#nova slova | Explore Tumblr Posts and Blogs

hellovenusofficial · 3 years

Text

Gogolj na početku svoje pripovijetke radnju smješta na neki odjel jer želi izbjeći neugodnosti budući da su svakojake službene ustanove i ljudi jako osjetljivi kada ih se spominje. U takvom jednom odjelu u Sankt Petrburgu radio je Akakije Akakijevič. Bio je to neugledni činovnik koji se bavio prepisivanjem spisa. Nitko se u odjelu nije mogao sjetiti kada je počeo raditi ondje, kao da se rodio za svojim stolom i oduvijek prepisivao, uvijek u istoj odjeći, u istom položaju. Nitko ga na odjelu nije poštovao. Čak mu se ni podvornici nisu ustajali na pozdrav.

Na poslu je neprestano trpio nasilje. Kolege su mu se stalno rugale. Pričali su kako ga njegova kućepaziteljica tuče, bacali su na njega papiriće govoreći da pada snijeg, gurkali ga. On se uglavnom nije obazirao.

Samo jedan mladić nije sudjelovao u općem zadirkivanju. Čak se i sažalio i zgrozio nad okrutnim i grubim društvom koje se krije iza otmjene i profinjene maske.

Akakije voli svoj posao

Akakije je volio svoj posao i s ljubavlju je ispisivao slova. Ništa ga nije zanimalo. Pisao je i u svojoj unajmljenoj sobi, u vrijeme kada se ostali činovnici odmaraju i zabavljaju.

Živio je mirno sa svojom plaćom od 400 rubalja godišnje i bio je zadovoljan svojim poslom ne želeći napredovati. Kada mu je direktor jednom dao poseban zadatak prepisati neko pismo, ali ne doslovno, nego je trebao promijeniti naslov i nekoliko riječi, Akakije se nije snašao i toliko se mučio da je zamolio da mu ipak daju samo prepisivati spise.

Nije ga zanimalo kako izgleda i što se događa oko njega.

Pokidana kabanica

No, zahladnjelo je, došla je poznata sanktpetrburška zima i Akakije je osjetio da ga njegova stara kabanica više ne štiti od hladnoće. Pregledavši je, shvaća da se potpuno stanjila i iskidala. Odnosi je Petroviču, uvijek pijanom, ali prilično vještom krojaču, da je pokrpa. Iako se nadao da će ga krojač dočekati pijan i dobre volje pa će lakše sniziti cijenu, ovaj ga je dočekao nervozan. Kada je Petrovič pomno pregledao kabanicu, zaključio je da je previše pohabana i da se više ne može pokrpati. Izjavio je da treba sašiti novu koja će stajati 150-200 rubalja.

Razočarani Akakije tumara ulicama i odluči otići krojaču u nedjelju kada ovaj bude bolje volje nakon subotnjeg veselja. Ali ni u nedjelju Petrovič ne odustaje od svojega zaključka.

Akakije štedi za novu kabanicu

Akakije shvaća da od popravka stare kabanice neće biti ništa, ali i da će biti vrlo teško, s plaćom koju zarađuje, troškovima i dugovima, skupiti novac za novu. Ušteđevina (od svake je potrošene rublje spremao jedan groš) i nagrada kojom ga je nagrađivao ravnatelj, mogle bi pokriti polovicu svote od osamdesetak rubalja za koju se Akakije nadao da će se dogovoriti s krojačem.

Drugu polovicu može skupiti bude li godinu dana štedio odričući se svijeće, pazeći kako hoda da ne bi uništio potplate na čizmama, dajući rjeđe rublje na pranje da bi se manje habalo, odričući se večernjega čaja i večere.

No, usprkos odricanju i štednji, postao je odlučniji, živahniji i čvršći. Imao je cilj.

Najmanje jednom mjesečno posjećivao je Petroviča i razgovarao s njim o novoj kabanici. Posrećilo mu se pa je dobio 20 rubalja veću nagradu nego što je očekivao. Nakon nekoliko mjeseci gladovanja skupio je novac i nakon dva tjedna kabanica je bila gotova. Savršeno mu je pristajala.

Svi primjećuju novu kabanicu

Akakije je u svečanom raspoloženju odmah u kabanici otišao u ured gdje su svi odmah primijetili promjenu i čestitali mu smatrajući da se nova kabanica mora proslaviti. Akakiju je bilo toliko neugodno da je na kraju rekao da to uopće nije nova kabanica. Situaciju je spasio jedan od činovnika rekavši da će on umjesto Akakija prirediti čajanku jer mu je ionako imendan. Iako je htio izbjeći druženje, Akakije je morao pristati na nagovaranje kolega i doći na čajanku.

Cijeli je taj dan za njega bio blažen. Vrativši se kući, neprestano se smješkao, izležavao se do večeri, neprestano se diveći svojoj novoj kabanici.

Navečer odlazi na čajanku u imućniji dio grada. Putem susreće lijepo odjevene muškarce i žene, zaviruje u izloge, primjećuje što se oko njega događa.

Kolege ga glasno i veselo dočekuju, ali se vrlo brzo vraćaju svojoj zabavi, a Akakije ne zna kako bi se ponašao. Neko vrijeme gleda ostale kako kartaju, jede i popije dvije čaše šampanjca, ali mu brzo postaje dosadno, a i vrijeme je kada inače odlazi spavati. Oko ponoći odluči otići. Svoju novu kabanicu pronalazi na podu, pomno je očisti i odlazi kući. Osvijetljene ulice, snijeg što pada i ljudi kojih još ima na ulici dobrostojeće četvrti oraspolože Akakija. No što se više približavao svojoj siromašnoj ulici, bilo je sve manje svjetla i sve manje ljudi i Akakije se počinje brinuti.

Krađa kabanice

Na trgu su ga napala dvojica bradatih muškaraca i otela mu kabanicu.

Akakije traži pomoć i obraća se redaru koji ništa nije primijetio, a ovaj ga upućuje da se sutra obrati policiji.

Kada je kod kuće ispričao kućevlasnici što mu se dogodilo, ona mu savjetuje da se ne obraća policiji, nego da odmah ode do samog načelnika jer mu policajci neće previše pomoći.

Odmah ujutro odlazi do načelnika, ali ga obavješćuju da on spava. Isto se dogodi u deset sati, u jedanaest, a kada je došao u podne, obavijestili su ga da je načelnik izašao. Kada je konačno došao do načelnika, ovaj mu je postavio takva pitanja da je ispalo da je Akakije sam kriv što su mu uzeli kabanicu.

Akakije toga dana prvi put u životu nije otišao na posao.

Sljedećega dana na posao odlazi u svojoj staroj kabanici. Čuvši što mu se dogodilo, kolege su odlučile skupiti novac za novu kabanicu. Ali svota je bila premalena jer su nedavno već skupljali novac za portret ravnatelja i nekakvu knjigu prijatelja šefa odjela. Neki nisu propustili priliku ponovno se narugati Akakiju.

Jedan od kolega savjetuje mu da se ne obraća policiji, nego da se odmah obrati nekoj visokoj ličnosti koja će ubrzati potragu.

Odlazak visokoj ličnosti

I Akakije je otišao visokoj ličnosti.

U trenutku Akakijeva dolaska, visokoj je ličnosti u posjetu bio njegov prijatelj iz mladosti s kojim je razgovarao o nebitnim stvarima. No, da bi prijatelju pokazao kako je bitan, pušta Akakija čekati. Kada ga konačno primi, Akakije teškom mukom ispripovijedi što se dogodilo. Visoka ličnost nije imao sluha i bio je jako ljut što Akakije nije poštovao proceduru u hijerarhiji, nego se odmah obratio njemu.

Toliko se izvikao na Akakija da je ovaj zamalo nije „skljokao na pod“.

Akakije umire

Akakije se u bunilu od razočaranja, poniženja i nemoći, bez kabanice na sanktpeterburškoj hladnoći vraća kući. Razbolijeva se i nakon nekoliko dana, ne izlazeći iz nesvijesti u kojoj bunca o kabanici, svađa se i psuje visoku ličnost, umire.

U uredu su tek nakon nekoliko dana shvatili da ne dolazi na posao pa šalju službenika koji saznaje da je Akakije umro. Odmah su ga zamijenili nekim drugim koji, doduše, nije imao tako lijep rukopis.

