#deveti krug pakla

[mentalnahigijena]

IZDAJA KROZ VRIJEME

Okupacija u više slika

...Zajedno sa snagama koje su nasrnule na Crnu Goru sa željom da je unište, na svoju rodnu grudu nasrnuli su „omladinci“, koji „dolazahu sa srcem punim mržnje, sa džepovima često nabivenim srbijanskim novcem i punih ruku bombi iz kraljevskog srbijanskog arsenala, a namijenjenih tiranima na Cetinju“

Da li se o fenomenu izdaje Crne Gore može reći nešto novo u odnosu na već konstatovano i napisano? Da li se pozivati na pjesničke forme koje izdajnike domovine smještaju u deveti krug pakla ili filozofirati o pojmu izdaje, od lične do sistemske? Ima li svrhe ponavljati milenijumske korijene nečasnih postupaka prema rodnoj grudi, od prvine na brdu Oblik, kada je mjesni župan predao dukljanskog kneza Vladimira caru Samuilu, preko onih stihova Petra I o „trgovcima lakomim na blagu“ spremnih da za novce izdaju Crnogorce, do onih koji su uzimali tuđe oružje i kalauzili neprijatelju kada je vojštio na Crnu Goru? Iako analogije često nijesu dobre za tumačenje nekih pojava i tokova, ipak se neka nevesela poređenja vremena okupacije Crne Gore krajem Prvog svjetskog rata sa sadašnjim trenutkom Crne Gore prosto nameću. Nameću se kao potkrepa stavovima o Crnogorcima kao neznavenim ponavljačima istorije.

Možda bi trebalo istaći da bi, s obzirom na to u kakvoj izvrnutoj realnosti sada bitišemo, vrijeđelo napisati novu istoriju Crne Gore kroz prizmu izdaje. To stoga što nekada izdajnici nijesu bili u prilici da svoje izdajstvo izdignu na nivo vrline, kao što se to danas čini od nomenklature koja je donijela „osvježenje“ našoj ojađenoj zemlji. Vrijedi podśetiti da duboki prezir prema izdajnicima i špijunima nose čak i oni koji koriste njihove usluge. Poslužićemo se citatom iz književnog djela, koji nužno ne mora da odgovara realnim događajima, ali pisci uspijevaju da svojom kreacijom dočaraju stvarnost, precizno definišući pojave i zaključke. U veoma zanimljivom romanu Krv i zakletva, spisateljice Gordane Simonović, nailazimo na stav stvarnog/književnog lika, austrijskog generala Vagnera, koji je došao da smiri Krivošijski ustanak (1869. godine). Nakon što je s prezrenjem završio razgovor sa doušnikom, autor kaže za Vagnera: „General Vagner je primio izvještaje višim komandama i nije se mogao prestati iščuđavati spremnosti i bolesnoj potrebi velikog broja ljudi na ovim prostorima da okupatorima i ljudima koje jedva poznaju, ogovaraju i prijavljuju poznanike, prijatelje i rođake iz političke zaslijepljenosti, neposrednog interesa ili zlobe; posebno, što su sami dolazili. Ali primijetio je da im je to u krvi, takvi su bili njihovi očevi i bliski rođaci, koji su tako preživljavali i peli se stepenicama uspjeha od režima do režima. Na vrhu nema nevinih i poštenih. Prećutni uslov uspjeha je beskrupuloznost. Hoće li njihovim potkazivanjem stradati neko nevin koga će poslati na robiju, oduzeti mu sva prava i imovinu, lišiti života – njemu je bilo svejedno. Gadio ih se. Na kraju krajeva, neka sebi oči međusobno povade, sve dok on ima koristi od toga.“

Slična situacija je bila uoči i tokom Prvog svjetskog rata. Zajedno sa snagama koje su nasrnule na Crnu Goru sa željom da je unište, na svoju rodnu grudu nasrnuli su „omladinci“, koji „dolazahu sa srcem punim mržnje, sa džepovima često nabivenim srbijanskim novcem i punih ruku bombi iz kraljevskog srbijanskog arsenala, a namijenjenih tiranima na Cetinju“. Crna Gora je okupirana, iako se taj termin dugo izbjegavao. Tada su ga koristili savremenici u svojim izvještajima, koji su dugo skrivani.

