#ljudski

[lifeinbooks]

znaš, veliki je izazov ostati čovek i kad ti kroz život prolaze neljudi.

[pathofpatience]

„Kada bi znao da te na kraju puta čeka nešto

kao nagrada za sva tvoja duga čekanja,

koliko dugo bi čekao?

Da l' bi ljudski nezahvalno il'

bi srce stidom zadrhtalo,

reci mi,

da li bi se više na Allaha oslanjao,

u Njega vjerujući,

Njemu vjerovao?“

[hronicni-introvert]

ja sam milan.. '95 sam godište i ovde će biti sve što mislim i osećam.. ko je anksiozan, oseća se loše, ili je iz nekog razloga depresivan, ovaj blog nije za vas.. ne stidite se da popričate s nekim s kim će vam biti lakše, potražite stručnu pomoć ako vam je to potrebno.. vodite dnevnik kako se osećate ili blog kao ja. još uvek se borim da moje mentalno zdravlje bude ok, ali pretežno nije ok i to je u redu... imam troje prijatelja koje volim: dosta su slični meni, a opet totalno različiti... verovatno će i oni pratiti šta objavljujem i kako se osećam, isto kao i vi... imam odvojeni blog u kojem pišem priče o njima i sebi.. delim ga samo za ljude na mom instagramu, ali ovde će fokus više biti na mene.. volim crnu boju (znam da nije boja i briga me je), sve nijanse sive, belu (isto što i za crnu) i ljubičastu. deo su moje ličnosti više nego što mislite.. volim pisanje, jesen, knjige, kafu, životinje, a posebno mačke.. dosta ljudi me je razočaralo, ali me to nije iznenadilo u svetu okrutnosti koji me okružuje... trudim se da budem srećan i da nađem svoju sreću. trudim se već 7 godina.. osim porodice i prijatelja, ne volim ljude generalno.. volim mala slova, što ne znači da ne znam pravopis i gramatiku.. premda mi se omane kao i svakome, jer ljudski je grešiti.. ljudi su zli i neempatični danas, živim za emociju iako sam spolja hladna fasada koja govori da ju je briga.. i briga me je s godinama... ne volim ljude koji ne gledaju svoja posla, kao radnik kojem smetaju radnici iz druge firme jer se ponaša kao da je ceo parking samo njegov.. trenutno sam na poslu, pa zato to i iznosim. volim da spavam i da blogujem... često poželim da me nema, ali što bi moj otac rekao, bez borbe nema sreće... nismo svi rođeni pod srećnom zvezdom. zašto hronični pesimista ovde? više zbog sarkazma, delimično zbog pesimizma.. dani su mi teški, dani su mi laki i oscilirajući.. trudim se da nađem balans i neki svoj mir. i neću odustati.

p. s verovatno ćete me naći ovde kao hroničnog introverta, jer sam ime promenio..

to je to za sada.

[hipigram]

Jedna od najvećih istina u životu je…da mi apsolutno ne znamo šta je dobro a šta loše po nas…

Bukvalno pojma nemamo gde će nas neki događaj odvesti…

Koliko god delovao loše ili dobro u tom trenutku…

Tek iz budućnosti to možemo znati…

Koliko je samo primera…

Jovan upravo polako šeta od firme do kuće…oko 7km…jer ni u njoj a ni u kući ne može ljudski da se isplače…jer muškarci ne plaču…a jedna od krucijalnih prednosti novembra je da je dan kratak…a noć duga… i po tom mraku se suze mogu mnogo lakše sakriti…pa mu šetnja prija…nakon što su mu saopštili da je mnogo pametan…i vredan…i dobar…ali da će sutra na mesto o kome je maštao… i zbog koga je dušu svoju ispustio volontirajući prethodne tri godine…sutra biti zaposlena ****ćeva sestričina…

