#lov u sala | Explore Tumblr Posts and Blogs

urbanidesnicar · 5 years

Text

Četnički ustanak u Saboru

Bradati JUGO-KRETENOID zvani Grbavi Peđa, kaže:"Tuđman ne zaslužuje da se po njemu nazove državno odličje najvećeg reda. On je bio predsjednik dok su hrvatske Oružane snage i vojnici činili ratne zločine, a nije učinio ništa da ih spriječi ili kazni." Ovaj dvometarski komad budale se sastoji od 99% sala i 1% mozga. Zadnji živući neandertalac. Krapinski pračovjek. Ali on je član partije koja mrzi Hrvatsku, za to prima plaću i nitko mu ništa ne može. Legenda kaže da mu je i matori bio veliki "домољуб". Koga ovaj jado predstavlja? Jugozomboide, podkapacitirane bravarove štovatelje i verne obožavatelje "Ravnogorskog pokreta". Kojih je nažalost svakim danom sve više. A MI smo to dozvolili, jer smo šutili kada se šutiti nie smjelo. Dok je Franjo bio živ, ovakvi su kopali kanale i istovarali kamione. Danas su zaštičeni ko' Lički međedi. Je li vrijeme da se mrziteljima ove zemlje konačno kaže: "ODJEBITE VIŠE"? Već odavno... Drugi TURBO-ČETNIK zvani Stazić, također u (čijem?) Saboru vrijeđa: HVO, hercegovce, Branitelje, Crkvu..... i svi šute ko pič*e. Osim Generala Glasnovića. Jer jedini on ima snage i hrabrosti suprostaviti se njihovom govoru mržnje. Nakon što je najlepšem četalju u vasioni rekao da radi protiv RH, zaradio je opomenu. ON a ne smrad što za 7 kuna letuje na Breonima!? Ovo je za rubriku "vjerovali ili ne"? Uglavnom, četnici se u Saboru razmnožavaju ko' zečevi. A mi gledamo. Misli li se ta gusta magla više ikada spuštati? Ili je došlo vrijeme da konačno prenesemo kosti Sv. Ante iz Madrida ? Čisto simbolike radi. Da imamo pravog državnika poput Dr. Tuđmana ovakve stvari se ni u snu ne bi događale. Ali nikad ne reci, nikad. Mislim da je stvarno došlo vrijeme: 1. Da se oni koji otvoreno propagiraju velikosrpsku ideologiju počnu kažnjavati. 2. Da se zabrani javno djelovanje svakoj stranci koja "dejstvuje" suprotno interesima ove države. Otvoren je lov na sve HRVATSKE BRANITELJE. Na one koji su dali živote, da bi se mi danas mogli zajebavat po internetu i kukat kako nam je teško. Većina nas koji smo na njihovu žalost preživili, uglavnom šutimo. Nekolicina nas ipak nešto pokušava promijeniti pisanjem i apelima, ali nisam više siguran ima li to ikakvog efekta? Ne poštuje se prvi Hrvatski Predsjednik. Ne poštuje se naša vjera i Crkva. Ponovo nam pišu lažnu povijest, koja će kroz par generacija postati istina. Jer nam školstvom i prosvjetom upravljaju oni koji nas mrze. Pa umjesto povjesničara, danas imamo istoričare. Dižu se spomenici četničkim starješinama, dok se Braniteljski ruše i vandaliziraju. Da ironija bude veća, srbi još uvijek kukaju da su ugroženi i hoće svoje pismo. Čirilicu. I to baš u Vukovaru, gradu heroju koji je najviše stradao u Domovinskom ratu. Slučajno? Ni govora. Memorandum SANU 3 se polako provodi a najgore nam tek slijedi. Ništa od ovoga ne bi bilo moguće da je barem jedna vlast rekla: DOSTA VIŠE, NE MOŽE! Ali kako naš dragi tito kaže, "Bitna je stabilna vlada". Slažem se. Još kad bi imala hrvatski predznak, sve bi bilo u redu. GDJE JE GRANICA i postoji li uopće? Apsolutno sve su nam uzeli. Ostavili su nam malo zraka da možemo disati na škrge i to je to. Od 3.1. 