#Nikolus

[caws5749]

Harry Potter

I’ve got an idea about the Nat x Reader with the kids. Maybe you could have the Reader in the other room with the baby and Natasha reading a book to the other kids. Maybe you could have Reader carry baby out to watch Nat and their two kids.

This is oddly specific I just realized …

Oh well, I guess …

If you use this, thanks love ❤

+++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++

A/N: I LOVE THIS THANK YOUUUUUUUUU I APOLOGIZE FOR THE TARDINESS PLEASE FEEL FREE TO SCOLD ME IN MY INBOX

“Hello, Little Bean,” you murmured to your newborn, who had just opened her eyes. She seemed to stare right up at you, and you couldn’t help but coo to her.  When she looked as though she might start crying, you frowned. 

“No, don’t cry,” you whispered, bouncing her slightly. That seemed to help, so you continued bouncing Annika, pacing the room a bit. Your ears perked up at the sound from the other room as you grew closer to the doorway. 

“And then Harry, Ron, and Hermione went-”your wife read.

“It’s pronounced Her-my-o-nee, Mom,” Dominika cut in, giggling at her mother’s pronunciation. 

“I think if I read it, then I should get to pick how to say her name,” Natasha replied. 

“But it’s canon,” Nik stated. You rounded the corner to watch the conversation coming from the library. 

“What is canon?” she asked, confused.

“Mama, how can you not know what canon means?”

“It means that’s just how it is. The author said it’s that way so it is,” Dominika answered. 

“Okay, so Hermione it is then.”

“Wonderfully said,” you smiled. Your family turned on the couch towards you, smiling when they saw Annika had woken. 

“Can I hold her?” Nikolus asked. He’d taken quite well to having a new sister around, trying to hold her as much as he could. 

“Yes, but she wants to be bounced a bit.”

He took right to the task, carefully keeping an eye on his sister while bouncing lightly. You took his seat on the couch, a hand going to Nat’s thigh as you looked at the book. 

“Oh, they’ve got you reading the third? Quick readers,” you praised. Your two children had always been readers, choosing a few books each month to read together and hold their own little book club. 

“It’s my favorite ever,” your eldest announced, watching Nik and Annika. She loved her little sister immensely, but she had been a bit cautious with her, afraid to drop her or make her cry. 

“Mine too,” Nik chimed in. 

“Natasha, you might have to join in, babe,” you murmured, squeezing her leg lightly.  

“I’ve seen the movies,” she shrugged.

You groaned along with your two oldest children. Nat had never been much of a reader. 

“Never ever say that again,” you sighed, turning for a kiss. You’d barely grazed her lips when Annika let out a wail. 

“See, even she doesn’t like seeing you guys kiss, and she’s a baby,” Nikolus said, cringing. 

You laughed while Nat stuck her tongue out at him before standing to grab her youngest. 

You sighed in content, watching the exchange of Annika between Nik and Natasha. It made your heart flutter, watching the family the two of you had made grow and thrive under your love and care. 

[pleatonitum]

Krampus i sv. nikola što im je zajedničko?

Krampus je lik srednjoeuropskog folklora posebno popularan u Austriji i Njemačkoj. Povijesno gledano, ovaj se lik koristio za zastrašivanje djece kako bi se dobro ponašala. Prema legendama, Krampus je pola koza, pola demon prikazan s tamnim krznom, rogovima, očnjacima i dugim jezikom. Svetog Nikolu i Krampusa povezuje se s božićnom sezonom. Dok je u katolicizmu sveti Nikola zaštitnik djece koji…

[balkanskapravila1371]

SLAVIMO SVETOG NIKOLU: Koje molitve treba izgovoriti

https://nportal.novosti.rs/vest/98063/vesti/drustvo/slavimo-svetog-nikolu-koje-molitve-treba-izgovoriti

