#fanatika

[e-kultura]

Retrospektiva filmova Mladena Đorđevića u Muzeju Kinoteke

U okviru 4. Merlinka klasik festivala u Muzeju Kinoteke u Kosovskoj 11, za vikend 9. i 10. septembra biće organizovana retrospektiva filmova Mladena Đorđevića.

U okviru retrospektive biće prikazani njegovi filmovi „Sumrak u bečkom haustoru“, „Made in Serbia“, „Život i smrt porno bande“ i kratki filmovi „Živi mrtvaci“, „Pena za brijanje“ i „Saša“.

Retrospektiva počinje u subotu, 9. septembra u 18 časova dokumentarcem „Sumrak u bečkom haustoru“ iz 2020. godine koji prati sudbine gastarbajtera sa Balkana koji rade u Austriji, dok grad Beč nizom kulturnih manifestacija obeležava pedeset godina od dolaska gastarbajtera iz socijalističke Jugoslavije u Austriju.

Istog dana u 20.30 biće prikazan njegov drugi dokumentarac „Made in Serbia“ iz 2005. godine koji kroz četiri priče portretiše srpsku filmsku porno-industriju. Film prati jednog porno-fanatika koji odlazi na prvo snimanje u Mađarsku, biseksualaca koji posećuje svoj rodni gradić, 40-godišnju glumicu koja uvodi muža u porno-biznis i seljaka koji je zahvaljujući svom zanatu postao seoska legenda.

U nedelju, 10. septembra u 18 časova biće prikazani kratki filmovi Mladena Đorđevića, među kojima su „Živi mrtvaci“ i „Pena za brijanje“ iz 2000. godine i „Saša“ iz 2014. godine, segment iz omnibusa „Jednaki“. Posebno izdvajamo kemp SF komediju „Pena za brijanje“ koja prati pleme žena sa planete Erotikon 6 koje dolazi na Zemlju da promeni kosmički nered koji je izazvalo čovečanstvo. One sleću u Srbiju u kojoj traje rat na Kosovu, veče pre početka NATO bombardovanja.

Istog dana u 20.30 biće prikazan igrani film „Život i smrt porno bande“, koji je postigao veliki uspeh na međunarodnim festivalima, uključujući i nagradu za najbolji scenario na Festivalu Fantasia u Montrealu, specijalnu nagradu na Boston Underground Film Festivalu, nagradu publike na Montevideo Fantastico i nagradu stručnog žirija „Nebojša Đukelić“ na FEST-u.

Razgovor sa rediteljem biće organizovan u nedelju, 10. septembra u 20.30 pre početka filma „Život i smrt porno bande“.

Reditelj će takođe predati svoje filmove na čuvanje Kinoteci na posebnoj ceremoniji.

[ask-thedepressedkidatthetable]

“Just sit up and breathe, ok?“ [ alex // casper ]

Angsty Injury Things. . .

'I can't do it! I can't do it!' Alex's nails dug into the other's palms. "Please. Please."

He didn't want to.

'Just kill me! Just kill me.' He thought. Why not? Everyone knew what a worthless failure he was anyway if Casper was trying to get him under control on the school's bathroom floor. Everything had gone to Hell within the last few minutes . . . He'd just lost it when one of the guys had grabbed his notebook. Sneering, sneering. Asking why he didn't just slit his wrists and end it all if that was all he wanted. If he was so pathetic.

So why was that what he did? Why did he rush to the bathroom, ripping out the back pages in his notebook and stuffing them in his bag before grabbing his razor and going to town?

Why didn't he just end it? Because he wasn't sure he could deal with the constant humiliation of walking these halls. He fucking hated this school . . . This whole city really.

Alex choked on everything in his lungs, trying to hold onto Casper's hands tighter. He'd met a man once, in the store. They'd talked for awhile about his car, and during that time, he'd told Alex he was schizophrenic and that it felt like people were always judging him. He could feel it with every breath he took . . . They'd related to each other, and Alex always hoped that the man knew he thought so well of him and that it was a small, unknown comfort on hard days.

Who knew? Maybe that was part of what was going on with him.

"I don't want to!" Crap. He shouldn't have yelled at Casper. They hadn't started on the best foot, and he had been trying so hard to be a better person. 'Don't cry.' He was not going to do that in front of Casper, he swore to God.

