, kao lokalizacija podataka, lokalni zahtjevi na cloud computing i diskriminacija u korist nacionalnih prvaka, stvaraju gospodarsku neefikasnost kao da su se nacionalna tržišta ogradila jedna od drugih. One smanjuju prednosti trgovanja i sprječavaju preduzeća da profitiraju od smanjenja jedinačnih troškova. A vlade smatraju da su stalno izložene opasnosti da će njihovi napori u regulisanju biti potkopani od preduzeće koja operišu iz područja sa slabim pravilima.

Međutim, u svijetu u kome zemlje imaju različite prioritete, globalna pravila – čak i tamo gdje bi se mogla zamisliti – u širem su smislu neefikasna. Svaki globalni poredak mora prednosti iz trgovine (koje će se maksimalizovati ako se regulacija sjedini) dovesti u ravnotežu sa prednostima iz regulatorne raznolikosti (koje će se maksimalizovati ako svaka  nacionalna vlada ima slobodu da radi šta želi). Ako se hiper globalizacija već pokazala kao nešto lomljivo, to leži, među ostalom, u tome da su političari prednosti iz trgovine postavili iznad prednosti regulatorne raznolikosti. Ova greška ne smije se ponoviti kod novih tehnologija.

U stvarnosti principi, koji trebaju voditi naše razmišljanje u odnosu na nove tehnologije, ne razlikuju se od onih za tradicionalna područja. Zemlje mogu razvijati vlastite regulacione standarde i ustanovljavati vlastite nacionalne sigurnosne zahtjeve. One mogu raditi ono što je neophodno da bi odbranili te standarde i svoju nacionalnu sigurnost – i kroz trgovinska i investiciona ograničenja. Međutim, one nemaju pravo da internacionalizuju svoje standarde i nameću svoja pravila drugim zemljama.

Može se posmatrati kako ovi principi mogu naći primjenu na Huawei. Vlada SAD je spriječila Huawei u kupovini američkih preduzeća, ograničila njegovu poslovnu aktivnost u SAD, pokrenula sudski postupak protiv njihovog top menadžmenta, stavila strane vlade pod pritisak da ne surađuju sa Huawei i na kraju zabranila američkim preduzećima da prodaju čipove na Huawei isporučilačku mrežu u cijelom svijetu.

Jedva da ima indicija za to da Huawei vrši špijunažu po nalogu kineske vlade. Međutim to ne znači da to neće činiti ubuduće. Zapadnjački tehnološki stručnjaci koji su istraživali kod Huawei nisu bili u poziciji da isključe ovu mogućnost. Neprozirnost preduzetničkih praktika u Kini mogla bi povezanost sa kineskom vladom apsolutno skriti.

Nastojanjima SAD da internacionalizuju svoje nacionalne mjere protiv Huawei nedostaje legitimitet.

Na osnovu toga može se plauzibilno argumentirati da SAD – ili bilo koja druga zemlja – smiju ograničiti poslovne aktivnosti Huawei unutar svojih granica. Druge zemlje, uključujući Kinu, nisu u poziciji da ovu odluku naknadno dovedu u pitanje. Teže nego zabrana aktivnosti Huawei u SAD može se sa aspekta nacionalne sigurnosti opravdati zabrana izvoza američkih preduzeća. Ako aktivnost Huawei u trećim zemljama predstavlja sigurnosni rizik za te zemlje onda su njihove vlade najbolje pozicionirane da procjene rizika i da odluče da li je zabrana aktivnosti primjerena.

Osim toga američka zabrana ima teške gospodarske posljedice za druge zemlje. Ona ima znatno negativno djelovanje na nacionalne ponuđače telekomunikacionih usluga kao BT, Deutsche Telekom, Swisscom itd. u ne manje od 170 zemalja, koje se oslanjaju na opremu i hardver Huawei. Možda su najteže pogođene siromašne zemlje u Africi, koje su u preovlađujućem broju ovisne od jeftinije opreme ovoga preduzeća. Kratko rečeno: SAD ima slobodu da spriječi pristup Huawei svome tržištu. Međutim, nastojanjima SAD da internacionalizuju svoje nacionalne mjere protiv Huawei nedostaje legitimitet.

Slučaj Huawei je nagovještaj svijeta u kome su nacionalna sigurnost, zaštita podataka i gospodarstvo na komplikovan način povezani u interakciju. Globalno upravljanje i multilateralnost će često biti neuspješni i to kako iz dobrih tako i iz loših razloga. Najbolje, šta možemo očekivati je regulatorski nesavršeno djelo koje počiva na jasnim osnovnim pravilima koji zemljama olakšavaju da slijede svoje centralne nacionalne interese, bez da svoje probleme izvoze u druge zemlje. Možemo ili sami napraviti ovaj nesavršeni šlamperaj ili ćemo neizbježno doći do haotične, manje efikasne i opasnije verzije toga.

Izvor

[balkantimes]

Megalomanija

Sa svojom smionom politikom „No – deal“ Brexita konzervativci oko Johnsona pogrešno procjenjuju ne samo EU nego i Veliku Britaniju.

Piše: Paul Mason

Preveo: Ešref Zaimbegović

Britanska vlada ponovo prijeti da će se povući iz pregovora o svojim budućim odnosima sa EU. I ne samo to: Preko anonimnih informacija na ništa ne slute će novinare objavila je dvije nedvosmislene prijetnje. Tako treba da se usvoji zakon kojim bi se zaobišao lanjske godine potpisani dogovor o istupanju – a posebno protokol o Sjevernoj Irskoj. Ovaj protokol bi trebao omogućiti EU pravnu kontrolu nad državnom pomoći u Sjevernoj Irskoj i regulisati carinske formalnosti između regiona i ostatka Velike Britanije. Upućeni iz Downing Street sad su međutim proširili informacije da će to na provokativan način zaobići – “pri punom saznanju da time krše međunarodno pravo”.

Osim toga britanska vlada prijeti da će uvesti restrikcije protiv preduzeća iz EU koja pokušavaju da se preko Londona finansiraju na globalnim tržištima. Prema Sunday Express, desničarskim i Brexitu prijateljskim novinama, Downing Street razmatra jedan dosje sa prijedlogom “da bi EU zbog njenog odbijanja da se saglasi, mogla biti kažnjena time što bi se njene mogućnosti za nabavku novca preko londonskih finansijskih tržišta bila ograničena“.

Svrha ove obje prijetnje je jasna: Pregovori između kraljevstva i EU dospjeli su na mrtvu tačku ali nesuglasice su u potpunosti rješive. Postoje dvije teme: jedna sa emocijama i jedna važna. Emocionalna tema su prava ribolova. Pošto je ovo čisto pitanje kvota svaki bi iskusni pregovarač rekao da se ono može riješiti. Važna tema su nasuprot tomu državne pomoći: Jedna Velika Britanija koja se iz ideoloških razloga uvijek protivila državnoj podršci privatnom sektoru iznenada je otkrila potrebu da subvencionira tehnološke koncerne.

Recesija izazvana Covid – 19 uvjerila je mnoge torijevce o tome da bi troškove No – deal šoka mogli sakriti iza troškova izazvanih virusom

Kao na svim pregovorima, na kojima učestvuje premijer Boris Johnson, zamagljivanje i galama u nedjeljnim izdanjima novina usmjereni su na vlastite građane. U drugoj liniji smišljeni su za to da zbune partnera u pregovorima. Moja sumnja je da će Johnson jednoga dana inscenirati izlazak i objasniti Brexit bez dogovora, da bi kod ribe, kod državne pomoći i sa aspekta Sjeverne Irske ostvario minimalne prednosti. Obje prijetnje posljednjih dana su tu zato da bi se stvorio Casus Belli za takav izlazak iz pregovora.

Recesija izazvana Covid – 19 uvjerila je mnoge torijevce o tome da bi troškove No – deal šoka mogli sakriti iza troškova izazvanih virusom. Britanski budžetski deficit treba ove godine iznositi 320 milijardi funti – nasuprot 57 milijardi prošle godine. Kraljevstvo očekuje u narednih pet godina deficite u dvostrukoj visini od ranije prognoziranih cifara i odnos dugova prema bruto domaćem proizvodu će time prekoračiti sto procenata. Dakle političari su spremni, inscenirati “No Deal”- čak i samo da bi sačuvali šansu da zadovolje Johnsonovu biračku bazu, koja se na osnovu njegovog katastrofalnog ophođenja sa pandemijom počela raspadati.

Kako se torijevci spremaju na grubi prekid pokazuje da je osnovni britanski problem u “suverenitetu“. Moto „povratiti kontrolu“ motivirao je 52 posto britanskih građana da 2016. glasaju za Brexit. Johnson je ovaj moto uzeo za svoj cilj što mu je na izborima za Westminster prošlog decembra donijelo ubjerdjivu pobjedu. Ova mantra – „povratiti kontrolu nad našim novcem, našim granicama i našim zakonima“ – ukorijenila se kod tori političara.

Pod Johnsonovom prethodnicom torijevci su sanjali o tome da bi se Velika Britanija mogla osloboditi iz svih zajedničkih standarda i postati „Singapur na Temzi“. Pod Johnsonom ovaj san je postao sve grozničaviji.

