#ciganin

[dijetemjeseca]

303/365

Listopad - mjesec hrvatske knjige 📚

Kristian Novak, Ciganin, ali najljepši: ⭐️⭐️⭐️⭐️

[lucidariuskochevski]

Rachmaninov - Aleko, Nancy 2015

[smegmafactory4ever]

Nemoj ljubite te majka od toga se postaje ciganin....

[trojerucica-blr]

Aleksandar Šapić

Dogadjaj u 8h Aleksandar Šapić vaš

DJUBRETAR U UNIFORMI DJUBRETARA U TOKU RADNOG VRIJEMENA SEDI NA ŠTROKAVOM I PRLJAVOM STEPENIŠTU I ZABUŠAVA U ZATEČENOM STANJU i na moj komentar "ŠTA RADI TU",MI UPUĆUJE DA TREBA DA MU BUDEM ZAHVALNA ŠTO NAM ČISTI DJUBRE PO ULICAMA.ODG SAM MU DA ZA TO PRIMA PLAĆU.

SRAM VAS BILO UMOBOLNICI I NISTARIJE Aleksandar Šapić STOP NASILJU #tuzilastvo#iskljucinasilje VIA #srpskanaprednastranka ,ALI BITNO JE DA IZ MO SRPSKE NAPRIJEDNE STRANKE UTERUJETE GLASOVE OD NEINKLUZIRANIH DEBILA.I PRAVITE SPISKOVE STO JE TAKODJER KD.

#JusticeDepartment#ungeneve#EUnews#hrvatsponosom#hrvatskihelsinskiodbor

Potom je sledio DOGADJAJ CILJANE SAČEKUŠE OD STRANE UTUŽENOG LICA VASIĆ MARINE ZLOTVORA I MONSTRUMKE U PRATNJI SKORO USELJENOG MATOROG SNS-ovce VAN KONKURSA KOJI JE PRUŽIO PODRŠKU NAVEDENOM LICU JER SAM ZALUPILA ULAZNA VRATA STAVLJAJUĆI U IZGLED DA MI DOTIČNA IZ INATA ŠTO DRŽI ZATVORENA VRATA OD STANA ZALUPLJAVA TRESKANJEM BLINDIRANA VRATA U POLA NOĆI IKS X DA MI SVAKI PUT PRESJEČE ŽELUDAC UMOBOLNICA I OSTALI KOJI DEFILUJU IZ OZLOGLAŠENOG STANA BR.4 I DUVAJU MARIHUANU MALOLJETNA LiCA I POTOM SE CEREKAJU REMETEĆI JRM!A KOLIKO SAM UPUĆENA ELVIR GERINA IZ STAN BR 7 IH JE NAVATAO U DUVANJU DZOINTA SA TRIFUNOVIĆ SVETLANOM ČOBANKOM IZ PEĆI KOJA ISTO DUDLA TRAVU KAO KOZA

NAPOMINJEM DA JE MATORA SNS-ovca na isti način urlao na mog kolegu iz sličnih razloga,na sav glas i vredjao,a i Cigane te je Vasić Saša SLOGIRANI CIGANIN KOJI VUCE 1 NOGU OD SLOGA,koji je sedeo pod mojim prozorima skočio da ga bije i MATORA SNS PIČKA JE POBIJEGLA GLAVOM BEZ OBZIRA!ALI JE DRČAN DA NA MENE KAO ŽENSKO URLA! ! ! I NA MOG KOLEGU KAO INVALIDNO LICE OBOLJELO OD DIJABETESA I KORONARNOG OBOLENJA.P-A DA VIDIMO CIJA JE INVALIDNOST VECA,LICA BEZ NOGU I BEZ MOZGA KOJA SE BAVE DELIKWENCIJOM ILI OVOG COVJEKA KOJI JE RADNI VIJEK PROVEO 30 GOD.U GO NOVI BEOGRAD NA POZICIJI IZVRSITELJA UZ ASISTENCIJU MUP-a NA VISOKO- RIZICNIM PODUHVATIMA.

SRAM VAS BILO UMOBOLNICI I NISTARIJE Aleksandar Šapić STOP NASILJU #tuzilastvo#iskljucinasilje VIA #srpskanaprednastranka ,ALI BITNO JE DA IZ MO SRPSKE NAPRIJEDNE STRANKE UTERUJETE GLASOVE OD NEINKLUZIRANIH DEBILA.I PRAVITE SPISKOVE STO JE TAKODJER KD.

#hrvatsponosom#hrvatskihelsinskiodbor#JusticeDepartment#EUnews#ungeneve

Da sam se "uhvatila"UTUŽENE VASIĆ MARINE IZ STANA SVRATIŠTA BR 4!!!???