2000 i tihog državnog udara, promijenilo se puno vlada. I svaka je bila izdajnička. Osim one Karamarkove koja nikada nije dobila pravu šansu. Jer je za udbaško podzemlje bila previše opasna. Zato smo danas obična kolonija kojom vladaju strani gospodari. Da nema naše nogometne reprezentacije, ne bi ni znao u kojoj zemlji živim? Juga se ponovo stvara ali ovaj put pod okriljem EU. Lukavo i perfidno. Sve je zamotano u celofan i izvanka izgleda prekrasno. A unutra se krije monstruozni plan uništenja hrvatskog bića i identiteta. Pretjerujem? Ni slučajno. Samo više nisam ni slijep, ni gluh da ne kontam što se događa. I srećom nisam jedini. Dovoljna je jedna trula jabuka da pokvari cijelu košaru. Pa nas zato varaju i na izborima, referendumima, prosvjedima....Nisu ni oni od jučer. Udba je to desetljećima trenirala. Danas imamo globalizam. Koji je na izgled humaniji od komunizma ali je dugoročno puno opasniji. Što raditi i kako se oduprijeti, ne znam. Pozivanje na neki otpor je postalo obično sviranje kur*u. Kao društvo smo već odavno u u kroničnoj depresiji i apatiji. Treba nam djelotvoran lijek, ali prije svega konzilij liječnika koji će uspostaviti pravu dijagnozu. Jedan čovjek nije dovoljan. Nama trebaju VOĐE. Treba nam masovni POKRET lišen bilo kakvih osobnih interesa. Sa samo jednom ideologijom. HRVATSKOM! Imamo li takve ljude? Imamo i u to sam 100% siguran. Ali kako sve te mudre glave skupiti a da nam ne promakne koja trula jabuka? To je pitanje za milijun dolara, na koje ni veliki igrači ne znaju odgovor. Mediji su priča za sebe. Gledam danas naslov na jednom opskurnom levom portalu, koji gospodina Orbana opisuje ovim riječima: "Vođa Europske desnice koga ekstremni ljevičari uspoređuju s Hitlerom!?" Da ludilo bude potpuno, pobrinula se u svakom pogledu irelevantna Danijela Dvornik. ONA poziva Hrvate da izađu na ulice zbog Severine (zvane duboko grlo) !? Naime ovoj brižnoj kevi je sud oduzeo malog Acu i vratio ga ćaletu. Čudi me to? Zašto su onda stara tuka u klimaksu i njena nebitna kćer svaki dan u medijima? Slučajno? Ni govora. U Americi je Hollywood postao sinonim za promicanje ideja NWO. Kod nas je ta uloga namijenjena marginalnim likovima od kojih se na silu pokušavaju napraviti zvijezde (celebrities). A većina ih nije u stanju istovremeno hodati i žvakati žvaku. Previše komplicirano za njihov IQ. I onda me pitaju što se živciram? Kako neću? 402 . hrvatska djeteta su ubijena u ratu a da nitko nije odgovarao. Nekima ni ime ne znamo. Ali smo zato svi čuli za slučaj Zec. Jer kao i u titinoj jugi, jedan srpski život vrijedi tisuće hrvatskih. Pobijedili smo u ratu ali za što smo na kraju točno izborili? Ova prelijepa zemlja ne može prosperirati samo iz jednog razloga. Jer je dio populacije izuzetno podkapacitiran i njima je lako manipulirati. Nije lijepo za čuti ali istina se mora reči. Kažu da će izbori biti vrlo neizvjesni i da će netko od kandidata "za prsa" pobijediti. Kad je Ava Karabatić to čula, odmah je otišla povećati sise. Dok cijeli svijet šalje pomoć i izraze sućuti Albaniji (zbog nedavnih potresa), nebeski narod likuje. "Stigla ih je Božja kazna" kažu komšije. Najbolje mi je kad "zveri" spominju ime Gospodinovo. Kad bi se u smrdiji nešto slično desilo i ja bi plakao. Ali od sreće. Nije lijepo ali sam barem iskren. Kako kaže ona stara narodna (u modernoj obradi):"U Šumadiji grob do groba, traži keva čedu svoga. Našla ga je kako spava, Pepsi Cola osvježava"! I da rezimiramo. Pokazalo se još jednom da neprijatelj nikada ne spava. Koliko god je štrajk prosvjetnih radnika počeo sa časnim namjerama, kmeri su ga uspjeli ispolitizirati i još nas više podijeliti. Što činiti? Sanjati, maštati i nadati se. Martin Luther King je rekao " I have a dream", a vremenom se dosta toga toga i ostvarilo. Možda se i nama jednoga dana ostvare snovi? Da više ne pametujem, došli smo do kraja teksta. S obzirom na tematiku, mogao je i trebao biti puno duži. Ali tko bi to onda čitao? Poznato je da prosječan Hrvat ne čita ništa duže od Tweeta. Zato ću kad umrem napisati memoare. I to u nastavcima. Kunem vam se drugom titom i drugaricom Jovankom. "ZA DOMOVINU SPREMNI"