Međutim „suverenitet“ se ne može više obrazložiti novcem, granicama ili čak zakonima. On se bazira na standardima koje države EU međusobno dijele – u tehnologiji, u trgovini, u finansijama, u poljoprivredi, kod duhovnog vlasništva i kod potrošačkih dobara.

Pod Johnsonovom prethodnicom Theresom May torijevci su sanjali o tome da bi se Velika Britanija mogla osloboditi iz svih zajedničkih standarda i postati „Singapur na Temzi“. Ideja je bila deregulirano gospodarstvo sa niskim porezima koje bi moglo koristiti svoje prednosti protiv EU koja je više regulisana i založena na preraspodjeli – ne samo u finansijama, nego i u istraživanju, tehnologiji, uslužnim djelatnostima i proizvodnji.

Pod Johnsonom ovaj san postaje sve grozničaviji. Ne samo da će Velika Britanija prekinuti svoje trgovinske odnose sa EU, kako je on rekao u februaru, nego zemlja treba da postane globalna snaga koja će razbiti sve trgovinske blokove; “Čovječanstvo treba negdje jednu vladu koja je u najmanju ruku spremna, da se intenzivno založi za slobodnu razmjenu – zemlju koja je spremna da skine naočale Clarka Kenta, uđe u telefonsku govornicu i u lepršavoj odjeći supermena založi se za prava naroda svijeta da smiju međusobno slobodno kupovati i prodavati.”Velika Britanija će učestvovati u “multidimenzionalnoj šahovskoj igri” i istovremeno pregovarati sa SAD, Commonwealthom, Japanom i EU – i, ne zaboraviti, sa Kinom i Indijom.

Deglobalizacija je činjenica i u sljedećih 25 godina jedino pitanje će biti ko dobija i ko gubi

To je uvijek bila iluzija. Već prije Corona krize trgovinska vrijednost globalne razmjene roba je opadala – naprimjer u 2019. za tri posto na osnovu rastuče protekcionističke politike SAD i geopolitičkih napetosti usporio se i rast trgovine sa uslugama. Ideja, da bi Ujedinjeno kraljevstvo to samostalno moglo promijeniti je određena pretjeranim samopouzdanjem isto kao i ponovljene prijetnje torijevaca da će poslati jednu jedinu fregatu da bi uticali na ravnotežu snaga u Južnokineskom moru.

U svakom slučaju Covid – 19 je promijenio svijet. Sa pandemijom nacionalne države su počele da nabavljaju osobnu zaštitnu opremu i respiratore, da sakupljaju i konfiskuju, da zatvaraju granice, da svojim građanima daju prednost u liječenju i da se međusobno optužuju za posljedice. I kada budemo imali vakcinu nasta će gužva kome ona pripada i kako treba da se raspodjeli – to će svijetu novu lekciju o borbi svih protiv svih.

Deglobalizacija je činjenica i u sljedećih 25 godina jedino pitanje će biti ko dobija i ko gubi. Uprkos svoj retorici o slobodnoj trgovini moraju se akcije Britanaca posmatrati sa aspekta da je politika tamo u rukama ljudi koji razumiju činjenice. Dominic Cummings, Johnsonov glavni savjetnik – koji je na lošem glasu jer je za vrijeme lockdowna posjetio svoju porodicu u sjevernoj Engleskoj – možda doduše nije u poziciji da se drži osnovnih pravila javnog zdravlja ali on poznaje tehnološku branšu. Jedan vodeći menadžer jednog globalog tehnološkog koncerna izjavio mi je prošlog mjeseca da će se tehnološki svijet „balkanizirati“. U zoom razgovorima moćnih ovo se sada akceptira kao nepovratno.

Strategija jastrebova među konzervativcima sastojala se uvijek u nastojanju što prije ostvariti Brexit bez dogovora i sa Trumpovom vladom postići okvirni dogovor. Međutim to je riskantna igra pokera

Ne radi se jednostavno samo o tome da se kineski koncern Huawei izbaci iz okosnice interneta. Evropskim političarima je jasno da kao protutežu moraju stvoriti jednog evropskog 5G šampiona tržišta time što će ponovo spojiti dijelove nekadašnjih evropskih telekomunikacionih divova i dati im transnacionalnu formu državne pomoći. I u pogledu platformi „socijalnih medija“ upućeni vjeruju da će postojati separatna EU regulacija sadržaja, standarda oglasa, autorskih pravila i konačno koncerna.

Možda će se Facebook, Google i Amazon raspasti i to ne na osnovu principa natjecanja. Ali oni moraju prihvatiti da u Evropi i Americi egzistiraju kao u osnovi razdvojene jedinice dok će iz Kine i kineski dominiranih zemalja biti isključeni.

Britanska vlada razumije da najvažnije zapadnoevropske EU vlade misle ozbiljno sa konsolidacijom – od tehnologije preko bankarstva i industrije vozila do finansijskih tržišta.

Strategija jastrebova među konzervativcima sastojala se uvijek u nastojanju što prije ostvariti Brexit bez dogovora i sa Trumpovom vladom postići okvirni dogovor. To međutim nije, kako se ispostavlja, nikakav “multidimenzionalni šah“, nego riskantna igra pokera sa visokim ulozima.

I zbog toga želi se Kraljevstvo osloboditi svih ostataka evropskih pravila o državnoj pomoći. U pravom Singapuru u svim vodećim preduzećima svih sektora su prodrli državni interesi. Tamo vlada, kako naglašava Guy de Jonquieres iz Evropskog centra za internacionalnu političku ekonomiju, temeljno plansko narodno gospodarstvo sa visoko plaćenom i veoma talentovanom državnom birokratijom koja je odgovorna za gospodarski uspjeh.

Iza neprijateljske retorike prema strancima projekt Brexit autoritarnih britanskih desničara se promijenio: od „raja slobodnog tržišta“ u državom podsticaju vodeću silu u području inovacija i tehnologije.

Iza neprijateljske retorike prema strancima projekt Brexit autoritarnih britanskih desničara se promijenio: od „raja slobodnog tržišta“ koje dobija utrku za najminimalnije propise u oblasti ekologije i tržišta rada u jednu (implicitno) državom podsticanu vodeću silu u području inovacija i tehnologije. To je ono šta stoji iza Cummnigsove kampanje da se razgradi javna uprava i zamjeni meritokratijom koncerna. I to je ono šta se skriva iza govora državnog ministra za poslove kabineta i zagovarača Brexita Michael Govea iz juna u kome je on hvalio Franklina D. Roosevelta i Antonia Gramscia.

Zašto to torijevci rade? Jer to znaju. Jer je otpor protiv nacionalističke, neoliberalne strategije rascjepkan između laburista, liberalnih demokrata, škotske nacionalne partije i Zelenih – partija koje na svim izborima (britanski većinski izborni sistem) pokušavaju jedni drugima da oduzmu glasove. I jer u Velikoj Britaniji, gdje torijevcima prijateljska štampa i konzervativni radio imaju slobodne ruke, postoji široka baza za neprijateljstvo prema strancima.

Cummings i drugi ljudi oko Johnsona pripadaju sigurnosnoj tehnokratiji koja je ubjeđena u to da će moći istovremeno preurediti britansku armiju, napraviti britanski pandan General Electricu, ugušiti u začetku projekat škotske nezavisnosti i opet izgraditi britanski imperijalizam – sa Accenture, McKinsey i Palantirom u ulozi Robert Clive od Indije (prvog britanskog guvernera Bengalije).

Oni vjeruju ovim fantazijama pošto je nemoguće postaviti se stvarnosti: Britanija, kojom oni vladaju, je sada podređena sila sa opadajućim uticajem i raspadajućom infrastrukturom. Samo ako Evropa ne uspije, mogla bi ona procvjetati, ali – tragično za nju – Evropa će uspjeti.

Paul Mason je autor i TV novinar. Njegova knjiga: Postkapitalizam: Osnove nastupajuće ekonomije objavljena je 2016. a Jasna, svijetla budućnost – Radikalna odbrana humanizma 2019. godine.

ipg-journal.de

Izvor

[balkantimes]

Multilateralni sistem: koristite ga ili ga izgubite

Azijska preduzeća i domaćinstva oslanjaju se na globalni sistem pravila i institucija za poslovanje u inostranstvu. Taj je globalni sistem napadnut, a azijske vlade tek treba da se mobiliziraju da ga zaustave. 

Vlade u regiji oslabe sistem svaki put kada više vole kratkoročne bilateralne zavoje od dugoročnih multilateralnih rješenja; od upravljanja napetostima između SAD-a i Kine do odgovora na COVID-19. Sada je vrijeme da azijske vlade pokažu vođstvo u globalnom sistemu i njegovoj reformi. Ako ga ne koriste, izgubit će ga.

Njegov gubitak bio bi veliki problem za region. Azija se za svoj prosperitet oslanja na globalni sistem. Azijske vlade oslanjaju se na Svjetsku trgovinsku organizaciju da riješi trgovinske sporove i oslanjaju se na globalna trgovinska pravila za većinu svoje trgovine. Oslanjaju se na Pariški sporazum za rješavanje klimatskih promjena, SZO za rješavanje globalnih zdravstvenih izazova i međunarodno pravo za jačanje sigurnosti. Azija se za ulaganja, finansije i stabilnost oslanja na globalni finansijski sistem koji predvode SAD.