[cheddaver]

arhivacija i hologramski orgazam

imam i onu gomilu sekundarnih fejs accountova, ali opet, ja bih zelela da sve konacno bude na jednom mestu. kao neki presek i pocetak u isto vreme. i da bude definisano pod mojim identitetom stvarnim. da ne srljam levo desno okolo naokolo. to je nekad bilo interesantno kada je uostalom i net bio drugaciji. secaam se starog youtubea, i fejsa cak tada, mogao si da imas 100 profila i dizajna, pozadina, sranja... nista nije bilo zanimljivije od tog starog yutuba, od pre nekih 10-15 godina. vise od 10 bre!

juce je bila ova danijela, pa ok je zena. danas treba da dodje dragana, i mislim da tu zatvaramo. odnosno... ne znam. umorna sam. slabo sam spavala, opet sam smrsala, itd. sve ovo je stres. e da bacim pogled na oglase za stanove. nema nista. sada gledam samo i iskljucivo centar, po mogucstvu blizu nas, i cao.

ma znas sta... sutra da danica oce da dolazi zbog cerke ili jbm li ga, nek dodje gore kod mene, al za dzabe. ma ne bih joj dinar dala. ako se ovaj stan sredi ikada. bila je sinoc i duca. uvek neka ista prica sa njima. ne razumem nikolu. ali ima tu nesto, bas juce sam razmisljala... zajebao me svetski ali ja sa njim imam neku povezanost, mozda i malo nenormalnu. on ima to nesto u sebi. ali to je mnogo bolesno. ili i nije toliko? mislim, realno... sta bih ja bez njega, pa cak i bez obzira na sve ovo sada sto je bilo? ali dobro jebes to.

boli me glava. nisam nocas spavala, rekoh mozda to. oko 5 sam popila xanax i sad jos pijem kafu, evo pola 9 je. nisam isla u wc, a ova zena treba oko 11 da dodje. fali mi bar jedaan jebeni dan iskuljucenja mozga. dva dana. samo 48h da ne znam ni kako se zovem ni prezivam.

jer ova zuc ne moze drugacije da se smiri ni pod razno. 2 nedelje pijem antibiotike. najvise bih ja volela da je tu danica i da ja sad mogu opusteno da se razvlacim do daaljnjeg. taj neki osecaj laznog mira i ususkanosti koji ona zaista jestse stvarala. meni je to i dalje ostala misterija. kao da je riba ili rak u podznaku. znam da joj je mesesc u blizancima. i jeste dvolicna, tako se ispostavilo. ali kao da tu ima jos neke vode, i to bas te najteze, najsumornije, bas ribe. ona u dubini duse jeste osecajna. mislim, to je sada potpuno kontraintuitivno. to je samo fakat. zapravo ona spada u slabice. nazalost. i onda sve osobine koje proizilaze iz slabosti, makar bile i ozbiljne vrline, padaju u tu vodu. i sama mi je rekla, slaba sam. realno to je srz svega. eto barem je toliko bila iskrena. sta joj onda mozes zameriti? ali ne mozes na slabost da prodjes. ne mozes se voditi onim "slabost je zenska snaga". nema toga kada muda treba da prorade. eto gledala je mene kako se borim (mrzim tu rec - borba je prava samo onda kada zaista mora da je bude, kada izbora nema), i kao da nije verovala cemu je svedok. da takva osoba moze uopste da postoji. moze da mi bude zahvalna u neku ruku. da uci cerku kako da se priprema za zivot. ona cak i nije imala neku majcinsku figuru. pa je cak i neobicno to sto je mene tako po malo posmatrala. ali ja nemam kapacitet da mi ljudi budu deca. jedva i caleta odgajam. jbg nekad se setim i one jakne za koju je trcala da mi kupi, za tako neke sitnice koje nije morala ni da spomene, i bude mi zao. nije ona skroz samo odradjivala sve ovo. niko ne bi mogao tako. ali vremenom ce shvatiti, i ako zadre u tu jebenu dubinu, nece moci da se laze da me nije izdala. da nije "pukla" bas onda kada nije smela, da nije cak ni iskreno rekla da joj treba malo recharge, i to bih shvatila. nego uljuljkana u iluziju, pustila je sve niz vodu, i ode mast u propast. secam se nenada kada bi je to jednom rekao, na gradilistu kad radi, u fazonu samo momenat opustanja i nepaznje... i sve moze da se srusi. takav je zivot. ali to opet proizilazi iz tih nenormalnih porodicnih odnosa, gde su njena deca od skoro 40 godina vezana za nju kao da su u pelenama. pa jbt mama radi za 600 i vise evra. da bi cerkina guzica se vozala tamo vamo i imala tamo jebarnik koji svi otplacuju, a ovde posao i decka i stan i mamicu, i jos neki dinar, i eto da bi cerkica dobila uslove da se okoti u miru. e vala neces preko moje grbace.

