#obrazovanje u njemačkoj

[adriaticpulse]

Prijava djece u školu ili vrtić u Njemačkoj

Prijava djece u školu ili vrtić u Njemačkoj može biti jedan od ključnih koraka za obitelji koje se sele, a proces zahtijeva detaljno planiranje kako bi se osigurao nesmetan početak za vaše dijete. U nastavku donosimo sve potrebne informacije o prijavi djece u školu ili vrtić, uključujući potrebnu dokumentaciju, tipove škola i vrtića te postupke koje trebate slijediti. 1. Vrste obrazovnih…

[balkantimes]

Može li 'tetka iz Njemačke' spasiti bh. ekonomiju?

Doznake inozemnih radnika iznose 2,5 milijardi eura, a strana direktna ulaganja šest puta manje, 400 miliona eura godišnje.

Dženan Kulović

Dvije stvari su potrebne za postizanje uspjeha, kaže stara arapska poslovica. Prva je sreća, koja nam poklanja različite životne prilike, a druga je pamet, koja omogućava iskorištavanje poklonjenih prilika. Nema sumnje kako bosanskohercegovačka dijaspora predstavlja našu najbolju razvojnu priliku, čiji potencijal još uvijek nismo uspjeli iskoristiti. Bosna i Hercegovina pripada malobrojnim zemljama svijeta čija iseljenička populacija, popularno nazvana dijaspora, premašuje broj ljudi koji, uprkos svim nedaćama, nastavljaju život ovdje. Iako postoje primjeri brojnih uspješno organiziranih udruženja američke dijaspore, zatim francuske, kanadske, potom australske dijaspore, njemačke dijaspore i brojnih drugih, nema sumnje kako njihov potpuni potencijal nije dovoljno iskorišten.

Moderna povijest bilježi nekoliko talasa iseljavanja izazvanih različitim događajima, koji najčešće pogađaju mlade školovane ljude i kvalificiranu radnu snagu. Tokom 60-ih, 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća većina lokalnog stanovništa napušta domovinu, bilo zbog traganja za boljim uslovima života izvan domovine, odnosno zbog neslaganja sa socijalističkim režimom koji tada vlada. Usljed migracijskih talasa, tadašnja zemlja gubi školovane mlade ljude i kvalitetnu radnu snagu. Tadašnji radnici, popularno zvani "gastarbajteri" (njemački: gastarbeiter), domovinu posjećuju samo tokom godišnjih odmora, svadbe najbližih rođaka ili zbog smrti užeg člana porodice.

Prvobitno odlazi neobrazovan kadar, motiviran isključivo ekonomskim razlozima, tražeći bolje životne uslove, a nakon toga odlazi visokoobrazovan kadar, motiviran političkim pristiscima, koji izrazitije slobodoumni ljudi nisu mogli trpjeti. Međutim, najveći talas iseljavanja bosanskohercegovačkog stanovništva nastupa tokom minulog rata, kada većina ljudi napušta svoje domove silom tadašnjih prilika. Tokom ratnih dešavanja, tada raseljeno bosanskohercegovačko stanovništvo igra presudnu humanitarnu ulogu. Novčana pomoć, zatim pomoć u znanju, ljudstvu, oružju, davanju podrške humanitarnim projektima... predstavljaju samo djelić pomoći, čije učinke nije moguće zanemariti.

Uspješna integracija u novo društvo

Pripadnici bosanskohercegovačke dijaspore nisu imali problem prilikom asimilacije unutar drugačijih kulturoloških okruženja, pokazujući svojim primjerom kakva treba biti uspješna integracija izbjeglica. Većina istovremeno zadržava određeni stepen autonomije, podržavajući razne organizacije koje promoviraju kulturne vrijednosti svoje zemlje. Prema podacima koje prikuplja Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, trenutno izvan domovine živi najmanje dva miliona ljudi koji imaju bosanskohercegovačko porijeklo. Njih skoro 1,7 miliona su rođeni u Bosni i Hercegovini, kako tvrdi popis iz 2013. godine. Među razloge napuštanja matične zemlje možemo ubrojiti spajanje porodica, odnosno migracije supružnika, koji integriraju porodicu nakon nekoliko desetljeća razdvojenosti. Ovo predstavlja najbrojniju pojedinačnu kategoriju imigriranja prema drugim razvijenijim zemljama. Ukoliko pogledamo podatke koje objavljuju Ujedinjeni narodi, oko 1,65 miliona naših ljudi živi u Evropi. Ova brojka čini skoro 90 posto ukupne dijaspore (najviše u Njemačkoj, Sloveniji i Austriji), dok preostalih 10 posto živi izvan Evrope (najviše u SAD-u, Kanadi i Australiji).

Međutim, veliki problem predstavlja nastavak emigriranja isključivo zbog nezadovoljstva uslovima života koje pruža naša zemlja. Prema rezultatima koje bilježi posljednja sačinjea studija Westminster Foundation for Democracy, više od polovice ispitanika želi napustiti Bosnu i Hercegovinu. Poželjnim destinacijama smatraju one zemlje koje nude veće životno blagostanje. Nadalje, svaki drugi ispitanik poželjnom destinacijom smatra Njemačku, gdje živi skoro 54 posto bosanskohercegovačkih migranata. Ukoliko uporedimo prosječnu bosanskohercegovačku neto plaću, koja iznosi 449 eura, i njemačku, koja iznosi 2.500 eura, onda pomenuti razlozi imaju opravdanje. Nadalje, ispitanici poželjnom destinacijom smatraju Sloveniju, u kojoj živi blizu 26 posto bosanskohercegovačkih državljana, zatim Austriju, gdje živi blizu 10 posto, Švicarsku, skoro 1,5 posto, Švedsku i SAD, blizu 2,0 posto, Italiju, 1,0 posto... Prosječna neto plaća austrijskog radnika iznosi 1.000 eura, norveškog 3.700 eura, švicarskog 4.500 eura, što pokazuje motiviranost isključivo ekonomskim razlozima prilikom izbora poželjne životne destinacije. Nema sumnje kako odlazak mladog obrazovnog kadra dugoročno slabi razvojnu sposobnost zemlje, ugrožavajući time mogućnost kreiranja novih radnih mjesta.

Pomenuta studija navodi kako trošak obrazovanja kroz devet godina osnovne škole, četiri godine srednje škole i prosječno pet godina studiranja na fakultetu košta skoro 30.000 eura. Ukoliko uzmemo podatak koji pokazuje kako godišnje emigrira 18.200 ljudi, onda ispada kako njihovo obrazovanje ovu zemlju košta između 320 i 400 miliona eura. Mnogi Bosanci i Hercegovci koji žive vani imaju respektabilne poslovne karijere, koje prati značajno osobno bogatstvo, koje žele investirati. "Odluku donosim srcem, a nikako digitronom", kaže jedan uspješan njemački poduzetnik bh. porijekla. Iako takvih primjera ima mnogo, njihova spremnost često zastaje pred preglozmanom birokratijom, koja pruža otpor njihovim ambicioznim planovima. Nema sumnje kako bosanskohercegovačku dijasporu prezentiraju uspješni poslovni ljudi, čije rezultate čak prepoznaje magazin Forbes, ali njihov puni ekonomski potencijal nije dovoljno iskorišten.

Novčane doznake osam posto BDP-a

Prema rezultatima studije, novčane doznake bh. dijaspore čine oko osam posto bruto društvenog proizvoda Bosne i Hercegovine. Moralno dvojbeni postupci vlasti tada značajno umanjuju interes poslovnih ljudi bh. porijekla, koji imaju osjećaj iskorištenosti zarad nekih sasvim drugih ciljeva. Zbog narušenog povjerenja, danas među njima vlada pasivnost, koja značajno umanjuje mogućnost potpunog iskorištovanja potencijala koji dijaspora nudi. Potencijal koji ima dijaspora potrebno je ponovo otkriti obnavljanjem mreže ekonomske diplomacije, koja treba ponuditi konkretne projekte na obostrano zadovoljstvo. Rezultat mora biti poticaj bh. iseljenicima, koji predstavljaju rudnik značajnog ekonomskog potencijala, koji može polučiti goleme ekonomske učinke. Današnja ekonomska slika ovog odnosa mjeri se deviznim doznakama dijasporaca, čiji iznos premašuje strana direktna ulaganja.

Doznake inozemnih radnika iznose skoro 2,5 milijardi eura, a strana direktna ulaganja oko 400 miliona eura godišnje. Nije teško zaključiti kako iznos doznaka premašuje šest puta direktna strana ulaganja. Iako nema preciznih podataka koliko novca dolazi neformalnim kanalima, možemo zaključiti kako svako dvadeseto domaćinstvo prima inozemne doznake, koje čine trećinu ukupnog kućnog budžeta. Većinom tim sredstvima domaćinstva kupuju osnovne životne potrepštine. Ovi podaci Bosnu i Hercegovinu plasiraju među sami vrh ljestvice zemalja koje imaju slične transfere emigranata. Međutim, ukoliko tome pridodamo ostale prihode koje ubiremo putem socijalnih primanja (primanje inozmene penzije, naprimjer), ili privremenih prihoda radnika koji stalno žive ovdje (rad putem interneta, naprimjer), onda možemo zaključiti kako njihov doprinos bruto društvenom proizvodu premašuje 14 posto.

