#mirisi za žene

[adriaticpulse]

Druga Božićna AdriaticPulse nagradna igra! Osvoji Olfazeta poklon paket

[covjek-casopis]

ROMAN OLJE KNEŽEVIĆ "KATARINA, VELIKA I MALA", V.B.Z, 5/2019; ulomak

„Sanja ti je bila legenda“, rekla mi je Milica, i dodala mi još par mandarina iz kutije pored kreveta u njenoj sobi. „Naravno da je umrla mlada, kao i sve legende. A dosadne majke i očevi nadživjeće i svoju djecu. Vidi šta je životna svrha mojoj Ceci: pravljenje zaliha za crne dane. Kašeti mandarina, raskomadane životinje po zamrzivačima. Čula sam da se na Sanjinim časovima likovnog moglo pričati o svemu, svemu. O ljubavi, vezama, braku, filmovima, poeziji. Baš je fazon da nosiš to S kao privjesak.“ Miličina se nordijsko plava kosa, dužine kao u sirene, prosipala po krevetu, po meni, s kreveta padala na pod. U kosi, kore od mandarina i ostaci od oštrenja crnog krejona za oči. Prije izlaska napolje, ništa od toga neće istresti iz te ogromne kose koju rijetko pere. Uvjerava me da mirisi otpadaka i masnoće odbijaju vaške. Dječaci ispred zgrade zvali su je „plavi anđeo“. Nisu je interesovali, „ti paćenici“. Bila je zaljubljena u filmove, u glumce, Branda, Belmonda, Delona. U pjegavu, beskompromisnu Katharine Hepburn, u karakternu Annu Magnani s dlakama u nosu, u malo razroku Monicu Vitti. „Osjećam da pripadam tom svijetu“, govorila mi je, bez srama. I svima je tako, bez srama, govorila da od života hoće umjetnost, strast i slobodu. „Ćao, ja sam Milica, rođena na potpuno krivoj paraleli.“ Tako se predstavljala u leksikonima. Sve sam njene riječi upijala. Njen je govor bio glamurozan i bogat poput Hollywooda, kamo je stvarno i pripadala. Napamet je učila ženske monologe iz svih knjiga koje je čitala. Već se s trinaest godina počela ozbiljno spremati za prijemni na beogradskoj Dramskoj akademiji. „Gluma se može i sa šesnaest upisati“, govorila je, pravilnim izgovorom. „Kupi još i K za tvoje ime“, rekla mi je. „Prejako ti je ime. Katarina. Odmah nakon Katarina mora ići velika. Moraš da porasteš do metar osamdeset, moraš da budeš velika poput tvrđave. Muška ramena i velike sise.“ „Smrdim li na znoj?“ pitala sam je. „Jesu li mi predlakave ruke?“ „Savršena si“, tješila me. „Siniša se prepao toga, kao i svi dječaci. Pokaži mi sise, kraljice Katarina. Mislim da su ti porasle.“ Prvo je ona podigla svoju majicu. „Gle. Moje su se već objesile.“ Nisu se bile objesile, naravno. Samo je htjela opet da pokaže svoje čvrste i oble grudi. „Ti imaš ljepše bradavice“, zaključila je i prešla mi prstima preko njih. „Lezbejke!“ jednom smo čule Radoša, njenog brata, koji se bio sakrio iza zavjese u sestrinoj sobi. „Reću vas majkama da se vatate i ljubite u usta.“ „Sram te bilo“, rekla mu je Milica. „Keti nema majku. Zamisli da nas dvoje nemamo majku.“ Radošu je zadrhtala bradica, nozdrve su mu se širile i skupljale u borbi protiv plača. „Nemoj, Mici, mučiš ga“, rekla sam. Nije prestala. „Kakav bi to usran život bio, a? I još ti dođe neki glupan, poput tebe sada, da te tuži i da ti sudi.“ Radoš nije uspio zaustaviti plač. Već je i jecao. „Taj tvoj plač nama ništa ne znači, osim da žališ samoga sebe. Izvini se Katarini. Kad postane Katarina Velika, odrubiće ti glavu.“ Tješila sam Radoša, govorila mu da me nije povrijedio. „Ne troši žvake na seljake“, rekla je Milica, skrenula mi pažnju na više ciljeve koje smo nas dvije imale. „Svejedno ćemo uskoro otići iz ove kasabe. Ti i ja. Ti sve možeš, zapamti. Ovdje svakome mozak zakržlja. Ja nemam namjeru da proživim život s pola mozga.“ Govorila mi je da ću ja da pišem uloge za nju, kao što sam pisala pisma za rubrike „U povjerenju“. Rekla mi je da imam snagu zemlje koju svojim čudesnim sastojcima hrani kosmička majka – i otud moj mir, a da je ona niža vrsta, kojoj je stalno potrebno napadno izražavanje pred publikom. Naslućivala sam da u toj „nižoj vrsti“ i „napadnom izražavanju pred publikom“ zadovoljno bitišu komplimenti upravo takvom karakteru, i rado sam joj bila publika – njen je žar sve moje grčeve i tuge pretvarao u pepeo, u njenu je sobu i sunce ulazilo kao da dolazi u posjetu sebi ravnoj, da je gleda dok uvježbava monologe. Bila je radnica iz Titeksa koja se otima mašini, postaje Majka Hrabrost; bila je balkanska Antigona; Stella Kowalski i Blanche DuBois u jednoj osobi, ili: svaka je žena podvojena – „Moja originalna teza“, rekla je. Počev od vlastite majke, dodala je. Tennessee Williams znao je to i raspolovio je jedan ženski lik, napisao ih kao sestre, da bi drama bila razumljiva široj publici. Šira publika voli da im se priče pojednostave. Milica je imala fotografsko pamćenje i ambiciju „neprimjerenu našem društvenom poretku“, kako je to definisao njen otac a ona mi ga je imitirala. Kupovala je časopise, Dvoje, Bazar, Praktična žena, iz njih učila komediju. „Ajde da vježbamo komediju iz ovog šunda“, govorila je. Ja sam onda sastavljala tobožnja pisma čitateljki koje je ona glumila. „Vjeruj mi,“ tvrdila je, „sva se ta pisma izmišljaju, a znaš li i zašto nikad nisu objavili tvoja izmišljena? Tvoja ih pisma plaše. Objavljuju samo ova slabašna, gdje se žene prikazuju kao nesrećnice koje po čitav dan žude za muškarcem, jer ako ne žude i ne pate, postaće uskoro jače od muškaraca, što je nedopustivo.“ Vjerovala sam joj, naravno. Svakoga sam dana sve manje žudila i patila za Sinišom. Njena je majka, teta Ceca, radila u Jugoexportu, „Modnoj trgovini najvišeg standarda“, govorila je. U ormaru u Miličinoj sobi držala je bunde. Izgledalo je kao da i od njih pravi zalihe za crne dane. Imala ih je pet, možda i koju više, različitih boja, krojeva i dužina. S ponosom je izgovarala samo „mink“ kada bi pred nama vadila neku od bundi i pokazivala svojim drugaricama. Izgovarala je to ispuštajući dugi dim cigarete: požudno m, dugo n i gusto k. Mhminnkhh. Cigarete je izvlačila iz crvenom kožom obložene tabakere, kao da izvlači amajlije. Mazila ih je, smekšavala im filter prstima, s mnogo nježnosti uvlačila u muštiklu, na kraju pripaljivala spretnim kresom šibice o nokat – barem je to tako meni izgledalo, dok mi Milica nije rekla da njena majka uvijek u džepu sakoa, mantila, pa vjerovatno i pidžame, ima malo kresalice s kutije šibica, koju prisloni na nokat palca. Miris bugarske ruže i prokuvanog mlijeka iz babinog stana, u Miličinom je stanu bio zamijenjen mirisom nikotina, krzna, laka za kosu s veličanstveno nepokretnih frizura teta Cece i njenih prijateljica, i mirisima reskih ili cvjetnih parfema kojima su krzna bila natopljena. Ššammadd, govorila je teta Ceca; Čaarli; ili Ššanelll.