Duh koji krade kabanice

No, ovdje ne završava njegova priča. Gradom su počele kružiti priče kako se kod Kalinkina mosta pojavio mrtvac u liku činovnika i da ljudima otima kabanice. Jedan je od Akakijevih kolega tvrdio da je mrtvac upravo Akakije. I policija se uključila u hvatanje duha da bi ga se kaznilo za primjer drugima.

U jednom su ga trenutku, dok je skidao kabanicu umirovljenom glazbeniku, skoro i uhvatili. Spasilo ga je to što je jedan od pozornika morao, da bi se okrijepio, ušmrkati burmut od kojega je duh tako jako kihnuo da je sav burmut završio pozorniku u očima, a duhje nestao. Od toga je dana pozornike uhvatio toliki strah da se više nikome nisu približavali.

U međuvremenu, visoka se ličnost sažalila nad Akakijem i želeći mu ipak pomoći, šalje službenika k njemu, ali saznaje da je ovaj umro. Osjeća grižnju savjesti i da bi se razonodio, odlazi prijatelju zabaviti se. Dobro raspoložen od šampanjca odluči posjetiti svoju „prijateljicu“ Karolinu Ivanovnu na drugom dijelu grada. Na putu ga napada mrtvac uhvativši ga za ovratnik. U mrtvacu prepoznaje Akakija koji traži od njega da mu da svoju kabanicu jer se nije pobrinuo za njegovu.

Visoka ličnost prestravljen i u panici ostavlja kabanicu, bježi kući i pod dojmom događaja mnogo rjeđe viče na podređene i svakoga sasluša.

Mrtvac se otada prestao pojavljivati. Izgleda da mu je kabanica visoke ličnosti savršeno pristajala.

2 notes · View notes

mentalnahigijena · 3 years

Photo

Ja Timotije Jokanovic Crnogorac! Kralj je odgovorio: “Idite sinovi moji neka Vas bog blagoslovi i neka Vam pomogne u Vašem radu , jedino sto Vas Molim je dje god da budete pokazite Čojstvo i Hrabrost čuvajuci čast vaše domovine i vašeg imena Crnogorskog . Ali znajte dobro da se nidje niti u jednom kraju svijeta ne jede jeftiniji hljeb nego u Vašoj Crnoj Gori!” Star 60 ljeta nalazeći se na jednom imanju zvanom Monte Aguara u distriktu Huanqueros , petog februara ljeta gospodnjeg 1949 u društvu moje voljene supruge Ane Buratovic I naših šest sinova , svijeh bogu hvala u dobrome zdravlju sjedeći i drzaci pogled uperen u beskrajna polja Pampa razmišljao sam o svom životnom putu. Iako nemajući namjeru da ikada ista pašem o mojim sjecanjima niti o mom životu neka me neodoljiva unutrašnja sila neprestalno tjerala na to što je na kraju svega ipak bilo razumljivo posebno nakon krvavog rata koji se vodio u mojoj dragoj domovini kao i sjecanja na moju familiju koju nikada nijesam zaboravio čitavoga svog života u ovim dalekim prostranstvima novoga svijeta .

I upravo tog dana dogodila se čudesna stvar, nakon mnogo godina potpune tišine primio sam pismo od mog brata Emilija /Miljana / koji je bio tek trogodisnji dječak davne 1907 godine kada sam ja uz suglasnost svojih roditelja odlučio napustiti rodno ognjiste u selu Trsa na obroncima Durmitora.

Uprkos suzama mojih roditelja , otišao sam prije svega jer sam svim svojim bićem želio poboljšati uslove u kojima smo živjeli ,ali gledajući svoju uplakanu majku nikada nijesam mogao ni zamisliti da je to rastanak za uvjek I da je više nikada neću vidjeti.

MOJA SJEĆANJA OD KAD PAMTIM U mojoj domovini Crnoj Gori (danas Jugoslavija) ljeta gospodnjeg 1900 bio sam dječak od 10 godina , sin Novice Jokanovića i Mare Malović (legalno vjenčanih) imao sam i brata Dominga /Nedjeljka/ i dvije sestre Petranu i Vidosavu u dobi od 7,5 I 3 godine . Ekonomska situacija mojega oca Novice u selu Trsa bila je osrednja što je opet zavisilo od godine do godine ,uglavnom smo se bavili poljoprivredom i stalno se mučeći i radeći puno na našem imanju ipak smo uspjevali kako tako za tamošnje uslove održati pristojan nivo života. Medjutim u tim krajevima zima je bila izuzetno oštra i dugotrajna ,a snjeg je znao napadati i do dva metra visine ponekad padajući neprekidno sve do svetog Djordja , naše seoske slave. Za tako oštru zimu trebalo se dobro pripremiti , osigurati hranu i drva preko ljeta za ljude ,ali i za životinje. Sve te poslove obavljali su moji roditelji , a ja kao najstarije dijete pomagao sam koliko sam god mogao. Osim toga trebalo je čuvati mladju djecu i pripremati im hranu, što je bio posao moje majke koja je pored toga štrikala I ručno sila robu za sve nas.