Pojavom negativnih efekata uzrokovanih pandemijom virusa korona možemo očekivati značajan pad ovih prihoda, što nameće potrebu promptnog iznalaženja alternativnog načina obnavljanja ovih pokidanih veza. Bh. iseljenici predstavljaju uspavan potencijal, koji treba biti okosnica ekonomskog razvoja zemlje tokom postpandemijskog perioda. Dijaspora nije personifikacija čuvene "tetke iz Njemačke", koja već postaje dio slavenske mitologije, nego predstavlja investitore koje možemo lakše privući nego bilo koje druge, turiste koji pokazuju mnogo veći interes nego bilo koji drugi, partnere koji nude mnogo veće povjerenje nego bilo koji drugi, odnosno svi oni koji aktivno žele doprinijeti ekonomskom oporavku zemlje. Ovaj put proaktivnost bh. vlasti polaže ispit zrelosti. Hoće li uloga dijaspore biti blaga, marginalna, nezamjetna ili utjecajna, presudna, jaka, odnosno hoće li naša pamet iskoristiti poklonjenju priliku, isključivo zavisi od nas.    

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor

[prijedor24]

I nastavnici iz BiH odlaze da rade u Njemačkoj

Put Njemačke uskoro bi, osim medicinara, građevinaca i vozača iz BiH, mogli krenuti i nastavnici. Školama u Njemačkoj nedostaje oko 40.000 prosvjetnih radnika. Najviše se traže učitelji te nastavnici tehničke struke, matematičari, biolozi, fizičari…

Stalni posao

Najviše slobodnih mjesta ima u osnovnim, trgovačkim školama i u centrima za obrazovanje djece s teškoćama u razvoju. Osnovnim školama…

[znamobaportal]

http://www.znamo.ba/nase-ambasade-na-internetu-bespuca-diplomatske-neozbiljnosti/

NAŠE AMBASADE NA INTERNETU: Bespuća diplomatske neozbiljnosti

Internetsko službeno (samo)predstavljanje ima jednak značaj kao i stvarno. Nerijetko je upravo ono, zbog brzine pristupa i protoka informacija, prvi korak ka upoznavanju s onim što nas interesuje. Koga interesuje Bosna i Hercegovina ili njeni odnosi s nekom državom, tu važnu ulogu igraju stranice ambasada. Od 43 ambasade, njih 21 uopšte nema stranicu. U priču nije uključena Albanija, jer BiH za Albaniju ima nerezidentnog ambasadora pa se ne može govoriti o ambasadi niti infrastrukturi koja joj je potrebna.

Posebno je zanimljivo da bh. ambasade u islamskim i arapskim zemljama u većini slučajeva nemaju stranice. Zanimljivo je jer se stalno potencira važnost saradnje s tim zemljama, njihove investicije te njihov prijateljski odnos prema BiH od rata naovamo. Takve su: Egipat, Indonezija, Iran, Jordan, Kuvajt, Libija, Malezija, Saudijska Arabija i Turska.

Bolje bi bilo da je nemaju

Ambasada u Ujedinjenim Arapskim Emiratima ima stranicu, ali bi bilo bolje da je nema. Stranica je zamišljena kao bilingvalna, na bosanskom i engleskom, dakle bez arapskog. Kažem zamišljena jer u njenom “engleskom” dijelu nema niti jedne tekstualne informacije. Što se fotografija tiče, na lijevoj strani stoji nekoliko njih poredanih vertikalno, u maloj rezoluciji, i prikazuju znamenitosti BiH i Emirata. U dijelu za bosanski jezik, pod linkom “Slovo o zemlji”, moguće je naći nekoliko citata o BiH izvađenih iz djela poznatih književnika i fotografije bosanskohercegovačkih prirodnih ljepota. Moguće je naći i opće podatke o jednoj i drugoj zemlji. I to je sve. Posljednja izmjena na njoj napravljena je 30. maja 2007.

Kad su u pitanju spomenute zemlje, BiH ima ambasade još u Kataru i Pakistanu. Stranica ambasade u Kataru je bilingvalna, na bosanskom i engleskom. Bez jezika zemlje domaćina. Ažuriranje je češće kad je u pitanju stranica na engleskom. Posljednja vijest u tom dijelu stranice tiče se aktuelne krize u Kataru, dok u dijelu stranice na bosanskom jeziku ničega o tome nema. Bar ne na dan pisanja ovog teksta (sedmi juni 2017.). No, na stranici se barem mogu naći sve informacije koje se tiču konzularnih usluga ambasade, kakve su prijave boravka za strance u BiH, sprovodnice, vize i sl. Na stranici se ne nude informacije o mogućnostima investiranja u BiH, ali i drugim stvarima od kojih bi BiH mogla profitirati. No, dati su linkovi na kojima bi se zainteresirani s nečim od toga mogli upoznati.

Stranica ambasade u Pakistanu je samo na engleskom. Osim konzularnih informacija, moguće je saznati ime ambasadora, vidjeti njegovu fotografiju, ali i pročitati jednu vijest. Radi se o tome da su Merhamet, Klinički centar Univerziteta u Tuzli i Kanton Sarajevo u Pakistanu obnovili jednu zdravstvenu i jednu obrazovnu ustanovu. Kad, zašto, za koje novce, ne zna se.

Francuska bruka

Kad su u pitanju zemlje EU, u čijem društvu BiH želi biti, stranice na internetu nemaju bh. ambasade u: Belgiji, Bugarskoj, Grčkoj, Hrvatskoj, Italiji, Mađarskoj, Sloveniji i Španiji. Stranica ambasade BiH u Francuskoj formalno postoji. Na stranici Ministarstva vanjskih poslova dat je link na nju i u njemu je jasno naznačeno da se radi o ambasadi BiH u Francuskoj. No, kad kliknete, otvara se stranica na francuskom na kojoj piše da se radi o grupi “finansijskih entuzijasta” čiji je skraćeni naziv AMB BH, što je također skraćenica za bh. ambasadu. Oni na toj stranici, kako kažu, skupljaju sve informacije koje se tiču finansijskih savjeta koje nađu na internetu.

Posebno je neuredna stranica bh. ambasade u Austriji. Ona nudi opcije pregleda na bosanskom i njemačkom. Međutim, kod verzije na bosanskom, samo su linkovi ustvari na tom jeziku. Oni vode na sadržaje koji su dati na njemačkom ili na engleskom, kojeg u opcijama pregleda stranice uopšte nema. Jedan od sadržaja na engleskom je i prodaja diplomatskog automobila po minimalnoj cijeni od 2.070 eura. To je ujedno i jedini sadržaj pod linkom “događaji”.

Krajnje štura, s nedostatkom osnovnih informacija, kakva je ime ambasadora, i bez ijedne fotografije, jeste stranica bh. ambasade u Norveškoj.

Iako informativna, ne služi na čast stranica bh. ambasade u Njemačkoj jer je pregled moguć samo na B, H, S jeziku.

U Danskoj, stranica bh. ambasade otvara se slikom ambasadora Harisa Bašića i njegovom šturom biografijom. U toj biografiji stoji, između ostalog, da je: “visoko obrazovanje stekao na različitim univerzitetima u Evropi i Bosni i Hercegovini.“ Što je i gramatički nekorektno, ali je zanimljivije to što nam ne kaže koje je to obrazovanje? Na našem jeziku stranica je funkcionalna, ispunjava namjenu informiranja naših državljana o uslugama ambasade, dok na engleskom nudi samo instrukcije za vizu. Danskog jezika nema u opticaju.

Takva je stranica bh. ambasade u Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije i Sjeverne Irske, u smislu da nudi sve što se bilo koga može ticati o radu ambasade te o dvjema zemljama i njihovim bilateralnim odnosima. Ono što joj kvari izgled jest naslovna stranica, gdje na timelineu stoji fotografija ambasade, a ispod nje se, u fotogaleriji, smjenjuju fotografije iste te ambasade.

Pozitivan primjer

Kao pozitivan primjer može se istaći stranica ambasade BiH u Češkoj. U opticaju su tri jezika: naš, češki i engleski. Osim općih informacija o zemlji, konzularnim uslugama i sl., tu su i vijesti koje se redovno ažuriraju, bilateralni odnosi, zatim informacije o bh. dijaspori u Češkoj, motiviranje poduzetnika za investiranje u BiH, promocije, kakva je, recimo, promocija bh. turističkog vodiča na češkom itd.