TAKO JE !!!

ZATO ŠTO NASTAVLJA IŽIVLJAVANJE I TORTURU TRESKANJEM BLINDIRANIH VRATAI NA SVE OSTALE RASPOLOŽIVE NAČINE IŽIVLJAVANJA OD A DO Š TERORA PROGONA;UHODJENJA I UZNEMIRAVANJA.ŠTO GODINAMA ČINI,A TUŽILAŠTVO NIŠTA NE PODUZIMA!KAO I DRUGE ŽRTVE PA I MRTVA ŽRTVA NIKOLIĆ LJUBICA ZA KOJU JE DOTIČNA IZJAVILA"DA J9J JE DRAGO ŠTO JE CRKLA,JER JE BILA ZLA"

ZLA!!!?ZATO ŠTO JE TRPELA DANONOĆNO NASILJE KAO LICE OD RODJENJA OBOLJELO OD CEREBALNE PARALIZE!TE SU JE UDRUŽENOM DISKRIMINACIJOM NEINKLUZIRANIH DEBILA ETIKETIRALI"BOLESNOM LUDOM BABOM'I NAPOSLIJETKU OBOLJELU OD RAKA PLUĆA I MOZGA METASTAZIRANO OD NASILJA I AZBETSNIH ZIDOVA I "ĆELAVOM LUDAČOM"I TO SUDJEDI.

TO SU DOKOLIČARSKI DELIKWENTI ZA IZBIJEGAVANJE

A DA NENAVODIM DA UMOBOLNICU ZANIMA TIPOVANJE I TARGETIRANJE:-

KAD SAM DOŠLA I S KIM SAM DOŠLA I TKO MI JE DOŠAO I OTIŠAO.

TE JAVNO KAŽEM DA ODJEBE JER JE NEPODNOŠLJIVO TRPETI DEBILA PREKOPUTA STANA DA DIVLJA I IŽIVLJAVA SE KAO BILJKA TNP STATUSA BEZ OBE NOGE I BEZ MOZGA, A VRLO AKTIVNA I PREDNJAČI U ORGANIZIRANJU DELIKWENTNIH RADNJI REGRUTACIJI ZATVORSKIH POVRATNIKA EX MAĆEHA SINOVA BEĆIRI BRAIMA KOJI SU POLICAJCIMA RAZBILI NOSINE 2014.A ONA HRABRA TNP BILJKA ISPREČILA SE KOLICIMA NASRED ULICE DA SPREČI PATROLE U HAPŠENJU NAVEDENIH LICA.TE SU JOJ UPUTILI TADA-"SKLONITE SE SA PROLAZA ILI NEODGOVARAMO ZA VAŠE POSTUPKE"TE JE I TO KD DIREKTNOG OMETANJA RADA SLUŽBENIH LICA U TOKU HAPŠENJA.

#tuzilastvo#iskljucinasilje VIA #srpskanaprednastranka

#JusticeDepartment#EUnews#ungeneve#hrvatsponosom#hrvatskihelsinskiodbor#stopviolenceagainstwomen#StopViolenceAgainstWomenNow

[mentalnahigijena]