Milica upravo puši 70 cigaretu zaredom i trese se nakon što je njen suprug slučajno ostavio telefon kad je otišao u teratanu…i nakon što se sa njegovom ljubavnicom slatko izdopisivala celo jutro…stvarno divna žena…Bože uopšte nije znala da on voli da se mazi…i da je tako posvećen u predigri u poslednje vreme…i da voli da radi ono…i da ima slobodan celi vikend za nju baš kad je njegov stručni kongres u Beču…da l je to stvarno njen muž…kako?…kad nju nije dotakao mesecima…

Stevanu su upravo pukli ligamenti na kolenu…drugi put…za godinu dana…i reprezentacija postaje samo pusti san…i upravo cepa postere košarkaša po svojoj dečačkoj sobi…očajan…i besan…jer je sve izgubljeno…

Ljiljani je upravo profesor tražio da mu…pa znate već šta…ako želi da dobije asistentsko mesto…i upravo sad razmišlja da se naguta lekova…jer je to njen san i život…i ništa nema smisla bez toga…pa na šta je bre ona spucala 10 godina učenja i truda…i kako će sad naći lek za bolest…od koje joj je sestra umrla…

Verovali ili ne…

Niko od njih pojma nema da li je ovo loše što im se dešava zaista loše?

Ili pak dobro?

Ukoliko se Jovan propije…

Milica dobije karcinom pluća od cigareta…

Stevan navuče na dop…

A Ljilja postane kurva…

Onda je definitivno loš…

No…

Ukoliko se okrenu sebi…

I PRETEKNU ovaj teški period pred njima…

UPRKOS verovatnoći I svim obzirima…ostanu jaki…

I usmereni ka suštinskom cilju…

I shvate da život nije što i poljem preći…

Da su nepravde…neprijatnosti i problemi njegov sastavni deo…

Da to nije NIŠTA LIČNO…

I da je to jednostavno tako…za sve…samo nas jako boli kad smo baš mi to u pitanju…i kad su to naši snovi…

Pa se ljutimo i osećamo baksuzima bez ikakvog razloga…

I nastave da plivaju…koliko god ih hvatali grčevi…

Krenu od vrata čvrsto zatvorenih pred nosem…ka nekima koja su se tek odškrinula…

Ko zna?

Možda je sve ovo najbolja stvar koja im se desila u životu…

Možda Jovan nakon par meseci dehidriranja…shvati da u državnoj službi i nema baš neke sreće za pametne…talentovane…vredne

…i ispravne…i smisli način kako da postane preduzetnik…kako da radi ono što želi…na način kako želi…i da bude sam sebi gazda…da stvori mikrosistem u kome se znanje i trud i talenat cene…pa čak i plaćaju…minijaturni ali koji ima potencijal da poraste…i da mu obezbedi sve ono o čemu je maštao…čak i u Srbiji…

Možda Milica shvati nakon inhalacije…da razvod baš i nije toliki smak sveta…da i ona isto tako ima pravo na dugu predigru…vikende na Kopaoniku…i da se prema njoj neko odnosi kao prema Ženi…da ima toliko Posvećenih napolju…van njenog kućnog živog blata…koje ju je usisalo…

Možda Stevan načuje da se slična priča desila Igoru Kokoškovu…prvom neameričkon treneru u NBA-ju…pretalentovanom i divnom čoveku…i od danas počne da iscrtava one zamršene linije na košarkaškoj tabli…uvek za nijansu posvećeniji nego drugi…zbog tog žiganja u kolenu…koje ga podseća na san…

I možda Ljiljana odustane od poniženja…i „lakšeg“ puta…sačuva svoje dostojanstvo…i preda već jedanput te papire za Američku vizu…ionako su je sto puta zvali…i onda pročitamo o njoj za trideset godina…kako je potresno govorila na dodeli Nobelove nagrade…dok se zahvaljivala njoj…zbog koje je sav ovaj trud bio vredan…

Ko zna?