The boy's expression slipped from anger into sadness, and as the minutes passed, the hyperventilating calmed down and Alex looked empty inside. Spent would have been a good word for it too, but spent implied unable to continue and he didn't have any other option but to get up and put his mask on and figure out how to recover from this one.

"Sorry." Alex could feel his arms soaking into his hoodie as he grabbed the hood, covering his face. Thankfully, it was thick enough that you couldn't tell there was a problem . . . He didn't mean to be a bad person. It just happened, and nothing he did fixed it. He always reverted at the end of the day. "I'm sorry." He was breathing alright now. Shallow breaths that barely raised his chest. He left marks in Casper's hands. He understood if the other wanted to leave him alone forever now. It was probably for the best.

[lydiwths]

KRAZOYME TIS NYN TWN PRWHN FANATIKA

[tyrell-margaerytyrell-archive]

THE REAL HEROES HERE

So over the years I’ve just wound up with a massive number of Margaery Icons. I don’t necessarily remember where they all came from as I can’t find the original source in some cases. SO I’m going to post the user names I can remember and find here because they’re amazing people who let me add a little flashy decoration to my writing. IF ANYONE SEES SOMETHING I DON’T MENTION AND KNOWS WHO MADE THE IMAGE LET ME KNOW

LIST INCLUDES BUT NOT LIMITED TO:

Jallisons

98Theresa

TheHollowedArtists

Little-Luna

Fanatika

nadiamonroyy

[visadasustriuke]

Gal ne toks jau ir fanatikas.

[mentalnahigijena]