Globalni sistem je vitalni za interese Azije. Ipak, jedno po jedno, globalna pravila i institucije podrivaju se posljednjih godina. Sjedinjene Države zaustavile su postupak rješavanja sporova WTO-a, pokazale prezir prema trgovinskim pravilima i trgovinskim partnerima, povukle se iz Pariškog sporazuma i smanjile financiranje SZO. Ujedinjeno Kraljevstvo zaprijetilo je kršenjem međunarodnog zakona u svojim pregovorima o Brexitu. Kina je odgovorila na američka neskladna trgovinska pravila upravljanom trgovinom i pokazuje nepoštovanje međunarodnog zakona o ljudskim pravima u Hong Kongu i postupanja prema Ujgurama u Xinjiangu. Sjedinjene Države, Kina, Japan i Južna Koreja izdvojile su multilateralni sistem u trgovinskim sporovima. Tijekom krize COVID-19 suradnja i solidarnost globalne financijske krize zamijenjena je konfrontacijom i sumnjom.

Multilateralni sistem je daleko od savršenog. Fragmentiran je, neefikasan i zastario. Prošlo je 27 godina otkako je WTO zaključio sveobuhvatan trgovinski krug. Njegova trgovinska pravila šute o digitalnoj ekonomiji, protoku podataka, subvencijama, državnim preduzećima, transferu tehnologije i svim stvarima koje podstiču tenzije danas. Pokušaji da se praznine zapune plurilateralnim i stotinama bilateralnih trgovinskih sporazuma stvorili su rezance neefikasnih i nekompatibilnih pravila kojima se preduzeća i domaćinstva bore.

Finansije nisu ništa bolje. MMF nema previše resursa da bi se mogao odbraniti od široko rasprostranjenog šoka. Njegova upravljačka struktura je iz prošlih vremena. Zemlje se i dalje beznadno oslanjaju na američki dolar, trudeći se da izgrade planine skupih rezervi koje odvraćaju resurse od razvojnih programa, a istovremeno štete američkom izvozu i rastu trgovinske tenzije. Pokušaji stvaranja regionalnih zamjena za MMF učinili su krizne reakcije sporijim i manje efikasnim, često stvarajući lažni osjećaj sigurnosti.

Bilo da se radi o trgovini, finansijama, tehnologiji, klimi, ljudskim pravima ili geopolitičkom sukobu, globalni sistem nije uspio pratiti rastuću potrebu za međunarodnom saradnjom. Ali ovi nedostaci trebali bi nadahnuti reformu, a ne povući se. Ako zastarjela pravila trgovine podstiču tenzije, rješenje je ažurirati pravila trgovine, a ne dopustiti da se još više trgovine odvija izvan pravila. Globalni problemi zahtijevaju globalna rješenja. Ipak, odgovor mnogih zemalja, posebno Sjedinjenih Država, bio je napuštanje sistema, stvarajući više problema i tenzija u tom procesu.

Napori Azije da zaštiti globalni sistem nisu srazmjerni njenim poticajima da to učini. Ovisnost Azije o globalnom sistemu zasnovan na pravilima znači da ima ogroman udio u zaštiti. Previše azijskih vlada nepromišljeno je favoriziralo kratkoročne bilateralne zavoje oko dugoročnih multilateralnih rješenja. Odgovori na COVID-19 usredotočeni su na bilateralne ugovore o trgovini opremom za ličnu zaštitu, cjepivima, granicama i financijskom podrškom, umjesto na promociju regionalne ili globalne suradnje. Pokušaji upravljanja izlivanjem tenzija između SAD-a i Kine često su bili dvostrani, a ne rad s drugim zemljama u regiji koje se nalaze u potpuno istom čamcu. Iako je Indonezija pokazala vodstvo u zalaganju za reformu WTO-a u G20, premali broj azijskih zemalja ju je podržao,

Postoji bolji način. Ako Azija želi da multilateralni sistem opstane, mora ga promovirati, koristiti i, što je najvažnije, reformirati. Američko-kineske tenzije, u kombinaciji s američkim predsjedničkim izborima u novembru, otežavaju reforme. Suradnja s drugim zemljama u regiji je najbolji način za izgradnju podrške. COVID-19 pružio je mnoge mogućnosti za multilateralnu suradnju: od financijske stabilnosti, regionalnih putnih protokola i distribucije COVID-19 dijagnostičkih testova i tretmana, do sigurnosti hrane, koordinirane strukturne reforme i unapređenja vodećeg azijskog trgovinskog sporazuma, Regionalnog sveobuhvatnog ekonomskog partnerstva. Samit G20 u novembru prilika je za Australiju, Japan, Južnu Koreju i Indiju da surađuju s Indonezijom kako bi zahtijevali više od retorike o reformi WTO-a.

Azija bi trebala identificirati praktične i konstruktivne načine za angažiranje Sjedinjenih Država u regiji. Ako su ankete tačne i novembar donese predsjednika Joea Bidena, njegov novi plan daje područja za potencijalnu saradnju, uključujući jačanje regionalne akcije na klimatskim promjenama, izgradnju konsenzusa o principima i pravilima oko infrastrukture i investicija, jačanje domaćih energetskih sistema, promicanje regulatorne dosljednosti digitalna ekonomija i postavljanje zajedničkih standarda za nove tehnologije.

U glavnom eseju ove sedmice Chris Legg govori o novom multilateralnom sistemu: azijskoj banci za infrastrukturne investicije (AIIB) nadahnutoj Kinom, koja je nedavno na godišnjem sastanku 2020. obilježila četiri i po godine poslovanja. Sastanak se fokusirao na to kako nadograditi uspjeh AIIB-a u uspostavljanju kao cijenjenog multilateralnog finansijera kvalitetnih infrastrukturnih ulaganja, istovremeno se okrećući u znak podrške odgovoru svojih članova na COVID-19. Pitanje je sada osigurati da AIIB ostane sidro za konsenzus u regiji.

Ima pitanja koja treba riješiti, upozorava Legg. Koliko daleko Banka treba da nastoji da se transformiše u globalnog za razliku od regionalnog zajmodavca? Da li treba da proširi svoje poslovanje više prema projektnom ciklusu i kako treba da nastoji da utiče na okruženje za ulaganja i politike? Treba li Banka graditi na nekim aspektima svog odgovora na COVID-19, poput kreditiranja socijalne infrastrukture? Kako može bolje odgovoriti na potrebe članova sa niskim primanjima bez traženja dodatnih grant sredstava?

Geopolitika je važan podtekst svih ovih pitanja. Ključni izazov je odrediti opseg za proširenje uloge AIIB-a u promociji tehnološki omogućene infrastrukture, ali ‘razmislite o tome kako bi podrška kineskih banaka za tehnologije prepoznavanja lica mogla biti pogrešno protumačena’, napominje Legg. ‘Na svim tim frontovima, težnje će trebati biti ublažene dobrom političkom prosudbom. Povećane geopolitičke tenzije nisu korisne za prošireni dnevni red ‘.

Kako se puni utjecaj COVID-19 razotkriva, dvije su stvari sigurne: vlade će očajnički trebati rast, a svijet s oslabljenim globalnim sustavom značit će sporiji oporavak za sve.

Izvor

[balkantimes]

Normalizacija odnosa između UAE i Izraela

Izrael i Ujedinjeni Arapski Emirati dogovorili su se o normalizaciji diplomatskih odnosa i suspendovanju aneksije Zapadne obale. Sporazum je izazvao miješane reakcije širom svijeta.

Saeid Abedpour

Izrael do sada nije imao diplomatske odnose sa zaljevskim državama. U arapskom svijetu Izrael trenutno ima ambasade samo u Jordanu i Egiptu. Sada zemlja želi svoje napore usmjeriti na jačanje odnosa s drugim “arapskim i islamskim” zemljama.

Saopćenje o normalizaciji odnosa između UAE i Izraela u ovom vremenskom presjeku ima za cilj predstavljanje dobitnog tiketa na budućim američkim predsjedničkim izborima.

Donald Trump, američki predsjednik, je u saopćenju objavio kako su Izrael i UAE postigli sporazum „o potpunoj normalizaciji odnosa“.

Prema zahtjevima Trumpa i uz potporu UAE, Izrael je objavio upravljanje nad regionima spomenutim u ‘mirovnom planu po mjeri Trumpa’ i ova država će napore fokusirati na proširenje odnosa sa ostalim arapskim i islamskim zemljama.

Delegacije Izraela i UAE susrest će se u narednim sedmicama kako bi potpisale bilateralne sporazume u oblasti kapitala, turizma, direktnih avio linija, sigurnosti, informacija, tehnologije, energetike, zdravstva, kulture, ekologije, uspostave ambasada i svega onoga što je u obostranom interesu ovih zemalja.

Izrael i UAE priključit će se Americi u pravcu početka jednog strateškog programa za Bliski Istok i proširenje diplomatske, trgovinske i sigurnosne saradnje.

