#intervencija Nato

[balkanin]

Dizdarević: NATO mora intervenisati ako Dodik stvori vojsku RS-a!

Dizdarević: NATO mora intervenisati ako Dodik stvori vojsku RS-a!

Amerika i Rusija se dobacuju preko EU! Ovo je ruska operacija! Nema mnogih kako Dodik kaže, ima samo Rusija, Srbija i RS! U pitanju je ruska operacija! Za Amerikance je Dejton spomenik uspjeha i neće ga ukidati! NATO može intervenisati, ako se stvori vojska RS-a! Dodik ne može ostati, jer postaje kontraproduktivan Rusima i Vučiću! NATO će zatvoriti granicu na Drini ako bude morao da dođe! Imamo…

[mentalnahigijena]

Vlada u Stockholmu reagirala je brzo i s velikim publicitetom: krajem prošle sedmice je na otok Gotland u Baltičkom moru poslala veći broj oklopnih vozila i od tada ulicama patroliraju vojnici. Razmještanje ruskih jedinica na granice prema Ukrajini posljednjih dana je glavna tema svjetskih medija. Ali činjenica da su tri broda Ruske mornarice iz Sjevernog mora kroz tjesnac Veliki Belt u Danskoj ušla u Baltičko more prošla je skoro nezapaženo. Ali, ne i u susjednim skandinavskim zemljama. Njihove vlade su sve nervoznije zbog širenja ruskih vojnih manevara, piše Deutsche Welle. Švedska Vlada u Stockholmu reagirala je brzo i s velikim publicitetom: krajem prošle sedmice je na otok Gotland u Baltičkom moru poslala veći broj oklopnih vozila i od tada ulicama patroliraju vojnici. Na Gotlandu, koji je samo oko 350 kilometara zračne linije udaljen od ruske eksklave Kalinjingrad, živi oko 60.000 ljudi. Naročito u pitoresknom lučkom gradu Visby, glavnom mjestu na otoku, vojska dominira gradskom slikom. Odgovorni u glavnom gradu Švedske pred sobom imaju sljedeći najgori mogući scenarij: Rusija bi narednih dana ili sedmica mogla ne samo pružiti pipke prema Ukrajini nego i prema baltičkim zemljama Estoniji, Letoniji i Litvi i tako se opasno približiti Švedskoj. Švedska nije članica NATO-a, ali tijesno sarađuje s tim vojnim savezom. Od kada je Rusija anektirala ukrajinski poluotok Krim 2014. Stockholm je ponovo pojačao odbranu. 2017. Švedska je ponovo uvela obavezni vojni rok. Finska Sa svojom 1.300 kilometara dugom granicom s Rusijom Finska joj je blizu kao nijedna druga evropska zemlja. Ni Finska nije članica NATO-a. Slično kao i u Švedskoj, nema potrebne većinske podrške za pristup zapadnom vojnom savezu. S obzirom na to da je vlada u Helsinkiju dugo smatrana pragmatičnom u odnosima s Moskvom, sada se više ne može sakriti rast nepovjerenja. Dugi niz godina u političkim programima stoji opcija pristupanja NATO-u, ali najjasniji znak odvraćanja Finske od Rusije bio je u decembru prošle godine. Premijerka Sanna Marin okončala je dugogodišnji spor oko nabavke novih borbenih zrakoplova i naručila 64 najmodernija aviona F-35 od firme Lockheed Martin iz Sjedinjenih Država. Posao vrijedan 8.4 milijarde eura. Nakon što je Rusija krajem decembra zahtijevala da nijedna nova zemlja ne smije pristupiti NATO savezu, Marin je napravila još jedan korak. Početkom januara je u jednom televizijskom intervjuu uputila poruku Moskvi: „Nećemo dozvoliti da nas ucjenjuju." Danska Vlada u Kopenhagenu u odnosu s Moskvom u ovom trenutku slijedi dvostruku strategiju. S jedne strane je isto kao i Švedska pojačala svoju vojnu prisutnost u Baltičkom moru. Naime, u Baltik je poslala jednu fregatu, veći broj borbenih zrakoplova F-15 i oko 200 vojnika. Danska je jedna od osnivačica NATO-a, i samim tim je ta intervencija pod vrhovnim zapovjedništvom vojnog saveza. Osim toga, Danska je odlučila podržati Ukrajinu s oko 22 milijuna eura. Od travnja 2014. ukrajinske vojne snage ratuju na istoku zemlje protiv separatista koje podržava Rusija. Mirovni plan, koji je dogovoren uz posredovanje Njemačke i Francuske je na ledu. Nakon posjeta istočno-ukrajinskoj konfliktnoj regiji, ministar vanjskih poslova Jeppe Kofod izrazio je zabrinutost zbog kibernetičkih napada na internetske stranice ukrajinske vlade. Norveška Kao još jedna od osnivačica NATO-a, Norveška je od 1949. njegov sastavni dio i nalazi se na vanjskim granicama na sjeveru. Odbrambena politika igra vrlo veliku ulogu u samopouzdanju te zemlje. Oko 8.000 mladih muškaraca i žena godišnje odsluži obvezni vojni rok. Norveška s Rusijom dijeli oko 200 kilometara dugu granicu, a obje zemlje su pri tom konkurentice kada se radi o sferi utjecaja na Arktiku. Ovo je još jedan od razloga zašto se ovih dana ulažu napori da se pokaže vojna spremnost. Vlada u Oslu je tek nedavno sklopila novi vojni sporazum s SAD-om, prema kojem Norvežani Amerikancima, u slučaju rata, dozvoljavaju pristup u četiri svoje vojne baze. Treba također napomenuti da će se na norveškom teritoriju u martu i aprilu održati jedna od najvećih vojnih vježbi NATO-a od kraja Hladnog rata: „Cold Response" (Hladni odgovor). Sudjelovat će 35.000 vojnika iz 28 članica NATO-a, ali i drugih partnerskih zemalja. Vlada u Oslu je pored ruskih vojnih manevara također zabrinuta i zbog ruskih hakerskih napada. U jednom intervjuu je norveški premijer Jonas Gahr Store izjavio da hakeri koje podržava Rusija imaju na nišanu najvažnije norveške institucije poput parlamenta i vlade, prenosi Index.hr.

[balkantimes]

Tramp kao prekretnica u svetskoj politici?

Džozef Naj

Trampova pojava može se pokazati kao prekretnica u istoriji. Od novembarskih izbora zavisi u kojoj meri će on uspeti da trajno i nepovratno promeni svet

Kako Sjedinjene Države ulaze u završnu fazu predsedničke izborne kampanje 2020. godine, i kako nijedna partijska konvencija za nominaciju ne sadrži puno rasprave o spoljnoj politici, očigledno je da će se borba između predsednika Donalda Trampa i Džoa Bajdena uglavnom voditi na terenu unutrašnjih pitanja. Međutim, dugoročno gledano, istoričari će se pitati da li je Trampovo predsednikovanje bilo velika prekretnica u ulozi Amerike u svetu, ili samo manja istorijska nezgoda.

U ovoj fazi, odgovor na to pitanje je nepoznat, jer ne znamo da li će Tramp biti reizabran. Moja knjiga Da li je moral bitan? ocenjuje 14 predsednika od 1945. godine i Trampu daje formalnu ocenu „nedovoljan“, ali za sada se nalazi u donjem kvartalu.

Predsednici koji se nalaze u gornjem kvartalu, poput Frenklina D. Ruzvelta, uvideli su greške američkog izolacionizma 1930-ih i stvorili liberalni međunarodni poredak nakon 1945. Prekretnica su bile posleratne odluke Harija S. Trumana koje su dovele do trajnih savezništava koja traju do danas. SAD su uložile velika sredstva u Maršalov plan 1948, stvorile NATO 1949. i predvodile koaliciju Ujedinjenih nacija koja se borila u Koreji 1950. Tokom 1960-ih, za vreme administracije Dvajta D. Ajzenhauera, SAD su potpisale novi bezbednosni ugovor sa Japanom.

PREKRETNICA ILI NE? Godinama su Amerikanci imali duboke razlike – među sobom i sa drugim zemljama – oko vojnih intervencija u zemljama u razvoju, poput Vijetnama i Iraka. Ali liberalni institucionalni poredak je i dalje uživao široku podršku sve do izbora 2016. godine, kada je Tramp postao prvi nominovani predsednički kandidat velike stranke koji se ostrvio na isti. Tramp je takođe bio skeptičan po pitanju spoljnih intervencija, i premda je povećavao budžet za odbranu, silu je relativno retko upotrebljavao.

Trampov antiintervencionizam je relativno popularan, ali njegova uska, transakciona definicija američkih interesa, i njegov skepticizam u vezi savezništava i multilateralnih institucija ne održava mišljenje većine. Još od 1974. godine, Čikaški savet za globalne poslove ispituje javnost o tome da li bi Amerika trebalo da aktivno učestvuje u svetskim poslovima ili da se istih kloni. Otprilike trećina američke javnosti bila je dosledno izolacionistička, dostižući najviši nivo od 41 odsto 2014. godine. Međutim, suprotno uobičajenom mišljenju, 64 odsto ispitanih je favorizovalo aktivno učešće do izbora 2016. godine, a taj broj je porastao na 70 odsto do 2018.

Neposredno pre nego što je Tramp stupio na dužnost, Martin Vulf iz Fajnenšel tajmsa opisao je trenutak kao „kraj ekonomskog razdoblja – od strane Zapada predvođene globalizacije – i geopolitičkog, posthladnoratovskog ‘unipolarnog trenutka’ globanog poretka predvođenog od strane SAD“. U tom slučaju, Tramp se može pokazati kao prekretnica u američkoj i svetskoj istoriji, posebno ako bude ponovo izabran. Njegove izborne parole se uglavnom odnose na unutrašnju politiku, ali njegova politika bi mogla imati transformišući efekat na međunarodnom planu.

PREKRETNICA ILI NEZGODA? Trenutna debata oko Trampa oživljava jedno dugogodišnje pitanje: da li su glavni istorijski ishodi proizvod izbora političkih lidera ili su oni uglavnom rezultat socijalnih i ekonomskih sila koje se nalaze van bilo čije kontrole? Ponekad se istorija čini kao uzburkana reka čiji je tok oblikovan padavinama i topografijom, a lideri su jednostavno mravi koji se drže za deblo koje nosi rečni tok. Po mom mišljenju, oni su više poput splavara na brzacima koji pokušavaju da upravljaju i koji se odbijaju od stena, poveremeno se prevrćući i ponekad uspevajući da se usmere do željenog odredišta.

Na primer, Ruzvelt nije mogao da uvede Sjedinjene Države u Drugi svetski rat sve do japanskog napada na Perl Harbor, ali njegovo moralizatorsko oblikovanje pretnje koju je predstavljao Hitler, i njegove pripreme za suočavanje sa tom pretnjom su se pokazali presudnim. Nakon Drugog svetskog rata, američki odgovor na sovjetske ambicije bi možda bio potpuno drugačiji da se Henri Volas (koji je bio smenjen sa pozicije kandidata za Ruzveltovog potpredsednika na izborima 1944. godine), a ne Truman, nalazio na mestu predsednika. Nakon izbora 1952. godine, izolacionistička administracija Roberta Tafta ili asertivno predsednikovanje Daglasa Makartura možda bi poremetili relativno glatku konsolidaciju Trumanove strategije obuzdavanja koju je preuzeo Ajzenhauer.