ok, ja imam u sebi tu neku, takodje, patologiju. kad nanjusim taj odnos mamica cerkica, iz mene pocne da kucka atomska bomba. zato bi bilo idealno da ta zena ima sina, ali sta znam vise. ne mogu da to nesto sto meni toliko fali, tako surovo dozivljavam na svojoj kozi, a sa one strane duge, gde ne mogu da prismrdim. samo pomisao na neciju uljuljkanost u mamicina nedra, ali uljuljkanost u svakom smislu te reci, to mi je mozda najosetljivija tacka. jer niko ne zna kako je ostati sa ocem zenskom detetu, makar i najbolji bio. boriti se (opet ta jebena rec) protiv zenskih azdaja, makar i najboljih ala milce. zasto, pa zato sto su one spolja gladac unutra jadac. razore te neprimetno. moras da budes musko. prisilno. da spoznas zensku prirodu iz tacke gledista, bukvalno - makroa. jer sve zene su kurve. na jebenu zalost. sorry kevo i ti si bila kurva. pa i ja sam kurva. mada na neki drugi nacin. svaka kurva ima svoj kalup. sto kurvi dvesta sisa a sto miliona cudi. i posto znam kako mame brane svoje cerkice od surove realnosti, znam dinamiku keva cerka, po svojoj kevi, onda me to izbezumljuje. jer znam sta nemam. a sta mi fali. tako da seljanke, take notes, trebace vam. na kraju dana ste shvatile, ravice male, ko je ovde musko. cija saka o sto, cija rec je amin. take notes. ovo ti je, ravice mala, lekcija za cerkicu. i cerkici za sebe. ma jebem vam bre mater u picku raspalu mrtvu. meni ces krv da sisas picka ti materina. jebote sto me boli glava!!!!!

[nestvarnost]

VICE.rs Archive 16 Oktobar 2017, 11:48am - Fotografije života mladih marginalaca u Skoplju

Surova prošlost, bleda sadašnjost i nesigurna budućnost na fotografijama Nikole Ilievskog.

pisao Vuk Bošković; fotografije Nikola Ilievski

Nikola Ilievski je mladi audio-vizuelni umetnik iz Skoplja. Kolekcijom fotografija „Wasted Youth, After Hours", Nikola pokazuje svet iz svoje perspektive finansijski nesituirane, neurotične, mlade, queer osobe koja živi u delu jugoistočne Evrope o kome se priča samo kada se dešava neki problem.

Fotografije dočaravaju atmosferu mirnog, praznog Skoplja u kome žive mladi, siromašni ljudi sa margine. Fotografišući i svoje prijatelje i potpune strance, uglavnom mlade ljudi u dvadesetim, on slika generaciju koja nikada nije imala priliku da odlučuje o bilo čemu u svom životu, ali od koje se očekuje da stvori nešto.

"Wasted Youth, After Hours" je projekat koji još uvek traje kao deo šireg audio-vizuelnog koncepta „Nestvarnost" koji, kako Nikola kaže, predstavlja njegov mali svet u kome se on izražava fotografijom, muzikom i videom.

