#maja poljak | Explore Tumblr posts and blogs

mymusicaljourneyuniverse · 6 years ago

Text

My guest today is one of the best volleyball players I have ever seen. For sure one of the best middle blockers ever. She has medals at the European Championships, she won the Champions League four times, she is always smiling and now doing an amazing job at CEV. If you don’t know her yet, let me introduce you, one of the most spectacular players in the volleyball history: MAJA POLJAK!

Hello Maja and welcome to vladpop.com. It is an honor and a pleasure having you here. I am a huge fan of volleyball and I must admit that you were one of the players I watched with great pleasure every time you played. So, the first question is a simple one: what is volleyball to you?

Volleyball has been initially for me just one of the many sports I enjoyed playing as a child. Having grew up in a sport family, surrounded by sport I watched live or on TV, my way of having fun was just doing some of the numerous sports with my friends or family.

After I started going to volleyball practices, my coaches soon realized the athleticism I fortunately got from my parents and the determination and discipline I had even though I was very young. Very soon I started collecting the fruits of hard work and really enjoyed the outcome. The harder I worked, the results were getting better and volleyball very quickly became my passion and stayed until now.

That is the reason why I chose to stay in volleyball even after retiring from playing it.

You had an amazing career as a player, winning the silver medal at the European Championships and also winning the Champions League for a total of four times with three different teams. Also a lot of national championships won with various teams. Still, which is the dearest win to your heart?

My dearest competition was always the Champions League, but to say which one is the dearest is hard. Most probably the first one I ever won, in Tenerife, since no one could expect that kind of achievement at the age of 20, while also being in the starting 6. My parents flew there just to support me, and since then we never abandoned this practice for the finals.

Another amazing feeling was in Istanbul. Fenerbahce had an incredible budget that year and they created a dream team. We fought so hard against them in the past years but never managed to win. And then it finally happened in the best possible moment, semi-finals of the Champions League Final Four. We fought like lions and managed to win a practically already lost tie-break.

The hall was crowded with Fenerbahce fans, around 7000 people supporting them that suddenly became silent. The feeling of winning someone that was so dominant in that period was incredible.

What does it mean to be a professional player? From the outside everybody sees the fame, the money and the glory. How is it from the inside?

The feelings were most of the time very positive, specially if you reach the high levels and achieve great results. Then everything you “invested” suddenly pays off.

However what people don’t understand is the sacrifices one does on the road in achieving that. Missing your family, friends, constant changes (whether it’s the new team mates or staff you get, or you completely changing the club and needing to get used to new colleagues and city/country).

The pain and the sweat you go through, the injuries that unfortunately can happen. It is not a pleasant feeling when the first thing you feel when you wake up in the morning is the pain cause you’re injured.

What I mostly see around me is the not knowing what to do once your sport career is over. Many athletes have absolutely no time to study, because of the demanding schedules. In one moment they realize that the career is over and then for some of them the real struggle begins.

How did you ended up in playing volleyball?

My dad took me to see the CL Final that was held in Zagreb. I saw straight away the highest possible level of volleyball I could possibly see. I said ok, let’s give it a try with this sport, looks like fun.

You had a lot of coaches throughout your career. Could you name some of them, mainly those who influenced your career in a decisive way?

Giovanni Guidetti, Lorenzo Micelli , Giovanni Caprara, Marco Fenoglio…all of them gave something to me, each of them something different. But I also believe that with the dedication and fighting spirit I had, I also gave them in return.

As you know, this blog is about sports but it is also about music. So there will be a couple of musical questions too. One of them is about the music you have in your phone. What kind of music does Maja listens to?

I listen to all sorts of music, depending on the mood. But I am a true rock junkie.

Was there a special song that you used in order to get in the mood for the matches?

Oh yeah, I had a playlist from my favourite band, Muse. Music was a must for me before the matches. A great motivational tool.

Can we compare a volleyball match to a symphony? Why?

Honestly, my perception of a symphony is gracious and elegant. With volleyball being so physical I can compare it more to a rock concert. It probably has to do also with my music taste, so I can’t really give you an objective answer to this one.

If you would describe yourself using only song titles, what would they be?

Please don’t stop the music

Butterflies and hurricanes

Fix you

Explorers

Let’s pretend that you get an offer to form a musical rock group and you have to choose another four members, all of them being former teammates of yours. Whom would they be and what instrument would they play? What name would the group have?

Neslihan Demir (lead singer), Jenny Barazza (guitar), Jordan Larson (guitar), Francesca Piccinini (backing vocal), Jelena Nikolic (backing vocal), Nataliya Goncharova (backing vocal). I would play the drums. I always aimed high, can’t stop at 4, sorry ☺

After retiring last year from your professional playing career, you started working for the CEV. How did you handle the difference from being always on the road and always in training or playing and now sitting behind a desk?

