#nestale tri osobe

[cgvijesti]

Prevrnuo se čamac, tri osobe nestale

Foto: Pixabay/ ilustracija  U nesreći na Dunavu tri osobe su nestale, a jedna je uspjela da se spase kada se prevrnuo čamac kod Ade Huje sinoć oko 23 časa, javio je RTS.  Mediji javljaju da je Hitna pomoć zatekla je na licu mjesta muškarca u stanju iscrpljenosti koji je uspio da ispliva iz Dunava. „Ukazana mu je pomoć i prevezen je u dežurnu ustanovu, dok se troje ljudi vodi kao nestalo“,…

[zoranphoto]

Sjeverna polutka na udaru vrućina, klimatske promjene u Europi duplo brže od prosjeka

Deseci milijuna ljudi znojili su se u nedjelju na paklenoj vrućini koja je zahvatila sjevernu polutku, dok u Kaliforniji haraju razorni požari, a u Aziji nesvakidašnje oluje, što je novi dokaz klimatskih promjena     U Europi, gdje su klimatske promjene dvostruko brže od svjetskog prosjeka, kažu stručnjaci, nekoliko zemalja je na posebnom udaru.   "Doista teško podnosim vrućinu. Kupila sam mali ventilator, kišobran i boce s vodom", požalila se Lilu Da Costa Rosa, 48-godišnja brazilska prodavačica koja je doputovala u posjet Rimu, gdje se oko podneva živa u termometru popela na 34 Celzijeva stupnja. U Italiji je za 16 gradova izdan crveni meteoalarm, s očekivanom temperaturom 36 do 37 stupnjeva, ali po osjetu čak i više, do 40. U Španjolskoj završava vruć tjedan u kojemu je kanarski otok La Palmu ovog vikenda poharao požar u kojemu je izgorjelo 5.000 hektara terena i evakuirane 4.000 ljudi. "Osjećam se nemoćno dok gledam kako sve gori, dva sela su potpuno evakuirana", rekla je Patricia Sanchez (37), članica španjolskog Crvenog križa. Španjolska meteorološka služba izdala je u nedjelju narančasto upozorenje za ponedjeljak zbog temperatura od 38 do 42 stupnja na velikom dijelu poluotoka i na Balearima te crveno upozorenje (najveća opasnost) za ponedjeljak u dijelovima Andaluzije i za utorak u Aragonu, Kataloniji i na Majorci (42 do 44 Celzijeva stupnja). U Rumunjskoj se u ponedjeljak očekuje 39 stupnjeva. U Grčkoj bi žega trebala malo popustiti, a atenska Akropola bila je u nedjelju zatvorena za javnost od 13 do 17 sati po mjesnom vremenu. U Sjedinjenim Državama, od Floride preko Teksasa do Kalifornije, velik dio juga je u nedjelju bio na udaru toplinskog vala koji su sinoptičari ocijenili "zagušujućim", najavljujući temperaturne rekorde. U glasovitoj Dolini smrti, u Kaliforniji, u subotu navečer je izmjeren čak 51 Celzijev stupanj, a u nedjelju se očekuje 54. Uz visoke temperature, Kaliforniju su pogodili i veliki požari u kojima je dosad izgorjelo više od 1.214 hektara i evakuirani su stanovnici. Drugim dijelovima SAD-a prijeti olujno nevrijeme. "Jake oluje, oborine i poplave moguće su mjestimično, napose u Novoj Engleskoj", gdje je tlo već natopljeno nakon nedavnih kiša, izvijestila je nacionalna meteorološka služba. Vodena bujica odnijela je u subotu tri života u okrugu na sjeveru Philadelphije, u Pennsylvaniji, a četiri se osobe još vode kao nestale u nedjelju, priopćili su mjesni vatrogasci. U Kanadi je ove godine već izgorjelo više od 10 milijuna hektara, što je daleko najviše dosad, pokazuju podaci nacionalnog Centra za šumske požare koji govore o 906 aktivnih požara u subotu, među kojima je 570 izvan kontrole. U Japanu su u nedjelju u 20 od 47 prefektura izmjerene visoke temperature, a bujice nakon obilnih oborina odnijele su osam žrtava, među kojima je muškarac koji je u subotu pronađen mrtav u svom automobilu na sjeveru. Tportal.hr Image by Gerd Altmann from Pixabay Read the full article

[prijedor24]

POSMRTNI OSTACI NISU PRONAĐENI

Ekspertni tim za traženje nestalih osoba Instituta za nestale osobe BiH, tri dana je radio na pronalaslu posmrtnih ostataka na lokalitetu Hambarine. Prema informacijama koje su nam potvrđene u Institutu za nestale osobe BiH, trodnevna postraga nije dala rezultata i posmrtni ostaci nisu otkriveni. Brojne porodice prijedorske općine, tri desetljeća očekuju informacije o novim grobnicama na…

[balkantimes]

Druga u svijetu po broju zaraženih, ali s minimalnim brojem umrlih. Kako se Rusija bori protiv korone?

Jednako odlučno kao što se suprotstavila zarazi (prva je počela zatvarati granice) Rusija se suočila i s gospodarskom krizom. Nezaposlenost se još nije povećala, zabranjen je izvoz žitarica, a ministar financija ima planove kako krpati proračun sve do 2024. godine

Svakog dana u posljednja tri tjedna Rusija je druga u svijetu po broju pozitivnih na testiranju na novi koronavirus, a od nedjelje je i po ukupnom broju zaraženih na drugom mjestu. Počelo je to razdoblje s oko 7.000 zaraženih, a posljednja dva tjedna kreće se oko 9-11 tisuća. Premda je ta brojka bila i 2-3 puta manja od dnevnog broja zaraženih u SAD-u, mogli smo i u našim i u stranim medijima, čak i početkom travnja kad je tamo bilo i 40 puta manje zaraženih nego sada, čitati i slušati kako je u Rusiji stanje katastrofalno, vlada kaos i potpuni raspad zdravstvenog sustava.

Da, broj pozitivnih na COVID-19, prema posljednjim podacima ruskog ministarstva zdravstva, prešao je 325 tisuća, što je svakako velika brojka. Do sada je ozdravilo gotovo 100.000 ljudi, a 27% oboljelih se liječi u bolnicama. Odnedavno je broj dnevno zaraženih manji od broja izliječenih, a Svjetska zdravstvena organizacija objavila je kako je Rusija ušla u fazu stabilizacije. Udio zaraženih u ukupnom stanovništvu kreće se oko 0,25%. Gotovo polovina,  preko 155 tisuće zaraženih stanovnici su Moskve, gdje je njihov udio oko 1,2%. No najvažnije je što je smrtnost u Rusiji niska, oko 1% (umrlih je 3250), a na samom početku rusko je zdravstvo od vlasti dobilo zadatak – boriti se za svaki život. Tamošnji zavod za javno zdravstvo navodi dva razloga niske smrtnosti: spremni i funkcionalni  zdravstveni sustav te rana prijava oboljelih liječniku, pri pojavi prvih simptoma.

Prvi zaraženi koji je stigao u Moskvu iz Evrope, točnije iz Milana, otkriven je 1. ožujka. Idući su stizali iz cijele sjeverne Italije, a potom i Courchevela, St. Moritza, Garmischa i drugih prestižnih skijališta. Kritičari zamjeraju proboj zaraze iz EU, no zaustaviti bolest putnika nije lako u tolikoj zemlji

Dodala bih još tri, prva dva su priprema i pravovremene reakcije još na samom početku epidemije u Kini koje su, po mišljenju tamošnjih virologa i epidemiologa, odgodile širenje zaraze virusa u Rusiji za dva mjeseca.  Prvi zaraženi otkriveni su 31. siječnja, oboje su kineski državljani. Tada je vlada donijela odluku o postupnom zatvaranju granice s Kinom, zbog čega je bilo žestoko kritizirana, i doma i u inozemstvu (Rusija je bila prva država koja je zatvorila svoju granicu zbog epidemije), a prometne veze svedene su na minimum. Uvedena je kontrola na graničnim prijelazima za sve putnike iz Kine te njihova obavezna samoizolacija, zatim i zabrana ulaska kineskim državljanima, a potom i državljanima Južne Koreje, Irana, kasnije Italije, Njemačke, itd. U veljači je zabilježeno još troje pozitivnih, to su bili putnici koji su vratili s kruzera Diamond Princess i nalazili su se u karanteni. Svi su ozdravili. A prvi zaraženi koji se stigao u Moskvu iz Evrope, točnije iz Milana, otkriven je 1. ožujka. Idući su stizali iz cijele sjeverne Italije, a potom i Courchevela, St. Moritza, Garmischa i drugih prestižnih skijališta. Od tada se virus širi zemljom. Kritičari vlastima zamjeraju taj proboj zaraze iz EU, no zaustaviti „bolest putnika“ kako tamošnji epidemiolozi nazivaju novi koronavirus, u tako velikoj državi izravno povezanoj zračnim prometom gotovo sa cijelim svijetom iz svojih milijunskih gradova čini se i na papiru kao nemoguća misija. Za dva tjedna prekinuta je nastava u školama i na fakultetima, a nakon još dva, od 29. ožujka  cijela je zemlja odlukom predsjednika Putina ostala doma, na plaćenim neradnim danima. Sve do 12. svibnja.

Treći razlog su znanje i iskustvo u liječenju raznih virusa, a međunarodni stručnjaci priznaju da su njihovi ruske kolege daleko ispred u liječenju virusa koji potječu od divljih životinja. Stoga je nekoliko njihovih timova vodećih virologa i infektologa na prvom stadiju epidemije otišlo pomagati Kini, dijeleći informacije s ruskim zdravstvenim sustavom. Po povratku prenosili su svoja iskustva, a potom je jedan od njih zajedno s cijelim vojnim laboratorijem i nekoliko vojnih timova prebačen u Italiju. Drugi kasnije u Srbiju, a treći u Armeniju. Tako su stjecali dragocjeno znanje i iskustvo na temelju kojega se u Rusiji danas liječe bolesnici.

„Spasila nas je Italija, dobivali smo detaljne informacije što se tamo događa, znali smo što nam prijeti pa smo pripremu snažno podigli te tako dobili nisku smrtnost“, izjavio je u dokumentarcu koji je emitiran na državnoj televiziji doktor Denis Procenko, ravnatelj moskovske 40. bolnice, tzv. Komunarke, glavne u gradu za liječenje oboljelih od COVID-a. Dodao je kako je sreća u nesreći što su polovina oboljelih u Moskvi, koja se davno počela ozbiljno pripremati za epidemiju i u kojoj je zdravstvo na visokoj razini.

Inače, oko 48% zaraženih nemaju nikakve simptome, nalaze se u svojim domovima u samoizolaciji i otkrivaju se zahvaljujući poprilično brojnom testiranju. Trenutno je u obaveznoj samoizolaciji oko 250.000 ljudi. Do sada je u Rusiji testirano više od 8,1 milijuna ljudi, posljednjih dana 300.000 dnevno, dok ih je prije mjesec dana bilo pet puta manje. Testiranja se provode u više od 670 laboratorija diljem zemlje, a u siječnju je Državni znanstveni centar za virusologiju i biomedicinu Vektor iz Novosibirska napravio prva dva sustava testova, koja su provjerena na uzorcima u Kini te su ih i državna agencija i WHO odobrili. Osim tog, provodila su ih još samo tri laboratorija, dva u Moskvi i jedan u Sankt Peterburgu, koji je  kasnije napravio vlastit test. U Novosibirsk su iz svakog novog laboratorija u kojem su pokrenuta testiranja dva tjedna slani svi uzorci na provjeru. U međuvremenu je test poboljšan, pokrenuta je proizvodnja, do sredine ožujka „izbačeno“ je 100.000  sustava za testiranje, a do tada ih je Rusija već dijelila zemljama kojima je harala epidemija, poput Kine, Irana i Italije.

Prije tri tjedna pokrenuta su i serološka testiranja, kako bi se otkrilo stvarno stanje s brojem oboljelih, pronašle osobe s imunitetom te potencijalni davatelji krvi, uz one koji su već ozdravili, iz koje se izrađuje plazma pomoću koje se eksperimentalno liječe najteži bolesnici. Prvi krug testiranja proveden je na medicinskim djelatnicima, a on je pokazao kako je udio pozitivnih na antitjela među njima 20%. U Moskvi je počelo masovno besplatno testiranje, svakog dana u 30 klinika poziva se 70.000 ljudi, a uskoro će i u drugim regijama. Istovremeno se u mnogim ruskim znanstvenim institutima provode istraživanja čiji je cilj pronaći lijekove i cjepiva protiv virusa. Trenutno se provode klinička ispitivanja za 5 lijekova i tri cjepiva, od 47 na kojima znanstvenici rade. Za jedno cjepivo su počela testiranja na ljudima.