Fotografije prikazuju celu jednu generaciju ljudi koji su odrastali u teškim uslovima sa budućnošću koja je potpuno nesigurna. Iako je Skoplje, kao i ceo ovaj deo sveta, siromašan, Nikola ga smatram lepim, raznolikim gradom punim bogate istorije. Ali ljudi se ne nadaju ničemu i to, zajedno sa slabim ekonomskim razvojem i manjkom šansi za mlade ljude, stvara bledu svakodnevicu.

Za Nikolu, Nestvarnost je sve čime želi da se bavi u životu. Taj rad pomaže njegovom mentalnom zdravlju, ali je i način da razume i shvati svet koji ga okružuje.

Više o Nikoli i njegovim radovima možete saznati na njegovoj veb stranici.

Internet archive: https://web.archive.org/web/20191027054447/https://www.vice.com/rs/article/bjvq93/fotografije-zivota-mladih-marginalaca-u-skoplju

[radiogornjigrad]

Veljko Krulčić: Sjećanje na Nikolu Babića

Na jučerašnji dan (10. kolovoza) prije devet godina napustio nas je Nikola Babić. To je povod da iskažem svoju bojaznost da Babića i njegovo aktivno i autorsko djelovanje u filmu i kinematografiji, koje je potrajalo skoro pola stoljeća, neće “prekriti ružmarin, snjegovi i šaš”, kako glasi stih pjesme Bijelog dugmeta. Naime, koliko pratim, nigdje ili skoro nigdje u “filmskoj zajednici” nema (ni…

[dresovipomjeri]

Srbija je izgubila od Sjedinjenih Država 91-95

Olimpijskim igrama je došao kraj, a košarkaškim utakmicama. Mnogi igrači koji nose nba dresovi bore se za čast svoje zemlje. U polufinalu posljednjeg kola Sjedinjene Američke Države susrele su se sa Srbijom. Budući da su se te dvije momčadi izdvojile među tolikim reprezentacijama, moraju biti jako jake.

U polufinalu muške košarke Srbija je izgubila od Sjedinjenih Država 91-95 i nažalost propustila finale. Za brončano odličje ove Olimpijade borit će se s Njemačkom. Za Nikolu Jokića i srpski tim današnji poraz je šteta. Valja napomenuti da su u prve tri četvrtine vodili u SAD-u i imali su čak 16 poena prednosti, ali su u posljednjoj četvrtini poraženi od Sjedinjenih Država rezultatom 32-15. Kontinuiranim pogreškama u kritičnim trenucima Srbija je konačno izgubila utakmicu. Ovdje, naša službena web stranica prodaje Nikola Jokic dresovi, dobrodošli na konzultacije.

Na kraju je Nikola Jokić propustio šansu da postane legenda. Njega i srpski tim samo su dvije minute dijelile od legende.

[archivace]

Nikola Vaptsarov - "bulharský Julius Fučík", ke kterému se hlásí v Bulharsku i Makedonii, účastník protinacistického odboje

