#dario dzamonja

[rokenrol]

Sjedim sam u sobi, slušam traku Indexa i sjećam se kako si mi jednom, kad sam te pitao zašto ih voliš, rekla: "Tata, kad slušam tvoje Indexe, ja sanjam u koloru."

Dario Džamonja

[marlboro-sa-jagodom]

Kutija Marlbora i Zippo upaljač

Negdje u prikrajku krhkog bića, pod mostovima spasa i mlazovima iznemoglosti, niz strme padine istine i kroz grube prolaze izdržljivosti, vijugao je put. Zaklonjen od mraza pod debele slojeve moranja i prisile, zaštićen od slučajnih prolaznika krinkom zla. Zarastao u šiblje sa stranputica, mračan i vlažan, izlomljenog asfalta i treperave svjetlosti sa oskudne, niske lampe, zaboravljen. Ali bio je tu, postojao je. Odupirao se zaboravu čestito i snažno.

"Bog me ubio ako sam ja shvatio o kakvom je putu ona pričala" - konstatuje Mak, izlazeći iz amfiteatra.

"Putu ka nama samima. Čovjek se nekad izgubi, zaboravi kako se vratit nazad i njegov put mu se izbriše iz memorije. Nije toliko teško za shvatiti, kad malo razmišljaš o tome." - govori Ema.

"Ima smisla. Previše komplikacija, da se mene pita." - dodaje Mak.

"Šta li ti je Zagreb uradio, pa sad ne možeš da protumačiš običnu metaforu." - negoduje.

U suštini, u svima je nama taj put. I pred svaki je usađena brava. Prava, pravcata brava. Čelična, teškog kova, mukotrpnog rada nečijih ostarjelih ruku. Put je zaključan, a ključevi su razbacani negdje po nutrini našeg postojanja, a na nama je da se udubimo u ono što jesmo i pronađemo ih. Mada, i onda kada ih nađemo, bit ćemo u dilemi koji je pravi. Možda ćemo prvi pokušaj protraćiti na pogrešan ključ, možda ćemo pronaći onaj pravi, a možda će nam put do spoznaje svog uma ostati nepoznanica.

"Meni se pije rum." - tiho govori Mak, naslonjen na vrata tramvaja koja su slobodno lelujala prostorom.

"Mene zanima što toliko vjeruješ tim vratima pa se naslanjaš na njih. "

"Ma ko ga jebe, ako treba da umrem od pada iz tramvaja, tako ću umrijeti." - odgovara joj.

"Šta bih rekla raji? Mak Bošnjak nastradao tako što su se, izrazito nestabilna, tramvajska vrata, na koja se oslonio svojom odgovornošću, otvorila bez komande vozača dok je vozilo još bilo u pokretu?"

"Boga mi, Ema, možeš to komotno i u novine dat. Ekstra priča. Samo dodaj da su mi Marlboro i Zippo tako savršeno pali jedno na drugo dok sam ja umirao da su to reporteri morali slikati jer je bilo, prije svega, jedno umjetničko nadahnuće." - smije se.

"Ti si lud. Lud."

"Pa vidi, savršeno izgleda."

Reče i izvadi kutiju crvenog Marlbora, po izlasku iz tramvaja je položi na betonsko tlo stanice, te na nju pažljivo nasloni Zippo upaljač i ispruži se kraj njih u neprirodnoj poziciji.

"E sad zamisli da sam umro i slikaj." - pridiže glavu da kaže i brzo je vraća nazad na pod.

Ema odmahuje glavom i vadi telefon da zabilježi umjetničko nadahnuće slaganja kutije cigara na pod.

"Slikala, ustaj!" - zapovijeda.

"Neću. Vidi kako mi je lijepo." - govori stavljajući ruke pod glavu i gledajući u plavi kanvas iznad sebe prošaran potezima kista umočenog u bijelu boju. Okreće se, uzima cigaretu, pali je, vraća i kutiju i sebe u početnu poziciju dok Ema sjeda na metalnu klupu kraj njega, jer joj se činilo da ne namjerava ustati.

"Ne bi bilo loše ni umrijeti, samo da još možeš zapalit."

"Daj Mak, molim te." - negoduje Ema.

"Pa boga mi, vidi. Mrtav, a nije me ubilo ono čim sam se trovao."

Na kraju uvijek bude tako. Ubije nas ono što smo smatrali bezbjednim. Oslanjanje, na ljude, ili vrata starog tramvaja.

[raw-f00tage]

Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je odjednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopće nije odjednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih poznao sebe među hiljadama sličnih, nešto što ne mogu i što se ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši, koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem, ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene.

Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima, to ti je živa istina, ne traži me da provjeriš da li je tako - to je jedna od rijetkih istina u vezi sa mnom.

Ako ti jave da sam pao, Dario Džamonja

[ambrosia-sweetness]

Razmišljao sam kako je ono All you need is love obično sranje! Sve što trebaš u životu je nečije uho, malo polupanje, mrvica osmijeha od koje se može prehraniti cijeli dan, samo jedna riječ što će te izvući iz bespuća i suhe pustinje vlastitosti u kojoj ti se jekom, sve slabijom i slabijom vraća tvoj glas, a ispružena ruka ostaje prazna, znojava, pa suha, nepotrebna i iscrpljena, gdje nemaš koga upitati: “Sjećaš li se...?”, gdje tebi nema niko uputiti isto pitanje...

Dario Džamonja

[portretmogzivota]

Onda ću se, u slobodnom padu, sunovratiti sa svog prozora, u dvorište, a dole će me čekati svi ljudi iz moje kutije za cipele, dočekati me na ruke i ja ću se, meko, kao pahuljica na granu novogodišnje jelke, na raskršću kod Alipašine džamije, spustiti i trajati.

Samo trajati.

[tajnadzemaodmalina]

🍀❤

[decakizvode]

“svima nama kadli-tadli valja krenuti na finalno putovanja u Dzennet ili Dzehenem,Raj ili Pakao,svejedno. gdje cu ja zavrsiti nije mi dostupno znati,ali znam jedno, poci cu iz Sarajeva." - dario dzamonja

[driven-by-the-strangle-of-vein]

Da te malo više volim, ja bih ti preporučio da nemaš nikakva posla sa mnom, ali pošto sam ja jedno jako sebično (ne mogu biti tebično!) stvorenje, pišem ti ovo pismo zato što se ja osjećam bolje – a kako je tebi, živo me boli… Još jučer sam odlučio da bivšoj punici neću dati televizor, ali jutros mi ona banu na vrata – i, jebaji ga, šta ću? Dadoh joj ga. Eto, takva je moja čvrsta volja. Ako je u meni ostalo imalo ljudskosti, onda je to da ne želim nikome nanijeti bol, ali ova prokletinja od života kao da me tjera da nanosim bol i tugu samo onima koje volim. Znam da je sve ovo jako konfuzno – nisam navikao pisati lju­bavna pisma nekome koga toliko volim. (Osim ako se ne honorišu.) Ti to mnogo bolje radiš. To je ono što me izluđuje i zato se “gušim od ljubavi” prema tebi. Opet skačem s teme na temu: jedne godine smo se Abdulah Sidran i ja zapili, prenoćili kod njega, pjani i mamurni kakvi smo već mogli biti, poslali smo njegovu tadašnju ženu da nam kupi cigara i nešto za doručak i obaveznu Politiku. Sidran ju je uzimao zbog šahovskih problema. Kako ona napusti stan, Sidran mi se primaknu uhu, baš kao da je stan ozvučen: “Vidićeš da mi neće kupiti novine.” “Otkud znaš?” “Zato što me mrzi. Moj Dacika, kad bi mi majmun stavio ujutro ruku na čelo, ja bih ga volio do kraja života.” Bez uvrede, lepo kažem – ne vređam, meni jedan “majmun” već decenijama stavlja ruku na čelo, a ja toga nisam ni svjestan. Znaš (nemaš pojma kakav je merak napisati tvoje ime), to zvuči i pomalo bolesno, ali se teško naviknuti na ljubav, dostojanstvo, povjerenje – ako si cijelog života bio lišen toga, pa si sam u sebi stvorio jednu životinjsku predstavu da je tvoje bivstvovanje samo tvoje i da je važno preživjeti, a da su emocije samo teret kojeg se moraš otarasiti. Puno su mi nedostajali telefonski razgovori s tobom, pa sam ih improvizovao u svojoj glavi, a da me bog ubije, ne znam o čemu smo pričali. (To, uostalom, nije prvi put.) Samo znam da s moje strane nije bilo ništa pametno. Čak mi se čini da sam ti jednom prilikom nudio brak, ali si me ti s nokta odbila. Mom deliričnom raspoloženju je djelimično doprinijela i gripa, a i naprosto nevjerovatne promjene vremena. (Znaš kako Hamlet kaže: “Kad duva sjeverozapadni vjetar, ja razlikujem sokola od čaplje, ali kad duva jugo, ja sam lud čovjek.” Ili tako nekako.) Ostale razloge ti i ne trebam nabrajati. Nedavno sam bio u Londonu. George Harrison me pozvao na snimanje svoje nove ploče. Nisam baš nešto bio oduševljen, ali smo se strašno proveli. Bio je tu i Ringo, pa sam iskoristio priliku da uzmem autogram od njega i pošaljem ga svojoj kćerci Neveni, jer je ona ludo za­ljubljena u njega. Sreo sam i Malinu i njegovu ženu Lidiju i, naravno, neizbježnog Zlaju Peglu. Nije se ništa promijenio. Dok smo tutnjali po pubovima, rekao mi je: “Moram nešto večeras prignječiti, pa makar i uš.” Pitao me je kako sam ja stao po tom pitanju, a ja sam mu odgo­vorio (znam da ovo zvuči prosto): “Moj Zlaja – nekad sam sanjao da spavam sa ženama, a sad sanjam da drkam.” Dobio sam kanarinca na poklon – tek toliko da u kući imam živo biće. Evo, nemam ga ni sedam dana, a već bih ga zadavio. Kad mi probije mamurnu glavu, pitam ga: “Jesi li ti ptica ili magnetofonska traka? Gdje se gasiš?” Od Afana Ramića sam tražio da mi posudi sto pedeset maraka, a on mi reče: “Mogu ti posuditi samo petnaest hiljada.” “Pa, kako ću ti, bolan, Afane, vratiti?” “Znam da mi sto pedeset nikad u životu nećeš vratiti. A, ako mi je neko dužan – više volim da mi je puno dužan.” Ne znam koliko je bio ozbiljan, jer s njim se nikad ne zna, pa bi mi to bila šansa da najzad vidim svoju djecu. I tebe, bezbeli. Otkucava dvanaest sati i ja moram nositi tekst u Redakciju, pa zato prekidam ovo pismo i nadam se da ćemo se uskoro čuti. I vidjeti. Pošto ti ne znam adresu, ovu razglednicu iz Londona ti šaljem ovako. Bio sam je poslao na vlastitu adresu, samo da u sandučetu za poštu ne bih nalazio samo račune. Otrcano bi bilo završiti ovo pismo kako se obično završava. Ti znaš!