Jednoga dana rade uobičajeni poslovi na našem imanju moj otac je dok je cijepao drva teško povrijedio lijevu nogu napravivši veliku ranu. U tom trenutku vidjevši njega kako sav u krvi bespomoćno lezi pokraj mene shvatio sam koliko je život težak I kroz sta se sve mora proći u životu, na neki način zakoračio sam kroz tu nevidljivu barijeru iz bezbrižnog djetinjstva na teški I mukotrpni put borbe za opstanak. Čim sam došao sebi poslije prvog soka dozvao sam majku koja je na svu sreću u tom nevjerovatno teškom trenutku bila potpuno prisebna i nekako smo ja i ona zajedno prenjeli oca i uspjeli ga leći u krevet . Posto je bila zima sa izuzetno velikim snjegom,a u selu nije bilo ljekara moja majka je narodnim crnogorskim lijekovima napravljenim od planinskih trava čistila očevu ranu , zaustavljala krv,I previjala ga. Još uvjek nakon svih ovih godina čini mi se kao da sad gledam njene oci koje me posmatraju onako zgrčenog I uplašenog dok placem zajedno sa mojom mladjom bracom I sestrama .Ali to je bila hrabra Crnogorka I neprestalno me bodrila , govorila mi je da sam ja taj koji je sad na očevom mjestu , da sam dovoljno odrastao I da moram imati dovoljno hrabrosti , samopouzdanja da podnesem tako nesto I da su to stvari koje se dešavaju tješeći me da će očeva rana zarasti za svega 7 dana. Upitao sam majku ko ce za tih sedam dana raditi sve teške poslove na našem imanju , ko ce hraniti zivotinje, sjeci drva na tako velikoj hladnoci I u tolikom snjegu? Moj otac me onako slab I skoro na kraju svojih snaga uhvatio za ruku rekavši da to moram ja , da je siguran da cu uspjeti I da će mi on davati uputstva sto I kako da radim sve dok on ne ozdravi . I tako sam svaki dan radio boreći se protiv hladnoće I velikog snjega . Majka mi je pomagala koliko je god mogla , samo sto očev oporavak nije trajao 7 dana već čitava 3 mjeseca , 3 mjeseca koja su mi prije svega pomogla da se osjetim snažnim I sposobnim za život , da sazrim i u kojima nijesan naučio samo raditi teske poslove vec I nocu kada bi me prosao umor od dnevnog rada moj dobri otac me je ucio citati , bio mi je ucitelj. Ja sam sjedao na podu pokraj kreveta u kojem je lezao I pazljivo ga slusajuci upijao svaku njegovu rijec . Znao je citati samo stampana slova iako ne brzo dok pisana nije znao tj puno slabije . Bez obzira na to meni je izgledao kao neki filozof I mislio sam da zna sve, smatrao je da I ja takodje moram nauciti da citam . Imali smo jednu malu staru knjizicu koju je otac godinama cuvao ispod postelje I koja se zvala POCETNICA u kojoj je bilo mnogo sličica uz pomoć kojih sam počeo učiti. I tako je moj otac sa bolovima od rane lezeci u krevetu svim silama nastojao u meni probuditi ljubav za čitanjem . Posto se njegov oporavak produžio koristio sam svaki trenutak odmora I trčao prema njegovom krevetu tražeći poduku , cesto puta I mnogo vise od onoga sto je ona znao . Medjutim oca su dok je ležao posjećivali mnogi prijatelji medju kojima je bilo I onih koji su završili 4 ili 6 godina škole , tako da sam I od njih nastojao naučiti sto sam vise magao. Neki od tijeh prijatelja predložili su mojim roditeljima da mi kupe olovku sto su oni rado prihvatili , ali to nije bilo izvodljivo jer na žalost u selu nije bilo prodavnice u kojoj bi se mogao kupiti pribor za pisanje ili bilo sto slično. Na svu sreću ubrzo mi je jedan od očevih prijatelja poklonio olovku od 7 centimetara I obećao da će me učiti pisati svaki put kada dodje da ga posjeti . Na taj način sam ubrzo za svega nekoliko dana naučio pisati slova. Nakon toga odlučio moliti oca, posudjujuci mu moju olovku I papire da I on nauci pisati I tako sam ga učio ono sto sam znao I kako sam znao iako je to prihvatao dosta bezvoljno . Još uvjek se sjećam kako je satima drzao olovku u saci bezuspjesno pokusavajuci da napise makar jedno slovo, sve dok se napokon nije oslobodio , namjestio olovku medju prste I poceo pisati.To je trajalo nekolio dana sve dok se nije umorio , vise je volio ustati se iz kreveta , sjesti u stolicu I raditi nesto rucno najcesce je malenim nozem I raznim drugim alatkama ukrasno rezbario komade drveta od kojih su vremenom nastajale predivne gusle kojima su se mnogi u selu divili ,upravo zato je I govorio kako ga čekaju mnogo važnije stvari I da radi toga nema vremena za ucenje.I tako je moj otac radeci neke laganije poslove I učeći malo po malo sve vise zdravio sa priblizavanjem proljeca I nase seoske slave Sv Djordja , kada se snjeg vec otapao ,a proljecno sunce pocinjalo grijanje s kojim se postepeno pojavljivalo zelenilo I sarenilo cvijeca. Onaj koji ne poznaje surovost zime nikada ne može povjerovati u njenu okrutnost isto kao sto onaj ko ne poznaje ljepotu proljecnje prirode ne može vjerovati u takvu promjenu . Prolazile su zima za zimom svaka noseći sa sobom nova iskušenja , živeći u slozi sa mojim roditeljima I djeleci sa njima dobro I zlo .Nakon svega na svijet je došla moja sestra Sofija , koja je umrla u trećoj godini svog malog života za kojom smo svi dugo tugovali,a posebno moja majka.Nakon njene prerane I tragične smrti I zaista teške I gladne godine koja je odnjela zivote mnogoj nejaci u našim krajevima rodio se moj brat Emilio (Miljan) koji je napokon unio zrno radosti u nas tužni dom . Roditelji su mi pričali o još jednom bratu(Filip?) rodjenom godinu dana nakon mene koji je umro jos u prvoj godini zivota, ja ga se ne sjecam jer sam bio previse mali kad nas je za uvjek napustio ,ali roditelji ga nikada nijesu mogli prezaliti. Medjutim jos od najranijeg djetinjstva do danas skoro citavog svog zivota mnogo sam vremana proveo misleci o tome kako bi bio veliki kao ja da je ostao ziv cesto zamisljajuci da je on zaista tu kraj mene , zamisljajuci njegov lik I osjecajuci njegovo prisustvo narocito u najtezim trenutcima kada sam bio potpuno sam I skoro bespomocan daleko od moje porodice, mojega sela I moje voljene domovine. Tako sam rastao sa svojom familijom u selu Trsa sve do ulaska u 16 tu godinu , tada se desilo nesto, odnosno tada sam prvi put cuo za ono sto ce za navjek promjeniti moj zivot.Tih godina prvi mladici iz nasega sela su posli u Sjevernu Ameriku I ubrzo su se mogle cuti price o velikom bogatstvu I velikim mogucnostima koji se nude svakome , do kojih svako ko ista vrijedi moze doci. U mojem selu se pocelo govoriti “ Onaj koji nesto valja odlazi u Ameriku ,a onaj koji nista ne valja ostaje kod kuce “ . Vjerujuci da sam I ja jedan od onih koji vrijede poceo sam moliti roditelje za dozvolu da odem u tu daleku I bogatu zemlju da radim I zaradim puno dolara I donesem ih kuci svojim roditeljima kako bi napokon I mi promjenili nas teski nacin zivota.Osim toga bilo je mnogo nasih rodjaka koji su posli u Ameriku I koji su vec novcano pomagali svoje familije I najblizu rodbinu u selu.Medjutim I pored svega moji roditelji su bili protiv toga govorili su mi da radeci kako radimo uz malo srece mozemo obezbjediti normalan zivot , medjutim ja sam znao da je to gotovo nemoguce I da su oni zapravo svjesni svih zrtava htjeli da svi ostanemo zajedno u kuci ne zeleci da ja odem I time razdvojim familiju pa makar bili primorani na gladovanje.Skoro su me odvratiliod zelje daodem za Ameriku ,ali korz glavu mi je stalno odzvanjalo “ Ko vrijedi odlazi , ko ne vrijedi ostaje” . Nastojao sam da mi dozvole , jer se nijesam mogao pomiriti sa pricama da “ne valjam ako ostanem u selu “ obecavajuci mojima da cu se vratiti za tri godine!Na zalost dato obecanje nijesam izvrsio jer nikada nijesam zaradio dovoljno … Napokon sam dobio dozvolu svojih roditelja I pocele su pripeme za moj odlazak .Pripremajuci se za put I cekajuci saputnike prslo je nekoliko mjeseci . Nakon svega dosao je I dan odlaska sedmoga dana marta mjeseca godine 1907.Bio je to najtuzniji dan u mom zivotu , kojega nikada necu zaboraviti ……ne mogu zaboraviti tuzni oprastaj najprije sa mojom sestrom, zatim bratom Miljanom koji sme grlio uplakanih ociju iako je bio jako mali I imao svega tri godine ,a najveca tuga je bila kada sam se poljubio sa majkom …jadnom mojom majkom koja mi je ubilvena u suze I bol rekla ”Neka ti je sa srecom put sine moj , moja najveca zelja je da mi se brzo vratis iako imam osjecaj da mi se vise nikada neces vratiti “ u tom momentu je izasla iz kuce I pala skrhana od bola .Vratio sam se da je podignem iz snjega , sto je bila moja posljednja pomoc,koju sam joj pruzio , u toj situaciji sam pomisljao da ostanem kuci I za uvjek zaboravim na Ameriku I sve snove … medjutim , imao sam dvadeset saputnika za Ameriku koji su me naprosto uzeli za ruke I otrgli od majke . Sjecam se samo da sam se poljubio sa ocem I drugim rodjacima …nakon toga sam se udaljio I zastao gledajuci u pravcu majke sa puno tuge I bola. Cekao sam da da vidim kako moj otac prilazi majci , kako je podize u uvodi u kucu potpuno skrhanu I jos uvjek u soku . Nakon pola sata hoda dosao je I moj otac I rekao mi da se moja majka postepeno oporavlja , te da ce me on otpratiti do grada Niksica , mjesta gdje sam se I sa njim zauvjek oprostio.Oprastaj je bio bolan , samo sto je karakter muskaraca cvrsci I daje im jacu sposobnost da u sebi istrpe bol, bez da se onesvjeste , kao moja majka . Tako sam se nakon tog tuznog oprastaja definitivno pridruzio ostalim saputnicima za Ameriku. Nakon svih boljnih oprastajai muka ocekivao me jos jedan veliki problem ,bio sam maloljetan sa jos nepunih 17 godina a drzava Crna Gora nije dozvoljavala dobijanje pasosa niti izlazak iz zemlje .Jedini dokument koji sam posjedovao bila je krstenica izdata od naseg seoskog svestenika inace mojeg ujaka .Nego I pored naizgled nerijesivog problema sve moje nade bile su uprte u mog drugog ujaka koji je bio narodni polasnik nasega sela u tadasnjem crnogorskom senatu . Tako smo stigli u Cetnje glavni grad Crne Gore ,to je bio moj prvi I na zalost posljednji susret sa nasom prijestonicom simbolom vjekovne borbe nas crnogororaca za slobodu I narodno dostojanstvo.Grad je bio mali mnogo manji nego sam ga kao djete zamisljao ,ali sve je to za mene ,a I sve nas bilo mnogo vece I znacajnije nego sto ikada iko moze zamisliti za nas je svaki kamen nase male I siromasne zemlje bio veci od drazi od citavog svijeta . Odmah sam potrazio ujaka ,posao sam do skupstine ali je na zalost bilo nemoguce doci do njega jer je upravo tih dana zasijedao crnogorski senat I ujak je stalno bio zauzet radom na vaznim sjednicama I odborima .Ocekivao sam da cu nekako uz njegovu pomoc uspjeti uzvuci pasos, jer je bio veoma cijenjen I postovan covjek.Morali smo prenociti na Cetinju.Kada je moj ujak saznao da sam doputovo posjetio me u prenocistu I pitao me o cemu se radi .Kada sam mu objasnio o cemu se radi I da zelim da izvadim pasos kako bi otputovao u Ameriku na zaradu, savjetovao me je I nagovarao da odustanem I objasnio da ce biti nemoguce dobiti pasos da ministarstvo ne moze prekrsiti zakone I da mi ne moze pomoci pored svog njegovog autoriteta.Ali na moje veliko insistiranje obecao mi je da ce me zajedno sa prijeteljima pratiti do nadleznih drzavnih organa .Sjutra dan smo obilazili od jednog do drugog ministarstva,ali bez rezulatata .Na kraju kad sam iscrpio sve mogucnosti ujak mi je napisao pismenu preporuku kao poslanik za jednog konzularnog agenta u gradu Kotoru koji se tada nalzaio na teritoriji Austro – Ugarske.Molio ga je da mi pomogne u granicama svojih mogucnosti .Nakon nekoliko dana provedenih na Cetinju nezaboravnih po mnogo cemu jednog prelijepog jutra zaputili smo se prema Kotoru .Medjutim priblizavajuci se Njeusima naisli smo na veliko iznenadjenje !Po cesti su se kretala kraljevska kocija , neki od mojih saputnika su je odmah prepoznali I uzviknjuli “ Paznja dolazi kralj!”Ja sam se uplasio da ce me uhapsiti jer sam bio jedini bez pasosa .Stadosmo svi sa strane puta I u zak postovanja skinusmo kape sa glava , dok je nailazila kocija koja se kretala polako I ugledavsi nas se zaustavila.

