#beživotno tijelo

[cgvijesti]

Istanbul: U stanu pronađena beživotna tijela muškarca i troje djece

Foto: ilustracija Četiri osobe, među kojima je troje djece, pronađene su mrtve u stanu stambenog kompleksa u istanbulskom distriktu Sancaktepe. Navodno je muškarac M.A. izvršio samoubistvo nakon što je ubio svoju djecu. Pretpostavlja se da je to učinio nakon što je njegova supruga izašla iz stana. Nadležni su saopštili da je M.A. imao porodičnih i psihičkih problema te da je pokrenuta istraga…

[zoranphoto]

NEPOZNATA UTOPLJENICA IZ SEINE POSLIJE SMRTI JE POSTALA SLAVNA: Odljev njezina lica postao je najljubljeniji predmet na svijetu

  Krajem 1880-ih iz rijeke Seine na pariškom šetalištu Quai du Louvre izvučeno je beživotno tijelo mlade žene. Kako na truplu nije bilo znakova nasilja, sumnjalo se na samoubojstvo.   Nikada joj nismo doznali ime. Ne znamo ništa o njezinu podrijetlu niti smo ikada otkrili kako ju je život doveo u Pariz, no procjenjuje se da je u trenutku smrti imala oko 16 godina. Djevojka je zauvijek ostala poznata kao Neznanka iz Seine (L’Inconnue de la Seine). No tek je tada započela njezina nevjerojatna priča, nadrealni post scriptum koji nitko nije mogao predvidjeti, a naposljetku je pomogao spasiti milijune života, čak i pošto je njezin bio tako tragično prekinut… Valjda. Zapravo, točan opis onoga što se dogodilo Neznanki prije i nakon kobnog utapanja ostao je predmet rasprave obavijene izlizanom maštovitom pariškom legendom. Ispričat ćemo najčešću verziju te 150 godina stare priče. Pošto je izvučena iz Seine, prevezena je u parišku mrtvačnicu i javno izložena uz tijela drugih nepoznatih mrtvaca radi identifikacije. Ta jeziva izložba bezimenih leševa bila je popularna “zabava” u svoje vrijeme. Priča se da u tadašnjem Parizu nije postojao nijedan drugi “postav” koji bi privukao više znatiželjnika. Međutim, unatoč dobroj posjećenosti, nitko nije prepoznao Neznanku, ili se barem nitko nije javio. No to ne znači da je ona prošla nezapaženo. Čak i u smrti njezin spokojni izgled privlačio je pozornost. Patolog koji je radio u toj mrtvačnici bio je toliko opčinjen njome da je naredio da se napravi gipsani odljev njezina lica.

Krasila svaku kuću

Maska je bila pun pogodak. Ubrzo potom, faksimili Neznankina lica rasprodani su po suvenirnicama diljem Pariza, a zatim i po cijeloj Francuskoj i Njemačkoj. Očaravajuća maska nepoznate mrtve djevojke, koju je filozof i pisac Albert Camus opisao kao “utopljenu Mona Lisu”, postala je omiljena kulturna ikona. S vremenom je Neznankin zamrznuti poluosmijeh našao svoje mjesto na kaminima te je visio u salonima i umjetničkim studijima diljem Europe. Ali nisu samo kipari i slikari bili očarani.     Neznanka se u jednom trenutku pretvorila u neku vrstu morbidnog “mema” za pjesnike i romanopisce s početka 20. st., koji su za tu heroinu slomljenog srca, utopljenu u nesreći, smislili bezbrojne dramatične priče. “Činjenice su bile toliko rijetke da je svaki pisac na to blistavo lice mogao projicirati sve što želi. Smrt u vodi bila je vrlo romantičan koncept. Smrt, voda i žena bile su primamljiva kombinacija”, objasnila je muzejska arhivistica Hélène Pinet za The Guardian 2007. godine. Engleski pisac i kritičar Al Alvarez (1929. – 2019.) opisao ju je kao “erotski ideal tog razdoblja, estetski predložak za cijelu generaciju njemačkih djevojaka koje su se ugledale na nju”. Pola stoljeća od prvotne eksplozije slave i fascinacije, Neznanka se ponovno transformirala u nešto drugo, i to zahvaljujući čovjeku koji je rođen desetljećima nakon njezine smrti. Zvao se Asmund Laerdal i bio je poduzetnik iz Norveške. Njegova tvrtka, osnovana ranih 1940-ih, isprva je tiskala dječje knjige i kalendare, a zatim je počela izrađivati male drvene igračke. Nakon rata Laerdal je počeo eksperimentirati s novom vrstom materijala koji je tek bio ušao u masovnu proizvodnju – plastikom. Iskoristivši njezinu mekoću i savitljivost, proizveo je jednu od svojih najpoznatijih igračaka – lutku “Anne” koja je u poslijeratnoj Norveškoj bila proglašena “igračkom godine… sa zaklopljenim očima i prirodnom kosom”. Možda jest spavala, ali Anne nije bila Neznanka. Barem ne još. Jednoga se dana Laerdalov dvogodišnji sin Tore umalo utopio. Da njegov otac nije pojurio, izvukao besvjesnog dječaka iz rijeke i izbacio mu vodu iz dušnika, stvari bi završile kobno. Ubrzo potom, skupina anesteziologa pristupila je Laerdalu i rekla mu da im treba lutka za demonstraciju novorazvijene tehnike oživljavanja masažom srca i davanjem umjetnog disanja. Dakako, postupak je to koji danas nazivamo kardiopulmonalnom reanimacijom (KPR). I tako se Laerdal upustio u projekt koji je stvorio povijest. S timom liječnika izradio je lutku u prirodnoj veličini koja bi svima mogla koristiti za vježbanje tehnike spašavanja života.