U tom rangu su i stranice bh. ambasada u drugim zemljama Evropske unije kakve su: Holandija, Njemačka, Poljska, Rumunija, Švedska. Od ostalih zemalja Evrope, BiH ima ambasade još u Švicarskoj i Vatikanu, Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji. Te ambasade, s izuzetkom one u Makedoniji, nemaju svoje stranice. Što se tiče stranice bh. ambasade u Makedoniji, ona više služi promociji ambasadorice Lepe Babić nego zemlje ili barem aktivnosti ambasade. Tako, naprimjer, u jednoj od prvih vijesti stoji da je ambasadorica učestvovala na promociji dvojezičnog izdanja izabranih djela Petra Kočića. O samom Kočiću, interesu Makedonaca za njegovo djelo, kvaliteti prijevoda, ništa. Za razliku od Kočićevog djela, stranica je samo na B, H, S jeziku.

Iako informativna i sadržajna, stranica bh. ambasade u Indiji zaslužuje, kad je jezik u pitanju, najveću kritiku. Nju je moguće pregledavati samo na engleskom. S obzirom na kolonijalnu prošlost Indije te trauma koje su zbog toga još osjetne, kao i postkolonijalne misli koja se u toj zemlji razvila, ova stranica zaslužuje, možda više nego ijedna druga, da bude na jeziku domaćina, tj. barem na jednom od jezika Indije.

Virtualno predstavljanje BiH u SAD-u, kad je riječ o stranici ambasade, na niskim je granama. Tek nužne informacije, čija je tačnost pod upitnikom. Naprimjer, ako odete na link za rubriku koja predstavlja odnose BiH i SAD-a, taj link vas odvede na stranicu Wikipedije gdje se o tom površno govori. Kad se radi o odnosima BiH i EU, i tu link vodi na drugu stranicu, to je Europa.ba, ali je sve detaljnije i informacije su kredibilnije nego na Wikipediji. Arhiva stranice seže do 2014., posljednje tri godine ne postoje. No, barem je dat link na FB stranicu ambasade, čiji je administrator ažurniji nego administrator stranice s vlastitom web domenom.

Za razliku od SAD-a, ambasada BiH u Rusiji je besprijekorna. Kad bi se sudilo po stranicama, moglo bi se reći da je BiH više stalo do dobrih odnosa s Rusijom nego s Amerikom.

Što se tiče drugih velikih vojnih i/ili ekonomskih sila, BiH ima ambasade u Australiji, Izraelu, Japanu, Kanadi i Kini. Ambasada u Izraelu nema svoju stranicu. Ostale imaju, ali ne postoji valjan razlog ni za pohvalu ni za pokudu. Radi se o stranicama, kao što je i većina ovdje spomenutih, koje djeluju kao da su u eksperimentalnoj fazi. Prototipi koji pokazuju šta jedna stranica ambasade treba da ima. Onda tek slijedi njihovo sređivanje i postavljanje na web. Do ovog drugog je došlo, ali je prva faza preskočena.

[balkantimes]

Trump zatvara vrata

Doseljenici su Ameriku napravili velikom. Sada Donald Trump ograničava izdavanje viza – on želi u izbornoj godini obezbijediti poslove Amerikancima. To pogađa i njemačka preduzeća.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Kad je Denis Wagner došao na praksu u Detroit, htio je kao student iz Njemačke ostati samo par mjeseci. U međuvremenu Wagner živi već skoro 20 godina u SAD. U Atlanti u saveznoj državi Džordžiji napravio je kćerku firmu isporučioca čelika BESTAR iz Remšajda. Wagner zapošljava 15 radnika, plaća porez u Americi, njegova kćerka upravo je maturirala i u međuvremenu cijela porodica ima američko državljanstvo.

Ako se bude radilo po Donaldu Trumpu u bliskoj budućnosti teško da će biti takvih uspješnih doseljeničkih priča.

Ovoga tjedna predsjednik SAD uveo je nova vizna ograničenja koja pogađaju studente, au-pairs, sezonske radnike ali i visokokvalifikovane i menadžere. Trumpovo obrazloženje: U konjukturnoj krizi izazvanoj Coronom stranci predstavljaju „izuzetnu prijetnju za zapošljavanje američkih radnika“. Prema objašnjenju vlade obustava izdavanja viza, koja zasada važi do kraja godine, oslobodiće 500 000 radnih mjesta za nezaposlene Amerikance. SAD bi proizvele „Amerika – first – polet“ rekao je jedan visoko rangirani službenik u razgovoru sa novinarima.

Za BESTAR poduzetnika Wagnera to znači da ubuduće neće više moći dovesti tehničara iz Njemačke ako bi kod njegovih kupaca došlo do problema u obradi specijalnog čelika za industrijske pile i noževe. Za druga preduzeća su posljedice još dramatičnije. Autokoncerni kao VW ili BMW trebaju stalni transfer know how, već i zbog toga što Amerika naprimjer ne poznaju obrazovanje profesije kao mehanotronik. Apsolventi koledža kopiraju ručni rad uvezenih inostranih majstora.

Jesu li pravila samo manevar da bi učinili bazu sretnom?

Međutim njihovu L- 1 vizu Trump sada blokira isto kao i radnu dozvolu za inostrane članove poslovodstva međunarodnih koncerna. Također i sezonski radnici, koje i sam Trump zapošljava u svome golf klubu i hotelima kao čistačice i konobare su pogođeni ovom zabranom, sa nekoliko malo izuzetaka.

Međutim nekadašnji imobilijski mogul ima trenutno druge proritete: U novembru su izbori. „Trump mora obradovati svoju bazu“, jasan je Wagner. Konačno predsjednik je u svome mandatu uradio malo toga: „Radi se o simbolici.“ Isto kao i Wagner većina posmatrača sumnja da će preduzeća sada umjesto stranaca masovno zapošljavati Amerikance.

Sophie Alcorn je advokatica i stručnjak za imigraciono pravo u Silicon Valley i pomaže firmama da dovede u SAD stručnjake koje su našli u inostranstvu. Mnogi njeni klijenti su tehnološki koncerni i IT-Start-ups i stalno imaju iste probleme. “Moji klijenti mi kažu: ‘Sophie, mi bi smo bili radosni kad bi smo mogli bez tebe i tih troškova, ali mi ovdje ne možemo naći nikoga za taj posao‘.“

Posebno u tehnološkoj branši ogorčenje je veliko

Oko tri četvrtine takozvanih H-1B viza za specijaliste tradicionalno ide na tehnološku branšu. Preduzeća često daju hiljade dolara za kompleksan proces podnošenja zahtjeva da bi doveli u zemlju stručnjake za polja budućnosti kakva je naprimjer umjetna inteligencija. A svako drugo preduzeće iz Fortunine liste 500 je prema jednoj studiji iz 2017. osnovao doseljenik ili dijete doseljenika.

U tehnološkoj branši Trumpov najnoviji manevar diskriminacije izazvao je sveobuhvatnu ljutnju:

Šef Apple Tim Cook izjavio je da je „duboko razočaran“. Amerika je doseljenička nacija, koja je izgrađena na različitostima i „stalnoj nadi na američki san“, objasnio je Cook: „Bez to dvoje nećemo imati novo blagostanje.“

Amazon, koji je 2019. dobio više H-1b viza nego bilo koje drugo preduzeće upozorio je na mogućnost gubitka konkurentnosti gospodarske sile.

Čak i šef Tesle Elon Musk, koji važi kao neko ko ima razumijevanje za predsjednika, kritikovao je stopiranje viza.

„Sada nije vrijeme da našu zemlju odsječemo od talenata ovoga svijeta ili da stvaramo nesigurnost i strah“, upozorio je predsjednik Microsofta Brad Smith.

Međutim izgleda da je Trumpu to već uspjelo. Advokatica Alcorn kaže da njen telefon ne miruje. Da li preduzeće, radni migranti ili porodice koje se nadaju spajanju – „svi imaju strah“. Alcorn vjeruje da bi mnogi mogli odustati od borbe za radnu dozvolu: „Ja se bojim da ova pravila ostvaruju svoj cilj da uplaše ljude i imigrante učine žrtvenim jarcima.“

Cornel Fuerer je jedan od onih koji Trumpov antiimigracioni kurs posmatra sa rastućom nelagodnošću. Švajcarski pravnik pripada soju visokokvalifikovanih doseljenika oko kojih se bore vlade cijeloga svijeta. On je studirao u Ženevi i Njujorku i radio, između ostalog, u Hongkongu i Dizeldorfu. Njegov poslodavac DuPont poslao ga je 2007. u St. Louis u Misuri.

Svakim potezom se kurs protiv doseljenika pooštrava

U međuvremenu Fuerer i njegova porodica imaju dugo željenu zelenu kartu koja im daje pravo na trajni boravak u SAD. U svakom slučaju na papiru. Potpredsjednik preduzeća za sjemensku i agrarnu hemiji Corteva Agriscience ne osjeća se više sasvim sigurnim: „To su veoma zastrašujuća vremena za one koji nemaju državljanstvo SAD.“ Fuerere posmatra kako Trumpova vlada svakim potezom pooštrava svoj kurs protiv doseljenika.