Světoznámý bulharský básník Nikola Vaptsarov se narodil roku 1909 ve městě Bansko v západním Bulharsku. Jeho otec Jonko Prodančin se účastnil národně osvobozeneckého boje v oblasti Pirin a matka Jelena Vezová studovala na vysoké škole v Samokově a nějakou dobu pracovala jako učitelka. Malá Nikola v sobě spojovala ctnosti obou druhů. Od útlého věku projevoval výjimečný soucit, který se později změnil v náklonost k lidem. Toto „lidumilství“ ho provázelo vždy a všude až do konce jeho života. Po ukončení základního vzdělání v rodném městě v roce 1924 nastoupil na nedokončené smíšené gymnázium v Razlogu. To byla doba jeho prvních publikací v tisku. Začal se zajímat o literaturu a snil o studiu tohoto oboru, ale podle vůle svého otce nastoupil do školy námořních motorů ve Varně (1926-1932). V posledním roce studia jako praktikant na lodi "Burgas" cestoval po Středozemním moři a věnoval této cestě cyklus básní "Imprese". V roce 1932 nastoupil jako topič do továrny na papír a lepenku bratří Balabanovů v obci Kočerinovo a poté jako mechanik. Zde založil rodinu s Bojkou Dimitrovovou a narodil se jim syn Yoncho. V roce 1936 byl propuštěn a přestěhoval se do Sofie, kde jeho malý syn zemřel ve věku sedmi měsíců. Po vážné nezaměstnanosti nastoupil Vaptsarov jako technik do továrny bratří Bugarčevů a poté pracoval jako topič na železnici a na sofijských městských jatkách. Na začátku roku 1940 vydal jedinou sbírku básní vydanou za svého života, Motorové písně. Kromě 20 děl shromážděných v knize zanechala Vaptsarova také několik desítek básní, drama "Devátá vlna", básně pro děti, eseje, články atd. Jeho život a dílo byly zasvěceny boji, touze vybudovat lepší, spravedlivější svět, prosycený jeho vírou, příslovečnou, očišťující vírou v "dobro a lidskost", která dává smysl lidské existenci. Po vypuknutí druhé světové války v roce 1941 se zapojil do protinacistického odboje. Ostně k Bulharsku byla připojena Severní Makedonie, kde odbojová skupina rovněž působila. Za necelý rok - 4. března 1942 bylo zatčeno více než 60 lidí z odboje. Mezi zatčenými byl i Nikola Vaptsarov. V dubnu ve vězení napsal své poslední básně: první verše "Smrtelná postel" a "Sbohem". Obě patří dnes k vrcholným dílům světové klasické literatury. 23. července téhož roku byly přečteny rozsudky smrti pro Nikolu Vaptsarova, Antona Popova, Antona Ivanova, Atanase Romanova, Pjotra Bogdanova a Georgije Minčeva. Podle zákona o ochraně státu musí být rozsudek vykonán do 24 hodin. Téhož večera na posádkové střelnici v Sofii odsouzení čelili smrti za doprovodu Botevovy písně "Ten, kdo padne v boji za svobodu… A několik hodin před střelbou dostalo šest z nich právo napsat své poslední dopisy svým příbuzným. Dalších pět píše takové dopisy a Nikola Vaptsarov nezanechá jediný řádek adresovaný nikomu. Ale na úkor toho, když se ho dotkla smrt, měl dost síly podívat se otevřeně do její tváře a psát básně. Napsal druhou sloku své básně "Smrtelná postel":

Никола Вапцаров, „Доклад“, 1936 …

Nikola Vapcarov, "Doklad"

" От Никола Иванов Вапцаров върху Македония и задълженията на писателите-македонци към нея, които трябва да следват революционните идеи на Гоце Делчев и Даме Груев.

Да се правят доклади в такъв важен момент със сухо, догматично, теоретично отношение към един проблем, който е в кръвта ни, е мисля светотатство. Не, че не трябва здраво да се разчетат всички обективни и субективни предпоставки, но струва ми се за нас като пишущи македонци е необходима една първична емоционална сила, която да раздвижи кръвта ни, да раздвижи емоционално много притъпени чувства, много спомени и да ни върне на местопредназначението ни. ила.

Ние теоретизирахме, теоретизирахме, класово разнищвахме един въпрос съвсем конкретен, един прост въпрос, който е спомен, един въпрос чието име е Родина.