Na tragu toga, nakon Egipta i Jordana, UAE će biti treća arapska zemlja koja će uspostaviti zvanične i javne odnose sa Izraelom.

U vezi sa ovim sporazumom, američki je predsjednik rekao: „Danas je postignut veliki uspjeh! Povijesni sporazum o miru između dva naša dobra prijatelja, Izraela i UAE!“

Robert O’ Brien, savjetnik za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika, je objavio kako će sporazum o normalizaciji odnosa između Izraela i UAE biti potpisan u Bijeloj kući.

Za Trumpa koji nema nikakvih postignuća kada se radi o vanjskoj politici prema Iranu, Kini i Sjevernoj Koreji, ovaj sporazum ima iznimnu važnost. On će ga koristiti u propagandne svrhe u izbornim debatama naročito imajući u vidu pandemiju korone i ekonomsku nestabilnost.

Biden, Trumpov predsjednički protivnik, ovaj sporazum je nazvao ‘povijesnim korakom’, ali Biden isto tako zna da će svu korist od ‘povijesnosti’ ovog sporazuma polučiti Trump.

Trump je ovim sporazumom jednom strijelom pogodio nekoliko ciljeva. Jedan je pomoć Netenyahuu kako bi učvrstio svoju poljuljanu poziciju u strukturi vlasti, a drugi je zadobijanje glasačkog tijela američkih jevreja. Jevreji obično glas daju demokratima i Biden ništa nije prepustio slučaju kada je Blinkena postavio za savjetnika.

Ali ovaj sporazum ima važnost i za UAE i Saudijsku Arabiju. Ovaj sporazum će ukloniti njihovu zabrinutost vezano za ‘Ameriku bez Trumpa’ jer ulaskom Izraela u sigurnosno-vojne i političke relacije sa UAE, američke vlade ne mogu poput Trumpa ‘koketirati’ u prodaji sigurnosti.

Ne zaboravimo da Trump nije bio spreman zbog napada na postrojenja Aramca, a na zahtjev Saudijske Arabije, napasti na Iran. A i prije toga je izjavio da kada ne bi bilo Amerike zemlje poput Saudijske Arabije ne bi opstale ni dvije sedmice.

Njegov prethodnik Obama, također, nije bio spreman potpisati pakt o zajedničkoj odbrani sa zemljama članicama Vijeća za saradnju Perzijskog zaljeva i da na napad na jednu od zemalja članica  Vijeća gleda kao na napad na SAD.

Dakle, sa jedne strane sporazum između UAE i Izraela može umanjiti strah Ebu Dabija i Rijada za sutrašnjicu bez Trumpa, a Izrael će biti ‘pritješnjen’ regionalnim bilateralnim relacijama.

Sa druge strane, Obamin ‘zaokret prema Aziji’, i za Trumpova mandata izlazak Amerike iz regiona Bliskog Istoka, napose Perzijskog zaljeva. Izlaskom Amerike iz regiona zemlje poput UAE i Saudijske Arabije u region uvode izraelski faktor kako bi popunile ovu prazninu i kako bi u svoju korist okrenule ravnotežu regionalnih snaga.

Sporazum od strane UAE dolazi u trenutku kada je prije nekoliko dana Teheran, a na tragu razgovora ministara vanjskih poslova Irana i UAE, saopćio da je postigao sporazum o nastavku pregovora sa UAE na temelju ‘inicijative za mir u Hormoškom moreuzu’.

Naravno, relacije između UAE i Izraela ne predstavljaju ništa novo, već njihovo javno obznanjivanje je postala vijest. Ovim javnim obznanjivanjem ova zemlja će se više naći na udaru grupa palestinskog otpora. UAE će imati više štete od toga.

Prisustvo Izraela u ovoj zemlji će još više pojačati osjetljivost kod grupa palestinskog otpora što bi eventualno, moglo dovesti do eskalacije djelovanja protiv stranih okupatorskih snaga u regionu.

S druge strane, imajući u vidu suprotstavljanje naroda ovih zemalja normalizaciji odnosa sa Izraelom – što su pokazale ankete – još će više produbiti jaz između vlastodržaca i naroda.

Ovaj sporazum je kod Palestinske autonomije nazvan ‘sramotnom trgovinom’. Palestinska samouprava je i kada se radi o ‘sporazumu stoljeća’ svoju tolerantnu politiku tokom proteklih godina ocijenila kao uzaludnu i približila se grupama otpora, a sporazumom između UAE i Izraela više nego prije će se uvjeriti u pogrešnost svoje politike. Kako god, možda će Palestinska samouprava dati prednost važnoj ulozi koju joj je lider islamske revolucije ajetollah Khamenei namijenio na Zapadnoj obali i u oslobađanju Kudsa.

Iranski ministar vanjskih poslova Mohammad Javad Zarif u telefonskom razgovoru s generalnim sekretarom Palestinskog pokreta za islamski džihad osudio je pokušaj UAE-a za normalizaciju odnosa s Izraelom i naglasio: “Ove izdajničke akcije neće na bilo koji način utjecati na otpor palestinskog naroda.”

Izvor

[balkantimes]

Četiri američke strategije suprotstavljanja Kini

Odgovor na kineske mjere i neprijateljstvo prema Americi treba biti asimetričan i šokantan eda bi mogao temeljem principa iznenađenja polučiti najsnažniji utjecaj na komunističku partiju. Ukoliko američke sankcije prema Kini budu simetrične Peking će imati dovoljno vremena da se prilagodi i da prevlada sankcije.

Sajt američkog Kongresa objavio je članak o mogućim američkim opcijama suprotstavljanja Kini. U članku se, između ostalog kaže: Naredni američki predsjednik, ko god bio izabran od dva moguća kandidata, da li Donald Trump ili Joe Biden, bit će suočen sa najvećom prijetnjom koju će po Ameriku izazvati kineska komunistička partija. U tom smislu Washington može zauzeti četiri strategije prema Kini.

Prva strategija: Povratak Amerike sveobuhvatnoj saradnji sa svojim partnerima protiv Kine i nastavku politike ‘zauzdavanja Pekinga’, kakav kurs su slijedili raniji predsjednici i iz redova demokrata, i iz redova republikanaca.

Druga strategija: Direktno i vojnim putem uništiti kineske nezakonito uspostavljene baze u Južnom kineskom moru i tako pomoći Filipinima da povrate neka svokja ostrva; ukoliko bude potrebno dati vojni odgovor Pekingu zbog kršenja zakonā i prisvajanja obalne teritorije drugih zemalja, te zračnog prostora i cjelovitosti Japana i Tajvana.

Treća strategija: Nastavak dosadašnje strategije Trumpove vlade koja se temelji na zauzdavanju djelovanja i najoštrijoj mogućoj reakciji na kineska kršenja u sferi trgovine, ljudskih prava, slobodne plovidbe Tajvana u odnosu na ranije američke vlade.

Četvrta strategija: Sprovođenje informacijskih i finansijskih programa slabljenja komunističke vlade Kine što na koncu može rezultirati miroljubivom promjenom kineskog režima i uspostavom jedne demokratske vlade čime bi regioni poput Hong Konga, Tajvana, Tibeta i Mongolije mogli steći nezavisnost.

Naravno, sve ove opcije u sebe uključuju rizik direktnog vojnog sučeljavanja sa Kinom. Naravno primjena prve strategije je najvjerovatnija opcija i moguće je da ona dovede do ideološkog i etičkog poraza Zapada prema Kini kao u strategiji “pobjede bez rata” o kojoj je pisao kineski mislilac Sun Tzu, a ova metoda je primjenjiva u vidu ratnih tehnika, plasiranja lažnih informacija posredstvom komunističke partije Kine. Uprkos tome, veliki broj kritičara rascjepkane politike Trumpove administracije prema Kini predlažu povratak upravo ovoj politici ranijih administracija s tim da ide ukorak sa realnim stajalištima.

Ovo stajalište su u svom radu iznijeli Michael Green i Eivan Modirous koji su u administracijama Georga W Busha i Baracka Obame obnašali dužnost organiziranja okruglih stolova za Aziju. U članku se izražava žaljenje prema Hong Kongu kao i pesimizam da će Zapad reagirati na ovo: Novi kineski zakon predstavlja duboku tragediju za narod Hong Konga, a Međunarodna zajednica ne čini ništa da zaustavi primjenu ovog zakona. Trumpova administracija je predložila da pojača pritisak na vladu Hong Konga. Ali primjena ovakve politike može više od samog Pekinga dovesti u opasnost ekonomiju Hong Konga što bi na koncu značilo da ova regija dođe pod kinesku zastavu. Ovakav argument reflektira upravo onu pogrešnu percepciju koja je tokom četiri posljednje decenije paralizirala američku administraciju. Onda kada se na koncu prihvati čak i neprihvatljivo ponašanje Kina se podstiče da pogazi ograničenja. U ovom članku se navodi da bi se situacija sa Hong Kongom u prvom redu i na najbrži način reflektirala na Tajvan: “Ukoliko američka administracija ne pokaže dovoljno spremnosti za suprotstavljanje kineskoj prijetnji, moguće je da kineski lideri dođu do zaključka kako bi rizik i troškovi narednih vojnih koraka prema Tajvanu bili podnošljivi.”