Iako stanje nije katastrofalno ni kaotično, problema ima, doduše manje nego u prvim tjednima epidemije. Prvenstveno s nedostatkom medicinskog osoblja, pogotovo u Dagestanu, Moskvi i nešto manje u Moskovskoj oblasti, a na područje glavnog grada i okolice otpada oko 60% svih zaraženih u zemlji. S tim se problemom polako suočavaju i Sankt Peterburg i Nižnji Novgorod, koji slijede po broju oboljelih. Otprilike oko 30% osoblja u moskovskim bolnicama koje liječe oboljele zaraženi su, a njihov udio među smrtno stradalima je oko 10%. Do sada je u cijeloj Rusiji kao ispomoć angažirano više od 44.000 studenata posljednje dvije godine i poslijediplomskih studija medicinskih fakulteta. Svakodnevno stotine sestara i liječnika prolaze obuku za borbu sa zarazom, a dio ih se s poliklinika prebacuje u bolnice na ispomoć. A Agencija za medicinu i biologiju pripremila je tzv. rezervu liječnika i medicinskih sestara, te ih iz regija gdje je niska razina pozitivnih prebacuje u one kojima nedostaje osoblje.

Nedostatka ležajeva i prostora za liječenje zasad nema. Najbliža tome je opet Moskva, koja je prije pandemije u svojih 115 bolnica imala ukupno 30.000 kreveta, a do kraja travnja 22.000 su u 30-ak bolnica pripremljene za oboljele od virusa, od kojih 1.500 otpada na montažnu specijaliziranu bolnicu sagrađenu za mjesec dana u predgrađu. Početkom svibnja počelo je preuređivanje dodatnih pet velikih prostora (izložbeni centar, sportske dvorane i šoping centar) u privremene stacionare s još 3.000 kreveta, no od proteklog vikenda značajno se smanjuje broj novozaraženih Moskovljana. U cijeloj zemlji pripremljeno je više od 164.000 bolničkih kreveta za oboljele.

Tatjana Gulina izvještava o desetostrukom poskupljenju opreme i maski. Putin odgovara – oduzmite im dozvole za rad.

U početku je veliki problem bila medicinska oprema, pogotovo u provinciji. Maske su iz apoteka nestale još početkom veljače, rijetki su ih dobavljači do kraja mjeseca uopće prodavali, dakako i po desetke puta većoj cijeni. Viralnim hitom postao je video na kojem podpredsjednica vlade Tatjana Gulikova oprezno izvještava predsjednika o takvim slučajevima, a Putin oštrim glasom naređuje: svima im oduzmite dozvole za rad! Dakako, ljubitelji brze zarade, kao i korumpirani lokalni moćnici došli su na svoje. Prema dnevnom listu Kommersant, krajem ožujka 28 regija imalo je problema s nedostatkom opreme. U međuvremenu je rasla proizvodnja maski, od 800.000 dnevno u siječnju povećanjem broja proizvođača i kapaciteta došlo se do 10 milijuna dnevno sredinom svibnja, a do tada ih je i Kina isporučila preko 150 milijuna. Slično je i za proizvodnjom zaštitnih odijela, maski, rukavica, respiratora, dezinfekcijskih sredstava, itd. Svakodnevno se proizvodi oko 1,2 milijuna odjela, stotine tisuća zaštitnih naočala, ali i oko 100 respiratora tjedno (plan proizvodnje na razini države za cijelu godinu bio je 2.200 komada, sada je 28.000). Nestašica maski za najveći dio zemlje sada je prošlost (početkom mjeseca još su četiri regije prema podacima Ministarstva za izvanredna stanja imale problema s nedostatkom opreme), ima ih u slobodnoj prodaji, doduše ne još u svakoj apoteci ili trgovini. U Moskvi se prodaju po cijeni od 20-30 rubalja (manje od 2-3 kune), a kolega iz Voroneža ih je nekidan u lokalnom trgovačkom centru vidio za 450 rubalja po komadu! Naime, od završetka obavezne samoizolacije u zemlji je nošenje maski i zaštitnih rukavica obavezno u javnom prijevozu i svim zatvorenim prostorima, pa neki na tome žele zaraditi. Na gotovo svakodnevnim video sastancima ili predsjednika ili premijera države s ministrima i  gubernatorima ukazuje se na neprihvatljivost te pojave, traži se već angažman inspektora i policije, prijeti kaznenim prijavama.  No premda se smatra da je Rusija zbog snažnih predsjedničkih ovlasti centralizirana država i kad Putin naredi svi se do Vladivostoka pokoravaju bez pogovora, u praksi odluku Kremlja ili vlade treba spustiti na 85 regija, od njih na lokalnu razinu…

A najveći je problem tijekom epidemije u Rusiji neposlušnost građana i odbijanje mnogih mladih da poštuju samoizolaciju. Bježanje iz bolnica i stacionara, ulične auto-utrke, kvartovski tulumi, javna okupljanja i roštiljade događali su se do prošlog tjedna gotovo svakodnevno, unatoč strogim kaznama. Kada je proglašeno plaćeno neradno razdoblje milijuni Moskovljana, unatoč preporukama epidemiologa, pohrlilo je na vikendice, k rodbini u druge regije, u koje su upravo oni donijeli virus. U Moskvi je u jednom danu, nakon što su podaci s elektronskih propusnica spojeni s prometnim i nadzornim kamerama, otkriveno 70.000 vozača i 270.000 vozila bez propusnica, a za volanom je bilo više od 1.400 osoba pozitivnih na virus koji su prekršili propisanu karantenu.

Nagli rast zaraženih krenuo je mjesec dana od uvođenja obavezne samoizolacije. Očekivano, ispostavilo se da su najugroženiji, stariji od 65 godina, najposlušniji, njihov udio među oboljelima je ispod 20%. Doduše, bio je i niži prije 1. svibnja, kada su ih, suprotnom preporukama vlasti, posjećivali djeca i unuci. Upravo na njih starije generacije koje su odrasle u Sovjetskom Savezu i iskusile strogu disciplinu, nisu prenijele to iskustvo. Među pozitivnima na virus punoljetnih do 45 godina je preko 40%, a onih do 65 iznad 35%. Prije Praznika rada širenje epidemije ponegdje je, kao u Čeljabinsku, pospješio Uskrs jer su se  neki svećenici i vjernici oglušili na zabranu održavanja misa javno. Na Kavkazu detonator pandemije bio je Ramazan. Par dana uoči njegova početka na inicijativu  nekih religioznih vođa u Vladikavkazu  je održan spontani prosvjed protiv samoizolacije, sudjelovalo je barem dvije tisuće ljudi. Tjedan dana kasnije glavni grad Sjeverne Osetije postao je jedan od najvećih epicentara zaraze u državi. Tome je pridonijela i tradicija da se navečer nakon posta okupljaju obitelj i prijatelji te zajedno jedu. Što je pospješilo širenje virusa cijelim Kavkazom, ponajviše u Dagestanu koji je sada na petom mjestu u zemlji po broju zaraženih.

Bilo je i nesmotrenih odluka vlasti, na primjer moskovskih, koje su uvele elektronske propusnice za kretanje gradom i ulazak u njega te odlučile da će ih policajci provjeravati za svaku osobu i vozilo. Prvog jutra na ulazima u stanice metroa tisuće i tisuće naguranih ljudi čekali su na ulazak i do dva sata. Nisu svi ni imali maske, a o razmaku moglo se samo sanjati. Nema šanse da se tada nitko nije zarazio! Proslavile su se i vlasti u Murmanskoj oblasti, koje su zažmirile zbog dobrih odnosa s tvrtkom Novatek i propustile sredinom travnja zatvoriti gradilište na Arktiku budućeg pogona za proizvodnju ukapljenog plina i LNG terminala, kada se broj zaraženih mjerio na desetke (tada je na njemu radilo više od 11.000 ljudi). Sada ih je gotovo 2.200, na sreću više od 90% ih nema simptome. Predsjednik Baškirije odlučio je zataškati propust stare znanice, ravnateljice jedne od bolnica u glavnom gradu Ufi, koja je tijekom ožujka odbijala kupiti sustave za testiranje na virus, što su tražili brojni doktori zbog velikog broja pacijenata s visokom temperaturom. Čak je i lagao da preminula starica nije bila zaražena COVID-om, nekoliko dana kasnije u bolnicu je uvedena karantena, osoblje i pacijenti su testirani. Pozitivno je bilo 170 ljudi, a neki su u međuvremenu preminuli. Nitko sada ne zavidi vlastima Saratovske oblasti koje su prošlog utorka zbog povoljne epidemiološke situacije i malog broja oboljelih otvorili trgovine, kafiće, restorane, parkove. Ovog utorka ponovno su uveli karantenu jer je dan ranije otkriveno 117 zaraženih. Federalnim vlastima dio javnosti zamjera što nisu zabranile kretanje po zemlji nakon uvođenja obavezne samoizolacije. A mnogima ni danas ne ide u glavu iznenadna Putinova odluka da posjeti bolnicu u Komunarki, prođe cijelu „crvenu zonu“, susretne se s jednim pacijentom te održi tamo sastanak s vodstvom državnog kriznog štaba. Panika je nastala nakon pet dana kada je doktor Procenko, s kojim je predsjednik proveo gotovo dva sata, objavio da je zaražen. Ruskog lidera virus je ipak zaobišao, za razliku od njegovog glasnogovornika Peskova, premijera Mišustina te ministara graditeljstva, znanosti i kulture.

Rusija je drugi tjedan u prvoj fazi ublažavanja mjera uvedenih zbog pandemije. Kad je proglašavana obavezna samoizolacija Vladimir Putin je regionalnim čelnicima da ovlasti da sukladno epidemiološkoj situaciji na svom području sami odaberu koje će predložene mjere uvesti. Isto je i sada. Stoga samoizolacija i dalje traje u žarištima epidemije – Moskvi, Moskovskoj oblasti, svim kavkazskim republikama, sve do kraja mjeseca. No 20-ak regija, među kojima su, na primjer, Karelija, Altaj i Sahalinska oblast, spremno je već sada za potpuno ukidanje svih mjera jer zadovoljavaju sva tri uvjeta koja su postavili epidemiolozi: koeficijent rasta 1 ili manji (što znači da oboljeli može zaraziti najviše jednu osobu, a trenutno je na razini cijele zemlje ispod 1,03), broj praznih postelja u bolnicama veći od 50%  i broj dnevno testiranih 70% na 100.000 stanovnika. No glavni sanitarni doktor Rusije Ana Popova naložila je oprezno ukidanje mjera.

Gospodarstvo

Uz razvoj epidemije jednako važna tema u Rusiji su stanje gospodarstva te socijalne i gospodarske mjere koje donose vlasti za borbu s krizom koju je izazvala. A nju je osjetila i prije virusa, još u veljači ministar financija Anton Siluanov objavio je kako zemlja svakodnevno gubi milijardu rubalja zbog smanjenja trgovine s Kinom. Zatim je došla i naftna kriza, nakon što je Saudijska Arabija dala ultimatum Moskvi da u roku od dva sata pristane na jednostrano smanjenje proizvodnje od 400.000 barela. Svi znamo kako je odgovorila, a nakon drastičnog pada cijene nafte na burzi u New Yorku Siluanov je smirivao naciju kako novčanih zaliha za krpanje rupe u državnom proračunu ima dovoljno do kraja 2024. (proračun za ovu godinu formiran je pri cijeni nafte od 42 dolara za barel, a sav prihod iznad te cijene ide u Fond nacionalnog blagostanja u kojem trenutno ima oko 180 milijardi dolara). Šest godina sankcija promijenile su i ulogu energetike u ruskom gospodarstvu, koje više ne ovisi samo o njoj, njeni prihodi sada čine oko 35% državnog proračuna. A  prema podacima Središnje banke Rusije od prošlog tjedna, državne rezerve iznose 562,8 milijardi dolara. One su nešto veće nego mjesec dana ranije, što znači da vlada još nije trebala posegnuti za njima zbog ove krize. Treba dodati kako su tijekom prvih mjeseca dana obavezne samoizolacije radile strateške tvrtke i industrije, otprilike 20% zaposlenih u zemlji, a od prošlog tjedna praktički svi osim većine uslužnih djelatnosti.

Mjere predlaže i najavljuje predsjednik Putin, u čestim obraćanjima naciji, a razrađenim odlukama donosi ih vlada, u nekoliko navrata zbog njih je Državna duma mijenjala odgovarajuće zakone. U prvom takvom obraćanju od 25. ožujka proglasio je prva dva neradna tjedna i najavio cijeli niz socijalnih mjera te nekoliko gospodarskih. Isplaćivanje do kraja godine obiteljima s djecom do 3 godine starosti dodatnih 5.000 rubalja mjesečno (kasnije je dodano i po 10.000 za djecu do 16 godina); utvrđivanje minimalne plaće tijekom bolovanja zbog zaraze virusom u visini prosječne plaće u zemlji od 12.130 rubalja, do koliko je povećan i dodatka za nezaposlene (s dotadašnjih 8.000); uvođenje kreditne pauze na 6 mjeseci (kako glavnice, tako i kamata) za samozaposlene mali i srednji biznis (kojima je na isto razdoblje omogućena i odgoda plaćanja poreza, osim PDV-a, i prepolovljena davanja za osiguranja) te osobe kojima su prihodi pali za najmanje 30%; moratorij od 6 mjeseci na proglašenje bankrota.