Dok je banjolučki četnik početnik otkrivao spomen-ploču masovnom ubojici, netko drugi je postavio spomen-ploču koja RH identificira s okotom protuha i razbojnika Premda ga obje strane, i srpska i hrvatska, vole predstavljati kao zaslijepljenog fanatika (prvima je to, naravno, super, drugima je to, još naravnije, grozno), teško je s punim pouzdanjem reći što je major Milan Tepić zaista bio. Znamo li što je učinio, lako ga je zamisliti kao ostrašćenog manijaka koji ne žali ni vlastitog života da bi pokosio što više neprijateljskih vojnika. A opet, možda je taj 34-godišnjak bio naprosto jadnik koji se slomio pod teretom preuzete odgovornosti (kojoj nije bio dorastao) i povijesnog trenutka (koji nije razumio). Ta dvojba može, međutim, mučiti samo njegove najbliže. Mi koji ga nismo poznavali, možemo ga pamtiti samo na jedan način: kao masovnog ubojicu koji je u smrt odveo dvadesetak mladih ljudi, pripadnika Zbora narodne garde, ali i regruta JNA, dakle, djece koja su mu bila povjerena. 'NARODNI HEROJ' Kad takvom čovjeku neki grad iskaže zahvalnost i poštovanje podizanjem spomen-ploče, logično je očekivati da će to uzrujati hrvatske vlasti i da će poneka naša institucija reagirati prosvjednim priopćenjem. No, veliko je pitanje kakvoga smisla ima pisati takve izjave. Tim više što banjalučki slučaj koncelebracije masovnog ubojice nije prvi takav. Prije nego što se tamošnji gradonačelnik Draško Stanivuković, inače autentični četnik početnik (rođen 1993.), odlučio nakloniti Tepiću, to su prije njega učinili mnogi drugi. Sve je počelo još 1991. godine kad je proglašen Narodnim herojem Jugoslavije. Njegovo ime danas nose ulice u Beogradu, Nišu, Bačkoj Palanci, Beški, Inđiji, Kuli, Leskovcu, Novom Sadu, Odžacima, Pirotu, Smederevu, Somboru, Sremskoj Mitrovici, Temerinu, Velikoj Plani, Vršcu, Zrenjaninu, Banjoj Luci, Istočnom Sarajevu, Tesliću i Bosanskoj Gradišci. Njegovo ime nosi i vojarna u Jakovu kod Beograda, a Republika Srpska po njemu je nazvala orden za posebne zasluge u ratu. Konačno, Tepiću u čast podignut je 2017. godine i spomenik u Beogradu. Kad ispod svega podvučemo crta, ispada kako je službeni Zagreb dvadesetak puta do sada mogao s puno ozbiljnih razloga odaslati oštre prosvjedne note na odgovorne adrese u Srbiji i njezinoj satelitskoj paradržavi u BiH. Ne znam, možda i jest, no s notama ili bez njih, ništa se ionako ne bi promijenilo. Sve te morbidne počasti iskazane Milanu Tepiću samo potvrđuju odavno znanu neporecivu istinu, da su oba društva, i ono u Srbiji i ono u njezinoj bosanskoj filijali, temeljito zatrovana i ukopana u priglupe mitove o srpskom mučeništvu. I nije stvar u tome da se društvena klima nije bitno promijenila od devedesetih do danas. Jer jest, ali na gore. Da nije tako, Draško Stanivuković, mulac koji se može živo sjećati samo vlastitih pubertetskih prišteva, ne bi pred spomen-pločom masovnog ubojice držao sat povijesti i palamudio o slavnoj prošlosti. Taj tako mladi, a već onečovječeni čovjek ne bi izrastao u uvjerenog četnika da je odgajan u pitomom društvenom ambijentu. A ZAŠTO JE NE SKINU? On, međutim, jedva da je imao izbora. Službena politika, škola, mediji, konačno i obitelj, formatirali su ga tako da se danas klanja masovnim ubojicama i šovinističkim manijacima. I nema te prosvjedne note koja bi išta mogla promijeniti u njegovoj nepropusnoj, blindiranoj tintari, tvrđoj od Bradleyeva oklopa. Zanimljivo je, međutim, da naše visoke institucije, ni jedna jedina u dugome nizu prevažnih ustanova, nisu našle za shodno namrčiti koji prosvjedni redak zbog spomen-ploče podignute ne u susjednoj državi, nad kojom naši takozvani organi nemaju nikakvih ingerencija, nego doma, ovdje, kod nas, u slikovitoj Vrlici. Podsjećam, ako ikoga treba podsjetiti, tamo je osvanula kamena četvorina s isklesanim natpisom u kojemu velikim slovima lijepo stoji da su 1992. godine lokalni branitelji "PRISEGNULI NA VJERNOST NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ“. Netko je, dakle, Republiku Hrvatsku izjednačio s geopolitičkim okotom protuha i razbojnika. I što se potom dogodilo? Očekivano ništa. Rijetki mediji to su s indignacijom zabilježili, i na tome je stalo. Ni premijer Plenković, ni ministar Medved nisu ni riječi zucnuli o tome skandalu, a kamoli tek da su sjeli pisati prosvjedna priopćenja. Ruku na srce, to bilo prilično bedasto. Onaj tko drži uzde vlasti ne mora se zamarati smišljanjem dramatičnih objava, jer tu sramnu ploču može lako skinuti, a njezine sastavljače i postavljače primjereno sankcionirati. No, taj film mi nećemo gledati. Razlog? Ista ona famozna društvena klima koja je, kako smo vidjeli, u Srbiji i Republici Srpskoj očajna, ali koja, bogami, ni kod nas nije puno bolja. slobodna dalmacija

[mvprs]

MVP - Košarka i košarkaške vesti

"MVP" je portal namenjen ljubiteljima košarke, pokrenut sa željom da Srbija dobije medij kakav zaslužuje reputacija sporta koji nam je u prošlosti doneo mnogo sreće, ponosa i promovisao nas u svetu na najbolji mogući način.

"MVP" je pokrenula grupa košarkaških fanatika, sa iskustvom u novinarskom poslu, koja želi pravovremeno i pouzdano da informiše širu javnost o dešavanjima u svetu košarke širom sveta.

Uređivačka politika "MVP"-a ne težiti senzacionalizmu, već pouzdanosti plasiranih informacija. Iz tog razloga na MVP portalu uvek možete prošitati pouzdane košarkaške vesti, intervjue, forum na kojem možete razmeniti mišljenje o aktuelnim košarkaškim rezultatima i utakmicama, kao i uživati u fantazi igrama tokom sezone.

[elpixs]

nai kai ego den akoyo pleon toso fanatika metal, akoyo k alla eidh, alla panta einai sth kardia moy. Kai ego apo 12-18 sxedon mono metal akoyga. Tora akoyo kai spice girls ntaksei

Χάχαχα και εγώ ��υρνάω σε κάτι κομμάτια που και που. Καλά τώρα ακούω μέχρι και τραπ.