Pritom je on siguran da nije oduzeo posao nijednom Amerikancu. Konačno njegov poslodavac je morao ubijediti urede SAD da stranac donosi nezamjenjive kvalifikacije. Fuerer ne želi napustiti svoju izabranu domovinu SAD. On vjeruje da Trump ne predstavlja većinu društva: „Samo jedan mali rubni dio stanovništva je neprijateljski prema strancima.“

I advokatica Alcorn je ubjeđena da je Amerika za mnoge ljude na svijetu još uvijek „svjetionik nade“. Međutim, sada kad telefonira sa prijateljima u Njemačkoj skoro da se ne osjeća čežnja za Novim svijetom: „Oni mi kažu: ‘Amerika gori, zašto bi se trebao tamo preseliti?‘“ Pravnica na to ima još jedan odgovor: „Ja pokušavam objasniti da postupanje našega predsjednika ne odslikava naše društvo i naše gospodarstvo.“

Izvor

[balkantimes]

KAPITALNA KNJIGA O GENOCIDU U SREBRENICI (1): ŠTA SE DESILO S MIRNESOM OSMANOVIĆEM

Godine 2016. na njemačkom jeziku publicirana je knjiga Srebrenica: hronologija jednog genocida ili šta se desilo sa Mirnesom Osmanovićem historičara i novinara Matthiasa Finka. Ova studija na 1.000 stranica nudi iscrpnu genealogiju Genocida u Srebrenici. 

Autor se godinama bavio ovom temom, sam je poduzimao i učestvovao u brojnim istraživanjima u Bosni sakupljajući informacije od stotina svjedoka, a od posebne je važnosti činjenica da je od samog početka pratio rad Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu. Knjiga je nastala kao rezultat višegodišnjih istraživanja koje je autor proveo po narudžbi Instituta za društvena istraživanja u Hamburgu. Ovaj institut (HIS) vrijedi za jedan od najznačajnijih i najutjecajnijih u Saveznoj Republici Njemačkoj, a poseban ugled postigao je istraživanjima na području nasilja u društvu u 20. stoljeću.

Godine 2016. na njemačkom jeziku publicirana je knjiga Srebrenica: hronologija jednog genocida ili šta se desilo sa Mirnesom Osmanovićem historičara i novinara Matthiasa Finka. Ova studija na 1.000 stranica nudi iscrpnu genealogiju Genocida u Srebrenici. Autor se godinama bavio ovom temom, sam je poduzimao i učestvovao u brojnim istraživanjima u Bosni sakupljajući informacije od stotina svjedoka, a od posebne je važnosti činjenica da je od samog početka pratio rad Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu. Knjiga je nastala kao rezultat višegodišnjih istraživanja koje je autor proveo po narudžbi Instituta za društvena istraživanja u Hamburgu. Ovaj institut (HIS) vrijedi za jedan od najznačajnijih i najutjecajnijih u Saveznoj Republici Njemačkoj, a poseban ugled postigao je istraživanjima na području nasilja u društvu u 20. stoljeću.

“Moji prvi susreti s Bosnom i ratom u Bosni dogodili su se u Münchenu, u jednom smještaju za izbjeglice. To je bilo 1997. godine, dvije godine poslije Dejtonskog ugovora. Bio sam neka vrsta postratnog reportera, pri čemu sam se intenzivno bavio njemačkom politikom prema izbjeglicama, posebno izbjeglicama iz bivše Jugoslavije u Njemačkoj. Tako sam stupio u kontakt s porodicom Osmanović iz Srebrenice, ustvari, s ostatkom porodice jer je u izbjegličkom smještaju živjela njena polovina – majka i kćer. Druga polovina, otac i sin, smatrani su nestalim. Ta sudbina – progon iz njihovog sela kod Skelana, njihovo potucanje kroz srebreničku općinu, preživljavanje u opsjednutom gradu, deportacija u julu 1995. godine, nestanak oca i sina – tako snažno me je obuzela da me više nije ostavljala na miru. Naredne, 1998. godine započeo sam potragu za nestalim četrnaestogodišnjim sinom Mirnesom, pa sam se zaputio u njihovo selo na obali Drine. Trajalo je to sve do 2013. godine, sve dok nisam uspio razjasniti put njegovog nestanka. Četrnaestogodišnji Mirnes Osmanović na izvjestan način personificira nepojmljiva stradanja Srebreničana. Naime, kada čitamo tekst na zidu u Memorijalnom centru u Potočarima, ondje vidimo 8.372 imena srebreničkih žrtava. To je jedan anoniman broj. Međutim, kada se jedan od njih zove Mirnes Osmanović, kada se zna da je imao četrnaest godina, kada se sazna više detalja iz njegovog života, uključujući i bolni trenutak odvajanja od porodice, onda cijela tragedija dobija svoje lice”, kazao je Fink u razgovoru za Stav. Četiri godine nakon publiciranja jedne od najvažnijih historijskih knjiga napisanih o Genocidu u Srebrenici, ova je studija napokon prevedena i na bosanski jezik. Knjiga je još u pripremi za štampu, a bit će publicirana krajem juna u izdanju “Dobre knjige”.

Priredio: Hamza RIDŽAL

Ljudi koji su postali žrtve, piše Matthias Fink, imaju dva života – život prije i život poslije. “Život prije” bio je za porodicu Osmanović iz sela Zgunja, općina Srebrenica, jedan skromni život. Osmanovići nisu bili bogati, ali ni siromašni, kao mnogi iz njihovog okruženja. Jugoslaviju je krajem 1980-ih potresla snažna ekonomska kriza koja je prijetila cijepanjem države i društva. Mnogi susjedi našli su se u teškom stanju jer su izgubili posao. Azem i Zuhra Osmanović imali su sreće. Još su imali posao, što je u ovim nesigurnim vremenima bilo veoma vrijedno. Azem, 1959. godište, bio je trgovac u prodavnici prehrambenih proizvoda, nastavljajući obrazovanje za kvalificiranog trgovca u maloprodaji; Zuhra, 1960. godište, radila je u kuhinji jednog restorana s grilom. Bio je to mladi par s dvoje zdrave djece: sin Mirnes, rođen 1980. godine, i kći Mersa, njegova sestra, 1982. godište, išli su u školu. Ukratko: jedna tipična bošnjačka porodica.

“U to doba skoro niko nije vodio računa ko je kojoj etničkoj grupi pripadao. U Titovoj državi bilo je tabu nekoga pitati za njegovu religiju. U Zgunji, njihovom selu, živjeli su Bošnjaci i bosanski Srbi kuću uz kuću, s nekima su bili prijatelji, za neke im je bilo svejedno ili se nisu trpjeli. Život u Zgunji bio je kao i inače svugdje na svijetu. Kuma Zuhre Osmanović bila je jedna Srpkinja, živjela je odmah u blizini. U Bosni i Hercegovini odnos između kume i kumčeta veoma je blizak, nerijetko blizak kao između rođene djece i roditelja. Da je Nerandža Vujić, kuma Zehre Osmanović, bila Srpkinja, nije imalo nikakav značaj. Čak i kada je 1991/92. nestalo istočne Bosne, u jednoj političkoj eksploziji i erupciji nasilja, njih dvije su ostale u međusobnom povjerenju, kao i u prethodnim decenijama”, piše Fink.

Azem i Zuhra Osmanović bili su sasvim zadovoljni svojim malim svijetom prije nego su započele devedesete. Imali su svoj automobil, malu Zastavu, jugoslavensko izdanje Fiata 600. Upravo su sebi bili sagradili kuću s primjerenim odstojanjem od Drine, čija je smaragdnozelena voda hučala iza drvoreda topola. S druge strane obale leži Srbija. Sin Mirnes je ondje, u bolnici u Bajinoj Bašti, došao na svijet. Nije bilo nikakvih problema. To je bila 1980. godina, u kojoj je umro Tito, a zajednička država još se zvala Jugoslavijom.

Kada su se u ljeto 1991. godine na televiziji pojavile prve slike rata u Hrvatskoj, činilo se da je to negdje sasvim daleko. Ne kod nas, govorili su ljudi u Zgunji, “neće kod nas ni doći”. Ali nesreća se sve više približavala Bosni i Hercegovini. U gradiću Skelani, od Zgunje udaljenom četiri do pet kilometara, mjesni Srbi proglasili su u aprilu 1992. godine “Srpsku opštinu Skelani”. Bilo je pucnjave i mrtvih.

KRAJ PRIJAŠNJIH ŽIVOTA

“Početkom maja 1992. stanje je postajalo sve opasnije. Osmanovići su postali istinski uplašeni. Marko, susjed – Srbin, koji je bio u policiji, još 6. maja izjavio je da se ne trebaju brinuti, da se ništa neće desiti. Međutim, samo dva dana kasnije u Zgunju su počeli pristizati ljudi iz susjednog sela Rešagići, izbezumljeni i na rubu ludila. Kao da su izgubili pamet, dolazili su uz rijeku. Došli su ‘četnici’, popalili su kuće, ko nije na vrijeme pobjegao bio je ubijen – vrištali su, a ljudi u Zgunji znali su šta to znači. Skoro sve bošnjačko stanovništvo Zgunje pobjeglo je tog 8. maja 1992. u obližnju šumu, koja se proteže preko brda i planina, duž Drine. Osmanovići su bili među malobrojnim koji su još ostali. Međutim, sutradan je došla Nerandža Vujić, kuma, upozorivši: ‘Neizostavno morate otići. Četnici sutra dolaze!’ To je saznala od kćerke koja živi preko, u Srbiji”, navodi Fink.