Well, in the beginning I was sitting a lot at the desk, but I was just thinking the other day how very little time I spent in the office lately…A lot of events and preparation meetings so a lot of travelling. I have to say I feel way better at events then at the desk ☺

What is your job for the CEV?

Event Coordinator.

As you’ve already told me, you have a lot to travel with this CEV job too. But is it all work, work, work or now you have time to visit some more in the cities you travel to?

Not really a lot of time to visit. Only if it happens that my hotel is in the city center, then I‘ll always try to have a nice walk before going to sleep, if time allows me.

The most beautiful city you played in?

Istanbul probably. It is indeed a beautiful city, but it also has its flaws. The traffic really takes a lot of time and energy.

Who is the best player you’ve ever played with?

Liuba Sokolova when we played together in Bergamo.

Who is the player you’ve ever wanted to play with in the same team but you didn’t have the chance?

Kim Yeon – Koung.

What is more successful? A group full of high-rated superstars playing as individuals or a team full of hard working player, playing as a team? Who is more successful, the money or the spirit?

A team full of hard working player that play as a team, and my teams have often been a proof of this statement.

What was your favourite drill in volleyball? What was your least favourite?

My favourite was anything related to the block, and my least favourite was serve. Even though I was aware that it has to be trained, there was never rhythm in it and I found it super boring.

The Champions League format will change starting this year with no more Final Four tournament. Do you think this could favour the bigger and more powerful teams? I mean, a team like Alba Blaj for example, will no longer have the chance (probably) to play a semifinal or final in this competition in this new way this competition is organized.

I believe that playing with home and away matches gives a real picture of quality between opponents. And the strongest teams should be the ones playing the Finals, wouldn’t you agree?

If you’d summarize your first year at CEV, how would you do it?

It has been very challenging and difficult in certain moments, but also surprisingly fulfilling.

Maja, thank you for all your answers and for your availability and I hope I will see you soon.

*photos taken from Maja’s FB page.

MAJA POLJAK – THE SPECTACLE OF VOLLEYBALL My guest today is one of the best volleyball players I have ever seen. For sure one of the best middle blockers ever.

#cev #croatia #great player #maja #maja poljak #poljak #volleyball

1 note · View note

maceikblog · 3 years ago

Text

Co się dzisiaj działo? #55 24.2.2022

Krykiet, mecz jedniodniowy:

Indie (254/4, Smriti Mandhana 71, Sneh Rana 2/40) pokonały Nową Zelandię (251/9, Amelia Kerr 66, Hayley Jensen 1/29) 6 wicketami

Kwalifikacje T20 World Cup, finał: ZEA (160/3, Muhammad Waseem 112, Zahoor Khan 3/30) pokonało Irlandię (159/9, Harry Tector 50, Josh Little 2/17) 7 wicketami

mecz Twenty20: Indie (199/2, Ishan Kishan 89, Bhuvneshwar Kumar 2/9) pokonały Sri Lankę (137/6, Charith Asalanka 53*, Dasun Shanaka 1/19) 62 runami

CONCACAF Liga Mistrzów: New York City-Santos DG 4:0 (6:0 w dwumeczu)

Club de Foot Montreal-Santos Laguna 3:0 (3:1 w dwumeczu)

Colorado Rapids-Comunicaciones 1:1 po karnych (1:2 w dwumeczu)

U.N.A.M.-Saprissa 4:1 (6:3 w dwumeczu)

Turniej WTA w Guadajalarze: Paula Kania Chodun/Nao Hibino-Kaitlyn Christian/Lidia Morozowa 6:4 5:7 8-10

Magdalena Fręch-Sara Sorribes Tormo 0:6 2:6

NCAA: Duquesne Dukes-Davidson Wildcats 50:74

Turniej ITF w Nur-Sułtanie: Michał Dembek-rosjanin 2:6 7:5 6:3 Michał Dembek/David Poljak-Dominik Palan/Dostanbek Tashbulatov 4:6 6:1 10-7

Martyna Kubka/Zhibek Kulambayeva-Nigina Abduraimova/Akgul Amanmuradova 6:7(7) 6:7(5)

UAE Tour, 5 etap:

76. Rafał Majka (16 w generalce)

92. Filip Maciejuk (68 w generalce)

119. Michał Kwiatkowski (81 w generalce)

Turniej ITF w Santo Domingo:

Maja Chwalińska-Pamela Montez 6:3 6:2

Maja Chwalińska/Natalja Stevanović-Jasmijn Gimbrere/Isabelle Haveriag 7:6(4) 4:6 8-10