________________________________________

OLJA KNEŽEVIĆ rođena je u Podgorici, maturirala u Kaliforniji, diplomirala na katedri za engleski jezik i književnost, Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Radila je kao freelance prevoditeljica za intervjue, poeziju i prozu, novinarka-prevoditeljica na Radio Brodu za vrijeme rata devedesetih, asistentkinja menadžera projekta socijalne pomoći Danskog savjeta za izbjeglice, profesorica engleskog jezika i književnosti u podgoričkoj gimnaziji. 2008. Magistrirala je kreativno pisanje na Birkbeck koledžu univerziteta u Londonu. Dobitnica je Overall prize-a za najbolji magistarski rad 2007/2008. Živjela je u Londonu 2004-2014. Trenutno s porodicom živi u Zagrebu. Članica je Hrvatskog dru��tva pisaca. Objavila je romane: ‘Milena & druge društvene reforme’ – 2011. Tri izdanja u Crnoj Gori, Hrvatskojj i Srbiji. ‘Gospođa Black’, u Crnoj Gori objavljen 2015. Izdanje za Srbiju, 2017. ‘Katarina, Velika i Mala,’ pobjednički roman za 2019. godinu, nagrada VBZ-a za najbolji do tada neobjavljivani roman.

[anjaperovic]

mene će septembar uvek da podseti na tebe

i po neka ulica u beogradu iako se selim

mirisi koji neće ni prići tvom biće dokaz da te ima

u dalekim prolazima nekih drugih svetova

osećaće ga žene koje su to više zaslužile

i kad budem ugasila novi broj zaboraviću

da su nam poslednje dve cifre iste

i svakom narednom čoveku moraću da promrljam

kakav je to datum na svakojoj mojoj šifri

da objasnim tetovažu ispod bokova

i da smislim kojekakve izgovore za sve ljude

koje pustim u život, ako ikad rešim da nastavim dalje

jer niko ne sme da zna moju slabost - 

da u ovom gradu i u meni 

živi jedan čovek

takvog glasa, tako krupan i odvažan

koji bi ih sve ubio jednim pogledom

bacio ih tako daleko da bi u trenu bili zaboravljeni

niko ne sme da zna da pripadam tebi

ceo svet mora da misli da sam svoja

jer ako oni ne znaju 

možda i ja budem zaboravila

kome pripadam 

i koji je čovek mene stvorio

mnogo nedostaješ svojoj ženi iako si smrad

[mndstz]