Nenadana inspiracija

Za proizvođača igračaka koji je navikao na proizvodnju minijaturnih autića i lutaka za igru napraviti realističnu i funkcionalnu lutku koja može pouzdano pokazati fizičku složenost kardiopulmonalne reanimacije bio je itekakav izazov. No pitao se kakvo bi lice trebalo da da toj golemoj lutki. Tada se prisjetio neobičnog zagonetnog poluosmijeha sive maske koju je vidio obješenu na zidu kuće svoje tazbine. Bila je to, naravno, Neznanaka iz Seine. Laerdal je svojoj novoj lutki ostavio ime Anne, ali joj je dao lice nesretne utopljenice iz Pariza. Smatrao je da je važno da model bude žena jer bi muškarci 1960-ih oklijevali prakticirati KPR na usnama muške lutke. Model je ubrzo prozvan “Resusci Anne” (Spasiteljica Anne), a u SAD-u “CPR Annie”. Otkako je postala dostupna 1960-ih, Resusci Anne nije bila jedina lutka za oživljavanje na tržištu, ali se smatra prvim i najuspješnijim “simulatorom pacijenta” u povijesti, zaslužnim za to što su stotine milijuna ljudi naučile važnu tehniku spašavanja života. Taj nevjerojatni broj, sakupljen tijekom gotovo 60 godina davanja zraka usta na usta, razlog je zašto se za Resusci Anne često kaže da ima “najljubljenije lice u povijesti”. Ironično, većina tih spašavanja bila je konačni rezultat ljudi koji su kleknuli i suočili se licem u lice s replikom nepoznate mrtve djevojke iz Pariza, koja je umrla mnogo prije nego što ju je ista ta tehnika mogla spasiti. “Utjecaj ove lutke bio je golem. To je prvo lice simulacije u zdravstvu. Uključivanje realističnih Anneinih crta lica pomoglo je povećati osjećaj stvarnosti na obuci, čineći KPR intenzivnijim i stresnijim i za medicinare i za laike, ali kao rezultat toga i nezaboravnijim, što pomaže u pamćenju tehnike. Simulacijski trening počeo je shvaćati ‘nužni realizam’ kako bi se stvorilo nezaboravno učenje koje se može prenijeti na situaciju u stvarnome svijetu. Resusci Anne pomogla nam je da to shvatimo”, objašnjava specijalist pedijatrijske intenzivne njege Marino Festa iz Dječje bolnice u Westmeadu u Sydneyu.

Brojne dvojbe

S vremenom je lutka Anne i sama postala ikona, neovisno o priči o Neznanki iz Seine. Primjerice, stih “Annie, are you OK?” iz pjesme Michaela Jacksona “Smooth Criminal” zapravo potječe iz američke obuke za oživljavanje, u kojoj polaznici vježbaju uspostavljanje verbalne komunikacije s pacijenticom koju oživljavaju. Danas, međutim, mnogi sumnjaju da su besprijekorne crte Anneina lica uopće mogle potjecati od utopljene djevojke. Skeptici smatraju da bi lice leša, posebno onog izvađenog iz rijeke, bilo izobličeno, napuhnuto ili s ožiljcima. Neki kažu da je maska koju poznajemo možda napravljena na živom modelu te da se njezino lijepo lice ispreplelo s legendom o drugoj djevojci. Pedijatrica Megan Phelps s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Sydneyu, koja je boravila u Parizu u sklopu svog istraživanja Neznanke iz Seine, kaže da je bogatstvo misterija već samo po sebi prava nagrada. No postoje i druge priče o nastanku čuvene lutke. Možda je utopljenica iz Pariza uistinu bila izvorna osnova maske, ali su crte lica namjerno oblikovane u estetski ugodniji izgled kako bi se odstranila asocijacija na utapanje i smrt. Postoji i hibrid tih dviju teorija. Neznanka je možda pozirala tvorcu kalupa dok je bila živa i tek se poslije utopila. U tom je trenutku maska postala poznata, a oko nje je nastala legenda. Vjerojatno nikada nećemo doznati istinu. Stručnjaci pretpostavljaju da su Neznankini posmrtni ostaci zakopani u neobilježeni siromaški grob. Ni policijski zapisi iz tog doba ne spominju nikakvu tajanstvenu djevojku. “Mislim da nikada nećemo doznati tko je bila ta mlada žena. Pretpostavljam da je bila umjetnikov model i da je njezin lik iskorišten za izradu maske koja se koristila za vježbanje kopiranja crteža”, zaključuje Phelps.

Spašavanje života

No dok morbidni mit pruža nedvojbeno intrigantnu i fascinantnu priču, možda više nije ni važno hoćemo li ikada riješiti misterij. Komu god pripadalo to lice u 19. stoljeću, krajnja priča o Neznanki i Resusci Anne nešto je što nadilazi bilo koju osobu – lice koje je postalo maska koja je generacijama utjelovljivala ideal ljepote. Ono je tek poslije postalo nešto još veće – doslovno lice tehnike spašavanja života koja je spriječila da milijuni ljudi umru prije svoga vremena. Kako je mrtva djevojka izvučena iz rijeke (ili ipak ne) postigla tako spektakularne podvige s one strane groba još je jedna trajna zagonetka. No tragovi su jasni. Tu, u tihoj smirenosti njezina lica, nešto neodredivo, što nas cijelo vrijeme vuče k njoj, poziva nas da je probudimo, oživimo, pokušamo spasiti. Dnevno.hr Asmund Laerdal i Resusci Anne / Foto: Wikimedia Commons Read the full article

[odbjeglopero]

Uplašeno crno oko ranjene srne koja je pila na crnoj rijeci šmugnu u gustinu jutra, magli iza leđa. Siđoh do rijeke, napih se i ja, a leševi k'o uklete lađe plutaju mirnom vodom. Privukoh jedan hladnim modrim rukama, očekujuć' napustjelu krv starog tijela.

Al' ne bi.

Bješe mladić zlatnih kosa koje strastveno ljube lijepo čelo. Već bijel, sva se krv u usne povukla. Uhvatih ga za košulju da beživotno tijelo privučem na obalu. Ne mogu, pa zagazih. Čipka moje bijele haljine postade siva, natopi se crnom tečnošću, oboji se sve mrakom, al' ja ga ne izvukoh vani. Držeći ga tako za snažna prsa i tanko, uz tijelo prilijepljeno platno pogledah opet rumen-usne njegove. Pomislih, da ga pustim niz ledenu vodu u ledenu zoru. Odlučih mu ostaviti nešto svoje, makar ne vidio i ne osjetio. Ne imadoh ništa drugo do mojih usana, pa mu dadoh svoga toplog daha da mu mrtvu dušu ugrije. Ko led studene, a višnja slatke. Ne odvojih ih od svojih, a voda me lagano udaljavala. Ljubila sam k'o da može osjetiti, ljubila sam k'o živ što bi živog ljubio. Ne pomakoše se, dva mramorna kamena ostaše ma istom mjestu ali osjetih ljudsku toplinu pod dlanovima, ne jaku, al' dovoljno živu da od mrtvosti odvoji. Odmakoh se, ugledah da mu koža tamni. Rumen pojuri životno brzo, mišići mu se osnažiše, oči se otvoriše, lagano kao poslije dugog sna. Pogledaše me dva zelena jezera, da ssm prokleta, život mi u zeleno obojiše. Šake mu povratiše stisak, pogled se izoštri al' osta blag. Osloni se o moje ruke lagano, dohvati mi rame. Osmijeh se iskrade sa kraja usne, al glasa ne pusti. Uspravi se na noge u hladnoj mrtvoj rijeci, a voda prekinu svoje konce i kliznu mu niz prsa i bedra. Do struka u vodi pogleda oko sebe pa u mene, pa mi pruži ruku.

Uzeh je bez stajanja.

Na obalu, pomislih.

Na obalu ne htjede. Krenu niz rijeku živ  mene živu vodeći, dok svud oko nas plutaju leševi u gustinu jutra,

Mrtvi, hladni, sivi,

K'o čipka moje haljine.