Do sada je doneseno 80  različitih socijalnih i gospodarskih mjera. Neke su zvučale predobro, ali im je primjena još prespora. Na primjer, beskamatni krediti za isplaćivanje plaća zaposlenima. Banke su praktički ignorirale odluku Putina, zatim je naredio da državni Vnešekonombank bude garant za takve kredite, ni to nije pomoglo, a onda im je zaprijetio uskraćivanjem državnih potpora. Oko 1.300 tvrtki do sada je dobilo takve kredite. No nisu svi zadovoljni pomoći vlade. Poduzetnici se prisjećaju kako im je zbog krize 2008. isplaćivala financijska sredstva, čega ovoga puta, barem za sada nema. No trenutno nema ni povećanja nezaposlenosti koja je krajem 2019. iznosila 4,6% jer je korištenje mjera za gospodarstvo uvjetovano neotpuštanjem zaposlenika. Određene mjere donose i regionalne i lokalne vlasti, najčešće je riječ o smanjenju cijena na komunalne usluge, lokalne poraze i najamnine. Prema istraživanju koje je početkom svibnja proveo moskovski Centar strateških  istraživanja, oko 70% vlasnika malih i srednjih tvrtki namjerava koristiti državne mjere pomoći, prvenstveno odgode vraćanja kredita i plaćanja poreza te smanjenja troškova osiguranja. Čak 93% ih smatra kako će im ova kriza rezultirati smanjenjem prihoda, ali u odnosu na travanj 20% manje ih smatra da će morati dijeliti otkaze, dok ih 11% manje smatra kako će bankrotirati.

Nedavno je Europska banka za obnovu i razvoj izmijenila svoje prognoze za Rusiju, korigiravši predviđeni pad BDP-a s 6,4% na 4,5%.  No vlada je ipak optimističnija i predviđa pad BDP-a za ovu godinu za najviše 3%. Ministar gospodarstva Maksim Rešetnikov informirao je ruskog predsjednika kako se ono polako obnavlja te da inflacija na kraju godine neće biti veća od 4% (2019. inflacija je bila najniža u povijesti zemlje – 3%). Optimizam vlade krije se u činjenici da je zemlja u proteklih šest godina naučila živjeti u kriznim uvjetima, iz čega je gospodarstvo čak i profitiralo, posebno poljoprivreda koja je sada druga po prihodu od izvoza, iza energetike. Prošle godine od prodaje žitarica Rusija je zaradila više od 25 milijardi dolara, a primjerice od izvoza oružja 15 milijardi. Stoga ne čudi da je među prvim odlukama vlade bila i zabrana izvoza žitarica, što je izazvalo rast njihovih cijena na međunarodnom tržištu. Time je Moskva osigurala zalihe hrane za svoje stanovnike i visoke prihode nakon žetve.

Autorica je docentica na Hrvatskim studijima, doktorirala na Moskovskom državnom sveučilištu M.V. Lomonosova

Ideje.hr

[superbmakerzombie]

Žena poginula, troje turista je nestalo: Prevrnuo im se brodić

Žena poginula, troje turista je nestalo: Prevrnuo im se brodić

[ad_1]

Jedna žena je poginula a tri osobe se vode kao nestale, među kojima njezin sin i suprug, nakon potonuća turističkog brodića kojim su se vozili na Skadarskom jezeru, na granici Crne Gore i Albanije, priopćili su u nedjelju spasioci i policija.

Na brodu je bilo osmero turista koji su pošli u posjet crkvi na oto��iću usred jezera. Četvero ih je spašeno, rekli su za AFP spasioci u Podgorici.

[jedimolivolicom]

TRI osobe smatraju se nestalima, a 38 ih je ozlijeđeno u nesrećama izazvanima olujom. http://ift.tt/eA8V8J

http://www.index.hr/vijesti/clanak/tajfun-talim-pogodio-japan-poginule-dvije-osobe-tri-su-nestale/995153.aspx

[cgvijesti]

Putnički autobus upao u rijeku u Španiji, dvoje poginulih

Putnički autobus upao u rijeku u Španiji, dvoje poginulih

Foto: ilustracija U provinciјi Pontevedra u Španiјi autobus јe pao u rijeku. Dvije osobe su poginule, troјe se vodi kao nestalo. “Dvije osobe su poginule, tri su nestale, a јoš dvoјe su spašeni nakon što se autobus srušio u rijeku Leres u Serdedo Kotobadu“, navodi se u izvještaјu. Na licu mjesta su vatrogasci i španska civilna garda. Izvor: Dan

[balkantimes]

Život u dolini smrti

New York Times Magazine je u maju 2014. godine objavio priču o Srebrenici, zajednički 18-mjesečni rad pisca Scotta Andersona i fotografa Paola Pellegrina koji su u toku istraživanja četiri puta posjetili Bosnu i Hercegovinu.

Scott Anderson je pisac, novinar i ratni dopisnik. Autor je brojnih knjiga, uključujući i znamenitu istorijsku sagu Lawrence in Arabia. Film Trijaža, u režiji Danisa Tanovića, snimljen je po njegovom romanu dok je film The Hunting Party, sa Richardom Gereom u glavnoj ulozi, baziran dijelom na Andersonovom članku objavljenom u Esquireu – What I Did on My Summer Vacation. Piše za časopise New York Times Magazine, GQ, Esquire, Men’s Journal i Vanity Fair.

Fotograf Paolo Pellegrin je dobitnik brojnih nagrada, deset puta je osvojio nagradu World Press Photo. Od 1992. godine u više navrata je boravio u Bosni i Hercegovini, bavio se projektima i pisao knjige posvećene Romima i djeci u ratnoj i post-ratnoj Bosni i Hercegovini. Bio je na mnogim ratištima, a u Libanu je i ranjen.

Anderson i Pellegrin su kao ratni reporteri izvještavali iz trinaest ratova.

Amor Mašović ima pogled i ostavlja dojam melanholičnog čovjeka koji nikad ne spava dovoljno. U posljednje dvije decenije, njegov je posao pronaći masovne grobnice s hiljadama nestalih tokom rata u Bosni. Vrlo je dobar u onome što radi, kao i sa brojevima. Kad sam ga prvi put upoznao u ljeto 2012., Mašović je izračunao da su on i njegove kolege iz Instituta za nestale osobe bosanske vlade pronašli više od 700 masovnih grobnica u kojima su bili posmrtni ostaci skoro 25.000 ljudi.

“Mislim da smo do sada pronašli sve veće”, rekao mi je Mašović dok smo sjedili u jednom zadimljenom sarajevskom kafiću. Upravo se vratio iz još jednog obilaska lokacije, i čizme su mu još uvijek bile prekrivene debelim slojem blata. “Ali to znači da preostaje još mnogo manjih.” Tačno koliko, više zavisi od definicije “masovne grobnice”. Ako se vodite onom trenutnom da je masovna grobnica mjesto koji sadrži tijela troje ili više ljudi, Mašovićevo je nagađanje da ih ima još između 80 i 100 koje tek treba otkriti. Od toga, on sumnja da između 15 i 20 sadrži više od 50 tijela.

Mašović ima različite metode za lociranje grobnica. Vodi se ili svjedočenjima preživjelih ili informacijama dobijenim od ljudi iz bosanskih sela i gradova koji ga mogu uputiti na prava mjesta. Nekad je jednostavno u mogućnosti otkriti ih i sam, zamjećujući suptilne promjene u krajoliku. “Radim to već dugo”, rekao je. “Nekada pješačim ili se vozim pa vidim neko mjesto i pomislim, hmm, to bi bilo odgovarajuće mjesto za jednu grobnicu. Tim načinom sam ih našao nekoliko.” Zapravo je “grobnica” često pogrešan naziv. Mašović pronalazi ljudske ostatke u rudarskim oknima, pećinama i suhim koritima jezera. “Oni su svuda”, kaže on. “Na svakom mogućem mjestu na koje možete pomisliti.”

Od svih zločina počinjenih po Bosni između 1992. i 1995. godine ono što najviše okupira Mašovića je Srebrenica. To nije, iz nekoliko razloga, nimalo iznenađujuće: Srebrenica simbolizira neizrecivu brutalnost bosanskog rata i kolosalni neuspjeh međunarodne zajednice. Smještena u maloj dolini u istočnoj Bosni i Hercegovini, Srebrenica je bila mjesto jednog od najtežih ratnih događaja. Grad je bio odsječena enklava u kojoj je nekoliko hiljada vladinih vojnika, zajedno sa čak 40.000 uglavnom muslimanskih izbjeglica, tokom tri godine bilo izloženo opsadi srpskih separatističkih boraca.

Više od polovine tog vremena Srebrenica je bila pod međunarodnom vojnom zaštitom i smatrana jednim od šest “sigurnih područja” koja su 1993. godine Ujedinjene nacije utemeljile širom zemlje. Taj status se pokazao besmislenim kada su Srbi u punoj snazi izveli napad u julu 1995. Umjesto da im se odupru, UN-ove zaštitne snage u Srebrenici su odustale. Tokom sljedećih nekoliko dana Srbi su ulovili i ubili više od 8.000 muškaraca i dječaka, od kojih je većina pokušala pješice pobjeći iz enklave. Bilo je to najgore klanje i prvi službeno priznati čin genocida koji se dogodio na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata.

Za Mašovića, masakr u Srebrenici predstavlja poseban profesionalni izazov. Pri pokušaju bijega je odmah ubijeno 1.000 Srebreničana. Ostalih 7.000 je zarobljeno i odvedeno na različita polja smrti, a njihova tijela su bačena u masovne grobnice. Ubrzo nakon toga, srpski zapovjednici su naredili iskopavanje primarnih grobnica te premještanje ostataka u niz manjih masovnih grobnica uz sliv rijeke Drine – takozvanu Dolinu smrti – za koje su se nadali da nikada neće biti pronađena. “To je Srebrenicu učinilo našim najvećim izazovom”, rekao je Mašović.

Ali postoji i nešto drugo. Pokolj se dogodio u posljednjim danima rata, kada su postojale jasne naznake da će međunarodna zajednica uskoro doći do prisilnog političkog rješenja u Bosni. Zbog toga su ova ubistva bila posebno besmislena. Prije nego što su borbe prestale, desila se krvava orgija.

“Moglo bi se reći da me možda čak to i progoni”, rekao je Mašović, zureći u sto i odsutno lomeći prste. “Dokazi daju šansu za moralnu zadovoljštinu”, rekao je. “Pokušati tome dati neku vrstu značenja ili barem pomoći porodicama, zato mi je toliko važno pronaći te ljude.”

Mašović je počeo razmišljati o potencijalnim lokalitetima na kojima su tijela 1.100 ili više muškaraca koji tek trebaju ući u finalni zbroj žrtava. “To vjerojatno znači da postoje neke grobnice koje nismo pronašli”, promrmljao je, “ili su možda mnogi od njih bačeni u Drinu.” Mašović periodično obilazi dijelove staze kojom su muškarci osuđeni na smrt pokušavali izaći iz doline. U ranim godinama potrage je gotovo uvijek pronalazio ljudske ostatke, što je sada rijetkost. “U ovom trenutku, mislim da ih u šumi još nema mnogo”, rekao je. “Možda 50, 100.”

Mašović je jedan od glavnih ljudi u izvanrednom međunarodnom naporu da se identificiraju žrtve i počinitelji rata u Bosni. Nakon višegodišnjeg budnog rada, Istraživačko dokumentacioni centar Sarajevo, finansiran od strane države Norveške, je 2012. godine objavio “Bosansku knjigu mrtvih”. To je zbornik u četiri toma u kojem su se pokušala navesti imena svih žrtava fatalnih sukoba (finalni zbroj žrtava je malo veći od 100.000, a ne 200.000 što je brojka koju mediji često navode). Taj izvještaj je također naglasio izrazito vjersku odnosno nacionalnu prirodu sukoba; od 43.000 ubijenih civila 82 posto su muslimani, a 10 posto Srbi.

Ova računica je posebno iscrpna u slučaju Srebrenice. Od 1999. godine Mašović i njegove kolege prenose sve otkrivene ostatke sa tog područja u tuzlansku mrtvačnicu koju je izgradila Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP). Obrađujući DNK bazu podataka sa više od 22.000 uzoraka uzetih od živih rođaka nestalih, ICMP je pozitivnom metodom identificirao gotovo 7.000 ubijenih – a Mašovićeva organizacija je ustanovila upadljivo precizan broj mrtvih: 8.372. U isto vrijeme, međunarodni tužitelji za ratne zločine su se intenzivno fokusirali na masakr, podižući optužbe protiv 21 osobe koje uključuju sve od “nehumanih djela” do genocida. Svi ovi zajednički napori čine Srebrenicu jednim od najdetaljnije dokumentiranih ratnih zločina u historiji.

U toku slušanja Mašovićevog mračnog izvještaja, naišao sam na nešto što me zateklo. Ubistva masovnih razmjera koja su se dogodila u Srebrenici su morala uključivati na hiljade izvršilaca. Morali su stražariti nad zarobljenicima, sprovesti ih na polja za smaknuće, zakopati ih jednom pa zatim i iskopati. Barem su se neki od tih sudionika sigurno povjerili svojoj supruzi, bratu, svešteniku. S obzirom na ovo ogromno mnoštvo potencijalnih doušnika, kako je moglo ostati toliko tajni i toliko grobnica koje se tek trebaju pronaći? Pitao sam Mašovića koliki je postotak njegovih otkrića rezultat informacija dobijenih od Srba koje muči savjest.

“Postotak?” Nasmiješio se ironično. Osim jednog posthumnog pisma, dobio je još samo jednu uputu. Bila je to bilješka sa potpisom “Srbin iz Foče” koja ga je dovela do masovne grobnice. “Možda možete reći da je ovog čovjeka pogodila polusavjest”, rekao je Mašović, “jer još uvijek nije imao hrabrosti da potpiše svoje ime. Ali osim tog Srbina? Niko drugi. U 17 godina, niti jedna druga osoba.”

