#crkva sv. Pavla

[adriaticpulse]

Theresienwiese: Srce Oktoberfesta i više od toga

Theresienwiese, jedno od najpoznatijih mjesta u Münchenu, prvenstveno je poznato kao domaćin najvećeg svjetskog narodnog festivala – Oktoberfesta. Smješten u srcu Münchena, u četvrti Ludwigsvorstadt-Isarvorstadt, ovo prostrano područje obuhvaća 42 hektara ili, otprilike, veličinu 60 nogometnih igrališta. Iako je Oktoberfest najpoznatiji događaj koji se ovdje održava, Theresienwiese je kroz cijelu…

[a8ra]

Franjevački samostan i crkva sv. Pavla , Visovac , Croatia 🇭🇷

[zvetenze]

Crkva Sv. Apostola Petra i Pavla (Church of the Apostles Saints Peter and Paul)

Partizani, Serbia

Partizani is a small town in the Šumadija region of Serbia, south of Belgrade. This early 19th-century wooden church has a distinctive, 9-sided porch, under a steep oak-shingled roof. Its eight carved posts are joined by a low wall to form the narthex, with entrance gate on axis with the church door. (photo 1987)

[zoranphoto]

Danas je blagdan sv. Franje Asiškog, osnivača i zaštitnika franjevačkog reda

4. listopada Crkva slavi spomendan sv. Franje Asiškog, siromašnog sveca iz 13. st., koji je jasno prepoznao besmislenost nagomilavanja materijalnih dobara i bogatstvo siromašnog življenja u slavi Kristove milosti. Utemeljio je franjevce i svojom jednostavnošću i poniznošću ostao trajno nadahnuće generacijama do današnjeg dana. Ovaj svetac iz talijanskog Asiza utemeljitelj je čak tri reda: franjevaca, sestara Klarisa (Reda siromašnih gospođa) i Trećeg franjevačkog reda, a koji se dijeli na Samostanski treći red i Franjevački svjetovni red. Karizmu sv. Franje danas prate i mladi okupljeni u Framu – Franjevačku mladež u Hrvatskoj, ali i diljem Europe. Poznat po svojoj ljubavi prema Isusu Kristu, kojeg je slijedio kroz siromaštvo, poniznost i čistoću, svojim je primjerom i danas nadahnuće mnogim mladićima i djevojkama, kao i svima onima koji svoj duhovni poziv pronalaze upravo u služenju Bogu i ljudima kroz tri važna zavjeta. Franjevci su prepoznatljivi po smeđem habitu. Franjevački habit sastoji se od tunike s (kukuljicom) i bijelog pojasa na koji se vežu tri čvora. Čvorovi predstavljaju tri redovnička zavjeta: poslušnost, siromaštvo i čistoću. Generalne konstitucije i Statuti Reda braći franjevcima nalažu da takvo odijelo nose kad god su u mogućnosti.

St. Francis of Assisi (c.1182-1220) 1642 (oil on canvas) by Ribera, Jusepe de (lo Spagnoletto) (c.1590-1652); 200x162 cm; Monasterio de El Escorial, Spain; Giraudon; Italian, out of copyright U svojoj skromnosti nije se smatrao dostojnim biti svećenik i doživotno je ostao đakon. Umro je uz pjevanje 141. psalma, uvečer 3. listopada 1226. u Asizu. Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika. Ona je postala jednim od najpopularnijih hodočasničkih odredišta na svijetu, a posjetili su je brojni pape, uključujući i papu Ivana Pavla II. Ikonografija ga prikazuje u franjevačkom habitu s Kristovim ranama na rukama i okruženog životinjama, najčešće pticama. Sv. Franjo je bio veliki zaljubljenik u životinje, simbolično, danas se također obilježava svjetski dan zaštite životinja u cijelome svijetu. Zoran / TV Wien Read the full article

[mentalnahigijena]