@odbjeglopero

[prijedor24]

Pronađeno beživotno tijelo lica u porodičnoj kući u Prijedoru

Policijski službenici Policijske uprave Prijedor, dana 05.12.2017. godine oko 13,45 časova došli su do saznanja, da se u porodičnoj kući u mjestu Brezičani u Prijedoru, nalazi beživotno tijelo lica.

Na licu mjesta izvršen je uviđaj od strane dežurnog javnog tužioca Okružnog javnog tužilaštva Prijedor i policijskih službenika Policijske uprave Prijedor, u saradnji sa ljekarom mrtvozornikom, gdje…

[kisna-curica]

Kada je na slučajno odabranoj radio stanici u tri sata ujutro u jednoj njemačkoj provinciji krenula pjesma Vide Pavlović, moj drug Kemo je parkirao golfa na proširenju i počeo da plače k’o tek rođeno dijete. Kada biste pitali bilo kojeg švabu da vam objasni taj fenomen, švabo bi vas gledao sa čuđenjem i iz čiste pristojnosti prećutao ono što u sebi misli: jebo budalu; a pitajte bilo kojeg našeg čovjeka tu istu stvar i vidjet ćete kako mu se usne stegnu u ravnu liniju i oko zavodeni. Te stvari su našim ljudima jasne na jedan jedini pogled.

Na proširenju u jednoj njemačkoj provinciji parkiran je Golf sa grbom Bosne što visi sa retrovizora, u autu pojačana Vida Pavlović i dva čovjeka nijemo sjede, gledaju u prazan mrak nepoznate noći, i plaču. Koliko se čuda te večeri moralo poklopiti pa da se u ta doba u tom tuđem kraju svijeta na tuđoj frekvenciji pojavi neki naš čovjek, neki Jugosloven što drži noćnu smjenu na radio stanici, koliko se čuda moralo poklopiti da pusti baš tu pjesmu, baš nama, baš u ta doba?

...

Kemo je siroče. Rastao je i odrastao u domu za nezbrinutu djecu na Pofalićima i tamo kao najmlađi i najmršaviji uveliko prolazio već uigrane torture od strane starijih klinaca, kada ga je našla žena u pedesetim, gospođa Hajra iz ulice Ruđera Boškovića (čistačica u istom tom domu). Hajra je imala mehko srce i praznu kuću, pa je povukla ono malo poznanstava što je u tom domu stekla i uspjela da Kemu iz torture odvede u svoj dom.

...

Hajra je za sobom imala život kakav se često viđao u našim krajevima. Udata kao djevojčica u tuđinsku kuću u jednom bosanskom selu, bez da je iko pitao išta o tome, udata sa jedva 16 godina za čovjeka koji ima dva puta toliko godina i u tim godinama nimalo muške pažljivosti, izdržala je dobre tri godine. Iz te je kuće jedne noći pobjegla bosa do željeznike stanice, i tamo izmolila konduktera da je pusti džaba do Sarajeva. U Sarajevu je Hajra imala tetku i tamo pronašla spas. Nešto kasnije je na ulicama svog novog grada srela i ljubav, blagog i umjerenog električara Edhema. Edhem bješe stariji od nje sedam godina, ali njegovo je dječačko lice nekad u pubertetu zaboravilo računati godine pa je izgledao makar pet godina mlađi od nje.

Sa Edhemom je poživjela desetak godina, u mirnoj kući, u pažnji i poštovanju ali uvijek u potajnoj boli i tišini. Hajra i Edhem nisu za deset godina uspjeli dobiti dijete, a nekad početkom jedanaeste godine braka, Edhemu su na kliničkom postavili dijagnozu koja mu daje jedva mjesec života. Nekad u to vrijeme, oko osamdeset četvrte, na tranzistoru kojeg su imali u dnevnom boravku počinjali su puštati novu pjesmu Vide Pavlović “Ostala je pjesma moja”. Malo šta je Edhema moglo umiriti i natjerati da se zamisli i odluta uz osmijeh kao ta pjesma. Hajra nije znala zašto niti je pitala. Ti si rijetki trenuci kada Edhem ne pati u agoniji bolova za nju bili blagoslov, pa je u dnevnoj sobi, u noćima dok bi Edhem spavao, vježbala i učila da pjeva Vidinu pjesmu. Puna tri mjeseca Edhemove bolesti, Hajra je vježbala i vježbala i svaki put je sama sebi zvučala kao uvreda svakom ko je ikada pokušao pjevati, ali je ipak jedne večeri u kojoj je Edhem patio više neko inače, izašla pred njega lomeći ruke, oborena pogleda i zabrinuta, duboko udahnula kao da se sprema da skoči sa litice, i zapjevala: “Ostala je pesma moja, da se pamti jedna žena, da se peva pesma njena.”

Tu večer, Edhemova je duša pošla na bolji svijet a Hajrina ostala da se bez njega pati na ovom. U svom se malom svijetu zatvorila u tišinu i molitve, vječito tužna i potištena jer Edhemu nije rodila djecu, vječito sama i u strahu od onih koji su joj tu mogućnost dok je bila djevojčica oduzeli. Mnogo je još godina prošlo, mnogo vode se slilo niz Miljacku i mnogi se klinci oturili niz Humsku u osnovnu školu, pa tako i pokoji “domac” iz doma za nezbrinutu djecu i delikvente. Među njima Kemo, među njima i ja sa svojim sitnim ramenima i brdom od ruksaka na leđima.

Hajra je Kemu usvojila kada je imao deset godina. Voditelji doma su je znali cijeli njen život, znali njenu priču i okolnosti, pa su zaključili da bi bilo uredu da joj učine tu jednu uslugu. Kemo priča kako je Hajra prvih godina uglavnom ćutala. Donosila bi mu da jede stotinu puta dnevno, svaki je put prazan tanjir mijenjala punim i svaki put spremala nešto novo i neobično. Ponekad bi nešto rekla ali nikada mnogo, sve dok je jednu večer nastavnica nije pozvala na roditeljski sastanak u školu i ispričala joj kako je Kemo na času bosanskog jezika na pismenoj vježbi na temu “Moji heroji” pisao o njoj.

Tu večer je Hajra sjedila kući i tiho plakala dok je Kemo spavao. Ujutro, kada je dječak ustao iz svoje sobe i spremao se za školu, zatekao je Hajru kako u kuhinji sprema doručak i pjevuši: “Ostala je pesma moja da se pamti jedna žena.”. Kemo je sjeo za stol, Hajra mu iznijela da jede a on rekao “hvala mama”.

Hajra je umrla prije nekoliko godina i nije stigla vidjeti kako njen Kemo diplomira na sarajevskom univerzitetu. Sa jednog od svojih posljednjih ispita se vratio kući, noseći indeks pun debelih ocjena da joj pokaže, i našao njeno beživotno tijelo u istoj onoj kuhinji u kojoj je pjevušila istu onu pjesmu svaki put kad bi im za sve godine zajedno spremala obrok.