NA VIDJELO

U raportu Britanske misije koji je podnešen lordu Kerzonu, tadašnjem ministru spoljnih poslova Velike Britanije, 9. juna 1920, između ostalog se navodi: „Uzimajući u obzir nasilnu okupaciju Crne Gore od strane Srbije (jedna akcija, koja do danas još nije službeno priznata od Velikih Sila), potpuno je nemoguće u toj zemlji ma za kakvu britansku misiju da ulazi u ma kakve političke stvari i da priznaje jednu situaciju kakvu još britanska vlada nije akceptirala. Kao što je vrlo dobro poznato, razne amerikanske pomoćne misije, koje su ovo učinile, za cijelo vrijeme boravka u Crnoj Gori nijesu imale slobodne ruke u razdjeljivanju pomoći a njihova je pomoć bila upotrebljavana samo u svrhu srbijanske propagande, da nikad nije nijedna para bila dana onom dijelu stanovništva koji nije htio priznati nasilnu aneksiju Crne Gore.“

Ono što izaziva zebnju jesu neke podudarnosti u postupanjima ondašnjih i sadašnjih domaćih najamnika na uniženju i uništenju svega crnogorskog – „Ponižavanje Crne Gore ne bi uspjelo bez aktivne pomoći grupe crnogorskih odroda“: „Novi zavojevači zemlje unesoše u Crnu Goru pravi režim terora, a da bi lakše radili unutra, i bez ikakvih svjedoka, oni potpuno blokiraše zemlju spolja… Među tim istim elementima regrutovahu se najaktivniji faktori austrougarske špijunaže, koji danas igraju ulogu najvećih patriota. Među tijem i takvim elementima je današnji uzurpatorski režim pokupio svoje najvatrenije pristalice, i, blagodareći svakovrsnom podmićivanju, uspio je da stvori tobož nacionalnu gardu…

U svojoj razornoj obijesti da unište sve što je crnogorsko, ove plaćeničke bande zaboraviše se tako daleko, da batinaše sva ona lica kod kojih nađoše crnogorski vojnički barjak ili koji god drugi znak i obilježje koje podsjeća na crnogorsku državu, u tom cilju je uništen i jedini spomenik vojnički na trgu u Podgorici podignut u čast poginulih Crnogoraca za oslobođenje tih krajeva. Kao što se vidi, ide se za tim, da se uništi i istorija ovog mučeničkog naroda.“

Uz sve ovo, kao upozorenje i opomena, stoji i stav izrečen u Radničkim Novinama od 29. maja 1920, o stanju i posljedicama takvoga činjenja: „Da je i ovo još jedan nov udar kamenom u glavu narodu, ja ne sumnjam.

Može vlada sazvati svoje ljude iz Crne Gore, može plaćati poslanike, može još za koje vrijeme uspijevati da zavađa pojedine krajeve u Crnoj Gori i između njih razvija ratne operacije, može kočiti cjelokupni privredni život, može, na kraju svih ovih teškoća, tražiti od naroda da je on stranački pomaže: sve će to biti u zalud. Grijesi će biti kažnjeni, glave će se plaćati glavama, jer tako biva u Crnoj Gori. Iščekivati je da narod uvidi u poslednjem času šta treba raditi.“

Kako se još vidi iz dokumenata sabranih u knjizi Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića (o zločinima nad mirnim narodom, državnim simbolima i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi ranije smo pisali), na ovome se nije stalo: „Po naređenju Srbijanaca, porušeni su istorijski spomenici i pocijepane istorijske slike. Promijenili su imena pojedinim mjestima. Na poštama su obavezno uveli marku sa likom kralja i regenta Srbije, dok međutijem u ranijim austrijskim provincijama, koje je Srbija legalno dobila, još je i danas u prometu ugarska državna marka.“

POD BAJONETIMA

Kao šlag na otrovnu tortu izdaje stoji postupak Andrije Radovića, koji je sa pozicije predśednika vlade Crne Gore (u izbjeglištvu), izdao sopstvenu zemlju i svoga kralja: „U januaru 1917. za svoju politiku zvanična vlast Srbije, koju tada reprezentuje Nikola Pašić, pridobija i Andriju Radovića, tadašnjeg predśednika crnogorske vlade u izbjeglištvu. Preko njega uspijeva da Vladu odvoji od kralja Nikole i suprotstavi je njemu. Po direktivnim instrukcijama koje je Pašić uputio srpskom poslaniku u Parizu Vesniću, Andrija Radović formira Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje, sa śedištem u Parizu. U uputstvu za organizovanje tog odbora, u kojem obrazlaže potrebu njegovog formiranja, Nikola Pašić, dirigent svih akcija za sjedinjenje Crne Gore Srbiji, to jest, za njeno dodavanje kao priključka Srbiji, njegove zadatke formuliše u 15 tačaka.“