Ako krenu za tim šta žele ODMAH…vrlo verovatno će nagrabusiti…

Ako postave sebi pitanje šta zaslužuju…i šta žele ZAISTA… I ZA CELI ŽIVOT…

Ukoliko budu strpljeni I spašeni…

I ukoliko sebe stave na prvo mesto…

I prihvate uobičajni kontigent Sranja (ovde zaista nema dovoljno dobrog sinonima) koje život nosi…

I shvate da je Uspeh u stvari ne odustati nakon mnogobrojnih Neuspeha…

Da se život uvek svede na to kako Planom B ili C ili Z doći do esencije svoga sna…do onoga što je fundament naših vrednosti…

Da Plan A najčešće nema nikakav značaj…

Onda ništa i nije toliko strašno…

Uostalom…

Ko je i rekao da je lako?

Nijednom organizmu na planeti nije…

Mi se baš i nismo usrećili sa ovim velikim mozgovima koji stalno svašta nešto žele…

Ali možemo zato da upregnemo čitav njihov potencijal ne za Kuknjavu kako je teško…već za Kreaciju kako da nam postane dobro…

A tu je samo Nebo granica…

Stoga…

„Ko zna zašto je to dobro“…je zaista uvek istinita tvrdnja…

Jer je budućnost uvek otvorena…

I zavisi od nas…

A mi u njoj uvek imamo sebe…

Pa nek pljušti kol’ko hoće po nama…

Iskisnuti i nije toliko strašno ako ste na pravom putu…

Uostalom…

Pa kog biste žanra voleli da je film sniman po vašem životu?

Neka limunada…

Španska serija…

Dosadna dubioza…

Ljubić…

Pornić…

Ili možda naučna fantastika…

Avantura…

Dobar triler…

Ili čak Epski spektakl…

Možda ste tek na početku filma…

Kakav je to film bez dobrog zapleta?

I kako da se vežete za glavnog junaka ako mu sve ide od ruke?

Kako da vidite od čega je satkan?

I koje su mu tajne moći?

Sačekajte da vidite rasplet…

Ili ga stvorite…

Ogromna je sreća…

Da uprkos tome što vrlo često ne utičemo na scenografiju…vremenske prilike na setu…ambijent…atmosferu I sporedne likove…

Ipak niko drugi nije scenarista…

Već Mi…

Dr. Vladimir Djuric

[peaceoffmindd]

Medina

“Prvi put sam u Medinu došao u akšam.

Drugi put u zoru.

Treći put opet u akšam.

Ibret je to doba.

To je vrijeme kad se gasi dan i noć poprima svoje prve obrise.

Sjenke počinju da puze po čoškovima.

Vrijeme kada se smiruju svi ljudski napori za ovim svijetom i niz kičmu polahko klizi strah od nepoznatog.

Kažu da će i Sudnji dan biti u akšam.

Akšam je kraj i početak.

Kraj za čovjeka,a početak za insana.

Tada se u srcu javlja žudnja da se raskinu dunjalučki lanci i da se pobjegne iz zatvora što ga tijelom zovemo.

Tada se steru sofre ašika kojima po svu noć gori u prsima.

Za ašika noć je dan,a dan mrkla noć.

Jedino u Medini nema noći.

Tamo je svanuo dan od kada je Devletlija odlučio da mu ona bude dom.

I nece se smrknuti sve do Kijameta.”

[apactwiththedevill]

Primjetili smo da nešto nije u redu kada se desi onaj najgori mogući scenarij. Vrtimo iznova u glavi scene i tražimo gdje je pošlo po krivu. Nije to preko noći moguće. Nije moguće odjednom.

Nakon stotinu pregledanih scenarija zamjerili smo one sitnice. Neke situacije koje su bile glasan zov u pomoć, no izgleda da je sve dotad bila puka tišina u gomili buke. Nismo primjetili da nešto nije u redu dok nismo vidjeli ono što nitko ne bi htio.

Znate... Blilo bi u redu nekada i zastati. Odustati od stvari za kojima jurimo kao da su zadnje. U redu je odustati od bilo čega što te guši jer nitko ne želi na kraju da se desi ono što nitko ni ne naslućuje. U redu je odustati i ne, to ne znači poraz.