Ubrzo nakon njene smrti i nakon fakultetske diplome, Kemo se u svojoj zatvorenosti dohvatio interneta i aplicirao na sve jedan oglas na koji je mogao, pod uslovom da je posao vani. Želio je što prije da ode iz Sarajeva i ništa da iz njega sa sobom ne nosi.

Tako je na kraju i bilo, našao posao u jednom zabačenom gradiću poznatom po zelenilu i prelijepim poljima, ponekad mi se javljao da pita kako mi je dole i zašto mu se ne pridružim, a ja mu rondao kako nema šanse da bih mogao na njemačkom tražiti hljeba i vode u tuđinskom granapu. Obećao sam ga međutim obići pa sam, kada sam našao prvi posao i sabrao prvu ušteđevinu, najavio se kod Keme i došao mu u posjetu na nekoliko dana.

Moju posljednju večer u Njemačkoj, vozali smo se njegovim novim Golfom pod debelom mjesečinom toliko jakom da su ulice bile jasne kao da je na satu pola bijelog dana. Vozali smo se, lutali, pričali priče iz djetinjstva i smijali se jedan drugom, sve do trena kada je Kemo, vrteći kotač po radio stanicama, naišao na Vidu Pavlović.

I sjedili smo tako u autu, sjedili i sjećali se mama Hajre i njenog blagog pogleda, sjećali se njene životne priče i za trajanja pjesme ni slova jednog nismo izustili. Pjesma završila, Kemo obrisavši suze nastavio da vozi, a ja poželio da ostatak života ćutim.

...

Večeras evo sjedim u Sarajevu, listam kanale beskorisne kablovske za koju ni sam ne znam zašto je plaćam, i na jednom od nevažnih kanala u nevažno doba od 22:19 gospođa Vida zapjeva “Ostala je pesma moja”.

(Vikipedija kaže da se Vida Pavlović udala kao djevojčica od jedva 15 godina i brzo tu kuću napustila pa otišla u Beograd. Tamo je pronašla ljubav sa jednim sjajnim muzičarem i sa njim provela život ali sudbina je htjela da nikada nije mogla imati djecu. Mnoge sam teorije vjerovatnoće i statistike izučavao kroz fakultet, čitao mnoge literature i slušao stručne profesore ali priča o Hajri i Vidi Pavlović jedini je neoboriv dokaz da ništa u ovom životu nije slučajno.)

Adis Ahmethodzic

[zaljubljenik-u-suncokrete]

Rumena planinka

Dok sam se spremao da krenem na dobro poznato mjesto, iz mog novčanika ispala je slika jedne rumene planinke, koja mi je prije značila sve, a znači i sad. Dobro se sjećam trenutka kada je ova slika nastala. Zarumenjela se baš kao najrumenija jabuka obližnjeg stabla koju su sva djeca željela da uberu, ali znamo da se do takvih stvari teško dolazi i oni je nikada nisu uspijevali ubrati. A ja, ludo zaljubljen u te obraze, popeh se na to stablo i ubrah joj tu jabuku, bez problema, čovjek može uraditi sve kada je zaljubljen. Rekoh joj: ,,Najrumenija jabuka za najrumeniju djevojku, moju djevojku." Osmijeh sa njenog lica nije spadao narednih sat vremena, baš kao ni iz njenih očiju što je bitnije nego sa usana, čovjek se iskreno smije samo očima. Bila je tako savršena, a moja.

Zbog nje čak naučih da sviram gitaru, jer mi jednog dana reče da bi zaista željela da joj neko pjeva i svira na plaži Boračkog jezera. Da baš na njemu jer je rekla da je oduvijek željela da bude tu, sa izviđačima, a nikada nije uspijevala zbog svojih obaveza koje joj nikada nisu dozvoljavale taj luksuz, čak ni dva, tri dana jer to što je radila tražilo je dosta odricanja. Voljela je da me sluša, moja rumena planinka, čak i kada sam tek učio da sviram. Bože, na šta me njeni obrazi natjeraše.

Kada usavrših sviranje, odvede me na to čuveno mjesto gdje je željela da sviram. Svirao sam joj satima, a suze nisu prestajale da padaju niz njene obraze. Upitao sam je u par navrata da li želi da prestanem, samo bi odmahnula glavom. Bilo mi je pomalo čudno kada sam je vidio kako plače, ali sam je pustio jer sam shvatio da su to samo uspomene.

Jedina rečenica koju sam čuo od nje to veče bila je: ,,U mojoj kući, na frižideru stoji jedna kutija, pa eto ujutro, prije nego što se probudim otiđi po nju i otvori je, unutra se nalazi poklon za tebe." Rekla je to pomalo drhtavim glasom, ali je bilo hladno pa sam pomislio da je od hladnoće. Ta plaža bila je nedaleko od njene vikendice, ali je ona ipak željela da prespavamo tu. Nas dvoje, ušuškani u deset deka, pored velike logorske vatre u koju bih ubacio pokoje drvo kada bi počela da se gasi, sjedili smo zagrljeni, bez riječi uživali u prizoru. Kada je sunce već počelo izlaziti, moja mala planinka je zaspala, a ja sam otišao do vikendice, baš kao što mi je ona rekla, uzeo kutiju, vratio se nazad na plažu i otvorio svoj poklon. Unutra je stajalo jedno pismo, pa naravno ona ih je voljela pisati, privjesak za ključeve u obliku suncokreta na kojem je bilo ugravirano "Volim te" i naša zajednička slika u crno-bijeloj boji. Sve ono što bi podsjećalo na nju. Pitao sam se zašto ovo radi i odlučio pročitati pismo:

