#Neda nikolic | Explore Tumblr posts and blogs

crnagorakraljevina · 5 years ago

Photo

Filip Jergović Urednik 1907.

Partija bridža

Marko Niković se nije umetnuo u svoga đeda Boška Markova, plemenskog kapetana dubovičkog, nego je bio pljunuti majčin otac, iako niko ne može reći da je raca Nikovića gora i nebastašnija od brdskih glavara Boškovića. Da je drugačije ne bi Mirko Stankov, Veliki vojvoda od Grahovca, tražio đevojku u Nikovića, nego bi zaprosio neku prispjenicu možda baš od glavara s Orje Luke. Marko je likom i stasom više ličio na Blaža Bajova Boškovića, brigadira Brdske brigade, koji se potpisivao sa šest B, negoli i njegovi rođeni sinovi. Nije to jedini slučaj da se unuk toliko uvrgne na majčina oca, ali boga mi jest kada su u pitanju ljudi koji su bili poznati u cijeloj Crnoj Gori. Jer, ruku na srce, Blažo B. Bošković, postao je čuveniji – iako rekosmo da nije bio bolji – od svih Nikovića njegovoga vakta, ne zato što je bio maršal cetinjskog dvora, što ga je Gospodar onako stasitog osobio pokazujući ga stranim poslanicima i ministrima koji su mu dolazili u vizitu, i što mu je fotografija u narodnoj nošnji, čini se u prirodnoj veličini, na svjetskoj etnografskoj izložbi u Londonu 1912. krasila crnogorski paviljon, već po legendi koja se isplela oko njegove tajanstvene pogibije uoči bitke za Skadar. Brigadira Brdske brigade je njegov ordonans Galjo Ujkin, sin barjaktara Zatrijebačkog, dočekao mrtvoga na rukama, tako da ga zemlja nije dočekala živa, pošto je u neviđelici tragajući za svojom brigadom, kojoj je naredio da po svaku cijenu, ispred svih crnogorskih jedinica izađe na brdo Dečić – stratešku kotu za nastupanje prema Skadru – pucao sebi u prsa, a da nikome ni u snu nije moglo pasti na um da će to učiniti.

Zbog njegove smrti cetinjski i beogradski dvor su se poboli rogovima, kao i zbog mnogih drugih događaja s početka dvadesetog vijeka, koje i dan danas raspredaju istoričari i besposleni kafanski filozofi. Srpska propaganda je rastrubila da je ubistvo Boškovića, zbog dobro znane njeguške pizme, naručio kraljev sin, prijestolonasljednik Danilo, koji je prethodno savjetovao ocu da Boškovića smijeni s mjesta komandanta Zetskog odreda, i da on lično preuzme glavnu komandu nad crnogorskom vojskom u bici za Skadar. Druga strana je tvrdila da je to još jedno terazijsko podmetanje, jer ko bi se s dva grama mozga usudio narediti ubistvo tek smijenjenog glavnog komandanta noć uoči odsudne bitke. Odmah su se javili i svjedoci koji su govorili da je Bošković bio ozlojeđen zbog degradiranja, i da je zato uveče, nakon što je naredio nasupanje prema Dečiću, popio dva bocuna doljanskog vranca, i nalakćen na konjsko sedlo odspavao u šatoru puna dva sata. Izvještač Cetinjskog vjesnika, N. Klisić, detaljno je rekonstruisao samoubistvo, vojnim atašeima Austrije i Italije, majoru Hupki i kolonelu Baldaćiju, i stranim dopisnicima akreditovanim pri štabu Zetskog odreda, kao da je cipan cijelu noć bio u štabu Brdske brigade. Pošto je brigadir dobio izvještaj da je vojska, na osnovu njegove dispozicije, pošla isuviše daleko i zapala u suviše nezgodan položaj da bi mogla biti opkoljena, naredio je štabskim oficirima da odmah krenu. Brigadir je jahao, a oficiri su išli pješke za njim. Nakon dva sata probijanja kroz karamrčinu, on je onakav gord i plahovit, okrenuo nagant put svojih prsi, povukao obarač, pao s konja i odmah izdahnuo. Dobro znate da se juče zarekao, pred cijelim štabom, da će njegovi Brđani prvi iskočiti na onu golobrdinu s koje se otvara put prema utvrđenim visovima Vranjske gore i Bardanjola, zadnjoj odbrani srednjevjekovne prijestonice naših starih zetskih vladara.

Luka Gojnić, komandant sjeverne kolone, dvostruki general, crnogorske i ruske vojske, koje će kapitulirati u razmaku manjem od dvije godine, s još četiri stasita komandira, na stubama su donijeli golemo tijelo, iz čije ogromne izlazne rane na leđima se još slivala krv i natapala posnu prželjivu zemlju. Divizijar Gojnić je pred postrojenom počasnom četom Brdske brigade, najstarijem brigadirovom sinu, poručniku Jolu Boškoviću, predao očev nagant sa srebrnom drškom na kojoj je bilo izgravirano šest B, Narodni će pjesnik desetak godina kasnije, poslije dva balkanska i svjetskog rata, zbog stilskih i dramaturških razloga, ali i zato što su Petrovići poslije Podgoričke skupštine obezvlašćeni i poskitani po svijetu, opjevati šekspirijansku dvorsku zavjeru, koju su skovali nevaljali i nečemurni kraljevići protiv naočitoga brdskog vojvode.

