#Ili samo rasutie tajne mojih bolnih prsa

[mir-za-bosnu]

Nije to što me glava boli ma skoro svaki dan. Niti kako se budim u sva doba svake noči iz mračnih dubina mora, obložena znojem kao da sam izplivala bolnih prsa iz krvave borbe pred mojim očima. Svake noči, borba, svaki dan, isto.

Čitav život.

"Rođena si sedam dana pred Dayton ugovara"- tako mi roditelji pričaju od malih nogu.

Kćeri mira, moja mila.

A gdje sam došla? Pošla putem među sivih slika dalekog svijeta. Samo priče iz bliskih faca ostaju od naše prošlosti. A večina svijeta mi govori "Bošnjaka nije nikad bilo." Majka moje matije se samo nadala, da bar ova slijedeća generacije nikad ne mora doživjeti rat. Ona vidjela dva, njena kćerka jedan. Zar nije slijedeci broj 0?

Ali evo me jedva 25 godina napunila, 24 sata dnevno rat u mojoj glavi, krv mi na rukama. Isto kao i moja mama bavim se liječenjem, pažnjom. Baš isto kao više mojih rodica i tetki.

Da samo možemo nešto učiniti, nekog spasiti, pored ovih hiljadama izgublenim dušama. Nema dana mira u mom tijelu.

Naravno su ta oruža iza njihovih vrata namjene za mene.

Kćeri bola.