#auto put Crna Gora | Explore Tumblr posts and blogs

mentalnahigijena · 4 years ago

Photo

21. MAJ, DAN NEZAVISNOSTI: Crna Gora petnaest godina kasnije

Čvrsti su temelji naše države

Stasale su generacije koje su te 2006. bili djeca, učenici ili studenti. Oni su danas stekli pravo da odlučuju o sudbini Crne Gore i da je uređuju prema svojim nazorima i potrebama. Razumljivo je da oni imaju svoje ciljeve i očekivanja od države u kojoj žive. Mi koji smo vodili bitke za ili protiv nezavisnosti, i koji smo odlučivali kakva će biti naša nezavisna država, moramo sve više uvažavati njihove ideje o Crnoj Gori, koja ulazi u digitalno doba, koje treba nova znanja i nove ljude. Uskoro će Crna Gora biti samo njihova. Veoma je važno da to svi što prije shvatimo. Sa optimizmom, koji mi ulivaju svojim odnosom prema Crnoj Gori oni koji nijesu mogli glasati na referendumu, zagledan sam u vrijeme koje je pred nama

Crna Gora u svojoj slavnoj istoriji ima nekoliko prelomnih događaja koji su u različitim epohama odredili njenu sudbinu. Odigravali su se po pravilu u teškim vremenima praćeni sukobima, uz velika stradanja i žrtve. Među istorijskim crnogorskim međašima 21. Maj 2006. je izuzetak. Najuzvišeniji cilj kao što je obnova države po prvi put u hiljadugodišnjoj istoriji ostvarili smo mirnim demokratskim putem.

ISPRAVLJANJE ISTORIJSKE NEPRAVDE

Bio je to najljepši početak savremene građanske Crne Gore. Slučaj bez presedana, ne samo u crnogorskoj, nego i u istoriji balkanskih naroda. Time je ispravljena jedna velika istorijska nepravda, i trasiran naš evropski i evroatlantski put. Najbolji izbor za sve naše građane.

Potvrdilo je to vrijeme u ovih deceniju i po i pokazalo da imamo dovoljno znanja, lojalnosti, odlučnosti i posvećenosti da željenu budućnost ostvarimo. Kao što čovjek najbolje upravlja svojom sudbinom ako je zreo i nezavisan, tako i države odlučuju o svojoj budućnosti samo ako su suverene. Crna Gora je neupitno istorijski zrela i kao nezavisna dokazano sposobna da definiše svoju viziju razvoja.

Referendum 21. maja bio je potvrda istorijske posebnosti Crne Gore i time što je pokret za obnovu nezavisnosti bio nadnacionalni. Jednako kao i veličanstveni Trinaestojulski ustanak 1941. Ta velika ideja okupila je ljude različitih identiteta. Ideja nezavisne Crne Gore 2006, kao i ideja slobodne Crne Gore 1941. spojila je u veliki pokret one koji baštine istovjetne vrijednosti. Nezavisna država – to nije bio samo san Crnogoraca, već i svih drugih nacija u Crnoj Gori: Bošnjaka, Albanaca, Muslimana, Hrvata... I Srba koji su bili spremni da se zdravim razumom odupru nacionalističkom pritisku samoproglašenih političkih zaštitnika njihovih nacionalnih interesa. Svi zajedno nijesu željeli državu nacija, niti nacionalnu državu. Nego građansku Crnu Goru, kao multietničku demokratiju zasnovanu na evropskom sistemu vrijednosti.

PODJELE

Nažalost, 21. maja 2006, kao i vijek ranije, pratila nas je kobna podijeljenost. Generisana uvijek istom zabludom - nacionalnom i vjerskom segregacijom, samodovoljnošću, izolacijom od kulturoloških i civilizacijskih različitosti. Nepovjerenjem u sposobnost crnogorskog i balkanskog društva da toleriše i njeguje bogatstvo različitosti kao svoju ovovremenu civilizacijsku legitimaciju. Zapravo, to je svojevrsno inferiorno priznanje vlastite nespremnosti i nesposobnosti da se poštuje pravo na različitost drugih. Zato se ti skeptici bolje osjećaju u nacionalnim i vjerskim zabranima. Što većim – to bolje. Da bi se okruženi istomišljenicima i orobljeni prošlošću uvjerljivije bahatili prema drugima. Prema budućnosti. U krajnjem, prema sebi.

Naizgled, jedni su bili za Crnu Goru, drugi za zajednicu sa Srbijom. Tačnije, provjereno u neposrednom iskustvu dvočlane federacije, ovi drugi su bili za Srbiju proširenu Crnom Gorom.

U godini referenduma građanin Crne Gore uživao je samo 36% životnog standarda građanina EU. Na kraju 2019. taj procenat je porastao na 50%. Za 13 godina Crna Gora je savladala 14 teških stepenica. Da li je uopšte potrebno reći da je to najbolje ostvarenje među zemljama regiona. Svakako, najubjedljiviji je odgovor zvanične EU statistike na politikantske optužbe da su petnaest godina nezavisnosti pojeli skakavci. A na konstrukcije o Crnoj Gori kao „sprženoj zemlji“ bolje od riječi govore podmorski energetski kabal, završetak najteže i najskuplje dionice auto-puta, Porto Montenegro, Porto Novi, Luštica, ski centri na sjeveru, brojni hoteli visokih kategorija, novi profil Crne Gore kao privlačne turističke i investicione destinacije..