Stariji ljudi, učesnici skadarske kaspanice, koji se dobro sjećaju brigadira, kad bi prvi put ugledali Marka, na mah su pomislili da se B. B. B. potenčio. No, još više od njihove fizičke sličnosti iznenadila ih je razlika u jačini i boji đedovog i unukovog glasa: brigadirov govor je podsjećao na medvjeđu riku ili burdanje međe, a Marko je zborio tiho, ravnomjernim tonom, i da nije ponekad gutao samoglasnike, što je naslijedila većina Dinaraca, mislili bi da slušaju propovijed nekog latinskog popa. Njegova je ozbiljnost bila prirodna – a ne naučena u školi ili vojsci – bez zôra i nametljivosti, kao što je bio slučaj kod pokondirenih mlađih naraštaja katunskih kućića i odžakovića. Pretjerana mučaljivost vremenom postaje asocijalna ili se pretvara u autoritet. Činilo se da Marku nije bilo stalo – premda mu je bilo stalo – hoće li drugima izgledati čudan, pomalo omunjen, ili će im onako silan i naočit utjerivati strah u kosti, barem toliko da ih ne pripušti preblizu sebi. Zato je još u prvoj mladosti izgledao kao da je prvo stario pa se onda mladio. Rijetko se osmjehivao tuđim šalama, kao da ih nije razumio. Samo se jednom, a već je bio primaka šezdesetu godinu, našalio na račun svoje sličnosti s đedom.

Na broju 62. u Bajovoj ulici, dvoje vrata iznad Markove kuće, živio je stogodišnji Andrija Dragović, čija su se sjećanja – kao da su izranjala iz nekog filmskog omnibusa – preplitala sa stvarnim prizorima. Na momente je stogodnik brkao unuka Kićuna sa svojim istoimenim mlađim bratom, kojemu je, na samo pedu od njegovog desnog ramena, kuršum ušao u lijevo uho i izašao na desno oko zajedno s djelovima mozga, u trenutku dok su njih dvojica, s jednim konjskim kliještima, naizmjenice kidali posljednji peti red bodljikave žice ispod samoga vrha Bardanjola. Nije Andrija u ovih šezdeset godišta poslije osvajanja Bardanjola ljudski zaspao šezdeset noći da se s Kićunom ne podavija u snu: da ga nije molio, bogoradio, da se ne javlja u dobrovoljce na turski šanac. Kad bi brata nekako, silom nasramotu, recimo jednom u tri mjeseca, ubijedio da malo zaostane za dobrovoljcima i tako sačuva glavu, ujutro bi cik je zora ustao, i zapjevao, iz svega mozga, ne obazirući se hoće li koga od ukućana probuditi: Muktar pašu sultan kara/ znaš Muktare rđo stara/ ja ti dadoh sto tisuća/ sve birane vojske moje/ da popališ ono kuća/ na Cetinje što no stoje/ da ufatiš knjaz Nikolu/ što mi neda mirno spati/ čak ni ovđe u Stambolu. Potom je zazivao unuka: Dođi pogani, da te đed nauči jednu staru pjesmu. Posljednjih pet-šest godina, taman negdje otkad su mu sina Vidoja, po sili zakona – zbog pada Aleksandra Rankovića – penzionisali, godišta su mu gubila kalendarska obilježja, i sabila se u neprozirni monument koji spaja žive i mrtve srodnike, negdašnje i današnje vladare, bivše i sadašnju državu, pa na momente nije razabirao ko je prije nastao a ko potonji nestao. Nije se mogao sjetiti je li Kićun poginuo prije ili poslije proglašenja Gospodara Nikole Mirkova za kralja Crne Gore, iako pamti, kao da sad gleda očima, iz postojene perjaničke čete svu svitu uzvanica na čelu s bugarskim i talijanskim kraljem: kako pedoguzasti kraljev zet Viktorio Emanuilo u svečanom mimohodu šepuka s taštom ispod ruke, a ne sa svojom ženom, talijanskom ređinom Jelenom, koja je za cijelu glavu viša od njega. Vidoje, pedantni Udbin isljednik, koji je krv pio zatočenm infombirovcima da mu na saslušanjima u jednom zvučno izolovanom podrumu, u dvorišnoj zgradi iza nekadašnje francuske ambasade, rekostruišu svaki minut tog i tog datuma, kad su se vidjeli s onima što im pošteni ljudi ne bi smjeli ni dobar dan nazvati, što su i o kome pričali, kad su zakazali sljedeći susret, shvatio je da mu je otac izgubio pojam vremena, i da više datume ne računa samo unatrag nego da o nekim prošlim događajima govori kao da će se desiti u budućnosti. Tako je govorio o posjeti Tita i Hruščova Cetinju, na kojoj je Andrija prije deset godina, u avgustu 1963, prisustvovao u grupi starih Crnogoraca u svečanoj narodnoj nošnji, kao o predskazanju u kojemu sebe vidi kako pozdravlja crvenoga baćušku Nikitu Hrušćova, koji zastaje pored njega, zagleduje mu ordene, i srdačno ga, onako bracki, slovenski, tapše po ramenu.