Vladimir Arsenijević, književnik iz Beograda, odgovorio je kako se među srpskim piscima nalaze perjanice nacionalizma kao što su Dobrica Ćosić, Momo Kapor i Dragoslav Mihajlović, iako je s druge strane bilo i drukčije nastrojenih poput Danila Kiša i Filipa Davida. 'Srpski pisci su u vrijeme rata pisali o drugim temama pa je tako Dragoslav Mihailović objavio tada svoje reminiscencije o Golom otoku. Mržnja se uvijek pokušavala relativizirati i predstavljati kao nešto drugo. Momo Kapor mi je, primjerice, objašnjavao da u to vrijeme nije bilo sve kao što se govori te da Vukovar nije bio značajni barokni grad. Kao da je onda bilo opravdano razarati ga', rekao je Arsenijević. Velikim problemom označio je nedostatak potrebe da se itko ispriča zbog čega se negativne pojave iz 1990-ih prenose i danas. Književnica Ivana Šojat smatra kako nema otvorene mržnje u književnosti jer svi duboko u sebi znamo da je mržnja sramotan osjećaj. 'I sama sam se u sebi borila protiv te emocije. Ljudi se lako upregnu u mržnju prema svima koji nisu kao mi. Mržnju temeljimo prema identitetu, lažemo o dičnoj povijesti i uvijek pravdamo zločine naših. No, kolektivni identitet je malo važan u privatnom životu', ističe Šojat. Svoju negativnu stranu imaju i društvene mreže jer je na njima mržnja dobila slobodan prostor, dodala je. 'Ne mogu zamisliti čovjeka koji u sebi nema mržnje', rekao je pisac Kristian Novak, pojašnjavajući kako je i sam nedavno mrzio čovjeka koji je iz skupog automobila tresao pepeljaru na ulicu. Ustvrdio je kako se mržnja brzo okrupnjuje jer kad onaj koji mrzi nađe istomišljenike, smatra se jačim. Novak je rekao kako je i sam dobio kaznenu prijavu za govor mržnje zbog krivog shvaćanja njegove knjige 'Ciganin, ali najljepši'. 'Kaznena prijava je odbačena, no zapitao sam se može li moje pisanje nanijeti štetu. Zaključio sam ipak kako treba pisati do kraja, bez milosti prema sebi i drugima', naglasio je Novak. Svi sudionici tribine uz moderatora Seida Serdarevića ističu problem slabe čitanosti te površnih poruka koje se danas plasiraju. 'Danas vlada tabloidni jezik, drukčiji se uvijek vrijeđaju. Djeca se počinju rugati već u školi, a društvene mreže su danas postale globalni dječji vrtić', istaknuo je Arsenijević. Kristian Novak dodao je kako čak i studenti kroatistike čitaju samo jer moraju te da danas trebamo kompetentnog čitatelja koji neće postati nacist jer čita 'Mein Kampf' ili narkoman jer čita knjigu 'Mi djeca s kolodvora Zoo'. Ivana Šojat iznijela je porazni podatak kako samo pet posto studenata dolazi redovito u HNK Osijek. 'Nalazimo se u začaranom krugu jer su mladi danas postali konzumenti kratkih rečenica kao u SMS porukama. Površne poruke danas izazivaju porast mržnje što predstavlja ozbiljnu opasnost za društvo', zaključila je Šojat. Tribina 'Mržnja u književnosti' dio je ciklusa razgovora pod nazivom 'Zašto se mrzimo', koje organizira Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust, a koji istražuju karakter mržnje u našoj društvenoj, kulturnoj, povijesnoj, umjetničkoj i religijskoj svakodnevici te ukazuju na uzroke, manifestacije, posljedice i načine njezinog postojanja i trajanja u suvremenom hrvatskom društvu.

[karasartravelsfreequeboutique]

Moj #ćaća, #exyu #milicija & ex #crocop #hrvatskapolicija & ja - #neposlusnigradjanin, #ciganin, #bezkučetaimačeta, #satir, #neukrotljivi #pastuh @ @pizzeriaburra, #plomin, #istra, #hrvatska --- Hvala #mama @kvenic na #selfistick --- #divljičovjek #indijanac #starovjerac #hejslaveni #artofliving #obiteljsvetinja #oprostimipape #nijednenemaboljeodnasepolicije #nijednenemaboljeodnašemilicije #fuckcorona #fuckthesystem #smrtfašizmu #sloboda #slobodanarodu https://www.instagram.com/p/CDEXNn2F285/?igshid=xbp26xbomghn

[izgaram]

Arandjelovac, June 2016

[rokenrol]

MIROSLAV ANTIĆ, Kad sam bio garav

U ona davna i daleka vremena, kad sam bio dečak, imao sam u osnovnoj školi druga Mileta Petrovića, malog buljookog Ciganina, koga su zvali Mile Glupavi, ili kako se to na ciganskom kaže: Mile Dileja. Mnogi Cigani zovu se Nikolići, Petrovići ili Jovanovići, mnogi se i danas zovu Mile, ali onaj moj drug, onakav Mile Dileja, bio je ipak, i ostao, nešto drukčije od svih ostalih. Ubili su ga fašisti 1942. godine u drugom svetskom ratu. Sahranjen je negdje ka selu Jabuci, kod Pančeva, u veliku zajedničku grobnicu bezimenih žrtava. Dve humke u ravnici, na dnu negdašnjeg Panonskog mora, liče na dva ostrva koje zapljuskuje veliko nisko nebo južnog Banata. Ponekad tamo odem, zapalim sveću i plačem.

A meni se još i sad učini da Mileta ponekad sretnem. U gradskoj vrevi. U metežu autobuskih stanica ili aerodroma. Na obalama reka kraj kojih me nose brodovi. Na pustim poljanama u predvečerja, kad provirim kroz okno voza. Kroz vazduh, blag i pepeljast kao svila, ide čerga. A za njom, na pedeset koraka, providan kao staklo: Mile. Kad voze zađe za okuku, a on, kao da nadrasta krošnje, rasplinjuje se i pretvara u veliki beli oblak. I tako usamljen, dugo još lebdi na južnom nebu.