Izvor

[prijedor24]

NATO vidi BiH kao buduću članicu, Biden pomoći ćemo

Činjenica da su šefovi država i vlada članica NATO-a jučer usvojili dokument u kojem su jasno pokazali da BiH u budućnosti vide kao svoju članicu te da su nam spremni pomoći na tom putu, od velike je važnosti za našu zemlju. U domaćoj javnosti jučer se dosta govorilo o ovom dokumentu, ali s jednog drugog aspekta. Naime, u fokusu pažnje bila je intervencija Hrvatske, a koja se odnosi na to da se u…

[hisakulturepivka]

Zeleni odtis 8. – 24. junij 2021 sodelujoči Urška Alič, Mina Fina, Mia Paller, Miha Perne, Marko Šajn, Jaka Vatovec Zeleni odtis je nova izvedba večletnega projekta PIVKA 45°40′49.63″N 14°11′46.98″E (2015–2021), ki se ukvarja z globalnimi družbenimi problemi v lokalnem okolju in vključuje grafično delavnico ter razstavo nastalih del. Osrednja tema letošnje izvedbe projekta je raziskovanje različnih možnosti zmanjševanja ogljičnega odtisa, s posebnim poudarkom na dobrodejnih učinkih gozda. Udeleženci delavnice so tematiko spoznali skozi obisk Gozdne hiše in Gozdne učne poti na Mašunu ter predavanje, ki so ga pripravile umetnostna kritičarka in sociologinja kulture Urška Jurman, vizualna umetnica Polonca Lovšin in filozofinja Mateja Kurir. Na likovni ravni so tematiko obravnavali skozi grafično tehniko sitotiska na les in naknadno intervencijo v odtis (vrezovanje, pirografija, risba, kolaž s furnirjem), pri čemer sitotisk, najbolj »industrijska« grafična tehnika, predstavlja ogljični odtis kot posledico tehnološkega razvoja človeške družbe, intervencija pa človekovo pomoč pri zmanjševanju tega odtisa. Udeleženci so pripravili grafično predlogo, na kateri so predvideli, kaj bo odtis in kaj intervencija. Nato so predlogo odtisnili v določeni zeleni barvi na leseno ploščo velikosti 40 x 50 cm in odtis nadgradili z izbrano intervencijo. Nastalo je 6 grafik, ki so odtisnjene v 6-ih izvodih, vsak izvod pa je z naknadno intervencijo spremenjen v original. Katalog projekta je narejen iz skic, pri čemer so odtisi predstavljeni na navadnem papirju, intervencije na paus papirju, oba skupaj pa predstavljata grafiko kot celoto. Projekt sofinancirata Ministrstvo za kulturo RS in Občina Pivka.

[superbmakerzombie]

NATO ODLUČNO PROTIV VOJNE INTERVENCIJE U SJEVERNOJ KOREJI 'Uporaba vojne sile imala bi razorne posljedice'

NATO ODLUČNO PROTIV VOJNE INTERVENCIJE U SJEVERNOJ KOREJI 'Uporaba vojne sile imala bi razorne posljedice'

Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg je u petak u Bruxellesu upozorio da bi vojna intervencija u Sjevernoj Koreji imala “razarajuće posljedice”, u razgovoru za AFP u sjedištu Saveza. “Uporaba vojne sile bi imala razorne posljedice, mislim da to nitko ne želi”, rekao je Stoltenberg na pitanje o ratnoj retorici američkog predsjednika Donalda Trumpa u vezi sjevernokorejske krize. “Sjedinjene Države…

[znamobaportal]

http://www.znamo.ba/na-danasnji-dan-zapocela-vojna-intervencija-nato-u-bih/

Na današnji dan započela vojna intervencija NATO-a u BiH

Operacija Namjerna sila (eng.:Operation Deliberate Force) je bila vojna intervencija međunarodne zajednice sa NATO savezom i SAD-om na čelu koja je imala za cilj da onemogući vojni arsenal Srba u ratu u Bosni i Hercegovini, a koji su prijetili i/ili napadali UN-ove ” sigurnosne zone ” u BiH. Operacija je počela oko 2:00 sata 30. augusta 1995. godine i završila se 20. septembra 1995. godine, a uključila je oko 400 aviona i 5000 ljudi iz 15 zemalja svijeta. Tokom operacije izvršeno je 3.515 letova protiv 338 ciljeva. Avioni koji su učestvovali u operaciji su letjeli iz vojne baze u Italiji i sa američkog nosača aviona Theodore Roosevelt. 68% bombi korištenih u operaciji su bile tipa ”precizno navođene municije”.

Srpski zračno odbrambeni sistem koji se sastojao od aviona i PAT postrojenja je učinio operaciju opasnim poduhvatom. 30. augusta 1995. godine francuski Mirage 2000 borbeni avion je oboren od strane srpskog protivavionskog topa. Ipak operacija je bila efikasna i time da je dovela Srbe za pregovarački sto.

[dokazatiindukcijom]

Ovo su dani kad se Belgijanci spremaju za pohod na poslednja  ostrvca  arhipelaga prolećnih državnih praznika, koji počinje Uskršnjim ponedeljkom (ne treba naglašavati da su svi vikendi ovde neradni) , zatim se najčešće „spaja“ sa preostalim danima u nedelji posle Uskrsa, da bi se ubrzo stiglo do novog neradnog dana, Uskrsa+40 dana, tj. Spasovdana, pri čemu je dan pre njega, četvrtak,  isto tako neradan, da bi se svetkovina završila Uskrsom+50, tj. Duhovskim ponedeljkom. Ovi dani su po defaultu neradni. Specijalno, radnici Univerziteta u Gentu slave Dan univerziteta koji se praznuje trećeg ili četvrtog petka u martu, što se ove godine desilo 24. marta. Ubeđivao sam sebe da to akademski građani ove pitome flandrijske varoši saosećaju sa žrtvama NATO humanitarne intervencije.

I u ovim danima, kad se Belgijanci spremaju za Spasovdan i Pedesetnicu, razmišljam o devojci koja je pre samo osamnaest godina, možda baš na današnji dan, sedela nad raskupusanom matematičkom zbirkom i maštala o tome da postane matematičarka. O jednoj Sanji.

Možda bi sada mlatila ogromne pare  analizirajući rizik u nekoj stranoj banci. Možda bi napustila studije matematike videvši sve te matematičke  drvoseče kako se neobjašnjivo dobro snalaze kroz vrleti bolonjske šume. Možda bismo se sretali na matematičkim konferencijama po belom svetu, možda bismo tad  ozlojeđeni pričali o bivšim poslovima u Srbiji ispijajući bezukusnu crnu tekućinu tokom pauza za kafu. Možda bismo se kao kolege sretali i u Novom Sadu, u Sonji,  ili negde na Spensu, u nekoj stidljivoj bašti pod lipom, uz domaću kafu i medovaču u Nublu, šetajući kraj Dunava i  posmatrajući  paralelnu promenadu sa druge strane reke kojom je, kažu hroničari tih vremena, šetao i veliki Rene Dekart; prolazeći ispod novosadskih mostova,  Žeželjevog, gde Dunav sasvim ne-vojvođanski savija ka sremskom Podunavlju, pa Varadinskog čija bi nas rešetkasta konstrukcija možda podsetila na neki stereometrijski problem, i na kraju onog impozantnog, mog omiljenog Mosta Slobode. Možda bi ona tad citirala neku Andrićevu misao o mostovima, možda bi pričala o rezultatima svojih istraživanja ili o dostignućima koji su njeni učenici ili studenti postigli na nekom matematičkom takmičenju. Možda, da nije mrtva već 18 godina.

Mislim na Sanju Milenković, mladu matematičarku iz šumadijske varošice Varvarin, koja je te 1999. godine  imala samo 15 godina. Talenat za matematiku pokazala je još u osnovnoj školi, gde se uspešno takmičila iz matematike, ali i fizike i hemije. Sa lakoćom je septembra 1998. godine upisala beogradsku Matematičku gimnaziju.

I dok je mala Sanja prolazila kraj Balkanske ulice, ulice  koja je balkanski simbolično smerovima podeljena na dve suprotstavljene frakcije, od čega se jedna penje od Železničke stanice a druga spušta sa Terazija i koje se spajaju, odnosno razdvajaju, a kako bi drugačije, nego Narodnim frontom, ulicom u kojoj je, uprkos večito nervoznim vozačima, psovanju na raskrsnicama i ciganskom orkestru što kraj porodilišta čeka neispavane mladiće iscepanih košulja, mir uspela da nađe zgrada Matematičke, Holbruk je sve češće dolazio u Beograd. Pobuna na Kosovu pretvorila se u rat, a osim jeseni, u Srbiju je stigao i strah od vazdušnih napada.

Zgrada Matematičke je u poređenju sa arhitekturom ostatka ulice delovala povučeno i nenametljivo, valjda kao i većina matematičara. Vidim Sanju kako mrzovoljno uči, uporedno se pripremajući za takmičenja, testove i pismene zadatke (što je u Matematičkoj maltene jedno te isto). Vidim je kako bdi nad zbirkom koja zacelo ne može biti Veneova jer se sećam da je opšte mesto svih nas wannabe matematičara bilo ignorisanje Veneovih zbirki, smatrali smo ih previše seljačkim,  „maksericama“ u svetu zbirki zadataka iz matematike.  Vidim je kako tu zbirku stavlja u školsku torbu dok na televizoru pre crtanog u 7 ujutru ide nezaobilazna Volimo te otadžbino naša pa onda izveštaj iz Rambujea, nakon čega odlazi u školu. Vidim je kako, dok su joj misli jesenje i obremenjene strahovima težih od jesenjih,  nevoljno  vežba za opštinsko takmičenje kada pregovori u Rambujeu propadaju, nakon čega ubrzo kreće vazdušna kampanja NATO-a, humanitarna i milosrdna.

Okružno takmičenje za osnovce nije se održalo te godine; sećam se da je moja ushićenost odlaskom u Šid na to takmičenje ostala da leži u našem podrumu adaptiranom da bude sklonište; verujem da je slično bilo i sa Sanjinom takmičarskom karijerom te godine.

Otišla je iz Beograda u rodni Varvarin. I dalje je sanjala da bude matemaričarka, pokušavala je da reši one silne matematičke boleštine koje su beogradski profesori ostavljali nerešene tokom predavanja.