Posljednju godinu prije nego što je Andrija pao u krevet, predveče bi, na promjenu vremena, prije nego što mu snaha donese škudelu tople varenike i komad rumetinova hljeba, uznemireno svaki čas udarao štapom u drveni pod i vikao: Đe ste đaoli bili? Đe je Kićun? Je li poginuo? Jedno veče, na samanoga Svetoga Iliju, pošto starac posrka mlijeko, dremnu malo u stolovači, na trotoaru pred kućnim pragom, kad odnekud naiđe Marko Niković, na Tomosovom mopedu, koji je pod njim ličio na dječju igračku. Zvuk motora razbistri starčev dremež. Marko primijeti da je probudio komšiju koji kožne čizme i zlatom izvezeni džamadan nije skidao ljeti ni zimi: Andrija, Pomaga ti Bog. Starac desnom rukom podiže okruglu kapu s crnom deravijom, koja mu je bila do samih vjeđa natkrilila čelo: Dobra ti sreća. Ko si ti? Ovaj mu odgovori, bez premišljanja: Blažo Bošković. Andrija stavi ruku s otvorenim smežuranim dlanom iza uha, kao da ga ne čuje: Što veliš? Ne čujem te dobro, Marko ponovi, sad s punom titulom: Blažo Bajov Bošković brigadir brdske brigade. Starac se poispravi u stolici: Bog te živio. Koliko imaš vojske? Marko ga htjede odobrovoljiti: Deset hiljada. Nekadašnjem komandiru Petrodovdoljanske čete zadrhta bezuba vilica: Rđo, što ne uzmeš Skadar?

Markova majka Marija nije dobila ime po Svetoj Gospođi nego po ruskoj carici Mariji Aleksandrovnoj, crnogorskoj dobrotvorki koja je osnovala Đevojački institut na Cetinju. Vazda je nosila korotnu robu, u znak žalosti za mužem, premda mu nije oprostila, ni na umrloj uri, način na koji joj je saopštio smjenu Blaža Bajova Boškovića s mjesta komandanta Zetskog odreda. Osjetila mu je u glasu prigušenu radost kad je rekao da je Gospodar odlučio da princ Danilo – Petar mu je tepao Danjo – zamijeni njegovoga tasta. Povrh toga je još dodao: Gospodar zna što radi. Nije dugo prošlo i Petar Niković je poginuo na Bregalnici, gazeći rijeku u protivnapadu na bugarske položaje – samo tri mjeseca pošto su Blaža Boškovića donijeli ispod Dečića u krilu od šatora – a ona ga ni njihovom sinu jedincu, kojemu je, kad im je crni glas stigao 28. juna, na Vidovdan 1913. bilo tačno dvije godine i jedanaest mjeseci, nijednom nije pomenula sve dok nije završio malu maturu. Kao da ga je pas izio, rekla je Femija izvanjska Markova tetka po očevoj liniji udata u kuću banjskih vojvoda Baćovića, koja je oduvijek bila kivna na ovu, kako je zvala brdsku prasicu.

Marija je likom sličila Petru, kao da mu je bila sestra a ne žena, a ustvari je zelene oči i bijelu put naslijedila od roda svoje majke, čevskoga soja Baletića. Moglo se reći da je u starosti, sasušena od zlobe i jalovih godina, još uspravnih leđa zbog kojih je bila miljenica Sofije Petrovne Mertvago, upraviteljice Đevojačkog instituta, s visokom punđom koja je uokvirila visoko čelo sve više ličila nekom Rembrantovom portretu. Hladnoća njenog karaktera – koji ju je u mladosti, poput kotorskog bedema, štitio od udvaranja nasrtljivih banovinskih načelnika i visokih oficira – i veliki kljunasti nos, u zrelim godinama su joj davali onu patinu od koje običan čovjek strekne i prepadne se. Marija je pazila da i njena odjeća odaje skromnost i strogost. Sva u crnini, samo bez crnog faculeta kakav su nosile seljačke žene, nije imala nakit, osim vjenčane burme na domalom prstu lijeve ruke. U posebnim prilikama, obično subotom, kada je kretala na jutarnji parti kod sestara Vulekić, stavljala je na glavu crni damski šešir, i na lijevoj strani grudi prikačila bi elegantni broš sa sitnim brilijantima, vjenčani dar princa Mirka, koji je bio daljni muževljev rođak po ženskoj liniji.

Dvije sestre Vulekić su živjele na Dvorskom trgu u skladnoj gradskoj jednospratnoj kući s mansardom, u kojoj je početkom 20. vijeka stolovao belgijski vicekonzul, cetinjski trgovac i hotelijer Vule Vulekić, na samo pedesetak metara od nekadašnjeg Dvora kralja Nikole. Subotnji ritual je počinjao tačno u deset sati partijom bridža, u kojoj se trideset godina nijesu mijenjale partnerke. Marija je sjedjela nasuprot vrata salona ispod portreta Maksima Gorkog, koji je Pero Poček nacrtao na Kapriju 1907. – drugi portret pisca se danas nalazi u Firenci, kod Fabia Počeka, slikarevog unuka – a njena stalna partnerka Jelisaveta Vulekić, nekadašnja ljubavnica ruskog pisca, nalazila se s druge strane stola. S lijeve Marijine strane sjedjela je mlađa sesta Stanislava, a s desne Mášâ Jergović. Sestre Vulekić su uprkos dubokih godina, opštoj oskudici, i kako su govorile, strašnom poseljačenju Cetinja, pokušale održati manire odnjegovanih svjetskih žena. Iako često uronjene u zbrkana sjećanja ličnih propuštenih prilika i čudesnih susreta u tolikim previranjima svjetova, na momente je iz njih probijala negdašnja žovijalnost i šarm nestašnih dvorskih dama.