Turniej ITF w Antalyi: Daniel Michalski-rosjanin 6:2 6:1

Challenger w Pau: Szymon Walków/Jan Zieliński-Karol Drzewiecki/Kacper Żuk 4:6 7:6(4) 3-10

Jonsson Workwear Open, 1 runda: 27. Marcin Gradecki

Turniej ITF w Monastyrze: Martyn Pawelski-Lukas Neumayer 3:6 7:5 3:6

Turniej ATP w Dubaju: Hubert Hurkacz-Jannik Sinner 6:3 6:3

CEV Cup: Skra Bełchatów-Tours 3:2

ETTU Europe Cup: Bogoria Grodzisk-Apuania Carrara 3:1,1:2

Turniej WTA w Dosze: Iga Świątek-Aryna Sabalenka 6:2 6:3

UEFA Europa League:

Dinamo Zagrzeb-Sevilla 1:0 (2:3 w dwumeczu)

Lazio-FC Porto 2:2 (3:4 w dwumeczu)

Olympiakos-Atalanta 0:3 (1:5 w dwumeczu)

Real Sociedad-RB Lipsk 1:3 (3:5 w dwumeczu)

Real Betis-drużyna z rosji 0:0 (3:2 w dwumeczu)

SC Braga-Sheriff Tyraspol 3:0 po karnych (3:2 w dwumeczu)

Napoli-Barcelona 2:4 (3:5 w dwumeczu)

Rangers-Borussia Dortmund 2:2 (6:4 w dwumeczu)

UEFA Conference League:

Bodo Glimt-Celtic 2:0 (5:1 w dwumeczu)

Maccabi Tel Aviv-PSV 1:1 (1:2 w dwumeczu)

Partizan Belgrad-Sparta Praga 2:1 (3:1 w dwumeczu)

Karabach-Olympique Marsylia 0:3 (1:6 w dwumeczu)

Randers-Leicester 1:3 (2:7 w dwumeczu)

PAOK Saloniki-Midtjylland 2:1 po karnych (3:2 w dwumeczu)

Slavia Praga-Fenerbahce 3:2 (6:4 w dwumeczu)

Vittese Arnhem-Rapid Wiedeń 2:0 (3:2 w dwumeczu)

Mistrzostwa Świata Młodych w Biathlonie

Bieg indywidualny U19 dziewczyn

10. Anna Nędza-Kubiniec

34. Barbara Skrobiszewska

53. Emilia Zasadna

Bieg indywidualny U22 chłopców

21. Jan Guńka

22. Marcin Zawół

43. Wojciech Janik

0 notes

mottobettr · 5 years ago

Photo

#MottobeTarihteBugünDoğanlar🗓️2 Mayıs 1987🏋️Maja POLJAK

#mottobet #mottobet.com #mottobet81

0 notes

balkantimes · 4 years ago

Text

Kad nacionalisti zaigraju na grobu druga Tita

Što je Broz stvorio, ovi ne mogu ni da okreče... Jedino im razaranje Titovog djela ide od ruke.

Tomislav Marković

Prošlo je 40 godina od smrti Josipa Broza Tita, a njegovi protivnici nikako da se uvere da je maršal mrtav. Neprestano se osvrću u strahu da će vođa revolucije oživeti, prekinuti žurku nacionalističkog bašibozluka, razbucati bandu koja mu je okupirala i opljačkala zemlju, i poslati ih tamo odakle su izmileli – u ropotarnicu istorije.

Cipelarenje mrtvog Tita već decenijama spada u omiljenu zabavu raznim nesrećnicima sposobnim samo za rušenje i destrukciju. Evo, na primer, u Večernjim novostima Miloševićevog Gebelsa Milorada Vučelića samo u poslednjih par meseci objavljeno je na desetine tekstova koji govore o Josipu Brozu.

U tim mrtvorođenim tekstualnim uradcima naširoko se raspravlja o tome da li je Tito bio Rus, da li je znao da govori naš jezik, koji mu je jezik bio maternji, ko mu je zapravo bio otac, kad je sve imao napade malodušnosti, da nije možda bio Poljak, o sklapanju tajnih paktova s Amerikom, kako je planirao da pokatoliči pravoslavce u Crnoj Gori, kako je skinuo neprežaljenog Aleksandra Rankovića i započeo rat protiv Srba, o Titovoj zaveri protiv Srbije, o tome da li je Tito bio Jugosloven i sve u tom poznatom tabloidnom stilu.