Nakon par pokušaja uspostave kakvog-takvog oblika nastave, od toga se brzo odustalo jer je NATO civile štitio i u toku dana. I dalje sam premlad da bih shvatio te suptilne metode zaštite  civila i danju i noću rušenjem legitimnih vojnih mostova (do maja već su srušena sva tri mosta u Novom Sadu), zgrada legitimne vojne televizije, legitimnih vojnih  bolnica, masakriranjem legitimnih vojnih pijačara u po bela dana, gađanjem legitimnog vojnog međunarodnog voza, ubijanjem nebrojeno mnogo legitimnih vojnih  civila (u daljem tekstu: LVC-ova).  Još mi je teže da ustvrdim  još suptilniju metodu zaštite albanske civila gađanjem kolone albanskih LVC-ova kod Đakovice, sredinom aprila 1999.

Upravo tokom aktivnog sprečavanja humanitarne katastrofe na Kosovu, dogodila se većina ratnih zločina za koje će  se kasnije teretiti srpski državni, vojni i policijski vrh. Upravo tokom aktivnog sprečavanja humanitarne katastrofe na Kosovu, ta humanitarna katastrofa se i dogodila, ili, ako ćemo je, protivno svim moralnim načelima, nacionalizovati, dogodile su se dve, u jednoj su stotine hiljada albanskih izbeglica brutalno isterane  iz kuća i oterane ka Albaniji i Makedoniji u jednoj od najsramnijih epizoda novije srpske istorije, u drugoj je stotine hiljada srpskih i drugih nealbanskih izbeglica zauvek napustilo južnu pokrajinu, dobijajući eufemizam „raseljeno lice“  kao jedinu pomoć od matične države.

Bombardovanje nije jenjavalo; naprotiv. Prolazio je Uskrs, prolazio je i Spasovdan, a bombarderi su leteli visoko iznad Srbije, štiteći albanske civile svojim kasetnim bombama i krstarećim raketama. Poslovično neslaganje među Srbima iščezlo je, ustupajući mesto inatu, pa je čak i Milošević prestao da bude ono što je bio – brutalni autokrata, vlastohlepac i čovek odgovoran za brojna zla, već je postao simbol otpora lekovitom tretiranju LVC-ova kasetnim bombama.

Svega nekoliko dana pre nego što će dotični Milošević dati zeleno svetlo svojim posilnima da potpišu kapitulaciju (tzv. pobedu na Miloševićevom srpskom ), 30. maja, 1999. u Varvarinu je sve vrvelo od ljudi. Bila je to nedelja Pedesetnice, pijačni dan, meštani su se spremali za liturgiju. Navikli smo  na povremene zvuke sirena i u toku dana, na fijuke krstarećih raketa, na udaljene detonacije. Sanja se spremala da ide na pijacu. Izlazeći iz kuće, rekla je majci da ne brine, da NATO neće dirati njihovo malo mesto. Ni ona nije mogla da ustvrdi tu suptilnu, neshvatljivu vezu koja postoji između njihovog nezgrapnog mosta na Velikoj Moravi, dobijenog od Nemaca u okviru ratnih reparacija, i zaštite civila na Kosovu. Pre toga, Varvarin nije imao gotovo nikakve veze sa ratom „dole“, osim što je jedan policijac početkom godine poginuo u borbi sa teroristima. Ali to je informacija koja temeljnim humanitarcima neće promaći; srpski policajac koji je koračao preko mosta koji je ionako bio dovoljno ružan da ga je merak bilo zaštititi albanske civile.

Kada se u Varvarinu začuo znak za vazdušnu opasnost (neprekidan zavijajući zvuk, 60 sekundi), Sanja (LVC) se sa dve drugarice (LVC’ i LVC’’) našla na mostu preko Morave. Brzo su čuli i potmuli bas aviona visoko na prolećnom nebu. Projektil je pogodio most kada su  LVC, LVC’ i LVC’’ bili na njegovoj sredini.

Sve tri devojke su se ubrzo našle u Moravi; LVC’ i LVC’’ sa povredama, zajedno sa brojnim povređenim LVC-ovima koji su tog pijačnog dana prolazili mostom. LVC je, bez povreda, pokušala da pomogne drugaricama da stignu do obale kada su se avioni vratili da još jednom zaštite albanske civile. Ubrzo je čitava konstrukcija mosta smrvljena pala u Moravu, a jedan geler je pokosio Sanju. I dalje je bila svesna kad su ljudi pokušavali da joj pomognu. Osim što su bili u šoku, meštani koji su izbegli zaštitu albanskih civila plašili su  se novog naleta aviona (tzv. NATO indukcija) pa su sa obale nekoliko trenutaka paralisano  gledali u davljenike. Najzad je stigla pomoć i ljudi su nekako izbavljeni iz vode.

Dom zdravlja je bio svega nekoliko stotina metara od mesta zaštite civila, ali sa krive strane Morave, pa su sanitetska vozila za pomoć Sanji i drugim LVC-ovima usmeravana ka Kruševcu udaljenom tridesetak kilometara. Nesrećna Sanja je izdahnula u ambulantnim kolima.

Tom prilikom je ubijeno 10 i ranjeno 17 ljudi. Dve godine kasnije, kada sam Sanjinu sliku video iznad katedre dok sam u Matematičkoj bio na pripremama za takmičenje, porodice žrtava i oni koji su bombardovanje preživeli, uz pomoć i logistiku jedne antiratne organizacije iz Berlina, tužili su državu Nemačku za ratni zločin. Nakon sudskog procesa koji je trajao duže od decenije, Ustavni sud Nemačke je presudio da je tužba neosnovana jer je, naravno, intervencija NATO bila u skladu sa Ženevskom konvencijom.

Sasvim u skladu sa ovom aksiomom dela se i u Srbiji. Nakon veličanstvene pobede nakon koje su Kosovo napustili vojnici i policajci, a svega dve nedelje pre petooktobarskih promena, 14 tadašnjih glavešina zapadnoevropskih zemalja sud u Srbiji osudio je na višegodišnje zatvorske kazne. Uprkos kontinuitetu (ili možda baš zbog njega) koji se u nekim elementima nije prekidao od devedesetih do današnjih dana, a čemu je doprineo ponovni dolazak na vlast ljudi koji su vlast bili i devedesetih, danas su mnogi od tih prvostepeno osuđenih zločinaca redovni gosti srpskih vlasti, govore na predizbornim mitinzima, putuju po Srbiji, valjda da vide da li smo 18 godina nakon zaštite albanskih civila, sanirali sve njene posledice.

Mnogo je dece poginulo u ratovima devedesetih; stotine i hiljade. Stotine i hiljade ljudi je osuđeno. Pokatkad samo neposredni izvršioci, ređe nalogodavci, a inspiratori najređe. Međutim, za Sanjino ubistvo niko neće odgovarati. I to je zaista jezivo, frustrirajuće i neizmerno tužno što, osim nekakve religijske predstave o nebeskoj pravdi koju je svako od verujućih uobličio u jedinstveni sinkretizam, spajajući veru, folklor, psihologiju i strah od smrti, zemaljske pravde nema za žrtve ove humanitarne intervencije.

Međutim, njihovi dželati, neosuđeni ratni zločinci, slobodni su da svoje pseudopacifističke stavove svakodnevno iznose, što preko ispiranja mozga žrtvama koje postaju beskompromisni i iracionalni autošovinisti, što putem već tradicionalnog izvoza demokratije najsavremenijim avionskim prevozom uz „nismo hteli jebiga“ polisu samoosiguranja nakon što neka bomba slučajno stigne u bolnicu, školu ili već neku drugu legitimnu vojnu metu.

I kako čovek da ne bude frustriran? Pogotovu čovek koji je bio prinuđen da celo proleće provede u skloništu. Čovek koji je, šredingerovski dualno, bio zbir živog i mrtvog sebe dok je, pod sirenama, išao od tačke A do tačke B. Čovek koji zna da zločini prema građanima Srbije te 1999. nikad neće biti istraženi niti njihovi počinioci ikada procesuirani.

Dešavalo mi se nekoliko puta da, i sam žrtva devetestih, prilikom razgovora sa nekim iz nekadašnje nam zajedničke domovine, sa još jednom žrtvom, osetim potrebu da kažem žao mi je. I izgovarao sam to. Tri reči koje nemaju političku težinu, jer ja nisam političar, nemaju takoreći nikakvu težinu, ali ipak su jedno malo „epsilon“ koje doprinosi kalkulaciji a čitava matematička analiza pomirenja priča je o tim epsilonima.

A što se tiče očekivanja od onih „drugih“, stranaca nepolitičara koji tih devedesetih nisu sedeli na buretu baruta, više od jednog iskrenog žao mi je , jednoj odocneloj izjavi saučešća, (ja sam do sada čuo dve žao mi je   poruke stranaca, i  na tome im se zahvaljujem), nažalost ne možemo očekivati.

A o strancima političarima, evrofanatičnim i zapadnoevropskim bigotima, uverenim u nepogrešivost „svetskog policajca“ zaista je teško pričati bez mučnine u želucu. Pričati o nekakvim evropskim vrednostima, dok u Belgiji stotine ulica nose ime onog kasapa Kongoanaca a u jednoj drugoj evropskoj zemlji slave dan masovnog proterivanja četvrt miliona Srba, dok nam drže imbecilne radionice o pomirenju smatrajući nas balkanskim divljacima kojima bez posredovanja jednog civilizovanog nema pomirenja, zaista je nemoguće bez jedne bolne i otrežnjujuće mučnine dvostrukih aršina.

I može jedan zapadnoevropski bigot satima koristiti  suptilne NATO sofizme u odbrani svojih tj. njihovih stavova, može se danima raspravljati sa jednim balkanskim divljakom koji ne shvata blagotvorno dejstvo bombi na sopstveno spasanje, a ne zna da, gestikulirajući, na rukama drži telo još žive petnaestogodišnje matematičarke. Onog trena kad taj zapadnoevropski bigot, koristeći NATO indukciju, i pored svih argumenata u raspravi, i pored svih žrtava koje traže oprost, vrati svoje avione da se  kao tog juna 1999. još jednom stušte  nad Varvarin, petnaestogodišnja devojčica na njegovim rukama će izdahnuti.