Vjera nikad nije smetala nikom u Crnoj Gori ! Na Tripun dan 3 Februara 1814 godine zagrlili su se i poljubili na Trgu Sv. Tripuna u Kotoru Vladika Petar I Petrović Njegoš i kotorski Biskup Marko Antonije Grgurina na očigled prisutnog naroda. I početnom XX vijeka bilo je crkava u kojima su po istim krovom služili sveštenici jedne i druge crkve kao na primjer u Kotoru u crkvi Sv. Luke u Risnu u crkvi Sv. Pavla i Petra, u Jušici - Kamenarima u crkvi Sv. Nedjelje, u Krtolima u crkvi Sv. Spasa. Danas je sačuvana samo jedna takva crkva van teritorije Boke, u Spiču, crkva Sv. Tekle u kojoj i sad postoji oltar po grčkom i rimskom obredu, gdje služe pravoslavni i katolički sveštenik. U predvečerje Tripundana, za vrijeme službe, po dva ugledna građana Kotora i okoline iz svih slojeva društva i to obiju vjeroispovijesti, kade mošti pred oltarom. Ovo je jedinstveni slučaj u hrišćanstvu, U Kvaču se sačuvalo do završetka Prvog svjetskog rata da naizmjenično katolici i pravoslavci jedni drugima nose krstove pri procesijama ( liturigijama ). Ovom se karakteristikom Crna Gora isticala među svim krajevima na planeti zemlji, što treba naročito podvući danas koliku snagu duhovnu je imala Crnogorska pravoslavna Autokefalna Crkva i narod, i koliko smo izgubili nestankom Crnogorske Kraljevine 1918 godine! Nije važno koje si vjere važno je tvoje Čojstvo i Junaštvo a sve na Čas Slavu Crne Gore i naroda Crnogorskoga tako je bilo i mora biti jer smo tako i opstali kroz vjekove ! Foto: Sv. Tripun, relikvija

[crnagorakraljevina]

Vjera nikad nije smetala nikom u Crnoj Gori ! Na Tripun dan 3 Februara 1814 godine zagrlili su se i poljubili na Trgu Sv. Tripuna u Kotoru Vladika Petar I Petrović Njegoš i kotorski Biskup Marko Antonije Grgurina na očigled prisutnog naroda. I početnom XX vijeka bilo je crkava u kojima su po istim krovom služili sveštenici jedne i druge crkve kao na primjer u Kotoru u crkvi Sv. Luke u Risnu u crkvi Sv. Pavla i Petra, u Jušici - Kamenarima u crkvi Sv. Nedjelje, u Krtolima u crkvi Sv. Spasa. Danas je sačuvana samo jedna takva crkva van teritorije Boke, u Spiču, crkva Sv. Tekle u kojoj i sad postoji oltar po grčkom i rimskom obredu, gdje služe pravoslavni i katolički sveštenik. U predvečerje Tripundana, za vrijeme službe, po dva ugledna građana Kotora i okoline iz svih slojeva društva i to obiju vjeroispovijesti, kade mošti pred oltarom. Ovo je jedinstveni slučaj u hrišćanstvu, U Kvaču se sačuvalo do završetka Prvog svjetskog rata da naizmjenično katolici i pravoslavci jedni drugima nose krstove pri procesijama ( liturigijama ). Ovom se karakteristikom Crna Gora isticala među svim krajevima na planeti zemlji, što treba naročito podvući danas koliku snagu duhovnu je imala Crnogorska pravoslavna Autokefalna Crkva i narod, i koliko smo izgubili nestankom Crnogorske Kraljevine 1918 godine! Nije važno koje si vjere važno je tvoje Čojstvo i Junaštvo a sve na Čas Slavu Crne Gore i naroda Crnogorskoga tako je bilo i mora biti jer smo tako i opstali kroz vjekove ! Foto: Sv. Tripun, relikvija

[mentalnahigijena]