Dario Dzamonja

[rokenrol]

Jedne noći je pljuštala kiša, a ja sam šetao ispred njenog prozora, pjevao na sav glas, misleći kako će ona izaći na prozor zovnuti me sebi, kući "da se ne prehladim". Da li bi to bila ljubav da me je onda zovnula...?

Dario Džamonja

[rokenrol]

Razmišljao sam kako je ono All you need is love obično sranje! Sve što trebaš u životu je nečije uho, malo polupanje, mrvica osmijeha od koje se može prehraniti cijeli dan, samo jedna riječ što će te izvući iz bespuća i suhe pustinje vlastitosti u kojoj ti se jekom, sve slabijom i slabijom vraća tvoj glas, a ispružena ruka ostaje prazna, znojava, pa suha, nepotrebna i iscrpljena, gdje nemaš koga upitati: “Sjećaš li se...?”, gdje tebi nema niko uputiti isto pitanje...

Dario Džamonja

[lavleo]

Pri svjetlosti svijeća, uz postere Beatlesa, Joea Cockera, mapu srednjovjekovne Bosne (koju ću par godina kasnije Nedžadu donijeti ‘na naselje’) na zidovima, kad se prljave čarape zgurane ispod kreveta ne vide u mraku, a razbacane flaše i prepune pepeljare ne ostavljaju dojam ‘prljavštine’, nego ‘ležernosti’, može mi proći fol. Deset godina kasnije, kad smo Milica i ja sjedili u Kvarnera – sada kao prijatelji – ona mi je rekla: - Jesi ti, moj Bože, Daco, glup! Što sad to?’ - Sjećaš li se kako si me folirao da nemaš struje u stanu zato što nisi platio? Ja, pa šta? - Prva stvar koju si uradio bila je da upališ svijeće, a onda uključiš gramofon. Izgleda da sam zaista glup, jer još ne kontam fol; Sjećam se, pa šta? -Jesi li to, sreće ti, u to doba imao gramofon koji radi na naftu? -Dario Džamonja-

[parcijali]

Ako ti jave da sam pao

Ako ti jave da sam pao na razoranim, sleđenim poljima Flandrije, da me je pokosio šrapnel - ti nemoj da budeš tužna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znaš da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove… To je sve jedna obična literarna konstrukcija, a da ne pričamo o tome što ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene. Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi: “Dobro obavite svoj posao!”, a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači. Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve: PREDAJ SE! JOŠ NIKO NIJE NAŠAO SPASA OD ONOGA KOJI UZIMA BEZ RUKU! Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu… Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama… Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše “Fruškogorskog bisera”, litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa “Mandarmetom”, nekim likerom od mandarina… Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo. Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da počnem plakati… Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: “Vidi pedera!!!” Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene… Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima… To ti je živa istina.