Mladost i drskost često idu u susret srećnim okolnostima, i njihovo prijateljstvo iz djetinstva s princezama Ksenijom i Vjerom, sestrama talijanske ređine, otvorilo im je vrata čuvenih rimskih palata s monumentalnim kolonadama i stropovima toliko visokim da se svaki pridošlica u njima osjeti još manji i beznačajniji. Istina, avantura prpošnih Montenegrinki plebejskog porijekla u salonima rimskih patricija, diplomata i umjetnika bila bi kratka i anonimna, kao i mnogih drugih koje su iz dalekih provincija s velikim nadama došle u Rim, da im se nije našla pri ruci jedna prava Rimljanka, čiji su preci više koljena bili plemstvo vječnoga grada nego što se bilo koji crnogorski pametar može sjetiti ili izmisliti broj pâsova svojih predaka sve do Ivana Crnojevića ili Pavla Orlovića. Umbertina Poček je kćerka maršala Dvora Kraljevine Italije, Gvida Gvinićelija, i prosto je bila luda za mužem i njegovom malom i bijednom, ali viteškom zemljom. U tom trajnom romantičarskom zanosu o slobodnom narodu koji nije ištetila civilizacija – koji nije posustajao ni poslije pada talijanske monarhije i pobjede komunista u Jugoslaviji – Umbertina je, kao dobrovoljka, zajedno s mužem učestvovala u bici za Skadar, primila pravoslavnu vjeru, naučila crnogorski jezik i prevela Njegošev Gorski vijenac na jezik Dantea i Leopardija. Dvije skromne i pretenciozne prispjenice, rumenih obraza, svježe kao lovćenska rosa, dobrodošle su živahnoj i prostodušnoj kontesi da ih pokazuje kao egzotične eksponate pomalo letargičnom i bezidejnom plemstvu koje je manje više živjelo od slavnog imena i imetka što su ih naslijedili od svojih predaka.

Stara aristokratija ionako nema druge brige osim da sebi osmišljava ugođaje, i dvorska svita se poslije Nove godine selila na Kapri. Sestre su obično odsijedale, zajedno s maestrom i Umbertinom – koja je dobila ime po svom kumu prijestolonasljedniku Umbertu – u vili Oliva, ispred koje se nalazilo čudesno maslinovo drvo s dvije krošnje koje je prema legendi zasadio Marko Antonije poslije jednog povratka iz Galije. Vilu je konte Gviničeli, maršal Dvora i glavni kraljev finasijski savjetnik, otkupio od propalog brodovlasnika Luke Antininija. Ovoj transakciji se najviše obradovao zet slikar koji je obožavao Kapri zbog strmih obala i brojnih pećina, koje su ga podsjećale na njegovu domovinu. Svakoga jutra, kada nije kišilo, Pero i Umbertina su oblizili glavice oko Anakaprija, dok su sestre lješkarile i smišljale planove za večernji provod. Najburniju, i najkraću romansu Jelisaveta je imala s proleterskim bardom, koji je iz svojih zimovanja na ovom mondenskom ostrvu prikupljao snagu za veliku revoluciju koja će uveliko promijeniti svijet, ali i pravio skice za građu svoje čuvene drame Na ljetovanju.

Pero Poček je postao dvorski slikar s vilom u Roka di Papa, u blizini rezidencije Savoja, u zdravlje svoje vršnjakinje Jelene, koja ga je zapazila još za vrijeme posljednje ljetnje ferije koju je provodila na Cetinju, prije diplomskog ispita na Institutu Smoljni u Petrogradu. Mlada princeza je, jašući cetinjskim poljem, ispod Krša Voronjina, zapazila jedno otutašno momčece gdje čuva ovce i nešto crta kredom na kamenu. Pritegla je uzde bijeloj arapskoj kobili, lagano sjahala i zagledala se u crtež na kamenu, pa onda u momčića. On je bio nacrtao ovcu s ljudskim očima i oblikom lobanje koja je više podsjećala na konjsku nego bravlju. Dođi popodne u Dvor da ti pokažem moje crteže. Bistri i naočiti mladić se dopao Gospodaru, koji mu je poslije Jelenine vjeridbe za rimskog monarha ponudio stipendiju za likovne akademije u Napulju ili Parizu. Dvorska opozicija je šuškala da je mladić izabrao Napulj da bi bio blizu Jelene, a bjelaši su, poslije 1918. podbadali nikoliste da je stasitog prijestolonasljednika Umberta pravio Pero Poček, a ne onaj kepec kome se mogla kokoška nakljuvati iz guzice da se ne propinje. Poček je uz crnogorske teme i likove iz Gorskog vijenca volio portretisati čuvene ljude, bogate patricije i kapitaliste zbog para, i siromašne umjetnike iz ćefa ili zbog sjećanja na svoju nemaštinu. Maksim Gorki je pristao da ga slika, pod jednim uslovom: da napravi dva portreta, jedan da slikar zadrži za sebe, a drugi da pisac pokloni mladoj Montenegrini, od koje je bio duplo stariji.