"Petominutni" trikovi za mršavljenje

Male promene u životnim navikama mogu, udružene, da naprave ozbiljnu razliku u obimu vašeg struka. Donosimo vam nekoliko malih, brzih "caka" koje vam mogu pomoći u mršavljenju. Hodajte dodatnih pet minuta svakog dana Ako vam je ideja o redovnom odlasku u teretanu u ovoj životnoj fazi neprihvatljiva, pokušajte da se svakog dana šetate pet minuta duže nego prethodnog. "Ljudi se jednostavno ne kreću dovoljno", kaže Erika Sater, sertifikovani kondicioni trener za Reader's Digest. "Čak i sasvim mali koraci koji podrazumevaju neku vrstu fizičke aktivnosti, makar i minimalne, dugoročno gledano imaće pozitivan efekat, ako istrajete u njima. Neka vam voće bude na vidnom mestu Žene koje na vidnom mestu ili u kuhinjskim ormarićima uvek "pri ruci" imaju nezdravu hranu (uključujući i muslije sa dodatim šećerom) generalno imaju više kilograma od onih kojima je na kuhinjskom stolu ili pultu umesto toga činija sa voćem, pokazala je studija sprovedena pre tri godine na Kornel univerzitetu. Veća je verovatnoća da uzmete zdrave namirnice, uključujući i voće, ako su vam stalno pred očima, zar ne?  Kad ogladnite u toku dana, pomirišite bananu Zvuči čudno, ali "neutralni" slatkasti mirisi kakav je recimo miris banane ili jabuke, smanjuju apetit. Naučna istraživanja pokazala su da gojazne osobe koje kad osete "napad gladi" pomirišu bananu brže skidaju neželjene kilograme. Osim mirisa ovog voća, pomaže i miris vanile ili nane. Pre svakog obroka popijte čašu vode Naš mozak često pomeša osećaj gladi i žeđi, i navodi nas da se prejedamo tokom dana, iako smo u stvari samo žedni, Uz to, naučno je dokazano da će čaša vode pre obroka pomoći da se brže zasitite, i samim tim unesete manje kalorija. Koristite manje činije i tanjire Istraživanje sprovedeno na Univerzitetu Pensilvanije pokazalo je da kad se ljudima daju velike porcije hrane, oni jedu za 30 do 50 odsto više nego kad su porcije manje. Ali, ispitanici koji su jeli više hrane nisu bili i "sitiji" od onih koji su jeli manje. Da biste izbegli prejedanje, prosto koristite manje tanjire, manje šolje... Kombinujte intenzivni trening visokog intenziteta sa treningom snage Nije lako naći vreme za vežbanje, ali ne morate tome da posvetite ceo dan da biste uradili nešto dobro za sebe. Ako imate sasvim malo vremena, a želite da postignete ono što ste zamislili, idealna kombinacija je trening snage "presečen" intervalnim treninzima visokog intenziteta (HIIT). Nijedno od ta dva ne traži previše vremena. Koristite veće težine i radite manji broj ponavljanja, a u međuvremenu odradite intenzivan kardio od minut ili minut i po. Stavite ogledalo u kuhinju Verovali ili ne, ako stavite ogledalo u kuhinju, to će vam pomoći da smršate. Studija objavljena u Žurnalu primenjene psihologije navodi da ljudi koji jedu gledajući svoj odraz u ogledalu nesvesno biraju manje masnu hranu. Naučnici misle da nas činjenica da vidimo šta jedemo navodi da pravimo zdravije izbore. Jednu šolju kafe u toku dana zamenite šoljom zelenog čaja Sledeći put kad popodne poželite nešto što će vas "podići", uzmite zeleni čaj umesto kafe. Zeleni čaj bogat je antioksidantima koji će vam ubrzati metabolizam. Osim toga, smanjuje nadimanje, pa će vam stomak biti ravniji, a vi ćete se osećati bolje. Ali, preskočite šećer i bilo kakve zaslađivače. Neka vam pri ruci bude zdrava užina U proseku, četvrtinu kalorija u toku dana unesemo kroz užine/grickalice. To ne mora da bude loše samo po sebi, ali je svakako pametnije da užinate, recimo, orašaste plodove ili bananu, jabuku i slično nego čokoladicu… Idite u krevet pet minuta ranije Nedostatak sna odavno je povezan sa gomilanjem kilograma. Ako spavate sedam ili više sati u toku noći, nećete tako često žudeti za nezdravom hranom i generalno ćete pametnije birati namirnice. I imaćete snage da vežbate, naravno. A sve što treba da uradite je da večeras u krevet odete pet minuta ranije nego obično. I onda sutra, ponovo, pet minuta ranije nego danas… Na kraju nedelje ćete imati čitavih pola sata sna više nego obično, što nije zanemarljivo. Samo budite uporni i istrajavajte u svojoj nameri da promenite navike. Nije ideja da samo smršate, već da budete zdraviji i snažniji. I srećniji. Pet zabluda o zdravoj ishrani Nezdrava hrana koja je u stvari dobra za nas Iz minuta u minut: Šta nam rade čips i čokolada Sami odlučite: Najgore i najbolje navike u ishrani Nikako da smršate? Let's block ads! (Why?)

[mndpor]

Udala se za princa, ali joj život ipak nije bajka

Mnoge žene će je razumeti. Foto: Guliver/Getty images, Victoria Jones-WPA Pool   Kejt Midlton je trudna treći put. Međutim, treći put ima i isti problem - prekomerno povraćanje ili Hyperemesis Gravidarum. Šta to konkretno znači? To znači da ne može ništa da popije ili pojede, čak ni gutljaj vode, a da ne povraća! I ne samo što je to neprijatno, već može biti i veoma opasno za trudnicu, ali i za plod. Žena koja preterano povraća može lako da dehidrira, zbog čega mnoge trudnice moraju da primaju infuziju, često svakoga dana. Zbog naprezanja prilikom povraćanja ženama često popucaju kapilari na licu, mogu imati i rane u ustima izazvane želudačnom kiselinom. Devojčica? Staro je verovanje da žene koje nose devojčice imaju mučninu i povraćaju. Videćemo uskoro da li je to istina. Neke žene povraćaju samo u prvom tromesečju trudnoće, neke u poslednjem. Uzrok povraćanja mogu biti i razni mirisi, čak i parfem koji je žena pre trudnoće godinama koristila. Prašak za veš, na primer, razne kreme, miris kafe... spisak nema kraja i nemoguće je predvideti šta sve može izazvati povračanje. Neke žene čak kažu da ih je taj problem sprečio da drugi put ostanu u drugom stanju, i da zbog toga imaju samo jedno dete. Zato, svaka čast Kejti, koja će tu muku istrpeti i treći put. Mada, verovatno mnogi od vas sada misle - lako je njoj, čitava svita joj je na raspolaganju, ali niste u pravu. Lek protiv mučnine u trudnoći ne postoji i svaka žena mora sama da utvrdi šta joj tačno olakšava taj problem. Nekim ženama pomažu kokice, na primer, sirovi bademi, tostiran hleb... Ima i nešto dobro u vezi sa povraćanjem u tridnoći - istraživanje sprovedeno u Americi, u kojem je učestvovalo 800 trudnica, pokazalo je da je opasnost od spontanog pobačaja ako trudnica pati od jutarnjih mučnina za 50 do čak 75 odsto niža nego kod onih koje nemaju taj problem. Uzroci mučnina u trudnoći još nisu sasvim razjašnjeni, ali lekari pretpostavljaju da one zapravo štite fetus od toksina i mikroorganizama koji se mogu nalaziti u hrani i napicima koje majka konzumira. Osim toga, mučnine su često i razlog da buduća mama promeni način ishrane i počne pažljivije da bira namirnice koje će unositi u organizam. Let's block ads! (Why?)