Ali dok ova dva autora ističu neophodnost suprotstavljanja kineskoj eskalirajućoj politici iredentizma, ipak se izbjegava ukazati na odgovor koji je nužan u ovakvim prilikama: “Ciljane sankcije ne mogu proći bez troškova kada se radi o relacijama Washingtona i Pekinga ili naroda Hong Konga. Ali SAD mogu umanjiti štete prouzročene ovakvim koracima sprovođenjem sankcija koje bi se uvećavale a u koordinaciji sa drugim velesilama.” Ali u relacijama Kine i Amerike ne radi se o uzajamnim štetama već o sekundarnim sankcijama. Dinamika kineske politike koja se nastavlja tokom četiri protekle decenije ni u kojem slučaju nije prihvatljiva za Trumpovu administraciju. Uz to ograničavanje uzajamnih šteta u Hong Kongu također može izazvati ograničavanje direktnih šteta prioritetnih ciljeva: Dužnosnici Kine i Hong Konga koji nastoje ugušiti zahtjeve građana Hong Konga za američkom pomoći.

Odugovlačenjem sa opsežnim i potpunim sankcijama Pekingu se daje dovoljno vremena da se prilagodi situaciji i da ukloni sankcije. Primjena ovih sankcija u simetričnoj formi bi značila da će nicijativa djelovanja biti u rukama Pekinga koji bi u tom slučaju mogao odlučivati do koje mjere će trpjeti pritisak zarad ostvarenja svojih ciljeva. Jedan asimetrični odgovor bi ostavio većega traga i izazvao bi veći šok. Tehnika je to koju je Trumpova administracija upotrijebila u trgovinskom ratu sa Kinom.

Naravno veoma je pohvalna saradnja sa partnerima i saveznicima ali samo onda ukoliko ne vodi ka političkoj pasivnosti usljed odsustva zajedničke motivacije za izvrgavanjem Kine pritiscima, kao što je to bilo ranije između Amerike i zemalja jugoistočne Azije i Međunarodne zajednice.

Naravno da primjena sankcija protiv Kine za washington ne može proći bez troškova, ali su ovi troškovi mnogo manji nego u slučaju vojnog sučeljavanja što se može odraziti na dvije ostale strategije u odnosima dvije zemlje.

Premda je sadašnja strategija Trumpove administracije ‘zauzdavanja Kine’ naišla na ljutnju Pekinga, ali za buduću administraciju – bila ona Trumpova ili Bidenova – bolje je da primjeni strategiju miroljubive promjene Kine koju je Nixon nazvao ‘promjena Kine’.

Ova politika će predstavljati otvorenu kampanju s ciljem slabljenja kineskog komunističkog režima isto onako kako ovaj režim, i tajno i javno, nastoji oslabiti svjetske demokracije. Sprovođenje ove kampanje bi bilo i na finansijskoj i na političkoj ravni: primjena novih sankcija protiv Pekinga usljed nemogućnosti Kine da sprovede prvu fazu trgovinskog sporazuma; primjena potpunih sankcija vezano za ljudska prava zbog kineskih koraka u Hong Kongu, Tibetu i regijama s muslimanskim stanovništvom. Sekundarne sankcije usmjerene na kineske trgovinske partnere te uklanjanje svih kineskih kompanija sa američke berze. Autor ovoga rada smatra kako će se ovim koracima umanjiti kapacitet kineske vlade u jačanju pritiska nad vlastitim narodom a doprinjet će i smanjenju međunarodnog neprijateljstva. Uz to, ova kampanja bi obuhvatala i medijski rat koji bi vodili američki mediji s ciljem prezentiranja istine kineskom narodu o dužnosnicima komunističke partije Kine.

Izvor

[balkantimes]

Saveznici SAD-a  u čuđenju dok američki rivali likuju

Trumpov neuspjeh u sazivanju sastanka G-7 samo je posljednji udarac američkom urušavajućem prestižu usprkos državnim nemirima.

 KEITH JOHNSON

Kada je njemačka kancelarka Angela Merkel prošli tjedan odbila poziv da se pridruži američkom predsjedniku Donaldu Trumpu u Washingtonu na samitu G-7, a tadašnji britanski premijer Boris Johnson odbacio Trumpove planove za povratak Rusije u grupu, to je podvuklo. kako su američki saveznici i partneri snažno stali na američko vodstvo usred pandemije i nasilnog odnosa prema demonstranata.

Odbijanje Merkel, kao i slični potezi drugih njemačkih i evropskih zvaničnika svjedoči o njihovoj užasnutosti kada je riječ o nasilju na ulicama Amerike i odstupanju od osnovnih vrijednosti koje je Washington uvijek propovijedao.

Američki rivali u međuvremenu likuju. “Ovo je slavlje za Komunističku partiju Kine, i za Kremlj, i sve ostale jake snage koje su zaista nesigurne”, rekao je Sascha Lohmann, stručnjak za američku unutrašnju i vanjsku politiku pri Njemačkom institutu za međunarodna i sigurnosna pitanja. Kina je spremno koristila američke rasne tenzije, proteste i nasilne provale kako bi se povukla u jeku američkih kritika. Glasnogovornik iranskog ministarstva vanjskih poslova ponudio je suosjećanje Amerikancima koji se suprotstavljaju “državnom ugnjetavanju”. Čak se i Venecuela oglasila ..

Sve u svemu, scene emitirane širom svijeta tokom proteklog tjedna bijesne policijske brutalnosti, slike upotrebe suzavca, neprovjereni napadi na novinare, američki vojnici i paravojne jedinice koji preuzimaju ulice Washingtona i zabarikadiraju Bijelu kuću su ogroman udarac moralnom kredibilitetu Sjedinjenih Država. Desetljećima su američki diplomati bili u stanju manje ili više uvjerljivo nagovarati druge zemlje da poštuju ideje poput slobode štampe i prava na mirne proteste. E sad, takve poruke, dolazeći za petama američkog odricanja od vrlo multilateralnog poretka koji je pomogao u izgradnji, sve više padaju u vodu.

„Ono što se dogodilo prošle sedmice možda je katalizator ovog gubitka povjerenja u SAD i njihove tradicionalne uloge „ svjetionika nade “i svih tih sjajnih koncepata“, rekao je Lohmann. Za mnoge koji su na iskušenju da odbace Trumpove godine kao aberaciju koja ne odražava stvarnu Ameriku, najnovije otkrivanje otvara oči, rekao je.

„U toku je provjera realnosti među evropskom publikom koja je tokom proteklog desetljeća živjela sa vrlo idealiziranom slikom Sjedinjenih Država“, rekao je.

Naravno, postoji izvjesna slijepa točka u reakciji Europe na najnoviji slom američkog društva. Dok je povjerenik Europske unije tvrdio da se takvi prizori policijske brutalnosti koji su potaknuli stalni protesti ne mogu dogoditi u Europi, već postoje. U proteklih godinu dana, španske snage sigurnosti žestoko su obrušile Katalonce koji se zalažu za neovisnost, a francuska policija se ljuto obrušila na protestante žute prsluke.

Ali, bez sumnje, prošla sedmica je jasno pokazala licemjerje Sjedinjenih država i njihovih osuda zemlja poput Irana, Kine i Rusije – česte mete američkog moralnog prezira – s nestrpljenjem uhvatile. Zbog toga je američkim diplomatama mnogo teže osuditi križanje Kine na prosvjednike u Hong Kongu ili prozvati iranske ekscese u borbu protiv vlastitih prosvjednika, ili kritizirati postojanu eroziju Mađarske od vladavine zakona, ili dokumentiranu brutalnost Mjanmara u borbi protiv vlastitog manjinskog stanovništva. Sjedinjene Države su decenijama glasno osuđivale Kinin brutalni pohod protiv demonstracija protiv demokratije na Trgu Tiananmen, koji se dogodio prije 31 godina. Ipak ove sedmice, vodeći republikanski senator, Tom Cotton iz Arkanzasa, pozvao je da američke trupe budu oslobođene američkih demonstranata u ime očuvanja „reda i zakona,

Mnoge Trumpove administracije, od napada na NATO i nametanja carina bliskim saveznicima, do povlačenja važnih međunarodnih organizacija poput Svjetske trgovinske organizacije i Svjetske zdravstvene organizacije, već su potkopale europsko povjerenje u američko vodstvo.

U Francuskoj je američki pokolj protekle sedmice samo vrhunac godina razočaranja Sjedinjenim Državama. Francuska i Sjedinjene Države su se 2003. doživjele sraz u ratu u Iraku, a odnose su dodatno poboljšale zloupotrebe SAD-a tokom antiterorističkih kampanja. Iako su nade bile velike tijekom godina Baracka Obame, neaktivnost SAD-a u Siriji posebno je razočarala francuske kreatore politika, koji su se osjećali iznevjerenima u njihovom temeljnom interesu. A onda je došao Trump.