Herostrati na Titovom grobu

Na godišnjicu Titove smrti, 4. maja, u Večernjim novostima objavljen je prigodan tekst u kojem su se prvaci nacionalističke ideologije izređali na svom mrtvom arhineprijatelju. Posebno se istakao Matija Bećković, citirajući samog sebe. „Tito je veliki čovek bez dela”, rekao je Bećković, ubeđen da izgovara mudrost teškog kalibra, a potom je navodio ko mu je sve hvalio tu briljantnu misao nastalu u trenutku natprirodne inspiracije, da bi na kraju zaključio kako ne bi bio greh da se ta premudra rečenica ispiše kao epitaf na Titovom grobu.

Ako je i od nacionalnog barda i izumitelja poetike ćeranja, mnogo je! Matija Bećković i Milorad Vučelić učinili su sve što je bilo u njihovoj moći da unište Jugoslaviju kao Titov magnum opus, uz bratsku pomoć Miloševića i njegove artiljerije, a onda za sopstveni krimen optuže čoveka koji je u trenutku uništenja SFRJ već deset godina bio pokojni. Nije im dovoljno što su rušili ono što je Tito stvarao, već bi malo i da mu zaigraju na grobu. Otprilike kao kad bi Herostrat, nakon što je spalio Artemidin hram u Efesu, odšetao do groba graditelja hrama i slavodobitno mu saopštio da je “veliki čovek bez dela”.

Razne su optužbe pljuštale po mrtvom Titu povodom godišnjice njegove smrti. Istoričar Čedomir Antić progovorio je u ime svih Srba (valjda su ga izabrali da ih zastupa na nekom njegovom imaginarnom mentalnom referendumu) koji se sećaju kako nam je Tito „oteo Kosovo, rasrbio Crnu Goru, obespravio nas u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini”. Ukratko – nije mu baš bila bliska ideja stvaranja 'Velike Srbije', toliko mu je bila mrska da se u Drugom svetskom ratu borio protiv onih Dražinih četnika koji su težili teritorijalnom proširenju uz pomoć nacista, baš kao što se borio protiv ideje Velike Hrvatske i njenih krvoločnih zastupnika – Pavelićevih ustaša. To su zaista neoprostivi gresi – sa stanovišta četničke i ustaške ideologije.

Bratstvo i jedinstvo, a ne genocid

Politički analitičar Dragomir Anđelković otišao je korak dalje od kokardastog kolege Antića, pa je objasnio vaskolikom srpstvu da je Titova najveća krivica to što je izmislio neke nove nacije kao što su Bošnjaci i Crnogorci, te Srbe „pretapao“ u Hrvate i Makedonce (verovatno u visokim pećima).

Ljubitelji Draže Mihailovića i zagovornici 'Velike Srbije' nikako da se pomire s jednostavnom istorijskom činjenicom da je njihova ideja, koja je i inače sumanuta, propala onog trenutka kad su četnici počeli da kolju, istrebljuju i etnički čiste Bosnu od nesrpskog življa, i to uz blagoslov nacističkog okupatora.

Onda su tu istu propalu ideju oživeli devedesetih, što je dovelo do stravičnih zločina, uključujući i genocid u Srebrenici, i do nacionalne sramote koju ni Dunav ni Sava oprati ne mogu. I sad im je Tito kriv što njihova tupoumna zločinačka ideja nije urodila plodom. A sve je tako jednostavno: kad deliš određeni geografski prostor s drugim nacijama, jedini način za normalno postojanje je sporazum, pregovaranje, dogovaranje, kompromis, tolerancija – a ne ubijanje i istrebljenje drugih naroda. Dakle, bratstvo i jedinstvo, a ne genocid.

Višedecenijska propaganda

Trideset godina nas razni elementi iz intelektulnog suterena bombarduju lažipričama o Josipu Brozu Titu. Kakvih smo se sve gluposti naslušali i načitali tokom tog perioda: Tito nije bio Tito, Broz je poginuo pa su nam podmetnuli nekog austrougarskog agenta, Tito je u stvari ruski agent, pravi Tito nije imao sve prste na rukama, seljačić iz Kumrovca nije mogao naučiti da svira klavir i da govori strane jezike, Tito je bio vanbračni sin Vinstona Čerčila iz veze s prostitutkom (autor fikcije: otac Tadej), išao je u školu sa Krležom i Hitlerom, sve je radio da uništi Srbe, sve je činio da uništi Hrvate, bio je najveći zločinac u ljudskoj istoriji i šire, njegova Jugoslavija bila je tamnica naroda i tako dalje, i tome slično.

Zastrašujuća propaganda ne jenjava već decenijama, pa ipak ne uspeva da potpuno pomrači lik i delo Josipa Broza. Prema istraživanju Demostata od pre par godina, najpopularniji politički vođa u Srbije je – upravo Josip Broz Tito. Tako se izjasnilo čak 32 posto ispitanika, dakle skoro trećina. Ipak ima mnogo ljudi otpornih na medijsku propagandu, onih koji se sećaju kako je izgledao život u SFRJ i koji to mogu da uporede sa današnjim neveselim stanjem stvari.