Jedne je privlačio evropski kvalitet života. Sa jasnom sviješću da se on dostiže tek nakon što odgovornost za upravljanje evropskom budućnošću bude u našim rukama. U nezavisnoj i suverenoj Crnoj Gori. Uz spremnost da realizujemo zahtjevne reforme koje nas uvode u evropski sistem vrijednosti. I Crnu Goru nakon dugog izbivanja vraćaju njenoj evropskoj kući.

Drugi su sigurnost i perspektivu vidjeli u panslavizmu i pravoslavlju, u jednonacionalnom i jednovjerskom bratstvu, gdje će se i dalje hraniti mitovima, samozavaravati svojim nebeskim svojstvima, srditi na kosmičku nepravdu koja im ne dozvoljava da to što osvoje u ratovima sačuvaju u miru, i nadati se obnovi gvozdene zavjese iza koje će opet izigravati važnost, sukobljavajući se sa Evropom čiji smo sastavni dio.

Zato, suštinski, jedni su bili za građansku državu i multietničko društvo, drugi za nacionalnu, tobože istorijsku, petrovićevsku, a zapravo teokratsku državu vođenu tuđim nacionalnim interesom, što bi nadzirala jedna vjerska zajednica.

Dakle, jedni su mislili o budućnosti, drugima je inspiracija bila srednjovjekovna prošlost.

IZBJEGNUT SCENARIO SVRŠENOG ČINA

Zahvaljujući drugačijim globalnim okolnostima, ali i crnogorskom političkom umijeću, u šta posebno ubrajam Beogradski sporazum, ovaj put smo izbjegli scenario svršenog čina i opasnost da se o Crnoj Gori odluči izvan Crne Gore. Iako ni tada nije bila obezbijeđena ravnopravnost za dvije suprotstavljene ideje.

Uslovima referenduma koje je nametnula EU određeno je da zagovornici nezavisnosti moraju osvojiti najmanje 55% glasova učesnika referenduma. Pristali smo i na ovu nepravednu formulu i uz učešće 86,5% punoljetnih građana Crne Gore pobijedili. Taj naš ustupak bio je investicija u odnose povjerenja sa EU koja nas i dalje vodi ka njenom članstvu.

Moramo odlučno i strateški osmišljeno odoljeti velikodržavnoj i kleronacionalističkoj agresiji našeg negiranja. U tom pregnuću nikad ne smijemo zaboraviti na odgovornost prema državotvornim manjinama u Crnoj Gori. Niti dozvoliti da upadnemo u zamku mržnje prema bilo kome uključujući i one sa čijih se najviših adresa atakuje na Crnu Goru i Crnogorce. Jer mržnja bi postala naš teret i naše ograničenje u budućnosti

Danas, petnaest godina kasnije, prilika je za pitanje što smo u proteklom vremenu uradili? Odgovor ne smije biti inspirisan željom da se samo pobroje uspjesi politike koja je tokom tog perioda upravljala Crnom Gorom. Niti da se pribavi opravdanje za ono što nije učinjeno. Ili je učinjeno nedovoljno dobro. Kao lider koalicije za nezavisnost i nosilac najviših državnih funkcija u ovom periodu, ne želim da se samoobmanjujemo uljepšanom slikom koju bismo željeli da vidimo. Mnogo je važnije kakva će Crna Gora biti za petnaest godina, nego kakvu ćemo sliku stvoriti o njoj u proteklih petnaest. Ali, potrebno je i da realno ocijenimo period nezavisnosti.

Idealizacija i glorifikovanje bilo koga, i bilo čega iz prošlosti, vodili bi u pogrešnom smjeru. Griješe jednako i oni koji vide samo negativne pojave i promašaje. Ovih drugih je, nažalost, mnogo više. Što je najgore, ne čine to zato što ne mogu da vide istinu, već zato što neće da je vide. Iz političkih razloga. Time oni potvrđuju da ne žele dobro Crnoj Gori. Oni jedino žele da diskredituju one koji su je vodili.

KAD BROJKE GOVORE

U odgovoru na pitanje što smo uradili u godinama nakon obnove države, navešću samo neka krupna postignuća, koja su, vjerujem, neupitna.

Učvrstili smo ekonomsku održivost Crne Gore oslobođenu dotacija i dotiranog mentaliteta koji je vrijeđao naše državno i građansko dostojanstvo, koji nas je sputavao da samostalno definišemo svoje nacionalne interese. Na tom temelju začetom već ranih devedesetih, uz jasnu viziju ekonomskog i demokratskog razvoja, obezbijedili smo kontinuirano dinamičan ekonomski rast koji je stvorio realan osnov za bitno unapređenje životnog standarda.

Takođe, o navodno neodrživoj zaduženosti države samo kratke napomene za neupućene. Već godinama sva zaduženja bila su namijenjena izgradnji i razvoju infrastrukture, što rade i sve zemlje svijeta. A sve naše dospjele inostrane obaveze izmirene su bez zakašnjenja. I u vremenu kriza koje razaraju i najrazvijenije ekonomije, Crna Gora je pokazala da je održiva zemlja i ekonomija koja svoju tekuću potrošnju finansira iz sopstvenih izvora.