Taj detalj seže u srce borbe s kojom se Bosna suočila gotovo dvije decenije nakon rata: Kako ponovo ujediniti društvo kada oni koji su prvenstveno odgovorni za njegovo uništavanje ne vjeruju da su učinili nešto pogrešno?

Kako to inače biva sa bojišnicama, topografija Srebrenice je neobično jednostavna. Sačinjena je od lijepe alpske doline dugačke skoro 11 i po kilometara i široke možda gotovo jedan kilometar kroz koju protiče brzi potok. Obronci obrasli zelenim pašnjacima su ukrašeni seoskim kućama bijelih fasada koje se, u visokim dijelovima, postepeno prepuštaju gustim zimzelenim šumama. Na južnom kraju doline je gradić Srebrenica. Na drugom kraju, gdje se zemljište otvara i potok spaja sa mnogo širim slivom rijeke Drine, nalazi se Bratunac. Otprilike na pola puta između ova dva naselja je selo Potočari gdje se tokom rata nalazio vojni sastav Ujedinjenih naroda.

Prekoputa nekadašnjeg naselja se nalazi groblje predviđeno za one poginule u ljeto 1995. godine. Tu se prostire više od 6.000 grobova koji se penju na obronke i čine valovito prostranstvo identičnih nišana od bijelog kamena – tradicionalnog nadgrobnog spomenika bosanskih muslimana – te jednog jedinog kršćanskog križa. Pored vrata kapije groblja Potočari nalazi se mala suvenirnica koja prodaje šalove i nakit koji izra��uju rođakinje poginulih. Njom upravlja 64-godišnja muslimanka po imenu Fazila Efendić čiji su suprug i jedini sin pokopani na brdu iznad njene trgovine.

Unutar balkanske miksture konkurentskih vjerskih i etničkih grupa (tzv. bure baruta Evrope), Bosna i Hercegovina se smatrala posebno nestabilnim mjestom jer je bila zemlja sa značajnim brojem muslimana, katoličkih Hrvata i pravoslavnih Srba. Tokom stoljeća, vjerske napetosti su povremeno dovodile do paroksizama nasilja. Međutim, činilo se da su rivalstva konačno ugašena pod snažom palicom Josipa Broza Tita koji je utemeljio jugoslovensku federaciju nakon Drugog svjetskog rata.

Fazila Efendić se gotovo nostalgično prisjeća tog vremena. Proveli smo jedno popodne u dnevnoj sobi njenog ugodnog modernog doma u Potočarima – stari je uništen u ratu – na pola kilometra od groblja. “Za vrijeme Tita,” rekla je, “savršeno smo se slagali sa Srbima. Nije bilo razdvajanja, nije bilo razlike, o tim stvarima uopšte nismo razmišljali.”

Umjesto da nestanu, čini se da su etničke mržnje prešle u podzemlje tokom Titove ere. Ponovno su se razbjesnile kada je Bosna u aprilu 1992. proglasila nezavisnost od raspadajuće jugoslavenske federacije. Za nekoliko dana, separatističke milicije sastavljene od bosanskih srpskih i hrvatskih manjina su odbacile središnju vladu u Sarajevu i uz veliku vojnu i finansijsku podršku republika Srbije i Hrvatske zauzele dijelove Bosne kako bi osnovale vlastite minirepublike.

Srpsko vodstvo imalo je radikalno rješenje stare balkanske misterije konkurentnih i konfliktnih historijskih naslijeđa: učvrstit će svoju vlast nad onim što su sada zvali Srpska uz pomoć etničkog čišćenja. U roku od nekoliko sedmica ubijeno je na hiljade muslimanskih civila, a više desetina hiljada je protjerano iz domova njihovih predaka usljed organizirane kampanje terora, masovne paljevine i silovanja.

Nigdje drugo ovakvo etničko čišćenje nije bilo sistematičnije ili brutalnije nego na području Bratunca i Srebrenice. U prvim danima rata, snage bosanske vlade su preuzele kontrolu nad dolinom Srebrenice, ali su ih tamo ubrzo zarobili srpski milicioneri pojačani dobrovoljcima iz susjedne Srbije.

Vrlo brzo je Bratunac očišćen od većine muslimanskih stanovnika. Džamije su bile minirane dinamitom i raznesene u komade, a njihove ruševine su buldožerima smrvljene u pijesak. Uništena su i napuštena muslimanska poljoprivredna gazdinstva te zaseoci. Na mnogim mjestima uz Drinu pokušaj iskorjenjivanja proširio se i na muslimanska historijska nalazišta i groblja.

U svojoj kući u Potočarima, Fazila Efendić je od izbjeglica koje su se počele slivati u dolinu Srebrenice čula stravične priče o mučenjima i masovnim pogubljenjima. “U početku im nisam potpuno vjerovala”, rekla mi je, “jer su bile poput onih iz srednjeg vijeka.”

Skoro pet kilometara niz put od kuće Fazile Efendić, u Bratuncu, sreo sam 48-godišnju Srpkinju po imenu Radojka Filipović koja je ispričala sasvim drugačiju priču. Sjeli smo u prohladnu kancelariju grupe nazvane Republička organizacija zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Republike Srpske. Dok je govorila, vladala je zbunjujuća atmosfera jednaka ulasku u svijet izvrnutih historijskih činjenica. U ovom slučaju su agresori bili muslimani, a žrtve Srbi. Filipović je željela razgovarati o “zločinima” koje su počinile snage bosanske vlasti u Srebrenici. Učinkovito odsječeni od ostatka teritorija pod državnom upravom i opterećeni zadatkom zaštite desetaka hiljada izbjeglica koje su pobjegle u sela, vladini borci su periodično pokretali akcije preko srpskih opsadnih linija u potrazi za hranom. Tokom tih akcija su povremeno ubijali srpske civile, a čini se da je Filipović zapamtila datume i precizne okolnosti svake od ovih pogibija.

“Znamo da su 8. avgusta 1992.”, započela je tvrdnju, “muslimani ubili jednog čovjeka odsjekavši mu glavu. Potom su je odnijeli u Srebrenicu i koristili kao nogometnu loptu. Sve je to temeljito provjereno.”

Razumljivo, središnje mjesto njene pripovijesti bila je smrt supruga Dragana i njenog svekra u Bjelovcu, selu udaljenom nekoliko kilometara od Bratunca. Poginuli su 14. decembra 1992. “Muslimani su okružili selo noć prije”, rekla je,”i onda su u zoru ušli da ubiju sve koje su mogli pronaći. Tog dana su u Bjelovcu ubili 68 ljudi.” (Prema Istraživačko dokumentacionom centru Sarajevo, većina ubijenih na bjelovačkom području 14. decembra 1992. su bili borci. Od 17 potvrđenih smrtnih slučajeva civila, pet je žrtava bombi bačenih iz ratnog aviona srpske vlade. Dodatno, Centar može potvrditi samo 154 srpska civilna smrtna slučaja u bratunačkoj regiji tokom rata, od kojih su mnogi kolateralne žrtve rata.)

“Nećete naći nijednog muslimana koji će priznati takve stvari”, nastavila je Filipović. “Ako ćemo ikada ovdje imati mira, moramo prestati pokušavati prebacivati krivicu na jednu ili drugu stranu i prepoznati da su obje strane patile i učinile loše stvari.”

Barem su u početku ovaj duh moralne jednakovrijednosti dijelile mnoge vanjske sile koje su mogle pomoći da se pokolj privede kraju. Već 1993., bosanska tragedija je izazivala intenzivno negodovanje u Washingtonu i glavnim gradovima zapadne Evrope. Kada je napokon razmjera srbijanskih zločina natjerala međunarodnu zajednicu na djelovanje, uslijedio je niz nestabilnih i rijetko efikasnih mjera nadgledanih od strane vojno-političkog zapovjednog lanca toliko složenog da uzrokuje paralizu.

Možda je upravo to i bila poenta. Baš kao što je nevoljko određivanje strane koja snosi krivicu značilo da ne postoji moralni imperativ za vojno reagovanje, tako je i neefikasni aparat uspostavljen nakon što je međunarodna zajednica intervenisala značio da se sve strane mogu angažirati u sukobu a da niko ne bude odgovoran za beskorisnost intervencije.

Dolazak američkih mirovnih snaga u aprilu 1993. je za izbjeglice satjerane u srebreničku enklavu značio da će barem njihova slabašna nada u preživljavanje nastaviti živjeti. “Situacija je bila užasna”, govorila je Efendić, “jer smo preživljavali samo zahvaljujući zalihama koje je mogao unijeti UN. Bili smo im vrlo zahvalni. Napokon smo bili zaštićeni, a ne nadjačani.”

U proljeće 1995. godine vjera u tu zaštitu je stavljena na kušnju. Tokom rata, predsjednik Srpske Radovan Karadžić je uporno ignorisao ultimatume međunarodne zajednice i otvoreno prezirao njihove prijetnje. Usred sve jasnijih naznaka da su vanjske sile, posebno Clintonova administracija, odlučne da konačno prisilno dovedu do političkog rješenja u Bosni, Karadžić je odlučio iskoristiti svu svoju vojnu snagu. Naredio je svojim vojnim zapovjednicima da zaustave dostavu američke humanitarne pomoći u Srebrenicu i susjedno sigurno područje. Krajnji cilj, Karadžić je napisao u direktivi, bio je “stvoriti nepodnošljivu situaciju potpune nesigurnosti, bez nade u daljnji opstanak ili život stanovnika”.

U Srebrenici su Srbi uporno pojačavali pritisak na holandske snage UN-a: vraćali su konvoje humanitarne pomoći, uskraćivali povratak u bazu vojnicima koji su otišli na dopust, te vršili snajperske napade na njihove osmatračnice. Zatim su krenuli u napad. Dok su holandski vojnici odstupali sa pozicija, a Srbi prodirali u enklavu, 11. jula, hiljade prestrašenih izbjeglica je bježalo prema Potočarima, tražeći sigurno utočište u bivšoj tvornici akumulatora koja je tada služila kao baza UN-a. Jedna od njih je bila i Fazila Efendić.

“Bila je to ludnica”, prisjetila se. “Ljudi su plakali, vrištali, djeca su lutala izgubljena. A sa brda naokolo, pucnjava, eksplozije.”

Kao dokaz teških sudbina koje su muškarce i dječake iz enklave očekivale ukoliko padnu u ruke Srba, njih oko 15.000 je počelo bježati iz doline. U početku su se egzodusu pridružili suprug Fazile Efendić Hamed i njihov 19-godišnji sin Fejzo, ali su se okrenuli nazad i vratili jer su procijenili da im je šansa za preživljavanje bolja pod holandskom zaštitom.

U toku sljedeća tri dana život izbjeglica u holandskom kampu je bio stravičan. Prije nego što su holandski vojnici blokirali sve izlaze, nekoliko hiljada sretnijih izbjeglica se sklonilo u zgradu glavnog skladišta, a ostatak je ostao vani na livadi. Tamo su neumorni srpski borci birali žene za silovanje i povremeno odvodili muškarce na smaknuće. Sve vrijeme je holandski zapovjednik pregovarao sa generalom Ratkom Mladićem, vojnim načelnikom Srpske, o sigurnom izlasku izbjeglica iz enklave. Sa njim se teško moglo cjenkati, pogotovo jer je već ranije predao većinu oružja i vozila svog bataljona. Napokon su dovezeni autobusi i kamioni koji su prevozili izbjeglice u Tuzlu, grad udaljen oko 96 kilometara. Tokom evakuacije, “punoljetni” dječaci i muškarci koji su ostali iza – njih više od 1.000, u rasponu od tinejdžera do muškaraca osamdesetih godina – su odvojeni od svojih porodica i smješteni u različita vozila koja su ih navodno trebala odvesti u “privremene” pritvorske centre. Među njima su bili i Fazilin suprug i sin.

“Kad smo ih vidjeli kako razdvajaju muškarce,” rekla je Efendić, “tada smo tačno znali šta će se dogoditi. Holandski vojnici su znali. Neki od njih su plakali. Ostali su samo otišli. Nisu mogli da gledaju od sramote.” Iz razloga koji će uskoro postati jasni, Mladić je sljedeće sedmice blokirao Holanđane na teritoriji Potočara. Za to vrijeme, srpski borci su organizovali lov na 15.000 bjegunaca, ubivši, kako se procjenjuje, 1.000 i uhapsivši još 6.000. Zbog čega su se mnogi predali, znajući kakva ih sudbina čeka, barem se dijelom objašnjava sljedećim podlim lukavstvom: vozeći bijela vozila UN-a i noseći plave kacige koje su uzeli od Holanđana, Srbi su mnoge civile namamili iz šume tvrdeći da ih čekaju vojnici UN-a kako bi ih spasili. Za nekoliko dana, svi ti zarobljenici zajedno sa onima iz naselja Potočari su dovedeni do polja za smaknuće. Holandski vojnici su tek tada mogli biti pušteni. U završnoj fazi ove podmuklosti, general Mladić je prisilio holandskog zapovjednika da na odlasku popije s njim oproštajnu zdravicu.