Šta vam je smetalo u Titovoj Jugoslaviji?

Nema sumnje da se Titu i socijalističkoj Jugoslaviji svašta može prigovoriti, od Golog otoka do kulta ličnosti, od nedemokratičnosti do jednopartijskog sistema. Međutim, pitanje je s koje pozicije se to čini. Svi se pretvaraju kao da su nakon uništenja SFRJ stvorene neke divne, hiperdemokratske državne tvorevine u kojima caruju pluralizam i tolerancija, prosperitetna društva u kojima se bespogovorno poštuju ljudska prava, svi imaju podjednake šanse, ravnopravnost je zagarantovana, a ljudsko dostojanstvo aksiom.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Pogledajmo današnju Srbiju – pa mi praktično živimo u jednopartijskom sistemu. Koliko dugo su na vlasti HDZ, SDA ili Milorad Dodik? Ako nas je odsustvo političkog pluralizma toliko mučilo u socijalizmu, zašto je danas sve tako monolitno? Ovima koji romore o nepravednim suđenjima u socijalizmu mora se postaviti pitanje: A gde vam je danas vladavina prava? One koji se rugaju paroli o bratstvu i jedinstvu valja pitati: Da li je bolje današnje stanje vladajućeg šovinizma i međunacionalne zakrvljenosti?

Nacionaliste koji lažu kako u socijalizmu nisi smeo da kažeš da si Srbin, onima koji se zaklinju u srpstvo, veličaju Mladića i ostale zločince treba pitati: Da li ste trpali pobijene Albance u hladnjače i masovne grobnice jer ste bili nezadovoljni socijalističkim jednoumljem? Da li vam je u SFRJ smetalo to što niste mogli da istrebljujete Bošnjake u Podrinju? Da li mrzite Tita jer vam ne bi dozvolio da opsedate Sarajevo, granatirate Dubrovnik i ubijate koga stignete? Šta vam je to toliko smetalo u Titovoj Jugoslaviji? To što su zločinci bili po zatvorima, a ne na čelu vojski, država i političkih institucija?

Šef najsretnije jugoslovenske države

Da se ne lažemo, friška cipelarenja mrtvog Tita samo još jednom pokazuju da naši patuljci nisu u stanju da podnesu da i mi imamo neku značajnu istorijsku ličnost, već bi da ga svrgnu u svoju kaljugu i skrate na svoju mizernu meru. Oni bi najradije da ovde nikad ničeg značajnog nije bilo, da nikad nismo bili deo sveta, da se ništa bitno nije desilo, da nismo nikad izašli iz vekovne zaostalosti, nego da smo uvek bili jedna te ista ropska, nacionalistička, provincijalna močvara, jer se u takvoj sredini oni najbolje osećaju. Tek kad zarone u blato, parohijalni nacionalisti plivaju kao riba u vodi.

Ko je poverovao u klevete na Titov račun, tome ne vredi citirati hvalospeve Titu koje su izgovarali ozbiljni ljudi kao što su Winston Churchill, Dwight Eisenhower, Willy Brandt, Charles de Gaulle, Aldo Moro, Giorgos Papandreou, Arthur Miller, Jean-Paul Sartre, kraljica Elizabetha Druga, Indira Gandhi, Richard Nixon, Jimmy Carter, Sandro Pertini, Alberto Moravia, Dolores Ibárruri La Pasionaria i desetine drugih. Njima ne vredi citirati ni velikog pesnika Izeta Sarajlića koji je u par rečenica uspeo da izrazi provaliju koja sumornu današnjicu deli od Titovog vremena: “Kakav god da je bio, bio je šef najsretnije jugoslovenske države. U toj državi Vojislav Šešelj je uspio i doktorirati. A mi u njegovoj ne bismo mogli ni da dišemo”.

Teško je čak i pobrojati sve što je Tito uspeo da ostvari za života, ali navedimo samo neka velika dela: organizovanje KPJ i stvaranje respektabilne partijske organizacije u uslovima državnog progona, pridobijanje većine studentske omladine, organizovanje ustanka protiv fašističkog okupatora u trenutku kad je fašizam delovao nepobedivo, herojska borba protiv fašizma, pobeda i oslobađanje zemlje, stvaranje nove Jugoslavije iz pepela na načelu ravnopravnosti svih naroda i narodnosti, suprotstavljanje svemoćnom Staljinu, približavanje Zapadu, samoupravljanje, prepuštanje dela vlasti republikama (baš tipičan diktatorski potez), ekonomski napredak, industrijalizacija, urbanizacija, modernizacija, stvaranje pokreta nesvrstanih, socijalna država, besplatno školstvo i zdravstvo, ravnopravnost žena i ženska prava, prohodljivost na socijalnoj lestvici itd.