USLOVI STABILNOSTI

U periodu za nama učvrstili smo stabilnost Crne Gore i njen multietnički i multivjerski sklad. Taj temelj se pokazao pouzdanim i u najnovijim postizbornim iskušenjima i provokacijama. Na čvrstim osnovama iskustva očuvanog mira ranih devedesetih i izbjegnutog bombardovanja i policijsko-vojnog sukoba '99, rekao bih da smo prevrednovali i neke tradicionalne crnogorske stereotipe. U današnjoj Crnoj Gori na pijedestalu vrijednosti nije herojska pogibija, nego miran i srećan život.

Sa optimizmom, koji mi ulivaju svojim odnosom prema Crnoj Gori oni koji nijesu mogli glasati na referendumu, zagledan sam u vrijeme koje je pred nama. Svjedoci smo njihovog iskrenog osjećanja i brige za crnogorske vrijednosti, za očuvanje građanske i demokratske, evropske Crne Gore. Takav njihov odnos prema državi najbolje govori o onome što smo postigli u proteklih petnaest godina. I o čvrstini temelja naše obnovljene države, osposobljene da odgovori izazovima unutrašnjih previranja i neizvjesnosti u regionalnom i globalnom kontekstu

Narasla je i odgovornost građana da čuvaju mir i stabilnost države kao okvir vlastite slobode i prosperiteta. Zahvaljujući ekonomskoj održivosti odbranili smo pravo da Crnu Goru razvijamo kao građansku državu. Nije teško dokazati da bi to bilo nemoguće da je produžen život u zajednici, ili još gore, da je Crna Gora dotirana iz bilo čijih fondova izvan nje.

I napokon, vratili smo Crnu Goru našem evropskom domu. Odlučno stali na put usvajanja evropskog sistema vrijednosti i ostvarili napredak koji nas je kvalifikovao za članstvo u NATO, najmoćnijoj političkoj i vojnoj alijansi u istoriji čovječanstva. Uprkos podijeljenim mišljenjima o njegovoj svrsishodnosti, vjerujem da to dostignuće predstavlja razlog za ponos svakog crnogorskog građanina. Jer, ako danas 75% građana kaže da želi da Crna Gora bude dio savremene Evrope, mora znati i da to gotovo bez izuzetka podrazumijeva i članstvo u najvažnijem savezu u kojem Evropa participira. Takođe, otvaranjem svih pregovaračkih poglavlja, Crna Gora je značajno odmakla ispred drugih kandidata za članstvo u EU. Nemam dilemu – ako i kad EU izađe iz svojih strateških nedoumica i vrati se ideji ujedinjenja Evrope, Crna Gora će biti njena prva sljedeća članica. I bez toga, zahvaljujući regionalnoj saradnji, partnerstvu u NATO i napretku prema EU, Crna Gora je obezbijedila visoko uvažavanje u međunarodnoj zajednici.

Dopadalo se kome ili ne, ovo su rezultati u petnaest godina, na koje bi mogla biti ponosna svaka država.

POGLED U BUDUĆNOST

Za bolju budućnost naše države i društva potrebna je više od svega mudrost upravljanja koja će voditi prevazilaženju naslijeđenih podjela i većoj homogenizaciji i optimizaciji humanih resursa.

Prethodnih petnaest godina nijesu bili dovoljan vremenski okvir za to. Posebno nijesu bile optimalan ambijent imajući u vidu da smo živjeli gotovo kontinuirane krize u Evropi: ekonomsku i finansijsku, izbjegličku, Bregzit, pa COVID-19... Neću pogriješiti ako kažem da smo živjeli i da živimo najozbiljniju krizu identiteta EU.

Trebaće nam mnogo više osmišljenih, produbljenih napora konzistentne državne politike u oblasti obrazovanja, kulture, informisanja, nauke, odnosa sa mladima da bi uspješnije i pouzdanije učvršćivali identitetsku svijest u Crnoj Gori. Prije svega svijest o državnom identitetu kao uslovu opstanka, stabilnosti i evropskog prosperiteta Crne Gore. A u okviru toga i o crnogorskom nacionalnom, kulturnom i vjerskom identitetu. Jer on je epicentar nacionalističkih ataka na Crnu Goru. Zatiranjem svijesti o njemu bio bi ostvaren cilj politike koja je Crnoj Gori pripremila novu tamnicu. Umjesto Kraljevine SHS – Srpski svet. Kada nema nacionalnih Crnogoraca, nema ni potrebe za državom Crnom Gorom. Odgovornost za to je na svima. Na nacionalnim Crnogorcima prije svega. Moramo odlučno i strateški osmišljeno odoljeti velikodržavnoj i kleronacionalističkoj agresiji našeg negiranja. U tom pregnuću nikad ne smijemo zaboraviti na odgovornost prema državotvornim manjinama u Crnoj Gori. Niti dozvoliti da upadnemo u zamku mržnje prema bilo kome uključujući i one sa čijih se najviših adresa atakuje na Crnu Goru i Crnogorce. Jer mržnja bi postala naš teret i naše ograničenje u budućnosti.