А той живееше с родилни болки в тези хора, той ги караше да сънуват една малка

къща с разцъфтели дървета в Тетово. ��ли на¬смолена рибарска лодка в Костур, или една стара легенда, която разказват покритите с мъх зидове на Прилеп, и колко още спомени, които порят съзнанието на всеки македонец. Не че фурнаджийския работник, не че гладния земеделец, не че дребния чиновник не мислят, че парите за хляба при сегашната икономическа система няма да стигнат и при независима Македония. Но нашата грешка е там, че не намерихме живата връзка между икономиката и живота, между нас и онези, които не разбират нещата в онази ширина, в която ги разби¬раме ние. И се случи така, че събитията ни надскочиха, удариха ни ритник и след този ритник тази вечер едва ние се мъчим отново да запазим равновесие. Случи се така, че в Сръбска и Гръцка Македония великобългарските утопии изстиват и крепне едно поколение, ентусиазирано от лозунга – Свободна и Независима Македония. Това е най-важния етап от македонския въпрос в последните години, който ние навреме не забелязахме и за чието проспиване носим лична и организационна отговорност. Да се търси организационна отговорност е било винаги лесно. Ние сме свикнали след всяка грешка да правим стереотипни самокритики, да приказваме, да пишеме и все пак да тъпчем на място. Но ако ние милееме за своята Родина, ако в нас има капка македонска кръв, ако в нас е останала искра от благороден патриотизъм, този път трябва да се впрегнем, за да понесеме част от тежестта на едно дело и жестокото величие на една епоха. Действително страшни упостушения направи в народната душа бившата ВМРО. Тя ни остави едно наследство на огорчение. Една невяра. Нека не си правим илюзии, че народа в Петричко и в бежанията в България знаят добре да разграничават нашия кристален идеализъм от бандитските приьоми на михайловизма. Ние нямаме създадено едно стройно, популярно учение, което напълно да измести болката от простата душа с вяра. И нашите другари, които ще боравят с политика, трябва добре да внимават, защото досега е ясно, че още не е преминала организационната антипатия. Нашите другари, които ще боравят с политика трябва да оперират внимателно още и затова, че на една наша силна организация, може да бъде противопоставен като политическа нужда отново михайловизма.

Но докато дотука ние търсихме отговорности, които не ни засягаха, които бяха на педя далеч от нас, ето че камшика на обективизма трябва да заиграе и по гърбовете ни. Какво направихме ние, другари, за да помогнем на политическия процес? Направихме ли нещо системно, организирано? Помъчихме ли се поне да създадем убеждението, че съществува македонска литература. Помъчихме ли се да създадем с малките си силици, впечатление че съществува група пишущи хора, която не е забравила обществените си задължения към своята родина? Простете, другари, но аз мисля, че отговора трябва да бъде – не. В това направление не се е направило нищо повече, а дори по-малко от онова, което направи михайловизма.

Не мислете, че всичко това ще стане на един дъх. Но не забравяйте, че не сме само ние. Не забравяйте, че ако с нещо покажем

съществуването си си, усилията си, от доле ще изникнат други, които далече ще ни заминат. Верно е, че работите не тръгват никога като курдисан часовник. Ще се срещнат мъчнотии, но те няма да бъдат толкова обществени, колкото вътрешни – в самите нас. Тия мъчнотии според силите си ще преудолеем, но трябва страшно напрежение и себеотрицание. Трябва да се напънем мъжки. Какво се иска всъщност от нас? Много. Твърде много. Поне от тези, които сме събрани тука. Ние сме македонци.

4(Трябва да се напънем мъжки. Какво се иска всъщност от нас? Много. Твърде много. Поне от тези, които сме събрани тука. Ние сме македонци. И нашето творчество трябва да бъде в служба на македонската кауза. За мнозина ще бъде трудно… "

Nikola Ivanov Vaptsarov o Makedonii a povinnostech makedonských spisovatelů vůči své zemi, včetně následování revolučních myšlenky Gotse Delcheva a Dame Gruev.

Dělat zprávy v tak důležitou chvíli se suchým, dogmatickým, teoretickým postojem k problému, který máme v krvi, je, myslím, svatokrádež. Ne, že by se neměly pečlivě číst všechny objektivní a subjektivní premisy, ale zdá se mi, že my jako makedonští spisovatelé potřebujeme prvotní emocionální sílu, která nám rozproudí krev, rozproudí emocionálně mnoho otupělých pocitů, mnoho vzpomínek a přivede nás zpět na cestu k cíli.

Teoretizovali jsme, teoretizovali jsme, řešili jsme jako třída velmi konkrétní otázku, jednoduchou otázku, kterou je paměť, otázka, která se jmenuje Vlast.