[valerymuholovac]

https://www.google.com/collections/s/list/e4L9u-yETMSKnq1adojvAg/LWy-T2VzUmM

Selo sa puno fanatika koji su doselili,povecali stanovnistvo,natalitet,radisni ljudi koje je sudbina rata 90-tih, god. dovela u naše krajeve i tako u Brdovec

žalosno istinito i zovem sudbina koju nosimo u sebi i ne moraš se na toobazorati jer je nemože nitko mjenati takva nam je karma.? u Brdovcu su ljudi cjenili

. pomagalo jedan drugome

a danas ni vlastiti susjed

,"prijatelj do jučer okrene glavu),uglavnom nitko nikog ne doživljava (hebe)sem ogovaranja,djeca ne odgojena

jer ih uce na vjeronauku i na Netu (škola kao nekad oko škole).Postoje dvije struje ljudi političari koji imaju kruhabez igara i siromašni koji igraju za četvrt kruha dvije igre da ovi iz prve imaju i previše za ovo koje ide na račun, a sa strane korupcija to nema račun pa bez računa ne valja

Nedjeljom misa za vjernike ,kino,itd

Danas nema kina sam misa u kojoj župni (pastir stada ovaca ima ljek ).toliko o Brdovcu(Mrdovec).Za početak i uvod dovoljno je nisu to 24sata ili p.kaj.Ima tu zanimljivih ljudi što krijući svoje smeće.... i iznose van u javnost a svoja zvona puštaju.u kanalizaciju promjera 300mm.sto je netko. ukro € iz fondova EU a ljudi platili donaciju općini Brdovec..

sitna slova nitko ne čita..ali svakome nađu inspiraciju koju

tebi serviraju u glavu da si .

hvala.no ima materijala za sve teme pitaj ja odgovaram .NEMA CENZURE NI SRAMA

[adibencun]

BESKRAJNO PLAVENTILO

Kaži mi, čega se najviše plašiš? Možda ti možeš i želiš biti autor današnjeg, odnosno, večerašnjeg izdanja bloga. Ozbiljno, prepuštam ti pozornicu, ali molim te, nemoj reći da nisi upozoren/a. Uradi to samo ako si spreman/na rasvijetliti najmračnije uglove svog uma, sebi, ponajprije za sebe. Ovdje se bavimo upravo time. Pa zaplovimo, čeka nas dugačak put.

Posljednji put sam bio na moru, pa mislim da ima i punih deset godina. Završavao sam osnovnu školu u Tuzli, te se spremao za naredno poglavlje u svom mladom životu; gimnazijalske dane. Čak i ne računam 2018. godinu kada sam za 1. maj otputovao sa gospođom mamom u Gradac, na otprilike tri večeri noćenja. Za rubriku "vjerovati ili ne", ali tada sam još uvijek bio aktivan član tuzlanskih rekreativaca pa sam na more otišao kako bih trčao polumaraton, a koji se te godine tamo održao po prvi put.

Meni je tada čak pripala uloga "trkača sa balonom" koji se izvorno na engleskom jeziku naziva "pacer". Pored toga što privlači pozornost svojim balonom na kojem je napisano određeno vrijeme (poput - 1:30, 1:45, 2:00, itd.) mladog gospodina ili gospođicu među rekreativcima od milja također zovu i 'pejser/ica', a njihova važnost i odgovornost se ogleda u zadatku da grupu trkača dovedu na cilj u vremenu koje je naznačeno na balonu. Odnosno, ukoliko je trakač/ica pred sebe postavio/la cilj da utrku kompletira unutar, odnosno, za ispod dva sata, tada će slijediti 'pejsera/icu' koji/a sa sobom nosi balon na kojem je napisano "2:00". Uobičajena strategija je da se prati tempo balona sve do samog kraja utrke, kada je potrebno samo blago ubrzati tempo, prestići balon i na finiš liniju zakoračiti prije njega ili nje.

Lično smatram da, ukoliko organizator nije angažovao osobu za takvu dužnost, govorimo o ozbiljnom propustu i neprofesionalnosti. Rekreativno trčanje je ipak sport sa naglim porastom u popularnosti i broju sljedbenika tokom proteklih nekoliko godina, računajući i naše prostore, te kao takav privlači osobe iz različitih društvenih miljea, koje spaja druženje, ali velikim dijelom i nadmetanje sa samim sobom. Za nekog nijemog posmatrača, ne sumnjam, prosječan trkač praktikuje religiju trčanja poput fanatika, što iz ograničenog ličnog iskustva i nije toliko daleko od istine.