[covjek-casopis]

KRATKA PRIČA ERVINA MUJABAŠIĆA, drugonagrađena na natječaju/konkursu za najbolju kratku priču 2019. godine na 35. Susretima Zija Dizdarević u Fojnici

NIMBUS

1. Bog je ostao bez riječi

Davit je podigao glavu i ponovo pogledao u liječnika, u njegove usne. Pogledao je u njegov udovičin vrh, u besprijekorno simetrična mjesta iznad čela na kojima je liječnik počeo gubiti kosu. Zatim je pogledao prema njegovom stolu. Zaustavio se na crno-bijelim fotografijama njegove porodice. Stisnuo je zube i vratio pogled na njegova usta. Ružičasta, mesnata usta žene.

Da li me čujete, gospodine Topolian? Želite li možda čašu vode? – Davit je čuo pitanje, i ne, nije želio prokletu čašu vode.

U lijevom uglu liječnikovih usana bio je jedva uočljiv balončić pljuvačke. Iz desnog ugla provirivala je nit nalik tankom stupu dima. Nit je završavala u azbestnom oblaku iznad liječnikove glave. U oblaku su bile akvarelne, ugljene riječi, ispisane slovima kakve koriste scenaristi.

Dođavola. Nadam se da neće početi cmizdriti. Mrzim kad počnu cmizdriti – pomislio je doktor.

Slova su se ispisivala zajedno sa svakom doktorovom pomišljenom riječi. Davit je čuo precizan i bogat zvuk pisaćeg stroja. Posmatrao je liječnikove misli kako lebde iznad njegove glave. Izbrojao je do deset, ustao, pružio liječniku ruku i rekao mu da se osjeća posve dobro, da uopće ne pomišlja da plače, i da ga vrlo dobro razumije jer i on također ne podnosi zvukove ridanja. Rekao mu je da sad ide kući sjesti u svoju omiljenu kožnu fotelju, otvoriti bocu pastisa koju je posljednjih deset godina čuvao za posebnu zgodu i jednostavno čekati da svemu dođe kraj. Oblak iznad liječnikove glave je bio prazan. Riječi od maločas su bile akvarelna magla otopljene crne tinte. Liječnik je otvorio usta i zaustio odgovoriti mu, ali nije se mogao dosjetiti šta. Davit Aurelius Topolian je izišao iz liječničkog ureda sa umom obamrlim poput šake na kojoj je sjedio suviše dugo.

Ljudi s kojima se sudarao na hodniku imali su besmislice ispisane u oblacima iznad svojih glava. Davit nije mogao pročitati njihove misli. Pokušao je izgovoriti svoje ime, ali nekoliko jednostavnih riječi koje je toliko puta ranije upotrijebio bile su izgovorene premetaljke koje nije mogao odgonetnuti. Imao je jak i neponovljiv osjećaj da tijelo u kojem je bio nije njegovo, da njegovim umom upravlja neko drugi. Imao je jak osjećaj da polako prestaje pripadati sebi. A onda je bio mrak.

Probudio se ispod stoljetne maraske, naslonjen na stablo drveta u bolničkom parku. Nije znao niti se sjećao kako je dospio tu. Znao je kako se zove. Uhvatio se za ovo sjećanje bez ikakve namjere da ga ikada više ispusti, koliko god mu vremena preostalo na ovom svijetu. Ponovio je svoje ime, iznova i opet, sve dok lekseme nisu postale besmislene. Svejedno, i ovaj osjećaj akustičnog apsurda izgledao je kao primamljiva utjeha naspram praznine od maločas, kada se probudio sa osjećajem potpunog nestanka svijesti. Davit Topolian je umirao. Davit je već ovo znao, mnogo ranije. Znao je da nešto nije u redu, da ga njegovo sopstveno tijelo nastoji istisnuti van kao sumnjivog podstanara koji duguje kiriju za proteklih šest mjeseci. Znao je da će ovaj dan jednom doći. Samo, uvijek je mislio da će to biti onaj dan poslije. Osjetio je bol na potiljku i u ušima. Bol od tisuću igala. Pritisak uzavrele krvi je gušio njegove misli. U jednom trenutku poželio je ući u dućan za kućne potrepštine, kupiti sjekiru ili ukrasti sjekiru, i zariti je sebi kroz lubanju, u sivu kuću vlastitih misli. Davit je ovako zamišljao kontrolu koju nije mogao imati: posjedovati nadzor bilo je jednako potpunom uništenju. Sredina nije postojala, samo oprečne krajnosti. Pritisnuo je dlanove preko šiljastih ušiju i zario prste u kosu. Želio je razbiti nevidljivi zvučni zid i izbrisati bol u centru svog uma. Ključanje se iz njegovog mozga preselilo u dijafragmu, prepone, u organe, završavajući svoju selidbu u stopalima i vrhovima nožnih prstiju. Postupno, bol se preobrazila u grč nalik orgazmu. Bilo je kao da je upravo zagnjurio svoje tijelo u toplu kupku Faradayevog kaveza. Otvorio je oči i pogledao u platinasto nebo, u monstrumski nimbus koji je puzio preko vidljive atmosfere. Nimbus je bio prazan. Bog je ostao bez riječi. Više nije imao bilo šta za pomisliti Davitu Aureliusu Topolianu. Niti jednu pogrdu ili laudu. Niti jednu riječ utjehe, niti jednu riječ pokore. Čak ni psovku. Ništa. Ljudi rijetko gledaju prema gore, jednostavna ali prelijepa misao došla je u Davitov um.

2. 8½

Davit vilenjak je napokon riješio kupiti sebi šešir. Bila je ovo kompulzivna i, stoga, iznimno važna odluka. Odluka donesena u žaru trenutka. Bio je veoma zadovoljan sobom i sretan jer je ovako odlučio. Nije mogao razumjeti zašto su muškarci u jednom neobjašnjivom trenutku porazne pogodbe prestali nositi šešire. Najednom, postalo je čudno – nositi šešir na glavi. Ovo ga je mučilo. Oduvijek je želio posjedovati naviku stavljanja šešira na glavu prije izlaska iz kuće i pozdravljati žene koje mu dolaze u susret blagim naklonom glave, i doticanjem vrha oboda na šeširu. Svejedno, stajao je ispred prodavaonice šešira čitave tri minute prije nego što se usudio ući unutra. Na vratima od stakla i metala pisalo je crnim, ponosnim slovima Gudelj & sinovi. Unutrašnjost prodavaonice je mirisala na prerađenu kožu, laštilo i prošlost. Šešir koji je želio - crna fedora od jareće kože, sa kratkim crnim perom i crnom svilenom trakom - čekao je upravo njega, Davita Topoliana, na trećoj polici iza patuljastog prodavača, koji nije progovorio niti jednu riječ nakon Davitovog ulaska. Samo je kimnuo glavom u njegovom pravcu.