Dario Dzamonja

[otom-potom]

Problem - Dario Džamonja

Kao napomena, kao motto, uz svaki moj tekst, pricu (a ako cemo pravo, uz sav moj zivot) trebalo bi da stoji slijedece:  «Ovaj nepouzdani svjedok sjeca se mnogih nebitnih detalja u svojim iskazima, a neke stvari od zivotne vaznosti izmicu njegovom zapazanju i on ih naprosto zaboravlja. Ali kako njegov iskaz ne moze imati nikakvog utjecaja na Vase misljenje, koje je postojano i vec davno formirano, neka mu bude dopusteno da prica onako kako on nalazi za shodno, jer, ponavljam: nista se nece i ne da pro­mijeniti. »  ***  Kazu da se nekad desio i ovakav slucaj: u davno vrijeme, kada su djevojke jos uvijek mucile dileme, u jednom selu, nije mu vazno ime, ostala djevojka u blagoslovenom stanju.  Po selu se poceli pronositi glasovi da je uzrocnik sve vidljivije promjene na djevojci niko drugi nego jedan aga iz tog kraja. Doslo to i do aginicinih usiju, pa ona poletjela da muzu saopsti novost, koja vise nije ni bila novost, da vidi kako ce on na to reagovati.  Aga je bas sjedio u hladu sljive, pored njega bardak ohladjene rakije, glava omotana pramenovima plavicastog dima iz podebelo savijene cigarete, a pogled mu uprt u sahan ispred njega. Gleda jednog sicusnog mrava kako je na ledja uprtio mrvu sira tri puta vecu od njega, pa vuce, tegli, ne predaje se...  Agino lice poprimilo nekakav sjetan izraz, taman pomislio: «Sta ti je zivot.. . », ali mu zena ne dade da zavrsi tu misao o zivotu, upade s rijecima:  «Cu li ti, ago, sta se desi onoj djevojci?»  Agino, do malocas sjetno lice, promijeni se u sekundi, dobi nekakav tvrd izraz, on i ne pogleda zenu odgovori:  «Njen problem! »  Aginica se povuce, priceka neku bolju priliku da od age izvuce sto se izvuci moze, a jedno popodne, kad su se do sita namilovali, ona onako, k'o biva uzgred, pripomenu:  «Ona djevojka, znas?... Svasta ljudi po selu pricaju... »  Aga dize glavu koja je lezala na zeninom krilu, okrenu joj ledja, promrmlja:  «Njihov problem», i zaspa.  Aginica nekoliko dana uskrati agi milovanja. Hodala je po kuci lupajuci sahanima i vratima, okretala glavu kad bi im se pogledi sreli, a onda vise ne izdrza, pa mu u lice baci:  «Ti nista! Tebi je to hava! K'o da nista nije ni bilo. A ja se pred selom crvenim.»  Aga je zacudeno pogleda, slegnu ramenima i rece:  «Tvoj problem», i ode da istimari konja.  Aginica plakala, cupala kosu, izdirala se bez razloga na sluzincad, kao furija, raspletene kose, hodala po kuci, stiskala sake i dizala pogled prema nebu i prema verandi na kojoj se aga odmarao od neke neobjasnjive tuge koja ga je znala katkad prihvatiti s aksamom...  Uspele se aginica do age, sve tutnjajuci nanulama po basamacima kao da carska ordija prolazi, stala pred agu, podbocila sakama posiroke kukove, unijela mu se u lice, sve prskajuci pljuvackom podviknula:  «Katile!!! Gdje ce ti dusa?»  Trgnuo se aga na taj povik, malo, ne previse, razmislio, pa odgovorio:  «Moj problem.»  ***  Citalac-istrazitelj nece u ovoj prici naci ni mjesto ni vrijeme kada se receno odigralo, ni ime djevojke, a ni age, ni zene mu. Pitace se: «Sta li je ovaj ovim htio reci?», a ja cu odgovoriti, kako pravom agi i dolici:  «Tvoj problem.»

[gospodjica-x]

[tulumbe-blog]

Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima… To ti je živa istina.

[madjarica]

:))