Ko je sklon realnijem sagledavanju prošlosti, bez predrasuda, lako bi mogao doći do zaključka da je Josip Broz bio najtalentovaniji političar kojeg smo ikad imali na ovim prostorima. A pošto se ovde izuzeci ne trpe, nije ni čudo što novopečene nacionalne elite po njemu sipaju drvlje i kamenje. Nije on jedini koji se našao na stubu srama, ko god se izdvojio iz mediokritetske sredine dobio je svoju porciju difamacija i mržnje.

Krleža o Titu: Karijera bravarskog šegrta

Možda je najbolju ocenu Tita dao Miroslav Krleža u tekstu pisanom povodom šezdesetog rođendana predsednika SFRJ. U tekstu Šezdeseti rođendan druga Tita Krleža kaže: “Kada netko sa svojih šezdeset godina može da kaže: Borio sam se po crti svog moralnog uvjerenja četrdeset punih godina, vidio sam mnoge zemlje i gradove, vojske i ratove i civilizacije, društvene sisteme i revolucije, proživio sam život zarađujući hljeb svojim vlastitim rukama, bio sam robijaš i ratnik, političar i organizator velikog masovnog pokreta za oslobođenje proleterijata, digao sam ustanak protiv slijepe stihije, očistio sam zemlju od tuđinaca u teškom i krvavom ratu, vratio sam svojoj domovini oteto more, njene otoke i njene gradove, oslobodio sam svoj narod od klasnog izrabljivanja, položio sam temelje socijalizmu i danas dižem zemlju iz njene zaostalosti u red civiliziranih naroda, onda bi takav čovjek mogao s punim pravom da kaže: Izvršio sam svoju ljudsku i građansku dužnost”.

Lako je pisati panegirik i pritom biti realističan kad imaš kome i zbog čega. Lakše je razumeti nečiju veličinu kad si i sam veliki, pa znaš o čemu govoriš. Mnogi danas osporavaju i Krležu, ali to je deo iste jadne nacionalističke priče. Kako lepo reče profesor Tomislav Brlek u jednom intervjuu: “Zato što je trajno pokazivao da čitati i pisati ne znači drugo nego misliti, Krleža je nama isto što je bio Đorđu Jovanoviću 1932. u Ristićevom časopisu ‘Nadrealizam danas i ovde’: nesumnjivo najznačajnija književna figura ove zemlje, od Ćirila i Metodija do danas”.

Dok je Tito bolovao, početkom marta 1980. godine, Krleža je govorio Enesu Čengiću o Titovom životnom putu, što je kasnije objavljeno u knjizi “U sjeni smrti”. Veli Krleža: “Biti šegrt, brate, šloserski u Sisku godine 1907, početi od toga i stvoriti ovo što se danas zove Jugoslavija u ovom podneblju gdje nijedan političar nije uspio, to je nezamislivo. Nikom do njega to nije uspjelo, nikome od vladara i knezova, nikome od vladika i biskupa, nikome od političara, pjesnika i ideologa, i novinara ili bilo koga. Ni jedan od svih mogućih moćnika nije uspio. Svi su završili slomom. Stvoriti od tolikih naroda homogenu državu, pa i to je, ako hoćete, bilo nezamislivo. (…) A Tito nije obavio samo taj posao, nego je trideset hiljada različitih drugih poslova posvršavao. Pa to je, izvinite, u svakom slučaju fenomen, bez obzira na karijeru maršala ili već ne znam čega. To je karijera bravarskog šegrta iz Siska ili iz Kumrovca!”.

Kad danas pogledamo aktere na političkoj sceni, smešno je čak i pomisliti na poređenje s Titom. Kad Vučić ponekad sebe uporedi s Titom, to nije čak ni smešno, već degutantno. U takvom naopakom svetu nije ni čudo što svako malo neka nacionalna “veličina” udara po mrtvom Titu kao po bokserskoj vreći. Lepo je davnih dana rekao Nenad Čanak: “Što je Broz stvorio, ovi ne mogu ni da okreče”. Jedino im razaranje Titovog dela ide od ruke, u tome su pravi majstori.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor

#balkantimes #balkan #tito #marsaltito #beograd #zagreb

0 notes

dcooper007 · 7 years ago

Text

Filmovi O očevima i sinovima i Druga strana svega osvojili Velike pečate na 14. ZagrebDoxu!