,,Ljubavi, u ovom pismu ćeš saznati veoma stresnu stvar. Počet ću od trenutka kada smo se upoznali. Taj dan, u bolnici, kada si se slučajno zabio u mene, trenutak kada sam te vidjela bio je trenutak kada sam sebi rekla:,,To je onaj pravi!" Odlučila sam ti odmah slagati želeći samo malo zabave pred kraj. Vjerovatno se pitaš: ,,Kraj čega?", eh pa saznat ćeš u nastavku. Pitao si me zbog čega sam tu, kod doktora, a ja sam ti rekla da sam išla na neki bezvezni pregled na koji me moji roditelji tjeraju da idem. Lagala sam. Zapravo imala sam urođenu bolest i bilo je pitanje vremena kada ću umrijeti. Toga dana sam saznala da se moja smrt bliži i da me za dvije godine više neće biti, te sam odlučila da si popravim narednih sedamstotrideset dana. Svaki dan sa tobom bio je savršen. Hvala ti za sve ljubavi moja. Hvala ti što si mi svake godine brao te crvene jabuke, nažalost bilo ih je malo, hvala što si mi pisao pisma, hvala što smo bili klasična veza dvadesetog vijeka iako smo sada u dvadeset i prvom. Hvala što si i naučio svirati gitaru zbog mene, jer zbog sebe nikada ne bi uradio tako nešto, te za svaki osmijeh i poljubac koji si mi dao, govoreći da sam posebna, da sam jedina djevojka koja ti je dotakla srce. Hvala ti i što si me s vremena na vrijeme vozao kada mi je trebao prevoz da bih vidjela roditelje ili prijatelje i kada sam bila preumorna da dođem sa treninga kući. Hvala ti što si bio tu kada sam i sama polagala vozački i na onoj romantičnoj večeri nakon mog položenog vozačkog ispita. Hvala ti i na tome što si mi branio alkohol i ostale poroke, baš u pravom trenutku, jer sam tada baš postala sklona njima. Hvala ti što si slušao moje priče, izdržavao svađe i što me nisi puštao kada bi mi svi okrenuli leđa. Hvala ti i na našoj poslijednjoj večeri jer kada budeš čitao ovo mene više neće biti. Eh sada, sjećaš li se one kutije u lijevom kutku moje sobe ispod radnog stola, ona za koju me uvijek pitaš šta se u njoj nalazi, a ja ne želim da ti kažem, eh ta, u njoj se nalazi sedamstotrideset malih poruka posvećenih tebi da ti uljepša narednih sedamstotrideset dana nakon moje smrti, baš kao što si ti uljepšao moje poslijednje dane. Uz ovo pismo dajem ti i privjesak i našu sliku. Na poleđini te slike nalazi se šifra za otključavanje te kutije. Slika je da je uvijek nosiš sa sobom, u svome malom novčaniku, a privjesak da ga zakačiš na ključeve koje toliko često gubiš, pa se nadam da ćeš s njim da ih čuvaš. Za kraj, volim te, čuvat ću te sa neba, bit ću tvoj anđeo, hvala ti za sve i čekam te gore.

P. S. Ne pomišljaj na samoubistvo, živi život punim plućima, tvoj suncokret."

Otrčao sam odmah do mjesta gdje sam je ostavio i našao beživotno tijelo svoga suncokreta. Plakao sam satima, danima, mjesecima, godinama. Ni nakon dvadeset godina od toga ne mogu se smiriti. Ali svake godine nosim joj na grob onu crvenu jabuku i svake godine dolazim na ovo mjesto i sviram mom malom anđelu. Na druge nisam ni pomišljao jer znam da me tamo gore čeka moja rumena planinka.

[zvoneradikalni]

Zadarski GUBAVAC i GOVNO, Ivica Marijačić

Zadarski GUBAVAC i GOVNO, Ivica Marijačić

Ivica Marijačić, novinar i glavni urednik Hrvatskog tjednika je o smrti Mislava Bage napisao ovo: Novinar Mislav Bago ubio se u 50.godini života. Njegovo nago i beživotno tijelo pronadjeno je u Martićevoj, u Zagrebu (nije odbačena ni mogućnost da ga je netko gurnuo iz stana na 4.katu premda za to nema indicija). Njegov život nije vrijedio pišljiva boba i svi oni koji ga sada veličaju neka kažu…

[mentalnahigijena]

Činilo se da je došlo do pomaka u mirovnim pregovorima između Rusije i Ukrajine u srijedu jer je Zelenski rekao da pregovori s Rusijom zvuče "realnije", ali je dobra volja raspala u poslijepodnevnim satima jer su se pojavila pitanja neutralnosti. Moskva je ranije u srijedu saopštila da se na pregovorima s Kijevom razgovara o neutralnoj Ukrajini na liniji Švedske ili Austrije o okončanju tronedeljnih borbi u Ukrajini. "Ovo je opcija o kojoj se sada razgovara i koja se može smatrati kompromisom", rekao je novinarima portparol Kremlja Dmitrij Peskov. Komentari Peskova uslijedili su nakon što je ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov rekao da neutralnost zauzima centralno mjesto u pregovorima i da su Moskva i Kijev "blizu dogovora" o formulaciji sporazuma o neutralnosti. Ali Kijev je odbacio prijedlog i umjesto toga pozvao na pravno obavezujuće garancije da međunarodne snage potpisane od strane međunarodnih partnera, koji "neće stajati po strani u slučaju napada na Ukrajinu, kao što to čine danas", kako bi "spriječili napade" u budućnosti. „Ukrajina je sada u direktnom stanju rata sa Rusijom. Kao rezultat toga, model može biti samo 'ukrajinski' i samo uz pravno provjerene sigurnosne garancije', rekao je njegov glavni pregovarač Mihail Podoljak u komentarima koje je objavio ured predsjednika Volodimira Zelenskog. Zelenski je, govoreći u svom ranom jutarnjem obraćanju u srijedu, rekao da bi sporazum sa Vladimirom Putinom mogao biti postignut u roku od jedne ili dvije sedmice jer će moskovske snage do tada ostati bez svježih trupa i zaliha.   Procjena je istovjetna onoj britanskih odbrambenih izvora koji kažu da Kijev ima Moskvu 'u bijegu' i da bi ruska vojska mogla biti samo dvije sedmice od 'kulminacije' - nakon čega bi 'snaga ukrajinskog otpora trebala postati veća od ruske napadačke snage. '   Putinovi komentari dolaze nakon što su se pojavili snimci na kojima su ruske trupe navodno pogubile čovjeka na putu izvan Kijeva dok je pokušavao da se preda. Klanje civila, posebno onih koji ne predstavljaju prijetnju, smatra se ratnim zločinom prema međunarodnom humanitarnom pravu. Na snimku, koji je nabavio njemački emiter ZDF i snimljen 7. marta, vidi se srebrni automobil koji vozi evropskim autoputem E40 zapadno od Kijeva . Automobil je krenuo prema Kijevu, ali kada je ugledao ruski tenk i grupu vojnika parkiranih pored puta, vozač je brzo skrenuo pre nego što je zakočio i stao. Čovek je izašao iz auta i odmah podigao ruke iznad glave, okrenuvši se prema ruskim vojnicima u znak predaje. Ali za nekoliko sekundi hladnokrvno je ubijen. Nekoliko trenutaka kasnije, vidi se grupa vojnika kako grabe beživotno tijelo civila i odvlače ga u obližnje drveće. Operater dronova, pripadnik ukrajinskih snaga teritorijalne odbrane u Kijevu, rekao je da su žena i dijete takođe putovali u automobilu i da su ih ruske snage nakon toga zarobile.   Pogubljenje civila dogodilo se samo nekoliko metara od drugog automobila, koji je izgleda napušten na putu ispred benzinske pumpe na autoputu E40 zapadno od Kijeva nakon što je pretrpio štetu. Srebrni automobil je kasnije odvučen i zapaljen prema ukrajinskom operateru dronova, koji je dao svoje ime samo kao 'Zanoza' i objasnio da je imao zadatak da koristi dron Mavic III za posmatranje položaja ruskih tenkova. Incident se dogodio ispred benzinske pumpe koja se nalazi samo 10 milja od gradova Irpin i Buča, koji su posljednjih dana desetkovani brutalnim ruskim bombardiranjem, što je rezultiralo mnogim smrtnim slučajevima civila i masovnim evakuacijama.