Azem, Zuhra, Mirnes i Mersa Osmanović napustili su svoju kućicu uz obalu Drine 10. maja 1992. godine. Najprije su pobjegli u jedno selo u brdima, kod Azemove sestre, kod koje su proveli nekoliko sedmica. Nakon toga, pošli su dalje, kod rođaka i prijatelja, uvijek na nekoliko dana ili koju sedmicu, dok ne bi došlo vrijeme da se moraju premještati. U novembru su bili ponovo kod Azemove sestre. Igrajući se, Mirnes je gelerima bio pogođen u ruku i nogu i trebao je njegu. U decembru su zalihe hrane bile skoro već potrošene. Predstojala je zima, koja je u brdima istočne Bosne uobičajeno oštra, s mnogo snijega i izuzetno niskim temperaturama. Azem i Zuhra bili su svjesni da ne mogu duže ostati pa su odlučili da, zajedno s djecom, krenu prema Srebrenici. Azem je ondje imao jednog prijatelja, nekog policajca. Možda bi kod njega mogli naći kakav smještaj.

I zaista, taj prijatelj primio je porodicu Osmanović, ali samo privremeno, jer uskoro su trebali doći njegovi rođaci koji će kod njega pronaći sklonište. Azem i Zuhra Osmanović, zajedno s djecom, morali su tražiti novo utočište. Ponovo su imali sreće. Rođak im je osigurao sobu u Hotelu “Domavija”, u centru Srebrenice. Za Azema, Zuhru, Mirnesa i Mersu Osmanović ta je hotelska soba postala dom duže od dvije godine, što u decembru 1992. niko nije ni slutio.

Osmanovići skoro da nisu imali nikakvog novca. Nikakva humanitarna pomoć nije stizala. Ono nešto nakita što je imala Zuhra je počela mijenjati kod lokalnih seljaka za malo hrane: hljeb, brašno, ulje, malo povrća. Za njihov vjenčani prsten dobila je dva kilograma brašna. Od marta 1993. godine, piše Fink, noću su dolazili avioni i bacali palete s hranom kao pomoć opkoljenima u Srebrenici, koja je bila potpuno odsječena. Kad bi se smrklo, svi koji su se koliko-toliko mogli kretati uzbrdo pentrali su se uz obronke planina koje su se iz srebreničke doline strmo uzdizale. Azem i Zuhra uvijek su išli odvojeno kako bi makar jedno od njih imalo šanse da bilo šta donese “kući”.

MORILLONOVA OBEĆANJA

“Sredinom maja je, ipak, došao jedan konvoj pomoći za Srebrenicu, nekoliko bijelo ofarbanih džipova i dva teretna vozila na kojima je ogromnim slovima napisano UN. UNPROFOR – United Nations Protection Force, Mirovna misija Ujedinjenih nacija u bivšoj Jugoslaviji – ovim konvojem htio je pokazati kako neće dozvoliti da ih bosanski Srbi spriječe u dostavljanju pomoći enklavama u okruženju, poput Srebrenice. Kamioni su, međutim, bili prazni! Dva kamiona trebala su biti samo kao poruka. Međunarodna zajednica samo je inscenirala događaj, kao znak da Srebrenica nije otpisana”, objašnjava Fink.

Kada je francuski general Philippe Morillon, komandant UN-ovih trupa u Bosni Hercegovini, uvečer htio otputovati, srebreničke žene blokirale su njegovo vozilo. Zuhra Osmanović bila je među stotinama žena koje su sjele pred džip UN-a s Philippom Morillonom sprečavajući ga da se pokrene. Te večeri žene čak nisu ni išle u potragu za tako iščekivanom pomoći koju su avioni bacali u brdima. Naložile su vatru ostavši sjediti, ne želeći nigdje otići dok general ne bude učinio nešto čime će im garantirati sigurnost. Nakon noći u kojoj je bio blokiran u Srebrenici, Morillon je naredio da se donese plava zastava Ujedinjenih nacija i da se objesi na balkonu Pošte u centru grada, obećavajući okupljenoj masi da od sada stoje pod zaštitom Ujedinjenih nacija. Ljudi su se radovali, ali osjećaj da se ništa bitno neće u njihovoj situaciji promijeniti nije napuštao ne samo porodicu Osmanović nego ni mnoge druge: i dalje su bili odsječeni od ostatka svijeta! Oni se moraju i dalje svakodnevno boriti za koricu hljeba koja ih održava na životu. Nekoliko dana nakon što je general otputovao sa svojom pratnjom, granate su iz dana u dan nastavile sve više padati.

“Bosanski Srbi su sve više stezali obruč oko Srebrenice. Sredinom aprila već su bili stigli do granica grada. Danima je četvero Osmanovića izdržavalo u podrumu Hotela ‘Domavija’, dok bi trajalo sve žešće granatiranje, kakva do tada nisu doživjeli. Stanje se nešto popravilo tek nakon što je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija proglasio enklavu Srebrenice ‘sigurnosnom zonom’ pod zaštitom Ujedinjenih nacija. U posljednjem trenu Vijeće sigurnosti svojom je odlukom spasilo Srebrenicu od kapitulacije. Niko nije mogao objasniti šta ‘sigurnosna zona’ treba da znači. Azem i Zuhra Osmanović su, ipak, kao i svi ljudi uokolo, čvrsto vjerovali da će ih svijet odsada štititi.”

Osmanovići su pokušavali živjeti, takoreći, normalnim životom, onoliko koliko su to prilike dopuštale. Njihova djeca, Mirnes i Mersa, išla su u školu ako bi škole uopće bilo; Azem i Zuhra stalno su bili u potrazi za nečim: odjećom, obućom i ostalim stvarima potrebnim za život. Otkako je Srebrenica postala sigurnosna zona, dolazili su ponekad konvoji s humanitarnom pomoći, istina, neredovno. Uvijek je svega bilo premalo. Nije bilo ni struje ni vode. Što je takvo stanje duže trajalo, postajalo je sve nepodnošljivije. Nakon tri godine izbjeglištva, porodica Osmanović iz sela Zgunja na obali Drine propadala je kao i hiljade drugih porodica u enklavi: iscrpljeni, izmučeni, prljavi, izmršavljeni…

POČETAK KRAJA

Šestog jula 1995. godine pade granata na Hotel “Domaviju”, sprat iznad Osmanovića. Vojska Republike Srpske započela je novu ofanzivu, koja je ovaj put trebala biti odlučujuća. Od tada su Azem, Zuhra, Mirnes i Mersa Osmanović, kao i njihovi susjedi, živjeli praktično stalno u podrumu.

Pet dana zaredom, svakim danom sve više, padale su granate. Onda se pročulo: “četnici” se spremaju da napadnu grad. Izbila je panika. Azem je otišao tražiti svoje roditelje. Kako se nije vraćao, Zuhra je pošla za njim. Kada se vratio, našao je samo djecu. Majci trebaju prenijeti da mu spremi nešto za jelo, jer će on, zajedno s ostalim muškarcima iz Srebrenice, otići u brda. Zatim je ponovo izašao vani, vjerovatno da traži svoju suprugu. “To je bilo posljednji put da su Azema Osmanovića iz Zgunje, općina Srebrenica, sina Hakije, rođenog 23. novembra 1959. godine, njegovi vidjeli živog. Zuhra Osmanović uzaludno je tražila svog muža. U gradu je vladao potpuni haos. Govorilo se da će se muškarci sakupiti kako bi se zajedno probili preko brda do teritorije pod kontrolom Vlade Republike Bosne i Hercegovine. Bio je to put dužine oko 70 kilometara.

Žene, djeca i stariji bi se trebali uputiti prema bazi UNPROFOR-a, koja je bila uspostavljena kod mjesta Potočari. Ljudi su se nadali da će ondje biti sigurni od Srba. U paničnom strahu trčali su bez cilja, svuda su se čuli vriska i plač. Porodice su se gubile iz vida. Sve je bilo prekriveno zastrašujućom bukom granata koje su bez prestanka padale na grad. Zuhra Osmanović sakupila je ono malo sitnica koje je imala, povela svoje dvoje djece i uputila se prema Potočarima. Desetine hiljada osoba odjednom se pokrenulo. U toj paničnoj gužvi nije bilo šanse pronaći Azema. U međuvremenu je izgubila kontakt i sa svojim i s Azemovim roditeljima, kao i s drugom rodbinom. Ogroman ljudski talas valjao se prema Potočarima, industrijskoj zoni udaljenoj oko pet kilometara od Srebrenice. Kada je Zuhra Osmanović s djecom konačno ondje stigla, prostor oko baze vojnika Ujedinjenih nacija bio je već blokiran”, piše Fink, objasnivši da su tvorničke hale uokolo bile prepune izbjeglica jer su ljudi u njima tražili zaštitu od vrelog ljetnog sunca. Zuhra, Mirnes i Mersa Osmanović jedva su našli malo mjesta u depou autobuskog preduzeća, olupine starih autobusa nudile su makar malo hlada. Bio je 11. juli 1995. godine, kasno poslijepodne. Približno 25.000 osoba pobjeglo je ka holandskom bataljonu UNPROFOR-a. Ničega nije bilo za jelo, jedva nešto za piće, nije bilo toaleta.