A v těchto lidech žil s porodními bolestmi, nechal je snít o malém domku s rozkvetlými stromy v Tetovu.

Nebo dehtovaná rybářská loď v Kosturu nebo stará legenda, kterou vyprávějí mechem porostlé zdi Prilepu,

a kolik dalších vzpomínek zaplaví mysl každého Makedonce.

Ale zatímco jsme hledali povinnosti, které se nás netýkaly, které byly na vzdálenost od nás, na zádech nám musí hrát bič objektivismu.

Co jsme my soudruzi udělali, abychom pomohli politickému procesu? Dělali jsme něco systematického, organizovaného? Pokusili jsme se alespoň vytvořit přesvědčení, že makedonská literatura existuje.

Snažili jsme se svými malými siliky vzbudit dojem, že existuje skupina píšících lidí, kteří nezapomněli na své veřejné povinnosti vůči vlasti?

Nemyslete si, že se to všechno stane na jedno posezení. Ale pamatujte, nejsme to jen my. Nezapomínejte, že pokud svou existenci, snahu něčím ukážeme, vynoří se zdola další, kteří nás dalece předčí. Je pravda, že věci nikdy nejdou jako hodinky. S obtížemi se setkáme, ale nebudou ani tak veřejné, jako spíše vnitřní – uvnitř nás samých. Tyto těžkosti překonáme, jak nejlépe umíme, ale potřebujeme obrovské napětí a sebezapření. Musíme se obsadit. Co se po nás vlastně žádá? Mnoho. Příliš mnoho. Alespoň od těch z nás, co jsme se tu sešli. Jsme Makedonci. A naše dovednost musí sloužit makedonské věci. Pro mnohé to bude těžké…“

Veliké Tarnovo

[trojerucica-blr]

Televizija Zemun Pita Nikolu Sandulovica

"RITAM DA TE PITAM"-RITAM ZLOCINA NA SIBICARENJE.

[zanimljivaekonomija]

UGOSTITELJSKO-TURISTIČKA ŠKOLA BEOGRAD OBELEŽILA SVOJ DAN

Ugostiteljsko turistička škola Beograd danas je na prigodnoj svečanosti obeležila svoj dan - 14. decembar. Na svečanosti, održanoj u školskoj radionici hotelu Palas, okupile su se brojne zvanice - iz ministarstava, lokalnih samouprava, kolege iz drugih srednjoškolskih i visokoškolskih ustanova ove struke, kao i bivši i sadašnji nastavnici i učenici škole. Oni su bili u prilici da vide i prigodan i sadržajan program koji je podsetio na istorijat škole i okolnosti u kojima je ona radila. Ugostiteljsko turistička škola osnovana je 1938. godine i ovom prilikom je obeležila 85 godina postojanja i uspešnog rada, a ove godine obeležena su još dva važna jubileja -100 godina od otvaranja hotela “Palas“ i 65 godina od kako je hotel postao školska radionica.

„Naš kolektiv je jedinstven i predstavlja jedinstven spoj obrazovanja i privrede“, rekao je Igor Gvozden, direktor Ugostiteljsko-turističke škole. „Imamo oko 1.200 učenika i preko 200 zaposlenih. U ovoj godini, zajedno sa vama, obeležavamo i proslavljamo velike jubileje - 100 godina od početka rada hotela Palas, 85 godina od osnivanja škole i 65 godina od kada predstavljamo jedinstvenu celinu. To jedinstveno je pravi i svetli primer srednjeg stručnog obrazovanja u sistemu obrazovanja Republike Srbije i ne sme da ostane jedino. Znanje koje mi ovde gajimo i negujemo moramo da raširimo na čitav region da bi zajedno bili jači i bolji“, istakao je direktor Gvozden pozdravljajući goste iz Republike Srpske i Severne Makedonije - Borisa Spasojevića, direktora Ugostiteljsko turističke škole iz Banjaluke, dekanku Fakulteta za turizam i logistiku iz Skoplja Tatjanu Boškov i zamenika direktora Ugostiteljsko turističke škole “Lazar Tanev“ Nikolu Šabovskog.