Davno prije prve pomisli o trčanju jedne tako mentalno i fizički iscrpljujuće dionice poput polumaratona, imao sam priliku iskusiti se u brojnim timskim i individualnim sportovima. Kao i većina dječaka u osnovnoškolskoj dobi, igrao sam fudbal, sakupljao sličice i maštao o kupovini dresa nekoga od brazilskih velemajstora od kojih je Adriano sa njegovom 'desetkom' sačuvao posebno mjesto u srcu. Sve dok nisam otkrio košarku.

Sa toliko ponosa i entuzijazma sam je smatrao svojom, ne prestajući željeti da se njom bavim i da sa njom i o njoj učim. Da joj dajem, jer mi je toliko toga pružila. Odvela me je na neka zanimljiva mjesta i upoznala sa dragim ljudima. Koliko sam ja bio njen, a ona moja, govori i činjenica da je košarka bila prva stvar koju bi mi mama zaprijetila oduzeti ukoliko nisam bio dobar u školi. Jecao sam i preklinjao, ponavljajući kako to nije samo prolazna faza, već nešto iskreno i trajno. Čak i kada su je pokušali oduzeti od mene, gorki sudbinski putevi, pa čak i sićušni crvi od ljudskih veličina, nastavio sam joj se vraćati, znajući da smo već preživjeli test vremena.

Košarku sam formalnu napustio krajem srednje škole pod izgovorom da se trebam fokusirati na izradu završnog rada. Gledajući unazad, mislim da su i drugi vidjeli kroz moju laž, a naročito ljudi kojima je nisam izgovorio. Bilo je očito da sam ljuštura od onog neustrašivog osvajača nagrada, komplimenata i igrališta, čiji je potencijal bio jednak jedino entuzijazmu.

Dobro, očito pretjerujem, iako nešto od navedenog zapravo i jeste istina, koju, doduše, treneri jako često znaju dodatno uljepšati. Svako svog konja hvali, pričaju nam stari. Ja sam, pak, pričao sebi neku drugu priču, a sa današnje (zrelije) perspektive uviđam koliko sam pogođen zapravo bio, kada sam shvatio da je u toku nasilan napad na moje emotivno, psihičko i fizičko stanje. Željeli su da je zamrzim, a ja sam u procesu počeo mrziti sebe, uključujući i svaki oblik autoriteta, jer je upravo on u ovom slučaju bio teška ruka izvršitelja. Dvokorak je postao 'naskok', ��ut je postao dodavanje, minute na terenu su postali dani na klupi, a sve ostalo je historija. . .

Pri planiranju puta za odlazak na more, mama je uvijek tražila mjesto pogodnog smještaja za nas oboje, pristupačnih cijena i tolerantne udaljenosti od obale mora, koja mora imati bar nešto hlada tokom dana, sa sadržajem koji će osigurati da i ja provedem odmor na zabavan i produktivan način. Imao sam sreću ljetovati na raznim lokacijama duž Makarske rivijere, a u naročito lijepom sjećanju mi je ostalo ljeto u Baškoj Vodi gdje sam slučajno sreo poznanike iz Tuzle od kojih su neki tada igrali košarku kao i ja. Pored toga, nerijetko smo odlazili pješke do Tučepa gdje su ljetovali tetka i tetak. Jedino sa njima sam smio plivati do plovaka.

Deset godina poslije, sa nekog drugog mjesta i udaljenosti, gledao sam u neke druge plovke. Prisjetio sam se brojnih pročitanih tekstova na temu najčešćih strahova i fobija kod ljudi, i kako ni u jednom nisam pronašao strah od utapanja ili bar od morske dubine. Doduše, jedan od najčešćih deset je bio strah od smrti, kao i strah od visine, pa je to dovoljno blizu onome, što mislim da sam iskusio ja.

Ipak moram napomenuti da nemam racionalnih razlogu za brigu. Rođen sam u Zenici kao i svoj otac, gdje se sa širokim osmijehom priča o djeci koja nauče plivati tako što ih roditelji 'bace' u obližnju rijeku. Možda mi se djelomično zbog toga i do današnjeg dana naročito dopada koncept "grube ljubavi" kojeg ni u kojem slučaju ne pokušavam izjednačiti sa crtama sadizma.