[mentalnahigijena]

Svima je jasno da je SPC organizator i onaj tko provodi ovo političko zlo u Crnoj Gori! U toku je zasjedanje Hrvatskoga sabora. Iznošenje stajališta Kluba zastupnika Domovinskog pokreta iznio je zastupnik Ante Prkačin koji je rekao da će govoriti o "nasilju nad logikom, zdravim razumumom i povijesnim činjenicama". Prvo se osvrnuo na aktualni popis stanovništva koji je, kako kaže Prkačin, čisto nasilje nad zdravim razumom, a onda nakon toga "i na onom prije 18 godina poptpisanom ugovoru po premijeru Račanu sa Srpskom pravoslavnom crkvom". "Ja sam zapravo želio govoriti o nečemu drugom. Želio sam govoriti o marginalizaciji ili podcjenjivanju Hrvatskog sabora. Ja tako doživljavam činjenicu da je prošli tjedan u službenoj, državnoj posjeti Republici Hrvatskoj bio predsjednik nama susjedne djelomično prijateljske Crne Gore. Djelomično - u dijelu Mile Đukanovića. Mislim da je ovaj Sabor trebao dobiti nekakvo izvješće da znamo barem okvirno o čemu se tokom  susreta razgovaralo jer imao ovdje ljudi koji ponešto znaju i o Crnoj Gori i  o ratu", rekao je Prkačin. Možda se mogla otvoriti rasprava pa da i mi damo neki savjet ili prijedlog. Crna Gora je na ivici rata. Nemojte se zavaravati pričama. Stanje je jednako kao '90. i '91. godine, a taj rat i problem se lako prelije u susjednu BiH. Vidite li da je promijenjena retorika Milorada Dodika koji postaje bahat. On nije bahat bez pokrića. Za razliku od bošnjačko-muslimanskih čelnika koji su često bahati bez imalo pokrića, Milorad Dodik je sasvim druga vrsta političara. Dakle, ako ne uslijedi pravodobna i prava reakcija po pitanju Crne Gore, rat je za očekivati", objasnio je. "Očekivati akciju Međunarodne zajednice u vidu intervencija NATO snaga je u ovom trenutnu nerealno. Tu mora reagirati Hrvatska. Mi možemo, bez imalo rizika, mudrom politikom napraviti veliku stvar za relaksaciju stanja u Crnoj Gori. Svima je jasno da je organizator i onaj tko provodi ovo političko zlo u Crnoj Gori -Srpska pravoslavna crkva"!. "Moramo podhitno proglasiti ništetnim onaj izdajničko-luđački ugovor koji je Račan potpisao, a nakon toga treba obustaviti popis stanovništva, jer on je takav da pogoduje SPC-u. Kad spomenete Hrvatsku pravoslavnu crkvu to nastane trešnja kao da vas je netko 'u struju uključio'.  Odmah se pojavi izvjesni Savo Štrbac i sl. i pričaju o ustaškoj državi i Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi za Pavelića. Gospodo draga, temelj za stvaranje Hrvatske pravoslavne crkve nije NDH nego je temelj više od 13 stoljeća u povijesti. Hoćemo li mi prestati piti vodu i udisati zrak zato što je on udisan za vrijeme NDH?!", upitao je Prkačin.

[mentalnahigijena]

Dešavanja u noći između 4. i 5. Septembra, policijska intervencija na Cetinju i dopremanje vojnim helikopterom  patrijarha crkve Srbije Prvoslava  i mitropolita crkve Srbije Jovana M., u neđelju ujutro u Cetinjskom Crnogorske Pravoslavne Crkve manastiru radi "ustoličenja", još uvijek su misterija u pojedinim segmentima. Verzije trenutnog premijera Zdravka tradicionalno su konfuzne i upitne vjerodostojnosti, ne podudaraju se uvijek sa onim što iznosi trenutni potpredsjednik vlade Dritan, a dovoljno se sjetiti "molotovljevog koktela" pa da prema svemu dosad saopštenom javnost mora imati dozu rezerve. Ono što se zasad čini izvjesnim, a trenutni premijer je nagovijestio da bi danas-śutra to mogao (morao, pošto je to javno obećao na Press konferenciji) da objelodani, jeste protivljenje ministra unutrašnjih poslova Sergeja i direktora Uprave policije Zorana ustoličenju u Cetinjskom Crnogorske Pravoslavne Crkve manastiru. Navodno, posrijedi je obavještajac (Glavna obaveštajna uprava- Центральное Разведывательное Управление) koji je imao bliske odnose sa pokojnim mitropolitom crkve Srbije a u još čvršćim je vezama sa njegovim nasljednikom Jovana M. ? U dramatičnoj operaciji ustoličenja, koja je svojom političkom težinom uveliko nadilazila važnost, agent GRU je, prema saznanjima, odigrao jednu od ključnih uloga? Ako je takav scenario do prije godinu izgledao nemoguć u Crnoj Gori, članici NATO, od dolaska Dejana Vukšića na čelo ANB to ni izbliza nije tako. Aferu sa otkrivanjem identiteta nekoliko zapadnih obavještajaca i još nekoliko brljotina teško da je iko zaista prihvatio kao posljedicu neuhodanosti nove garniture na čelu ANB. Ukoliko se dokaže da je pripadnik GRU umiješao prste u crkveno-političku intronizaciju Jovana Micovića biće to još jedan dokaz da je crnogorski bezbjednosni sektor alarmantno kompromitovan. Praktično nema medija i iole obaviještenog izvora koji nije saglasan da su Sekulović i Brđanin, suočeni sa dramatičnim procjenama o mogućnosti sukoba na Cetinju i njihovom prelivanju na druga mjesta u Crnoj Gori, bili izričito protiv pokušaja transporta sveštenika Crkve Srbije i brojnih gostiju u Prijestonicu Kako je intronizacija Jovana Micovića obavljena poznato je, a sa dosta sigurnosti može se zaključiti da su svoj trenutak iskoristili pojedini Brđaninovi niže rangirani saradnici, navodno bliski DF, koji su prihvatili rizik transporta štićenih ličnosti do Cetinjskom Crnogorske Pravoslavne Crkve manastir, uprkos okolnostima koje nalažu da se na takav potez i ne pomišlja! Dobro obaviješteni izvori međutim, tvrde da je u toj burnoj noći, pored crnogorskih policijskih i bezbjednosnih struktura, te podrazumijevajuće logistike srbijanske BIA, koja nije uspjela da ostane tajna do kraja više nego značajnu rolu imao i jedan visoko rangirani pripadnik GRU (ime poznato redakciji), zaposlen u Ambasadi Rusije u Crnoj Gori!? Navodno, posrijedi je obavještajac (Glavna obaveštajna uprava- Центральное Разведывательное Управление) koji je imao bliske odnose sa pokojnim mitropolitom, a u još čvršćim je vezama sa njegovim nasljednikom? U dramatičnoj operaciji ustoličenja, koja je svojom političkom težinom uveliko nadilazila važnost tog čina, agent GRU je, prema saznanjima odigrao jednu od ključnih uloga? Ako je takav scenario do prije godinu izgledao nemoguć u Crnoj Gori, članici NATO, od dolaska Dejana Vukšića na čelo ANB to ni izbliza nije tako. Aferu sa otkrivanjem identiteta nekoliko zapadnih obavještajaca i još nekoliko brljotina teško da je iko zaista prihvatio kao posljedicu neuhodanosti nove garniture na čelu ANB. Ukoliko se dokaže da je pripadnik GRU umiješao prste u crkveno-političku intronizaciju Jovana Micovića, biće to još jedan dokaz da je crnogorski bezbjednosni sektor alarmantno kompromitovan. Antena M

[mentalnahigijena]

EU i NATO da sagledaju sve činjenice nasilne intronizacije Miodrag Vlahović i Aleksandar Saša Zeković, poslije konsultacije sa članovima Inicijativnog odbora za osnivanje CHO - Crnogorskog Helsinškog Odbora za ljudska prava, koji je u postupku formiranja, obavještavaju, kako su rekli, crnogorsku i širu javnost o nekim bitnim detaljima događaja na Cetinju, povodom nasilne desantne intronizacije poglavara Crkve Srbije u Cetinjskom manastiru. Njihovo reagovanje prenosimo u cjelosti: 1. Policija Crne Gore je nezakonito i nesrazmjerno upotrijebila određena sredstva prinude prema demonstrantima koji su se na Cetinju usprotivili politici asimilacije, nacional-šovinizma i mržnje, negiranja i potiranja nacionalnog identiteta Crnogoraca i ugrožavanja sekularnog karaktera našeg društva i naše države; 2. Policija Crne Gore je bez osnova i povoda i uglavnom bez prethodnog upozorenja upotrijebila sredstva prinude prema građanima koji su koristili nesporno pravo na mirni protest; 3. Gumeni meci, kojima su gađani demonstranti na Cetinju, ne predstavljaju zakonito sredstvo prinude. Nekoliko građana je povrijeđeno njegovom nezakonitom, nepotrebnom i nesavjesnom upotrebom. Upučujemo poziv svima koji su povrijeđeni gumenim mecima da zatraže ljekarsku pomoć i pribave medicinsku dokumentaciju; 4. Konstatujemo da je predsjednik Vlade Crne Gore eksperte angažovane u Savjetu za građansku kontrolu rada policije nazvao “osobama koje vole da drame”,nipodaštavajući njihovo ocjene o postupanju Policije, koje su dužni da daju na osnovu Zakona o unutrašnjim poslovima. Takav odnos predsjednika Vlade je nedoličan i nedopustiv; 5. Već sada je apsolutno jasno i nesporno je da je upotreba hemijskih sredstava bila prećerana i neselektivna. Upotrijebljena količina hemijskih sredstava je višestruko nesrazmjerna - pa je, samim tim, u potpunosti kompromitovana legitimnost najvećeg broja sprovedenih policijskih intervencija; 6. Monitori ljudskih prava registrovali su da su službenici Policije nakon intervencije na Studentskom trgu na Cetinju sakupljali ispaljene patrone hemijskog sredstva CS - kako bi prikrili stvarnu količinu ispaljenog suzavca na toj lokaciji. O tome postoje foto i video zapisi koji u potpunosti kompromituju te postupke Policije; 7. Prema standardima svih demokratskih policija, hemijska sredstva se upotrebljavaju prema većim grupama osoba kada one narušavaju javni red i mir u većem obimu i nasilno. Na desetina snimaka i fotografija građana i medija nesporno potvrđuju da je Policija Crne Gore upotrijebila hemijska sredstva prema građanima koji su mirno demonstrirali, prema manjim grupama građana, a čak i direktno protiv jednog ili dva pojedinca koji je nijesu ugrožavali, tj. čije ponašanje ni na koji na način ne može da opravdava upotrebu ovog sredstva prinude. I o tome postoje zapisi; 8. Posebno je značajno podvući da Policija Crne Gore nije građanima ponudila razumno vrijeme, pa čak i potrebnu pomoć ili usmjerenja, da bezbjedno napušte okupljanje i lokaciju na kojoj je došlo do narušavanja javnog reda i mira, prije nego što su upotrijebljena sredstva prinude u prećeranom obimu; Monitori CHO registruju da je značajan broj građana starije dobi povrijeđen upravo zbog ovog propusta i nemara policije. Na dvorskom trgu na Cetinju, Policija je koristila neadekvatan megafon, nedovoljne jačine. Čim je izdala upozorenje koje niko nije mogao ni da čuje, ne čekajući da oni koji žele napušte skup počela je nesrazmjerna upotreba prinude. 9. Posebno ukazujemo na pitanje uništene imovine građana. Policija je, nesenzibilisanim i neprofesionalnim pristupom, nepotrebno oštetila i uništila na desetine automobila i kamione u vlasništvu građana; 10. Konačno - i u cijeloj situaciji od posebnog značaja i sa neizbježnim političkim i krivično-pravnim posljedicama: da bi Policija Crne Gore uopšte intervenisala, predsjednik Vlade (Z.K.) je Policiji Crne Gore nametnuo/podmetnuo tešku i opasnu manipulaciju. Umjesto nadležne Uprave policije ili MUP, oglasio se Kabinet predsjednika Vlade koji je izmislio da je na Policiju Crne Gore bačen “molotovljev koktel” na Dvorskom trgu. Ukoliko je zaista bačen na toj lokaciji logična su pitanja: đe je snimak o tome, đe su svjedoci, a posebno kada je i đe je tačno bačena ta naprava, đe je gašeno, i tako dalje. Odgovornost onoga ko je medijima dostavio takvu “informaciju”, a koja je ključni pokušaj opravdanja i legitimizacije akcije Policije, je posebni dio problema i mora biti ispitana jasno i do kraja, jer predstavlja opravdanje za intervenciju Policije prema mirbim demonstrantima. Nasilna i desantna intronizacija mitropolita Srpske Crkve otvara i pitanje (ponovne) političke zloupotrebe Vojske Crne Gore. Korišćenje vojnih resursa za postizanje političkih i stranačkih ciljeva je nelegalno i nedopustivo i predstavlja drastičnu politizaciju i rušenje principa sekularnosti države Crne Gore. Ministarka odbrane (O.I.) snosi ličnu političku i krivično-pravnu odgovornost jer je zloupotrijebila državne resurse i time narušila neutralnost naše vojske, koja pripada našoj državi i našim građanima, a ne partijama i koalicijama na vlasti, čime je povjerenje građana u Vojsku Crne Gore ozbiljno narušeno. Posebni kompleks pitanja i problema je vezan za učešče srpskih vojnih, policijskih i paravojnih formacija i naoružanih ljudi u cijeloj aktivnosti. Slike i snimci ispred Cetinjskog manastira jasno pokazuju da učešće svih pomenutih. Odakle oni u Crnoj Gori i na Cetinju? Ko je to odobrio i ko je to dozvolio? Odgovornost ministra unutrašnjih poslova (S.S.) i drugih nadležnih je neizbježna i u ovom slučaju. Izražavamo naše poštovanje i divljenje prema onim pripadnicima Policije Crne Gore i Vojske Crne Gore koji su odbili da učestvuju u ovim nečasnim rabotama i da prebacuju, na način koji liči samo okupatorskim snagama - srpske svještenike u Cetinjski manastir. Pozivamo međunarodnu zajednicu, a posebno naše prijatelje i partnere iz NATO i EU zemalja da sagledaju sve okolnosti i sve relevantne detalje dešavanja povodom nasilne desantne intronizacije poglavara Crkve Srbije u Crnoj Gori i da se prema tome jasno odrede. Crna Gora je zajednička domovina svih njenih građana. Svi smo zajedno, svi smo ravnopravni i svi smo svoji na svome u Crnoj Gori. Apsolutno je neprihvatljivo da se bilo ko u našoj zemlji degradira, marginalizuje, odbacuje, maltretira i ponižava, da mu se uskraćuju ljudska prava i slobode. Iako su u posljednjim zbivanjima Crnogorke i Crnogorci bili prvi na udaru, sasvim je jasno da je sve ovo napad na cijelu Crnu Goru, na sve njene narode i manjine, na sve građane koji vrijednost zajedničkog života i međusobnog poštovanje čuvaju od pošasti, mržnje, destrukcije i zločina koje sa sobom nosi nacional-šovinistička i hegemonistička velikosrpska politika, kojoj su promoteri i izvršioci u Crnoj Gori Crkva Srbije i aktuelna Vlada Crne Gore. Građanski protest na Cetinju i u Crnoj Gori ostaće ubilježen u našoj istoriji svijetlim slovima, a postupanje svih pomenutih prema našim građanima, njihove nezakonite odluke i udari na dostojanstvo, čast i slobodu Crne Gore će stići zaslužena kazna- ocjenjuje se u reagovanju Vlahovića i Zekovića.