Primjetili smo da nešto nije u redu tek kada se desio onaj najgori mogući scenarij. Vidjeli smo svaku ispruženu ruku i čuli smo svaki vapaj, no nažalost prekasno.

Priznajmo si poraz. Ljudski kolektivni poraz u kojem smo zaboravili na vrijeme. Zaboravili smo i ono malo slobodnog vremena što je ostalo, mariti za nama drage ljude koji vode svoje male bitke i nitko ih ne upita kako su proveli dan i jesu li umorni od čega. Zaboravili smo da se smijemo, da ispratimo mobitel iz ruke, da pričamo s roditeljima, djecom ili partnerom. Zaboravili smo masu toga i doživjeli poraz koji si ne želimo priznati.

[malodusnost]

Nepripadanje

Ne pripadaš nikom I da li je to ono što te tišti Kada imaš želju za hirom kad raširene ruke zovu bilo čiji zagrljaj a obrazi su zaprljani stidom Ne pripadaš nikom Ti si svoja misao u toku dana Na kraju jednačine ostavljena sa zbirom Niko te ne poništava i niko te ne stvara Na ponoćnicama ti sebe ponekad nazoveš krivom Ne pripadaš nikom Šta da te definiše osim okeana samoće Posle kojeg tvoje noge stoje u plitkom Tišina te obavije preko ramena nijedna reč nije dovoljna pa se izjasniš krikom Ne pripadaš nikom Sastavljaš se i ponekad se rasparaš po šavu Prepustiš se noći pa se stopiš s njenom slikom Htela bi da odeš ali paralizovana si u mestu Pa se vratiš sebi kao nekom bliskom Ne pripadaš nikom Tvoja šara ne uklapa se u ljudski šablon Tvoja pesma učinila se vrlo tihom kao reka puna mleka ti si miran tok I uvek sebe na kraju poistovetiš sa stihom

[dane-zaboravim]

Nebrojeno je puta izustio hinjeno "oprostite". Ljudski je mozak zaista nevjerojatan, mislio je, možeš reći "oprostite" i pritom misliti "odjebite". Ako nisu nepouzdani ili jasno ocrtani kao luđaci i propalice, likovi iz romana, filmova i igara uvijek bivaju shvaćeni doslovno, ukupnošću svojih riječi i djela. Pa ipak, stvarni, obični, pristojni i u pravilu pošteni ljudi svakodnevno pribjegavaju jedinstveno programiranim postavkama koje ti dopuštaju da kažeš jedno, a pritom misliš ili čak radiš nešto sasvim drugo.

Sutra, i sutra, i sutra, Gabrielle Zevin

[jelenajt]

onaj ko to u sebi nema, ne može da razume. ljudski je i to razumeti

[shekyspeare]

"Noćas dižem ruke Tebi, doveći da mi snagu daš, da ne ostanem umorom umorna, nego da se duša u visine vine, od tereta dunjaluka slobodna. Dovim da mi duša iskrena ostane u svakom nijjetu koji je slijedila. Dovim da pred Tvojom milošću svaka tegoba izblijedi i svaki zulum ljudski da bez snage ostane."

-E. H. "Sejda"

[mariacallous]

Through the stories of three people who lived through the 1995 genocide, the documentary ‘Disturbed Earth’ looks at how the past still exerts a powerful influence over everyday life in Srebrenica today.

A haunting image of a truck carrying coffins with recently-exhumed remains of people killed during the 1995 massacres of Bosniaks from Srebrenica takes the audience back to the 20th anniversary of the genocide. 

At the very start of the documentary ‘Disturbed Earth’, the viewer gets an introduction to the ritual handover of some of the victims’ remains to their families.

But the film, a collaboration between Kumjan Novakova from North Macedonia and Guillermo Carreras-Candi from Spain, also shows the stories of Srecko, Mirza and Nejra, three people who lived through the 1995 massacres and still live in the Srebrenica area, doing their daily chores, caring for their domestic animals, chopping wood and preparing food.