Pod uvjetom da je za mnoge u Njemačkoj i širom Evrope teško da je tek prošli tjedan pokvario iluzije. Mnoge Trumpove administracije, od napada na NATO i nametanja carina bliskim saveznicima, do povlačenja važnih međunarodnih organizacija poput Svjetske trgovinske organizacije i Svjetske zdravstvene organizacije, već su potkopale europsko povjerenje u američko vodstvo.

Jasno je da ovo nije prvi put da je stajanje Sjedinjenih Država u očima svijeta ugroženo zbog nereda kod kuće. Nativistička imigracijska politika u prvoj četvrtini 20. stoljeća potkopala je američki utjecaj, naročito u Aziji. Rasne podjele uvijek su pružale hranu neprijateljima, kao što su to činile tokom hladnog rata, kada su Sovjetski Savez i Kina iskoristili ono što su američkim licemjerjem smatrali da odvoje američke meke snage. Atentati, neredi i antiratni protesti 1968. godine omalovažili su sposobnost Amerike da djeluje kao svjetionik na brdu u globalnoj ideološkoj borbi. Velika financijska kriza 2008.-2009. Oslabila je sposobnost SAD-a da se suprotstavi privlačnosti državnog kapitalizma u kineskom stilu.

Ali jedna velika razlika sada je prividni vakuum nacionalnog vodstva koji bi se mogao uzdići iznad podjela i ponuditi svijetu drugačiju viziju Amerike, rekao je Robert Zoellick, bivši visoki američki diplomata u više republikanskih administracija.

„Pod Trumpom, administracija se nije potrudila ponuditi liderstvo, bilo praktično, sistemsko ili u veće svrhe. Sve je to transakcijsko. I lično njemu. Dakle, administraciji nema jastuka ili otpornosti “, rekao je, uspoređujući Trumpove poruke tijekom prošlog tjedna s pomirljivim i uzdižućim riječima koje su ponudili bivši predsjednici poput Georgea W. Busha.

„Toliko ovisi o tome kako reaguju SAD, a ne samo vlada – baš kao što je to bilo slučaj sa Vijetnamom, Watergateom, atentatima, paljenjem gradova i raznim ekonomskim padovima i krizama.“

„Sjedinjene Države imaju sposobnost učenja i slušanja svojih„ anđela zaštitnika “, rekao je Zoellick. “Tako će vrijeme pokazati.”

Dok je Trump lovio u bunkeru u Bijeloj kući i poticao podjele, bivši predsjednici poput Obame, Busha i Jimmyja Cartera objavili su izjave kojima nastoje premostiti podjelu i ponovno ujediniti zemlju. Posebno s Obaminim bivšim potpredsjednikom, pretpostavljenim demokratskim kandidatom Joeom Bidenom, koji predvodi većinu anketa na izborima u novembru, promatrači u inozemstvu držali su se tih poruka koliko i trenutna administrativna retorika, primijetio je Lohmann.

Ali gledajući naprijed, možda je najveća ostavština Trumpovih godina za promatrače u Europi iznenadna nepredvidivost američke vanjske politike, koja se desetljećima zaustavljala na rubu vode, a koja je uključivala podršku slobodnoj trgovini, multilateralnim institucijama, demokraciji i ljudskim pravima. Trumpova sposobnost da u kratkom roku poništi veći deo Obamine ostavštine – praćena, možda, demokratskim predsednikom koji će preokrenuti većinu Trumpove politike – zasijala je zbrku i neizvesnost u glavnim gradovima saveznika.

„Ne možemo zaista vjerovati Americi, jer je američka riječ dobra samo onoliko koliko i predsjednik koji to kaže, a onda će sljedeća možda reći nešto sasvim drugo“, rekao je Nardon, stručnjak za Sjevernu Ameriku sa sjedištem u Francuskoj.

Osim protesta i puknuća i erozije američkog moralnog stava, gubitak povjerenja u ono što Amerika zaista stoji ostao je Europljanima oprezan.

„Male su šanse da se vratimo na konsenzus koji je vladao tokom poslednjih 70 godina“, rekao je Lohmann.

Sravnio je ono što se događa sada sa tradicionalnom nezaustavljivom politikom SAD-a o pružanju saveznog finansiranja nevladinim organizacijama koje zagovaraju ili omogućavaju pobačaj. Od 1984. godine, svaka republikanska administracija sistematski primenjuje „globalno pravilo o gagi“ ili „politiku City Cityja“, koja zabranjuje takvo finansiranje, dok ga svaka demokratska administracija odmah poništava. Taj isti bič, sugerirao je Lohmann, sprema se za cijeli paket američke vanjske politike.

„Kao da će politika Mexico Cityja ići globalno.“

Izvor

[balkantimes]

Može li vakcina postati društveno vlasništvo?

Građani dva puta plaćaju vakcine: kroz državne subvencije farmaceutskim grupama i zdravstveno osiguranje.

Izjavivši da će SAD imati prednost u snabdevanju vakcinom protiv korona virusa, Paul Hudson, direktor francuske farmaceutske grupe Sanofi, podsetio je svet da ljudsko zdravlje ostaje roba kao i svaka druga, čak i u situaciji kada je zaraza u toku, a preminulih se broje u stotinama hiljada.

„Američka Vlada ima pravo da bude prva kojoj će biti isporučene vakcine jer je prva u njih investirala preuzimajući rizik. Biće tako jer su SAD prve investirale pokušavajući da zaštite svoje stanovništvo kako bi pokrenuli ekonomiju“, rekao je.

Ova izjava još je jednom potvrdila je da se interes akcionara nalazi ispred interesa da se sačuva zdravlje ljudi.

U francuskoj javnosti Hudsonova najava da će SAD imati pravo preče kupovine vakcine izazvala je veliko uzbuđenje.

Socijalistička partija Francuske ovim povodom otvoreno je kritikovala neoliberalni ekonomski sistem koji počiva na načelu da se tržište samo organizuje bez ikakve regulacije države: „(Ovaj) sistem je takav da zarada uvek pripada privatnicima, a gubici ili investicije sistematski se prebacuju na kolektivni napor Francuza“.

Observatorija za transprentnost politike lekova poručila je povodom Hadsonove izjave: „Ovo nije ništa drugo do – ucena kako bi se dobila finansijska pomoć iz javnog budžeta“.

Da li se vlada stvarno ljuti ili se samo pravi ? – pitali su se brojni francuski analitičari. Da li je stvarno moguće da vlada nije znala da je američka vlada iz svoje strateške rezerve namenjen zdravstvenim krizama izdvojila 226 miliona dolara u istraživanja grupe Sanofi? Tim pre što je Serge Weinberg, predsednik upravnog odbora Sanofi, lični predsednikov prijatelj i zaštitnik koji ga je 2008. godine preporučio za zaposlenje u Rotschild banci.

Državni novac za privatnu industriju

Sanofi je svetski lider u proizvodnji vakcina i treća farmaceutska grupa po finansijskoj snazi u svetu. Ova grupa nastala je spajanjem dve velika javna farmaceutska preduzeća u Francuskoj. Svoj razvoj duguje francuskom javnom zdravstvenom osiguranju i državnoj agenciji za lekove.

Francuska država zbog istraživačke delatnosti oslobađa Sanofi poreza u visini od oko 150 miliona evra godišnje. Uz to Sanofi dobija i državne subvencije za naučna istraživanja.

Kada je o ovom novcu reč nema međutim govora da Francuska može da ima neka posebna prava „jer je preuzela rizik“ kako je to Paul Hudson rekao za SAD.

Na snazi je sistem po kome građani plaćaju prvi put za lek ili vakcinu tako što se od njihovog novca finansiraju subvencije farmaceutskim grupama za naučno istraživanje. Drugi put građani plaćaju kada vlasnik patenta dobija isplatu od javnog zdravstvenog osiguranja.

Francuski naučnici sa zavišću gledaju u susednu Nemačku. Kada je vlasnik privatne nemačke laboratorije CureVac hteo da proda svoju vakcinalnu tehnologiju SAD, Evropska komisija odmah je našla 80 miliona evra da bi ta tehnologija ostala u Evropi.

Ta suma je deset puta veća od novca koji francuska država godišnje odvoji za Nacionalnu agenciju za istraživanja (ANR). „Kako da se ne osećamo poniženima?“, pitao je javno Bruno Canard, direktor nacionalnog centra za naučna ostraživanja (CNRS).

Već godinama sve francuske vlade vode politiku prepuštanja zdravstva privatnom sektoru uključujući tu i medicinska istraživanja. Budžeti za državne laboratorije i bolnice sve su manji.

Državne laboratorije i istraživački institute prinuđeni su da traže od privatnih grupa da ih finansiraju. Tako privatne farmaceutske grupe kao Sanofi, daju novac državnim institutima i  bolnicama kako bi ovi sprovodili istraživanja pod njihovim nadzorom. Od rezultata tih istraživanja profit izvlače naravno samo privatne grupe. To je postalo normalno, iako je reč o parazitiranju privatnog sektora nad javnim i zapravo izvlačenju novca građana iz javnog sektora u privatne firme.