Radojki Filipović se malo toga iz ove priče čini istinitim. Ona vjeruje da je broj mrtvih muslimana uveliko pretjeran i da su mnogi umrli ili ubijeni u borbi ili počinili samoubistvo – čak i da su ih pobili muslimani. Što se tiče 6.000 grobova na groblju Potočari, i to joj je vrlo sumnjivo. “Tamo su pokopani ljudi koji su umrli nakon rata”, tvrdila je. “A šta je sa našim ljudima? Tokom rata je nestalo preko hiljadu srpskih žrtava iz ovog okruga. Mnogi vjeruju da su neki koji su sahranjeni u Potočarima zapravo naš narod.” Prezirno je dobacila. “Ovo je njihov genocid.”

Robert Zomer ne voli gužve. A osjećao se posebno neugodno stojeći s mnoštvom koje se okuplja oko ulaza u nekadašnje skladište tvornice akumulatora u Potočarima u jutro 11. jula 2012. godine.

“Vrlo sam prepoznatljiv”, rekao je Zomer, pokazujući na svoju crvenkastoplavu kosu. “I puno je ljudi koji ovdje imaju problem sa mnom.”

30.000 ljudi koji su se sastali u Potočarima su došli zbog godišnje ceremonije sjećanja na Srebrenicu kojom su obilježili 17 godina od njenog pada. Zomer je tog dana u dolini bio jedan od holandskih vojnika.

Zaustavio se ispred vrata skladišta, gdje su se hiljade izbjeglica sklonile, i pogledao na tmurni, gotovo pećinski prostor sačinjen od golog betonskog poda veličine dva nogometna igrališta zatvoren betonskim zidovima.

“Ne možete zamisliti kako je to bilo”, rekao je Zomer. “Ljudi na svakom koraku – vrište, plaču, neki bolesni, neki umiru. A nismo mogli ništa učiniti. Mogli ste namirisati strah. Prije tog dana nisam znao da strah ima miris.”

Vodio me duž sjevernog zida sve dok nije naišao na jednu rupu. Bio je to grubi otvor za odvodnju, koji je, vjerovatno, vodio prema vani. Pokazao je na mjesto lijevo od rupe.

“Ovdje je sjedila mlada žena”, rekao je. “Plakala je, histerično. Htio sam je utješiti. Tako sam sjeo pored nje i zagrlio je. Ne znam da li me je razumjela ali sam joj rekao da će biti OK, da će se sve riješiti, kad odjednom kroz tu rupu uđe mala mačka.” Zomer se nasmijao. “Bilo je tako čudno! Ali uzeo sam mačku i stavio je u naručje ženi – natjerao sam je da je uzme – i rekao sam: ‘Evo, sada nešto ovisi o tebi i sada moraš ostati živa’.“ Na trenutak je djelovao izgubljen u mislima, a zatim je slegnuo ramenima. “Pa”, rekao je, “to su neke od neobičnih stvari kojih se sjećam.”

Nakon što se 1995. njegova služba u Bosni završila, Zomer se vratio u Holandiju gdje je napustio vojsku i pokušao stvoriti normalan život. Oženio se i dobio kćerku ali je teško kontrolisao bijes. Na kraju je izgubio svoj prvi posao u civilstvu jer je udario šefa. Naposljetku je postao bravar. “To je posao koji sami radite, što mi se sviđa”, rekao je. Zomerov brak se raspao 2011. godine, a sljedeće godine se vratio u Bosnu gdje je kupio 10-ak hektara šumskog zemljišta na brežuljku iznad Potočara, na manje od jednog kilometra od nekadašnje lokacije holandskog bataljona.

“Ovdje je puno jeftinije nego u Holandiji”, rekao je kad sam ga prvi put pitao zašto se vratio. “A i vrijeme je bolje.” Posjed je dobio povoljno. Veći dio je smješten na nekadašnjoj ničijoj zemlji između bosanske i srpske linije. Također je postojala i zabrinutost zbog mina. Zomer je upoznat sa miniranim područjima koja treba izbjegavati pa većinu vremena provodi u dugim šetnjama šumom gdje mu društvo čine njegova dva psa ili se spušta niz brdo do stare tvornice akumulatora. Otkrio je rupu u ogradi pa često luta sam po kompleksu. Mjesto je najčešće pusto, osim svakog 11. jula.

Otprilike od trenutka kada je Zomerova jedinica stigla na to područje u januaru 1995., uporno se pitao o njihovom tačnom zadatku. “Paziti na izbjeglice, OK,” rekao je, “ali s vojnog stajališta, to nije imalo smisla. Dato nam je samo po 20 metaka, a naredba je bila da ne pucamo čak ni kada smo napadnuti.”

Njegov glavni zadatak je bio držati se na udaljenom posmatračkom mjestu na krajnjem južnom dijelu enklave. Zomer se živo sjeća marša na Potočare koji se dešavao dok je enklava padala.

“Činilo se da traje zauvijek. Majke su mi se neprekidno približavale i uvaljivale mi svoje bebe u naručje: ‘Molim te, spasi mi bebu.’ Dakle, uzeo bih te bebe i nosio ih neko vrijeme, a zatim ih samo ubacio u neki od automobila koji su se pokušavali probiti niz cestu.”

Zomerov je plan učiniti svoj dom na padini svojevrsnim odmaralištem za bivše vojne drugove koji žele posjetiti Srebrenicu. “Mnogi se brinu da će ovdje biti napadnuti”, rekao je. “Pitaju me: ‘Ali zar nas ne mrze svi?’ Budući da sam ovdje, mogu im pokazati da je sve u redu.”

Iako priznaje da boluje od PTSP-a, Zomer se čini odlučan u negiranju veze između njegovih simptoma i događaja koji su se ovdje zbili. Tokom napetog sukoba u kompleksu, brojne izbjeglice su prijavile da su vidjele silovanje žena, a nekoliko holandskih vojnika je posmatralo kako su muškarci praćeni zvukovima pucanja odvođeni u pomoćne objekte. “Bio sam na dužnosti, tako da nisam znao šta se događa napolju”, rekao je Zomer. Što se tiče odvajanja muškaraca od ostalih pred autobusima, to je bio samo standardni operativni postupak. “Isto je kao u svakoj vanrednoj situaciji”, objasnio je Zomer, “prije svega na red dolaze žene i djeca.”

Ceremonije koje se održavaju 11. jula svake godine kulminiraju ukopom mrtvih. Noć prije, posmrtni ostaci se dopreme iz središnje mrtvačnice u Sarajevu u dugom konvoju kamiona. Tabuti su potom poredani u urednim redovima u manje skladište koje je nekada bilo kasarna holandskih vojnika. U ljeto kada sam prisustvovao ukopu bilo je 520 tabuta. Svi su bili izrađeni od istog tankog drveta i zamotani u istu zelenu islamsku tkaninu za ukop. Tu i tamo su paralelni redovi tabuta bili prekinuti s puno manjih tabuta, neki od njih ne veći od kutije za pisma.

Pri ulasku u prostoriju sa tabutima, Zomer se zaustavio na pragu. Zatim se naslonio na zid i zagledao u tabute. “O tome nismo ništa znali”, rekao je. “Čuli smo za to tek kad smo se vratili u Holandiju. Ljudi su govorili: ‘Obavili ste loš posao, dopustili ste da se dogodi nešto ovako strašno.’ Ali kako smo ikada mogli očekivati takvo nešto?” Provukao je ruku kroz svoju kratko ošišanu kosu. “Kad shvatite da morate nešto učiniti, već je kasno.”

U rano popodne nekoliko stotina muškaraca je počelo iznositi tabute prema groblju. Nekoliko njih se zamalo saplelo, očito zatečeni što su tabuti tako lagani za ponijeti. Muškarci su ubrzo pronašli ritam. Dok su nosili svoje terete preko ceste, ostali ožalošćeni su stajali uz put kako bi, dok uče molitvu, dodirnuli svaki tabut u prolazu. Kad je ceremonija počela, Robert Zomer je prišao rupi koju je otkrio u stražnjoj ogradi te se vratio svojoj kući na brdo.

Po vanjskom izgledu, okrug Srebrenice se polako popravlja. Izgrađeno je nekoliko malih džamija koje su zamijenile neke uništene u ratu. Rupe od metaka i oštećenja granata koje su davno obilježile gotovo svaku zgradu su uglavnom zakrpljene. Ono što se ne može lako uočiti je radikalna demografska transformacija koja se dogodila. Muslimani, koji su prije rata činili tri četvrtine stanovništva, sada su manjina. Taj se pomak dobrim dijelom objašnjava činjenicom da je okrug sada dijelom Republike Srpske kojoj je bilo dopušteno da opstane nakon završenog rata.

Među muslimanima koji su se vratili, Fazila Efendić kao osoba spremna na otvoren dijalog predstavlja anomaliju. Daleko češći je slučaj poput Sulejmana Mehmedovića, 31-godišnjeg radnika koji sa suprugom i dvoje djece živi u malom stanu na rubu Srebrenice. U autobusu je sa majkom tek 12. jula 1995. godine napustio enklavu. Otac mu je nastradao; njegova supruga je izgubila oca i svu petoricu braće. “Mi se samo držimo svog posla”, rekao je Sulejman o svom današnjem životu. “Radim zajedno sa Srbima, a to je OK. Mi jednostavno nikad ne razgovaramo o onome što se dogodilo.”

Milošu Milanoviću, srpskom članu Gradskog vijeća u Srebrenici, to je najbolje čemu se može nadati. “Nikada se o tim stvarima ne raspravlja, samo se svađa”, rekao mi je. Milanović, koji sada ima 50 godina, je za vrijeme rata bio pripadnik oružanih snaga Srpske. Također je bio prisutan pri padu Srebrenice. “To je uglavnom propaganda”, rekao je on o brojevima ubijenih u masakru u julu 1995. godine. “Muslimani su čak i naše žrtve predstavili kao svoje. Oni moraju održati veliki broj žrtava da bi se Srbi predstavili kao jedini zločinci i da bi oni zataškali svoje ratne zločine.”

Godišnja ceremonija koja se održava 11. jula Milanoviću je posebno iritantna. Kao gradski vijećnik je predložio da se sva opštinska sredstva utrošena na taj događaj usklade sa fondom za spomen na srpske žrtve. “Mislim da je to jedini način na koji možemo prevazići muslimanske manipulacije”, rekao je.

Ovaj historijski revizionizam je očit u slivu rijeke Drine. Možda je njegova najupečatljivija manifestacija krst visok 25 metara u Kravici, selu udaljenom 16 kilometara zapadno od Bratunca i podignut u čast “3.267 srpskih mučenika” iz okruga ubijenih u ratu. Iako ova brojka ne odgovara nijednoj u vjerodostojnoj “Bosanskoj knjizi mrtvih”, postavljanje krsta u Kravici izgleda da je namjerno provokativno. Nekoliko stotina metara niz cestu je skladište gdje je uvečer 13. jula 1995. godine, najmanje 1.000 Srebreničana stradalo od mitraljeza i ručnih bombi. Nema tragova koji bi dokazali šta se tamo dogodilo, pa se skladište vratilo u svoju staru funkciju kao spremnik za poljoprivrednu opremu.

Poslijeratna Bosna nije trebala izgledati ovako – a dugo vremena i nije. U jesen 1995., posebni izaslanik predsjednika Clintona na Balkanu Richard Holbrooke je konačno prisilio zaraćene frakcije i njihove regionalne saveznike da sjednu za pregovarački sto. Budući da nijedna strana nije vojno poražena, dejtonski sporazum je ponudio novo rješenje: Vlada Bosne i Hercegovine bi bila udružena u konfederaciju sa Vladom Republike Srpske, dok bi svaka zadržala svoj zaseban status putem crte “međuentitetskih granica”.

Što se tiče samog postizanja neintegrisane integracije, Dayton je iznio sveobuhvatni nacrt koji je uključivao uspostavu zajedničkog parlamenta, tročlano Predsjedništvo i zajedničko pravosuđe. U isto vrijeme, temeljito bi se izvještavalo o navodnim ratnim zločinima i optuženi bi bili privedeni pred sud. Na putu olakšanom velikodušnom reakcijom međunarodne zajednice – milijardama dolara strane pomoći namijenjene razvoju i obnovi – nada je bila da će dvije zajednice postepeno shvatiti pojam paralelnih vlada u tako maloj državi kao vrstu sramotnog anakronizma i krenuti ka potpunom ujedinjenju.

Okosnica čitavog ovog plana je bila stvaranje nečega što se naziva Ured visokog predstavnika (OHR). Visoki predstavnik je na kraju postao ekvivalent modernog namjesnika sa velikim ovlastima imenovanja ili promicanja bilo kojeg bosanskog dužnosnika za kojeg je smatrao da je koristan mirovnom procesu – a isto tako i uklanjanja svih onih koji bi mu stajali na putu.

“I uspjelo je”, rekao je međunarodni diplomata koji je služio u Sarajevu, a koji će, zbog prirode svog položaja, govoriti samo pod uslovom anonimnosti. “To je bio ogroman izazov jer je rat bio umjetno završen, bez ikakvih pobjednika ili gubitnika, pa kako pridobiti one koji su se međusobno ubijali da se okrenu jedni drugima i sarađuju? OHR je bio ključ, a ako pogledate kako je to funkcionisalo u ranim godinama vidjećete da su lokalni stanovnici vrlo brzo shvatili da moraju prihvatiti autoritet ili će biti stavljeni u stranu.”