During the war, Srecko was conscripted into the Bosnian Serb Army. He now lives with his family on a hill above Srebrenica.

Mirza lives close to the Srebrenica Memorial Centre in the small village of Potocari. He survived the July 1995 massacres by hiking across the mountains for days to reach safety in Tuzla. 

Nejra, 85, lost her husband and sons in the genocide. She still lives off the land in the Srebrenica area.

Novakova said that she and Carreras-Candi made the film over a seven-year-period, visiting Srebrenica at least four to five times a year. “We didn’t record much of the time. We were just hanging out. We lived with those people and those families. Then when the situation was open to film, we filmed,” she explained.

The work with Mirza and Srecko took much longer than with Nejra, she said: “We clicked with her [Nejra] very quickly and for the last two years we have been recording only with her. The first two years with Srecko, we didn’t turn on the camera at all. With Mirza, the situation was a bit reversed, he wanted to be filmed and talk because he needed to.”

Although the film depicts the everyday world of Srebrenica today, the environment with its abandoned spaces and the interviews with the genocide survivors manage to convey a feeling of the past. 

“Layer by layer, we tried to materialise the collective pain in the landscape, the space and the town,” said Novakova, who is also the co-founder of the Pravo Ljudski human rights documentary film festival in Sarajevo. 

‘A struggle against sensationalism’

The film uses various sources of material, including the archives of the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, ICTY. Novakova and Carreras-Candi went through transcripts of witness statements, material from forensic investigations, photographs, videos, audio material and legal documents.

This led them to come up with the title ‘Disturbed Earth’, which refers to ground on which human intervention is apparent, giving a reason to start excavation work in search of a potential mass grave.

The film uses archive material from the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia, ICTY which was used in various court cases related to Srebrenica, original footage and interviews with the main characters, and a poetic personal narrative written by the film-makers which appears on screen every few minutes in English or Bosnian.

As they made the film, Novakova and Carreras-Candi slowly realised the intricacy of the relationships between past, present and future in Srebrenica, as in many other places in the Balkans.

Novakova said that the relationship between film-makers and their protagonists is also always complex.

“The thought that you enter someone’s life and affect it is very heavy for anyone who is not into sensationalism, and our film-making is a struggle against sensationalist cinema,” she explained.

“This was one of the main reasons why we stayed for more than five years in Srebrenica only to learn and to film: we had to give time to the relationships with the protagonists to develop to such an extent so the film became a communal film, a film by all of us in some way,” she said.

Weariness with the past

After winning the Grand Prize at the 14th edition of the DMZ Docs documentary festival in South Korea, ‘Disturbed Earth’ qualified for the preliminary selection for the 2023 Oscars in the feature-length documentary film category. Although it did not get shortlisted, Novakova welcomed the recognition for her independent, non-commercial film.

She said that in Bosnia and Herzegovina, she sees a lot of resentment in society towards work engaging in a critical relationship with the country’s wartime past, however.

“There is a weariness to it because the narrative of the war is still present as if it had been two years ago and not 30,” she said.

“Not only do the dominant nationalistic narratives serve a one-way reading of the past, but also the wider public becomes overwhelmed by the never-ending process of dealing with the past and often refuses to engage with any kind of content that is somehow related to the past,” she added.

She said that some younger people in their mid-twenties even “refuse to discuss the war at all”.

“That is why all projects that involve the public in processes [of dealing with the past] are very important because the presence of such a discourse that there’s been enough talking about the war and let’s turn to the future is impossible.

There is no future without a past,” she argued.

She said she believes that art, cinema and independent cultural initiatives are crucial to these processes of critical engagement with the past in order for nationalistic narratives to be discarded for good.

“Pasts are immortal, and our responsibility is to critically engage with them to make space for stories and collective traumas that were silenced. It is our responsibility as filmmakers and artists to find ways to hear the silenced pasts, to find ways to propose new interpretations of the past,” she said.

