#Draškovića

[preporodbn]

Mrak bez kraja

KOMENTAR VUKA DRAŠKOVIĆA: “Obogaćeni, alavi, osioni, nedodirljivi, okićeni ordenjem i nacionalnim počastima, rušitelji…” “U granatiranju Sarajeva, ubijeno je i 1.600 dece, a kaluđer jedan je, nedaleko od Srebrenice, blagosiljao streljanje muslimanskih dečaka. Ubijena albanska nejač bacana je u reke i jezera po Srbiji…” Piše: Vuk DRAŠKOVIĆ Novosadska nadstrešnica i ubijeni ispod nje, neprolazna su…

[4eternal-life]

... Živeo je za uloge, a svaka mu je uloga bila vrhunska. Nema nijednoga filma u kome je igrao, a da bi taj film bio taj film da nije Žarka bilo u njemu. Bio je Parnas našeg i jugoslovenskog glumišta. Sjajan pisac, slikar, pesnik. Izuzetno obrazovan, svestran, neponovljiv. Družili smo se, evo, tri decenije. Od onog tragičnog prekidanja predstave „Sveti Sava“ u „Jugoslovenskom dramskom“ od strane huligana, kada je bio izložen svakodnevnim pretnjama ubistvom i kada je valjda prvi put zastrepeo i za život u onom ludom vremenu kad se svuda ubijalo, pa je kupio i pištolj. I da toga nije bilo, ne bi bilo ni one tragedije koja će mu se dogoditi nešto kasnije u Podgorici. Ta tragedija ga je toliko pogodila da je bol, patnju i kajanje u sebi nosio do poslednjeg dana života. Postao je drugačiji čovek. Osenčen stalnom tugom. A tuga mu je davala neki poseban, rekao bih, svetački izgled – smatra Drašković

[e-kultura]

Uz nemačku predstavu „Deca sunca“ u režiji Mateje Koležnik, otvaranje festivala bilo je posebno dirljivo zbog povratka Bora Draškovića na scenu Jugoslovenskog dramskog pozorišta, pola veka otkako je zabranjena njegova predstava „Kad su cvetale tikve“. Ovacijama je dočekana i „Zbogom, Lindita“ grčke mlade zvezde Marija Banušija, a pred punim salama uspešno su izvedene i dve domaće predstave „Želja da se napravi čvrsta istorija završiće se neuspehom“ Igora Koruge i „Kao i sve slobodne djevojke“ Tanje Šljivar u režiji Selme Spahić.

Ovog vikenda Kalemegdan je mesto na kojem publika može da pogleda nagrađivanu operu-performans „Sunce i more“ litvanskih autorki Rugile Burzžukaite, Vaive Grainite i Line Lapelite. Za ovaj rad, nagrađen Zlatnim lavom na Bijenalu u Veneciji, rasprodate su ulaznice za osam uzastopnih izvođenja u Umetničkom paviljonu „Cvijeta Zuzorić“.

Nakon prvih izvedbi u subotu veče, publika je sa oduševljenjem pozdravila ovaj veliki događaj. Društvene mreže preplavile su brojne fotografije i snimci plaže, a za večerašnja izvođenja i dalje se traži karta više.

57. BITEF

Večeras će svoju premijeru imati i mađarska opereta „Raspevana mladost“ autora Judit Berec, Bencea Đerđa Palinkaša i Matea Sigetija u produkciji Trafoa iz Budimpešte, koja će na sceni Bitef teatra biti izvedena i narednog dana, 9. oktobra. Kroz libreto sačinjen od izjava Viktora Orbana i drugih političara govori se o poslednjih sedamdeset godina turbulentne mađarske istorije i o ulozi umetnosti u promovisanju vladajuće ideologije.

[lookerweekly]

Ovogodišnji, 57. Bitef, svečano je otvoren sinoć u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, uz dirljiv govor reditelja Bora Draškovića i hvaljenu nemačku predstavu „Deca sunca“ rediteljke Mateje Koležnik.

| LookerWeekly

https://lookerweekly.com/najavljujemo/poceo-57-bitef-a-veceras-ce-i-bitef-polifonija/

[zoranphoto]

‘RAZBOJNIČKA SRBIJA JE ZASLUŽILA DA JE BOMBARDIRAJU!’ Šok intervju: ‘Jezera su nam bila puna albanske djece’

Najnoviji intervju šefa predsjednika nekada najjače srpske oporbene stranke Srpski pokret obnove Vuka Draškovića, potresao je je sve one koji su pogledali njegov najnoviji intervju.   Povod Kurira da ugosti ovog političara bila je obljetnica NATO napad na Srbiju koji se dogodio 24. ožujka 1999. godine, no čini se kako veliki dio tamošnjih stanovnika, uključujući i voditelje – nikako nisu bili spremni čuti sve ono što je Drašković izgovorio.