Na svečanoj dodjeli nagrada, koja je održana večeras u dvorani 3 kina Kaptol Boutique Cinema u Centru Kaptol, dodijeljene su nagrade pobjedničkim filmovima 14. ZagrebDoxa.

U utrci za glavne festivalske nagrade, Velike pečate u međunarodnoj i regionalnoj konkurenciji, natjecalo se trideset i osam filmova. Međunarodni tročlani žiri činili su: nagrađivani hrvatski redatelj i snimatelj Boris Poljak, ujedno i predsjednik žirija, zatim selektor Filmskog festivala Sundance Harry Vaughn i poljska redateljica Anna Zamecka. Veliki pečat za najbolji film u međunarodnom natjecateljskom programu žiri je dodijelio filmu O očevima i sinovima sirijskog redatelja Talala Derkija. Svoju odluku obrazložili su riječima: "Žiri dodjeljuje glavnu nagradu filmu koji prikazuje kako jedan otac pretvara svoje sinove iz djece u obučene ubojice. Golemi rizik kojem se autor izložio donio nam je napetu kombinaciju ljubavi i ekstremizma koja se prenosi s koljena na koljeno." Međunarodni žiri dodijelio je i dva posebna priznanja: filmu Grad sunca gruzijskog redatelja Ratija Onelija i Džungla te poznaje bolje kolumbijske redateljice Juanite Onzage.

Regionalni žiri činili su: direktorica festivala Sheffield Doc/Fest Elizabeth McIntyre, Ralph Eue, selektor festivala DOK Leipzig i Ognjen Glavonić, redatelj, direktor i suosnivač Filmskog festivala u Pančevu. Veliki pečat za najbolji film iz regionalnog natjecateljskog programa dodijelili su srpskom filmu Druga strana svega redateljice Mile Turajlić. Žiri je pojasnio da se radi o filmu koji tečno gradi pripovijest o potpunim suprotnostima spajajući svakodnevno i epsko. "Intimni prizori odnosa majke i kćeri odvijaju se ispred kulise turbulentne povijesti zemlje u stalnom prevratu. Dojmila nas se jasna struktura složene radnje i osjećajnost s kojom su dočarani veliki dokumentarni trenuci." Regionalni žiri dodijelio je i dva posebna priznanja: slovensko-hrvatskom filmu Playing Men Matjaža Ivanišina i hrvatsko-slovenskom filmu Dani ludila Damiana Nenadića.

Mladi žiri djelovao je u sastavu: bugarski producent i izvršni direktor Međunarodnog udruženja filmskih i TV škola (CILECT) Stanislav Semerdijev, umjetnik i profesor na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu (UMAS) Vlado Zrnić i poljska redateljica i studentica režije na Filmskoj školi u Łódźu Zofia Kowalewska. Mali pečat za najbolji film autora/ice do 35 godina dodijelili su filmu Preko svih granica poljske redateljice Marte Prus "za izvrstan prikaz snažnih arhetipskih likova u ozbiljnom klasičnom sukobu, koji je nastao samo uz pomoć prirodnih alata dokumentarističkog promatranja." Mladi žiri posebno priznanje dodijelio je američkom filmu Lyana redatelja Arona Koppa i Amande Kopp.

Žiri sekcije Movies That Matter činili su slovenski redatelj, scenarist, romanopisac i glumac Metod Pevec, književnik i predstojnik Katedre za hrvatski jezik Filozofskog fakulteta u Rijeci Kristian Novak i novinarka i urednica u Informativnom medijskom servisu HRT-a i aktivna članica Sindikata novinara i Hrvatskog novinarskog društva Maja Sever. Članovi žirija nagradu za film koji na najbolji način promiče ljudska prava dodijelili su filmu O očevima i sinovima sirijskog redatelja Talala Derkija. Žiri smatra da "unatoč činjenici da se autor u filmu drži postrani, svjesno birajući ulogu promatrača umjesto sudionika, film uspijeva dokumentirati i traumu čovjeka koji je svakom snimljenom scenom sve dalje od domovine svojih sjećanja i sve bliže spoznaji da je ona zauvijek nestala. Iako prizori često ostavljaju osjećaj jeze u očigledno sumornoj perspektivi, film ima snažan pozitivan učinak. Hrabrost autora koji je odlučio dokumentirati važnu priču u izuzetno teškim okolnostima, stavljajući na kocku i vlastiti život, daje gledateljima dopuštenje i obvezu da također budu hrabri."

Posebnim priznanjima žiri je nagradio mađarsko-njemački film Zarobljena žena autorice Bernadett Tuza-Ritter i češko-hrvatski U slučaju rata Jana Geberta.