[poeticlicense12345]

BES ČULA I PRAŠTANJE

Moji učenici, svoje neodgovornosti ili prestupe najčešće pravdaju rečima „da svi tako rade“.Ja pokušavam da im objasnim da je u ljudskoj prirodi (ne govorim o onima za koje se epitet „ljudski“ vezuje samo zbog biološke pripadnosti vrsti) da se trudi da bude bolji od drugih ili, bar, bolji od sebe. Ovo poslednje im objasnim činjenicom da svi imamo neku svoju tamnu stranu, svoju senku, koju bi trebalo da osvetlimo. Tamnom stranom smatram i potrebu da nekom vratimo „milo za drago“. Tek sad, dok pišem, shvatam ironiju da se lepe i nežne reči (milo i drago) koriste u značenju uzvratiti, na isti način, na zlo koje nam je učinjeno.

Naš „prozor u svet“, Vikipedija kaže, otprilike, da je osveta svesno činjenje štete drugom kao reakciju na „štetni čin“, stvarni ili percipiran. Osoba koja se sveti, motivisana je sopstvenim shvatanjem pravde ili osećajem besa ili tuge zbog nečega što joj je učinjeno. Ona osvetu doživljava kao , neku vrstu, uspostavljanja ravnoteže („zločin“ i „kazna“) u ljudskim odnosima. Uvek mi je bila krajnje problematična i nerazumljiva ljudska potreba da se na naneseni bol odgovori nanošenjem bola. Da li ono što smatramo nepravdom, da ne kažem grublje, prema nama, manje boli ako je uzvratimo onome koga smatramo krivcem? Da li osveta zaceljuje rane ili se one još više „inficiraju“? Mislim da je „žeđ“ za osvetom neutoljena „žeđ“ : što je više „gasimo“ sveteći se, sve smo „žedniji“.Zavaravamo se, sugerišući sebi, da uništavamo zlo (ili ono što smatramo njenim ovaploćenjem), a ne vidimo da, na taj način, postajemo deo onoga protiv čega se borimo.Ako se zagledamo u sebe, iskreno, možda ćemo naći objašnjenje za bes koji osećamo prema nekome zbog „štetnog čina“ prema nama. Možda ćemo, nerado, priznati sebi da nam je ta osoba bila važna, pa je njena „izdaja“ izazvala buru u nama.Želja da je kaznimo jača je od svih racionalnih razloga da to ne učinimo. Možda ćemo, ipak, shvatiti da je osoba, koja nam je nanela nepravdu, zaista loša, ali ta nepravda neće biti manja ako i mi postanemo loši. Ni na čijoj nesreći ne možemo graditi sreću- stara je mudrost.

U Bibliji, u Starom zavetu, jedno od Mojsijevih „pravila“ je: život za život, oko za oko, zub za zub... Nisam sigurna da dobro citiram, ali je suština u tome da je opravdano uraditi ono što je nama urađeno. Znamo, iz života,kuda vodi pridržavanje tog pravila. Hrist, kao što znamo propoveda, za razliku od Mojsija, praštanje umesto osvete: ko tebe kamenom, ti njega hlebom. Impresionirana sam ljudskošću i plemenitošću ovih reči. Budi čovek- opraštaj gorima od sebe!

Oproštaj je, u stvari,najgora kazna onima kojima se želimo osvetiti. Dodala bih da je veća kazna ignorisati nekoga, nego „smišljati“ osvetu za njega i tako mu davati „mesto“ u svom životu. Negde sam pročitala duhovito zapažanje da je najbolje ne biti zlopamtilo, jer dok mi smišljamo osvetu i posvetimo život „pravljenju strategije“ za „obračun“, osoba kojoj se svetimo živi i zabavlja se. Divni primer „čojstva“( i junaštva) je ličnost iz naše narodne poezije, Banović Strahinja, koji je svojim viteštvom,opraštanjem nevernoj ženi, nadrastao svoje doba. Naravno, uvek je lakše na zlo odgovoriti na isti način. To je instinktivna reakcija, kao kad vas neko udari sama ruka ili noga „pođu“ da uzvrate. Mnogo je teže zaustaviti se i odgovoriti oproštajem. Teže, ali časnije i lepše. Svidećemo se sebi zbog toga.