Don Anton Belan /Tonći/ Kratko i sažeto nije lako opisati ni jedan ljudski život koji rijetko prelazi sto godina, a ovdje je riječ o spomeniku koji ima više od 750 godina života. Bio je 544 godine crkva, 207 godina desakralizirani prostor, ukupno ima 751 godinu postojanja na prostoru gdje su usud vremena i ćudi čovjeka često bili neprijatelji njegove izvorne namjene, ljepote i misije. Dominikanci su se oko 1225. godine naselili u Dubrovnik, odakle su već u prvoj polovini 13. vjekaa kao korizmeni propovjednici dolazili u Kotor. Najveću zaslugu za njihovo stalno naseljavanje u Kotoru imali su ugledni kotorski plemić Pavao Bari i njegova supruga Dobre, sestra kotorskoga biskupa Marka (1260. – 1270.), kao i sam biskup. Budući da supružnici Bari nisu imali djece, posinili su dubrovačke dominikance Priora Miha, rodom iz Kotora, o. Cvjetka, o. Tripuna i o. Marka. Pavao Bari je uz svoju kuću, koja je bila blizu same katedrale s istočne strane, sagradio i crkvu 1263. godine u čast svecu čije je ime nosio. Kuću i crkvu poklonio je dominikancima uz uslov da se oni stalno nasele u Kotor. Dominikanci su došli u ovaj samostan 1266. godine. Budući da je samostan bio mali, a broj redovnika se povećavao, Kotoranin Nikola Buća 1344. godine započinje izgradnju novog samostana i crkve u predjelu Pacijana (Tabačina) izvan gradskih zidina. Samostan je bio posvećen sv. Dominiku, a crkva sv. Nikoli biskupu u zahvalu utemeljivaču novoga samostana. Ktitor nije doživio njegovo otvorenje jer je umro, kako se moglo čitati na natpisu crkve, 1354. godine, učinivši velika djela. Transit ab humana agendo celeberrima facta anno milleno quatuor qinquaginta triceno. Godine 1537. zbog opasnosti od turske navale koja je uslijedila 1539., ali nije bila uspješna, crkva i samostan bili su porušeni, a materijal upotrijebljen za pojačanje kotorskih zidina. Ponovno se gradi nova crkva i samostan na zemljištu benediktinaca u gradu 1543. godine. I oni su bili teško oštećeni u potresu 1563. godine. Nije uspjela potpuna obnova, a uslijedio je novi potres koji je gotovo sve uništio 1667. godine. Godine 1798. nepotpuno obnovljen samostan austrijske vlasti pretvaraju u kasarnu. To isto čine 1807. Francuzi, a crkvu ustupaju pravoslavnima, ali i ona strada u požaru 1896. godine te je na njezinu mjestu sagrađena (1902. – 1909.) nova pravoslavna crkva posvećena tom svecu. Prve dominikanske trećoredice Katarina i Petruša javljaju se u Kotoru u arhivskim dokumentima 1477. godine. Ne žive u zajednici, već privatno u svojim kućama (Pizochare). Oko 1520. godine sestra Ozana, koja je boravila kao zazidana djevica (Virgines muratae) u isposnici pokraj crkve sv. Bartolomeja, prelazi u isposnicu uz crkvu sv. Pavla. U njezino vrijeme u Kotoru je živjelo devet tako zazidanih djevica. Poznato je da se apelativ zazidana (muratae) u srednjem vijeku može odnositi i na redovnice stroge klauzure poput „murate di s. Pietro“ u Vatikanu, a koje su vodile brigu za liturgijsko bijelo rublje vatikanske bazilike. Zvali su ih još „eremite rinchiuse“ ili „incarcerate“. Već 1526. godine ime sestre Ozane susreće se u testamentima kotorskih građana. Tako Jeluša, žena Tripa Pelegrina, u testamentu koji nosi datum 7. 10. 