[balkantimes]

TEROR NAD DJECOM I MALOLJETNIM MIGRANTIMA

Uvjeti u kampovima u Grčkoj u kojima borave izbjeglice nisu ni blizu osnovnim uvjetima potrebnim za život neke osobe. Sama činjenica da u kampovima namijenjenim za približno šest hiljada osoba boravi više od trideset i pet hiljada izbjeglica dovoljno govori o mogućnostima i uvjetima za život

Amina ŠEĆEROVIĆ-KAŞLI

Pojavom virusa korona, koji je postao glavna tema razgovora i brige u cijelom svijetu, zanemarena su neka druga pitanja koja se tiču ljudskosti. Pred samo pojavljivanje virusa SARS-CoV-2 imali smo priliku putem medija svjedočiti o nehumanim scenama s grčke granice, odnosno nehumanom ponašanju grčke policije prema migrantima koji su iz Turske krenuli prema Grčkoj u nadi da će stići u neku od zapadnoevropskih zemalja.

Međutim, to što se danas više govori o pandemiji, a manje o migrantima, ne znači da na grčkoj granici, odnosno i u samoj Grčkoj, i dalje ne traje nehumano ponašanje prema ovoj populaciji. Tamošnji mediji ipak informiraju o pojedinim događajima o kojima baš i nemamo priliku saznati preko većine glavnih svjetskih medija. Grčke novine Typos Thessalonikis objavile su 10. aprila vijest o sirijskoj desetogodišnjoj djevojčici koja je četrdeset i četiri dana bila u pritvoru u policijskoj stanici u gradu Kozani. Porodica ove djevojčice smještena u kampu u Libiji pokušala ju je poslati u Njemačku kod rođaka. Međutim, zajedno s drugim ilegalnim migrantima, “uhvaćena” je na grčko-albanskoj granici, a zatim je u pritvoru provela čak četrdeset i četiri dana. Nevladina organizacija “Arsis”, koja djeluje u Grčkoj, tražila je da se djevojčica prebaci u Sigurnu kuću “Arsis”, gdje se inače nalaze djeca koja su preživjela određeni oblik torture. Već 22. aprila pojavila se vijest da se čak 63 maloljetne djece nalazi “pod nadzorom” u policijskim stanicama, i to sami, bez ijednog roditelja.

U vezi s virusom korona visoki komesar za izbjeglice Ujedinjenih nacija najavio je prošlog mjeseca da bi mogli poslati brodove za rizičnu populaciju među izbjeglicama. Međutim, gradonačelnik Chiosa Stamatis Karmantzis odbio je i poručio da neće dozvoliti dolazak brodova. Inače, uvjeti u kampovima u Grčkoj u kojima borave izbjeglice nisu ni blizu osnovnim uvjetima potrebnim za život neke osobe. Sama činjenica da u kampovima koji su namijenjeni za približno šest hiljada osoba boravi više od trideset i pet hiljada izbjeglica dovoljno govori o mogućnostima i uvjetima za život izbjeglica u ovoj zemlji.

Nakon pojave virusa korona, Evropska unija pozivala je grčke vlasti da rasterete kampove i određeni broj migranata prebace u objekte u kontinentalnoj Grčkoj kako bi se spriječilo širenje virusa u kampovima. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) također je Grčku pozivala da osigura humane uvjete za život u kampovima, ističući da se u njima čak ni ruke ne mogu prati uz propisanu distancu, a kamoli da se poštuju neke druge mjere u sprečavanju širenja virusa. Međutim, prema pojedinim tvrdnjama, u kampovima koji se nalaze na otocima nije ni obavljano testiranje na zaraženost virusom. Poznato je samo situacija u kopnenom djelu Grčke, odnosno da u dva kampa i jednom hotelu u kojima su smješteni migranti postoji najmanje 150 zaraženih.

Ako se uzme u obzir ponašanje grčke policije na granicama, kao što je bilo bacanje suzavaca na žene i djecu, ranjavanje i ubijanje izbjeglica koji su pokušavali prijeći granicu, za očekivati je i negativan pristup grčkih vlasti, ali i građana prema izbjeglicama. Tako su mještani općine Velva uputili pismo ministarstvima i domaćim institucijama da ne žele izbjeglice u svojoj općini, da izbjeglice u ovoj općini već čine osam i po posto ukupnog stanovništva, te da će mještani izaći na proteste ako se nastavi dolazak izbjeglica. U drugom slučaju, kako bi spriječili dolazak pedesetak migranata u iznajmljeni hotel u kojem su trebali biti smješteni, stanovnici regije Pela zapalili su hotelsku sobu. Migranti su zatim trebali biti prebačeni u drugi hotel, ali su demonstranti ovog puta postavili barikade te onemogućili prolaz. Na kraju su migranti smješteni u hotel u jednoj drugoj grčkoj regiji.

Sredinom prošlog mjeseca na internetu se pojavio i snimak u kojem navijač PAOK-a maltretira izbjeglicu tjerajući ga da se prekrsti, da se odrekne svoje vjere islama i da izgovara molitvu koju mu govori navijač. Navedeni primjeri samo ukazuju na vrste napada i uvreda s kojima se migranti susreću u Grčkoj, kako od građana, tako i od vlasti.

Još početkom marta ove godine grčka obalna straža objavila je da je čamac koji je prevozio migrante u blizini otoka Lezbos potonuo. Pritom je jedno dijete izgubilo život, a četrdeset i sedam migranata je spašeno. Dok se, s jedne strane, i danas svi sjećaju malog trogodišnjeg Aylana Kurdija, čije je beživotno tijelo more izbacilo na plažu turskog grada Bodrum, s druge strane javnost svjedoči tome kako grčka obalna straža i puca, “gura” i pokušava potopiti čamce s migrantima koji pokušavaju doći do grčke obale.

U grčkim novinama Efirmerida ton Syntakton prošlog mjeseca objavljen je članak u kojem se tvrdi da migrante koji stignu do grčke obale, umjesto da odvedu u migracione centre radi registracije i uzimanja podataka, vraćaju prema turskoj obali. Navodi se primjer od 25. marta, kada je dvadeset i jedan migrant stigao na obalu u mjestu Gridia, a koje je već sljedećeg dana u blizini turskog mjesta Çeşme spasila turska obalna straža. Ono što predstavlja dodatnu opasnost u ovim situacijama jeste i to da grčka obalna straža migrante vraća u čamcima za spašavanje. Također, navodi se i slučaj od 1. aprila ove godine, kada je dvadeset i pet migranta stiglo na obalu Mourtia, a koje je, također sljedeći dan, u čamcima za spašavanje pronašla turska obalna straža.