Stanislava je bila bolje sreće na Kapriju: umjesto da se i ona spanđa s nekim manitim sangviničnim pjesnikom ili lokalnim galebom koji povazdan obigrava oko usamljenih strankinja, zavela je jednog pristalog gospodina. Georgi Bobrov, bugarski ambasador u Rimu, bio je udovac, s dvoje odrasle djece, ali još mladolik i vesele naravi. Prirode su im se pogodile, jer su jedno i drugo uživali u javnim predstavama moći i prestiža, a s druge strane su bili lišeni strasti i velikih ambicija. Stoga je do samoga kraja – dok se ambasadorov život nije iznenada ugasio od virusnog meningitisa, u proljeće 1928 – njihov dvadestogodišnji brak proživljen bez ijednog skandala ili velikog nesporazuma. Štoviše, njihova veza je, uz zajedničke zablude i fascinacije, učvršćavala još jedna bogomdana pogodnost. Svako je od njih u onome drugome pronašlo ono što mu je nedostajalo: ambasador je ponovo otkrivao svježinu i lakoću mladosti, a Stanislava se konačno dokopala položaja za koji je vjerovala da će joj obezbijediti trajni društveni prestiž i sigurnost. Sestre su se zanimale za politiku više u obliku trača i nužne konvencije staleža kojemu su težile nego što su se trudile da istinski istražuju zamršene uzroke koji utiču na stvaranje dominacije jedne klase, jedne ideje ili samo jednog čovjeka. Ipak, bile su dovoljno inteligentne da razumiju kako im sudbina, kao svim osobama klasno neodređenim s nejasnim talentima i još nejasnijim znanjima i vještinama, presudno zavisi od političkih silnica, koje preko noći najveće moćnike pretvaraju u bića bespomoćna i nepotrebna bilo kome. Kolikogod su se klonile – praveći se još bezazlenijima nego što su ustvari bile – od mračnih zavjera i intriga u neprestalnoj borbi za sticanje i održanje moći, nijesu se mogle sačuvati velikih previranja svjetova kojima su pripadale. Prvi veliki istorijski lom, nestanak crnogorske kraljevine 1918. dobro su podnijele, jer su još bile mlade i zavodljive, a ambasador Bobrov je bio na vrhuncu karijere. Bugarski kralj Ferdinand ga je vratio u Sofiju i imenovao za Višeg Savjetnika Njegovog Kraljevskog Veličanstva. Poslije ambasadorove smrti njegova penzija je udovici, koja se vratila u Rim, redovno isplaćivana sve do septembra 1943.

Poslije kapitulacije Musolinija sestre su brže bolje – ne javljajući nikome odlazak iz Rima osim Počecima, koji se nijesu odazivali na telefonske pozive – spakovale četiri velika kufera u kojima su natisnuli garderobu, portret Maksima Gorkog, parfeme, kreme, losione i srebreni ejscajg za dvanaest osoba s monogramom Vitorija Emanuila, koje je Stanislava dobila za vjenčani dar od kume Umbertine, i napustile stan u Via Aurelia, koji je ambasadoru Bobrovu u svoje vrijeme služio i kao rezidencija. Ključ od stana su ostavile kod gospođe Albertine, žene majora Dina Kjeze, i zamolile je da ga preda na čuvanje Jeleni Poček. Crnomanjasti crnokošuljaški mađore Kjeza ih je – presvučen u civilno odijelo – odvezao do glavne željezničke stanice, kupio im karte za vagon prve klase u vozu za Trst. Dalje putešestvije su nastavili autobusom do Fijume, i onda brodom do Dubrovnika. Od luke Gruž do Kotora svojim autom ih je dovezla Marija Osvaldini Popović, žena doktora Steva Dunjaševa, a do Cetinja ih je prebacio Ilija Maher, čiji je crveni ford u opštoj bijedi i zapuštenosti krajolika, dok je grabio uz kotorske serpentine prema crnim brdima, podsjećao na holivudske sekvence filmova iz egzotičnih krajeva. Sljedeće jeseni, upravo 13. novembra 1944., u Cetinje je umarširala osvetnička i slavodobitna vojska s crvenom zvijezdom na kapi, i onda su im, jedan za drugim, u sljedeće tri godine pristizali samo crni glasovi: svi oni koji su bili važni u njihovim životima, koje su mogli pozvati, ako nedaj bože dođe stani pani, namah su izgubili moć, ugled, građanska prava, neki i živote. Neke vijesti su saznali odmah, istu noć, a druge su stizale i sa zakašnjenjem od nekoliko godina. Mnogi su se jednostavno bestragali, kao u doba velikih epidemija ili prirodnih stihija. Javljale su se i protvrječne glasine, na primjer, da je doktor Stevo Dunjev Popović u Riminiju, u trenutku rastrojstva pucao sebi u glavu, pošto je čuo da je Krsto Popović poginuo u okršaju s oficirima Ozne, drugi su tvrdili da ga je partizanski razarač potopio u engleskoj podmornici kod Bigove dok je čekao odmetničke vođe, do trećih je stignula vijest da je pobjegao u Argentinu, i da se zaposlio u gradskoj bolnici u General Madrijagi. Trebalo im je punih osam godina, do iza Staljinove smrti, da pohvataju sve konce o tolikim crnim sudbinama: da se doktor Gordić ubio, da je Novica Radović strijeljan s još dvadesetak nacionalista, da je ministar Petar Plamenac osuđen kao saradnik okupatora, da je bivši predsjednik kraljevske Vlade Jovan Plamenac, bez suda, smaknut u Crmnici, da je Marija Pia Grimaldi emigrirala u Egipat, da je konte Malatesta spao na prosjački štap, da je profesor filozofije Simeun Bobrov, đever Stanislavin, obješen na stubu za ulično osvjetljenje 10. septembra 1944. ispred Narodnog sobranja, samo dvadeset četiri sata nakon što je Otečestveni front preuzeo vlast…