Iako najmanji u razredu, Mile je uvek sedeo u poslednjoj klupi kao da nekom smeta, kao da je nešto drugo nego ostala deca. Tukli su ga svi redom, bez razloga, prosto zato što je Ciganin. Kad god neko nešto ukrade, Mile je dobijao batine ni kriv ni dužan. A vladalo je verovanje da je urokljiv, zbog zrikavih očiju, i da se noću druži s đavolima. Jednog dana, kad je sve to prevršilo meru, premestio sam Mileta kod sebe u prvu klupu i potukao se zbog njega do krvi. Proglasio sam ga za svog druga. Pravio sam se da sam i ja razrok kad smo plašili drugu decu. Naučio me je ciganski, pa smo nas dvojica govorili nešto što niko ne razume, i bili važni i tajanstveni.

Bio sam dosta nežan dečak, plavokos i kukavica, ali odjednom se u meni probudio neki vrag i ja sam tukao sve redom, čak i one najjače. Danima sam dolazio kući raskrvavljen i pocepan. Šutirali su mi torbu po blatu. Napadala su me ponekad i petorica. Ali izdržao sam. 

Mile me je obožavao. Počeo je da krade zbog mene gumice, boljice, užine, olovke… i donosio mi sa nekom čudnom psećom vernošću. Imao sam zbog toga mnogo neprilika, jer morao sam sve te stvari posle krišom da vraćam, da ga ne uvredim. A vraćati je ponekad mnogo teže nego krasti. Mile Dileja je bio najveći pesnik koga sam poznavao u detinjstvu. Izmišljao je za mene ciganske pesme na već poznate melodije, prerađivao one stare koje je slušao od mame i bake, i dugo smo, danima, pamtim to kao iz neke čudne magle, dugo smo govorili o neobičnim svetovima bilja i životinja, o zlom duhu Čohana što jede decu, o snovima i kletvama, o čergama i skitnjama, i gorko, i šeretski, i tužno, i bezobrazno. Jednog dana rekao mi je svoju tajnu: loš đak je zato što ne može da misli, a da ne peva. Kad bi mogao, rekao je, da otpeva sve svoje lekcije, i zemljopis, i poznavanje prirode, i tablicu množenja, ali da sve to izvrne kako se njemu čini da je lepše, bio bi najbolji đak u razredu.

Onda je došao rat. Došlo je strašno Čohano, koga se plaše i deca i odrasli Cigani. Probajte ako ne verujete: to je nešto u krvi. Čudno. Idite u neku cigansku kuću i, kad dete u kolevci plače, dete koje još ne zna ni da govori, plašite ga đavolom, vilenjacima, vešticama, plašite ga babarogom, čime god hoćete – vrištaće i dalje. Ali ako mu kažete, gledajući ga u oči: mir, ide Čohano – dete će okrenuti glavu, naježiti se i zaspati. 

U kućama Garavog sokaka tih prvih ratnih noći stalno su gorele sveće. Kažu da se Čohano boji svetlosti, jer je duh mraka i smrti. «Čohano jede sveće», govorili su. «Palite zato jednu na drugu da se produži svetlost». Moj Mile je morao da nosi na ruci žutu traku. Tako su okupatori odredili. Žuta traka je značila da on nije čovek, nego Ciganin, i da svako može da ga ubije kad hoće.

Bio je nasmrt preplašen. Vodio sam ga kući iz škole, uzimao od njega traku i stavljao na svoj rukav. Dogodilo se da smo jednom, vraćajući se tako, sreli nemačkog vojnika. Jednog od ovih naših, domaćih, regrutovanih u diviziju «Princ Eugen». Bio je u šlemu, pod oružjem, a jedva šest ili sedam godina stariji od nas dvojice. Imao je dva plava oka, okruglo rumeno lice, u prvi mah činilo mi se čak dobroćudno. Uperio mi je pušku u grudi. U vilici mu se caklio zlatan zub. «Čega se to vas dvojica igrate?» «Ničega», rekao sam. «On se boji, a ja mu čuvam strah». «A šta je on tebi, kad mu čuvaš strah?» «Brat», rekao sam. I dalje se smeškao. Isukao je bajonet i stavio mi vrh u nozdrvu. Digao ga je tek toliko, koliko mogu da se uspnem na prste. «A koga se to bojiš?», upitao je Mileta. Mile je ćutao i gledao u zemlju. «Boji se da ga ne ubijete, gospodine vojniče», kazao sam dižući se i dalje na prste kao da ću poleteti. Osetio sam da mi nozdrva polako puca i krvari. «A ti se ne bojiš?» «Svako ko je mali mora da ima starijega brata koji će ga čuvati», rekao sam. «A gdje je tvoj stariji brat?» «Nemam ga, gospodine vojniče», kazao sam. «Zato se i ja bojim kad sam sam. Ali pred ovim dečakom ne smem».