Ponovićemo još par stvari koje u potpunosti osvjetljavaju djelovanje ovog tzv. Odbora za narodno ujedinjenje. „U tekstu nacrta svog proglasa o ujedinjenju, Odbor cilj formuliše - ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom i Jugoslavijom. Blisko jugoslovenskoj ideji, dakle. Depešom od 24. februara 1917. upućenom poslaniku Vesniću, Pašić interveniše: U deklaraciji - proglasu - crnogorskog odbora ne treba da uđe riječ niti Jugoslavija, niti Jugosloveni, niti ma kakva pogodbena formula ili rečenica. Odbor radi s nama na spajanju Crne Gore sa Srbijom i na jedinstvu srpskog naroda bez obzira na ostale Jugoslovene. Ova činjenica je veoma bitna za razumijevanje i motiva, i suštine, i cilja Podgoričke skupštine i Odluke koju je donijela. Odbor prvobitnu formulaciju zamjenjuje sa formulacijom: Ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom i ostalim srpskim, hrvatskim i slovenačkim zemljama u jednu nezavisnu državu. U proglasu se Crnogorci pozivaju da se okupe pod tim geslom.“ Kao što znamo „okupljeni“ su pod bajonetima, topovskim salvama i genocidnim zakonima nakon Božićnjeg ustanka.

„Polovinom 1918. g. srpska Vlada je Crnogorskom odboru stavila na raspolaganje 300.000 franaka da ih uputi kao pomoć sirotinji u Crnoj Gori. U Odboru je inicirano da pri korišćenju te sume sredstava treba više da gledamo sa političke tačke gledišta, tj. da je iskoristimo za naše političke ciljeve, tako što novac ne bi trebalo davati svoj sirotinji, jer se to ne bi osjetilo, već ga dati istaknutijim ljudima u plemenu, koji su ranije stradali od režima kralja Nikole, a koji bi mogli vezati plemena za sebe. Uz konstataciju da je o tome pitao srpsku Vladu, Andrija Radović, predsjednik Odbora, upozorio je da ako do toga dođe, treba sve raditi u najvećoj tajnosti i slati maskirano.“

Iako je radio maskirano za Andriju Radovića se pretpostavlja tačni iznos za koji se „transferisao“ i prodao – to je 500.000 franaka! Koliko će vremena trebati da se utvrde iznosi koje su, za svoje služenje tuđim interesima, dobili pojedini predstavnici udruženog zločinačkog poduhvata koji trenutno obnašaju vlast, viđećemo. Vjerujemo da će uskoro biti procesuirani i „u ime naroda“ adekvatno nagrađeni za svoj „doprinos“ ovakvom urnisanju naše jedine domovine.

[zoranphoto]

‘Gori doslovno sve!’ Deveti krug pakla kod Šibenika: Ljudi ostali bez domova, ima ozlijeđenih