Ima još nešto- kažu postoji neka „kosmička pravda“.Svako dobije po zasluzi. Biblija kaže da je Bog taj koji se sveti, a ne mi : Osveta je moja, ja ću je vratiti!

text author: Tanja Petrović Krivokapić

[ana-anci]

Neka bude vedro tvoje nebo,

neka bude blistav i nepomućen ljupki osmeh tvoj,

neka te Bog blagoslovi za trenutak blazenstva i sreće,

što si ih podarila drugom, usamljenom, zahvalnom srcu!

Bože dragi! Čitav jedan trenutak blazenstva!

Pa zar to nije dovoljno čak i za ceo ljudski vek?

Bele noći - F. M. Dostojevski

[blackkmoonlight]

2022. pozdrav 🤍//

Zahvalnost za 2022. što me vratila staroj meni,

što me naučila da sebi budem na prvom mestu,

što mi je pokazala koga treba da ostavim u njoj,

a koga treba da povedem sa sobom u 2023.

Zahvalnost za lepe trenutke, ali i one manje lepe,

za divne ljude,

ali i one koji su mi pokazali da zaista postoje ljudski ološi,

za lepe zalaske sunca, tople zagrljaje,

duge kafe i razgovore, a najviše zahvalnosti

što smo svi tu, što smo živi i zdravi.

Jako sam srećna što sam otvorila oči za mnoge stvari,

a isto tako otvorila srce za prave ljude.

Ponosna sam na sebe šta sam uradila u 2022.,

šta sam prošla i kako sam se ponašala,

kako sam podnela kako su se neke stvari odvile,

zahvalna Bogu na ukazanom putu,

na ukazanim pravim odlukama,

na vraćanju na pravi put.

Hvala ti 2022. godino,

bila si turbulentna,

završila sam sa nekim poglavljima svog života,

naučila da živim na drugačiji način,

upoznala sebe još više,

zagrlila ljude još jače,

smejala se slobodnije i glasnije,

bila si lekcija,

ali si na kraju bila zaista lepa.

Pozdrav i pamtimo se.

🤍🍀.

—

[seooptimizacija]