Otvorila su se vrata kocija I pred nama se pojavio covjek sirokih pleca sa mnogo svjetlicavog ordenja koje nijesam do tad vidio .U tom trenutku zaorili su se glasovi mojih prijatelja “ Zivio Kralja Nikola!”Odmah nakon toga kralj je podigao ruku I pitao nas “sinovi moji kuda idete?”Najstariji medju nama odgovorio mu je : “ Sa dozvolom vaseg visocanstva idemo u Ameriku ,da zaradom poboljsamo ekonomsku situaciju nasih familija”Kralj je odgovorio: “idite sinovi moji neka vas bog blagoslovi I neka vam pomogne u vasem radu , jedino sto vas molim je dje god da budete pokazite cojstvo I hrabrost cuvajuci cast vase domovine I vaseg imena crnogorskog . Ali znajte dobro da se nidje niti u jednom kraju svijeta ne jede jeftiniji hljeb nego u vasoj Crnoj Gori” Te iste noci dosli smo u luku Kotor I odmah se prijavili ujednu pomorsku agenciju radi vadjenja putnickih karata do Trsta .U Kotoru mi se dogodila prva zapreka u inostranstvu , za mene nije bilo karte jer nijesam imao pasos ,a karta se nije mogla izvaditi drugacije.Nakon toga sam otisao u konzularnu agenciju gdje sam pokazao pismenu preporuku sa Cetinja .Nakon sto je pregledao dokumente konyularni agent mi je rekao da ne moze pomoci nista ,ali da sa krstenicom mogu putovati do Trsta I da ce pomorska kompanija prikriti nedostatak pasosa.Otisao sam ponovo u agenciju I dobio kartu do Trsta .Krenuli smo sutra dan ujutro ,tada sam se prvi put u zivotu popeo na brod I vozio njim bez da sam ikada prije toga vidio more.Kada je brod krenuo uhvatio me umor I strah tako da sam se na trenutke zelio vratiti nazad u moju rodnu Trsu kod mojih roditelja u nasu kucu.Prolazili smo kroz prelijepi Bokokotorski zaliv ,a ja sam se onako vas u strahu I nesiguran divio ljepoti tih krajeva ,ali pogled mi se stalno vracao Lovcenu ekako gledajuci u njega cinilo mi se da sam jos uvjek tu kod kuce I dok se on vidi da je sve blizu na dohvat ruke .Madjutim ubrzo smo izasli iz zaliva I more je postalo jako nemirno sa velikim I opasnim valovima koji su zapljuskivali palubu.Na kraju smo to poslijepodne stigli do Dubrovnika , gdje se brod zaustavio na jedan sat da bi predao postu .Dobili smo dozvolu da na kratko izadjemo radi kupovine nekih svari .Ovaj grad mi se cinio izuzetno lijepim , okruzen velikim zidinama I sve je bilo tako drugacije da nam se cinilo da smo na pola puta od Amerike .Nijesmo znali strane jezike osim maternjeg , zbog cega smo se plasili I bili nesigurni tako smo se pokusavali sporazumjevati jezikom gluvonijemih koristeci ruke I tijelo .Medjutim hodajuci ulicama culi smo govor kao sto je nas maternji I vjerujuci da se radi samo o jednom nasem zemljaku , uputili smo se prema njemu ,ali usput smo vidjeli da I drugi isto govore kao I mi I bili smo potpuno zbunjeni.Nakon toga smo pomenutog gospodina zamolili da nam pomogne oko kupovine nekih stvarcica.Smijuci nam se upitao nas je odakle dolazimo I mu mi odgovorismo da smo mi Crnogorci I da putujemo u Ameriku na zaradu , a on nam je I dalje sa osmjehom na licu rekao “Djeco moja , ovdje se govori isto kao u vasoj zemlji “Upozorio nas je da pozurimo na brod , zahvalismo se ljubaznom gospodinu I sami kupismo ono sto nam je trebalo nakon cega pojurismo prema nasem brodu koji je taman kretao .Tako smo polovili sve do Pule gdje smo se opet na kratko zaustavili,a u zoru uplovismo u Trst , koji je bio nasa krajnja destinacija .Iskrcavsi se u Trstu susreli smo se sa mnogim novostima i za nas do tad nezamisljivim stvarima , sa nepoznatim osobama koji su nam prilazili I predstavljali se kao prijatelji nudeci svaku mogucu pomoc I sve moguce usluge , ali na srecu dosao je jedan pomorski agent obucen u uniformu koji nas je odpratio do policajca.Policajac nas je pitao do koje agencije idemo .Odgovorili smo da idemo do jednog Crnogorca naseg zemljaka koji se zove Milo Stanisic .Upozorio nas je da budemo pazljivi I da se cuvamo od ljudi kao sto su oni koji nam na ulici nude usluge, jer se radi o lopovima I prevarantima , te ako zelimo moze nas on odpratiti do agenta Stanisica sto smo mi uplaseni prizorima sa Trscanskih ulica rado prihvatili.Hodajuci uskim ulicicama vidjeli smo puno ljudi I zena loseg izgleda koji su nam usput nudili sve moguce usluge .Mnogi od tih ulicara su govorili nasim jezikom ,ali mi smo pazljivo sljedili policajca dobro pazeci da se ko od nas ne zagubi .Kada smo stigli do agencije izasao je gospodin Stanisic I primio nas , odveo nas u jednu prostoriju gdje nas je jos jednom upozorio da se jako cuvamo od ulicnih prevaranata, lopova I prostitutki kojih kako je rekao nema vise niti u jednom gradu na svijetu , pozivajuci nas kao dobar zemljak da mu predamo na cuvanje uz potvrdu sav novac kojega smo imali ,sto smo I ucinili.Odradio nam je jednog covjeka koji nas je pratio do njegove privatne ustanove gdje smo rucali . Ja sam mu urucio 25 austriskih zlatnika koje nikada vise nijesam vidio .Izlazeci I setajuci po gradu sreli smo se sa mnogim novostima koje nikada do tad nijesmo vidjeli , kao npr. tramvaj I elektricno svijetlo.vrativsi se iz obilaska dosli smo do restorana u kojem je sjedio gospodin Stanisic sa gospodjom I malim sinom .Gospodja je bila izuzetno zgodna Crnogorka , vrlo ljubazna koja je naredila konobaru da nam posluzi rucak za susjednim stolom .Pitala nas je za novosti iz Crne Gore .Kasnije je govorio gospodina Stanisic covjek liberalnih pogleda koji nam je rekao da nasu situaciju treba sto prije rijesiti te da je vec dogovorio pripremu dokumentacije sa agencijom Cosulich , posto ce za par dana isploviti brod za New York .Meni je objasnio da su moji dokumenti sa kojima sam doputovao brodom u Trst problematicni zbog nedostatka pasosa , te da cu ako ne sa prvim vjerovatno otputovati sa drugim brodom koji bi trebao isploviti za 20 dana .To ga nije zabrinjavalo jer je agencija Cosulich u mjestu Sergula imala vlastiti hotel za emigrante tj iseljenike sa svim komoditetom ukljucujuci I putnu kartu kao I ostale troskove . Poslije podne smo u pratnji Stanisica otisli do agencije kojoj je za smjestaj I putnu katru do New Yorka platio 240 austriskih kruna . Zatim nas je odveo do hotela kompanije gdje smo zatekli oko 500 lica koja su cekala isti brod. Nikada nijesam vidio toliku cistocu I red.Bilo je vise sala prve, druge I trece kategorije sa konobarima I poslugom , vrtovima , hodnicima I asfaltiranim stazama, sve sa kapacitetom za 1000 osoba. Postojao je bife gdje se prodavalo sve sto je potrebno