Svakako najočitiji razvoj događaja je bio elan unutar zajednice bosanskih Srba. 2004. godine, vlada Srpske je objavila vlastiti izvještaj o Srebrenici čime je u potpunosti priznala razmjere masakra i odgovornosti, s tim da je predsjednik Srpske Dragan Čavić otišao toliko daleko da je uputio službeno izvinjenje porodicama žrtava. Iako je napredak ka pomirenju zaostajao u drugim područjima – povratak izbjeglica u njihove nekadašnje domove se odvijao usporenim tempom, zatim je najgori od optuženih ratnih zločinaca, uključujući arhitekte masakra u Srebrenici, ostao na slobodi – upravo se takvim gestama činilo da se rascjep unutar društva smanjivao.

Ipak, Dayton je izgrađen na rizičnoj pretpostavci. Budući da nije postojao interni mehanizam za prisiljavanje na pomirenje, međunarodna zajednica je trebala biti budna i odlučna u nametanju rješenja. Međutim, ako je rat u Bosni pokazao bilo šta, to bi bilo da ni budnost ni odlučnost nisu jake strane ove zajednice. Do 2006. godine, sa Bushovom upravom upletenom u globalno važnija goruća pitanja, Evropska unija je učinkovito preuzela vođenje OHR-a i pokazala malo interesa za korištenje svoje “meke moći” da bi se isforsirala reforma. Nažalost, to se poklopilo s povratkom na vlast Milorada Dodika u Srpskoj, bivšeg košarkaša pretvorenog u političara.

Kao premijer Srpske krajem 1990-ih, Dodik je smatran umjerenom i pomirljivom ličnošću. Ipak, 2006. godine se izjasnio kao srpski ultranacionalista u periodu svog političkog povratka. Dodik je u više navrata nastojao pobiti sve krhke sisteme podjele moći i prikazati Srbe kao prave žrtve rata.

Čemu promjena stava? Tokom godina, Dodika je više puta istraživala središnja vlada zbog optužbi za korupciju, a isto toliko je puta on sam ukazivao da je meta lova na vještice od strane političkih neprijatelja. “U srpskoj politici je vrlo mala marža kada se izjašnjavate umjerenim političarem”, rekao mi je diplomata s kojim sam razgovarao u Sarajevu. “Pa kad je Dodik počeo upadati u nevolje, okrenuo se specijalnoj taktici.” Jedino što mu je stajalo na putu, rekao je ovaj diplomata, je bio OHR. “Ali u posljednjih osam godina Dodik stalno ispituje svoje granice. Poruka koju je dobio od OHR jeste da se može izvući sa ama baš svime.”

Vodeći se predsjedničkim izborima u Srpskoj 2010. godine, Dodikova vlada je objavila novi izvještaj o Srebrenici. Pritom se odrekla pomirljivog izvještaja svog prethodnika za 2004. godinu. Ne samo da nije bio genocid, izjavio je Dodik, već je i broj žrtava znatno pretjeran.

Umjesto da osudi Dodika, OHR je krotko pozvao vladu da “preispita svoje zaključke”. Umjesto toga, Dodik je odabrao spomen-obilježje u Bratuncu, dan nakon 15. godišnjice u Srebrenici, kako bi ustvrdio sljedeće: “Ako se dogodio genocid, on je počinjen nad srpskim narodom na ovim prostorima gdje su masovno ubijane žene, djeca i stariji.”

Učinkovitost ove promjene je jasna. Kao političar umjerenih stavova 1998. godine, Dodik je postao premijer formirajući koaliciju sa drugim političkim strankama. Kandidirajući se kao ultranacionalista 2010. godine je dobio više glasova nego devet ostalih kandidata zajedno.

U mirnoj blagovaonici restorana u centru Podgorice, glavnom gradu Crne Gore, sreo sam niskog muškarca širokih ramenima po imenu Nenad. Imao je upečatljivu fizičku sličnost sa mladim Joeom Pescijem – istu maslinastu kožu i intenzivni, tamnooki pogled. Danas operira unutar onoga što je nejasno opisao kao “međunarodnu sigurnosnu službu” koja zahtijeva od njega da se neprestano vozi između Srbije, Kipra i Libana. Tokom rata u Bosni je bio u elitnom krilu specijalnih snaga Vojske Srpske, tzv. Crvenim beretkama. To ističe s ponosom. Nakon nekoliko minuta našeg sastanka, Nenad je izvadio mobitel kako bi mi pokazao slike svoje stare crvene beretke koju je pažljivo postavio na jastuk na pod svog automobila. “Nosim je svuda sa sobom”, rekao je. “To je dio onoga što me definira kao čovjeka.”

Njegov ponos se činio kontradiktoran onome o čemu je pristao razgovarati sa mnom – njegovim ratnim iskustvima u Srebrenici. “Kada je riječ o Srebrenici”, objasnio je, “srpska strana nikad ne može priznati šta se tamo stvarno dogodilo. ‘Brojke su preuveličane. Ubijalo se na obje strane’, jer se tada moraju suočiti sa onim što je učinjeno u njihovo ime. Ali mislim da je važno reći istinu o tom ratu.”

Unatoč Nenadovoj spremnosti za razgovor, preduslov našeg razgovora je bio da ne koristim njegovo prezime: “Brinem se da će me pozvati u Hag”, rekao je, misleći na međunarodni sud za ratne zločine, i da ne smijem napraviti nijednu njegovu fotografiju.

Kad je počeo rat, Nenadu je bilo 19 godina i živio je u Goraždu u Istočnoj Bosni. Odustao je od želje da postane inžinjer i odmah odgovorio na poziv za mobilizaciju koji je uputio predsjednik Srpske Radovan Karadžić. “Kao Srbinu, bilo mi je drago to učiniti”, pa je potom otpremljen u Bratunac na vojnu obuku. Sljedeće tri godine je patrolirao opsadnom linijom u Srebrenici.

“Bilo je to gotovo kao igra”, rekao je Nenad, “igra mačke i miša. Ali naravno, mi smo muslimane brojčano nadvladali pa smo u gotovo svim slučajevima bili lovci a oni plijen.” Pomaganje pri takvom lovu je bio prirodni mamac. “Trebali su nam se predati ali kako navesti nekoga na predaju u takvom ratu? Izgladnjujete ih do smrti. Vrlo brzo smo shvatili da ne bismo trebali brinuti o krijumčarenju oružja u Srebrenicu, nego o hrani. Oni su stvarno gladovali unutra, pa bi slali ljude da kradu stoku ili skupljaju usjeve. Naš je posao bio da ih pronađemo i ubijemo.”

Budući da su tokom potrage za hranom u pojedinim akcijama ubijali srpske civile, Nenad i njegovi drugovi su vodili jednostavnu politiku: “Bez zarobljenika. Pa ako bismo pomislili da imaju korisne informacije, možda bi ih i držali u životu dok ih ne izvučemo iz njih, ali na kraju – nema zarobljenika.”

Zapravo je postojalo povremeno izuzeće od ovog pravila. Politikom srpskih vojnika bez zarobljenika uskraćena je prilika lokalnim Srbima koji su se željeli osvetiti za napade. “Lokalni ljudi su postali prilično ogorčeni”, objasnio je Nenad, “pa bismo ponekad držali nekoga na životu da ga predamo samo da bi ih usrećili.” Zatim je brzo dodao: “Nisam radio takve stvari u svojim patrolama – zapravo sam bio vrlo profesionalan – ali znam da se to događalo prilično često.”

U vrijeme masakra u julu 1995., rekao je Nenad, više nije bio na terenu već je radio u sjedištu kao pomoćnik časnika bliskog generalu Ratku Mladiću. Ako je to mjesto omogućilo Nenadu da izbjegne bilo kakvo izravno sudjelovanje u smaknućima, kao što je tvrdio da jeste, to ga je također smjestilo u blizinu unutrašnjeg kruga u kojem je donesena odluka o masakru.

“U roku od dva dana smo napravili veliki problem”, rekao je, “jer je bilo toliko zarobljenika – njih oko 7.000, svi kažu – i šta će se dogoditi ako ih pustimo da prežive? Tada bismo imali guju u njedrima jer bismo imali 7.000  sposobnih muškaraca više da ratuju protiv nas. Dakle, javilo se rješenje. Svi stariji od 15 godina su trebali biti ubijeni. Došao je jasan nalog koji je bio vrlo specifičan: muškarci od 15 godina i stariji. Nalog je došao sa političke strane.”

Na pitanje na koga misli pod “političkom stranom”, Nenad je rekao da je to bio predsjednik Srpske Radovan Karadžić, zajedno sa srpskom vladom Slobodana Miloševića. “Sve je uvijek bilo usklađeno sa njima.”

Nenad je posjetio mali grad Kravicu u noći 13. jula, gdje su samo nekoliko sati ranije njegove kolege ubile više od 1.000 zarobljenika u poljoprivrednom skladištu. “Budući da su koristili granate, bio je pravi nered. Posvuda krv i komadići tijela. I onda su naišli na problem kako se riješiti svih tih tijela.” Slegnuo je ramenima i frknuo. “Pa to je bio inžinjerski problem.”

Što smo duže razgovarali, to me Nenad više zbunjivao. Nije se činio pokajnim zbog svojih ratnih postupaka. Čak je i njegov opis stravičnog prizora u Kravici ispričan bezizražajno i bio je prepun detalja. Rekao je da nikad prije nije nikome govorio o tim stvarima, a kad sam ga pitao postoji li neki drugi razlog radi kojeg to sada čini, počela ga je obuzimati gorčina i osjećaj lične izdaje.

“Znate, potrošio sam tri godine svog života na to”, rekao je, “i na kraju, nisam imao ništa. Zapravo sam bio gladan. Stvarno gladan. Čak ponekad i blizu gladovanja. A ono što sam shvatio je da je to bilo samo da bi se napunili džepovi određenih ljudi na visokim pozicijama. Znao sam za sve kompanije koje su Karadžić i ljudi oko njega držali pod kontrolom. Svi drugi su izgubili, ali generali i političari – svi su zaradili milione od ovog rata.”

Nenad je ovo posljednje osjećanje izrazio sa takvom žestinom da sam malo posumnjao u njegov odgovor kad sam ga pitao da li bi, uz sve što sada zna, učinio sve isto iznova. Pogriješio sam. “Naravno”, odgovorio je bez oklijevanja. “Ako opet bude napadnuta Srbija, naravno da bih se borio.”

Jednog hladnog dana prošlog februara sam posjetio Roberta Zomera u njegovom domu na padini iznad Potočara. Mnogo je uradio na kući tokom godine, od vremena kad sam ga prvi put sreo. Odnedavno drži i koze. Dvoje se ojarilo tog jutra.

Pri našem prvom susretu me dojmilo koliko je Zomer odlučno pričao o strahotama Srebrenice. Ali sada je ta odbrambena fasada pala. Prošle godine je zapao u duboku depresiju. Ona ga je navela da se vrati u Holandiju i prijavi u vojnu psihijatrijsku bolnicu na dva mjeseca. Za vrijeme boravka u bolnici je podvrgnut umjetničkoj terapiji te podučen tehnikama opuštanja. Međutim, njegovo liječenje nije uključivalo metode o načinima na koje može govoriti o događajima u Srebrenici. Uveliko prepušten sebi, Zomer je stigao do prilično novog objašnjenja uzroka svog PTSP-a. “Nije mi to od onoga što se ovdje dogodilo”, rekao je. “To je nastalo kada smo se vratili u Holandiju. Svi iz Holandije su mi rekli da smo obavili loš posao.”

S jedne ljepše strane, 14-godišnja Zomerova kćerka je posjetila Bosnu prošlog ljeta. Rekao mi je i da je ugostio oko 50 holandskih veterana iz Srebrenice. “U početku su uvijek vrlo nervozni”, rekao je. “Ali onda ostanu kod mene, a ja ih vodim da vide naše stare ispostave. Nakon dan ili dva se počinju opuštati.”

Većinu dana provodi komunicirajući sa drugim veteranima u zatvorenoj Facebook grupi. Čini se da to djeluje kao neka vrsta terapije. Zomer vjeruje da razgovor pomaže mnogim njegovim bivšim drugovima da izađu na kraj sa svojim kompleksnim osjećanjima prema Bosni.

Na pitanje da li misli da neki od njih imaju i psihološke probleme zbog svog iskustva u Srebrenici, odgovorio je: “Svi. Neki to još ne shvataju, ali svi imaju.” Na kraju našeg sastanka Zomer me je otpratio uz blatnjavo brdo do mjesta na kojem je bio parkiran moj automobil. Imao je novo izuzetno prijateljski raspoloženo štene, a ja sam ga upitao što je bilo sa dva psa kojih se sjećam. “Nema ih”, rekao je slegnuvši ramenima. “Jednog je udario automobil, a drugi se otrovao. Ovdje psi ne žive dugo.”

Ubrzo nakon toga, ponovo sam se sreo sa Amorom Mašovićem, lovcem na masovne grobnice, ovaj put u kafani hotela Evropa u Sarajevu. Imao je vijesti za mene. Kad sam ga posljednji put vidio, u ljeto 2012. godine, govorio je o Srbinu koji mu je iz polusavjesti otkrio lokaciju jedne grobnice. Međutim, postojala je još jedna. Mašović je opisao nekoliko tajnih sastanaka koje je 2013. održao sa nekim Srbinom na sjeveru Bosne. To ga je dovelo do masovne grobnice u Tomašici.