0 notes

msharmony2-blog · 8 years

Text

THE LAST HOUR (Mercy A. Paloma)

Ipinanganak na bulag si Gindy. At tanging ang kanyang ama na lamang ang nagsisilbi nyang mata. Namatay ang kanyang ina mula pa man ng iluwal sya nito. Ngayon, 17 y/old na sya pro hindi prin nya maipagkakaila ang lungkot na nararamdaman nya sa tuwing gigising sya sa umaga, umaasang makita din nya ang itsura ng mundong ginagalawan nya. Mundong itinuturing nyang isang paraiso kahit hindi pa naman nya ito natatanaw kahit kailan. Isang umaga habang parehong nasa hardin ang mag-ama ay masayang inaamoy ni Gindy ang bulaklak na malapit sa kinauupuan nya. "tay! ano po bang bulaklak ito? ang bango kasi." tanong ni Gindy habang patuloy na inaamoy ang bulaklak. "alin? ah yan ba, gumamela yan anak, mabango talaga yan. alam mo mana ka talaga sa inay mo, mahilig sa bulaklak." biglang napatigil si Gindy, naalala nya ang knyang ina. sinisisi nya ang kanyang sarili dahil sa pagkamatay nito. ISANG linggo ang dumaan, muling may naitanong si Gindy sa knyang ama. "tay! maganda po ba sa dagat? ano pong itsura ng alon? pwde ba ko pumunta dun?" "naku anak! mganda ang dagat. pwde kang pumunta dun pro saka na kpg nkakakita kna" "tay nmn e malabong mangyari yun noh." "aba! hindi un malabo anak. malay mo bglang my mangyaring himala at bgla kang mkakita." "himala? tay nman e, pra mo nading sinabi na malabong mangyari yun." "ay! basta anak, magtiwala kalang, malay mo dba?" "oo na ngalang tay!" "teka, kapag mkakita kna baka di mo na ko pansinin." "haha!" "oh bat ka tumawa?" "e ang drama mo po kc e! ntawa ako!" "ay basta Gindy anak, kpag mkakita kana, haharap agad ako sayo at ang unang salitang sasabihin ko ay MAHAL KITA! pra mkita mo sa mata ko na nagsasabi ako ng totoo." "tay naman, ang drama. naniniwala nman ako sayo e." "mas maganda parin yung nakikita mo ako habang sinasabi ko yun sayo para mkita mo din yung ka gwapuhan ko." "haha tatay tlga, mpgbiro." "aba hindi biro yun, gwapo tlga ako. kya nga na inlove sakin nanay mo e dahil gwapo ako." "hay naku tay, oo na ngalang gwapo kana." "aba! napilitan?." "haha" "oh'sya cge panget nlng ako. pasok na tyo sa loob mag gagabi na." "ay! nagtampo? haha gwapo na po kyo tay! lov u !" "bolera." masayang pumasok ang mag ama. at masyang kumain ng hapunan. ilang oras ang lumipas, ay pumasok na si Gindy sa kwarto nito at nahiga na sa kama at tuluyan ng nakatulog. "mahal kita anak, mahal na mahal!" bulong ng kanyang ama na nasa pinto habang unti unting sinasara ito. nagtungo si mang bernard sa labas at naupo malapit sa pinto. pinagmasdan nya ang langit at unti unti ng nakatulog. 5:30 kinaumagahan, ng magising si Gindy. ngunit halos mahimatay sya sa nangyari. di sya mkapaniwalang matanaw ng dlawa nyang mata ang paligid. muli syang pumikit, ngunit nkakakita na tlga sya. halos maiyak si Gindy, isang himala ito. ang makakita sya. "tay?" tumakbo sya sa sala pro wlng tao. "sosorpresahin ko si itay.nakakakita nako."masayang nasambit nito. - "ano yun? alon? yung dagat.. gusto kong makita. maganda daw kasi ito kpag ganitong oras. tama! mamaya ko na sosorpresahin si itay pagbalik ko." wika ni Gindy sa sarili. nasa likod lng ng bahay nila ang dagat kya sa kusina nlng sya dumaan. 20min. syang naglakad bago tuluyang narating ang dagat. "wow! ang ganda! tama nga ako, paraiso nga ang mundo." ang tanging nasambit ni Gindy. pra syang batang naglaro sa dalampasigan. isang oras na ang nakalipas ng maisipang umuwi ni Gindy. "si itay! matutuwa sya kpag malaman nyang nakakakita na ako. ano kaya itsura nya? sbi nya gwapo daw sya. totoo kya?" natawa si GindY habang binitawan ang mga huling salitang iyo. agad syang umuwi, at ng mkarating na sa bahay nila agad nyang tinawag ang kanyang itay. "tay? tay?" tumungo sya sa sala ngunit wla ito. sinubukan nyang buksan ang pinto ng kwarto nya ngunit naalala nya na na lock nya pla ito ng umalis sya knna. kaya di nya ito mabuksan. sunod na inahak ni GIndy ang hardin at doon nya nakita ang kagandahan nito at ng mga bulaklak. sa dakong kanan, ay natanaw nya ang isang upuan na nkatalikod xa knya, pinuntahan nya ito, at doon nya nkita ang isang lalake na medyo may katandaan na. "tay?" nasambit niya sa sarili. "tay! ikaw nga. bat dito ka natulog? malamig dito ah. bka mgkasakit ka." - "ako ba to?" tanong nya sa sarili ng kunin nya ang picture frame sa kamay ng itay nya. "ang cute ko pala nung baby ako. si inay ba tong kumarga skin? ang ganda pla nya tay." "tay? gumising na kayo, nakakakita na po ako. nakita ko na kayo, tama ka, gwapo ka pala. tay gising na!" "tay gumi.......?" biglang napatigil si Gindy sa pgsasalita ng mapansing hindi na humihinga ang knyang ama. "tay?" tawag ulit nito. ngunit hindi ito nagising. doon nya napatunayan na patay na nga tlga ito. biglang tumulo ang luha ni Gindy. "tay naman! gumising kana tay! tay!" niyakap ni Gindy ang ama nya habang wlang tigil sa pgtulo ng kanyang mga luha. - sa kaliwang kamay ni ng kanyang ama, ay may natanaw syang dlawang liham. kinuha ito ni Gindy at unang binasa ang nasa ilalim.