u prvom redu za nas , kao sto je duvan I famozna gazirana voda “bolito” .Sa druge strane u istoj zgradi nalazile su se kancelarije sa sluzbenicima kao ambulante sa ljekarima I to od kompanije drzavni ljekari I americki ljekari svi placeni od agencije Cosulich .U tom momentu situacija mi je izgledala krajnje neizvjesna zbog nedostatka pasosa I posjedovanja jedinog dokumenta krstenice. Za putnike Crnogorce kompanija je imala poeban tretman u lukama iskrcaja sa stavljanjem nekog ziga na dokumentu sa potpisom jednog funkcionera. Nakon tri dana oglasen je pregled od strane drzavnih ljekara ,a ja sam bio bolestan – tokom puta sam dobio neke ospice I osuo sam se po citavom tijelu .Poceo je pregled najprije vizuelni od srtane tri ljekara u liniji , kod kojih sam prosao kao sposoban . Sljedeci dan bio je pregled od strane dva ljekara koji su radili za kompaniju kod kojih smo svi prosli .Treci dan dosla je revizija od strane americkih ljekara zaiskrcaj .Sjecam se da sam dosao na red treci dje me je prvi ljekar dugo zagledao dok sam hodao nakon cega mije rekao da se izdvojim sa strane gdje su vec bile 3- 4 osobe . To me iznenadilo , ali je ipak ostala nada da cu proci . Kasnije su me pozvali na pregled kod drugog ljekara koji mi je dao znak da idem dale kod treceg ljekara koji me je detaljno pregledao I stavio mi neke kapljice u oci I rekao da dodjem za tri dana da me ponovo pregleda .Objasnio mi je da moja situacija nije najbolja ,ali ako se budem ljecio moguce je da se poboljsa u sljedecih desetak dana. Nakon sto je proslo deset dana cekao sam jos toliko I tada po savjetu nekih prijatelja sam trazio povracaj dokumenata I prebecivanje u drugu kompaniju koja se zala “Kocevar” gdje sam dobio obecanje da ce mi biti omogucen bezbjedan dolazak do New Yorka, ali da nema broad nego tek za mjesec dana . Posto su moji prijetelji otisli na New York “Cosulich” sa nadom da cu odputovati sa njihovom linijom .Za nekoliko dana bio je zadnji pregled dje mi e kombinovana ljekarska ekipa saopstila da se ne mogu iskrcati u New Yorku .Medjutim dosli su drugi zemljaci iz Crne Gore koji su putovali za juznu ameriku –za republiku Argentinu I pozvali me da putujem sa njima objasnjavajuci da tamo imaju dosta rodjaka koji su se vec bili snasli u toj zemlji .Nije mi ostala druga mogucnost nego putovati sa njima u Argentinu dje prilikom iskrcaja u to vrijeme nije postojala nikakva kontrola ili zabrana .Tako sam mjeseca aprila otputovao vozom s kompanijom “Leban” prema Djenovi , dje sam trebo da se ukrcam na brod za Buenos Aires , sa jednim dokumentom- Krstenicom ,na koju su stavljali pecat kompanije .Od Trsta do Djenove u vozu mi se cinilo da letim jer se nikada do tada nijesam vozio vizom.Posto smo dosli u Udine – Italija pojavila se jedna osoba , koja se predstavila kao konzularni agent I zatrazila nam pasose . Kada sam pruzio krstenicu rekao je da taj dokument nije valjan za putovanje I zatrazio mi 50 kruna ili da odmah izadjem iz voza .Nalazeci se u bezizlaznoj situaciji odlucio sam da reagujem prijetnjom .Ustao sam , uputio se prema toj osobi koja I nije izgledala kao konzuarni agent vec kao prevarant uhvatio ga za kravatu snazno ga povukao za nju , zaprijetio mu da me ne vrijedja I svom snagom mu pljusnuo samar.Na ovo sam se odlucio jer sam se osjecao izgubljenim I jednostavno drugog izlaza nijesam vidio .Jedan od mojih prijatelja, visok I jak predstavio se kao da mi je otac kako bi me zastitio .Spomenuta individua je vicuci I praveci veliku graju otisla traziti policiju. U tom trenu sef zeljeznicke stanice je dao znak da voz moze krenuti prema Milau dje smo rebali presjesti na drugi voz.Dosli smo u cekaonicu dje sam se ja odvojio da ne bi pravio probleme mojim saputnicima vjerujuci da ce me tu sacekati policija I privesti zbog onoga sto se dogodilo u Udinama .Bila je duga noc I ja sam sjedeci na klupi zgrcen I uplasen od svakog talijana koji je prolazio kroz cekaonicu zamisljao da je policajac I da ce me uhapsiti .Na srecu ujutro je dosao voz.Ukrcao sam se na njega zajedno sa prijateljima I do Djenove nije bilo nikakvih problema .Stali smo u podzemnoj stanici sto je za mene bilo veliko cudo , nijesam vjerovao svojim ocima stajli smo pod zemljom a sve je bilo osvjetljeno kao sa smo napolju . Popeli smo se stepenicama prema gore dje nas je cekao agent kompanije I nakon pregleda dokumenata odveo nas u hotel dje smo cekali tri dana odlazak broda .Ponovo je dosao , drugi konzularni agent I nakon pregleda isprava , rekao mi da necu moci putovati ako mu ne platim 35 talijanskih lira za potpis na krstenici posluzio sam se lukavstvom I rekao mu da ce mu sve biti placeno na brodu sljedeceg dana kada je brod prema najavi trebao isploviti .Medjutim , dogodilo se da je brod isplovio isti dan u 4 sata poslije podne .Prije toga dobili smo naredbu da se u 14 sati ukrcamo na brod “P.Mafalda” priblizavali smo se brodu koji je bio toliko veliki ijep I rasvijetljen da mi je izgledao kao jedan veliki plutajuci grad .Kada smo se popeli na most primjetio sam spomenutog konzuarnog agenta .Nadao sam se da me nece primjetiti sagnuo sam glavu I krio se u masi jer je bilo puno putnika razlicitih nacionalnosti I jezika , a brodska posada je govorila iskljucivo talijanski ,sto je vrlo mali broj putnika razumio.U toj guzvi zacule su se brodske sirene , koje su oznacile pripremu za isplovljavanje broda. Tada sam shvatio da cu se uspjeti izvuci od obaveze da konzularnom agentu platim 35 talijanskih lira . Nakon oglasavanja zadnje sirene , brod je isplovio iz Djenove u pravcu Buenod Airesa I ja sam za uvjek napustio moju zemlju I stari kontinent.Timotije Jokanovic umro je 1968 godine u Huanquerosu I pored velike zelje nikada se nije uspjeo vratiti u Crnu Goru .Nakon dolaska u Argentinu ozenio se dalmatinkom Anom Buratovic sa kojom je imao 6 sinova , mukotrpno je radio cijeloga zivota kao I svi tamosnji Crnogorci ,ali je I pored svih nedaca uspjeo podici I odskolovati citavu familiju I pruziti im jake zivotne osnove .Danas u Argentini zivi stitinjak Timotijevih potomaka uglavnom u Buenos Airesu , niko od njih osim kcerke …. Koja je 1971 ljetovala u staroj domovini nikada nije bio u Crnoj Gori I za tu daleku zemlju zna samo iz porodicnih predanja koja je “nono Timoteo” prenio na svoje sinove ,a oni opet na svoje itd.I pored toga oni se danas svi osjecaju Argentincima Crnogorskog porijekla I osjecaju snaznu vezu sa svojim korijenima .