Sestre Vulekić su Mariju Niković smatrale uobraženom provincijalkom, a ona njih raspusnim i pokondirenim babama, s čipkama i dekolteima, koji su više priličili bjelosvjetskim šiparicama nego smežuranim staricama. Godine su polazile, ali se sestre nikada do kraja nijesu posvađale – kako su je posprdno zvale među sobom – s đeneralicom, jer ono što će ih u novom vremenu približiti i zajednički obilježiti mnogo više je odredilo njihovu sudbinu od velikih suprotnosti u pređašnjim navikama i karakteru, koje ni u starosti nijesu mijenjale. Onim dijelom pameti koje je još bilo koliko toliko očuvano, i dovoljno bistro da iz svog sve užeg vidokruga mogu razaznavati nove pojave i političke mijene, shvatale su da ovim novim vladarima, pobornicima svjetskog proleterijata – koji su vjerovali, kao i njihovi prethodnici, da će vladati najmanje hiljadu godina – one moraju ličiti na nekakve prijepotopske crne tičurine. Zato su svakosubotni rituali na Dvorskom trgu bili lišeni radosti, ali i sumnji, poput nevoljnika u crkvama, kasarnama ili zatvorima koji uporno nastavljaju svoje vazdakanje navike iako su vremenom zaboravili njihovo prvobitno značenje.

Četvrta partnerka u igri karata je bila sitna, na prvi pogled neugledna i naizgled ravnodušna žena. Njeno tijelo je bilo lako i skladno, kao u djevojčice, ali pokreti mirni i kontrolisani, poput osoba koje su dugo praktikovale duhovne vježbe ili su pomirene sa sobom i svijetom. Malo se i rijetko upuštala u prazne priče i tračeve o zaludnjim prinčevima, ambicioznim princezama, srpskim špijunima, austrijskim špijunima, dokonim diplomatama, dvorskim poltronima – kako je Duka Matanović govorio – nabiguzicama. Sestre Vulekić su se neumorno nadgornjavale u tome koja će se prije sjetiti ponekad smiješnih ili tragikomičnih pikanterija, ne obrativši se nijednom njihovoj neuglednoj gošći u ispranoj sirotinjskoj haljini sa sivom kratko potšišanom grguravom kosom koja je podsjećala na pucvalu, iako je ona jedina među igračicama bridža od samog rođenja bila dio onog skromnog, ali poletnog dvora s harizmatičnim domaćinom koji je maštao da će osvojiti cijeli Balkan.

Jer, Mášâ Jergović je bila kćer Gospodina Boža Petrovića. A svaki Crnogorac, mali i veliki, znao je ko je Gospodin Božo, jer Crna Gora je imala jednoga Gospodara i jednoga Gospodina. Gospodin Božo Petrović je – kao i njegov rođak Nikola Mirkov – bio pariski đak, komandant Južnog fronta u Veljem ratu, i prvi predsjednik Vlade poslije Berlinskog kongresa, na kojemu je Crna Gora međunarodno priznata. Marija se – koju su otkad pamti za sebe zvali Mášâ – kao i njene starije rodice Nikoline kćeri, školovala na Institutu Smoljni u Petrogradu. Uoči same objave rata Austro-Ugarskoj udala se za sina ministra Jergovića, koji je dobio očevo ime, pa su ga zvali Filip Mali. Istina, kršteno ime njegovog oca nije bilo Filip nego Frano, koji je poslije dolaska iz Dubrovnika na Cetinje oženio kćer cetinjskog ljekara Jakova Salambrosa, Jermena, i promijenio vjeru i ime. Frano ili Filip je bio Katica za sve u maloj knjaževini i kraljevini. Za nešto više od dvadeset godina službovanja imao je barem dva puta toliko različitih službenih i volonterskih poslova, činovničkih i državničkih funkcija, koje je bez razmišljanja prihvatao, i isto tako ih se lako odricao. Njegova oduševljenja su bila silovita i neprestalna, a razočarenja kratka i burna. Kao svaki rođeni mistifikator pridavao je viša značenja svemu čega se dohvatio, bez obzira je li bio u ulozi prvog školovanog crnogorskog agronoma, pisca školske bašte, glumca u Balkanskoj carici, člana Uprave Biblioteke Njegoš, predsjednika Klizačkog društva Ćipur, upravnika Zemljodjelske škole, profesora Cetinjske gimnazije, urednika Glasa Crnogorca, člana i predsjednika Glavne državne kontrole, ministra finansija i građevina…