…………… Gindy, anak masaya ako para sayo dahil makakakita kna bukas. lam mo bakit? may nakilala akong isang matandang babae. at alam nyang may anak ako na bulag. sinabi nya sakin pwede daw akong magwish at kinabukasan agad na matutupad ito. pro sabi ng mtanda, oras na matupad ang hiling ko, isang oras nlng ang itatagal ko sa mundo. pro lam mo anak? humiling prin ako na sna mkakita kana. kahit na pagkatapos ng isang oras ay bigla kong lilisanin ang mundo. mahal kita anak, kya ko hiniling yun. mahal kita! yan ang gusto kong sabihin sayo habang tumitingin ka sa mata ko. pra mlaman mong totoo snasabi ko. excited na ako anak, para ngang ayokong matulog e, gusto ko umaga na agad at sulitin ang isang oras na natitira sakin. diba gusto mo pumunta sa dagat? dun tayo pupunta bukas pag gising mo huh? love u anak. LOVE, TATAY

…………… habang binabasa ni Gindy ang liham, ay walang tigil nman sa pagtulo ang kanyang mga luha. halos hindi sya makahinga. may isa pang liham na natitira, at kahit hirap na hirap na sya ay binasa parin nya ito.

…………… GINDY, 6am na anak, pero tulog ka padin. papasok sana ako para gisingin kana pero naka lock ang pinto. kumatok ako pero hindi mo ata ako narinig. alam mo anak, maganda yung dagat ngayon, kung gising kna punta na sana tayo dun. pero tulog kapa e, kya hintayin nlng kita magising. dun lang ako sa hardin mgpapahangin anak, habang hinihintay kitang lumabas ng kwarto mo, excited na ako makita ang reaksyon mo anak, anu kaya una mong sasabihin sakin kapag makita mo ako? ako simple lang sasabihin ko, MAHAL KITA ANAK! mahal na mahal. gising kana kya? nakabukas na kya yung pinto ng kwarto mo? bakit mo pa kasi ni lock, kanina pa sana kita nagising. pero anak, dto lng ako sa hardin, gumising kana.

LOVE TATAY,

…………… Hindi alam ni Gindy ang gagawin, sising sisi sya sa ginawa nya, kung hindi lang sya pumunta sa dagat agad, at kung hindi niya na i lock ang pinto ng kwarto, may posibilidad pa sanang magkasama silA ng knyang ama, sa huling oras nito sa mundo. "I'm sorry! tay... im sorry!!" tanging nasambit ni Gindy sa kanyang ama. habang mahigpit nya itong yakap. "Tay!. im sorry!" ulit pa nito habang walang tigil sa pag iyak. Nais ni Gindy makita ang itsura ng knyang ama, at nakita nga nya ito ngunit itoy isang bangkay na lamang. hindi na muling nagtungo si Gindy sa dagat, dahil sa tuwing magagawi sya dito ay bumubalik ang mapait nyang nakaraan. at muling sinisisi ang sarili sa mga nangyari. PagSIsisi!! ito ang nararamdaman ni Gindy na para sa kanyay habang buhay nyang mararamdaman. ……. -WAKAS-

Read more at: https://www.facebook.com/mercyanquilopaloma/

0 notes