1 note · View note

brbljivica · 4 years

Quote

Bez obzira na to kojim se kalendarskim metrom mere, nove godine, one velikih začetnih slova, dolaze neumoljivo. Nogom u vrata, bez pitanja. Ne pomažu ni pokušaji da se umilostive slavljem u njihovu čast, kilometrima caklećih svetala, šleperima kiča prinetim kao žrtve. Nove godine dolaze i sa sobom za ruku vode Neizvesnost. Nju posebno pokušavamo da umilostivimo čestitkama u kojima uporno, ne umarajući se od ponavljanja, želimo jedni drugima što više starog, proverenog, i što manje novog. Zapravo je najbolje držati se nužnog i time unapred Neizvesnosti pokazati da ne tražimo mnogo, da nam je skromnost vrlina, da ćemo blagodarno umeti da cenimo ako nas poštedi svoje mašte i širokog repertoara bogtepitakakvih i sačuvajbožeisakloni iznenađenja. Bez obzira na sve to, nova godina ukoračava u svoje vreme, ne obazirući se oko sebe, namerna da traje onoliko koliko joj je dato i slobodna da čini sve što joj na pamet padne. Ne zanima je ni njena prethodnica koja joj snishodljivo ustupa radno mesto i odlazi sećajući se kako je ne tako davno ona bila nova, sasvim novcata godina, kako je ulazila okićena iskrama lampica, pokrivena šljokicama, gazila po punim stolovima, zveckala zvezdama i lampionima, koraci joj odjekivali piromanskim veseljem dovoljnim za započinjanje bar regionalnog rata. Nad glavom su joj cvetali vatrometi i uši joj zaglušivali poljupci u njenu, samo njenu čast… …odlazi bez osvrtanja, nesvesna toga da njeno vreme zapravo tek dolazi, jer Stara Dobra Vremena je oberučke dočekuju. Dok se nova godina zlopati, jer koliko lepog napravi, o toliko se lošeg saplete i sruši, staroj godini će sećanja ublažiti sve zamereno i estetskom operacijom koju je samo ljudski mozak sposoban da odradi, ulepšati njeno lice do neprepoznatljivosti. Zaboraviće se ružno, pošećeriti gorko, ispeglati izgužvano, i stara godina će biti sve bolja što bude dalje od svakodnevice.…

Jelica Greganović - Ljubav i druge sitnice

#magicletters

6 notes · View notes

mellowmoonballoon · 4 years

Text

The year is 2020 and I’m still crying over Jesenjin and Majakovski ok.

Doviđenja, dragi, doviđenja; ti mi, prijatelju, jednom bješe sve. Urečen rastanak bez našeg htijenja obećava i sastanak, zar ne?

Doviđenja, dragi, bez ruke, bez slova, nemoj da ti bol obrve povije umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova, al ni živjeti baš nije novije.

6 notes · View notes

dorathexxplorer · 4 years

Text

dora minds.

jebote. mrzim velika slova. znam da nije pravilno. ne volim pravila. da, prva rec mi je psovka, i ne, ne pisem č,ć i š jer me mrzi. nisam lenja samo eto. mozda mi se ipak nece. kontas ti Teodora koliko su ljudi glupi. da svoje ime sam napisala velikim jer volim sebe. zapravo volim svoj zivot jako, samim tim volim svoje postojanje, osobine, karakter... koji sam izgradila sama jer, moji roditelji jesu kraljevi ali, potpuno sam razlicita od njih. veruju u boga, pobozni ljudi su. ja ne verujem. da ateista sam. uglavnom se nakon ovog priznanja stvara velik predrasud, a to je da sam los covek. ako za nekoga mogu da kazem samo da je covek, ne dobar, samo jebeni covek, iskreno onda sam to ja. bla bla bla Teodora ti si narcis. opet... nisam. realna sam. oke, idemo dalje.volim guzvu, galamu, BG, moji ne podnose. oke kao stariji su, godine i tako to ali.... moras imati neko dete u sebi bar jednom mesecno ono, nemam pojma, odvrnuti muziku, sesti u kola i otici na mars, trcati i derati se da si srecan. to sam ja. . i sa 20 i sa 40 godina. znam to. mogu da se zakunem u svoj obozavani zivot. ne vole toliko drustvo. njih dvoje se vole i dosta im je. ja sam prepuna ljubavi, naravno prema odredjenim ljudima. e da, ne pise mi se ni đ. verujem i znam da su proziveli svasta, ziveli ludo ali opet kazem bar jednom mesecno. neka ludost. meni je potrebna ludost na dnevnom nivou. ne mora biti nista veliko, ne mora biti glupost ili neko sranje. volim male stvari. volim sitnice. odusevim se kad je neko uspesan. volim tudju srecu. cudno jel da? jeste brate. odrasla sam u takvom svetu da je to cudno. jebezga. pre sam bila u tripu nekom da mrzim svet, razocarana sam i tako taj fazon ali napravis svoj svet.napravis da ti bude lepo jebote. posvetis se sebi. upoznas sebe. meditacija je najjaca stvar koju sam ja priustila sebi i svom telu i svojoj malenoj ludoj glavici koja bi sve i svasta i ne zna da stane jer je malena, bas tako, nova, upoznaje svet i sebe. to mogu svi da priuste sebi. napolju, unutra, u vodi... bilo gde. jer si u glavi na mestu gde ti je najlepse i najudobnije. necu vam reci gde sam ja. to je moje. nadjite sami. svoje. ne gledajte druge. bol u kurcu je takodje jos jaca stvar. i po tome sam drugacija od mojih. sama sam se izgradila da. smaram. mrs. boli me krac hahah. volim moje misli. pokret. ples. igra. mogla bih da pisem o tome zauvek. umetnost. muzika. apstrakcija. improvizacija. sloboda misli. sloboda pokreta. sloboda tona. sloboda ljubavi. sloboda osecanja. sloboda ponasanja. umetnost. sloboda. sve. sreca. priroda. vazduh. trava. hahaha. trava. obozavam da blejim na travi i kad ona bleji u mojim rizlama. volim slobodan pokret. improvizaciju. volim da udjem u soundcloud i pustim random traku. stavim slusalice. legdem na pod. na ledja. radim sta mi muzika kaze. osetim celo telo. imam lopticu u telu. koja mora, mora da prodje kroz svaki deo tela. moras da je kontrolises. osetis. zamislis da je stvarna. postace. osetices da je tu. ako malo pomeris lakat, skliznuce u stomak. stegni ga. da ne ode u nogu. lezi na levu stranu i pusti je da ode u levu ruku. oseti je. tu je. deo tebe je. kontrolisi je. voli je. upadni u trip da moras da imas kontakt sa podom levom rukom. vodi ljubav sa podom. oseti ga. mazi se sa podom. lupi desnom sakom o pod ali levu ne odvajaj. desnom ga mrzis levom ga volis. sa desnom se jebes sa levom vodis ljubav. promeni sake. promeni razmisljanje. oseti. prati osecaj. skini slusalice sedi. razmisljaj. zagrli sebe. nasmej se sebi. reci naglas KRALJICE. opa, sve velikim slovima. bojala sam se da cu ostati sama u zivotu par puta. znam da sam mala. okej. svesna sam. 20 godina je nista. beba. ali starija sam. volim samocu. fizicku. psihicku. imam strah od samoce. kako to sad a? dajte sami sebi pravo na odgovor. jel pisem nepovezano? boli me kurac. nema smisla? meni ima. ionako pisem sama sebi ovo. sebi trenutno sada i sebi sa 40 godina. zato pisem u mnozini. ne mogu da zamislim zivot bez muzike. klasicna recenica. ali ljudi koji me poznaju najbolje znace da je to kod mene stvarno tako. volim savremenu igru. improvizacija. sloboda. ponovo. mir. dusa. cirkulacija. smirenje. lupanje srca. polako. padam na kolena. bol u plucima me je sjebao. preforsirala sam se. usrala sam se. 2018. najiskrenije tebra. proslo mi je kroz glavu samo : sta ako nikad vise ne budem mogla da igram. najgora misao u mom zivotu. najteza, proslo je. terapije. izlecila sam se. igrala sam. ponovo. jer sam verovala. jer sam iskreno volela. mogo kenjam ali moram i to nekad. to sam ja. luda dora. uvek. puls. srce. krv. ljubav. zamisli ja napisem knjigu. palo mi je na pamet. kao to je previse a? ja volim previse. napisacu je. mozda. mislim da hocu. previse mislim. napisacu je. salim se. lol teodora. dokle ludačo. hop hop. slovo č. dosta. jedva cekam da krenem da pisem sledeci... sta god ovo bilo. volim da pisem. rastanak. za sada. Volim te, Teodora. Za kraj, pravila.