Rekao sve što Srbija ne želi čuti

U želji da se emisija svede na supatnju i sjećanje na žrtve NATO bombardiranja, voditeljski dvojac je gosta u nekoliko navrata pokušao vratiti u željeni kolosjek, ali to im nije prošlo za rukom. Vuk Drašković je, jasno, izrazio žaljenje za izgubljenim životima, no inzistirao je na tome da je Srbija apsolutni krivac za sve što joj se dogodilo i nikako nije želio prešutjeti o svim zločinima koje je ova zemlja počinila uoči napada: “Priča o 24. ožujku je duboko nečasna ako se ne kaže što je bilo prije. Samo u BiH i Hrvatskoj ubijeno je 150.000 ljudi, više od 2,5 milijuna je raseljeno i protjerano. Samo u Sarajevu, s okolnih brda, od srpskih granata, a opsada je trajala duže od tri godine, najduža u povijesti ratovanja, ubijeno je više od 10.000 civila, a među njima 1.600 djece”, bez okolišanja je voditeljima i svim gledateljima sasuo neugodnu istinu u lice. https://www.youtube.com/watch?v=znUaVkLy7F8

“Čiji su tenkovi išli na Vukovar?”

O tome se, kazao je, po Srbiji uopće ne priča već se ta zemlja uporno stavlja u poziciju žrtve a zapravo, je potpuno obratno. Upravo zbog “Miloševićeve Srbije”, brojne su obitelji iz susjednih zemalja zavijene u crno. “Čiji su to tenkovi išli na Vukovar? Čija je vojska bombardirala Dubrovnik? Iz Vukovara smo gledali strašne scene. Ovako kako izgleda nesretni Bahmut, tako je izgledao Vukovar. To se apsolutno ne smije odvajati od 24. ožujka. Jer ako se odvoji, ispada da je jedna divna, slobodarska, demokratska zemlja koja se zove Srbija iznenada, bez ikakvog povoda i razloga, bombardirana od NATO saveza.” Drašković je podsjetio o tome kako je vijeće sigurnosti UN-a poslalo 1998l godine tri upozoravajuće rezolucije i nije bilo nikakvog veta. “Srbija je, Miloševićeva, ne moja, opomenuta da se ponaša kao razbojnička država i zahtijeva se da se prekine užasan teror nad kosovskim Albancima, i prijetilo se primjenom poglavlja 7. UN-a kad je dozvoljena međunarodna upotreba sile protiv takvih država. O tome danas nitko ne progovara niti jednu jedinu riječ.”  

Jezera i rijeke pune albanskih civila

Ispričao je i kako je Srbiji ponuđena sjajna rezolucije po kojoj bi Kosovo ostajalo tvrdo u sastavu države Srbije, ostala bi vojska, policija, suverenitet, svi organi vlasti, a zauzvrat je trebalo samo prekinuti teror nad Albancima, vratiti protjerane, Albancima dati suštinsku autonomiju, i pustiti da NATO privremeno uđe na Kosovo kako bi razoružali OVK, bande, srpske i albanske, i naprave red. “Naravno, Srbija je to odbila. Ne bi bilo NATO bombardiranja, Kosovo bi danas bilo u Srbiji i Srbija u EU da je Milošević to prihvatio. To je bio strateški cilj Slobodana Miloševića. On je želio bombe, on je izazvao bombardiranje. Svaka NATO bomba i raketa imala je punjenje Miloševićeve politike. Nije bila želja NATO-a da bombardira Srbiju, nego da se prekine teror, humanitarna katastrofa. Zašto se o tome ne priča? 800.000 je protjerano, ubijeno, jezera i rijeke bile su nam pune albanskih civila, žena i djece. Zatrpavali su ih i na poligonima policije u Beogradu, mi o tome ne pričamo, a ako o tome ne pričamo, ne liječimo sebe. Od razbojničkog poretka koji je skrivio bombardiranje. Sramota je da sve ove godine nismo rekli istinu o tome.” Dnevno.hr Read the full article

[mentalnahigijena]

Perić je opasniji od Vučića koji bi mogao doživjeti sudbinu Vuka Draškovića Povjesničar Dragan Markovina izjavio je da je patrijarh crkve Srbije Perić 'opasniji' od predsjednika Srbije Vučića i ocijenio da ne treba isključiti mogućnost da Perić postane Vučićev neprijatelj.Markovina je za vojvođanski portal Autonomija rekao da je patrijarh Perić relativno mlad i zna da će, za razliku od Vučića koji će jednom ipak otići s vlasti, na tom mjestu ostati do kraja svog života, a moć koju ima dovela je do toga da više nema potrebu da krije što misli, prenosi Danas.rs."Čuli smo što je uoči održavanja Europidea, govorio o LGBT populaciji, kako se ponašao na Cetinju prilikom ustoličenja Micovića, koliko je odlikovanja podijelio ljudima poput Milorada Vučelića", rekao je Markovina.Ocijenio je da je Perić "najbolji izraz postratnog srpskog nacionalizma" i dodao da ga predstavlja bolje i preciznije "čak i od Vučića"."Vučić je bio dio rata, bio je ministar krajem ’90-tih, znamo što je govorio; za razliku od njega, Perić je simbol novog doba. Zahvaljujući Periću, Vučić bi mogao doživjeti sudbinu Vuka Draškovića", rekao je Markovina.