Nešto prije podneva u četvrtak u Gornjim Banovcima, nedaleko od Šibenika, buknuo je požar kojeg gasi 79 vatrogasaca s 28 vozila, a gašenje otežava jak vjetar. Vatra je zahvatila i stambene objekte u Grebaštici te je u tijeku evakuacija obitelji čiji objekti su ugroženi ili zahvaćeni požarom. Stanovnici ugroženog dijela MUP-ovim vozilima se prevoze do Morinjskog mosta kod Brodarice, zatim ATP-ovim autobusom do sportske dvorane na šibenskom Baldekinu, gdje im je osiguran smještaj, javlja Slobodna. Promet je otežan na potezu od Šibenika do Splita. 18: 00 Vatrogasci su uspjeli obraniti Grebašticu i Šparadiće, ali vatra se sada širi brdom Jelinjak prema primoštenskim selima. Na terenu je trenutno 160 vatrogasaca. “U ovom trenutku je teško reći je li požar podmetnut i općenito govoriti o uzrocima. Vremenski uvjeti su vrlo nepovoljni, na udare i orkansko jugo je brzo širilo požar. Imamo lakše ozlijeđenih vatrogasaca i jednoga građanina, svi su medicinski zbrinuti, nitko nije teže ozlijeđen. Dat ćemo sve od sebe da se požar tijekom večeri stavi pod nadzor. Požar je izbio u gotovo istom trenutku kao i onaj veliki lanjski u vodičkom zaleđu, razlika je u jednoj minuti. Današnji požar nije ništa manji ni manje katastrofalan u odnosu na lanjski”, izjavio je Darko Dukić, vatrogasni zapovjednik Šibensko-kninske županije, za Slobodnu. 17:10 Iz Hrvatske vatrogasne zajednice za N1 su potvrdili da je došlo do ozlijede vatrogasca i jedne osobe u požaru. Vatrogasac se naudisao dima, dok je građanin svojom krivnjom došao u zonu gašenja. Ozlijeđeni vatrogasac je dobro.   17:05 MORH je objavio kako požar u Dalmaciji trenutno gasi šest protupožarnih aviona, tri kanadera i tri Air Tractora. ➡️ Trenutačno 6️⃣ protupožarnih aviona gasi požar u Grebaštici: 3️⃣ aviona #Canadair i 3️⃣ aviona #Airtractor‼️#PPsezona https://t.co/5hQol5sKcg — MORH/MoD Croatia (@MORH_OSRH) July 13, 2023     16:15 Iz Policijske uprave šibensko-kninske su poslali apel građanima. “Apeliramo na sugrađane da svojim ponašanjem olakšaju posao dežurnim službama na terenu te da omoguće im neometan prolazak cestom ili drugim pristupnim putevima gdje je u tijeku požar. Neka uklone automobile i druge pokretnine koje im mogu smetati u gašenju požara te da se i sami udalje od vatre i ne dovode se u opasnost”, stoji u priopćenju. Kako bi osigurala nesmetan rad vatrogasaca i ostalih službi angažiranih na gašenju požara, policija je zatvorila državnu cestu D-8 od Žaborića prema Primoštenu. Promet se preusmjerava na cestu D-58. 15:55 Požar se širi i ide do Šparadića, naselja uz more preko puta Grebaštice, koje je nešto bliže Primoštenu i Rogoznici.  Vatrogascima sa šibenskog područja u pomoć su došle kolege iz Zadra i Splita. Novinarka Slobodne javila se mobitelom s terena. “Gori cijela Grebaštica, doslovno!”, rekla je potresena novinarka. Dnevno.hr Foto : MORH & Harald Armellini Read the full article

[pesme-mv]

Pad u Had

(08. 04. 2009)

U ovom ponoru beznađa i straha

postali smo prašina.

Svako od nas je sad komadić praha

i od našeg oblaka ne vidi se istina.

Izgubljeni,

u prostranstvu poput svemira,

hladnom kao led,

lutali smo.

Grejalo nas sunce zavisti,

Obasjavao nam put mesečev jed.

Hodali smo ulicama pakla,

kupali se u jezerima raja.

Igrali smo,

k'o poslednji list na vetru što staja.

Počeli smo,

sve iznova tamo gde smo stali.

Nije vredelo.

I dalje bedni smo ostali.

Naše duše stajaše uredno poređane,

Jedna za drugom, polako

silaziše u deveti krug,

međusobno izvređane.

Osećali smo udar jezive toplote iz središta.

Nismo marili.

Gledali smo gore ka nebu

u izvorišta - besa, tuge, patnje i bola.

I kapali su sa svih strana

poput prosute krvi sa stola

iz jednim zamahom razbijene čaše.

Osećali smo njen ukus starog vina.

Mamila nas je sve više.

Negde gore, čula se violina tiho, sve tiše.

I mi smo znali da ovo nije raj.

Ali čekali smo, a i sad čekamo, i ćekaćemo;

samo što ovome neće doći kraj.

[clinicallyinsanegirl]

those who purchase jeffrey star cosmetics are immediately selected for ninth circle of hell