Mášâ i Filip Mali su zajedno odrasli, kao da su jedna familija, jer je Gospodin Božo u neku ruku bio patron i savjetnik starijem Jergoviću. Često je s njim lomio glavu po cijelu bogoventnu noć, objašnjavajući mu, po sto puta, da ne može sve na brzu ruku, da nije moguće u jednoj godini ili deceniji preskočiti vjekove zaostalosti. Jednom su se toliko porječkali oko gradnje željezničke pruge Virpazar-Cetinje da je Gospodin Božo, uvijek odmjeren i pribran, crven u licu skočio na noge, udario štapom po tavulinu, i viknuo: Muč, maniti Latine. Kuđ te đavo donese ovamo. Ka da nam je malo bilo ovijeh domaćih manitová, no si nam ti još treba. Mášâ je, pak, prvi put pogledala Filipa Malog kao muškarca tek ono ljeto kad je on postao doktorant filozofije a ona dobila diplomu carskog ruskog instituta. Njih dvoje, on iz Beča a ona iz Petrograda, vratili su se isti dan, na Trojičindan, 11. juna 1914. na Cetinje.

Pošto Jergovići i Salambrosi nijesu imali rodbine na Cetinju, Filip Mali je sjutradan, čim se raspakovao, prvo otišao u vizitu kod Gospodina Boža. Mášâ je otvorila vrata, i prije nego što mu je rekla da joj je otac otišao u Nikšić, da obiđe imanje u Brezoviku, pozvala ga je na čaj. Mladić joj se odmah pohvalio da mu je profesor emeritus G. V. Haler prihvatio doktorsku tezu, Svijet kao predstava i volja za moć – Šopenhauerov uticaj na Ničea. Mášî se nije previše dojmila pretencioznost naslova, i povezanost između Šopenhauera i Ničea, više je razumjela u psihološkoj nego u filozofskoj ravni: Ničeove arogantne tekstove, koji kao da su pisani u groznici, pod visokom temperaturom, više je smatrala poezijom i pamfletom nego filozofijom, i nije mogla odoljeti da ga vragolasto ne pita, otkud je sin ličkog agronoma postao sljedbenik dionizijskog pjesnika-filozofa. Mladić nije shvatio ironiju – mladi filozof je bio suviše zanesen da bi prepoznao podbadanje – i vas crven u licu počeo joj je objašnjavati da su njegovi duhovni afiniteti naslijeđeni od majke Lilijan – koje se sjeća kao kroz maglu, jer je imala spontani pobačaj u sedmom mjesecu trudnoće od kojega je umrla kad je njemu bilo nepune tri godine – koja je unuka rođene sestre velikog jermenskog barda romantizma Hačatura Abovjana. Mášá ga je oduševljeno uhvatila za rukav, onako djetinje kao nekad – kao da je tek sad otkrila Filipovo jermensko porijeklo – i odvukla u svoju sobu vadeći iz neraspakovanog kufera dvotomni rusko-jermenski rječnik A. Isakjana. Grozničavo je prebirbirala po gomili povezanog i razlistalog papira da što prije dopre do dvije tvrdo ukoričene knjižurine. Broširane i lijepljene knjige i teke su se od dugog puta zgužvale i gotovo raspale: i kao po nekom proviđenju, u dnu kufera na rječnicima je ležala zbirka pjesama Filipovog pobočnog pretka, jermenskog Njegoša, čiji je portret na naslovnici svjedočio da je njegovo usko srezano lice sa malo izbečenim svijetlim zjenicama, u nepredvidljivoj mutaciji gena, u četvrtom pâsu, naslijedio sin bjelopute vižljaste Jermenke i dežmenkastog ličkog agronoma. Viđi kako ti liči, prebacila mu je ruku preko ramena, kao u vrijeme dok su zajedno igrali kobalice. Filip se nije više dječački izmicao i uvlačio glavu u ramena već ju je desnom rukom uhvatio oko pasa i privukao snagom koju od njega nije očekivala – možda se zbog toga nije opirala – a lijevu joj zavukao ispod lagane ljetnje haljine od cica uhvativši je za hladno znojno bedro vještim i sigurnim stiskom mužjaka, koji je već bio prevrnuo cijelu duzinu bečkih frajli. Godinama će kasnije sama sebi objašnjavati zašto mu se tako lako, bez riječi, prepustila i privila uz njega, iako dotad muška ruka nije bila pala na njeno stegno.