SVIJET I MI

Uspjeh u ovoj ni malo lakoj misiji neće zavisiti samo od nas. Zavisiće uveliko od geopolitičkog raspleta u Evropi i na globalnoj sceni. Ukoliko EU i dalje bude pasivna na Zapadnom Balkanu dodatno će ohrabriti antievropske, nacionalističke, velikodržavne politike. I sve protivnike Evrope da jačaju svoju destrukciju na Zapadnom Balkanu. Pitanje koje danas stoji pred EU je da li želi da preuzme odgovornost za mir i stabilnost na Zapadnom Balkanu, kao evropskom regionu. Ili će, kao i do sada, i danas inicijativu prepustiti drugima, svojim protivnicima, koji upravo Zapadni Balkan koriste kao pristupni teren za usavršavanje svog hibridnog repertoara protiv Evrope.

Ukoliko EU i dalje bude pasivna na Zapadnom Balkanu dodatno će ohrabriti antievropske, nacionalističke, velikodržavne politike. I sve protivnike Evrope da jačaju svoju destrukciju na Zapadnom Balkanu. Pitanje koje danas stoji pred EU je da li želi da preuzme odgovornost za mir i stabilnost na Zapadnom Balkanu, kao evropskom regionu. Ili će, kao i do sada, i danas inicijativu prepustiti drugima, svojim protivnicima, koji upravo Zapadni Balkan koriste kao pristupni teren za usavršavanje svog hibridnog repertoara protiv Evrope

Bez obzira na sve izazove, vjerujem da je pred nama blisko bolja budućnost. Tokom proteklih deceniju i po, u pozadini svakojakih problema, identitetskih i drugih bitaka i izazova, stasavala je jedna nova Crna Gora – generacijski drugačijih interesovanja i navika i savremenijih razmišljanja. Demokratski zrelija, po prvi put u istoriji s modelom kohabitacije vlasti. Stasale su generacije koje su te 2006. bili djeca, učenici ili studenti. Oni su danas stekli pravo da odlučuju o sudbini Crne Gore i da je uređuju prema svojim nazorima i potrebama. Razumljivo je da oni imaju svoje ciljeve i očekivanja od države u kojoj žive. Mi koji smo vodili bitke za ili protiv nezavisnosti, i koji smo odlučivali kakva će biti naša nezavisna država, moramo sve više uvažavati njihove ideje o Crnoj Gori, koja ulazi u digitalno doba, koje treba nova znanja i nove ljude.

Uskoro će Crna Gora biti samo njihova. Veoma je važno da to svi što prije shvatimo.

MILO ĐUKANOVIĆ

#Milo Đukanović

0 notes

balkantimes · 4 years ago

Text

Je li Crna Gora srpska izborna jedinica?

Izbori u Crnoj Gori postali su udarna vijest Vučićevih tabloida, koji su se svim silama bacili na predizbornu kampanju.

Tomislav Marković

Da je Srbija zemlja čuda, u kojoj najneverovatnije stvari postaju moguće, mogao je da se uveri svako ko je poslednjih nedelja redovno pratio srpske tabloide. Informer piše kako je kranje vreme da "autokrata ode sa vlasti" te kako je bilo dosta "bahaćenja nad sopstvenim narodom". Srpski telegraf objavljuje šest predsednikovih fotografija, uz komentar da se radi o "šest stadijuma psihoze" i retoričko pitanje: "Da li je ovaj kolaž fotografija dokaz straha diktatora od pada sa vlasti?!" Ovejani Kurir slavodobitno objavljuje zaključak opsežne političke analize: "Vreme je da se menja vlast". Večernje novosti najavljuju da će se predsednik uskoro spakovati i pobeći avionom, a Alo piše o "istorijskom dogovoru opozicije".

Svi tabloidi i mediji odani vlastima odjednom su počeli redovno da objavljuju intervjue sa liderima opozicije, prenose sve njihove izjave i javne nastupe, tretirajući opoziciju sa dužnom pažnjom, ogromnom blagonaklonošću i neksrivenom simpatijom koja sve češće prelazi u otvoreno navijanje. Kao da sve to nije dovoljno šokantno, nedavno sam u Informeru pročitao naslov koji glasi: "Nemci nikad ne lažu". Džaba sam trljao oči i pokušavao da se probudim, naslov nije iščezao, ispostavilo se da ne sanjam.

Stotinu mu naprednjačkih botova, šta se to događa? Da nije Srbija preko noći postala demokratska država? Je li to sloboda medija najzad stigla i u naše zabačene krajeve? Ili su verni Vučićevi propagandisti odjednom shvatili da je kraj blizu i promenili stranu? Da li je neko obavestio predsednika šta mu posluga radi? Ima li u ovoj zemlji cenzure, policije, vojske ili bar zaštitnika građana od paranormalnih pojava? Zašto niko ne reaguje? Šta rade nadležne službe i za šta ih plaćamo?