Dobar dan želim – bile su ispisane misli u oblaku iznad njegove glave.

Davit je pokazao prstom na crni šešir. Čovječuljak se popeo na kratku drvenu skalinu, pažljivo uzeo šešir vrhovima prstiju i približio se Davitu. Davit je kleknuo. Čovječuljak je položio šešir na njegovu glavu. Cijela stvar je ličila na tihu i pažljivo smišljenu krunidbu kralja.

Savršeno, veličina 8½. Kakva veličanstvena glavurda – pomislio je zadovoljno čovječuljak. Dah mu je mirisao na suhe klinčiće i skupu škiju.

Davit se nasmiješio i pogledao svoj odraz u ogledalu. Na trenutak nije mogao prepoznati čovjeka koji je bio onamo. Muškarac u ogledalu koji je bezobrazno oponašao svaku Davitovu kretnju, muškarac sa šeširom na glavi, nije bio smrtno bolestan. Naprotiv. Bio je miljama daleko od svakog oblika smrti. U trenutku kad je Davit zaustio pitati za cijenu, čovječuljak je uzeo technalo olovku zadjenutu iza desnog uha, jezikom dodirnuo vrh olovke i napisao broj na komadu papira. Okrenuo je papir prema Davitu. Davit je pogledao, izbrojao novac i platio. Ispod staklenog stola ugledao je ladice sa manžetama, ugraviranim tabakerama, novčićima sa dvije glave, muštiklama, kutijama za cigarete i metalnim štipaljkama za novac. Pokazao je prstom. I čovječuljak je dodirnuo jezikom olovku i napisao broj.

3. Umrijet ću dok sanjam…

Pjena na njegovoj kafi bila je u obliku ptice. Bijeli paun, rekao je barmen sa osmijehom na svom bradatom licu. Miris duplog espressa ga je nagnao da zaklopi oči i ponovno osjeti sreću. Na stolu, pored njegovog šešira, bila je glinena posudica ispunjena orasima i suhim marelicama. U njegov um došli su mirisi zemlje, ljetne prašine i kiše. Danas ću misliti samo o onome što je dobro, pomislio je. Otvorio je oči.

Zgodan šešir – vidio je riječi u oblaku iznad žene u suprotnom uglu kafea. Sjedila je sama, pored zatamnjenog stakla. Bilo je nešto u načinu na koji je sjedila, načinu na koji je držala svoje tijelo, poput žene koja je čitav svoj život naporno vježbala baletske korake pa se činilo da pleše čak i dok sjedi. Dvije minute ranije u njenom oblaku je pročitao misli o filmu koji je pogledala sinoć. Nije mogla prestati misliti o njemu čitavu noć i čitavo jutro. Sanjala ga je. 8½. Kismet, pomislio je Davit. Dovršio je svoju kafu, ustao i prišao njenom stolu. U ustima je osjetio gorak okus. Pomislio je da će pokleknuti, slomiti se i pasti u nesvijest, ali nije.

Dopada ti se? – odlučio je isprobati svoju sreću, jer više nije mario. Jer više nije imao bilo šta izgubiti. Odlučio je iskovati sopstvenu sreću, od najtvrđeg čelika. Ili najneuhvatljivije vode. Molim? Moj šešir? Da, zapravo. Sviđa mi se boja. I pero. Mogu li? – Davit je pokazao na praznu stolicu za njenim stolom. Žena je oklijevala nekoliko trenutaka, iako je njena odluka već bila ispisana u oblaku iznad glave, i pozvala ga dugim prstima. Tek je sad primijetio upravo zapaljenu tanku cigaretu uglavljenu među ovim prstima. Davit. Sa 't' – rekao je Topolian. Karla – rekla je žena sa tankom cigaretom. Sa 'K'. Drago mi je, Karla. Također, Davite sa 't'.

Pružio je ruku prema njoj. Stisnuo je njenu šaku ni previše snažno ni previše nježno. U drugoj ruci je držao svoj šešir od svilenkaste životinjske kože. Želio je ostaviti dobar utisak. Razmijenili su imena, potom dodire. Ovako ljudi postaju prijatelji. Ljubavnici. Ovako ljudi ponekad ostanu stranci.

Stavi ga na glavu. Šešir? Nego šta. Ne razumijem zašto su muškarci prestali nositi šešire. Dijelim emocije – Davit je izgovorio stavljajući šešir pažljivo na glavu. Tako je već bolje. Zašto si mi prišao Davite? Mogu otići, ako želiš. Nisam to rekla. Pa? Želio sam razgovarati s nekim, valjda. Zar ne želimo svi. I kad dobijemo priliku, šutimo. Mislim, otvaramo usta, ali nemamo bilo šta za reći. To je zato što se ljudi boje istine. Ne seri, Davite sa 't' – pisalo je u oblaku. Ljudi nemaju pojma šta je istina – rekla je. Ljubav i bog, da spomenem samo par. Uništenje i smrt, zaboravio si. Samoća – dodala je. Zvučiš kao muškarac. A ti kao žena – pomislila je Karla. Davit je prsnuo u smijeh. Šta je smiješno? Sjetio sam se sna koji sam imao sinoć. Pričaj mi.

Davit je oklijevao.