“HEJ, MLADIĆU, DOĐI OVAMO”

“Autobusi i kamioni dolazili su i postepeno odvozili ljude. Zuhra Osmanović jedan cijeli dan i dvije noći odugovlačila je da krene prema autobusima. Ipak nije imala više toliko povjerenja u generalova obećanja nakon što su glasine da Srbi razdvajaju sve muškarce postajale sve izvjesnije. Njen Mirnes imao je tek 14 godina, ali je bio odrastao, za svoje doba previše odrastao. Zbog toga je njihov izlazak odgađala koliko je moguće. Tek u rano poslijepodne 13. jula 1995. godine, drugog dana deportacija, krenula je s djecom prema improviziranoj ogradi, koju su holandski vojnici bili napravili. Drugo im nije ništa preostajalo. Većina ljudi već je bila otišla. Ovo troje je prošlo pored improvizirane ograde uz koju su stajali vojnici s plavim šljemovima, žureći prema koloni autobusa i kamiona koji su stajali desno uz ivicu ceste. Najednom su okolo stajali još samo vojnici bosanskih Srba, neki od njih s psima. Zuhra Osmanović u trenu je shvatila da muškarci bivaju odvajani od porodica – mladi, stari, sasvim stari, bilo je nebitno: žene i djeca desno, muškarci lijevo”, piše Fink.

Uskoro je jedan od vojnika dozvao Mirnesa: “Hej, mladiću, dođi ovamo!” Zuhra je čvrsto držala sina, rekavši da je povrijeđen, još ima gelere od granata u nozi. Vojnik je želio znati koliko mu je godina. “Trinaest”, odgovori Zuhra. “Petnaest”, reče Mirnes. Imao je 14 godina i 10 mjeseci. U septembru, dakle, za oko dva mjeseca, imao bi petnaesti rođendan. Vojnik otrgnu Mirnesa od majke. Zuhra i njena kćerka pokušavale su ga zadržati. Utom je pristupio još jedan vojnik govoreći kako treba pustiti sina da ide, uskoro će kao zarobljenik biti razmijenjen, objašnjavao je. Zuhra Osmanović okrenula se i odjurila nazad do jednog vojnika UNPROFOR-a. On bi morao pomoći, vikala je, plakala, vukla ga. Vojnik ju je samo pogledao. On ju nije razumio. “Pogledajte tamo šta ovi rade s ljudima”, ponovo je vikala. Međutim, vojnik nije reagirao. Zuhra Osmanović, držeći kćer Mersu za ruku, odupirala se da ide dalje. Dok joj ne vrate dijete, neće se s mjesta maknuti. “Idi na kamion, tvoj sin će biti razmijenjen”, još jedanput pokušao je jedan od vojnika da ju umiri, gurnuvši je prema kamionima na kojima su već sjedili ljudi, svi zajedno prognanici, upravo kao što je i sama bila. Zuhra Osmanović okrenu se i vidje kako odvode Mirnesa prema bijeloj kući, koja je stajala po strani na jednoj livadi. Pred zgradom se gomilala čitava hrpa ruksaka i tašni. I Mirnes je morao svoju tašnu ondje ostaviti. Zatim je odveden u bijelu zgradu. To je bilo posljednji put da je Zuhra Osmanović vidjela svog sina Mirnesa – 13. jula 1995. godine, rano poslijepodne”, piše Fink u prologu svoje kapitalne studije, u čijem nastavku donosi hronologiju Srebreničkog genocida, tragajući za sudbinom Mirnesa Osmanovića.

Izvor

[balkantimes]

Gospodarska kriza: „To je napad iz okruženja na blagostanje Njemačke“

Stečajeva ne može biti već i zbog toga što je suspendovana obaveza prijeve nesolventnosti. Aktueleni podaci o nesolventnosti su zbog toga potpuno bez smisla. Na tržištu rada smo opet štete u dijelovima prebacili u budućnost. Novac za kraći rad daje smisao samo tada ako gospodarski pad protiče u V formi. Međutim ako preduzeća zbog lošijih izgleda na prodaju ne mogu svoje radnike dugoročno držati, tada će doći do otpuštanja.Njemačka kreće ponovo – međutim željeni brzi oporavak će izostati, upozorava ekonomista Gabriel Felbermayr: „Mi moramo revidovati naše prognoze. Pali smo suviše duboko.“

Intervju vodio:  Benjamin Bidder Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Na početku Corona krize ekonomisti su izabrali slova da bi pojasnili mogući tok recesije: Većina je prognozirala V razvoj: drastičan pad praćen brzim oporavkom. Ideja je bila da se njemačko gospodarstvo na izvjetan način zamrzne na nekoliko tjedana. Zatim bi trebao nastaviti kao i prije lockdowna.

Ova računica se neće ispuniti, upozorava Gabriel Felbermayr, predsjednik Instituta za svjetsko gospodarstvo (IfW) iz Kiela. Jer pored tehničkog prekida proizvodnje nastupio je i drugi faktor, koji opterećuje gospodarstvo i koji neće nestati i nakon kraja lockdowna: strah od budućnosti.

„Povjerenje je doživjelo šok“, kaže Felbermayr. „Nastali su strahovi o budućnost koji su puno trajniji nego sama prijetnja virusom.“ Građani ograničavaju svoje izdatke zbog brige za radno mjesto. Pošto izostaju mušterije a narudžbe iz inostranstva se smanjuju mnoge firme opet odustaju od investicija i prave programe štednje.

Time nestaju i izgledi na brzi oporavak. “Mi moramo revidirati naše prognoze sa početka krize”, kaže Felbermayr. Njemačka se mora pripremiti na to da se duže neće vratiti na normalni nivo. “Za brzi oporavak smo preduboko pali.”

SPIEGEL: Koliko jak je pad njemačkog gospodarstva ukupno?

Felbermayr: Od druge polovine marta pali smo na 80, možda 85 posto normalnog gospodarskog učinka. Na vrhuncu lockdowna nedostaje oko  20 posto.

SPIEGEL: Kako možete to tako precizno reći?

Felbermayr: Mi posmatramo između ostalog i potrošnju struje i znamo koliko je ona povezana sa industrijskom proizvodnjom. Mi također vidimo da pad nije u potpunosti uslijedio odmah nakon uspostave lockdowna. Najveći pad gospodarskih aktivnosti je došao tek neko vrijeme nakon početka lockdowna. Onda smo u tjednu prije Uskrsa dostigli minimum.

SPIEGEL: Kako je to moguće?

Felbermayr: Tu je veoma mnogo prilagođavanja ponašanja potrošača. Oni su se uplašili i jako ograničili svoju potrošnju. To je vodilo tomu da su neke tvornice, koje u Njemačkoj nikada nisu bile službeno zatvorene, tek u toku lockdowna obustavile proizvodnju. I obrnuto to znači: Iako mi mjere sada opet sukcesivno ukidamo, proizvodnja neće automatski i skokovito ići na gore.

SPIEGEL: Najveći broj ekonomista a i savezna vlada su prognozirali duboki pad sa brzim oporavkom – V tok krize.

Felbermayr: To što mi sada vidimo na podacima stvarno ne odgovara tome. Mi moramo revidirati naše prognoze sa početka krize. Moramo se pripremiti na to da se ni u trećem kvartalu nećemo vratiti na normalni nivo. Za to smo suviše duboko pali.

SPIEGEL: Gdje su štete za njemačko gospodarstvo?

Felbermayr: Nastali su strahovi za budućnost koji su puno trajniji nego sama direktna prijetnja kroz virus. Nesigurnost o tome da li dolazi gospodarski rast i da li je vlastito radno mjesto sigurno, neće nestati ako mi sada opet počnemo otvarati restorane i granice. To vodi tomu da ljudi više štede i manje konzumiraju. Preduzeća su suzdržana u investiranju jer su manje spremni na rizik. Povjerenje u budućnost doživjelo je ozbiljan šok. Situacija u svjetskom gospodarstvu također ne pomaže: SAD su još usred krize, zemlje u razvoju moguće stoje tek pred velikim potresima.

„Na lockdown sam otpada dakle samo trećina štete“

SPIEGEL: Međutim do sada je ipak izostao veliki val stečaja i masovnog otpuštanja.

Felbermayr: Stečajeva ne može biti već i zbog toga što je suspendovana obaveza prijeve nesolventnosti. Aktueleni podaci o nesolventnosti su zbog toga potpuno bez smisla. Na tržištu rada smo opet štete u dijelovima prebacili u budućnost. Novac za kraći rad daje smisao samo tada ako gospodarski pad protiče u V formi. Međutim ako preduzeća zbog lošijih izgleda na prodaju ne mogu svoje radnike dugoročno držati, tada će doći do otpuštanja.