Sadržaj web mjesta

Sadržaj web mjesta i dalje je glavni

Dakle, razvili ste web stranicu za svoju malu tvrtku. Ima čist dizajn i jednostavan izgled, naglašen estetski ugodnom grafikom. Vaš web dizajner osigurao je da bude dostupan svim korisnicima interneta. Bez obzira koji preglednik ili razlučivost zaslona koriste. Dok pregledavate konačni proizvod, shvaćate kako će vašim potencijalnim klijentima i kupcima biti lako doći do svih stranica vaše web stranice. Možda mislite da je vaša web stranica dovršena - ali nije. Zapravo, web stranica nikada ne bi trebala biti potpuna. Činjenica je da tražilice kao što je Google daju stranicama koje se često ažuriraju viši rang u rezultatima pretraživanja. Koji je najbolji način za redovito ažuriranje vaše web stranice? Odgovor je sadržaj! Posjetitelji ne dolaze na vašu web stranicu kako bi joj se divili, dolaze tražeći informacije. To je sadržaj koji ih dovodi tamo. To je sadržaj koji uvjerava posjetitelje da označe vašu web stranicu i to je sadržaj koji ih mami da se vrate. Ne samo da ljudski korisnici vole dobar sadržaj, nego i tražilice. Zapravo, jednostavno ne mogu indeksirati dovoljno vašeg teksta - vole te stvari! Dakle, zašto ne biste svojim posjetiteljima i tražilicama dali točno ono što žele? Najlakši način da to postignete je redovitim dodavanjem članaka koji su relevantni za temu vaše web stranice.Pretvorite izglede u prodaju Ako vaša web stranica sadrži dovoljno informativnog sadržaja, vaši potencijalni klijenti/kupci će vas smatrati stručnjakom u svom području. Oni će vidjeti vašu web stranicu kao odličan resurs i najvjerojatnije odabrati vašu tvrtku za poslovanje. Dobar sadržaj pretvara izglede u prodaju. Tako je to jednostavno.Postignite najbolji položaj u tražilici Ako uključite puno relevantnog sadržaja na svoje web mjesto, tražilice će također smatrati vaše web mjesto važnim resursom. A zauzvrat će vam dati viši položaj za sve ključne riječi koje pokušavate ciljati. Ako biste dodavali članak svaki tjedan ili mjesec, tražilice će vidjeti da se vaša web stranica često ažurira i indeksirati više vašeg sadržaja. Nakon nekoliko mjeseci trebali biste početi primjećivati stalan porast prometa tražilice na svim stranicama vaše web stranice.Primajte prirodne veze - sadržaj web mjesta Ako stvarno želite da tražilice znaju da je vaša web stranica važna, morate natjerati druge web stranice da se povežu s vašim poslom. Ako nudite visokokvalitetne informativne članke, druge će se web stranice prirodno povezati s vama jer je vaš sadržaj vrijedan posjetiteljima drugih web stranica. Najbolje vrste veza za primanje su jednosmjerne, a ne recipročne. Bez plaćanja drugim web stranicama, dodavanje dobrog sadržaja otprilike je jedini način da ih navedete da se povežu s vama.Dobivanje dobrog sadržaja Nitko ne zna više o vašoj industriji od vas samih. Uostalom, ti si stručnjak, zar ne? Dakle, vjerojatno je najbolje da sami napišete nekoliko članaka. Ne brinite ako nemate najbolje vještine pisanja jer uvijek možete nagovoriti nekoga da revidira vaš članak umjesto vas. Postoji mnogo slobodnih pisaca dostupnih za iznajmljivanje preko interneta. Također možete zamoliti svog voditelja ureda da pregleda vaš članak ili čak angažirati studenta s lokalnog sveučilišta na temelju ugovora. Ako nemate vremena ili se ne osjećate ugodno u pisanju vlastitog sadržaja, na internetu postoje stotine web-mjesta za sindiciranje članaka koja vam omogućuju korištenje njihovih članaka na vašem web-mjestu. Članci su besplatni za vas, ali postoji kvaka - morate dati poveznicu natrag na autorovo web mjesto. Ova se poveznica obično nalazi na dnu članka u biografiji autora. Da biste pronašli neke dobre stranice, samo pretražite "imenik članaka" na Googleu. Međutim, postoji nedostatak korištenja sadržaja drugog autora. Google i tražilice općenito daju veću težinu izvornim pisanim radovima. Dakle, pisanje originalnog članka je najbolje, ali dodavanje tuđeg članka na vašu web stranicu i dalje će dodati vrijednost u očima ljudi i tražilica. Ako želite originalne članke, ali ih ne želite pisati, postoji mnogo slobodnih pisaca dostupnih za iznajmljivanje na internetu. Zapošljavanje njihove usluge za pisanje članka pristojne veličine koštalo bi vas oko 50 eura. Samo pretražite Google.Zaključak - sadržaj web mjesta Ključ je staviti se u kožu posjetitelja vaše web stranice. Da ste željeli poslovati sa svojom tvrtkom, koje bi vas informacije zanimale i privukle? Morate uzeti u obzir svoju ciljanu publiku i njihove demografske podatke. A zatim utvrditi koje su njihove potrebe. Većina ljudi pretpostavlja da će cool, blistavo, privlačno web mjesto stvoriti posao. To nije potpuno točno – ljudima morate dati ono što žele – informacije! Stoga je sigurno pretpostaviti da je sadržaj još uvijek kralj kada je u pitanju web dizajn. Read the full article

[gospocki]

Tvoj um daje nadu da ljudski rod ipak nije otišao dođavola. Nadam se da ću nekada imati priliku da te upoznam.

Ne znam kako i čime sam zaslužio... Hvala ♥️