Predizborni propagandni program

Bez brige, dragi čitaoci, sve je u najboljem redu, Srbija se nije promenila ni za jotu, i dalje čuva svoj nacionalni identitet, a tabloidi i dalje rade svoj propagandni posao na isti prljavi način kao i ranije. Sve navedeno zaista se može pročitati u pomenutim naprednjačkim glasilima, samo što dotične vesti ne govore o Srbiji, već o Crnoj Gori, inkriminisani predsednik nije Aleksandar Vučić, nego Milo Đukanović, a opozicija nije srpska, već crnogorska. Dobro, zapravo, jeste srpska u ideološkom smislu, ali deluje na teritoriji Crne Gore.

Izbori koji će se u Crnoj Gori održati 30. avgusta postali su udarna vest u Vučićevim tabloidima, koji su se svim silama bacili na predizbornu kampanju. Količina tekstova o crnogorskim izborima prilično je neverovatna, objavljeno je na hiljade članaka, kao da se izbori održavaju u Srbiji, a ne u drugoj državi. Listajući tu silesiju objavljotina, manje upućen čitalac bi se s pravom mogao zapitati da li je Crna Gora nezavisna država, ili je u pitanju neki okrug u Srbiji.

U svom udarničkom radu, tabloidni poslenici pisane propagandne reči pokazuju zavidan nivo objektivnosti i nepristrasnosti na kakav smo odavno navikli. Ne navijaju ni za koga, prema svima imaju isti aršin i strogo se drže novinarskog pravila da treba čuti sve strane. Tako, na primer, Vučelićeve Večernje novosti pišu: "Koalicija Za budućnost Crne Gore pobedničku kampanju je nastavila u Danilovgradu". Koalicija koja uživa Vučićevu podršku, dakle, sigurno pobeđuje, što je poznato svakom vlasniku kristalne kugle, a pogotovo nekadašnjem šefu Miloševićeve ratne propagande.

Nastavak kampanje protiv 'Milogoraca'

U suštini, ništa se nije promenilo u načinu na koji Vučićevi mediji tretiraju Crnu Goru, samo su aktivnosti malo pojačane. Informer i dalje ne koristi reč Crnogorci, već piše isključivo o "Milogorcima", kojima je konačno odzvonilo, što valjda znači da će crnogorska nacija nestati nakon izbora i pretopiti se u srpsku. Ne govori uzalud patrijarh Irinej kako su Crnogorci isto što i Šumadinci ili Vojvođani, a tabloidi su poznati kao veliki poštovaoci crkve, pogotovo vrha jerarhije. Ne samo da ne postoji crnogorska nacija, već ne postoji ni crnogorski jezik. Tabloidi su uredno preneli izjavu vladike Joanikija da se "u Crnoj Gori priča srpski jezik" te da se "preimenovanjem jezika u Crnoj Gori, zapravo, priprema jedan veliki, stravičan lopovluk". Što je u potpunoj saglasnosti sa stavom srpske nacionalističke elite, za koju ne postoji ni bosanski jezik, već se i tu radi o lopovluku, zli Bošnjaci ukradoše jezik od Srba. Mudre episkopske reči citirane su pod prigodnim naslovom: "Vladika Joanikije razmontirao milogorsku retoriku!"

U tabloidima je sinhronizovano lansirana priča o budućoj izbornoj krađi, sa tezom da ukoliko opozicija ne pobedi to znači da su izbori pokradeni. Otuda naslovi tipa "Milo dovodi hiljade Roma iz Evrope na glasanje, sprema se velika izborna krađa". Uopšte, te manjine stalno prave probleme srpskim strankama u Crnoj Gori, uporno odbijajući da glasaju za sledbenike miroljubive četničke ideologije. Nerazuman je taj nacionalno-manjinski svet, odmah se vidi da nisu Srbi. Lako je sa Crnogorcima, pardon – "Milogorcima", njih samo treba vratiti pradedovskim srpskim korenima i ubediti ih da su Srbi, makar i silom. Ali, šta da se radi sa Bošnjacima, Hrvatima, Albancima, Romima? To je uvek bila velika nedoumica pansrpskog pokreta u svim srpskim zemljama koje su se privremeno otcepile od majke Srbije.

Narativ o krađi izbora zdušno podržavaju i funkcioneri Srpske napredne stranke, kojima tabloidi redovno daju prostor da čitaocima objasne kako stoje stvari u svekolikom srpstvu. Tu se posebno ističe Vladimir Đukanović, poslanik i član Glavnog odbora SNS-a, koji proriče da je "sve preko 35 odsto što DPS [vladajuća Demokratska partija socijalista] osvoji čista krađa". Isti naprednjački funkcioner otkriva još jedan tajni plan: "Milo gubi izbore, ali poraz ne priznaje! Okriviće Srbiju za ubačene tajne agente, kojima su jereji SPC [Srpske pravoslavne crkve] operativna veza!"