6 notes · View notes

zagrebjavniprostor · 5 years

Photo

Plac s pogledom

Saša Šimpraga, 2020.

Jedna od najpopularnijih zagrebačkih tržnica ujedno je i jedna od najzapuštenijih.

Isto kako su sve sretne obitelji sretne na isti način, tako su gotovo sve zagrebačke tržnice nesretne na svoj. Malo koja je npr. natkrivena, što samo po sebi predstavlja podstandard. No, od svih preživjelih gradskih tržnica, uvjerljivo u najgorem stanju je ona trešnjevačka, koja je, paradoksalno, istovremeno i jedna od najfrekventnijih i mnogima najdražih i to baš takva kakva je.

Trešnjevačka tržnica i trg na neki su način i središte pripadajuće gradske četvrti, kako po svojoj važnosti, tako i po nedostatku definiranog smislenog središta Trešnjevke. U oba slučaja, koordinate na kojima se plac i trg nalaze predstavljaju izuzetnu točku u mreži grada, a koja su sebi sažima nekoliko elemenata koji je čine centralnom i važnom. Doduše, to je i onaj punkt koji tek čeka postati bitno mjesto i van Trešnjevke, što ponajviše ovisi o njegovom totalnom preuređenju, odnosno postuliranju stvarnog trga.

Prostor peterostrukog raskrižja, odnosno nedefiniranog trga koji obuhvaća i tržnicu češće je (besmisleno) mijenjao imena nego (ikad) bio smisleno uređivan. Prvo službeno ime bilo mu je Trg U (onda kad su slova privremeno dodijeljena tada novonastalim zagrebačkim trgovima, a brojevi ulicama). Potom se zvao Trgom Oktobarske revolucije (primjereno, obližnja Nova cesta je tada nazvana Lenjingradskom, po gradu u kojem je revolucija započela. Takve tematske poveznice nekad su bile karateristika imenovanja zagrebačkih ulica.). Od (mračnih) devedesetih, revolucija ali i tada već ponovo Sankt Peterburg su izbrisani s popisa ulica, a trg je nazvan Trešnjevački. S obnovom tamošnjeg dječjeg igrališta, zeleni otok na trgu sred kojega se igralište nalazi nazvano je Parkom Zvonimira Milčeca. (Ta odluka je dvojbena s obzirom na imenovanje parka unutar trga, odnosno promašena s obzirom da je za Milčeca prostor ipak trebalo tražiti u Maksimiru. Čak je za njegova života postojala incijativa da se jedna novonastala, primjerena, ulica na Bukovcu nazove po njemu, što se za života svakako nije moglo, ali se moglo nakon njegove smrti budući da do danas ista ulica nema ime, a i nalazi se u neposrednoj blizini njegove obiteljske kuće. No, takav pristup, značio bi i polaganje malo više pažnje od pukog zadovoljavanja forme). Nomenklaturni historijat ujedno govori i o nekakvoj važnosti mjesta, ali i njegovoj urbanističkoj raštrkanosti koja predstavlja planerski izazov koji tek treba pomiriti sa svim onom što postoji i valja, i mnogo onoga što tek treba dodati i uskladiti. Gotovo ništa u toj mikrozoni nije usklađeno, već je više manje rezultat improvizacije i parcijalnih prilagodbi. Udomljavanja sadržaja koji traže svoj prostor.

Iako ispravan, punkt s besplatnom pitkom vodom baš ne poziva na konzumaciju.

Povijest trešnjevačkog placa seže u period između dva svjetska rata. Čini se da je nastao spontano, pa postao službena gradska tržnica. Prvo proširenje uslijedilo je već oko vremena izgradnje tramvajske pruge koja je 1935. godine u postojeću mrežu javnog prijevoza uključila Tratinsku i Ozaljsku ulicu. I sada tih šest stanica do Remize čine srce Trešnjevke.

Prostor Trešnjevačke tržnice danas je fragmentiran, a jedinstven u zapuštenosti. Iako se radi o izuzetno bitnom sadržaju, kada maknemo sentimentalnost, u modernoj slici grada mjesto zapravo nudi vrlo malo. Plac se, primjerice, neznatno promijenio od vremena Špišićeve Trešnjevačke balade iz šezdesetih. Modernizacija je bilo, zadnja 1980-ih. Dogodio se i uzmak tržnice kako bi se stvorio predtrg uz Ozaljsku. No, taj je prostor oduvijek premali, često ispunjen pokretnim i nepokretnim elementima. Na Trešnjevačkom trgu trga zapravo nema, ali ima tržnice koja vapi za poboljšanjima.

1970-ih

Neki dijelovi tržnice su čak i napušteni, i to unatoč tome što je Trešnjevački plac jedno od najživljih javnih prostora pripadajuće gradske četvrti. Takva situacija kao da udaljava mjesto od nužnih, malih, poboljšanja, dok se čekaju ona velika - koja, međutim, ne dolaze.

Takvo stanje opstoji predugo, a recentni interes gradskh službi za cjeloviti projekt uređenja zone Trešnjevačkog trga prvi je korak prema promjeni. Fokus, uključujući i onaj na tržnicu, dobro je usmjeren i treba ga pozdraviti. Pripreme su to programa koje su označile mali, ali korak u pravom smjeru kod definiranju programa budućeg arhitektonsko-urbanističkog natječaja, a predstavljaju predradnje koje bi u poboljšanoj verziji mogle biti i praksa. Naime, pristup trešnjevačkoj temi zapravo je valjalo iskoristiti za razvoj potpuno nove metodologije kao standarda pripreme programa za natječaje i uređenja javnih prostora. Možda se to i dogodi.

No, paralelno s procesom pokušaja definiranja programa, događa se i pokušaj poništavanja. Jedan od amandamana na recentni propali pokušaj promjene GUP-a cilja na oduzimanje dijela prostora oko tržnice za potrebe izgradnje. Pokazatelj je to paralelnog sustava upravljanja gradom koji karakterizira bespoštedna ekspoatacija, a ne održavanje i podizanje kvalitete mjesta. Amandman, ni GUP, za sad nisu prošli, a s bilo kakvim uređenjem atraktivnost lokacije će samo rasti, otvarajući više apetita. Slučaj u kojem plan štiti javni prostor samo pokazuje koliko je važno imati GUP koji je za, a ne protiv Zagreba.

No, kakvo su točno mjesto Trešnjevački plac i njegov trg danas?