[balkantimes]

Izraelska uloga u Haftarovom ratu u Libiji

Uprkos apelima Ujedinjenih naroda i međunarodnih humanitarnih organizacija da se nasilje u Libiji zaustavi, makar privremeno, dok traje pandemija korona virusa, građanski rat u toj sjevernoafričkoj zemlji nastavlja se istim tempom.akon napada prošlog ponedjeljka najmanje dva miliona ljudi u Tripoliju i okolnim gradovima ostalo je bez opskrbe vodom, a sada na zapadu libijske prijestonice traju žestoke borbe.

Sukob između dvije strane raplamsali su međunarodna intervencija i konstantno opskrbljivanje oružjem, čime se krše sankcije Ujedinjenih naroda i embargo na dovoženje oružja u zemlju.

Na jednoj strani sukoba su međunarodno priznata Vlada nacionalnog jedinstva (GNA) sa sjedištem u Tripoliju, koju vodi 60-godišnji Fayez al-Sarraj, arhitekt po profesiji. GNA uživa podršku Turske i Katara, koji su i njihovi glavni opskrbljivači oružjem i vojnicima.

Bliskost Haftara s CIA-om

Turska je Libiji poslala i bespilotne letjelice, od kojih su neke domaće proizvodnje, napravljene uz korištenje starih izraelskih bespilotnih letjelica, dok su neke proizvedene u Izraelu i prodane Azerbejdžanu, turskom savezniku.

Uz to, Turska regrutira stotine sirijskih vojnika koji se prebacuju u Libiju, kao plaćenici koji pomažu GNA.

Na drugoj strani sukoba su snage generala Khalife Haftara, koje kontroliraju istok zemlje s najvažnijim lučkim gradom Benghazijem. Haftar, kome je 67 godina, zapovijeda Libijskom nacionalnom armijom (LNA).

Haftar, koji ima američko državljanstvo, poznat je po bliskosti s CIA-om tokom egzila za vrijeme vladavine Muammara Gaddafija. Nije čudno što Haftar uživa podršku administracije američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji načelno podržava napore međunarodne zajednice za uspostavljanje mira, ali, s druge strane, ohrabruje Haftarove akcije.

Američki saveznici na Bliskom istoku slijede put SAD-a, a među njima su Egipat, Ujedinjeni Arapski Emirati i Izrael.

Izraelska uloga u konfliktu malo je poznata, ali vrlo važna. Zapravo, uloga koju igra Haftar plod je osovine koju čine Egipat, Ujedinjeni Arapski Emirati, Saudijska Arabija i Izrael.

Historijska ironija

Ove sedmice televizija Al Araby izvijestila je da je UAE finansirao i osigurao napredne sisteme zračne zaštite za LNA, koje proizvodi izraelska kompanija, a koji su u Libiju došli preko Egipta. Tim sistemima trebalo bi se ciljati na turske dronove.

Libijski “dosje” u rukama je Mossada, koji svoje operacije i politiku prema Haftaru koordinira s egipatskom vladom predsjednika Abdela Fattaha el-Sisija i njegovim obavještajnim šefom Abbasom Kamelom.

Između 2017. i 2019. Mossadovi predstavnici mnogo su se puta sastali s Haftarom u Kairu, te organizirali obuku nekih njegovih najvažnijih oficira na temu ratne taktike, obavještajnog rada, analiza, te mjera kontrole i zapovijedanja.

Uz to, Mossad je Haftarovim snagama pomogao da kupe opremu za noćno nadgledanje i snajperske puške.

Specijalne veze između Haftara i Izraela historijska su ironija. On je služio u libijskoj armiji za vrijeme vladavine Gaddafija, te učestvovao u puču u kojem je taj autokrat 1969. došao na vlast. Godine 1973, kao mladi oficir, bio je član libijskog kontingenta koji je pomagao Egiptu u oktobarskom ratu protiv Izraela. No, pripadnici libijske brigade i piloti koji su bili stacionirani u Egiptu nisu učestvovali u ratnim operacijama.

Za vrijeme Gaddafija Izrael je imao poseban interes za Libiju.

Razvoj hemijskog i nuklearnog oružja

Libijski čelnik finansirao je palestinsku borbu i primao palestinske militante, uključujući i teroriste iz zloglasne grupe Abu Nidal.

U odgovoru, izraelska obavještajna služba i specijalne snage pratile su libijske oficire i avijaciju, te su pristale na libijsku obalu kako bi postavile svoju naprednu opremu i izvodile određene operacije.

U jednoj takvoj iz 1995. jedinica mornaričkih komandosa postavila je zasjedu s ciljem da ubije dr. Fathija Shaqaqija, vođu palestinskog Islamskog džihada, ali im je naređeno povlačenje nakon što je u kampu u njihovoj blizini boravila grupa evropskih turista. Nekoliko mjeseci kasnije operativci Mossada ubili su ga na Malti.

Izrael je, također, pokazivao veliki interes za Gaddafijeve namjere i mogućnosti proizvodnje hemijskog i nuklearnog oružja. Izraelski obavještajci prikupili su podatke o razvoju te vrste oružja, ali je poslije utvrđeno da te informacije nisu bile tačne. Libija je uz pomoć Pakistana razvila mnogo naprednije nuklearne pogone nego što je Izrael sumnjao.

Na kraju, obavještajne agencije CIA i MI6 u tajnoj akciji 2004. uvjerile su Gaddafija da odustane od zacrtanih projekata.

Gaddafijev flert s Izraelom

U tom periodu zamrznutih odnosa sa Zapadom, koji su trajali dok Gaddafi nije ubijen 2011. u pobuni koju je podržavao NATO, libijski čelnik flertovao je s Izraelom. On i njegov sin Saif al-Islam zagovarali su mir između Izraela i Palestine baziran na formiranju jedne države, koju su zvali Izratin.

Zahvaljujući nekim istaknutim libijsko-italijanskim Jevrejima, slali su muslimanske hodočasnike u Jerusalem i oslobađali Izraelce libijskog porijekla koji su putovali u svoju domovinu i bili pogrešno opruženi za špijunažu.

Čak i nakon što je Gaddafi ubijen, članovi njegove porodice pokušali su od Izraela dobiti podršku. Njegova kćerka Aisha pronašla je utočište u Alžiru, ali je preko italijanskih posrednika slala poruke u kojima je tražila prihvat u Izraelu, tvrdeći da je njena nana bila Jevrejka.

Sada kada se razbuktava građanski rat Izrael ima još jedan interes u Libiji. Jačanjem prisustva u zemlji Turska nastoji pojačati utjecaj na Sredozemlju i ugroziti izraelsko-kiparski plan izgradnje plinovoda prema Grčkoj i Italiji.

Iako u sukobu učestvuju neobični akteri, treba napomenuti da su izraelska uključenost i utjecaj u Haftarovim operacijama u Libiji ipak minorni. Rusija, koja također šalje plaćenike i oružje za pomoć generalu, igra mnogo veću i važniju ulogu.

[balkantimes]

Nemirne vode Sredozemlja zbog tenzija između Grčke i Turske

Ističe se Evropska unija poziva zemlje na pregovore, dok Francuska najavljuje slanje svojih vojnih snaga u ionako nemirne vode Sredozemlja.