1526. kaže da za svoju dušu ostavlja sestri Ozani, zazidanoj uz crkvu sv. Pavla u gradu, 15 aspri, a drugoj sestri, koja je također bila zazidana uz crkvu sv. Lucije, 6 aspri. Za vrijeme boravka sestre Ozane u samostanu sv. Pavla (1520. – 1565.) samostan postaje poznat ne samo u Kotoru, već i u širem okruženju. U njega dolaze djevojke seljanke i plemkinje iz Kotora, Barija, Skadra, Stona, Korčule, Prčanja, Perasta, Herceg Novoga. Jedno vrijeme, pod njezinim vodstvom, u samostanu je bilo 33 sestre, među njima i neke pobožne udovice. Bila im je poglavarica više od 20 godina izlazeći rijetko iz svoje ćelije koja je bila ukopana u lovćenske stijene nalik kraškim špiljama. Učinila je to 1539. kada je turski admiral Barbarossa pokušao osvojiti Kotor. Bila je jedna od glavnih braniteljica grada i moralna potpora pojavom, molitvom, savjetom i proročanstvom o sigurnom neuspjehu osvajača. Ona nije izlazila, ali se k njoj dolazilo. Umire u tom samostanu na glasu svetosti 1565. godine. Do dolaska Napoleonovih trupa 1807. godine, koji su crkvu i samostan sekularizirali, u njemu su živjele dominikanske trećoredice. Te godine tijelo blažene Ozane bilo je pod okriljem noći privatno preneseno u crkvu sv. Marije od rijeke ili, kako crkvu svi danas zovu, Blažene Ozane, a sestre otpuštene da idu svojim kućama. Samostan je bio porušen 1840. godine, a crkva je kasnije služila kao zatvor i za stanovanje.     Nasilno otuđivanje crkvenih dobara prati Crkvu još od najranijih vremena njezine istorije. Ono se pojavljuje ab intra, u sklopu same Crkve. Primjer za to jedan je od apostola zvani Juda koji je potkradao crkvena dobra. Također ab extra, izvana, primjer je za to sveti Lovro đakon koji je branio crkvena dobra od rimskih careva u III. vjeku. Ta praksa otimačine nije prestala do danas. Stoga današnji pravni status crkve sv. Pavla u Kotoru treba promatrati u kontekstu dramatičnih događaja u Europi pri kraju XVIII. vjeka i početkom XIX. vjeka, čiji su protagonisti bili pape Pio VI. i Pio VII. te papinska država s jedne strane, a s druge nadirući sekularizam i prosvjetiteljstvo, Jozefinizam, Francuska revolucija i Napoleon. Ono što su doživljavali ova dvojica papa na univerzalnom planu Crkve, to je u kratkoj Napoleonovoj vladavini u Boki kotorskoj (1807. – 1814.) doživljavao kotorski biskup konte Marko Anton Gregorina. On je bio posljednji biskup Kotoranin plemićkog porijekla. Svoju porodičnu kuću, koja je danas Pomorski muzej, ostavio je gradu. Za njegovo vrijeme bili su sekularizirani i oduzeti ženski samostani klarisa Gospe od Anđela gdje su odgajane plemkinje, sv. Josipa gdje su odgajane seljanke i samostan sv. Pavla, u kojemu su boravile sestre dominikanke. Osim toga Francuzi su sekularizirali i dominikanski samostan i crkvu sv. Nikole. Oštri protesti biskupa Gregorine nisu urodili plodom, bio je to glas vapijućega u pustinji. Oduzimanje srebrnih predmeta i relikvijara za kovanje 3.800 primjeraka opsadnoga francuskog franka u apoenima od 10, 5 i 1 franka osobito je bolno djelovalo na biskupa Gregorinu. Posebni značaj kotorskog samostana dominikanaca predstavlja njegovo učilište gdje su klerici i građani sticali visoko obrazovanje u teološkim, filozofskim i humanističkim naukama. Postojao je i gramatički odsjek za kotorsku mladež. Ovo je učilište prema istraživanjima prof. dr. Stjepana Krasića djelovalo u Kotoru od XV. do XIX. vjeka. Na njemu su predavali lektori, magistri i doktori. Tako je 1758. godine u Kotor bio poslan lektor Pio Lambiri, profesor za moralnu teologiju kotorskih klerika. Predavao je i filozofiju. Iz ovog učilišta izišlo je mnogo zaslužnih teologa, filozofa, književnika, pjesnika, pomoraca, sveštenika i biskupa. O tom učilištu 1804. godine obavještava Svetu Stolicu kotorski biskup Marko Anton Gregorina. Bilo je ukinuto 1807. godine. Samo kao podsjećanje, Crna Gora dobiva prvo učilište u drugoj polovini XX. vjeka. Zadarsko učilište kao godinu svog osnutka uzima godinu osnivanja dominikanskog učilišta u tome gradu. *Počivaj u Miru Prijatelju!