[ultravioletna]

deveti krug pakla

Na svaku dijagnozu koju bi mi postavio grčevito zbunjen i mnome opčinjen muškarac koji nije mogao da me ima, dodavala sam još po jednu. Svaki put sam pakovala kofere svoje zlobe i uvek bih neki zaboravila po putu. U vozu ili avionu. Ti koferi zadesili bi novog muškarca koji bi nekim hemijskim formulama došao do mene da mi vrati ono što sam izgubila, nažalost, bez mogućnosti da predvidi da ga čekaju tamnice pune zlatnih okova. Ne volim muškarce kojima mame nisu rekle da ih radoznalost može ubiti. Za mene nisu morali mnogo da brinu - ako bi pogodili vino koje obožavam da pijem, poštedela bih svakog od njih. Srećom po mene, ja nisam bila okrutna devojka. Sve te dijagnoze koje su prepisivali meni dok su godinama živeli na metadonu - ja nikad ne bih nakačila njima na vrat. Dovoljna sam im bila ja. Dželat i spasenje. Svakom sam bila ono što im je trebalo da se osete živim. Ja sam njima, samim tim, praktično - ispunjavala želje. Mogli su da me vide kao zlatnu ribicu iz akvarijuma, kao poruke u boci koja koja uvek stigne u neko nedoba ili prosto i jednostavno kao nekoga kome su davali dijagnoze. Ostavljala sam im prostora da budu šta god požele, manično su se hvatali za svaku moju manu nadajući se da mogu od larve stvoriti leptira. Šteta što nijedan od njih nije video da je jedina larva koju su tako haotično želeli da preobraze bila leptir, prvi i poslednji na svetu, koji nikada nije mogao da umre. Govorili su mi nešto poput “da nisi lepa toliko koliko si i luda, ne bi valjalo, nešto sa univerzumom ne bi bilo u redu” sva moja prevrtanja očima na ovakve izjave njima nikada nisu bile dovoljne da shvate da se neće dugo zadržati na pozicijama na kojim su se tako uspaničeno komešali. Dugo im je trebalo da shvate da su sve te paranoje, komplekse niže vrednosti i šizofrena cepanja imali samo oni i niko drugi. Ali ja sam volela da ih gledam kako pokušavaju da me nateraju da shvatim. Da je dovoljno da me grle po ceo dan, ljube u čelo, otvaraju i zatvaraju vrata za mnom, donose mi vino čak i kada im ne tražim - da bih shvatila da su svi oni ljubav mog života. Kako je to tužno, uvek bih pomislila. Svakim preteranim fizičkim kontaktom na koji bih signalizirala vađenjem noža ih čizmi na štiklu bila mi je dodeljivana još po neki psihički poremećaj. A nikad se nisu zapitali : Da li sam ja srž problema? Zato što, nekako, nije ni trebalo. Svakako su imali jednu srž problema a to sam bila ja. Šta da vam kažem, meni se nije volelo. Ne voli se svaki grubijan sa druškanom među nogama kog posmatra kao da je sam Julije Cezar. Niti se odlazi od svakog čim se primete crvene lampice. Nekad bih namerno ostajala, bile su to zanimljive predigre. Nisam se libila ničega jer sam mislila da ne postoji taj koji bi od učenika postao učitelj.  Dok se nije pojavila larva u obliku jedinog muškarca kog nisam mogla da zgazim kao mrava. Zbog kog se ispostavilo da ostavljanje poruka, slanje razglednica i slika iz aviona dok putujem na drugi kraj sveta, kao ni vina koja sam pila, predigre kojima sam se smejala, okovi kojima sam pretila drugim muškarcima nisu postali jedna velika dekadencija moje sopstvene discipline.

Pala sam svaki ispit koji sam pokušala da prijavim. Moje znanje nikad nije bilo dovoljno za slučaj koji nosi njegovo ime. Ne bih ga spomenula jer se još uvek pitam kako ostajem živa svaki put kad ga čujem. Kunem se, ni metadon nije pomogao.  I verujem da bi mi i Danteov deveti krug pakla bio bezbolniji od ljubavi koju sam osećala prema ovom čoveku. Takav se ishod, pretpostavljam, i očekivao? ultravioletna

[tanasijeb]

28 godina posle, pameti u politici na ovim prostorima nema. Bravo "nadrealisti", a nama ostalima kukala nam majka...