Nažalost, ovo nije prvo ovakvo ponašanje grčke obalne straže. Podsjećanja radi, 2014. godine pripadnici grčke obalne straže su, umjesto da migrante u cilju “spašavanja” prebace s čamca na brod i odvuku do obale, čamac s migrantima vukli, prilikom čega se čamac prevrnuo. Tada je poginulo dvanaest osoba, a šesnaest ih je spašeno. Ujedinjene nacije tražile su istragu povodom ovog događaja, a pojedine nevladine organizacije optužile su Grčku da su pokušali spriječiti dolazak ilegalnih migranata.

Početkom marta grčki premijer Kyriakos Mitsotakis izjavio je da Grčka obustavlja prijem zahtjeva za azil. Ured visokog komesara za ljudska prava Ujedinjenih nacija (OHCHR), kao i Visoki komesarijat Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR), kritizirali su ovu odluku rekavši da Grčka nema pravo obustavljati prijem zahtjeva za azil. “Sve države imaju pravo da uspostave kontrolu svojih granica i rješavaju pitanje neregularnog kretanja, ali istovremeno trebaju da se uzdrže od upotrebe pretjerane ili neproporcionalne sile i da održe sisteme za prijem zahtjeva za azil”, navodilo se u tadašnjem saopćenju UNHCR-a. Iako je u martu grčki premijer najavio obustavu koja će trajati samo jedan mjesec, i dalje se odlaže procesuiranje zahtjeva za azil. Upravo zbog tih višesedmičnih čekanja, migranti su 12. maja organizirali proteste na granici s Turskom.

[superbmakerzombie]

FOTO: JEZIV PRONALAZAK U KUPI NA PODRUČJU OZLJA Iz rijeke izvučen automobil, u njemu je bilo beživotno tijelo nepoznate osobe

FOTO: JEZIV PRONALAZAK U KUPI NA PODRUČJU OZLJA Iz rijeke izvučen automobil, u njemu je bilo beživotno tijelo nepoznate osobe

[ad_1]

U mjestu Ozaljski Ilovac nedaleko Ozlja u ponedjeljak tijekom večernjih sati iz Kupe je izvučeno osobno vozilo u kojemu je pronađena smrtno stradala osoba, javili su iz PU karlovačke.

Vozilo je izvučeno oko 20.25 sati te je nakon toga na mjestu događaja uslijedio policijski očevid, zbog čega je promet obližnjom prometnicom DC-228 u prekidu.

U potražnoj akciji sudjelovala su dva ronioca…

[cgvijesti]

Kosovo: Pronađeno beživotno tijelo sveštenika

Foto: Ekonomia onlajn Na Kosovu je sinoć pronađeno beživotno tijelo pravoslavnog sveštenika C.S. (48). Kako javljaju i albanski i srpski mediji sa Kosova, njegovo je tijelo pronađeno u pravoslavnoj crkvi u Vučitrnu. Njega su, kako je saopštila kosovska policija, pronašli članovi porodice. Na licu mjesta pronađen je i pištolj, a sveštenikovo tijelo poslato je na obdukciju. Izvor: Portal…

[zoranphoto]

JEDNA DOŽIVOTNA I DVIJE DUGOGODIŠNJE KAZNE: Za smrt i silovanje 13-godišnje djevojčice presuđeno trojici Afganistanaca

Godinu i pol dana nakon smrti 13-godišnje djevojčice iz Tullna koju su u Beču  u lipnju prošle godine prvo (pre)drogirali pa onda zvjerski silovali trojica mladića iz Agganistana od 19, 20 i 23 godine, te više od dva mjeseca suđenja, u petak je Pokrajinski sud u Beču donio presudu u “slučaju Leonie”.  Presuda glasi: Svo troje krivi su za ubojstvo i silovanje! Dakle, optužnica je s prvotnih optužbi za silovanje sa smrtnim posljedicama proširena na suđenje za ubojstvo. To je bila današnja novina.   Iz Beča javlja: Snježana Herek Prvooptuženi 23-godišnjak je osuđen na doživotni zatvor. I to za ubojstvo s predumišljajem i silovanje, jer je Leonie umrla od predoziranja ecstasyjem odnosno, kako su utvrdili vještaci, dana joj je trostruka veća doza od one koje stručne knjige proglašavaju smrtonosnom. Druga dvojica osuđeni su za ubojstvo iz propusta i silovanje:  20-godišnjak, koji je navodno bio dečko Leonie na 19 godina zatvora, jer dosad nije u Austriji bio kažnjavan, te 19-godišnjak u čijem se je stanu zločin počinjen, na najvišu dugogodišnju zatvorsku kaznu od 20 godina. Obitelji ubijene djevojčice optuženici moraju platiti ukupno 140.000 eura odštete za pretrpljenu bol. Mediji navode kako presude nisu pravomoćne. Državna tužiteljica je u završnoj riječi naglasila kako su sva trojica optuženika cijelo vrijeme opovrgavali da su sudjelovali u počinjenom zlodjelu. Osim toga međusobno su se optuživali, a u procesu su došle na vidjelo i brojne njihove kontradiktorne izjave. Kako izvještavaju mediji sva trojica su u sudnici tvrdila da je Leonie s njima imala dobrovoljni spolni odnos. I da nisu točno znali koliko su joj ecstasyja dali odnosno umiješali u piće. Sve troje se je branilo da su 13-godišnjakinji pružili pomoć kada joj je pozlilo. Da su je polijevali vodom i davali jogurt da dođe k sebi. To im tužiteljica nije povjerovala, ali ni nitko u sudnici, optuživši ih da, iako je bilo dovoljno vremena dok je još pokazivala znakove života nisu pozvali Hitnu pomoć. I ne samo da nisu pozvali Hitnu pomoć nego su djevojčicu, kada su vidjeli da se više ne miče, zamotali u tepih i odnijeli ispred kuće i prislonili njeno beživotno tijelo na drvo u obližnjem travnjaku. “Tu se može izreći samo jedna kazna, i to ona najviša”, rekla je državna tužiteljica. “Svoje krivice nikada se neće moći osloboditi, ali mogli bi imati barem barem malo dostojanstva i ispričati nam istinu”, rekao je odvjetnik žrtve Johannes Öhlböck, koji je zastupao djevojčicinu braću. On se je u svom uvodnom pledoajeu osvrnuo na broj ubijenih žena u Austriji 2021. godine. “U 2021. godini ubijeno je 63 žena u Austriji. Svaki šesti dan je jedna žena morala umrijeti. Leonie nije ubrojena u tu statistiku, jer je bila još djevojčica”, napomenuo je Öhlböck dodavši: “Imala je 13 godina: djevojčica, dijete, sestra, školska kolegica u novoj Srednjoj školi u Tullnu. Pohađala je treći razred. Leonie bi ove godine proslavila 15. rođendan”. Obitelj Leonie nije bila nazočna sudskom procesu niti današnjem donošenju presuda. Međutim, djevojčin otac dao je sliku Leonie i pismo koje je on napisao da odvjetnik pročita na završnom ročištu. Kako javljaju mediji bilo je to pismo očaja koje je teško podnošljivim emocijama dodatno naelektriziralo atmosferu u sudnici. “Kada je Leonie umrla, i ja sam umro zajedno s njom”, piše otac u pismu, koje su objavili mediji. Napomenuo je kako je već htio počiniti suicid, ali kako je vjernik mislio je da će završiti u paklu i neće više nikada vidjeti svoju Leonie, pa je odustao. “Mi svi 6 smo na kraju: stacionar psihijatrije, psihoterapija, epilepsija …, psiho-rehabilitacija. Ono što ostaje je beskrajna tuga, koja nikada neće prestati”, piše očajni i zdvojni otac zvijerski ubijene 13-godišnjakinje. Uz naslovnice nekih austrijskih medija: “Umiranje u mukama 13-godišnje Leonie”. Odvjetnik roditelja ubijene 13-godišnjakinja Florian Höllwarth je istakao: “Kazne moraju imati opće preventivno djelovanje, radi se o svim ženama i djevojkama”. Prvooptuženi Afganistanac osuđen na doživotni zatvor na kraju je rekao: “Moja namjera nikada nije bila da ona umre, izvinjavam se kod svih Austrijanaca”. Ispričao je kako nije svoju obitelj vidio osam godina i da ju je htio opet vidjeti. Zato je bio prisiljen trgovati drogom. Pred sudom se je branio da je sve napravio kako bi spasio djevojčicu, jer nije htio da umre. Kako presude nisu pravomoćne, nego su djelomično najavljene žalbe, o stravičnom “slučaju Leonie” još će se čuti. Fenix-magazin/SIM/Snježana Herek Read the full article