U užem smislu, danas je prostor Trešnjevačke tržnice pomalo bunkeriran. Granice placa na neki su način čak i nejasne budući da se neuređenost pretače i u okolne ulice. Onaj dio koji je opkoljen tj. središnji tržni prostor koji je kompaktan i organiziran, istovremeno je i zagušen, opterećen kioscima i drugim montažnim objektima, a time i manje prohodan, pregledan i ugodan. Za svim tim očito postoji potreba, a prostor tržnice i obuhvat budućeg trga raspolažu mogućnošću lakog proširenje. Zato će buduća prostorna dispozicija tržnice trebati računati s većim prostorom, ali i drugačijom organizacijom - onom koja će se otvarati i upućivati na cjelinu trga, a ne zatvarati se. To ne isključuje i moguće pomicanje placa na neku drugu točku unutar zone obuhvata i po prvi put smisleno oblikovati. Takvog pristupa još nije bilo, zato jer trga još nema.

Prostorni kapaciteti Trešnjevačkog trga s tržnicom su uglavnom neadekvatno popunjeni, organizirani i oblikovani, pa ih se prije svega može i treba presložiti kako bi se pospješila komunikacija i to onakva kakva nije samo u funkciji tržice, već i javnog prostora trga i okolnih ulica.

Glavnina budućeg trga još ne čini jedistvenu plohu pa ga se iz perspektive pješaka i ne može doživjeti kao cjelinu. Prije se radi o spletu službenih i neslužbenih ulica i prolaza koji povezuju za sebe grupirane specifične sadržaje.

Ovako kako izgleda danas, na placu se rijetko tko ima potrebu zadržati nakon što tržnica prestane s radom, a mjesto bi trebalo upravo to sugerirati već na razini programa, projekta i sadržaja, počevši od komunalne opreme. Prostor je to koji može i treba funkcionirati i kao trg onda kad placa nema. U promišljanju cjeline niz je detalja koje treba prepoznati, pa tako je npr. uputno omogućiti ne samo formalni, stalni, već i neformalni, povremeni, sezonski, dio placa, npr. kada uzgajivači na kamionima prodaju krumpir. Onda kad ih nema, točka može biti nešto drugo, baš kao i čitav plac.

Neka od privremenih događanja održanih recentnih godina na tržnici, poput Ljeta na Trešnjevačkom placu, komercijalne manifestacije Plac mljac ili Kvartovskog kina pokazuju da sporadični interes za oživljavanje mjesta mimo funkcije placa postoji, no i to treba stimulirati (ne samo) (pre)uređenjem prostora. Kod tržnice to je totalno preuređenje, a kod trga to je njegovo - stvaranje.

Mjesto u gradu općenito čine sve one prostorne, misaone, memorijske, organizacijske i druge činjenice koje prostoru daju karakter. Istraživanje provedeno u sklopu aktivnosti Gradskog ureda za strategijsko planiranje i razvoj grada 2019. godine pokazalo je da su svakodnevni posjetioci tržnice dominantno umirovljenici i osobe slabijeg imovinskog stanja. Utoliko i ne samo zato, osim okolišnih, potrebno je uvažiti i socijalne kriterije u planiranju, odnosno ne bi bilo dobro da se s uređenjem mjesto gentrificira. Bogatstvo malih obrta i drugih sadržaja koji na tržnici djeluju izdvajaju Trešnjevački plac koji, za razliku odmalo koje zagrebačke tržnice, npr. ima i svoje prodavače knjiga. Ne bi bilo mudro to bogatstvo s preuređenjem ne zadržati.

S novim trgom, neke od sadržaja nametnut će, ili bi trebalo, postojeće stanje. Parkovni dio logično ide južno od tržnice, tj. tamo gdje zelenilo već postoji. Treba ga očuvati, uključiti i proširiti. Važnost parkova za Trešnjevku je akutna budući da se radi o gradskoj četvrti s najmanje zelenih površina u Zagrebu (svega oko tri posto ukupne površine). Kako za park, tako i za druge javne površine, ono što je na Trešnjevki deficitarno, ovdje treba ispraviti budući da se prostorni kapacitet nudi. I pojedinačna stabla uopće mogu i trebaju ozeleniti čitav prostor budućeg trga.

Novi program, čini se, uključivat će i garažu koja ide u prilog dodatnom podizanju prometa tržnice budući da lakša dostupnost to u pravilu nosi. Lokacija garaže, njene ulazno-izlazne rampe pritom treba pozicionirati kompatibilno novom prometnom rješenju koje treba ići prema maksimalnom rasterećenju pet prometnice koje se spajaju na trgu. Za neke od njih moguće je probijanje i alternativnih koridora i mikromjera (npr. jednostavno otvaranje Nove ceste na Slavonsku). U prilog podizanja razine urbaniteta, ali i poslovne uspješnosti tržnice, idu i moguće nove pješačke zone u nekima od prilaznih ulica. U prvome redu to je Tratinska koja je kao takva odavno promišljana i ima nedvojbeni potencijal postati čak i paralelnim centrom grada. Kod Trakošćanske ulice produžena Kranjčevićeva (u profilu koji uključuje i pješačko-biciklističku trasu Samoborčeka) ide u prilog značajnijeg favoriziranja pješaka što već sad sugerira profil te ulice, postojeći drvored, raznolikost trgovina i uslužnih djelatnosti. I one ulice koje će zadržati prometnu ulogu, mogu doživjeti transformacije, npr. samo već uvođenjem drvoreda u Novu cestu. Otvorena je mogućnost i spoja tramvajske pruge na Ulicu grada Vukovara, što sve ide u prilog povećanom radu i značaju tržnice.

Uspješno rješavati plac i trg bez odgovarajućeg prometnog rješenja, jasno, nije moguće, a u ovom slučaju potrebno je gledati smjelije. Posezati za „radikalnijim“ zahvatima koji ne opslužuju grad kakav je bio u 20. stoljeću, već grade onakav kakav treba biti u 21. Razliku između čine konkretni koraci, prepoznavanje vrijedosti i smjera u kojem će se grada razvijati održivo.

Jedna od tih vrijednosti i osebujnih kvaliteta toga mjesta je nevjerojatan pogled na Medvednicu koja se gotovo u punini može doživjeti s gotovo svake točke tržnice. Na faveliziranoj Trešnjevci, taj vizualni, pa i koridor za svježi zrak, ostaje mali fenomen, svojstven trasama gradskih potoka od kojih jedan teče i ispod samog placa. Tu predost placa s pogledom bi svako uređenje tržnice i trga trebalo ne samo uvažit, već i apostrofirati.

Tržnica je nekad imala malu fontanu koja danas više ne postoji. Foto: Dražen Bijelić, 1996.

U kojem god smjeru reaktivacija Trešnjevačkog trga krenula, kako god bilo u konačnici, jedno je sigurno: bilo kakva promjena neće uslijediti još godinama. Jednostavno zato što gradska uprava nije u stanju provesti i natječaj i privesti realizaciju kraju u nekom razumnom roku. U Zagrebu se i najbanalniji projekti razvlače godinama, a rezultati baš nikad ne opravdavaju uloženo vrijeme i novac. To govori i o gradu, ne samo o onima koji ga vode. Da bi se to promijenilo, trebamo promijeniti sebe i gledanje na način na koji se Zagreb vodi, odnosno što sve grad može biti. Prije svega, naša očekivanja trebaju postati veća.

Do tad, Trešnjevački plac živjet će u svojoj improviziranosti, a pomak, uspjeh, će biti onda kad se sve postojeće vrijednosti - društvene i prostorne - sačuvaju i nadograde, a svemu kroz oblikovanje dodaju i one nove. U tome procesu važno je osvijestiti da svaki urbani prostor ima svoju povijest, odnose, logiku, kapacitet, potrebe i mogućnosti. Svaki od tih parametara ovisi i o širini interpretacije.

Složenost lokacije nedvojbeno izdvaja to mjesto, i po kompleksnosti ono se može mjeriti s npr. Savskim trgom (okretištem kod Savskog mosta). Baš to predstavlja izazov i test, nasuprot čekanja na poboljšanje koje se pretvara u stoljeće.

Takav kakav je sad, Trešnjevački plac i trg mjesta su koja se lako prepuštaju imaginaciji budući da toliko toga mogu biti. A kada znamo da Trešnjevački trg nužno traži pomak prema boljem, na takve se korake uopće ne bi trebalo toliko čekati.

Objavljeno na portalu H-Alter, 3.ožujka 2020.

2 notes · View notes