[2812019]

bilo bi previše da ovo posvetim

al' najviše volim ove iskompleksirane koji to nevješto skrivaju govoreći drugim ljudima kako su iskompleksirani, ove što svima nađu manu dok se prave kako oni sami nijedne nemaju, ove koji rade na sebi samo kako bi se dokazali drugima, a govore kako to čine samo za svoje zadovoljstvo, ove koji su toliko "zreli" da se ne uklapaju u društvo svojih vršnjaka, jer ipak oni su toliko toga prošli, ali ipak ne mogu skontat' kad im je cura sjebana, ove unikatne, prepotentne, "sve po zaslugama" likove, ove "imam dobru platu, bolji sam od tebe", ove "niko meni ne određuje šta ću radit", a ustvari njima manipulira njihov najbolji jaran, ove "ja sam dobar, svi ostali su loši", "ja ne pravim greške jer dobro promislim prije svake akcije", ove što se tješe tako što pokušavaju predstavit lošom osobu kod koje su zajebali, ove što će sve učinit da se neko drugi osjeća krivim za ono što zapravo i nije uradio, ove što pate ali oni su odlično, ove što im je ego veći od IQ, ove što su bolesno ljubomorni i posesivni, ove što su jedan dan sjebani zbog određene osobe, a drugi dan pljuju po njoj, ove što pričaju priču da će sve učinit', a ne mrdaju ni malim prstom, ove što od sebe prave žrtvu jer nemaju muda da se nose sa posljedicama svojih akcija o kojima tako dobro promisle, ove što uništavaju čovjeka psihički dok govore da je sve za njegovo dobro, što čovjeku brišu suze s lica nakon što ga oni sami rasplaču, deveti krug pakla je za vas, jebem vam mater

[revolucijaizkreveta-blog]