Ne prestajući da se smeška, vojnik me je poveo ulicom. Išao sam tako na prstima, sa bajonetom u pokidanoj nozdrvi i ljudi su nam se sklanjali s puta. Vojnika je sve to veoma zabavljalo. Očekivao je, valjda, da ću zaplakati. A ja, od silnog straha i bola, ništa drugo nisam umeo da mislim, nego sam stalno ponavljao u sebi: nemoj se saplesti, ostaćeš bez nosa. 

Mileta su jedne noći odveli s grupom Cigana i streljali. Ja sam ostao živ. I kad god vidim nekog Ciganina da mu treba pomoć, stanem uz njega da mu sačuvam strah. Jedno vrijeme odlazio sam u kafane gde sviraju najbolje ciganske družine. Oni to zovu: muzička kapela. Družim se s njima i plačem. Teram ih da mi sviraju Miletove pesme. Oni kažu da to ne postoji. Da reči tako ne idu. A ja znam da idu baš tako, i još ponešto izmišljam i sad već, polako, neki dobri orkestri kao što je Tugomirov ili Janike Balaža, Žarkova banda, Džanetova ili Miloša Nikolića iz Deronja, pevaju te pesme. «Iz poštovanja», kaže mi basista Steva iz Silbaša. «Žao nam kad plačete. Ako ne postoje pesme, izmislićemo ih za vas».

I ja, evo, već godinama lutam i izmišljam pesme Roma. Romi – to je isto što i Cigani, samo što na ciganskom Romalen znači i: ljudi. I uvek se piše velikim slovom.

A Mile Dileja?

Ja u boga ne verujem. Ni u strašno Čohano. Ali ako ga negde ima, onda ga molim da tamo, u onom svetu mraka, korenja i tišine, kupi mom Miletu Dileji plišan šešir. Uvek ga je tako mnogo želeo. 

[lagrimanegra]

Andalužanin

Prašnjave ti cipele

Andalužanine

Gde ćeš svoj mir naći

Ranjena su ti stopala

I srce ti je prazno

Tugo iz predgrađa

Tužnog

Pogled ti plače

Ovde nismo ono

Što smo na prašnjavim putevima

Andaluzije

Onima koje smo ostavili iza sebe

Slobodni i bosi

U drugim životima

A Ciganin nisi

Da toliko skitaš

Neustrašivi putniče

Srce ti je u zemlji

Gde bi iskrvario za ljude

I za ljubav

Neuzvraćenu

Osećam ti disanje

Na Suncu ovom

crvenom krvavom

Pusti da ode sve što te veže

Duša ti se uplela

U paučine vremena

Kog nemaš

I trči brzo i jako

Beži

Andalužanine

Stići će te

Tuga ponovo

Slobodni smo kada možemo

Da dišemo slobodu

Samo

Udahni i trči

Ti prelepi čoveče

Sa tamom u kosi

I morem u očima

Zelena prostranstva

Vidi pred tobom stoje

Krvari za mutne reke

Onih priča neispričanih

Koje nisi stigao da prepričaš

Ljudi ne razumeju čast

Koju voliš

Pravedniče

Vek ti protiče

Dok učiš druge

Da vole slobodu

Trči

I ostavi te ulice

Gde boli .

[rebel-girl-queen-of-my-world]

Yesterday was #HolocaustRemembranceDay, and too often there are people who are left out of the conversation who the Nazis also tried to exterminate. The Roma people are still subject to considerable discrimination today, and right now we can at least take one step to be more respectful of the Roma by retiring the g*psy slur and listening more to Roma/Sinti community activists. Repost from @terms_of_engagement • The continued use of the derogatory term G*PSY outside of the Romani community by Non-Roma perpetuates the devaluing of historical and contemporary contributions of the Romani to our shared community. The continued use of these words contribute to anti-gypsyism efforts to dehumanize, control and exterminate Roma peoples. Careful and meaningful use of the language that is used by both Roma and non-Roma communities in the pursuit of justice is crucial to the recognition and liberation of Roma. ACKNOWLEDGEMENT: We humbly apologize for not adequately detailing those members of the community that identify as Gitanos, Ciganin or Cingene who have built their identities on words that share similar origins with Gypsy. The autonomy lies with individuals and their communities to choose how they identify. The purpose of this post is to communicate that, in a North American/European context, it is not the authority of non-Roma to decide when, where and how the word g*psy and it's European equivalents are used to identify Romani peoples. #antigypsyism #racialslurs #gypsy #tsigani #gyp #gypped #bohemianstyle #notyourgypsy #roma #OpreRoma #RomaNation #Romani #unitedANDunqiue #useyourwords #wordsmatter #speakup #solidarity #decolonize #antiracismeducation #holocaustremembranceday #internationalholocaustremembranceday https://www.instagram.com/p/CKl14EpMhso/?igshid=185dsel4gb1sp

