#crnosrce

[bojesvemira]

Provela sam ovu godinu kao duh, i nekako više nisam sigurna gdje mi je dom.

[bojesvemira]

Ne guši me, ne gubi me ja sam jedino vrijedno što ti se ikada desilo

[bojesvemira]

Louvre ispod kišobrana

Jao kako bih te šetala tako golu pod kišobranom u sred one sitne kiše, sporim laganim koracima pa da gledam kako ti padaju po grudima i uopšte se ne koncentrišem na put ispred sebe, pa se zaplićem i hvatam za tvoje butine. Rekli su mi da si čudna i da imaš čudne navike jedino čudno na tebi su rupice smijalice koje se nekad pojave a nekad ipak ne i ta tvoja prevrtljiva raspoloženja koja variraju od toga da bi skinula i pokidala sve sa mene do toga da ti treba utočište ispod moga ramena. Znaš posmatraju te čudno, ali dobro ljudima je svaka bila ista ni slična tebi pa sada razmumijem. U tebi stoji nešto neopisivno za ovaj svijet, ti si mali mjesec kojeg bi sakrila samo za sebe ispod ovog prokletog kišobrana. Znaš, vječito si obgrljena nekim strahovima, ti si ona što kada naleti na dokumentarac o zmijama vrisne, naježi joj se koža i opet vrati u prvobitno stanje. Ti si ona što u pola noći trzne rukom, misli da je nešto tmurno ispred nje pa samo nastavi spavati kada shvati da sam ja pokraj nje, samo te svijetlo dodirne. Čudna si ti narav ili ipak nisi ali sve to te čini tako voljenom. Kad kad sebi ponavljam da mrzim te noći kada ne ostaneš tu kraj mene, ja sam bez tvojih priča iz sna prazno biće, kada si tu sa lijeve strane jastuka lakše se i diše. A ovako mrzim zaista tu daljinu, kada ne znam kako si u tom trenutku ne vidim ti izraz tvoga lica, pa me uhvate demoni da razmislim da li pored nekog drugog šetaš tako gola, daleko od mojih zagrljaja. Ali znate kako, ja znam da negdje tamo vrijedi čekati, dok ona ispija svoje tamne akfe u šest ujutro, trči na posao da stigne i ako nikada ne kasni, pa kada se vrati ostavi odjeću na podu kao zmija kožu, često namrgođena prostire veš, mrzi je i da priča dok bi po sniježnim jutrima eseje pisala, izlazila u šorcu i duksu na balkon naslonjena na ogradu gledavši u daljinu hvatala tamo neke pejzaže prošlosti. Neke nebitnosti svijeta njoj su uvijek na um padale. A meni? Njene grudi preko usana, njene butine preko dlanova njeno “hajde ljubi me sada” preko ušiju, i njeno golo tijelo preko kavnas platna. Pa bože dozvoli joj da nađe utočište vječito, petak u maloj ulici gola ispod mog kišobrana, da se udobno smjesti i da joj ljubim benove i tragove munja i gromova. Ništa mi drugo ne preostaje nego da gledam ovaj divni Louvre ispod kišobrana. 

[bojesvemira]

Shvati da nikada ne možeš povući ono što si rekla, to ti samo ja gledam kroz prste