SPIEGEL: Koliko jako je pogođeno tržište rada?

Felbermayr: Za novac za kraći rad (Kurzarbeitergeld) prijavljeno je oko deset miliona zaposlenih. Nejasno je doduše koliko njih stvarno radi skraćeno i u kojoj mjeri, da li 20, 40 ili 60 posto. Međutim mi registrujemo značajan pad ostvarenih radnih sati. Procjene polaze od minusa od oko 15 posto. Bez novca za skraćeni rad nezaposlenost bi dakle odgovarajuće porasla, slično kao u SAD.

SPIEGEL: Mnogi ljudi nisu mogli raditi jer su restorani i prodavnice bili zatvoreni. Koliki je udio lockdowna na aktuelnim ciframa skraćenog rada?

Felbermayr: Prema našim procjenama službene mjere su direktno koštale 7 posto stvaranja nove vrijednosti i dotaklo oko 10 posto zaposlenosti. To je efekat zatvorenih pogona i radnji koje sada ponovo počinju sa radom. Međutim stvaranje dodatne vrijednosti umanjilo se vjerovatno za oko 20 posto. Dakle na sam lockdown otpada samo trećina štete na bruto domaćem proizvodu. Ja mislim da će se zbog toga jedna trećina, možda i jedna polovina radnika na skraćeno vrijeme  sa okončanjem lockdowna vratiti regularnom zaposlenju. To je teško tačno utvrditi jer ne znamo koliki će biti efekat uzimanja novca za skraćeni rad bez pravog osnova: Koje firme su već prije bile u problemima i zatražile su novac za skraćeni rad samo zato što je to država napravila još atraktivnijim?

SPIEGEL: Vi ste ukazali na to da neke zemlje javljaju relativno male brojeve Covid – 19 infekcija ali moraju očekivati masivne gubitke. Naprimjer Grčka javlja samo par desetina slučajeva dnevno ali će imati pad od oko deset procenata. Je li to kriza sama po sebi?

Felbermayr: Efekti borbe protiv pandemije u vodećim industrijskim nacijama razbacani su geografski veoma široko. Upozorenja za putovanja i kriza turizma su osnovni problem Grčke. Drugi problem je povezan sa važnom ulogom grčkog brodarstva i grčkih luka koje su proteklih godina pojačali svoju poziciju na tržištu. Oni su sada brutalno pogođeni smanjenjem svjetske trgovine. Zbog toga mi sada trebamo evropske odgovore na krizu ili još bolje: globalne odgovore.

„Mladi ljudi će nositi najveći teret krize.“

SPIEGEL: Kriza pokazuje ranjivost umreženog svijeta. Hoće li globalizacija sada biti potisnuta?

Felbermayr: Ja polazim od toga. Trend je već postojao: Britanski „Economist“ je to veoma precizno nazvao “Slowbalisation”. Taj razvoj će se pojačati. Firme će pokušati da više proizvode u blizini svojih prodajnih tržišta. To ne znači nužno povratak u Njemačku, ali to može biti Poljska, Rumunija ili sjeverna Afrika. Kompleksnost lanaca isporuke biće reducirana, isporučioci diverzifikovani. Lageri će se povećavati. Sve to će tendencijalno gušiti globalnu razmjenu roba.

SPIEGEL: Šta to znači za Njemačku koja je dugo godina bila veliki dobitnik globalizacije?

Felbermayr: To je velika opasnost. To će biti napad iz okruženja na blagostanje Njemačke. Manje globalizacije u trgovini robama šteti Njemačkoj jer mašine i auta će se u budućnosti iz inostranstva manje kupovati u Njemačkoj nego će se direktno proizvoditi u Aziji ili Sjevernoj Americi. Na drugu stranu mogla bi se globalizacija usluga još pojačati a i zbog toga bi mogla Njemačka patiti. Mi doživljavamo upravo da razmjena podataka i mišljenja kroz telefonske konferencije dobro funkcioniše. To dopušta dalje razmišljanje: Zašto to ne bi moglo isto tako dobro funkcionisati između njemačkog poslodavca i radnika u Indiji? Kod usluga prijeti nam dodatni outsourcing.

SPIEGEL: Ko će u Njemačkoj ponijeti najveći teret krize?

Felbermayr: Mladi ljudi. Oni upravo trpe na poseban način kroz ograničenja rada škola. Dobro je istraženo kakve su u prošlosti bile posljedice zatvaranja škola. Naprimjer, u Drugom svjetskom ratu jedna cijela generacija nije dobila više obrazovanje i to je vodilo do gubitka prihoda sve do penzije. Kada trpi školsko obrazovanje ljudi to osjećaju 60 godina. I baš ova generacija će tada još morati otplaćivati dugove koji su sada napravljeni.

“There is no free lunch. Neko na kraju mora platiti ceh.”

SPIEGEL: Mnogi naučnici kao ekonomista iz Diseldorfa Jens Südekum predlažu da se dugovi stalno otplaćuju novim kreditima. Onda se ne moraju vraćati.

Felbermayr: Međutim to još uvijek masivno ograničava finansijski prostor djelovanja budućih generacija, naprimjer kod savladavanja budućih kriza. I Jens Südekum zna staru ekonomsku mudrost: There is no free lunch. Neko na kraju mora platiti ceh.

SPIEGEL: Ko će proći uglavnom dobro kroz krizu?

Felbermayr: U junu će se povećati penzije i to veoma pristojno.

„Možemo otplatiti Corona dugove za dvadeset godina bez velikih povećanja poreza.“

SPIEGEL: Ako dugovi treba da se otplate šta Vi kažete: Kada to treba da se dogodi?

Felbermayr: U svakom slučaju mi ne trebamo započinjati diskusije o otplaćivanju ili povećanju poreza već u 2021. Finansiranje preko zaduženja je u osnovi ispravno jer sve drugo bi bilo lošije. Ali u dvadesetim godinama moramo pokušati povratiti fiskalni manevarski prostor koji smo imali. Najednostavnije to ide naravno sa više rasta kao poslije 2009., ali tu bih bio skeptičan da li to još jednom tako dobro funkcioniše.

SPIEGEL: Zašto?

Felbermayr: Stanovništvo postaje starije. Usto dolazi preustroj globalnog sistema gospodarstva koji će nas usporiti. Zbog toga je situacija sasvim drugačija nego nakon posljednje krize. Tada – nakon 2009. – Kina je počela masivno da kupuje njemačke investicione produkte a i SAD je brzo izašla iz konjukturnog dna. Ta vremena su međutim prošla.

SPIEGEL: Odakle onda treba da dođe novac?

Felbermayr: Mi ćemo morati razmišljati o tome kako ćemo subvencije opet dobiti pod kontrolu. Naš institut svake godine pravi izvještaj o subvencijama zbog kojega nas mnogi ne vole. Ali na ulici leži puno novca: poreske privilegije, poseban tretman branši, dotacije sa sumnjivim dejstvom. Osim toga mora se sprovesti budžetska disciplina. Prema našim izračunima to bi bilo dovoljno da se otplate Corona dugovi u roku od dvadeset godina bez velikog povećanja poreza.

„Kriza rijetko dolazi dva puta iz istoga pravca. Sasvim je moguće da slijedeća kriza bude izazvana kompjuterskim virusom koji će uništiti našu sveukupnu digitalnu infrastrukturu.“

SPIEGEL: Međutim, šta ako nas prije toga pogodi slijedeća pandemija?

Felbermayr: Otvoreno priznajem da se malo brinem oko druge pandemije – isto tako malo kao i oko druge propasti Lehman Brothers. Iz trenutnih događaja mi svakako izvlačimo pouke. Mora se dakle vjerovatno pogledati u neki drugi ugao iz kojega mi aktuelno možda ne očekujemo nikakvu tešku krizu. To je pouka iz prošlosti: Kriza rijetko dolazi dva puta iz istoga pravca. Mi se zato moramo pitati kako možemo u cjelini postati otporniji, rezilientniji. Tema sigurnosti interneta mogla bi postati važna. Sasvim je moguće da slijedeća kriza bude izazvana kompjuterskim virusom koji će uništiti našu sveukupnu digitalnu infrastrukturu.

SPIEGEL: Šta je sa promjenama klime?

Felbermayr: Mi moramo ozbiljnije shvatati scenarije katastrofe. Naprimjer: Šta ćemo učiniti ako nekada u Njemačkoj ne bude padala kiša tri godine? To je doduše danas još nevjerovatno. Ali nevjerovatan je bio i scenarij da će istovremeno presušiti sva interbankarska tržišta kao što je bio slučaj 2008/2009. godine.

„… može se desiti, da stojimo nasuprot teoretičarima zavjere i populistima u velikoj mjeri bez argumenata.“

SPIEGEL: Vi učestvujete u apelu da se u Njemačkoj treba više i šire testirati na Covid – 19. Zašto?