Pričaj mi. Poslije ću ti ispričati svoj. San za san. U redu. Zašto da ne. San za san. Bio sam u svojoj srednjoj školi. Na sebi sam imao haljinu od krep papira. Profesorica matematike mi je prišla i rekla mi da imam nešto na čelu. Oblizala je palac na način na koji to rade majke i obrisala crnu tintu sa mog čela. I onda sam se počeo smijati. Ne znam zašto, ali je u snu smijeh bio savršeno smislen. U snu je bila i ta djevojka koju sam volio, koju sam mislio da sam volio, koju sam uvijek tražio na hodnicima gimnazije. Bila je tu ali je nisam mogao vidjeti. Nisam se mogao sjetiti njenog imena. Sanjao sam miris njene kože. Miris kakav sam mislio da je imala. Način na koji je mirisao njen znoj. Isušena zemlja, ljetna prašina i kiša, dolaze u um. I htio sam da umrem. Tu i tad. I onda sam se probudio. I onda je bila svjetlost. Snovi su najbolji način umiranja. Svaki put kad sanjamo umremo malo – rekla je Karla. Kako misliš? Svaki put kad se probudimo rodimo se ponovo. I svaki put kad se probudimo jedan dio nas umre, ostane iza. Nestane zauvijek. Ovaj dio nas nije mrtav, samo nedoseživ. Kao autostoper koji postaje sve manji i ništaviji u uglu našeg retrovizora. Ljudi ne shvaćaju da im univerzum svako jutro pruži novu šansu. Svako jutro ustanemo i odbacimo taj dar, kao da smo bolji od toga. Kao da znamo bolje. Možda ne svi. Ali većina. Ne vjerujem u takve stvari. Kakve stvari? Kontrapunkt kozmosa i bića, i sve što ide s tim. Mislim da smo prepušteni sami sebi. Tarot i hiromantija su zablude naivnih i glupih. Nevjerniče. Sad je tvoj red. Moj red? San za san. Danas je iznimno čudan dan – Karla je progovorila nakon kratkotrajne šutnje. Umjesto sna dat ću ti komad stvarnosti.

(Davit je kimnuo.)

Jutros sam – Karla je nastavila – na prozoru kuhinje pronašla krvavu mrlju. Malenu fleku od krvi. Stavila sam prst na staklo, na mjesto gdje je bila krv. Prst je ostao čist. Mrlja je bila na drugoj strani stakla. Na podu terase bila je mrtva ptica. Otvorila sam vrata, izišla van i podigla mrtvu pticu. Kad sam je stavila na dlan jedva sam mogla osjetiti njenu težinu. Kao da je bila načinjena od papira. A onda… ti. Čovjek sa šeširom. Davit sa 't'.

Htio ju je upitati šta je učinila sa pticom, ali nije. Oboje su poručili tamno pivo. Pili su u tišini i gledali jedno u drugo, gledali su kroz prozor, u ljude koji su prolazili. Žena u crvenom kaputu je zastala neobično blizu pored stakla kafea i otkopčala dugmad na kaputu. Gledala je u svoj odraz ali nije mogla vidjeti njih dvoje. Imala je stomak trećeg tromjesečja, zategnut životom koji je bujao unutra. Davit je zamijetio sjenku prodirućeg pupka ispod njene majice. Spustila je pogled ka svojoj nabreklini, kao da se htjela uvjeriti da je njeno nerođeno dijete još uvijek tu. Karla je stavila kažiprst na staklo, u blizini pupka trudnice, i načinila dvije male kružnice. Krigle s pivom su bile zamagljene. Ispijali su pivo istovremeno. Davit je skrenuo pogled s Karlinog oblaka i umjesto toga pokušao pogoditi njene misli gledajući joj izravno u oči. Lokal je proždrla Kasabianova Man of Simple Pleasures. Sunce je bilo nisko na obzorju. Njihova lica su bila obojena gustom žutom svjetlošću. Davit se osjećao dobro. Više nego dobro. Zaklopio je oči i zaboravio sve što je bilo potrebno zaboraviti.

Imaš li djecu, Davite? Ne – odgovorio je sa još uvijek zatvorenim očima. Da li bi volio imati ih jednog dana? Makar jedno?

(Davit je šutio.)

Ne misliš li da je to čudno, željeti djecu? – napokon je odgovorio, otvorivši oči. Usta su mu bila suha. Sjetio se obiteljskih fotografija koje je ugledao na liječnikovom stolu i neobjašnjive ljubomore koju je bio osjetio. Zavist je trajala kratko ali je njena brazda ostala tu, u sjećanju. Posegnuo je za čašom ali je čaša bila prazna. Mnogi ljudi imaju djecu. Mnogi ljudi žele imati sićušne verzije sebe. A kad njihova djeca odrastu, sve što žele je da ostare u miru, okruženi unucima. Nije li to nerazumljivo, da najbolje što možeš očekivati od svog djeteta je da proizvede jedno? Stvari nisu uvijek tako proste. Mislim da je imati i voljeti dijete predivna stvar. Ali moraš to željeti, znaš? Moraš imati potrebu da se brineš o nekome. Tu potrebu ili imaš ili nemaš. Zašto me nisi upitala jesam li oženjen? Jer ne mari. Jer si već odlučio šta želiš.

Prestali su govoriti.

Ustani, idemo – Davit se digao sa stolice i pružio Karli ruku. Šta? Ustani vrlo smireno i prati me. Izlazimo van. Ali, račun? Ali račun, šta?

Karla je ustala. Bila je viša od Davita za debljinu dva kažiprsta. Davitu se sviđalo ovo. Disala je brzo i teško. Dah joj je mirisao na pivo i led. Adrenalin i alkohol su tutnjali kroz njihove vene. Namjeravali su počiniti zločin. Zločin bez žrtve, ali zločin svejedno. Živjeli su opasno. I samo tako, uzeo je njenu ruku u svoju i pobjegao s njom iz kafea bez da je platio svoju savršenu kafu i njihova savršena piva. Bio je živ kao nikada ranije u svom životu. Bio je živ kao nikada ranije jer je prekršio pravilo.

Na uglu trga ugledali su mladića koji je svirao gitaru. Davit je iz džepa hlača izvadio metalnu štipaljku sa novcem, izvadio dvije novčanice i spustio ih u prazan kofer gitare.

Hvala, brate – pisalo je u oblaku iznad mladićeve glave.

4. … i sanjat ću kad umrem

Ležali su nagi u njegovom krevetu, okrenuti jedno prema drugome, sa rukama ispod lica i savijenim nogama. Priviknuti na plavu boju mraka. Njihova tijela su pravila Rorschachovu mrlju u obliku vaze sa drškama.