[sljokica13]

Da si crni ciganin, meni ako klikneš ja te uzimam pod svoje i tu nema priče, kakvi ljudi kakvi bakrači

[cuckingfrazy]

U ona davna i daleka vremena, kad sam bio dečak, imao sam u osnovnoj školi druga Mileta Petrovića, malog buljookog Ciganina, koga su zvali Mile Glupavi, ili kako se to na ciganskom kaže: Mile Dileja. Mnogi Cigani zovu se Nikolići, Petrovići ili Jovanovići, mnogi se i danas zovu Mile, ali onaj moj drug, onakav Mile Dileja, bio je ipak, i ostao, nešto drukčije od svih ostalih. Ubili su ga fašisti 1942. godine u drugom svetskom ratu. Sahranjen je negdje ka selu Jabuci, kod Pančeva, u veliku zajedničku grobnicu bezimenih žrtava. Dve humke u ravnici, na dnu negdašnjeg Panonskog mora, liče na dva ostrva koje zapljuskuje veliko nisko nebo južnog Banata. Ponekad tamo odem, zapalim sveću i plačem. A meni se još i sad učini da Mileta ponekad sretnem. U gradskoj vrevi. U metežu autobuskih stanica ili aerodroma. Na obalama reka kraj kojih me nose brodovi. Na pustim poljanama u predvečerja, kad provirim kroz okno voza. Kroz vazduh, blag i pepeljast kao svila, ide čerga. A za njom, na pedeset koraka, providan kao staklo: Mile. Kad voze zađe za okuku, a on, kao da nadrasta krošnje, rasplinjuje se i pretvara u veliki beli oblak. I tako usamljen, dugo još lebdi na južnom nebu. Iako najmanji u razredu, Mile je uvek sedeo u poslednjoj klupi kao da nekom smeta, kao da je nešto drugo nego ostala deca. Tukli su ga svi redom, bez razloga, prosto zato što je Ciganin. Kad god neko nešto ukrade, Mile je dobijao batine ni kriv ni dužan. A vladalo je verovanje da je urokljiv, zbog zrikavih očiju, i da se noću druži s đavolima. Jednog dana, kad je sve to prevršilo meru, premestio sam Mileta kod sebe u prvu klupu i potukao se zbog njega do krvi. Proglasio sam ga za svog druga. Pravio sam se da sam i ja razrok kad smo plašili drugu decu. Naučio me je ciganski, pa smo nas dvojica govorili nešto što niko ne razume, i bili važni i tajanstveni. Bio sam dosta nežan dečak, plavokos i kukavica, ali odjednom se u meni probudio neki vrag i ja sam tukao sve redom, čak i one najjače. Danima sam dolazio kući raskrvavljen i pocepan. Šutirali su mi torbu po blatu. Napadala su me ponekad i petorica. Ali izdržao sam. Mile me je obožavao. Počeo je da krade zbog mene gumice, boljice, užine, olovke… i donosio mi sa nekom čudnom psećom vernošću. Imao sam zbog toga mnogo neprilika, jer morao sam sve te stvari posle krišom da vraćam, da ga ne uvredim. A vraćati je ponekad mnogo teže nego krasti. Mile Dileja je bio najveći pesnik koga sam poznavao u detinjstvu. Izmišljao je za mene ciganske pesme na već poznate melodije, prerađivao one stare koje je slušao od mame i bake, i dugo smo, danima, pamtim to kao iz neke čudne magle, dugo smo govorili o neobičnim svetovima bilja i životinja, o zlom duhu Čohana što jede decu, o snovima i kletvama, o čergama i skitnjama, i gorko, i šeretski, i tužno, i bezobrazno. Jednog dana rekao mi je svoju tajnu: loš đak je zato što ne može da misli, a da ne peva. Kad bi mogao, rekao je, da otpeva sve svoje lekcije, i zemljopis, i poznavanje prirode, i tablicu množenja, ali da sve to izvrne kako se njemu čini da je lepše, bio bi najbolji đak u razredu. Onda je došao rat. Došlo je strašno Čohano, koga se plaše i deca i odrasli Cigani. Probajte ako ne verujete: to je nešto u