Nagradu Teen Dox za najbolji film o problemima mladih osvojio je ruski film Ljepota Kristine Kuzakmetove, o čemu su odlučili učenici i učenice Klasične gimnazije u Zagrebu. Oni su izjavili da su ga odabrali "jer postavlja bezbroj pitanja, a ne nudi konkretne odgovore, nego otvara prostor za razmišljanje. To se postiže objektivnim prikazom života u okrutnim uvjetima djece i tinejdžera koji su prisiljeni odrasti prije svog vremena." Posebno priznanje dodijelili su poljskom filmu Zovite me Tony redatelja Klaudiusza Chrostowskog.

Nagrada Mojoj generaciji – koju dodjeljuje Nenad Puhovski, osnivač i direktor ZagrebDoxa, filmu autora svoje generacije – pripala je filmu Ljudska rijeka renomiranog kineskog redatelja, konceptualnog umjetnika i političkog aktivista Ai Weiweija. "Ljudska rijeka nije samo monumentalni prikaz jedne od najvećih kriza našeg doba nego i dramatičan i osoban produžetak iznimnog umjetničkog opusa Ai Weiweija i, naposljetku, bitan doprinos aktivnostima na području borbe za ljudska prava", stoji u pojašnjenju Nenada Puhovskog.

Ove godine na ZagrebDoxu je prvi put dodijeljena i Nagrada FIPRESCI – Nagrada Međunarodne federacije filmskih kritičara. Žiri koji je činila njemačka novinarka i filmska kritičarka Carolin Weidner, britanska kritičarka Collete de Castro i domaća novinarka i kritičarka Marcella Jelić nagradu je dodijelio filmu Druga strana svega Mile Turajlić. "Časna žena koja ne misli da je zaslužila počasti. Stan koji nikada nije trebao biti stan, nego je postojao takav kakav je dulje od 70 godina. Pragmatičnost koja je postala strast na političkoj pozornici. Film Mile Turajlić Druga strana svega zbližava, otkriva i donosi sklad", stoji u pojašnjenju žirija.

Međunarodni panel koji je odlučivao o najboljim projektima programa usavršavanja ZagrebDox Pro Nagradu HBO Europe, diplomu i 2.000 eura za daljnji razvoj projekta dodijelili su hrvatskom projektu Jedna od nas (One of Us), koji su predstavili redatelj i producent Đuro Gavran i montažerka Nina Velnić. Riječ je o projektu produkcijske tvrtke Pipser d. o. o. iz Zagreba. Nagrada ZagrebDox Pro Online Mentor, diploma i jednogodišnje online mentorstvo s Hankom Kastelicovom, dodijeljena je redateljici Nejri Latić Hulusić i producentici Sabrini Begović-Ćorić za projekt Heretik. ZagrebDox Pro DCP, diploma i DCP za završeni projekt, koji se dodjeljuje prema odluci svih članova panela, dodijeljen je timu poljskog projekta Simfonija tvornice Ursus (Symphony of the Ursus Factory), koji čine redateljica Jaśmina Wójcik i menadžerica produkcije Joanna Tatko iz Studija Wajda.

Direktor i osnivač ZagrebDoxa Nenad Puhovski na početku se zahvalio publici što je unatoč nepovoljnim vremenskim uvjetima punila kino dvorane i pokazala interes za festival. To nas zadužuje da nastavimo raditi na ovaj način i to znači da smo odgovorni prema našoj publici. Zahvaljujem se ovim putem cijelom festivalskom timu na silnom trudu i energiji koju su uložili u realizaciju ovogodišnjeg ZagrebDoxa. Osim nagrade Mojoj generaciji ove bih godine dodijelio i nagradu Vašoj generaciji koju uručujem dugogodišnjoj producentici Luciji Parać, tim je riječima zaključio svoj pozdravni govor direktor Nenad Puhovski.

Na četrnaestom izdanju ZagrebDoxa prikazano je više od 125 filmova u 14 programa. Festival je posjetilo više od 160 gostiju iz cijeloga svijeta, a za brojne projekcije tražila se karta više. U nedjelju, 4. ožujka u programu Propustili ste – pogledajte bit će održano nekoliko dodatnih projekcija dokumentaraca, a u programu The Best of Fest nagrađeni naslovi ovogodišnjeg festivalskog izdanja. Cijena ulaznice za program The Best of Fest, odnosno za svih šest projekcija u jednoj dvorani, iznosi 45 kuna, a za pojedinačnu projekciju 20 kuna.

ZagrebDox se održava uz potporu Grada Zagreba, Hrvatskog audiovizualnog centra te Zlatnog sponzora Addiko banke. Hrvatski Telekom generalni je sponzor ZagrebDoxa već trinaestu godinu zaredom

#14ZagrebDox zagrebdox2018

0 notes