Tenzije između Grčke i Turske eskaliraju uslijed odluke Ankare da nastavi istraživanja energetskih rezervi u istočnom Sredozemlju koji Atina smatra svojim epikontinentalnim pojasom, a gdje je prošle sedmice došlo do manjeg incidenta kada su se sudarili vojni brodovi dvije zemlje, pišu svjetski mediji. Ističe se Evropska unija poziva zemlje na pregovore, dok Francuska najavljuje slanje svojih vojnih snaga u ionako nemirne vode Sredozemlja.

Uloga NATO-a i načelo o kojem se ne pregovara

Više od 70 godina NATO je održavao mir u Evropi. Sada su dvije članice tog saveza, Grčka i Turska, na ivici međusobnog sukoba, naročito nakon što je Grčka prošle sedmice podigla nivo pripravnosti svojih oružanih snaga, ocjenjuje londonski Tajms (The Times) u uredničkom komentaru ističući kako tolika opasnost od rata nije zabilježena od turske invazije na Kipar 1974.

Neposredni razlog sukoba su tvrdnje zemalja o njihovim pravima nad prirodnim resursima na istočnom Sredozemlju, no širi uzrok je, ukazuje list, nasilno ponašanje turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdoana (Recep Tayyip Erdogan). NATO saveznici i Evropska unija, čija je članica Grčka i s kojom je Turska povezana u carinskoj uniji, trebali bi požuriti s pregovorima – ali na način kojim se turski zahtjevi i ponašanje ne mogu braniti, ističe Tajms.

Istočni mediteranski bazen ima obilje energetskih resursa u obliku dubokomorskih gasnih polja i njegovo istraživanje je moglo biti katalizator za regionalnu saradnju i rješavanje dugogodišnjih sporova. Umesto toga, naglašava list, konflikti su dovedeni na drugi nivo naročito nakon što je Ankara poslala seizmički brod Oruk Rajs na istraživanja u vodama oko grčkih otoka.

Ankara insistira na tome da Turska Republika Sjeverni Kipar – koju ne priznaje nijedna država – mora imati koristi od rezervi gasa koji okružuju Kipar, protiveći se postupcima Republike Kipar koja je, kao legitimna vlada za cijelo ostrvo, sarađivala s nekoliko međunarodnih energetskih kompanija na iskorištavanju prirodnih resursa.

Opasnost da bi to moglo izazvati sukob je akutna, ocjenjuje Tajms dodajući kako je Turska značajna pomorska sila, ali i da je Erdoan promijenio poziciju svoje zemlje u međunarodnom poretku. Ipak, zaključuje Tajms, NATO ne može imati državu članicu koja odbija živjeti unutar svojih dugo utvrđenih granica i upada u grčke i kiparske vode, jer je u pitanju načelo o kojem se ne može pregovarati.

Visoka pripravnost Grčke

Grčke vojne snage su u stanju visoke pripravnosti dok tenzije eskaliraju s Turskom koja nastavlja istraživanja potencijalno unosnih energetskih rezervi u istočnom Sredozemlju, piše Gardijan (The Guardian).

Budući da je Ankara otpremila Oruk Rajs, istraživački brod u pratnji topovskih čamaca za provođenje seizmičkih istraživanja u spornim vodama, Atina je pojačala pozive Turskoj da zaustavi “nelegalne” aktivnosti istovremeno pokrećući diplomatsku ofanzivu koja je potakla zabrinutost SAD, EU, Francuske i Izraela.

“Naša zemlja ne prijeti [nikome], ali ne može biti ucjenjivana”, rekao je grčki premijer Kirijakos Micotakis zahvalivši se ujedno francuskom predsjedniku koji je prethodno najavio slanje francuskih vojnih snaga na to područje. Francusko ministarstvo oružanih snaga, dodaje Gardijan, potvrdilo je da je poslalo dva vojna aviona i fregatu u istočno Sredozemlje.

Tursko istraživanje trebalo bi “prestati kako bi se omogućio miran dijalog između susjednih članica NATO-a”, tvitnuo je Emanuel Makron (Emmanuel Macron) okrivljujući “jednostrane odluke Turske” za povećanje napetosti. Prošlog mjeseca Makron je zatražio sankcije EU protiv Turske zbog, kako je opisao, “kršenja” grčke i kiparske suverenosti nad njihovim teritorijalnim vodama.

U jeku ljeta i boravka turista na grčkim ostrvima i plažama, diplomate u Atini željni su mirnog rješenja sukoba. No, ističe Gardijan, pojedini analitičari smatraju da je s približavanjem vojnih brodova, spektar sukoba izazvan mogućim pogrešnim potezima također stvaran i vrlo lako bi mogao prerasti u najozbiljniju krizu između Grčke i Turske u posljednjih 25 godina.

Sudar vojnih brodova

Sudar vojnih brodova Grčke i Turske u srijedu, 12. avgusta – incident koji nijedna strana nije objavila – ukazuje koliko su dva saveznika NATO-a blizu otvorenog vojnog sukoba, ukazuje Volstrit žurnal (The Wall Street Journal) ističući kako je kriza u istočnom Sredozemlju eskalirala otkako je Turska u novembru potpisala sporazum o razgraničenju mora s libijskom vladom, potražujući velik dio mora kojeg Grčka smatra isključivo svojom privrednom zonom.

Plan Turske da pošalje svoj brod za seizmičko istraživanje u sporno područje prvobitno je zaustavljen zbog njemačkih pokušaja posredovanja u kompromisu. Potaknuti kancelarkom Angelom Merkel, turski i grčki zvaničnici planirali su nastaviti razgovore o pomorskim zahtjevima krajem ovog mjeseca.

Međutim, kada su Grčka i Egipat 6. avgusta potpisali vlastiti sporazum o razgraničenju teritorijalnih voda preklapajući se s tvrdnjama Turske i Libije, Oruk Rajs otplovio je, kako tvrdi Atina, prema grčkom epikontinentalnom pojasu. “Osjećali smo se izdano”, rekao je turski zvaničnik.

Grčki vojni brodovi koji su pratili Turke imali su naredbu da im se ne približavaju bliže od 6000 metara. Kada se Limnos, grčka fregata, pokušala pozicionirati s jedne strane turske formacije na drugu, Kemal Rajs – jedna od najmodernijih turskih fregata – reagovao je “prilično nespretno i dva su se broda sudarila”, kazao je neimenovani grčki zvaničnik dodajući da je u pitanju “nesretan incident koji pokazuje rizike vojnog ponašanja”.

Turski zvaničnici potvrdili su da se dogodio sudar dvaju vojnih brodova dok je, dodaje Volstrit žurnal, Erdoan krajem prošle sedmice opisao incident kao napad grčke strane te da će, ukoliko se to ponovi, Turska uzvratiti.

Kritike iz EU

Turska je u nedjelju, 16. avgusta, dobila još jedan ukor od Evropske unije kada je najavila da će njen brod za energetiku Javuz (Yavuz) produžiti operacije bušenja u spornim sredozemnim vodama kraj Kipra do sredine septembra, ističe Rojters (Reuters).

Javuzu će se pridužiti još tri broda, saopštila je turska pomorska služba savjetujući “drugim brodovima da ne ulaze” u to područje. Tenzije između Turske i Grčke su se pojačale posljednjih nedjelja zbog njihovih tvrdnji o pravima na eksploatacije nafte i plina na moru, a čak je uključivalo manji sukob njihovih fregata prošle sedmice.

Turski plan bušenja obuhvata zonu koja uključuje teritorije za koju Kipar i Egipat tvrde da polažu prava što povećava napetosti, rekao je šef EU za vanjsku politiku Žozep Borelj (Josep Borrell) pozivajući Tursku na hitan prekid aktivnosti i na početak dijaloga. “Ova akcija (…) podriva napore za momentalno uklanjanje eskalacije i za obnavljanje dijaloga i pregovora”, rekao je šef evropske diplomatije.

Dok je Pariz kritikovao aktivnosti koje naziva provokacijama Turske, Ankara kaže da neće odustati od odbrane svojih zakonskih prava. Predsjednik Tajip Erdoan rekao je u subotu da “jezik sankcija i prijetnji” neće odvratiti Tursku.

Animozitet dvaju lidera i lekcije iz Libije

Odluka francuskog predsjednika Makrona da podrži Grčku i Kipar u vezi istraživanja, za koja Ankara kaže da se nalaze na prostoru koji je Turska aneksirala 1974. godine, dodatni je pokazatelj pojačane uloge Francuske na Sredozemlju nakon njegove nedavne posjete Bejrutu, ocjenjuje urednički tim Telegrafa (The Telegraph).

Odnosi Francuske i Turske, obje članice NATO-a, brzo se hlade, napisao je list dodajući kako je s obzirom na taj animozitet simbolično to što je turski istraživački brod nazvan u čast osmanskog gusara Oruka Rajsa, koji je opustošio francusku obalu njene alžirske baze.

Francuska intervencija može dodatno pogoršati napetosti na Mediteranu, napisao je Bobi Goš (Bobby Ghosh) kolumnista Blumberga (Bloomberg) ističući da “ako je Merkel najbolji kandidat za posredovanje u sukobu, onda je Makron vrlo vjerojatno i najgori”.

Francuski lider i Erdoan dijele obostrani animozitet produbljen propadanjem Makronovih ambicija u Libiji. Ankara, dodaje Goš, neće imati poteškoća u odbacivanju Makronovih tvrdnji da “podržava međunarodno pravo” vezano za tenzije na Sredozemlju.

Turci, naglašava kolumnista Blumberga, trebaju samo ukazati na primjer Libije, gdje je Pariz stao na stranu komandanta pobunjenika – koji je, kako bi se ugurao, optužen za stravične ratne zločine – protiv vlade koju su priznale Ujedinjene nacije. “Toliko o evropskim vrijednostima”, napisao je Goš.

Erdoan se, s druge strane, već odavno okrenuo od Zapada a Makronov potez slanja mornarice i vojnih aviona u istočno Sredozemlje poslužit će njegovoj tvrdnji da Evropljani djeluju protiv Ankare, što je, ocjenjuje Blumbergov kolumnista, sada korisno političko odvraćanje od lošeg ekonomskog stanja Turske.

izvor

[balkantimes]

MEVLÜT ÇAVUŞOĞLU: ODNOSI IZMEĐU EU I TURSKE SU ZATEGNUTI

Turska nosi velik dio tereta u razdvajanju zapadnih područja euroazijskog kopna od nestabilnog ekosistema koji okružuje Europu. Turska diplomatska i sigurnosna prisutnost branila je Europu generacijama. I u budućnosti će Europa biti sigurna i prosperitetna zahvaljujući doprinosu Turske.

Kao kandidat za članstvo u EU, Turska dijeli mnoge strateške interese i ciljeve bloka. Naše granice su vanjske granice Evrope i NATO-a i mi također želimo izgraditi državnu i društvenu otpornost.

Turska nosi velik dio tereta u razdvajanju zapadnih područja euroazijskog kopna od nestabilnog ekosistema koji okružuje Europu. Naša diplomatska i sigurnosna prisutnost branila je Europu generacijama. I u budućnosti će Europa biti sigurna i prosperitetna zahvaljujući doprinosu Turske.