Mojih prvih mjesec dana bez plastike

Ovo je priča o meni i Marku. Marku Capeku. Dečku koji mi je promijenio život. Capek. Marko Capek. On je nešto kao James Bond jer podjednako dobro skače i leti na snowboardu samo bez mitraljeza. Njegovo oružje je... Njegovo oružje je podizanje svijesti. Zanima te? Čitaj dalje. Prevrtimo deset godina unatrag. 2008. godina kad sam upoznala Marka. Bili smo na jednom lezbijskom tulumu. Lezbijskom = Marko je bio jedini muškarac tamo, a ja sam bila jedina od 20ak ��ena koja je hetero. Ne, nismo  se ludo zaljubili nego smo samo hengali zajedno jer, ništa homofobno, ali dosadile su nam priče pijanih gay cura o lezbijskom seksu (ma koliko to muškim čitateljima zvučalo nevjerojatno). Provezli smo se malo noćnim tramvajem i proglasili jedno drugo za miss i mistera noćnog tramvaja. Imali smo i slike kao dokaz. Razmijenili smo brojeve mobitela, ali kako to već biva u noćnim poznanstvima, nikad te brojeve nismo upotrijebili. A sad fast forward na 2018. godinu. ''Nika?'' - ''Marko?'' - ''Isssss 20 years no see!'' - ''Haha, brijem da je ipak 10, ali  zaokružimo na 20. High five!'' Long story short, popili smo koje piće ili dva, možda tri. To ponovili još koji put. Otišli na Sljeme i na neki priglupi festival. Ništa neuobičajeno za ljude koji su prijateljski kliknuli. Što je u ovom prijateljstvu neuobičajeno je promjena mog života. Promjena koja je započela Markovom rečenicom uz šalicu kave: ''Znaš li ti da u ovoj kavi ima plastike?'' - ''Ha??'' - ''Znaš li ti da u pivi ima plastike?'' - ''Ima plastike u kavi i pivi?'' - bila sam malo zbunjena jer jedino što znam je da nije dobro piti vodu iz plastične boce pa to već godinama niti ne radim već sve dostupno kupujem u staklenim bocama. ''Kad peremo vodom neki plastični artikl mikro i nano čestitce plastike odlaze u odvod, zato u 70ak posto vode u Europi gdje je voda pitka ima plastike, a u Americi u 90ak posto'' - pojašnjavao mi je Marko ne mogavši usput ne prokomentirati ženu koja je upravo skupljala pseće gov... drekec plastičnom vrećicom: ''Eto vidiš! O tome ja cijelo vrijeme pričam! Psećem dreku treba svega nekoliko  sati da se razgradi, a plastičnoj vrećici nekoliko stotina godina! U našim drogerijama imaš vrećice za pseći drek koje su razgradive, a koštaju svega 2 kune više! Dakle, 2 kune za jedan korak k spašavanju svijeta! Ne znam za tebe, ali ja kovanicu od 2 kune izgubim  valjda svaki dan!'' Plastične boce nikako nisu namijenjene ponovnom punjenu jer su dušu dale kao leglo infekcija. Stručnjaci su najviše zabrinuti zbog bisfenola, kemikalije koja se koristi  u proizvodnji plastične ambalaže, a koji prema nekim istraživvanjima čak može poremetiti menstrualni ciklus i ovulaciju, povećati rizik od nastankka endometrioze pa čak i raka dojke. A prema nekim istraživanjima ponovno napunjena plastična poca sadrži više bakterija nego WC školjka! Posebno je vlažno grlo bočice savršeno mjesto ra razmnožavanje bakterija, pa ste slabijeg imuniteta možete dobiti i proljev. Inače, Marko već godinama živi bez plastike za jednokratnu upotrebu i kroz naša druženja privolio je i mene da prijeđem na njegov dark side, he's got candy. Šalim se. Nema on nikakav candy, tj. ima, ali za naš planet Zemlju jer ''budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu'' je valjda jedini klišej koji je stvarno istina. ''Korištenje i bacanje plastičnih vrećica je čisti komoditet'' - priča mi on: ''Što te spriječava da jednom investiraš u platnenu shopping vreću koja neće zagaditi prirodu, a imat ćeš je godinama?Isto tako kad je riječ o kupovini odjeće i internet shopovi, a i naše trgovine većinom imaju opciju papirnatih ili bio ambalaža'' Ovaj mladi ultra cool inžinjer elektrotenike, smjer energetika, koji se već 12 godina bavi aktivizmom oko zaštite okoliša, nije trebao koristiti nasilje pa čak ni pasivnu agresiju da me uvjeri da je njegov način života nešto totalno za mene. Na kraju, zbog upravo te svijesti o zagađenju već godinama koristima platnenu shopping vreću pa sam odlučila krenuti korak dalje pa pomislih, kad već imam pozersku titulu influencera zašto ne bih vama prenijela svoje iskustvo, mojih prvih mjesec dana bez plastike, prvih, ali nikako ne i zadnjih. Život bez plastike polako, ali sigurno postaje moj život. Jeste li znali da 100 000 morskih sisavaca umire samo zbog plastike godišnje? Kitovima i delfinima uništavamo njihov habitat. Ja to doista ne želim činiti i onako imam već dovoljno grijeha za deveti krug Danteova pakla, ne treba mi još i ovo na duši. Treba li tebi? Poslušala sam Markove savjete i krenula laganim baby koracima: za početak sam prestala kupovati bilo što u plastičnoj ambalaži. Dakle, kad kupuješ primjerice tjesteninu, zaboravi na onu u plastičnoj vrećici i kupi u kartonskoj kutiji. Mineralna voda u plastičnoj boci? Hej, pa ne postoji bez razloga i u staklenoj! Čak i svoju omiljenu drogu zvanu Coca Cola u većim supermarketima možeš kupiti u  staklenim bočicama. Dakle sva, baš sva plastika je zamjenjiva staklom ili kartonom. ''Kad se poželiš slikati u karipskom raju, prvo moraš