Četničke poruke mitropolita Amfilohija

Glavni tabloidni adut ipak je SPC. Večernje novosti imaju jasan stav, za njih se na predstojećim izborima odlučuje o opstanku crkve. Dok su u prethodnom periodu insistirali na apolitičnosti litija u Crnoj Gori, na tome da se tu nipošto ne radi o političkim protestima, već o strogo verskom okupljanju, sad su otvorili karte. Tako je Informer najavio najveće auto-litije koje su krenule iz Beograda 23. avgusta kao kraj crnogorskog režima. Ranije je mitropolit Amfilohije predstavljan kao borac za veru i pravoslavlje, koji se ne bavi politikom, a sad svi prenose njegove snažne političke poruke. Najsnažnija poruka mitropolita Amfilohija glasi da će prvi put u životu izaći na izbore te poziva građane da izađu na izbore i da nipošto ne glasaju za one "koji su krvlju obagrlili Božić i 1919. i 1941. godine i koji i danas temelje na toj i takvoj lažnoj ideologiji, bezbožnoj i antibožnoj, budućnost Crne Gore".

Ako ništa drugo, mitropolit je bar iskren. Oni koji su, kako hrišćanski veli mitropolit, "krvlju obagrili Božić" 1919. godine zapravo su učesnici Božićnog ustanka, koji se nisu mirili sa ukidanjem države Crne Gore, pa su ih srpski žandarmi zatirali sa sve porodicama. Međutim, mitropolit ne smatra da su žandarmi Aleksandra Karađorđevića "krvlju obagrili Božić", jer ubijanje žena i dece izgleda nije zločin. Oni koji su 1941. godine "krvlju obagrili Božić" zapravo su antifašisti, a dotična krv je okupatorska i kvislinška. Ne može Amfilohije da oprosti partizanima što su se borili protiv fašista i njihovih saradnika, pogotovo četnika, pa se zato zalaže za izgradnju budućnosti na četničkoj ideologiji, a ne na antifašizmu, koji ne može očima da vidi.

Suština okršaja crnogorskog režima sa crkvom najbolje je objašnjena na ruskom portalu Sputnjik, što su kasnije tabloidi uredno preneli, od Srpskog telegrafa pa nadalje. Naslov sve govori: "Milo je sluga globalnih satanista, zato je udario na crkvu". U tekstu se opširno citira Nebojša Medojević, jedan od lidera Demokratskog fronta, članice Koalicije Za budućnost Crne Gore. Medojević do detalja raskrinkava tajni Đukanovićev plan: "Od globalnih satanista dobio je zadatak da eliminiše pravoslavno hrišćanstvo iz Crne Gore, da formira partijsku 'Crkvu', pounijati pravoslavce i iščupa korene tradicionalne Crne Gore..

Borba protiv globalnih satanista

Zapravo se radi o primeni globalne teorije zavere, poznate pod imenom QAnon na lokalne prilike. Po toj teoriji, liberalna elita sačinjena je od satanista i pedofila, u koje spadaju političari poput Hilari Klinton i Baraka Obame, a od poklonika ovog opakog kulta svet će izbaviti Donald Tramp. Članica satanističkog kulta je, naravno, i Angela Merkel, za koju pristalice zavere tvrde da je Hitlerova unuka. Zanimljivo štivo, takoreći idealno za srpske tabloide. Jedino me buni onaj naslov iz Informera, koji kaže da Nemci nikad ne lažu, tu se nešto ne uklapa. Mada, ko zna, možda Merkel i nije Nemica, već žena-gušter, a onda sve postaje jasno.

Vučićevi tabloidi poštenu odrađuju najnoviji zadatak, ali se mora priznati da im nije lako. Nakon tolikih godina tokom kojih su ponavljali istu matricu "Hvali vlast, satanizuj opoziciju", sad su odjednom prinuđeni da sve rade obrnuto. Jeste da sad hvale opoziciju i satanizuju vlast druge države, ali ipak je to suviše radikalna promena novinarskih navika. S druge strane, i to je bolje nego misliti svojom glavom i raditi po sopstvenoj savesti. Em u tome nemaju iskustva i ne znaju kako se to radi, em se ne isplati. A u slučaju Crne Gore, koju bi čuvari nacije da pretvore u srpsku izbornu jedinicu, nije ni patriotski.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor

#balkan #balkantimes #crna gora #podgorica #serbiaelection

0 notes

crnagorakraljevina · 7 years ago

Photo

Crnogorskoga Narodnoga Prava!