Ali, to nije samo naš zadatak. Svi mi imamo historijsku i moralnu odgovornost da pomognemo stabilizaciju našeg zajedničkog susjedstva i njegovo napredovanjena putu ka održivom miru, stabilnosti i razvoju.

Pa ipak, snažna retorika i maksimalistička stajališta određenih zemalja članica EU o pitanjima od visokog strateškog značaja sužavaju prostor za smislenu saradnju.

Ovo su tri konkretna slučaja:

Prvo, situacija u Libiji. Prošlo je više od godinu dana od kada su gospodar rata Khalifa Haftar i njegove snage pokrenule ofenzivu protiv legitimne vlade u Tripoliju koju je UN priznao. Podijeljena iznutra, sa različitih zemljama koje podržavaju različite strane u sukobu, EU nije uspjela uspostaviti usklađeno djelovanje na osnovu svojih temeljnih vrijednosti.

Ovaj gospodar rata, kojeg financiraju Ujedinjeni Arapski Emirati, a podržavaju Egipat i Rusija, potkopava izglede za trajni mir i stabilnost. Iako pučističke milicije i plaćenici i dalje imaju snažna pojačanja, EU Operacija Irini na Sredozemlju (čiji je proklamirani cilj provođenje embarga na oružje za Libiju) praktički sankcionira legitimnu vladu.

U januaru, turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan u članku objavljenom i POLITICO-u napisao je da će situacija u Libiji poslužiti kao test za EU. Možemo reći da je pala na ovom ispitu. Evropa se mora uspraviti i oštro reagovati suočena sa šokantnim otkrićem masovnih grobnica u Tarhuni s tijelima žrtava koje su navodno ubile Haftarove snage. U međuvremenu, blokada libijskih naftnih resursa ostavlja libijski narod bez ključnog resursa.

Ostavljanje Libije na milost i nemilost gospodara rata bilo je, i još uvijek je, velika greška. Turska tehnička i edukativna pomoć legitimnoj vladi u Libiji,pružena na njezin zahtjev, promijenila je ravnotežu na terenu i povećala održivost diplomatskih napora poput Berlinske konferencije. Bez naše pomoći, Tripoli bi pao u ruke pučističke koaliciju i dogodila bi se velika humanitarna katastrofa – s efektima prelivanja koji bi se osjetili širom Evrope.

Umjesto da stane na stranuTurske, vidjeli smo da naš tradicionalni saveznik i evropski partner Francuska– koja podržava Haftara – iznosi netačne tvrdnje o incidentu u kojem su učestvovali njezin ratni brod i turska plovila u Istočnom Sredozemlju. Kad NATO te tvrdnje nije potvrdio, Pariz se povukao iz jedne važne operacije Saveza. Na drugima je da prosude je li to bila dobra strateški odluka.

Drugo, što se tiče Sirije, naša prisutnost u sjeverozapadnom gradu Idlibu spriječila je humanitarnu katastrofu za oko 3,5 milijuna ljudi izolovanih na malom teritoriju i izloženih nasilju od strane sirijskog režima i njegovih pristaša. Naša intervencija je zaustavila masakr i marš miliona ljudi na najjužniju evropsku granicu.

Paralelno s našim naporima za oživljavanjem političkog procesa, koji ostaje jedini održiv izlaz iz ove desetljetne krize, fokusiramo se na pripremu uslova za olakšavanje povratka sirijskih izbjeglica na dobrovoljnoj osnovi i na bezbjedan način. Kao zemlja koja je ugošćava najveći broj izbjeglica na svijetu, potrošili smo više od 40 milijardi dolara za potrebe 3,6 milijuna sirijskih izbjeglica u Turskoj. Od nas se ne može očekivati da ih primimo još. Pored toga, za 402.000 sirijskih izbjeglica pružili smo šansu da se vrate u svoju domovinu na područjima koja su turske trupe preuzele od terorističkih snaga Daesh (ISIS) i terorista PKK/YPG-a.

Treće, Kipar i Istočno Sredozemlje. Na našoj zajedničkoj konferenciji za novinare 6. jula u Ankari, Josep Borrell, šef vanjske politike EU, napomenuo je da je „Istočno Sredozemljeključna regija za Evropu“. Pa i za nas je. Imamo najdužu obalu na Istočnom Sredozemlju.

Maksimalističke i jednostrane tvrdnje Grčke i kiparskih Grka krše suverena prava i Turske i kiparskih Turaka. To je neprihvatljivo. Uvijek iznova izražavamo spremnost za dijalog kako bi pronašli pravedno, pravično i mirno rješenje. Isto to čine i kiparski Turci. Nažalost, odgovor je neprijateljstvo prema Turskoj i Turskoj Republici Sjeverni Kipar. To nam ne ostavlja drugog izbora nego da nastavimo naše aktivnosti na bušenju i istraživanju na Istočnom Sredozemlju kako bismo zaštitili naše nacionalne interese i jednaka prava kiparskih Turaka.

Ova tri slučaja samo su najnoviji primjeri u nizu zloupotreba i otuđenja Turske putem politika koje ni na koji način ne mogu biti održive. Također smo iznevjereni u procesu pridruživanja EU i u razdoblju nakon neuspjelog pokušaja puča 2016. godine.

Sada je tu potencijalni negativni multiplikator pandemije koronavirusa, koji može stvoriti nove nestabilnosti ili pogoršati postojeće. Ne smijemo biti uvučeni u vrtlog koji nas okreće jedne protiv drugih. Evropi su potrebne konstruktivne strategije koje u prvi red stavljaju win-win formule za Tursku, a ne reaktivni koraci zarad solidarnosti s EU-om i uskogrudna očekivanja nekoliko zemalja.

Postoji neosporna zajednička osnova za nadgradnju. Na jednom nivou, inicijative poput Konferencije o budućnosti Evrope i procesa promišljanja u NATO-u su korisni koraci naprijed. Vode nas u pravom smjeru kako bi nam pomogli da se prilagodimo promjenjivim geostrateškim perspektivama, poštujući jedni druge kao nužne partnere.

Dakle, pogledajmo naprijed i izgradimo inkluzivni okvir koji će iskoristiti istinsku transformativnu snagu saradnje Turske i EU u našem zajedničkom susjedstvu. To bi bio pravi način razmišljanja – posebno u nemirnim vodama ere post-pandemije.

Izvor

[balkantimes]

Hoće li Bajden uspeti da spase liberalni poredak?

Da li će Džo Bajden uspeti da oživi liberalni svetski poredak ukoliko mu pođe za rukom da pobedi na izborima za predsednika SAD koji će se održati u novembru?

Džozef Naj

Mnogi analitičari tvrde da se liberalni međunarodni poredak završio sa usponom Kine i izborom Donalda Trampa na mesto američkog predsednika. Ali ukoliko Džo Bajden pobedi Trampa na novembarskim izborima, da li bi trebalo da pokuša da ga oživi? Verovatno ne, ali moraće pokušati da ga zameni.

Kritičari ispravno primećuju da američki poredak nakon 1945. godine nije bio ni globalan, niti uvek veoma liberalan. Nije obuhvatao više od polovine sveta (sovjetski blok i Kinu), a uključivao je mnoge autoritarne države. Američka hegemonija je oduvek bila preuveličana. Ipak, najmoćnija država mora predvoditi u stvaranju globalnih javnih dobara ili ista neće biti obezbeđena, a onda će i Amerikanci trpeti štetu.

Aktuelna pandemija je takav slučaj. Realistični cilj za Bajdenovu administraciju bi trebalo da bude uspostavljanje međunarodnih institucija zasnovanih na pravilima, sa različitim članstvom za različita pitanja.

GRANICE INTERVENCIONIZMA Da li će Kina i Rusija pristati da učestvuju? Tokom 1990-ih i 2000-ih, nijedna od ove dve države nije mogla da parira američkoj snazi, a Sjedinjene Države su prekoračile granice svog suvereniteta u potrazi za liberalnim vrednostima. Sjedinjene Države su bombardovale Srbiju i napale Irak bez odobrenja Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija. One su takođe podržale rezoluciju Generalne skupštine UN-a iz 2005. kojom je uspostavljena „odgovornost za zaštitu“ građana koje zlostavljaju njihove vlade – doktrina koju su zatim koristile 2011. godine kako bi opravdale bombardovanje Libije radi zaštite građana Bengazija.

Kritičari to opisuju kao demonstraciju posthladnoratovske američke oholosti – Rusija i Kina su se osećale obmanuto, na primer, kada je intervencija NATO snaga u Libiji rezultovala promenom režima – dok zagovornici intervencije to predstavljaju kao prirodni razvoj međunarodnog humanitarnog prava. U svakom slučaju, jačanje kineske i ruske snage postavilo je čvršće granice za liberalni intervencionizam.

Šta je preostalo? Rusija i Kina ističu normu suvereniteta sadržanu u Povelji UN-a prema kojoj države mogu ići u rat samo iz samoodbrane ili uz odobrenje Saveta bezbednosti. Prisilno zauzimanje teritorije suseda je bilo retko od 1945. godine, a i kad se dešavalo vodilo je do skupih sankcija (kao što je to bilo sa ruskom aneksijom Krima 2014. godine). Pored toga, Savet bezbednosti je često odobravao raspoređivanje mirovnih snaga u problematičnim zemljama, a politička saradnja je ograničila širenje oružja za masovno uništenje i balističkih raketa. Ova dimenzija poretka zasnovanog na pravilima ostaje presudna.

Što se ekonomskih odnosa tiče, pravila će zahtevati reviziju. Značajno pre pandemije, kineski hibridni državni kapitalizam je uspostavio nepravedni merkantilistički model koji je narušio funkcionisanje Svetske trgovinske organizacije. Rezultat će biti razdvajanje globalnih lanaca snabdevanja, naročito tamo gde je ugrožena nacionalna bezbednost.

Iako se Kina žali kada Sjedinjene Države sprečavaju kompanije poput Huaveja da grade 5G telekomunikacione mreže na Zapadu, ova pozicija je u skladu sa principom suvereniteta. Na kraju krajeva, Kina sprečava Gugl, Fejsbuk i Tviter da posluju u Kini iz bezbednosnih razloga. Pregovaranje o novim trgovinskim pravilima može pomoći u sprečavanju da razdvajanje eskalira. Istovremeno, saradnja u ključnom finansijskom domenu ostaje jaka, uprkos trenutnoj krizi.

Nasuprot tome, ekološka međuzavisnost predstavlja nepremostivu prepreku suverenitetu zbog toga što su ekološke pretnje transnacionalne. Bez obzira na zastoje ekonomske globalizacije, globalizacija životne sredine će se nastaviti zato što se pokorava zakonima biologije i fizike, a ne logici savremene geopolitike. Takvi problemi prete svima, ali nijedna država ne može sama da ih reši. Po pitanjima kao što su COVID-19 i klimatske promene moć ima dimenziju igre u kojoj nema zasebnih pobednik i gubitnika, već svi dobijaju ili svi gube.