“Bilo je to mjesto koje smo prije toga već dvaput prekopali”, rekao je, “pronašli smo oko 30 tijela, ali informator je rekao: ‘Vratite se i pogledajte ponovo’.”

Na stotine tih tijela je sada ekshumirano. Budući da je grobnica toliko duboka, mjestimično oko 8 metara, a tlo uglavnom od gline, tijela žrtava Tomašice nisu u potpunosti raspadnuta. Međusobno isprepletena poput prizora su iz noćne more.

Mašović je pretpostavljao da je u Tomašici najvjerovatnije našao posljednju veliku masovnu grobnicu u Bosni. Zamišljao sam da će mu to pružiti određenu satisfakciju, ali mi je rekao da je sve više obeshrabren kako svojim radom tako i brzinom dostizanja pravde u Bosni. Tokom 18 mjeseci od našeg prvog sastanka, niz osuđenih srpskih ratnih zločinaca je oslobođen zahvaljujući tehničkim pravnim propustima dok su drugima smanjene kazne. U Hagu se suđenja glavnim srebreničkim arhitektima Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću nastavljaju groznim tempom, iako su njih dvojica u pritvoru već šest odnosno tri godine. Nijednom od njih se ne očekuje presuda prije 2015. godine. (Uporedimo da su Nirnberška suđenja za ratne zločine nacističkog vođstva trajala 11 mjeseci.)

“Ponekad se pitam čemu sve ovo”, rekao je Mašović, izgledajući umornije nego što sam ga se sjećao, “ako je tako malo njih izvedeno pred lice pravde.”

Slučajno, istog dana kada sam sreo Mašovića, kongresnu dvoranu u prizemlju hotela je preuzela Agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država za ceremoniju potpisivanja dokumenata u svrhu jačanja ekonomske saradnje dvaju bosanskih zajednica. Ta je ceremonija došla ubrzo nakon što je agencija započela ono što je nazvala “najvećim pokušajem pomirenja u Bosni i Hercegovini“, što je uključivalo novu seriju inicijativa i dodalo još 4,2 miliona dolara pomoći već postojećim velikim iznosima koju je agencija distribuirala po Bosni od završetka rata.

Nažalost, duh ceremonije donekle je bio narušen epizodom koja se dogodila nekoliko dana ranije u Višegradu u istočnoj Bosni. Kao jedno od prvih područja koja su bila podvrgnuta srpskoj kampanji etničkog čišćenja, višegradski okrug je bio potpuno ispražnjen od muslimanskog stanovništva tokom rata. Neki od preživjelih povratnika su podigli spomenik na gradskom groblju u čast žrtvama genocida. Krajem januara 2014., lokalne vlasti su ustvrdile da je spomenik provokativan (“nema dokaza o presudi za genocid u Višegradu”, izjavio je gradonačelnik), pa je naređeno da se riječ genocid ukloni. Dok je 150 pripadnika naoružane srpske policije stražarilo, opštinski radnik je brusilicom pažljivo brisao riječ genocid sa kamena.

Izvor

[balkantimes]

Prijedor - haška (ne)pravda

Najveći pokolj civilnog stanovništva počinjen je između 20. i 25. jula 1992. godine na području šest bošnjačkih (Zecovi, Čarakovo, Hambarine, Rakovčani, Rizvanovići i Bišćani) i hrvatske mjesne zajednice Briševo na području Lijeve obale Sane. U samo nekoliko dana ubijeno je do 1800 muškaraca, žena i djece.

Piše: Sudbin Musić

Presudom Rezidualnog mehanizma, odnosno institucije koja treba da okonča posao Međunarodnog krivičnog suda za bivšu SFRJ u Hagu, Radovan Karadžić je 20. marta 2019. godine osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Presudu su sa zebnjom i emocijama čekale i prijedorske žrtve ideologije, koja je u ovom gradu i njegovoj okolini ostavila iza sebe pustoš i uništenu bošnjačku i hrvatsku populaciju.

Karadžiću nije utvrđena genocidna namjera u sedam bosanskohercegovačkih općina, uključujući u Prijedor. Navikli na dosadašnju praksu Tribunala, Prijedorčani su se psihički pripremali za još jedno razočarenje. Podsjećamo da je nelogičnom odlukom sudsko vijeće odbacilo masovnu grobnicu Tomašica kao dokazni materijal u konkretnom slučaju. Razlog više da zebnja u srcima žrtava bude opravdana.

Hronologija zla

Na sjednici održanoj 7. januara, dva dana prije proglašenja Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine, srpski odbornici u SO Prijedor i predsjednici mjesnih općinskih odbora SDS-a proglasili su Skupštinu srpskog naroda Opštine Prijedor.

Odlučeno je da je čini 69 odbornika, 28 Srba iz SO Prijedor i 41 predsjednik mjesnih odbora SDS-a. Za predsjednika Skupštine izabran je Milomir Stakić.

Krajem aprila pala je i odluka da se Prijedor preuzme silom. U noći 29. na 30. april SDS, potpomognuta s već pripremljenom milicijom i ostacima nekadašnje JNA, nasilno preuzima vlast u gradu. Prijedor postaje ’srpski’ i dijelom SAO Bosanska Krajina. Već 12. maja tzv. skupština srpskog naroda donijela je odluku o šest strateških ciljeva kojima se određuju smjernice daljeg djelovanja u udruženom zločinačkom poduhvatu s ciljem uništavanja nesrpske populacije na prostoru na kojem je već uspostavljana srpska vojno-policijska kontrola.

Sistematsko i plansko uništenje Bošnjaka - brutalna ubistva, koncentracioni logori i masovne grobnice

Situacija u Prijedoru je kulminirala planski, okončanjem školske godine i sistematskim napadima na dijelove grada nastanjene većinski sa bošnjačkom populacijom. Prve bošnjačke žrtve pale su već 2. maja u znak odmazde za neistraženo ubojstvo mladog srpskog policajca Radenka Đape za čiju smrt se optužuju i osuđuju svi Bošnjaci.

Već 23. maja uništeno je naselje Hambarine, a od 24. do 26. maja kompletno područje Kozarca. Srpske snage osnivaju najzloglasnije koncentracione logore u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Omarska, Keraterm i Trnopolje su samo tri najpoznatija. U narednih dva mjeseca razarano je postepeno kompletno područje općine Prijedor.

Najveći pokolj civilnog stanovništva počinjen je između 20. i 25. jula 1992. godine na području šest bošnjačkih (Zecovi, Čarakovo, Hambarine, Rakovčani, Rizvanovići i Bišćani) i hrvatske mjesne zajednice Briševo na području Lijeve obale Sane. U samo nekoliko dana ubijeno je do 1800 muškaraca, žena i djece. Tek akcija grupe mladića, okupljenih oko Slavka Ećimovića 30. maja 1992. godine, ostat će upamćena kao jedini pokušaj otpora krvavom pohodu iza kojeg će ostat 3176 do danas registriranih ubijenih civila. Sa tog, još uvijek nekompletnog spisa, njih 102 bili su maloljetnici, a 256 žene, mahom starije životne dobi.

Kroz logore smrti prošlo je najmanje 31.000 zatočenika, dok je 52.000 građana bilo žrtvama progona.

Masovne grobnice - pečat zla počinjenog nad Bošnjacima Prijedora

Prijedor je grad na čijem području je pronađen najveći broj masovnih grobnica u kojima su se nalazili posmrtni ostaci ubijenih civilnih žrtava. Do pronalaska Tomašice, najveće masovne grobnice u Evropi nakon Drugog Svjetskog rata, prema informacijama Instituta za nestale osobe BiH, pronađeno je ukupno 445 grobnica od toga 97 masovnih. Tomašica je pakleni pečat zla počinjenog nad Bošnjacima Prijedora.

U svojim ratnim dnevnicima, Ratko Mladić, komandant VRS navodi, između ostalog, kako lokalni prijedorski Srbi 1992. godine traže pomoć od vojske kako bi uklonili oko 5000 tijela iz Tomašice. I zaista, polovinom jula 1993. godine provedena je akcija uklanjanja tijela na drugu lokaciju koja je iz nekog razloga prekinuta. Analizom pronađenih tijela u Tomašici i njihovih potrganih dijelova pronađenih na sekundarnoj masovnoj grobnici Jakarina Kosa, utvrđena je veza ove dvije lokacije. Pored Tomašice, u masovnoj grobnici Jakarina Kosa utvrđena su 373 identiteta civilnih žrtava.

Iz masovne grobnice Stari Kevljani iz koje je ekshumirano 456 žrtava, masovne grobnice pronađene u jami Hrastova glavica na području Sanskog Mosta ekshumirano je 126 žrtava, iz masovne grobnice jama Lisac na području Bosanske Krupe ekshumirano je 49 žrtava.

Ekshumacije na stratištu Korićanske Stijene na planini Vlašić, na kojima je počinjen posljednji veliki zločin 21. avgusta 1992. godine, kojim je okončana tiranija nad prijedorskim nesrbima nakon stotinjak dana zla, zbog uništavanja tijela, i nepristupačnosti terena sporadično traju godinama.

Šta su nam ostavili?

Svakodnevica popraćena diskriminacijom, teškim životom u povratničkom ambijentu, te česte identifikacije i dženaze, puštanja na slobodu ratnih zločinaca, i dalje u svijesti preživjelih čvrsto čuvaju uspomene na najteže trenutke desetina hiljada razorenih porodica. Ratne traume sve više uzimaju svoj danak. Pred Sudom BiH u toku je, ili je u međuvremenu okončano desetine postupaka za ratne zločine počinjene u Prijedoru. Uglavnom za pojedinačne zločine ubistava ili silovanja.

Za sistematsku i planski izvedenu akciju uništavanja jedne populacije po njihovoj etničkoj pripadnosti, od čelnih lica iz Prijedora, do sada je osuđen tek Milomir Stakić. Ostatak tadašnjeg kriznog štaba, ili, na primjer, neko ko je odgovoran za planski odabir lokacije Tomašica, na koju je već krajem maja dovezen bager koji je narednih stotinjak dana čekao na mrtva tijela ubijenih Bošnjaka, očito nikada neće biti privedeni pred lice pravde.

Haškom Tribunalu Tomašica u slučaju Karadžić nije trebala. Kakav će biti ishod slučaja Mladić ostaje da vidimo. Sa njim će se završiti sve haške prijedorske priče kojih je bilo mnogo. Hoće li s njim i prijedorski Bošnjaci kojih je iz dana u dan sve manje u Prijedoru otići u zaborav?

Nedovoljnom kaznom i nedovoljan broj njih – ali, da, osuđeni su!

I pored svega pobrojanog u Prijedoru će i dalje ”genocid” ostati zabranjeni pojam. U međupresudi Slobodanu Miloševiću, genocid u Prijedoru je jasno utvrđeni počinjeni zločin. Njegova smrt je spriječila potvrdu njegove uloge u istom. U presudi Radovanu Karadžiću, te Ratku Mladiću, Sud je krajnje nelogično kao parametar utvrđivanja genocidne namjere koristio broj ubijenih, iako je ubojstvo trojice čelnika zaštićene enklave Žepa bilo sasvim dovoljno da se u toj enklavi utvrdi genocidna namjera.

Pitanje svih pitanja na kraju je: Šta bi bilo da suda u Hagu nije bilo, pa i više od činjenice da okončanje svog postupka nije dočekao ni Radovan Karadžić!?

Do danas je pred Međunarodnim krivičnim sudom procesuirano i pravomoćno osuđeno 19 lica kod kojih je jasno utvrđena odgovornost za zločine u Prijedoru. Ratku Mladiću se očekuje izricanje pravomoćne presude. Jedan osumnjičeni je umro, dok je drugi ubijen prilikom hapšenja.

Četiri lica su prebačena iz Haga Sudu BiH. Među njima su dva predsjednika i predsjednik parlamenta manjeg bosanskohercegovačkog entiteta RS, komandant Vojske RS, ministar policije RS, načelnik CJB, te regionalni i lokalni politički i vojno-policijski lideri u Prijedoru i regiji kojoj je Prijedor pripadao.

Kompletna hijerarhijska struktura, od vojnog i političkog vrha bosanskih Srba do lidera na lokalnom nivou - osuđeni su i za, između ostalih, zločine u Prijedoru. Biografije većine njih su većini građana Bosne i Hercegovine uglavnom dobro poznate, ali ovdje podsjećamo na presude za najveće zločine u Europi u 21. stoljeću:

Slobodan Milošević je u junu 2001. izručen Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu. Haška optužnica ga je teretila za zločine na Kosovu, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U međupresudi donesenoj 16. juna 2004., sud u Hagu je van svake sumnje potvrdio genocid u u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Bijeljini, Ključu i Bosanskom Novom. Nije dočekao okončanje postupka.

Radovan Karadžić je 20. marta 2019. osuđen na doživotni zatvor između ostalog i za genocid počinjen u Srebrenici. Presudom Tribunala od 24. marta 2016., a koja je potvrđena 20. marta 2019. Karadžić je oslobođen krivice za genocid ali osuđen između ostalog i za istrebljenje i zločin protiv čovječnosti u sedam bosanskohercegovačkih općina, odnosno u Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku.

