#matijagubec | Explore Tumblr posts and blogs

povijesnecrtice-blog · 8 years ago

Text

Seljačka buna 1573.

Karv, ta slana kmetska,

stubičanska karv, ta čarna, čerlena,

vonjhava gosta karv,

zakaj curi ta gluha, masna, slepa,

strahotno mlačna karv?

Kmična, gliboka, čermena, kam, zakaj kaple kri?

Iako živimo u 21. stoljeću, ili bar tako volimo isticati, čest je zaključak da mnogi od naših sugrađana nemaju dojam da je tako. Veliki broj stanovnika naše zemlje živi na rubu siromaštva, u uvjetima koji nisu niti blizu onakvima kakve zaslužuju. No ono što je na našoj društvenoj sceni aktualno su ustaške kape i slične stvari...

Mnoge ljude iz javnoga života neimaština hrvatskih građana podsjeća na ona davna vremena kada su seljaci nosili na grbači čitavo društvo. Tako je bilo i davne 1573. godine, kada je stanje hrvatskih seljaka, ali više manje i seljaka čitave Europe bilo najteže. Sva ta podavanja i omalovažavanja spojena s turskim prodorima i pustošenjima stvorile su traumu u umu jednoga kmeta koji nije imao nikakve druge svrhe, nego da radi kako bi prehranio sebe, ali i većim dijelom svog gazdu, tj. plemića i Crkvu. Nije bilo lako u tim vremenima kada je srednjovjekovna Hrvatska svedena na Ostatke ostataka, kako je povjesničari vole nazivati. Turski akindžije pustošili su čitavom linijom granice s moćnim Osmanskim Carstvom, djeca su odvođena u roblje, a kuće su bile spaljivane. Plemići, koji su uvijek bili ekipa za sebe, nisu puno marili za običnog čovjeka koji je muku mučio ne bi li preživio.

U takvim uvjetima bilo je logično da dođe do pobune protiv takvog gospodara. Pobune kmetova događale su se mnogo prije 1573., ali i poslije, no baš te godine narodu je prekipjelo. O tome dobro govori primjer sa susedgradsko-stubičkog vlastelinstva na kojemu je svoje kmetove zlostavljao Franjo Tahy, otprije poznat po svome odnosu prema seljacima.

U tim teškim trenucima za seljaka posebno se istaknuo Ambroz Gubec, kmet iz Stubice. On je uspio oko sebe okupiti kmetove, te ih ohrabriti da se pobune protiv velikaša koji su ih gušili svojim porezima i lošim ponašanjem. Buna je bila toliko dobro organizirana da su seljaci stupili u kontakt s onima na prostoru današnje Slovenije, te je pokrenuta s obje strane Sutle istovremeno. Svi su oni bili vođeni jednom, za to vrijeme revolucionarnom, idejom. Cilj seljačke vojske je bio osnovati seljačku državu sa središtem u Zagrebu, koja bi imala svoju vladu i na čijem bi teritoriju bio ukinut feudalni poredak. Velikaši su se na takvu pomisao vjerojatno jedva prestali smijati, a možda im je i ispalo malo hrane iz usta dok su u drugoj ruci držali veliki pureći batak.

Seljačka buna započela je u noći sa 27. na 28. siječnja 1573. godine, te je u početku dala dobre rezultate. Kmetska vojska bila je dobro organizirana, te podijeljena u više skupina; ona pod zapovjedništvom samoga Ambroza Gubeca djelovala je na području Hrvatskoga zagorja; druga, kojoj je na čelu bio Ivan Pasanec, djelovala je između Kupe i Save, a treća pod zapovjedništvom Ilije Gregorića, djelovala je na slovenskom teritoriju. Iako su vjerovali kako će se buni pridružiti i žumberački uskoci, to se nije dogodilo; oni su pod zapovjedništvom kapetana Josipa Thurna skršili slovensku granu ustanka. Odmah drugoga dana, 6. veljače, podban Gašpar Alapić svojim je četama potukao kmetove kod Kerestinca nadomak Zagreba. Dan kasnije u Zagrebu se počela okupljati velika vojska za konačni obračun s odmetnutim seljacima; tada je sve bilo jasno. Bilo je nemoguće nakon tolikih poraza odnijeti ikakvu kakvu pobjedu. Seljački san o slobodnoj državi u kojoj će živjeti dostojanstveno, u kojoj će sami organizirati borbu protiv Turaka, gdje će porezi biti razumni, urušio se.

Sve su se vojne skupine ubrzo raspale i izgubile protiv nadmoćnijih plemićkih četa, dok je jedina još stajala skupina koji je predvodio Ambroz Gubec. I ta je vojska, 9. veljače 1573. godine, kod Stubice, pala u okršaju s vojskom podbana Alapića. Sudbina svih sudionika ustanka bila je potpuno jasna. Povjesničar, humanist i pjesnik Istvánffy Miklós, ili po naški Nikola Istvanffy, zapisao je u svome djelu Historiarum de rebus Vngaricis načine na koje je učinjena odmazda prema ustanicima:

Nemilosrdan i neumjeren bio je postupak protiv onih, koji su se predali ili bili zarobljeni. Na sve strane po obližnjim stablima i seoskim kućama visjeli su na poprečno spojenim motkama, da ih svatko može vidjeti, a na jednoj vrlo visokoj i razgranatoj divljoj kruški, koja slučajno bijaše izrasla uz vojničku cestu, bijaše o konopcu obješeno šesnaest ili više nesretnih seljaka i izloženo vjetrovima da ih njišu i pticama da ih kljucaju. Nekima su pak bili odsječeni nos i uši, pa su tako osakaćeni pušteni, da trajno nose sramotnu uspomenu na bunu i bezbožno podizanje mača protiv svojih gospodara.

Ništa bolje nisu prošli niti vođe bune o kojima je zapisao:

Sam Gubec, zlokobni vođa zločinačke vojske i kako ga sami nazivahu kralj, bio je živ uhvaćen, što je bilo osobito drago plemstvu i njegovim vođama, te doveden u Zagreb. Tu je on, pošto je pred njegovim očima bio pogubljen Andrija Pasanec, njegov zamjenik u vojsci, najprije bio strašno izmrcvaren usijanim kliještima, zatim okrunjen željeznom krunom i to usijanom i najposlije raščetvoren kao razbojnik...

Tako je završila najveća seljačka buna na ovim prostorima. Taj je ustanak ostavio velike traume u glavama suvremenika, ali je ostao u sjećanju hrvatskoga naroda i do današnjih dana. Svake godine, u Donjoj Stubici organizira se turistička manifestacija, te igrana predstava samog okršaja Gupčeve i Alapićeve vojske u spomen na taj znameniti događaj.

Tomi Tomaško

#seljackabuna #povijest #hrvatska #zagorje #matijagubec #stubica #kerestinec #jastrebarsko

0 notes