Pitam se, dok zurim u vodom ispunjen prostor ispod plovaka, koliko je naših strahova uopšte i realno opravdano. Koliko od njih je projekcija briga naših roditelja, društvenih skupina našeg ekosistema ili neke druge uticajne grupe. Možda su neki od njih dio genetičkog nasljeđa, priča kojom se plaše mala djeca. Pitam se, da li bi mi bilo lakše da negdje pri dnu, na dubini koju ne mogu niti približno procijeniti, pronađem ono što sam tražio i očekivao, prije nego što ono pronađe mene. Morskog psa? Ajkulu? Sirenu umiljate boje glasa čija me melodija mami, samo da bi zakopala svoje oštre zube u moj vrat?

Zaboravi sve što sam rekao, nema vremena za biti mekušac. Vrijeme je da skočim sa mola. Mislim da sam upravo kod plovaka vidio ona.

[alieninterests]

any icons I use for Loki have been taken from 

pendragond

sacredkarcram

gamgee-girl

Fanatika

on hollow-art

[ladyendurance]

Rules

this is a first draft of my rules as I’m not sure of what may be needed yet:

as always the disclaimer so people know who they are writing with: I’m Ele, born in ‘89, cis woman, aro-ace, chronically ill and therefore slow because jugging my being sick with my having fifty blogs, watching over my grandfather, coding and hoping for commissions. That never stopped me from getting over-invested in my muses and threads however. When I love, I love lol Open to all sorts of questions, don’t be afraid of approaching me!

That said, I’m only going to rp with people I follow from @thecharmingknightemma, my main blog, or from the redirect-blog I use for her and that will send you right here. 

No pressure about replying quickly or slowly, about wanting to drop threads, to send a thousand memes or just the one we are doing. This is a no-stress zone. I tend to hoard threads and actually reply to them (though I get slower when we have many, at least with the old ones, and focus on new ones. I especially focus on the ones that get replied back and forth faster than others as I tend to need to hyperfocus to function)

I adore shipping but I’m very against forcing it, I will NEVER expect it nor demand it. I never had any problems in this area and I’d like to keep things comfortable for everybody.

for the bio, I’d recommend at least reading the bullet points of her backstory, then the personality traits and finally the way her backstory goes depending on the fandom you write in.

I am comfortable with many dark themes being part of backstories or being reacted to, but I will not write r*pe between my character and yours, or anything of that sort. I also prefer to avoid miscarriage. NS*FW depends on how well we know each other and how comfortable I am with it so please tag it if you write it and don’t take it personally if I write it with someone and not you, as it depends on many factors. If you can tag daddy k-ink references, please.   In this blog you will find some triggering topics like the murder of a violent alcoholic uncle who hurt her aunt and eventually her too as part of her backstory, accidental death or presumed death of her mother, and of course violence and guns because she’s a fugitive adventurer and possibly a spy depending on the verse. (her dad is alive and good).

Do reblog memes from me whenever you want, I don’t care about reblog karma.

Keep in mind that the character has had plenty adventures before knowing yours and possibly in between, many things have already happened, some will be found out, some are just in the past, but they all influence her behaviors. That said, if there is a problem please reach out to me! I’m also very open to skirt around certain topics or work around things that may make you uncomfortable, your comfort comes before roleplaying. If it’s not something that can be skipped we can just change universe altogether. 

All icons right now are by fanatika on hollow-art or mine if I use a very light psd. FC is Angeline Lilly. 

Possible guest muse: au Kate Austen from Lost, if I ever find other Losties, and it will be an au Kate who was not in love with Jack, and will rewrite those parts of the show with me or plot around them, no back and forth and more focus on her self-hatred and growth. Very here for her having stronger friendships with the others as well. But only interacting with Lost characters as those are the relationships I care about. I don’t hate Jack but I’m only interested in writing her as a friend to him (no matter how he feels about her), I do ship her with Sawyer if someone is willing to rewrite how things went since season 3, but like I said I hate forceshipping so obviously if it’s not mutual or it’s not happening in a thread, they can just stay friends (it seems something that needs to be said).

[nuvafree]

Fanatika Font https://ift.tt/3cpKZVg