Reci mi nešto što znaš samo ti, i niko drugi – progovorila je Karla. Mislim da umirem. To zna i tvoj liječnik. Reci mi nešto što znaš samo ti. Nešto što vrlo vjerovatno kriješ od samog sebe. Mogu pročitati tvoje misli. Misliš, kao knjigu? Upravo kao knjigu. O čemu upravo sad mislim? Da lažem. Inteligentna pretpostavka. O čemu mislim sad? Želiš me poljubiti. Želiš me spasiti. Danas, nisi mogla prestati misliti o filmu. Maločas si opet mislila o njemu. Nije ti se svidio kraj. Tako mi je žao. Počinješ mi se sviđati – njene misli su u polumraku imale auru ljubičaste rđe. Nije potrebno da me žališ. Još je prerano. Kakav je osjećaj… kad znaš da umireš? Kao da sam izišao van iz kaznionice nakon četrdeset godina provedenih unutra za nešto što nisam učinio. Smrad boli i nepravde. I odmah poslije, osjećaj gladi. Težnje. Gladi? Da učinim nešto loše. Zločin. Nedjelo. Ne znam kako bih to drugačije opisao. Već smo učinili nešto loše, u kafeu – nasmijala se. Nisi ljut? Nemaš pojma. Od čega umireš, Davite sa „t“? Vidiš li moje uši? Moje vilenjačko lice? Vidim. Ono što imam zovu Williamsov sindrom. Imam bijele mrlje u irisima, mogu odsvirati na klaviru bilo šta, i imam srce koje odbija obavljati ono što bi trebalo. A šta ako je smrt samo san? Ako nema zida između ovo dvoje? Utješna pomisao. Jesi li sretan, upravo sad? Zaista sretan? – čuo je njene riječi. Jesam – rekao je istinu Davit. A ti?

Karla je pomislila odgovor. Davit Aurelius Topolian je pročitao riječi u patuljastom nimbusu koji je lebdio iznad njene glave.

U ustima je osjetio gorak okus.

A onda je bio mrak.

__________________________________

ERVIN MUJABAŠIĆ, pisac i slikar, rođen je u Tuzli 28. maja 1979. godine. Profesor je bosanskog jezika i književnosti u Tuzli. Dosad objavio dvije knjige priča, Apokrifi Simona Jakova (2014) i Smrt u sedam poglavlja (2018). Dva puta, 2014. i 2017. godine, bio je laureat natječaja za najbolju kratku priču na Književnim susretima Zija Dizdarević, a 2019. je na istom natječaju osvojio drugo mjesto. Na natječaju Zaklade Fra Grgo Martić za 2017. godinu, njegova još neobjavljena knjiga priča Kamen proglašena je najboljim proznim djelom. Priča Nimbus ušla je u uži izbor FEKP-a 2019.

[covjek-casopis]

ULOMAK IZ ROMANA KRISTINE GAVRAN "GITARA OD PALISANDRA", 9/2018; finale T-portalove književne nagrade 2019 i nagrada "Mirko Kovač" za najbolje djelo mladog autora 2019.

Bližio se kraj prvog tromjesečja, a još uvijek nisam osjećala ništa. Ni mučnine ni povraćanje, kao da se ta sjemenčica u mome trbuhu nije htjela javiti. Samo mi se osjet njuha izoštrio, bila sam kao zvijer koja prati tragove: miris jagoda u plastičnoj vrećici jedne prolaznice, svježe oprane stepenice, rublje na balkonima, kava, proljeće, češnjak u tramvaju, miris liječničke ordinacije, svi su me ti mirisi proganjali i slijedili kamo god bih pošla. Napravila sam krug oko nebodera, tek toliko da razbistrim misli, šetnja mi je godila, bilo je toplo i sunčano. Sjela sam na klupu i promatrala ljude u kafiću, pili su kavu i pušili te jedni drugima nešto važno objašnjavali. Možda bih trebala razgovarati s nekom prijateljicom, ali, iskreno, nisam znala koga nazvati. Kažu da su prijateljstva iz djetinjstva sklopljena u pješčaniku najčvršća, ali dok su se druga djeca igrala u parku, ja sam svako popodne provodila u glazbenoj školi. Isto tako nikada nisam bila dio kvartovske ekipe, jedna od klinaca koji jedni druge čekaju u parku ispred zgrade, a onda bacaju petarde u haustor i pritišću sva prezimena na portafonu. Zatim svi zajedno bježe i smiju se, urliču; ništa ne spaja ljude kao zajednička nepodopština. U gimnaziji sam često izostajala s nastave zbog putovanja, kad god bih se vratila, imala sam osjećaj da su se grupice i klanovi preraspodijelili i da ne pripadam ni jednom. Zbog toga sam prijateljstva gradila među glazbenicima koji su kao i ja živjeli sa svojim instrumentima. Pisali smo jedni drugima duga pisma u kojima su se nalazile salvete i note, a poslije mailove s linkovima na otkrivene glazbenike. Moja najbolja prijateljica Sara, violinistica koju sam upoznala još u srednjoj glazbenoj školi, živjela je u Amsterdamu, mogla sam je nazvati preko WhatsAppa na video chat, ali imala sam osjećaj da kad bih počela govoriti, savladali bi me osjećaji i na kraju bismo se obje osjećale glupo; ona jer me ne može zagrliti, a ja jer plačem s mobitelom u ruci. – Je l' slobodno? – pitala me susjeda Novak, iako je plastične vrećice s namirnicama već stavila na rub klupe. Pomaknula sam se u stranu i pokazala joj rukom da sjedne. – Ne služe me više noge. Sva sreća da imamo liftove, zar ne? Novakica je imala skoro devedeset godina i teško se kretala. Dok je mama bila živa, ponekad bi došla na kavu ili bi joj mama poslala u plastičnoj kutiji malo kolača ili komad torte, onda bi ona nama u istoj kutiji vratila kiflice ili poslala domaći višnjevac. Boce, protvani, kutije i vrećice putovali su stepenicama. Ja sam bila zadužena za tu razmjenu, popela bih se u šlapama na dvadeset prvi kat i pozvonila na njezina vrata. Sviđala mi se Novakica jer mi se nikada nije obraćala s "dušo, šećeru, djevojčice, malena" kao ostale susjede, već me pitala prava, ozbiljna pitanja. – Bach ili Barrios? Gdje se na gitari nalaze oči? Smije li čovjek svirati ako u sebi osjeća ljutnju? Kad je mama umrla, nije došla na pogreb, tata joj je to zamjerio, ipak su bile prijateljice, no Novakica nikada nije marila za društvena pravila. Nosila je ekstravagantnu odjeću, na zapešćima nizala zveckave narukvice, a iz stana nije izlazila bez crvenog ruža na usnama. Iako je na licu imala bore, kosa joj je bila garavo crna, s tek pokojom sijedom. Druge susjede okupljale su se u kvartovskom frizerskom salonu i šaputale kako se stara Novakica sigurno farba kod frizerke u centru kako nitko u neboderima ne bi znao da je bijela kao miš. Ta njezina duga crna kosa koju je nosila raspuštenu po ramenima ljutila je žene koje su s prvim znakovima ispadanja vlasi otišle frizerki i tražile da ih ošiša do uha i napravi trajnu. "Treba se znati ponašati prikladno godinama" govorile su, a Novakica se tome nije pokoravala, gdje god bi prolazila, čulo se zvonko udaranje njezinih narukvica. Nije imala djece koja bi je posjećivala, nikada se nije udavala i nitko nije znao odakle je došla. S godinama se njezin hod usporio, leđa iskrivila, ali još uvijek je ljeti nosila šeširiće, a zimi žarko crveni kaput kojim je tjerala hladnoću od sebe. Sjela je na klupu kraj mene, torbicu je položila u krilo i iz nje izvadila crveni ruž i malo ogledalo. Našminkala je usne, pomalo uzaludna radnja, ionako je bila pred ulazom i vraćala se kući. – Je li dobro? Ništa ne vidim na ovom ogledalu – nasmiješila se prema meni. Nježno sam joj obrisala neposlušnu krivulju na gornjoj usni. – Tome žena služi ženi, da se u njoj ogleda i popravlja ruž – nasmijala se.