[hriminal]

Od izvora iz Grada Virovitice doznajemo da je u petak, 31. svibnja, Kirin urlao na Palma te ga izbacio iz ureda uz svađe i uvrede. Palmu se, kako doznajemo, od tog petka gubi svaki trag, a njegovo je beživotno tijelo pronađeno u ponedjeljak. Gradonačelnik Kirin za Index je preko svoje glasnogovornice poručio da s pokojnim Palmom nije bio u kontaktu od četvrtka, 30. svibnja.

Valja na kraju naglasiti kako je u ovom slučaju vrlo važna vremenska linija događaja te činjenica da gradonačelnik Kirin tvrdi kako Palma nije vidio u petak, nego ga je zadnji put vidio dan prije, iako upućeni izvori tvrde suprotno. To otvara velike dodatne sumnje povrh onih s mrtvozornikom.

Ništa sumnjivo. Bravo policija.

[prijedor24]

Poziv građanima za identifikovanje beživotnog muškog tijela

Policijska uprava Banja Luka poziva građane ukoliko imaju bilo kakvih korisnih saznanja kako bi se beživotno muško tijelo identifikovalo, informacije prijave lično najbližoj policijskoj stanici, ili pozivom na besplatan broj telefona „122“ ili na broj 051/337-326.

Naime, Policijski službenici Specijalne antiterorističke jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, 05.06.2017.…

[stellaesth3tics]

Razrađena ideja

1.    Scena KUHINJA - Jutro je. Toplo svjetlo obasjava modernu kuhinju. Sve je prepuno malenih aparata, lampica, gumbića i robota-pomagača. Čuje se pritiskanje gumbića i rad aparata. Kuha se kava. Naš lik dolazi sa šalicom do aparata s kavom. Aparat slučajno počne prštati kavu u lika i on se samo melankolično okrene i napusti prostoriju bez šalice. Zatim maleni robot dolazi sa (znatno većom) vrećom šećera i počinje sipati šećer u praznu šalicu kave.  

3.    Scena ULICA - Lik šeće gradom i gledamo ga iz ptičje perspektive, zatim staje i promatra robote kako rade gluposti. Zabijaju se jedni u druge. Jedan robot baca lopticu dječaku i samo ga beživotno iznova gađa u glavu novim loptama. Drugi robot usisava prašinu na travnjaku. Zaokupljen prizorima, lik stoji i ne primjećuje velikog robota koji mu se približava. Robot se zabije u lika i nastavi sporo voziti, sa likom zalijepljenim na sebi. Napuštaju kadar. Odjednom se čuju zvukovi borbe i lete dijelovi robota iz smjera u kojem su izašli robot i lik. U novom kadru se robot, strgan i polu-pokvaren, zabija u izlog dućana. Lik stoji u centru kadra i gleda prema planinama. Zatim čuje zvukove s lijeva i pogleda prema robotu koji vuče psa za sobom poput krpe. Odmahne glavom i krene prema planinama, nadajući se odmoru od robota.

4.    Scena ŠUMA (na planini) – Lik hoda šumom. 

5.    Scena VIDIKOVAC – Lik stoji na vidikovcu koji ima krasan pogled na čitav grad i okolnu prirodu. Udiše svjež zrak i nasmije se, miran je i promatra prirodu. Vidi pticu i nasmije se još više. Ptica se u krupnijem kadru pokaka. No zatim, leteći robot se zabije u pticu i oboje padnu s neba duboko u šumu. Lik se prima za glavu i ne vjeruje. Uskoro padne još jedan robot s neba, pa idući, i tako horda letećih robota krene kvariti se i padati s neba, ispadati iz oblaka poput kiše. Lik pogleda iznad sebe i vidi kako gigantski leteći robot pada prema njemu. Smrzne se, ukočen od straha i zaprepašteno gleda u nebo. Robot se naglo zabija u njega te stvara duboku rupu u tlu. Likov duh napušta njegovo tijelo, ljuto i razočarano gleda na čitavu situaciju te pokazuje (cenzurirani) srednji prst robotu. Odlazi prema nebu. 

6.    Scena RAJSKA VRATA - Likov duh vozi se na masivnom oblaku i stoji u redu ispred raja. Stoji između raznih čudnih likova (na kojima je vidljiv način na koji su umrli). On je zgnječena hrpica na tlu, vidi mu se lice. Lik začepi nos i napuše se nazad u normalan oblik. Napokon dolazi na red za predaju papira. Mehanička ruka pruža se prema njemu i uzima njegove papire. Lik diže pogled, polagano i prestravljeno, shvaća kako niti sada u smrti nije pobjegao svemu što mrzi (robotima), te samo šokirano stoji dok mu titra oko. Kraj.

[dijalogin-blog]

U jezeru Tribistovo u opštini Posušje pronađeno beživotno tijelo mladića

U jezeru Tribistovo u opštini Posušje pronađeno beživotno tijelo mladića

Iz jezera Tribistovo u opštini Posušje u petak poslijepodne pripadnici HGSS-a Posušje izvukli su beživotno tijelo mladića, saopšteno je iz Uprave Civilne zaštite ZHK-a.

Kako navode lokalni mediji, riječ je o M.K. (1976.) iz mjesta Gornji Mamići između Širokog Brijega i Posušja.

Mjesto događaja osiguravali su pripadnici PU Posušje, a u pomoć su bili stigli i pripadnici GSS-a Široki Brijeg te…