Devet nedjelja poslije, na samo Preobraženje, tačno dvije nedjelje nakon objave rata, vjenčao ih je, u Vlaškoj crkvi, u užem porodičnom krugu, kako to priliči ratnom stanju, mitropolit Mitrofan Ban. Dva dana prije vjenčanja Filip Mali je vanredno unaprijeđen u čin poručnika i postavljen za sekretara svome vjenčanom kumu princu Petru, Velikom vojvodi Zahumskom. Raspusni – opozicija je govorila ponjemčeni princ – kojega je od četvrte godine podizala u dvorcu u Darmštatu njegova sestra Ana Batenberška – nije bio jedini germanofil u kraljevskoj familiji. (Ova politička struja na čelu s prijestolonasljednikom Danilom – koji je dvorskoj Odžakliji ljutit što ne može izmoliti oca da se okane ratne politike bacio mašíce kojima je razgrtao žar i viknuo: Dabogda se naše oči više nikada ne viđele – htjela je prihvatiti mirovni ugovor s Bečom, u kojemu bi Crna Gora kao zamjenu za neutralnost u najavljenom ratu priključila Hercegovinu i Skadar).

Mladi princ je smatrao pitanjem časti da njegov pobočnik govori tečnije njemački jezik od austrijskih oficira, uglavnom Slovena, s kojima će pregovarati o prestanku bombardovanja Cetinja iz vazduha i poštovanju ratnog prava. Pregovori su bili beskorisni za Crnu Goru – samo su potvrđivali nemoć njene iznurene i desetkovane vojske – ali ne i za mlađeg Jergovića, kojega je poslije Pada Lovćena i kapitulacije Cetinja znanje jezika i poznanstvo s glavnim austrijskim pregovaračem na južnom bojištu pukovnikom Hupkom, Slovakom iz Banske Bistrice, spasilo od internacije u mađarski logor Boldogason. Slovak-je – prema izvještaju apisovca Maja Ljesara srpskom pukovniku Petru Pešiću – na posljednjem sastanku predstavnika dvije vojske u Budvi ispijao s princom Petrom, jednu za drugom, dvanaest viljemovki na eks, tako da se zapovjednik odbrane Lovćena nedolično ljuljao i zaplitao jezikom. Pukovnik Pešić je pročitao u izvještaju da je pukovnik Hupka posebno opasan jer je dvostruka ličnost: prepredeni obavještajac i suptilni poznavalac psihologije i mentaliteta Balkanaca, i s druge strane zaneseni posvećenik Sturm und Drang (bujnosti i plahovitosti), koji je znao napamet, u njemačkom originalu, mladalačke pjesme Geta i Šilera, i cijele pasuse glavnog Šopenhauerovog djela, Svijet kao volja i predstava. On u pregovorima nije isticao nadmoć pobjednika i svako malo je potencirao oduševljenje što su oficiri školovani u Hajdelbergu i Beču predstavnici poludivljih brđana, koji su do juče odsječene neprijateljske glave naticali na kolac. (Hupka se sâm ponudio mladom prinčevom sekretaru da će ga, bez obzira na ratne okolnosti, preko svojih veza snadbijevati literaturom potrebnom za dovršetak doktorata. Filip Mali mu se lijepo zahvalio na ljubaznosti, i – cijelu godinu – dok Hupka nije vraćen u Sarajevo – izbjegavao je ponovni susret s neprijateljskim oficirom koji se na Cetinju bio uselio u zgradu bivšeg ruskog poslanstva.

Nove knjige mu i nijesu bile potrebne, jer je pred isti prazni papir, koji mu se bjelasao pred očima, svako jutro tačno u osam sati sjedao za radni sto i tačno u podne ustajao. Na velikom hrastovom stolu sa izrezbarenim crnogorskim grbom, koji je Gospodin Božo dobio na poklon od tršćanskog brodovlasnika Nikole Dabinovića, bile su razbacane knjige s umetnutim papirićima, kao i sveske s ispisanim citatima i koncipiranim tezama, ali svaka rečenica iz koje bi se razrastala slojevita filozofska i psihološka naracija o uzročnoj povezanosti dva mračna genija činila mu se dozlaboga banalna i slaboumna. I tako je dvije i po godine ponavljao isti ritual praznoglavog sjedjenja prateći godišnja doba na granama brijesta ispod prozora – čije je lišće s proljeća zaklanjalo zapadno pročelje pozorišta Zetski dom – sve dok se nije tog posljednjeg jutra avgusta 1918. odnekud odvezalo toliko zatomljenih i neosviještenih misli da ih je pelikanovo nalivpero jedva pratilo i sustizalo. Prave bujice riječi složenih u jasne ideje nadolazile su odnekud i prosto gutale do juče neosvojivu bjelinu papirnih listova s monogramom Njegovog Kraljevskog Visočanstva Nikole I, koji je u tom momentu tumarao, od nemila do nedraga, između dvorca u Neju i ljetnjikovca u Kap Antibu. Do rimokatoličke Nove godine rukopis je narastao na preko dvjesta pedeset pisanih strana, i Filip Mali se, kao i svi pisci koje pritiska sumnja u svoje sposobnosti, uzoholio kao da je osvojio teško pristupačnu tvrđavu. Hvala bogu da poštanski saobraćaj poslije svakog rata proradi prije nego što se uspostave diplomatski odnosi među sukobljenim državama, tako da je bio naumio poslati pismo profesoru Haleru, o tome da će doktorsku tezu završiti do prvog maja 1919.

Nastavi čitati Miljenko Jergović Ajfelov most - od Šestog januara predveče, kao što je to običaj, Filip Mali je naložio badnjak, tanku hrastovu granu sa nekoliko grančica i listova žutih kao skadarski kotroban, koju mu je – kao i prethodne četiri godine

0 notes