Felbermayr: Žalosno je da to već odavno nije učinjeno. To je doduše skupo ali bi se odavno isplatilo: Kada bismo imali tačnije razumjevanje o tome koliko široka je zaraženost stanovništva tada bi se povećala vjerodostojnost kriznog menadžmenta. Mi trebamo bolje informacije o tome kakav uticaj su mjere lockdowna tačno imale. Kada takve stvari radimo bez evidencije može se desiti, da stojimo nasuprot teoretičarima zavjere i populistima u velikoj mjeri bez argumenata. To mi je velika briga.

SPIEGEL: Kako više testova treba da pomogne protiv toga?

Felbermayr: Mi danas ne možemo tačno reći koliko je lockdown stvarno ograničio širenje virusa – jer mi to nismo mjerili. Neki tvrde da je zaraženost stanovništva od početka bila znatno viša. Svuda tamo gdje nemamo osigurane činjenice najbolje se rađaju teorije zavjere.

Gabriel Felbermayr, rođen 1976., je od marta 2019. predsjednik Kielskog instituta za svjetsko gospodarstvo (IfW), profesor nacionalne ekonomije na Christian-Albrecht univerzitetu u Kielu i internacionalno renomirani trgovinski stručnjak.

Izvor: spiegel.de

[znamobaportal]

http://www.znamo.ba/iz-beca-u-sarajevo-dok-traje-egzodus-iz-bih-oni-se-vracaju-u-domovinu-sta-ovi-mladi-uspjesni-ljudi-rade-drugacije/

IZ BEČA U SARAJEVO Dok traje egzodus iz BiH, oni se vraćaju u domovinu: Šta ovi mladi i uspješni ljudi rade drugačije?

Odlazak mladih iz BiH poprimio je proteklih godina zabrinjavajuće razmjere. Ipak, postoje mladi Bosanci i Hercegovci koji pored sigurnog života u dijaspori nisu odustali od svoje domovine.

���Kada mi se pružila prilika da neko vrijeme provedem u svome rodnom gradu i steknem radno iskustvo, odlučila sam iskoristiti tu šansu“, govori za Deutsche Welle Amra Dučić. Ova 29-godišnja Sarajka početkom rata u BiH došla je kao izbjeglica u austrijski Linz. Dučić je u Austriji pozitivan primjer integrirane migrantice: nakon završenoga studija publicistike i komunikologije na Univerzitetu u Beču radila je u austrijskim medijima, prije nego je postala dio tima za komunikacije u austrijskome Saveznom ministarstvu za integracije na čijem je čelu ministar Sebastian Kurz. Ipak, ova mlada Sarajka nedavno je odlučila zamijeniti karijeru u austrijskom Ministarstvu za integracije karijerom u Sarajevu. Danas je voditeljica marketinga u novoosnovanome Austrijskom institutu u glavnome gradu Bosne i Hercegovine: instituciji koja nudi kurseve njemačkoga jezika i tako radi na zbližavanju dvije zemlje.

  Amra Dučić danas je jedna od rijetkih mladih osoba porijeklom iz Bosne i Hercegovine koje žive u zapadnim zemljama, a odlučuju se vratiti u zemlju porijekla. Trend je potpuno suprotan: samo u prošloj godini Bosnu i Hercegovinu je prema službenim podacima Unije za održivi povratak i integracije u BiH napustilo 16.653 ljudi. Strahuje se da je neslužbena cifra mnogo veća. Iz BiH odlaze ne samo pojedinci, već i cijele porodice. Glavni razlog je slaba razvijenost privrede, korupcija, odsutnost investicija i visoka stopa nezaposlenosti mladih. Podaci iz prošle godine govore da je stopa nezaposlenosti kod mladih u BiH iznosila 62,4%, a ova balkanska zemlja je trenutno peta u svijetu po odljevu mozgova.

Ne zaboravljaju svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu

I dok je većini mladih između Drine, Une, Save i Neretve san da napuste zemlju rođenja kako bi na Zapadu pronašli posao i izgradili egzistenciju, neki u njoj stvaraju poslovne šanse i nižu uspjehe. Jedan od njih je i 28-godišnji Sead Ahmetović. Iz rodnoga Odžaka otišao je kao trogodišnjak u austrijski Steyr gdje su mu otprije radili roditelji. Ahmetović je danas primjer uspješnoga mladog biznismena migrantskoga porijekla u Austriji. Suvlasnik je bečke firme VIENNA DIGITAL specijalizirane za razvoj IT-aplikacija koja od svoga osnivanja 2013. godine bilježi konstantan rast i razvoj i trenutno ima 27 zaposlenih. I pored uspjeha u Austriji Ahmetović nije zaboravio Bosnu i Hercegovinu. „Oduvijek mi je bila želja da posao razvijem i u zemlji u kojoj sam rođen i koju i dalje smatram svojom domovinom”, kaže ovaj mladi poduzetnik u razgovoru za Deutsche Welle u svome prostranom uredu u centru Beča. Naime, još kao učenik i student svaki slobodan trenutak ovaj IT-stručnjak provodio je u rodnome Odžaku.

  Želja da otvori biznis u BiH ostvarila mu se 2014. godine. „Gotovo podsvjesno sam tražio mogućnost da što više vremena provodim u Bosni i Hercegovini“, kroz smiješak nam kaže ovaj mladi poduzetnik. Podružnica njegove firme u Sarajevu danas broji deset zaposlenih. Ovdje se razvijaju web i mobilne aplikacije i IT-rješenja za klijente u Austriji i Njemačkoj. Otvaranje firme u BiH za Ahmetovića nije bila jednostavna stvar: „Najveći problem su birokratske prepreke. Dok se u zapadnim državama gleda da poduzetnik ima što manje administrativnih obaveza, u BiH zbog zastarjelih zakona i zbog loše digitalizacije imate mnogo sporije procedure u poslovanju i veoma mnogo birokratije koja u suštini nije potrebna. To iziskuje i više vremena, ali i više novca“, kritizira Ahmetović uvjete rada poduzetnika u BiH.

Ipak, nakon skoro tri godine poslovanja u Bosni i Hercegovini ne kaje se što je dio svoga poslovanja iz Austrije prenio u Sarajevo. „U oblasti programiranja Bosna i Hercegovina ima jako dobre mlade stručnjake čija se profesionalnost može bez problema mjeriti s onom u zapadnoevropskim zemljama. Ova grana privrede je u stalnome usponu i možda je jedna od rijetkih koje su i u BiH profitabilne“, ističe ovaj 28-godišnjak koji će 11. i 12. maja u Beču ugostiti najveću evropsku konferenciju developera i programera s 3.500 učesnika i nekoliko stotina renomiranih internacionalnih kompanija. Koliki je Ahmetovićev uspjeh u austrijskome IT-svijetu govori i činjenica da će konferenciju WeAreDevelopers otvoriti austrijski kancelar Christian Kern i državni sekretar za privredu i inovacije Harald Mahrer.

„Prestati čekati da drugi rješavaju vaše probleme”

No, Ahmetovićev uspjeh u staroj i novoj domovini kap je u moru vode problema besperspektivnosti i nezaposlenosti s kojom se susreću mladi Bosanci i Hercegovci. Za Amru Dučić odlazak mladih iz Bosne i Hercegovine znači i gubitak nade u bolju budućnost. No, istovremeno napominje da ni situacija u inostranstvu nije ružičasta: „U mnogim zemljama Zapada situacija je trenutno takva da bez maksimalnog zalaganja i truda nema ni uspjeha“, ističe Dučić i dodaje da se mladima u BiH ne pruža dovoljno šanse da pokažu ono što znaju.

Sličnoga mišljenja je i Sead Ahmetović: „Kada im kažem da sam pokrenuo firmu u BiH, prva reakcija mnogih sunarodnjaka je podsmijeh i čuđenje. A moj pristup je potpuno drugačiji. Za uspjeh svuda, pa i u BiH, potrebno je biti uporan i prestati čekati da drugi rješavaju vaše probleme“, poručuje ovaj uspješni mladi čovjek. Prema Ahmetoviću, u BiH trenutno mogu uspjeti mladi ljudi koji razmišljaju nekonvencionalno. Dakle, oni koji ne čekaju da će im svršeno formalno obrazovanje donijeti siguran posao. Krivicu za ovakav način razmišljanja mladih donekle vidi i u odgoju: „Naši roditelji uporno nas nastoje uvjeriti da moramo završiti fakultet jer će nas jedino akademsko obrazovanje spasiti od loših poslova. Rezultat je da u međuvremenu imate veliki broj visokoobrazovanih mladih ljudi koji su nekonkurentni na tržištu rada jer su završili studije koje tržištu nisu potrebne.”

Ahmetović mladima u BiH poručuje da već u ranom dobu bolje osluškuju šta je potrebno tržištu u budućnosti te da se nastoje educirati i van formalnih institucija obrazovanja. „Ako pogledate programersku i IT-branšu u BiH ili Hrvatskoj, danas u njoj ima jako mnogo uspješnih ljudi koji nisu pod svaku cijenu završili fakultete, već su se rano počeli interesirati za ovu struku, a sada kao mladi ljudi zarađuju jako dobro i konkurentni su na svjetskome tržištu“, ističe u razgovoru za DW ovaj mladi bosanskohercegovačko-austrijski IT-stručnjak.