Direktor Ugostiteljsko-turističke škole Igor Gvozden je takođe istakao da je ponosan na sve generacije koje su gradile i izgradile školu i koje su nam, kako je dodao, „ostavile u amanet dobre temelje, znanje, veštine i čarobnu formulu koja je vrlo jednostavna - pružajući kvalitet ugostiteljsko turističke usluge mi i dan-danas, idući njihovim stopama, pružamo najbolje stručno obrazovanje i, obrnuto – dobrim obrazovanjem naši nastavnici i učenici pružaju najkvalitetniju uslugu našim gostima“. Gvozden je naglasio da su u školi spremni i za buduće izazove, te najavio da će škola dobiti još jednu zgradu pa će i zvanično postati trening centar i model ustanove za obrazovanje u ovoj struci“.

Prisutnima su se na svečanosti obratili i Miloš Blagojević, pomoćnik ministra prosvete, nauke i tehnološkog razvoja i doc. dr Marija Zdravković, direktorka KBC Bežansijska kosa. Na kraju svečanosti uručene su zahvalnice i pehari učenicima škole i njihovim mentorima za uspehe na takmičenjima – GATUS-u 2023 i Zboru ugostiteljsko turističkih radnika.

[caws5749]

A little previous look in the Your Family series

++++++

Your foot pushed against the ground, gently rocking the chair you were in back and forth. Nikolus, just four months old, was asleep on your chest.

The afternoon couldn’t have been more perfect. The air was finally growing cooler, the leaves beginning to change. The football season was in full swing, and you and Natasha sat in the living room, beers in hand as you watched the afternoon game.

Nat stood with her empty bottle, stretching a bit, eyes still on the TV. “Another, baby?”

“Not yet,” you responded.

“Okay, she responded softly, kissing the top of your head and then her son’s before heading toward the kitchen.

You continued the soothing rocking, fighting the urge to tense your body when your team nearly scored a touchdown.

Just as you took your last sip of your beer, your wife returned.

“Babe,” you looked up with puppy dog eyes.

“You need another drink don’t you?” She asked, just barely resisting the urge to roll her eyes. You always did this.

“I didn’t realize,” you mumbled apologetically. You never did.

“I know, Lyubov moya, I know. I’ve got you.”

[cgvijesti]

Saopštenje policije povodom napada na mladića

Uprava policije oglasila se saopštenjem povodom sinoćnjeg napada na mladića Nikolu Darmanovića. “Sinoć je oko 22.20 časova policiji u Podgorici podnio prijavu N.D. (22) u kojoj je naveo da su ga, dok se nalazio u Ulici Svetlane Kane Radević, nakon završene konvencije jednog predsjedničkog kandidata, oko 20.40 časova, vrijeđala njemu nepoznata lica, od kojih mu je jedno zadalo udarac u predijelu…

[balkanskapravila1371]

Ubijen Faton Hajrizi: Likvidaran Albanac koji je ubio srpskog policajca Nikolu Krsmanovića u Loznici - Blic

https://www.blic.rs/vesti/hronika/ubijen-faton-hajrizi-likvidaran-albanac-koji-je-ubio-srpskog-policajca-nikolu/35lh6c5

[radiogornjigrad]

Edit Glavurtić: SVECI ZAŠTITNICI

I dan danas vidim babu Vitorija kako zatvara škure dok se sprema nevera i u prozor stavlja svoju crnu krunicu, križa se, pa zove svetog Nikolu putnika, svetog Iliju gromovnika i svetu Barbaru, da čuvaju mornare na moru, i svakog koga je nevrijeme zateklo na otvorenom. Najdraži od svih babi je bio sveti Ante Padovanski, čije je ime bilo ključ koji je mogao otkloniti zlo, sačuvati od propasti i…