VAŽNO PITANjE U tom kontekstu, nije dovoljno razmišljati o ispoljavanju moći nad drugima. Moramo takođe razmišljati i o ispoljavanju moći sa drugima. Pariski klimatski sporazum i Svetska zdravstvena organizacija nam pomažu jednako kao i drugima. Otkako su se Ričard Nikson i Mao Cedung sastali 1972. godine, Kina i SAD su sarađivale uprkos ideološkim razlikama. Teško pitanje za Bajdena će biti da li SAD i Kina mogu da sarađuju u proizvodnji globalnih javnih dobara dok se takmiče u tradicionalnim oblastima rivalastva velikih sila.

Sajber prostor je novo važno pitanje – delimično transnacionalno, ali takođe podložno kontroli suverenih vlada. Internet je već delimično fragmentiran. Norme koje se tiču slobode govora i privatnosti na internetu se mogu razviti u unutrašnjem krugu demokratija, ali ih autoritarne države neće poštovati.

Kao što je predložila Globalna komisija za stabilnost sajber prostora, neka pravila koja zabranjuju zadiranje u osnovne strukture interneta su takođe u interesu autoritarnih lidera ukoliko ne žele da se samoizoluju. Ali kad se preko posrednika upuštaju u informaciono ratovanje ili mešanje u tuđe izbore (što je akt narušavanja suvereniteta druge države), norme će morati da budu ojačane pravilima poput onih koja su SAD i Sovjetski Savez – uprkos ideološkom neprijateljstvu – ispregovarali tokom Hladnog rata da bi ograničili eskalaciju incidenata na moru. Sjedinjene Države i slične zemlje će morati da objave norme kojih nameravaju da se pridržavaju, a biće neophodno i da se poradi na odvraćanju.

Insistiranje na liberalnim vrednostima u sajber prostoru ne bi značilo jednostrano razoružanje SAD-a. Umesto toga, SAD bi trebalo da prave razliku između meke moći koja se svodi na ubeđivanje i tvrde moći koja podrazumeva prikriveno informaciono ratovanje, koje iziskuje odmazdu. Otvoreni programi i prenosi iz Rusije i Kine bi bili dozvoljeni, ali ne i prikriveno koordinisano ponašanje kao što je manipulacija društvenim mrežama. Osim toga, Sjedinjene Države bi nastavile da kritikuju stanje ljudskih prava u ovim zemljama.

Ankete pokazju da američka javnost želi da izbegne vojne intervencije, ali ne i da se povučemo iz savezništava ili multilateralnih oblika saradnje. A javnost i dalje brine o vrednostima.

Ako Bajden bude izabran, pitanje sa kojim će suočiti nije da li će obnoviti liberalni međunarodni poredak, već da li SAD mogu sarađivati sa užim krugom saveznika na promociji demokratije i ljudskih prava i istovremeno sarađivati sa širim krugom država na upravljanju međunarodnim institucijama potrebnim za suočavanje sa transnacionalnim pretnjama kao što su klimatske promene, pandemije, sajber napadi, terorizam i ekonomska nestabilnost.

Džozef Naj je profesor na Univerzitetu Harvard i autor knjiga Da li je američki vek završen? i Da li je moral bitan? Predsednici i spoljna politika od FDR do Trampa.

Izvor

[balkantimes]

Hoće li Bajden uspeti da spase liberalni poredak?

Da li će Džo Bajden uspeti da oživi liberalni svetski poredak ukoliko mu pođe za rukom da pobedi na izborima za predsednika SAD koji će se održati u novembru?

Džozef Naj

Mnogi analitičari tvrde da se liberalni međunarodni poredak završio sa usponom Kine i izborom Donalda Trampa na mesto američkog predsednika. Ali ukoliko Džo Bajden pobedi Trampa na novembarskim izborima, da li bi trebalo da pokuša da ga oživi? Verovatno ne, ali moraće pokušati da ga zameni.

Kritičari ispravno primećuju da američki poredak nakon 1945. godine nije bio ni globalan, niti uvek veoma liberalan. Nije obuhvatao više od polovine sveta (sovjetski blok i Kinu), a uključivao je mnoge autoritarne države. Američka hegemonija je oduvek bila preuveličana. Ipak, najmoćnija država mora predvoditi u stvaranju globalnih javnih dobara ili ista neće biti obezbeđena, a onda će i Amerikanci trpeti štetu.

Aktuelna pandemija je takav slučaj. Realistični cilj za Bajdenovu administraciju bi trebalo da bude uspostavljanje međunarodnih institucija zasnovanih na pravilima, sa različitim članstvom za različita pitanja.

GRANICE INTERVENCIONIZMA Da li će Kina i Rusija pristati da učestvuju? Tokom 1990-ih i 2000-ih, nijedna od ove dve države nije mogla da parira američkoj snazi, a Sjedinjene Države su prekoračile granice svog suvereniteta u potrazi za liberalnim vrednostima. Sjedinjene Države su bombardovale Srbiju i napale Irak bez odobrenja Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija. One su takođe podržale rezoluciju Generalne skupštine UN-a iz 2005. kojom je uspostavljena „odgovornost za zaštitu“ građana koje zlostavljaju njihove vlade – doktrina koju su zatim koristile 2011. godine kako bi opravdale bombardovanje Libije radi zaštite građana Bengazija.

Kritičari to opisuju kao demonstraciju posthladnoratovske američke oholosti – Rusija i Kina su se osećale obmanuto, na primer, kada je intervencija NATO snaga u Libiji rezultovala promenom režima – dok zagovornici intervencije to predstavljaju kao prirodni razvoj međunarodnog humanitarnog prava. U svakom slučaju, jačanje kineske i ruske snage postavilo je čvršće granice za liberalni intervencionizam.

Šta je preostalo? Rusija i Kina ističu normu suvereniteta sadržanu u Povelji UN-a prema kojoj države mogu ići u rat samo iz samoodbrane ili uz odobrenje Saveta bezbednosti. Prisilno zauzimanje teritorije suseda je bilo retko od 1945. godine, a i kad se dešavalo vodilo je do skupih sankcija (kao što je to bilo sa ruskom aneksijom Krima 2014. godine). Pored toga, Savet bezbednosti je često odobravao raspoređivanje mirovnih snaga u problematičnim zemljama, a politička saradnja je ograničila širenje oružja za masovno uništenje i balističkih raketa. Ova dimenzija poretka zasnovanog na pravilima ostaje presudna.

Što se ekonomskih odnosa tiče, pravila će zahtevati reviziju. Značajno pre pandemije, kineski hibridni državni kapitalizam je uspostavio nepravedni merkantilistički model koji je narušio funkcionisanje Svetske trgovinske organizacije. Rezultat će biti razdvajanje globalnih lanaca snabdevanja, naročito tamo gde je ugrožena nacionalna bezbednost.

Iako se Kina žali kada Sjedinjene Države sprečavaju kompanije poput Huaveja da grade 5G telekomunikacione mreže na Zapadu, ova pozicija je u skladu sa principom suvereniteta. Na kraju krajeva, Kina sprečava Gugl, Fejsbuk i Tviter da posluju u Kini iz bezbednosnih razloga. Pregovaranje o novim trgovinskim pravilima može pomoći u sprečavanju da razdvajanje eskalira. Istovremeno, saradnja u ključnom finansijskom domenu ostaje jaka, uprkos trenutnoj krizi.

Nasuprot tome, ekološka međuzavisnost predstavlja nepremostivu prepreku suverenitetu zbog toga što su ekološke pretnje transnacionalne. Bez obzira na zastoje ekonomske globalizacije, globalizacija životne sredine će se nastaviti zato što se pokorava zakonima biologije i fizike, a ne logici savremene geopolitike. Takvi problemi prete svima, ali nijedna država ne može sama da ih reši. Po pitanjima kao što su COVID-19 i klimatske promene moć ima dimenziju igre u kojoj nema zasebnih pobednik i gubitnika, već svi dobijaju ili svi gube.

VAŽNO PITANjE U tom kontekstu, nije dovoljno razmišljati o ispoljavanju moći nad drugima. Moramo takođe razmišljati i o ispoljavanju moći sa drugima. Pariski klimatski sporazum i Svetska zdravstvena organizacija nam pomažu jednako kao i drugima. Otkako su se Ričard Nikson i Mao Cedung sastali 1972. godine, Kina i SAD su sarađivale uprkos ideološkim razlikama. Teško pitanje za Bajdena će biti da li SAD i Kina mogu da sarađuju u proizvodnji globalnih javnih dobara dok se takmiče u tradicionalnim oblastima rivalastva velikih sila.

Sajber prostor je novo važno pitanje – delimično transnacionalno, ali takođe podložno kontroli suverenih vlada. Internet je već delimično fragmentiran. Norme koje se tiču slobode govora i privatnosti na internetu se mogu razviti u unutrašnjem krugu demokratija, ali ih autoritarne države neće poštovati.

Kao što je predložila Globalna komisija za stabilnost sajber prostora, neka pravila koja zabranjuju zadiranje u osnovne strukture interneta su takođe u interesu autoritarnih lidera ukoliko ne žele da se samoizoluju. Ali kad se preko posrednika upuštaju u informaciono ratovanje ili mešanje u tuđe izbore (što je akt narušavanja suvereniteta druge države), norme će morati da budu ojačane pravilima poput onih koja su SAD i Sovjetski Savez – uprkos ideološkom neprijateljstvu – ispregovarali tokom Hladnog rata da bi ograničili eskalaciju incidenata na moru. Sjedinjene Države i slične zemlje će morati da objave norme kojih nameravaju da se pridržavaju, a biće neophodno i da se poradi na odvraćanju.

Insistiranje na liberalnim vrednostima u sajber prostoru ne bi značilo jednostrano razoružanje SAD-a. Umesto toga, SAD bi trebalo da prave razliku između meke moći koja se svodi na ubeđivanje i tvrde moći koja podrazumeva prikriveno informaciono ratovanje, koje iziskuje odmazdu. Otvoreni programi i prenosi iz Rusije i Kine bi bili dozvoljeni, ali ne i prikriveno koordinisano ponašanje kao što je manipulacija društvenim mrežama. Osim toga, Sjedinjene Države bi nastavile da kritikuju stanje ljudskih prava u ovim zemljama.

Ankete pokazju da američka javnost želi da izbegne vojne intervencije, ali ne i da se povučemo iz savezništava ili multilateralnih oblika saradnje. A javnost i dalje brine o vrednostima.

Ako Bajden bude izabran, pitanje sa kojim će suočiti nije da li će obnoviti liberalni međunarodni poredak, već da li SAD mogu sarađivati sa užim krugom saveznika na promociji demokratije i ljudskih prava i istovremeno sarađivati sa širim krugom država na upravljanju međunarodnim institucijama potrebnim za suočavanje sa transnacionalnim pretnjama kao što su klimatske promene, pandemije, sajber napadi, terorizam i ekonomska nestabilnost.

Džozef Naj je profesor na Univerzitetu Harvard i autor knjiga Da li je američki vek završen? i Da li je moral bitan? Predsednici i spoljna politika od FDR do Trampa.

Izvor