#odraso

[moonshadovv]

@enohlaalus has proven that this world needs more baby elves so I gave my Nerevarine and his future husband some cute babies I used my nephew and neice as ref they have the perfect age difference for drawing them

[propalitet]

Ja zbilja ne razumijem zašto balkanci imaju potrebu hvaliti se svojom homofobijom, xenofobijom, rasizmom, transfobijom...etc.

Možda je to meni čudno jer sam odrasla u tolerantnom okružju i nisam bila izložena tome, ali svejedno takvo ponašanje se ne može oprostiti u 2020.

Jebi ono "pa ja sam odraso/la u takvom okružju" to nije isprika, jebeno se educiraj i prestani se ponašati kao maloumni imbecil.

Gadi mi se ova država ✌️

[najmalji-milo-ovoga-sveta-blog]

necu ja da budem taj koji ce vas laze. ja sam odavno odraso u sume svuci i ja necu vise dabudem predmet ismevalja ove iskomplexirane dece DANASLJICE! cujeteli vimene!!!! menesu moji odgojili na takav nacin da sam ja posto najpravedniji i necu sad da zvucim vono, al i NAJPOZELJNINI COVEK U SELO I OKOLINU!!! volim dobar dupic, volim dobar sisic, ali DUSA JE VRATA A OCI OGLEDALO !!! TIH VRATA!!! molik lepo. volim vassve pozdravite moje uzice 🦚 paun

[hooligan1637]

Roditelji su mi rastavljeni, ništa strašno. Dok sam bila dijete vikende sam provodila kod tate. Bolje reći, kod bake i djeda, njega nikad nije bilo kući, uglavnom.. Bilo mi je negdje 10 godina, imala sam najboljeg prijatelja. Jedinog s kojim sam provodila sate dok tate nije bilo. Bili smo jako bliski, uvijek je više bio kao prijateljica nego prijatelj. Odraso je među ženama, možda sam mu ja bila najveći "muškobanjasti" primjer radi jakog karaktera i konstante volje za tučom, penjanjem i kršenjem pravila. Takvi smo bili mi, gradska djeca koja s zalaskom sunca moraju trčati kući na večeru. Kroz vrijeme, kako sam prestala odlaziti k tati smo se razišli. Nema više trčanja po igralištu ni krađe sitniša za najdraži Kiss sladoled od jagode uz kojeg dobiješ naljepnicu. Godine su proletjele. Sad eto imam 19, njemu je 17 čini mi se. Prije koj dan ga vidih kako hoda poznatim ulicama. Sad je visok dečko, čak je i mene preraso, a bila sam najvišlja u bandi. Kosa mu je idalje crna, frizuru izgleda nikad neće promijeniti.. sada nosi naočale, aparatić je skinuo, topao osmijeh mu se širi licem dok dolazi prema meni. Zagrli me, pita tipična pitanja da kako sam, kako škola, kako roditelji, kako ljubav. E ljubav, ljubav. To se ne pita. Nje ima svuda, a i nigdje. Uzvratim mu ista pitanja. Kaže svi su još fini, sve je dobro, on je dobro, upisao medicinsku.. uvijek je bio "pametan". A ljubav? E ljubav, ljubav. Kaže otišla prije godinu dana, ali njega kao nije briga. Lažov. Zašto svi lažemo u vezi osjećaja? Neda mi se natezat pa kažem direktno da ju zove, da joj se javi. Da ne pusti nešto na što misli svaki dan. "Ne budi glup ko ja. Bit će ti žao. Reci joj sve, nju si već izgubio, nemaš više šta." Gleda me očima punih nade, ali i straha, slomljeno srce nije zdravo za naše godine. Ali ljubav. Ljubav, ljubav.. Zbog nje vrijedi pokušati ponovo. Kaže hvala, kaže da će pokušati vratiti svoju ljubav. Ma neka pokušava, uvijek je bio dobar dečko. Rastajemo se, on k svojoj ljubavi, a ja nemam kud. Nadam se da će bar njemu uspjeti, meni nije.

ne mogu spavat