U jeku pandemije krajem aprila Sanofi je svojim akcionarima podelio dividende u visini od skoro četiri milijarde evra što je rekordni iznos od kada je ova farmceutska grupa stvorena. To je izazvalo protest sindikata zaposlenih koji smatraju da je taj novac trebalo investirati u istraživanja vakcina i lekova protiv korona virusa.

Strategija po mjeri dioničara

Ceo svet očekuje da bude pronađena vakcina protiv korona virusa.

Otvoreno je za sada pitanje da li će jedna farmaceutska grupa moći da dobije ekskluzivno pravo da izvlači dobit od otkrića vakcine i zarađuje kolosalne sume dok je polovina sveta u ekonomskoj krizi.

Patrik Biecheler, ekspert za farmaceutsku industriju, rekao je u intervjuu za radio Europe1 da će „velika petorka“ džinova farmaceutske industrije u svakom slučaju biti „dobitnik“, čak i ukoliko bi neka manja ekipa pronašla vakcinu. Nju bi prosto progutale velike grupe otkupivši je kako se to obično dešava u sličnim situacijama. Profit od vakcine na kraju bi tako završio u džepovima akcionara.

„Ili zarađujemo na zdravlju ljudi ili smatramo da je prvi cilj farmaceutske industrije da spašava živote“, zaključuje Biecheler i podseća da se isto pitanje postavilo u vezi sa vakcinom protiv bolesti SIDA.

Tieri Bodin, koordinator sindikata CGT u grupi Sanofi, smatra da je vreme za menjanje logike. „Sanofi bi trebalo da prestane da izvlači profit iz ove krize i da dozvoli slobodan pristup patentima kako bi se našao lek (za korona virus). Više nego ikada ranije postavlja se sada pitanje podruštvljavanja farmaceutske industrije“, rekao je ovaj sindikalni funkcioner.

Vakcine kao opšte dobro

Na nedavno održanoj generalnoj skupštini Svetske zdravstvene organizacije (WHO) izglasana je rezolucija kojom se podržava „hitno ukidanje prepreka“ za „opšti, brz i ravnopravan pristup“ vakcinama i za dobrovoljno ustupanje patenta za njih. Ova formulacija naišla je na osudu SAD koja je u njoj videla „loš signal pronalazačima“. Što se tiče farmaceutske industrije ona tvrdi da su patenti nužni da bi isplatili visoke troškove medicinskih istraživanja i prozivodnje.

Čuje se sve više glasova u prilog ideji da vakcine postanu opšte, svetsko dobro, besplatne za sve ljude i oslobođene zakona tržišta.

Pored nevladinih organizacija kao što je Oxfam, na to su u aprilu, između ostalih, pozvali i francuski predsednik Macron i nemačka kancelarka Merkel. Sa njima se slaže i Francis Collins, direktor glavnog državog zdravstvenog instituta u SAD (NIH).

Kineski predsednik Jinping izjavio je da će kineska vakcina kada bude razvijena biti opšte dobro dok zapadni mediji postavljaju pitanje da li je ovo najavljeno dobročinstvo „s predumišljajem“ radi širenja kineske zone uticaja i interesa.

Većina francuskih stručnjaka koji se ovih dana oglašavaju i tumače „aferu Sanofi“ kaže da sve zavisi od toga ko će pobediti u trci za vakcinom. Postoje dva glavna krupna finansijera. Prvi je američko Ministarstvo zdravlja koje finansira istraživanja Moderna Therapeutics i Sanofi.

Ako ova ekipa pobedi, male su mogućnosti da se dobrovoljno odreknu prava na patente.

Druga grupa je CEPI – međunarodna koalicija (Coalition for Epidemic Preparedness Innovations) bazirana u Norveškoj koja ima rezervu od 680 miliona dolara. Finansiraju je države, NVO i filantropske organizacije Fondacija Bill i Melinda Gates. Ako bi ova grupa pobedila u trci za vakcinom postoji mogućnost da se napravi neka pogodba oko patenata i prava na „intelektualnu svojinu“.

Više inicijativa pokrenuto je kako bi se ublažila primena  principa „prava na intelektualnu svojinu“ u slučaju vakcine protiv korona virusa. Neke države mogle bi da aktiviraju odrednicu iz ugovora Svetske trgovinske organizacije kojom se daje mogućnost državama da ne poštuju pravila o intelektualnoj svojini u „ekstremno hitnoj situaciji“.

Stručnjaci za međunarodno pravo međutim upozoravaju da su se u prošlosti zemlje u razvoju koje su aktivirale ovu odrednicu uglavnom našle pod prtiskom zemalja – vlasnika patenata, naročito SAD.

Daleko je vreme kada je amerčki naučnik Jonas Salk 1953. godine doneo odluku da se odrekne prava na patent za vakcinu protiv poliomielitisa u ime odbrane čovečanstva.

„Možemo li da imamo patent za sunce?“, upitao je tada začuđene novinare obrazlažući svoju odluku.

Izvor: Al Jazeera

[balkantimes]

Ubojstvo milijun Filipinaca najmračnija je tajna SAD-a

Istovremeno sa sukobima na Kubi, vodila se borba za još jednu španjolsku koloniju, Filipine, za koje se vjerovalo da će SAD-u donijeti prevlast na Pacifiku, no taj rat iako je na koncu odnio živote blizu sedam tisuća Amerikanaca i više od milijun Filipinaca, u američkoj povijesti rijetko se spominje, a u školskim udžbenicima postoji samo natuknica da je postojao.

Anri Paravić

Istovremeno sa sukobima na Kubi, vodila se borba za još jednu španjolsku koloniju, Filipine, za koje se vjerovalo da će SAD-u donijeti prevlast na Pacifiku, no taj rat iako je na koncu odnio živote blizu sedam tisuća Amerikanaca i više od milijun Filipinaca, u američkoj povijesti rijetko se spominje, a u školskim udžbenicima postoji samo natuknica da je postojao.

Španjolsko-američki rat iz 1898. godine, koji je trajao samo tri mjeseca, zauzima važno mjesto u povijesti, popularnoj kulturi i obrazovnom sustavu Sjedinjenih Američkih Država. Napisano je na stotine knjiga i snimljeno na desetak filmova o požrtvovnoj borbi američkih vojnika koji su se borili za oslobođenje Kubanaca od španjolske kolonijalne vlasti. Na gotovo mitski status uzdignuti su Rough ridersi (Grubi jahači) koje je predvodio budući američki predsjednik Theodore Roosevelt, a bitka kod San Juana u kojoj su oni izvojevali pobjedu, postala je središnjom točkom tog rata. Kako to s mitovima obično ide, većina događaja, za potrebe dnevne politike i kasnijeg mobiliziranja i educiranja nacije, u potpunosti je izmišljena.

Amerikancima kao ideja vodilja za rat sa Španjolskom nije služilo nikakvo oslobađanje potlačenih Kubanaca, nego su ih vodili čisto ekonomski i geopolitički razlozi. Sjedinjene Države u potpunosti su zagospodarile svojim teritorijem, tako da više nije moglo biti velike ekspanzije na Zapad, ni naseljavanja doseljenika uz popratno protjerivanje domicilnog indijanskog stanovništva. 1893. godine dogodio se i slom burze te je bila potrebna hitna akcija kako bi se konsolidiralo stanje i oči se nacije uprle u drugom smjeru. Španjolski imperij na izdisaju koji je u svojim rukama još uvijek držao Kubu bogatu šećernom trskom, bio je očigledna meta.

Na Kubi je u to vrijeme plamsao ustanak protiv Španjolaca što je bila još jedna olakotna okolnost. Kao povod za rat iskorištena je još do dana današnjeg  nerazjašnjena eksplozija na američkom bojnom brodu USS Maine koji je potonuo u havanskoj luci. Za to su optuženi Španjolci i američke trupe su se uz nezapamćenu pratnju tadašnjih medija, iskrcale na Kubu. Slabi Španjolci, bez mogućnosti da im iz udaljene domovine stigne ikakva pomoć, unaprijed su bili osuđeni na propast pa su pružili dosta mlak otpor. U samoj bitci za brdo San Juan, Rooseveltovi jahači, koji zapravo nisu ni bili jahači, budući da su im konji ostali na Floridi, jedva da su i sudjelovali te su imali samo jednog poginulog, violinista Theodora Millera, zeta Thomasa Edisona, a on je stradao od prijateljske vatre. Brdo koje se izvorno zvalo Cattle Hill (Kravlje brdo) zapravo su zauzeli Buffalo soldiersi, crni vojnici američke vojske. No, domaćoj publici željnoj, avanturističko-romantičarskih priča nisu mogli biti servirani crnci kao junaci nego je stvoren mit o Rooseveltu i njegovim neustrašivim junacima, a neglamurozno ime Kravljeg brda promijenjeno je u San Juan, što je zvučalo mnogo prikladnije. U tom kratkom ratu koji se zapravo može nazvati malo snažnijim puškaranjem, Amerikanci su izgubili tristotinjak vojnika, a Španjolci oko sedamsto. Kuba je postala prekomorski teritorij Sjedinjenih Američkih Država, a državni tajnik John Hay je po okončanju sukoba slavodobitno izjavio: ‘Bio je to divan mali rat’.