Ratko Mladić je presudom MKSJ od 22. novembra 2017. osuđen za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja koje su počinile srpske snage tokom oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. Izrečena mu je doživotna kazna zatvora. On je, međutim, oslobođen optužbe za genocid u nekoliko opština u BiH tokom 1992. „Vijeće je većinom glasova, uz protivno mišljenje sudije Oriea, utvrdilo da su neposredni počinioci u nekoliko opština (odnosno u Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku) namjeravali da unište bosanske Muslimane u tim opštinama kao dio zaštićene grupe. Međutim, sudije su zaključile da su bosanski Muslimani koji su bili meta napada u svakoj od opština predstavljali relativno mali dio i nisu na druge načine predstavljali značajan dio zaštićene grupe.“

Momčilo Krajišnik je 27. septembra 2006. proglašen krivim za istrjebljenje, ubojstva, progone na rasnoj i vjerskoj osnovi, deportacije i nečovječno postupanje kao i za zločine protiv čovječnosti, ali ne i za genocid. Osuđen je na 27 godina zatvora. U 2009. Haški sud mu je smanjio kaznu na 20 godina zatvora. Pušten je na slobodu 30. kolovoza 2013. Proglašen je krivim za nehumana djela (prisilno premještanje) kao zločin protiv čovječnosti po članu 7(1) Statuta, zbog raseljavanja ljudi iz više opština u Bosni i Hercegovini, tačnije opština Bijeljina, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Bratunac, Čajniče, Čelinac, Donji Vakuf, Foča, Gacko, Hadžići, Ilidž, Ilijaš, Ključ, Novi Grad, Novo Sarajevo, Pale, Prijedor, Rogatica, Sanski Most, Sokolac, Trnovo, Višegrad i Zvornik.

Biljana Plavšić je osuđena na 11 godina zatvora za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti). ”Kao supredsjednik srpskog rukovodstva, djelujući kao pojedinac i u dogovoru s drugim članovima udruženog zločinačkog poduhvata, Bijana Plavšić je učestvovala, planirala, podsticala, kreirala i sprovodila progon bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva u sljedećih 37 opština u Bosni i Hercegovini: Banja Luka, Bijeljina, Bileća, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Bratunac, Brčko, Čajniče, Čelinac, Doboj, Donji Vakuf, Foča, Gacko, Hadžići, Ilidža, Ilijaš, Ključ, Kalinovik, Kotor Varoš, Nevesinje, Novi Grad, Novo Sarajevo, Pale, Prijedor, Prnjavor, Rogatica, Rudo, Sanski Most, Šipovo, Sokolac, Teslić, Trnovo, Višegrad, Vlasenica, Vogošća i Zvornik. I u presudi Biljani Plavšić spominju se bijele trake.

Radoslav Brđanin, je 1999. optužen zbog zločina protiv Bošnjaka i Hrvata na području pod njegovom kontrolom (Banja Luka, Prijedor, Sanski Most, Ključ, Kotor-Varoš, Bosanski Novi). Osuđen je 2004. za progone, mučenje, deportacije, nehumana djela (prisilno premještanje), bezobzirno razaranje gradova, naselja i sela koje nije opravdano vojnom nuždom, uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim religiji, hotimično lišavanje života; mučenje. Ipak, oslobođen je dvije najteže optužbe: za genocid i istrebljenje. Isprva je osuđen na 32 godine zatvora, da bi pravomoćnom presudom osuđen na 30 godina.

Mićo Stanišić je presudom Žalbenog vijeća 30. juna 2016. proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja te mu je izrečena jedinstvena kazna od 22 godine zatvora.

Stojan Župljanin je presudom Žalbenog vijeća 30. juna 2016. proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja te mu je izrečena jedinstvena zatvorska kazna u trajanju od 22 godine zatvora.

Milomiru Stakiću je presudom Žalbenog vijeća osuđen za progone (zločini protiv čovječnosti), Istrebljenje (zločin protiv čovječnosti), te ubistvo (kršenje zakona i običaja ratovanja) prvobitna presuda na doživotni zatvor preinačena u jedinstvenu zatvorsku kaznu u trajanju od 40 godina.

Miroslav Kvočka je osuđen je na 7 godina zatvora. Presuda Žalbenog vijeća 28. februara 2005. potvrđena mu je kazna od 7 godina zatvora. Odobreno mu je prijevremeno puštanje na slobodu već 30. marta 2005.

Mlađo Radić “Krkan” osuđen na 20 godina zatvora. Odobreno mu je prijevremeno puštanje na slobodu 13. februara 2012. (stupilo na snagu 31. decembra 2012.). Osuđen je za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubistvo, nehumana djela (zločini protiv čovječnosti). Osuđen je za ubistvo i mučenje (kršenja zakona i običaja ratovanja). Uzevši u obzir ranjivost žrtava, bol koji im je namjerno nanesen i stanje neizvjesnosti u kojem su držane žene zatočene u logoru Omarska, Vijeće je djela seksualnog nasilja okarakterisalo kao djela mučenja.

Dragoljub Prcać je 2001. osuđen za progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti), za ubistvo i mučenje (kršenja zakona i običaja ratovanja) na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina. Osuđen je za progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti), te ubistvo i mučenje (kršenja zakona i običaja ratovanja)

Milojica Kos "Krle" je 2001. osuđen na 6 godina zatvora. Već 30. jula 2002. odobreno mu je prijevremeno puštanje na slobodu. Osuđen je za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubistvo, nehumana djela (zločini protiv čovječnosti).

Duško Tadić je prvo lice procesuirano pred MKSJ. Presudom Žalbenog vijeća od 26. januara 2000, osuđen na 20 godina zatvora. Osuđen je za hotimično lišavanje života, mučenje ili nečovječno postupanje, hotimično nanošenje velikih patnji ili teških povreda tijela ili zdravlja (teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949.) te za ubistvo (zločini protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja).

Zoran Žigić je Presudom Pretresnog vijeća 2. novembra 2001. osuđen na 25 godina zatvora. Osuđen je za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti), te za mučenje i okrutno postupanje (kršenja zakona i obiĉaja ratovanja). Izdržava zatvorsku kaznu.

Duško Sikirica “Sikira” je presudom Pretresnog vijeća 13. novembra 2001. osuđen na 15 godina zatvora. U izdržavanje kazne je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, a 2010. odobreno prijevremeno puštanje na slobodu. Osuđen je za progoni na političkoj rasnoj i vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti).

Dragan Kolundžija "Kole" je presudom Pretresnog vijeća 13. novembra 2001. osuđen na 3 godine zatvora za progone na političkoj rasnoj i vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti). U izdržavanje kazne je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 7. juna 1999, tako da mu je 5. decembra 2001. odobreno prijevremeno puštanje na slobodu svega tri sedmice od okončanja postupka.

Damir Došen se potvrdno krivim za progone izjasnio 19. septembra 2001. Presudom o kazni Pretresnog vijeća 13. novembra 2001. osuđen je na 5 godina zatvora za progone na političkoj rasnoj i vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti). U izdržavanje kazne je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 25. oktobra 1999, te mu je već 28. februara 2003. odobreno prijevremeno puštanje na slobodu.

Predrag Banović je presudom Pretresnog vijeća 28. oktobra 2003. osuđen je na 8 godina zatvora za progone na politiĉkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti). U izdržavanje kazne je uraĉunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 9. novembra 2001, a prijevremeno puštanje na slobodu odobreno mu je 3. septembra 2008.

Darko Mrđa se potvrdno izjasnio krivim za ubistvo i nehumana djela 24. jula 2003. godine. Presudom Pretresnog vijeća 31. marta 2004. osuđen je na 17 godina zatvora zato što je zajedno sa drugim pripadnicima interventnog voda, Mrđa lično i direktno učestvovao u izvođenju, čuvanju, sprovođenju, streljanju i ubistvu više od 200 nenaoružanih muškaraca na Korićanskim stijenama. U izdržavanje kazne je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 14. juna 2002, te mu je 10. oktobra 2013. odobreno prijevremeno puštanje na slobodu.

Pored navedenih, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju ustupio je Sudu Bosne i Hercegovine predmete:

ŽELJKO MEJAKIĆ- Državni sud BiH osudio ga je na 21 godinu zatvora.

MOMČILO GRUBAN - Državni sud BiH osudio ga je na 7 godina zatvora.

DUŠAN FUŠTAR - Državni sud BiH osudio ga je na 9 godina zatvora (presuda o kazni).

DUŠKO KNEŽEVIĆ - Državni sud BiH osudio ga je na 31 godinu zatvora.

Haški sud odobrio je 2005. godine, na zahtjev tužiteljstva, povlačenje optužnice protiv Gorana Borovnice, za kojeg postoje informacije da je mrtav i to gotovo 10 godina. Haški je sud u obrazloženju odluke o povlačenju optužnice napisao kako bi se, u slučaju da se utvrdi da je Borovnica ipak živ, postupak mogao ponovno pokrenuti pred nadležnim sudom. Za razliku od Borovnice kojeg se teretilo za zločine u logoru Omarska, smrt prijedorskog policijskog čelnika Sime Drljače utvrđena je van svake sumnje. Šef prijedorske policije ubijen je u julu 1997. pri pokušaju hapšenja od strane međunarodnih snaga.

Umjesto zaključka

"Zamisao o Velikoj Srbiji ima dugu istoriju. U jednom od svojih vidova, ova zamisao se sastoji u proširenju Srbije na dijelove Hrvatske i Bosne i Hercegovine u kojima srpsko stanovništvo živi u znatnom broju. Na tome se jako insistiralo krajem 1980-tih i tokom 1990-tih. Putem govora u javnosti i sredstava javnog informisanja, srpske političke vođe su isticale slavnu prošlost i svojim slušaocima govorile da će Srbe, ako se ne udruže, ponovo napasti ustaše, termin koji je korišćen da se Srbima ulije strah u kosti. Opasnost od fundamentalističke muslimanske zajednice takođe je prikazivana kao prijetnja. Nakon što je bivša Jugoslavija počela da se raspada, u medijima pod srpskom kontrolom čuo se lajtmotiv da će, ako postanu manjina, Srbima život biti ugrožen. U sredstvima javnog informisanja, Srbima se nudio sljedeći izbor: ili da se vodi rat, ili da se podvrgnu vladavini nesrba." - MKSJ u presudi protiv Stanišića i Župljanina

Izvor

[superbmakerzombie]

Brazil: 49 nestalih u urušavanju nebodera u Sao Paulu

Brazil: 49 nestalih u urušavanju nebodera u Sao Paulu

Četrdeset devet ljudi vodilo se u srijedu nestalima dan nakon urušavanja 26-katnice u središtu Sao Paula, pokazuju novi podaci vatrogasne službe. Ipak se ne zna jesu li osobe proglašene nestalima doista bile u neboderu u trenutku nesreće.

Vatrogasci su u utorak izvijestili da su nestale samo tri osobe, među kojima i muškarac kojemu su vatrogasci dobacili konop dok se zgrada urušavala pošto je u…

[prijedor24]

Porodice žrtava zločina na Korićanskim stijenama posjetile masovnu grobnicu

Porodice žrtava zločina na Korićanskim stijenama u prijepodnevnim satima posjetile su masovnu grobnicu koja je nedavno otkrivena. Na ovom lokalitetu, službenici Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine ekshumaciju vrše već tri dana. Kako smo mogli čuti na licu mjesta, radi se o jednoj od najspecifičnijih masovnih grobnica koje su uopće pronađene na prostoru BiH. Kosti su zakopane metar…

[superbmakerzombie]

LOVAS Spomen križ hrvatskim braniteljima zalio crvenom tekućinom

LOVAS Spomen križ hrvatskim braniteljima zalio crvenom tekućinom

Izvor slike: FaH MRŽNJA PREMA DOMOVINI Tijekom srpske agresije i okupacije Lovasa u Domovinskom ratu ubijeno je 87 mještana te općine, a još se tri osobe vode kao nestale Datum objave: 03.09.2017 | 19:51 Autor: mn/h Policija provodi istražne radnje kako bi se utvrdio počinitelj koji je u noći s četvrtka na petak crvenom tekućinom zalio spomen križ hrvatskim braniteljima u središtu…

[prijedor24]

U lavini u Japanu pronađeno šestoro tinejdžera

U lavini na japanskom skijalištu pronađeno je šestero tinejdžera koji ne pokazuju znakove života, prenosi BBC.

Do lavine je došlo u porodičnom odredištu Nasu Onsen pored grada Nasu.

Japanska novinska agencija Kjodo javlja da su još tri osobe nestale.

Na skijalištu je bilo 70 ljudi

Oko 70 ljudi, uključujući učenike i nastavnike iz nekoliko škola, je bilo na skijalištu za vrijeme lavine.

Lokalni…

[jedimolivolicom]

Guverner Kalifornije Jerry Brown proglasio je danas vanredno stanje u 50 okruga u Kaliforniji zbog jakog nevremena. Najmanje četiri osobe su poginule, a tri se vode kao nestale u poplavama, navodi agencija AP. Vanredno stanje proglašeno je zbog poplava, klizišta, erozije i oštećenja puteva koje je izazvalo nevrijeme tokom decembra i januara. Brown je rekutf8