pola sata čistiti plažu da bi dobio kadar bez plastičnog otpada u njemu! Kad surfaš obalama Sjeverne Afrike, udaraju te komadi plastike!'' - priča mi Marko o svojim iskustvima s egzotiičnih putovanja: ''Plastika je ogroman problem jer se ne razgrađuje! Kod nas je naizgled bolja situacija jer ako kreneš pješice od Zagreba do Zadra naići ćeš na svega pet boca i tri vrećice i samo iz izignorirati jer tuđe smeće ne doživljavamo kao naš problem, a trebali bi. Mi volimo naše more prezentirati kao najčišće, ali to uopće nije istina.'' Plastiku sam prestala koristiti plastiku zbog svojeg  zdravlja pošto, posebno kad je riječ o tekućinama, plastična ambalaža otpušta nano čestice plastike. Zar želim to piti? Ne! ''Nama u Hrvatskoj uopće ne treba niti jedna plastična boca jer imamo pitku vodu. Čak je možemo piti i na izvoru na našem Sljemenu!'' - govori mi Marko dok smo šetali supermarketom u potrazi za biorazgradivom ambalažom. ''To je jako teško'' - rekao bi netko, ali to uopće nije točno jer našli smo i pića i hranu. Nabavila sam i staklenu bocu s girly uzorkom koju kod kuće napunim filter vodom i s tim hodam okolo što je mnogo bolje i za mene  i za tvoj planet nego da nekontrolirano kupujem kojekakve već same po sebi umjetne ledene čajeve u plastičnim bocama. Po Markovom naputku, kad  primjerice kupujem salatu uzmem već korištenu vrećicu, kasnije tu vrećicu okrenem naopačke, operem je i osušim i spremna je za novu upotrebu. Dakle, poanta je da izbjegavamo jednokratnu upotrebu plastike jer to je, kao što Marko uvijek naglašava, čisti komoditet. Najlakše je samo proizvoditi otpad i to onaj najgori - nerazgradiv, otpad zbog kojeg naša djeca na plažama više neće tražiti školjke nego komade plastike i izranjati s plastičnim vrećicama na glavi. Ljudi se ponašaju egoistično, ako kod bilo koga kod kuće ostavimo  nekoliko plastičnih boca, osobi će to smetati i to će izbaciti u kontejner i tretirati te boce kao da više nisu njihove i nisu njihov problem. Točno, ako gledamo egoistično, onda fakat nisu, ali  ako gledamo  globalno, baš svaka plastična boca je i moj i tvoj problem. ''Toliko smo se udaljili od majke prirode da zaboravljamo da je to sve dio nas'' - govori mi Marko ispijajući vodu iz naravno staklene boce. Uh, koji vruć dan. Vrijeme je za ljetovanje! ''Kad već spominješ ljetovanje'' - odmahuje Marko glavom: ''Izronio sam jednom plastični koralj. Dakle, dotle smo došli!'' Počela sam drogerijama kupovati kompostabilne vrećice za smeće koje su opet 2 kune skuplje od običnih. Opet 2 kune za spas svijeta! Marko me podučio kako  proizvesti sredstvo za pranje suđa od kokosa, a više koristim niti plastične perilke za suđe već ekološki prihvatljivu agavinu četkicu (koja se, osim što ne zagađuje okoliš, uopće ne razmoči i fakat je trajna), a koja košta 4 kuna i 50 lipa. Plastika je inače kvalitetan proizvod koji se treba koristiti sa pažnjom. Trebamo je reciklirati pa tako i stvari koje su nužno od plastike kao primjerice skijaške jakne, treba kupiti od reciklirane plastike. Inače, imam jednu PVC jaknu koju jako volim, ali Marko me utješio riječima da ta jakna nije problem jer ne bacam svaki dan takvu jaknu u smeće, a niti se takva jakna pere pa nano čestice plastike ne odlaze u odvod.  Sva druga odjeća trebala bi se bazirati na lanu, pamuku i vuni jer pranjem sintetike čestice plastike odlaze u vodu. A plastičnu vrećicu trebamo oprati kao što operemo tanjur. Što je s kozmetikom i sredstvima za čišćenje? Počela sam izbjegavati kozmetiku koja ima mikrogranule za čišćenje. Marko me prebacio na proizvode na ekološkoj bazi čija ambalaža je od reciklirane plastike pa tako ne pridonosim izgradnji nove plastike, a tim sredstvima ne pridonosim zagađenju mora. Uz Markovu pomoć izradila sam i svoj prvi sapun i pastu za zube i moram reći  da je to najbolja pasta za zube koju sam ikad probala jer osim što skida plak izbjeljuje zube: dakle, ekstra djevičansko kokosovo ulje, kalcijev karbonat iliti bijela kreda, xylitol iliti brezin šećer što je vrsta šećera koja ubija loše bakterije i dovodi floru u ustima na zdravu razinu. To je puno bolje od toksičnih preparata kojima ubijamo sve! Lako je proizvesti i dezić koji jači od svih ovih koji obećavaju 48 sati svježine: kokosovo ulje, shea maslac i soda bikarbona bez aluminija. A sapun može skuhati svatko tko zna skuhati rižu. Na netu su dostupni online kalkulatori kojima je lako proračunati točno na grame koliko čega treba, sve to izmiješamo, pH mu je 8, a sadrži u sebi glicerin. Ista stvar je sa sapunom za pranje suđa. Što je najbolje, sve košta puno manje nego da to kupimo u dućanu. Prošlo je tek mjesec dana otkako živim, koliko je to moguće, bez plastike, a već se osjećam bolje u vezi sebe kao osobe i to bih preporučila svakome. Pokušaj i ti, baby koracima, prvo s platnenom shopping vrećom koju ćeš imati godinama. Počni s vodom u frižideru u staklenoj boci. Samo počni i ako nam se pridružiš ti, ti, ti i ti, a i ti tamo bit ćemo promjena koja će se doista vidjeti u svijetu. Marko, hvala ti! PS čekirajte Markov video:   Read the full article