______________________________

KRISTINA GAVRAN rođena je 1987. u Zagrebu, a već pet godina živi i kao kazališna umjetnica radi u Engleskoj. Diplomirala je dramaturgiju na zagrebačkoj ADU. Višestruko je nagrađivana za svoje drame: drama 'Spremni' nagrađena je prvom nagradom Marin Držić koju dodjeljuje Ministarstvo kulture za 2012. godinu. Piše poeziju i kratke priče. Godine 2016. objavila je knjigu kratkih priča 'Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu', za koju je dobila nagradu DHK za najbolju debitantsku knjigu objavljenu te godine. Godine 2018., također u izdanju Disputa, objavila je svoj prvi roman 'Gitara od palisandra'.

iz pogovora Jagne Pogačnik: "U ovom romanu sve je na svome mjestu, kompozicijom podsjeća na velika glazbena djela i način na koji su skladana. Dapače, Kristina Gavran piše kao da sklada, plete mrežu riječi i događaja, pazi na tempo i light-motive i uspijeva postići sjajne efekte suptilnim izvođačkim nijansiranjem. Sjajno zamišljena, spajanjem prostora i vremena i dojmljivim referiranjem na bajku njezina je priča i ženska (na način koji nema veze sa 'ženskim pismom') i glazbena (ne na prvoj, nego dubinskoj strukturalnoj razini) i, što je najvažnije, svevremena. Priča o povezanosti sudbina, slučaju i 'slučaju', žrtvi i ljubavi, zavijena u plašt nekih prošlih vremena i žanrova koji naginju čudesnom i fantastičnom, jedna je od onih univerzalnih priča koje se mogu čitati uvijek i svuda s jednakim čitateljskim užitkom."

[mndstz]

Pet genijalnih trikova za automobil (VIDEO)

* Pomoću ovih nekoliko trikova automobil će vam uvek biti čist i uredan! * Žene su odlepile za ovim kaputom, koji je zato dobio i svoj Instagram nalog! * I mami uzdahe... * Na predstojećem Sajmu automobila, preduzeće "Belgrade Waterfront" će virtuelno predstaviti stanove koji treba da... * Automobili bez vozača u svetu već uveliko postoje. U Srbiju neće skoro stići, ne samo zbog cene, već i zbog toga što... * Ovi jednostavni trikovi će vam pomoći da izgledate lepo i sveže, a da se ne pomučite. * Grozno je kad te neko laže, a najgore od svega je što često ne možeš da primetiš kad neko ne govori istinu. Ovo će... * Internacionalni festival mode i dizajna, Srpska nedelja mode, biće održana od 24. do 29. aprila u Novom Sadu, a... * Menjanje posteljine je jedan od dosadnijih poslova iz kategorije "mora se". Ali, evo trika koji vam može uštedeti i... * Istraživanje sprovedeno među direktorima iz automobilskog sektora iz 42 zemlje sveta pokazuje njihovo uverenje da će... * Iako ponekad, na prvi pogled, može delovati kao dobra ideja, pametni ljudi znaju da se "trikovi" za uštedu vremena... * Da, na prvi pogled primetićete da oni izgledaju nešto drugačije. I jesu drugačiji: osobe sa Daunovim sindromom su... * Svi znamo da je vežbanje važno, da smo zdraviji i bolje raspoloženi kad se posvetimo fizičkim aktivnostima, ali nam... * Neki mirisi nas vraćaju u detinjstvo, drugi pomažu da se opustimo, treći nas podsećaju na neku konkretnu situaciju…... * Helen Miren o životu, ljubavi i seksu... * Pročitajte koje su prednosti i mane šminkanja, a onda glasajte u našoj anketi. * Evo nekih trikova koji će vam pomoći da očistite kuću, a da pritom uštedite i vreme i novac. * Na Međunarodni dan sreće poklanjamo vam "plan puta" do boljeg života. Evo šta bi trebalo da imate na umu, vrlo je... * Proleće je stiglo i mnogi baš sada pokušavaju da dovedu liniju u red za leto. Pitali smo stručnjaka kako najbrže i... * Danas je najbolji dan u godini! Proleće je tu, dolazi vreme uživanja! Evo na šta ovog proleća treba da obratite... Let's block ads! (Why?)