[zoranphoto]

DANAS JE BLAGDAN SV. PETRA I PAVLA: Sretan imendan svima koji nose ime Petar, Pavao, Petra, Pavla, Pero, Pavlimira, Pavlica, Krešo, Krešimir……

DANAS JE BLAGDAN SV. PETRA I PAVLA: Sretan imendan svima koji nose ime Petar, Pavao, Petra, Pavla, Pero, Pavlimira, Pavlica, Krešo, Krešimir……

Katolička Crkva danas slavi svetkovinu svetih apostola Petra i Pavla. Čestitamo imendan svima koji nose ime Petar, Pavao, Petra, Pavla, Pero, Pavlimira, Pavlica, te izvedenice hrvatskog imena Krešimir, Krešo, Petar Krešimir…   Petar je ime grčkog podrijetla izvedeno od riječi “petros” (grčki πέτρος) i znači “kamen”, “stijena”, pa je značenje imena “nepokolebljiv, odlučan i postojan kao stijena”.…

[crnagorakraljevina]

Risan 1890 crkva Sv. Petra i Pavla!

[crnagorakraljevina]

Vjera nikad nije smetala nikom u Boki - Crnoj Gori ! Na Tripun dan 3 Februara 1814 godine zagrlili su se i poljubili na Trgu Sv. Tripuna u Kotoru Vladika Petar I Petrović Njegoš i kotorski Biskup Marko Antonije Grgurina na očigled prisutnog naroda. Početnom XX vijeka bilo je crkava u kojima su po istim krovom služili sveštenici jedne i druge crkve kao naprimjer u Kotoru u crkvi Sv. Luke u Risnu u crkvi Sv. Pavla i Petra, u Jušici - Kamenarima u crkvi Sv. Nedjelje, u Krtolima u crkvi Sv. Spasa. Danas je sačuvana samo jedna takva crkva van teritorije Boke, u Spiču, crkva Sv. Tekle u kojoj i sad postoji oltar po grčkom i rimskom obredu, gdje služe pravoslavni i katolički sveštenik. U predvečerje Tripundana, za vrijeme službe, po dva ugledna građana Kotora i okoline iz svih slojeva društva i to obiju vjeroispovijesti, kade mošti pred oltarom. Ovo je jedinstveni slučaj u hrišćanstvu, U Kvaču se sačuvalo do završetka Prvog svjetskog rata da naizmjenično katolici i pravoslavci jedni drugima nose krstove pri procesijama ( liturigijama ). Ovom se karakteristikom Boka - Crna Gora isticala među svim krajevima na planeti zemlji, što treba naročito podvući danas koliku snagu duhovnu je imala Crnogorska pravoslavna Autokefalna Crkva i narod, i koliko smo izgubili nestankom Crnogorske Kraljevine 1918 godine! Nije važno koje si vjere važno je tvoje Čojstvo i Junaštvo a sve na Čas Slavu Crne Gore i naroda Crnogorskog tako je bilo i mora biti jer smo tako i opstali kroz vjekove ! Foto: Lik Sv. Tripuna, relikvija XVI.