krvi. Čudno. Idite u neku cigansku kuću i, kad dete u kolevci plače, dete koje još ne zna ni da govori, plašite ga đavolom, vilenjacima, vešticama, plašite ga babarogom, čime god hoćete – vrištaće i dalje. Ali ako mu kažete, gledajući ga u oči: mir, ide Čohano – dete će okrenuti glavu, naježiti se i zaspati. U kućama Garavog sokaka tih prvih ratnih noći stalno su gorele sveće. Kažu da se Čohano boji svetlosti, jer je duh mraka i smrti. «Čohano jede sveće», govorili su. «Palite zato jednu na drugu da se produži svetlost». Moj Mile je morao da nosi na ruci žutu traku. Tako su okupatori odredili. Žuta traka je značila da on nije čovek, nego Ciganin, i da svako može da ga ubije kad hoće. Bio je nasmrt preplašen. Vodio sam ga kući iz škole, uzimao od njega traku i stavljao na svoj rukav. Dogodilo se da smo jednom, vraćajući se tako, sreli nemačkog vojnika. Jednog od ovih naših, domaćih, regrutovanih u diviziju «Princ Eugen». Bio je u šlemu, pod oružjem, a jedva šest ili sedam godina stariji od nas dvojice. Imao je dva plava oka, okruglo rumeno lice, u prvi mah činilo mi se čak dobroćudno. Uperio mi je pušku u grudi. U vilici mu se caklio zlatan zub. «Čega se to vas dvojica igrate?» «Ničega», rekao sam. «On se boji, a ja mu čuvam strah». «A šta je on tebi, kad mu čuvaš strah?» «Brat», rekao sam. I dalje se smeškao. Isukao je bajonet i stavio mi vrh u nozdrvu. Digao ga je tek toliko, koliko mogu da se uspnem na prste. «A koga se to bojiš?», upitao je Mileta. Mile je ćutao i gledao u zemlju. «Boji se da ga ne ubijete, gospodine vojniče», kazao sam dižući se i dalje na prste kao da ću poleteti. Osetio sam da mi nozdrva polako puca i krvari. «A ti se ne bojiš?» «Svako ko je mali mora da ima starijega brata koji će ga čuvati», rekao sam. «A gdje je tvoj stariji brat?» «Nemam ga, gospodine vojniče», kazao sam. «Zato se i ja bojim kad sam sam. Ali pred ovim dečakom ne smem». Ne prestajući da se smeška, vojnik me je poveo ulicom. Išao sam tako na prstima, sa bajonetom u pokidanoj nozdrvi i ljudi su nam se sklanjali s puta. Vojnika je sve to veoma zabavljalo. Očekivao je, valjda, da ću zaplakati. A ja, od silnog straha i bola, ništa drugo nisam umeo da mislim, nego sam stalno ponavljao u sebi: nemoj se saplesti, ostaćeš bez nosa. Mileta su jedne noći odveli s grupom Cigana i streljali. Ja sam ostao živ. I kad god vidim nekog Ciganina da mu treba pomoć, stanem uz njega da mu sačuvam strah. Jedno vreme odlazio sam u kafane gde sviraju najbolje ciganske družine. Oni to zovu: muzička kapela. Družim se s njima i plačem. Teram ih da mi sviraju Miletove pesme. Oni kažu da to ne postoji. Da reči tako ne idu. A ja znam da idu baš tako, i još ponešto izmišljam i sad već, polako, neki dobri orkestri kao što je Tugomirov ili Janike Balaža, Žarkova banda, Džanetova ili Miloša Nikolića iz Deronja, pevaju te pesme. «Iz poštovanja», kaže mi basista Steva iz Silbaša. «Žao nam kad plačete. Ako ne postoje pesme, izmislićemo ih za vas». I ja, evo, već godinama lutam i izmišljam pesme Roma. Romi – to je isto što i Cigani, samo što na ciganskom Romalen znači i: ljudi. I uvek se piše velikim slovom. A Mile Dileja? Ja u boga ne verujem. Ni u strašno Čohano. Ali ako ga negde ima, onda ga molim da tamo, u onom svetu mraka, korenja i tišine, kupi mom Miletu Dileji plišan šešir. Uvek ga je tako mnogo želeo. Miroslav Mika Antić