Crnogorski kulturni identitet, i kao noumen i kao fenomen, autohtono i samorodno je naš jer se socijalni život i njegova društvena regulacija oblikovala po ideji samosvijesne determinacije što je izvirao: 1) iz sistema narodnog običajnog prava ciji su aksiološki supstrati – pravda i pravica, 2) ideje homo humanuma ciji su fenomeni moralne vrednote koji grade uzvišeni i grandiozni spomenik ljudskoga duha – Crnogorski moralni kodeks. Zato je Crnogorsko Narodno Pravo bilo otjelovljenje Hegelove teze kao carstva i ideje zbiljske slobode. Kant se proslavio filozofskim stanovištem da se prava otkrivaju, a Crnogorski gvardijan, kulugdžija, kapetan i mudrac Sula Radov ( Kostadin – Sula Radov Radulovic ) u isto vrijeme, iskazuje, po principu Crnogorske umne orjentacije prirodnog prava, čiji je on osnivač, izreku - „ Prava postoje, prava se ne propisuju, ona se štite „. On jedan vijek ranije od njemackog cuvenog filozofa prava G. Radbruha koji porucuje: Pravo je volja za pravdom, iskazuje umnu suštinu prava – „ Zakon koji ne cuva pravdu nije zakon „, odnosno, „ Običaj je tvrdi od zakona – prvoga čuva vrijeme, a drugoga vlast. „ Čovjek je subjekat moralnog zakona što implicira obavezu da treba poštovati svakoga drugoga čovjeka, ne samo kao drugost i različitost, već kao reprezenta ćovjecanstva, što se postiže javnom afirmacijom dostojanstva ličnosti. Ta dužnost izvire iz principa sveopšteg zakona, pa je Crnogorski moralni kodeks anticipirao, nekoliko vjekova prije, Kantov kategorički imperativ: Djeluj tako da maksima tvoje volje važi kao princip opšteg zakonodavstva ili – Postupaj tako da osobu drugog lica vazda uzimaš kao svrhu, a nikad kao sredstvo. Ličnost je moralna kategorija a njoj je potrebna sloboda. Samo je slobodna ličnost samosvijesna, autonomna, nezavisna i samodjelatna. Sloboda nije stanje, nego nepresječna djelatna energija duha kojom se potvrduje samotvoracki akt ljudi jer se kroz interakciju sa drugim ljudima održava duhovna i moralna zajednica slobodnih ljudi. Život je borba. U vječnoj borbi s pomrcinom Sunce svake noći odmara, a Crna Gora nikad Otuda Crnogorska filozofema duha: Ne trebam drugo do koru hljeba – da nijesam gladan, knjigu – da nijesam slijep, i riječ – da smijem zborit. Na drugoj strani, običaj je norma društvenog života, to je druga priroda čovjekova. Običaj je novi čovjekov svijet koji izvire iz ljudskih navika, stvarnih potreba života i moralnih ciljeva zajednice kako bi se ostvarila svrha sveopšteg zakona – ljudska sloboda i dostojanstvo. Običaj je nepisani zakon a to znaci realni i objektivni način života podignut na nivo principa uzdignutih do najvišeg stepena moralnog zakona – Čojstva. Običaj je djelatno – duhovno i voljno determinisanje slobode i privikavanje ljudi na zajednički život izatkanog od pravicnog i moralnog učeci se tako drugoj ljudskoj i društvenoj prirodi. Običaj je izraz ljudske autonomije koja afirmiše vlastiti svijet i samosvijest o potrebi lične ali i o potrebi svrhe drugog čovjeka, što je izraz ljudske solidarnosti izraženog u principu aktivnog postulata – učini drugome ono što smatraš da tebi treba ljudi da čine. Obićaj ima svoj život, svoju biologiju, i nasuprot shvatanju da je običaj tvrd i nepomičan, upravo su njegove norme gipke i rastegljive, što je i preimučstvo njegovo nasuprot nepomičnome i ukočenome pisanome pravu. A pisano je pravo negacija autonomije ( auto – sam, nomos – pravilo ). Postulat heteronomije ( heteros – drugi, nomos – zakon ) znaci podredenost drugome jer volja traži predmet svoga djelovanja izvan vlastitog bivstva. Otuda je čovjek u modernoj civilizaciji sveden na pokornost putem pisanih zakona za koje je grčki stoik Hipija govorio da su grobnica ljudske slobode, ali je i engleski politički filozof Bentam upozorio da kad god zasijeda parlament, kao fabrika prava, u opasnosti je čovjekova sloboda i integrtitet života. Običaj je, dakle, svojstvo same ljudske prirode, pa se vlastitost naroda i vlastita svojstva narodnoga duha najbolje ogledaju u narodnome običajnome pravu zašto Crnogorsko običajno pravo pruža jedinstvene, samonikle i samorodne ustanove koje po svojoj originalnosti nemaju ni premca ni uzora u svekolikoj civilizaciji. Ako je to tako onda je istinita Fihteova teza: Ako trebanje prethodi bitku, onda je na početku ljudske istorije bila budučnost, iz koje čovjek, preko sadašnjosti, putuje u prošlost. ( Ustanova utoke – pribježište „Naša zemlja čime se dičila / do slobodm i do pribježištem “ - Njegoš, ustanove običajnog nasljednog prava – ostojbina, osobina,osobak, tetkinstvo, pravo rodovanja, Kuća, starješinstvo , vlasnički sistem, komunsko pravo, običajno – krivično pravo, javno pravo, zakletva vjernosti Crnogorskome otečestvu, bračno pravo, starateljsko pravo, viteška pravila ratnog prava i dr. )Tako je prvi i jedini put u ljudskoj istoriji Ccrnogorski narod sjedinio – konfudirao dva svijeta društvenih normi, oblikujuci etos pravde i pravice putem prava ,kao spoljašnjeg autoriteta, i morala, kao unutrašnjeg principa savjesti. Lajbnic je smatrao da su zadace istorije: 1. da nas upozna sa historia gesta – dogadajima iz prošlosti, 2. da nam pruži korisna pravila za život i 3. objasni kauzalnost društvenih preobražaja putem opšte povijesti civilizacije koja baca svijetlo ljudskoga duha na istorijske tokove. Prvorazredni je zadatak istorije da otkriva i dokazuje vlastitost kulturnih tekovina narodnoga duha, a to se najbolje postiže izučavanjem narodnoga prava kao psihičkog svojstva naroda, koje živi pored pisanih regula, jer je pravni običaj nastao prije nego li pisano pravo i sistem državne organizacije, što potvrduje teza da su docnije pisani zakoni, u pisanoj formi, pretočeni običaji. Svako pozitivno pravo koje svoju životnu snagu ne crpi iz živoga prava i narodnoga pravnoga shvatanja i duha kratke je egzistencije i osuđeno na zaborav. Vitalitet običaja, temeljem kojeg su se održale mnoge civilizacije, narodne zajednice i ljudske skupine, uspostavilo je načelo : pravila ne stvaraju život, nego život stvara pravila ( non regulam vitam se dvitam regulam ). Pisano pravo uspostavilo je obrnuti princip. Dakle, pravo stvara narod i naroni duh, a ne država i ono se razvija neovisno od zakona, zbog čega su oni pravna vrela iste važnosti. Semantiku originernih i samoniklih ustanova Crnogorskoga narodnoga prava, kako običajnoga, tako i pisanoga, prate osobeni i jedinstveni izražajni leksicki fenomeni - 1. narodni pravni termini crnogorskoga jezika, 2. pozajmljeni termini kao dijalekatske forme što su ih druge civilizacije pravne kulture drugih naroda ostavile kao dar i ukras na Crnogorskom pravnom biću, koje je po svojoj prirodi otvoreno i multikulturalno, i 3. samostalno stvoreni – kovani termini, što ih je narod nuždevitim potrebma života voden, oblikovao. Otuda, Crnogorska pravna samorodica ne prepoznaje se samo po sadržini jedinstvenh i samoniklih institucija običajnog i pisanog Crnogorskog prava, nego i po nazivima pravnih termina i pojmova u jezičkoj arheologiji koja nesumnjivo dokazuje i potvrduje da je Crnogorski jezik ne posebiti sociolingvisticki izraz zajednickog jezika svih južnih Slovena kao jednog naroda što su imenovani Srbima, odnosno Srbo-hrvatima, što je kroz svoje društveno biće potro, metodom nihilizma, nacionalni i kulturuloški identitet Crnogorskog naroda i samotvornu različitost njegovog jezika, što je još od Bečkog dogovora 1850. g. uzet kao osnova pravila južnog narjecja štokavskog dijalekta, brišuci mu svaku etimologiju i pretocivši ga u provincijski izraz i regionalnu varijantu srpskoga jezika geografskog karaktera. Crnogorski jezik je bio nama ukraden, zapretan i zabranjen, a on je i po etimologiji, tipologiji, morfologiji, strukturnim osobinama i ortografiji, posebni, jedinstveni, autohtoni i originerni, sveti jezik ljudskoće, a ne isti jezik, jer ni ljudi koji ga govore nijesu isti. Potirati jezičku osobenost znaci negirati kulturološki identitet naroda što je negacija ljudske kulture kojega pravo definiše kao zlocin protiv covjecnosti, ali i akt diskriminacije prema Crnogorskom narodu i jeziku. Crnogorci zbore i pišu Crnogorskim jezikom kojeg su stvarali u procesu, vlastitog nastanka, razvoja i slobodarskog nagona, kao samobitni narod i nacija, a postoji i imenuje se imenom naroda koji ga je stvorio Zato se vlastita svojstva narodnog duha najbolje potvrduju i iskazuju kroz spoznaju anatomije društvenih ustanova, oblikovanih u pravnim vrelima, a filogenetski izraženi na tvoračkim supstratima jezicčog bića, za čem je najpouzdaniji dokaz Crnogorsko narodno pravo i crnogorski jezik. Jezik je živa snaga sa kojim je vezana ne samo kultura, nego i postojanje samog naroda. U jeziku ne postoje arhaizmi, to je kobna zabluda lingvista, jer kako reče Oto Jaspersen, jezičke oblike i fenomene ne ćini samo struktura živoga – govornoga i pisanoga jezika koji su u funkciji živog i postojećeg, to jest, razumljivog i pravilnog, nego i oni jezički oblici koji su bili zasnovani u prošlosti, u ranijem iskustvu jezičke zajednice, a koji su samo latentno prikriveni u odredenoj vremenskoj ravni, i ne može se reci da su mrtvi i u agoniji, jer se u budučnosti mogu ponovo ostvariti ( „Čovjecanstvo, narod i pojedinac sa lingvistickog stanovišta „, Sarajevo 1976. str. 14 ). Jezičko iskustvo je dualitet istorijskog i sadašnjeg, prošlog i aktuelnog, latentnog i realnog, stvarnog i potencijalnog. Jezik je živi tok ljudske komunikacije koji neprekidno oblikuje krug svoje fonetike i morfologije od čina preko običaja do navike, što se kao proces odvija u oba smjera, kako bi rekli lingvisti – u diahroniji i sinhroniji. Jer kako reče pjesnik: U jeziku dok te bude / i glavom će tebe biti”17. 12. 2010.dr Čedomir Bogićević

#Montenegro

0 notes