Tajni rat

No, istovremeno sa sukobima na Kubi, vodila se borba za još jednu španjolsku koloniju, Filipine, a taj rat iako je na koncu odnio živote blizu sedam tisuća Amerikanaca i više od milijun Filipinaca, u američkoj povijesti rijetko se spominje, a u školskim udžbenicima samo postoji natuknica da je postojao. Na Filipinima je već 1896. godine domaće stanovništvo diglo ustanak protiv kolonizatora, no kako su sve snage uložili u borbu s revolucionarima na mnogo bogatijoj Kubi, Španjolci su uspjeli postići dogovor s filipinskim vođom Emiliom Aguinaldom kojem su isplatili četiri milijuna dolara u današnjem novcu, dali amnestiju njegovim vojnicima i obećali ograničenu autonomiju Filipina. Bogati Aguinaldo koji je bio kineskog podrijetla, udobno se smjestio u Hong-Kongu gdje ga je zadesila neočekivana sudbina.

Po izbijanju španjolsko-američkog rata, oči američkog predsjednika Williama McKinleya i cijele njegove vlade bile su uperene na Kubu te nitko na Filipine nije ni pomišljao. Taj propust uvidio je pomoćnik ministra mornarice Theodore Roosevelt pa je, prije nego što je otišao na Kubu sa svojim jahačima u odsustvu svog pretpostavljenog koji je bio u bolovanju i bez ičijeg znanja, naredio pacifičkoj floti da krene na Filipine. Ratna eskadra je iz Hong-Konga pokupila bivšeg ustaničkog vođu, sadašnjeg bogataša Emilia Aguinalda, a američki komodor George Dewey mu je obećao da će biti novi predsjednik samostalne filipinske republike. Nepovjerljivi Filipinac tražio je pismenu potvrdu te izjave, na što mu je Dewey odgovorio da riječ američkog časnika vrijedi više nego stotinu potpisanih papira. Na putu prema Filipinima američka eskadra se zaustavila pokraj pacifičkog otoka Guam koji je bio u španjolskom posjedu. Iz krstarice USS Olympia ispalili su hitac kojim su Španjolce pozvali na predaju. Na iznenađenje Amerikanaca do njihovih brodova je u kanuu doveslao španjolski guverner Guama koji uopće nije bio svjestan da je u ratnom stanju te se zbunjenom Deweyu ispričao što nema granata da uzvrati počasni hitac.

Interes za Filipine

Po zauzimanju Guama Amerikanci su nastavili prema zaljevu Manile gdje je bila usidrena španjolska flota. Kada je vidio dolazak Amerikanaca, španjolski admiral Patricio Montojo, svoju je zastarjelu flotu od pet krstarica i pomoćnih brodova koji su odavno bili zreli za rezalište, nasukao uz obalu kako bi spasio čim više života svojih mornara. Neravnopravna bitka ubrzo je okončana, a od Montojeve flote su ostale samo plamteće olupine dok su Amerikanci imali jednu žrtvu, glavnog strojara s patrolnog broda USS McCulloch koji je uslijed pretjeranog uzbuđenja dobio srčani udar i preminuo.

Tek kada je komodor Dewey poslao brzojav o svojoj pobjedi, u Washingtonu su se zainteresirali za Filipine. Uvidjeli su da će im u ruke bez puno muke pasti strateški teritorij s kojega mogu kontrolirati Pacifički ocean i otvoriti trgovinske putove prema Kini i samim time postati globalna sila. Stoga su odlučili na Filipine poslati i kopnene snage.

Slika 1: Emilio Aguinaldo vodio je ustanak protiv Španjolaca na Filipinima

Prije napada filipinski vođa Aguinaldo se iskrcao na obalu te ponovno podigao ustanak. Ispričao je svojim vojnicima da iza njih stoji Amerika koja će ih podržati u borbi za slobodu te je u kratkom vremenu oslobodio cijele Filipine osim Manile u koju su se sklonili svi Španjolci. Kolonizatori se nikako nisu htjeli predati ustanicima bojeći se odmazde, pa su počeli tajne pregovore s Amerikancima. Aguinaldo je od Dewyea, koji je zbog uništenja španjolske flote promoviran u admirala, uzaludno tražio da sa svojih brodova bombardira španjolske položaje u Manili te da prizna novoproglašenu filipinsku republiku. Admiral je nesretnom Filipincu stalno ponavljao da čeka kopnene trupe kada će se riješiti svi vojni i politički problemi, no istina je bila potpuno suprotna. U Washingtonu su Filipince smatrali rasno inferiornima, te im ni na kraj pameti nije bilo omogućiti im nezavisnu republiku. Kada su stigle američke kopnene snage, prema prvotnom dogovoru sa Španjolcima inscenirana je lažna bitka nakon čega su se ‘branitelji’ Manile predali. Tada je admiral od filipinskog vođe zatražio da njegove snage predaju oružje te da će američki vojnici osiguravati red u zemlji dok se ne održe slobodni izbori.

Brutalna mučenja

Auginaldo je nanjušio prevaru i odbio predati oružje, na što su Amerikanci žestoko reagirali. Ponovno su naoružali zarobljene Španjolce i s njima krenuli u bespoštednu borbu s Filipincima i pokazali se mnogostruko surovijima nego što su kolonizatori ikada bili. Palili su selo za selom, a stanovništvo nemilice trpali u koncentracijske logore u kojima je zbog loših higijenskih uvjeta smrtnost ponekad bila i stopostotna. Kako američki vojnici Filipince uopće nisu smatrali ljudima, učestali su bili krvavi masakri, pa je tako vojnik Freddie Sweet pisao svojoj djevojci: ’Ovo je kao lov na zečeve u Utahu, samo zečevi nekad pobjegnu, ali Filipinci nikada’. Jedan od najčešćih načina likvidacije civilnog stanovništva bio je utjerivanje seljana u klance koje bi potom razorili topničkom paljbom.

Kao način mučenja Amerikanci su razvili metodu lijevanja vode preko krpe zatočeniku u usta, a ta metoda je i danas u širokoj upotrebi. Unatoč silnim represalijama, Filipinci su pružali žestok otpor Amerikancima, tako da se i u Sjedinjenim Državama počeo javljati pokret protiv rata. Tako je književnik Mark Twain pisao da je rat u Filipinima ubio američke ideale o demokraciji, dok je vojnike nazivao ubojicama u uniformama koji se ponašaju kao da su na produženom lovačkom pikniku. Twain je zahtijevao da se američke snage odmah povuku s Filipina i da se zemlji dopusti nezavisnost. Bilo je i drugih protivnika kolonizacije Filipina, no ti nisu bili motivirani humanitarnim razlozima nego strahom da će se u Ameriku doseliti mnoštvo ‘niže vrijednih majmunolikih divljaka’. Većina Amerikanca uopće nije znala kao Filipinci zapravo izgledaju pa ih je domaći tisak opisivao kao neodgovorne crnce koji se bore protiv napretka i civilizacije koju su im donijele Sjedinjene Države.

Milijuni žrtava

Tek kada su zarobili vođu ustanka Aguinalda, otpor ustanika je oslabio, a predstavnici filipinske Prve republike, koju nitko nije priznao, potpisali su kapitulaciju nakon tri godine žestokih borbi i stradanja. Iako je Prva filipinska republika potpisala kapitulaciju, borbe pojedinih gerilaca nastavile su se do 1913. godine. Povjesničari računaju da je u tom trogodišnjem ratu život izgubio svaki deveti stanovnik Filipina, a ukupan broj se procjenjuje na više od milijun žrtava dok Amerikanci službeno tvrde da je smrtno stradalo ‘samo’ dvjesto pedeset tisuća ljudi. Amerikanaca je poginulo oko sedam tisuća, a kako su se obračunavali uglavnom s nenaoružanim civilnim stanovništvom tri četvrtine od tog broja su podlegle posljedicama zaraznih bolesti.

Filipini su poput Kube postali američki prekomorski posjed, a budući da je postao ikona borbe za neovisnost te ga Amerikanci nisu htjeli pretvoriti u mučenika, vođa pobunjenika i prvi predsjednik nepriznate filipinske republike Emilio Auginialdo neko je vrijeme ostao u kućnom pritvoru. Ponovno se novčano nagodio s novim gospodarima kako ne bi narod opet dizao na pobunu, a umro je 1964. godine u svojstvu doživotnog člana Državnog savjeta Filipina. Tijekom svoje vladavine koja je trajala do 1946. godine, Amerikanci su na kršćanstvo preobratili gotovo sve stanovništvo, a povijest i kultura domicilnih plemena na filipinskim otocima potpuno je marginalizirana. Poslije Drugoga svjetskog rata, Amerikanci su se nominalno odrekli statusa kolonijalne sile te su priznali neovisnost Filipina koji su ostali čvrsto vojno, politički i gospodarski vezani uz Sjedinjene Američke Države koje i dan-danas na njihvom tlu drže više vojnih baza s nekoliko tisuća vojnika i pomoćnog osoblja. Iako su i danas na neki način ovisni o Amerikancima, Filipinci kao dan državnosti slave datum osnivanja Auginaldove republike.

Izvor