[trojerucica-blr]

oprao se !!!zaprao!!!cascavao ulicne cigane pod pritiskom ciganskih organizacija koja ZLOUPOTREBLJAVAJU SVOJE UCESCE U JAVNOM ZIVOTU-MEDIJSKO,ALI I SVE OSTALO NA NEGATIVAN NACIN,NAZALOST.)OVAJ CIGANIN PROPAGIRA MARIHUANU JAVNO!!!FREE DOPE NEW HOPE

JESTE SADA ZADOVOLJNI VI IZ CIGANSKIH ORGANIZACIJA KOJI PROPAGIRATE DELIKWENCIJU SOPSTVENOG NARASTAJA I NAZIVATE IH LJUDSKIM PRAVIMA,STO SAMO U SRBIJI "PROLAZI"NA CAST I OBRAZ NEK VAM SLUZI.

JESTE SADA ZADOVOLJNI VI IZ CIGANSKIH ORGANIZACIJA KOJI PROPAGIRATE DELIKWENCIJU SOPSTVENOG NARASTAJA I NAZIVATE IH LJUDSKIM PRAVIMA,STO SAMO U SRBIJI "PROLAZI"NA CAST I OBRAZ NEK VAM SLUZI.POZNAM VAS NAJBOLJE :)))INKLUZIJA PROSLA SRBIJA SE POCIGANILA!!!

HAJDE MENE TUZITE,JA NISAM LJIGAVI #nestorovic pa cete videti kako cete da prodjete,jer ja SVE ZNAM O VAMA OD A DO SH.LJUDSKA PRAVA NIJESU PRAVA NA DELIKWENCIJU,DAPACE.

UZGRIJED BUDI RJECENO,STO BI SA KRIVICNOM PRIJAVOM OPRE ROMA ALEKSANDRU SAPICU,KOGA SAM 1. VA JAVNO PODRZALA U ISTINI U IME PRAVDE.CIGANI SU MONSTRUMI,ONI NEINKLUZIRANI,NA SVOJOJ KOZI SAM TO OSJETILA I JA I MOJA DJECA I OSTALI U SUZIVOTU SA MONSTRUMIMA.

NAJVISE PREZIREM UCJENE I TO DOLAZECE OD ONIH U POVOJU KULTURE I TRADICIJE,JER NOMADI SU NOMADI.SAD IDEM KOD MOGA BRATA ROMA KOJI JE GOSPODIN ZA VAS CIGANE NEINKLUZIRANE I ONE POKONDIRENE NUSICEVSKE TIKVE BEZ KORIJENA.

[garrulus]

hey Garru how are you? i wanted to ask you, i would like to start a list of books from different countries so i wanted to ask you what are your favourite books from croatian authors and films from Croatia that you love, maybe books that they made you read in school that were to your liking! all this comes from me reading To kill a mockingbird wich i loved, and i know they make kids in the us read it at some point in school haha Thank you! xoxo

hi, this is such a great question and there are many many Croatian books and movies that i adore. unfortunately, not many are translated to English and you won’t be able to find them.  

i would recommend  Croatian Tales of Long Ago, by Ivana Brlić-Mažuranić, you can find those in pdf if you just google it. she is called Croatian Christian Andersen and her stories are awesome. another book that i know for sure that is translated is Goldsmith’s treasure by August Šenoa. that one is first Croatian historical novel and it’s important to us but tbf it’s very very old and not really very fun...idk give it a try if you want. The Return of Philip Latinowicz by Miroslav Krleža is also translated. it’s a pretty hard read and the structure is complex and storyline is kinda weird but personally i love that book. as for newer books... my fav new book is Ciganin ali najljepši by Kristian Novak which i don’t think is translated yet but i’m pretty sure it will be.

as for movies... most Croatian movies are on youtube but there are no subs there. maybe you could find subs for some of them online.... one of my favourites is a comedy Tko pjeva zlo ne misli. pretty sure you could find subs in English for that. i also love Gospoda Glembajevi (it’s actually a play but the movie in my opinion is a masterpiece), Kad mrtvi zapjevaju, Maršal, Kako je počeo rat na mom otoku (that shit is fucking hilarious wtf), Što je muškarac bez brkova (book with the same title by Ante Tomić)...

as for newer stuff... Sonja i bik is pretty fun and Ti mene nosiš is sad and depressing but good there are two shows that i know for sure a translated, Novine on Netfix and Uspjeh on HBO.

i’m gonna publish this because maybe somebody else has some more ideas. ljudi pomoć dal mi išta prevodimo ikad?? 

[knjigeobradovic]

CIGANIN, ALI NAJLEPŠI - KRISTIAN NOVAK

CIGANIN, ALI NAJLEPŠI – KRISTIAN NOVAK