[cgvijesti]

Beranac uhapšen zbog dvostrukog ubistva

Beranac uhapšen zbog dvostrukog ubistva

Foto: Pixabay Službenici Sektora kriminalističke policije uhapsili su u ponedjeljak Beranca Zlatka Draškovića zbog sumnje da je član kriminalne grupe Marka Zekića koja je, kako se sumnja, odgovorna za ubistvo Nemanje Prelevića i Danila Pekovića, oktobra 2020. godine na Veruši, piše portal RTCG. Drašković je kako je potvrđeno portalu RTCG nezvanično iz Uprave policije, priveden na…

[prijedor24]

Najveći investitor u Hercegovini želi graditi novi grad za 25.000 stanovnika

Na Draženskoj gori kraj Trebinja, odmah do kompeksa Akva parka i Bijelog grada, planirana je izgradnja novog grada – a radi se o do sada najvećem projektu u Hercegovini vrijednom stotine miliona maraka. Riječ je o novom projektu najvećeg investitora u Hercegovini, Rodoljuba Draškovića, čiju zamisao su na papir su stavili vrhunski arhitekti. Kompleks koji uskoro počinje da se gradi bit će…

[valentinobubalo]

Alongside this shot of show 💯 #football ⚽ SHOUTSOUT 📢 @pale_origins ON TOUR 💺 @coldsnapofficial && @zenothofficial && @coresystemband MAKE SOME METALCORE ! 🤘 @arenavarazdin 🏟️ #music #varazdin #arenavarazdin #varaždin #arenavaraždin #paleorigins #coldsnap #zenoth #coresystem (na lokaciji Oš Grofa Janka Draškovića) instagram 7bubalov

[preporodbn]

Narodni heroj Fadil Jahić Španac

Fadil Jahić Španac je rođen 22.5.1910. u Bijeljini, kao prvi od desetoro djece Džemile i Ćamila Jahića, bijeljinskog imama. Bio je oženjen Hajrijom, sestrom Alije Alijagića, atentatora na ministra unutrašnjih poslova Kraljevine SHS Milorada Draškovića u Delnicama 1921. godine. U Bijeljini je izučio stolarski zanat. Rano se uključio u napredni ranički pokret i 1933. postao član Komunističke…

[tvinemania]

KRALJ (15 epizoda) - Glumci Ljubomir Bulajić i Tamara Aleksić u ulogama kralja Aleksandra i kraljice Marije, u novoj seriji "Kralj", koja se radi po knjizi "Aleksandar od Jugoslavije" Vuka Draškovića u produkciji "United medije". #Kralj #aleksandarkaradjordjevic https://www.instagram.com/p/CA2k8N3p4ZL/?igshid=grqn7wekg87i

[crnagorakraljevina]

Zar nije jedino Crnogorska vojska ratovala sama !? Posebno u dijelu gdje tada nastale konstrukcije istoričari sa najvećim akademskim zvanjima i danas ne dovode u pitanje, samo ako potvrđuju njihovu ideološku projekciju. Kao da je između Mojkovačke bitke i pada Lovćena protekla decenija, ili kao da su se protiv neprijatelja borile različite Crnogorske vojske. Ili da ima primjera u istoriji da zemlja kapitulira poslije samo desetak dana od jedne veličanstvene pobjede (Mojkovačka bitka)!? To što optužbe o "tajnom sporazumu", "separatnom miru" ili "izdaji i kukavičkoj odbrani Lovćena", nijesu odgovarale faktičkim činjenicama postaje relevantno tek za naknadne istoriografske konstrukcije, ali ono što je u ovom kontekstu veoma važno jeste pojava da unutar istoriografskih radova uglavnom nema komparativnih analiza različitih stanovišta, koja su jedino moguća korišćenjem literature i izvora različite provenijencije. Naravno, u istraživačkom smislu, ukoliko želite da potvrdite navedena stanovišta, dovoljno je pozvati se na izvore koji su nastajali unutar radionice propagande, laži i konstrukcija. Zato su u istraživanjima ovoga fenomena često značajnije fusnote od ekspozicije. Stanovište da je kralj Nikola pobjegao i da mu je zemlja kapitulirala apsolutno nije bitno sa stanovišta činjenice da su pred njemačkom armadom kapitulirale i države koje su u odnosu na vojničke i demografske potencijale Crne Gore bile bar deset puta moćnije. Zar uopšte postoji i jedan vojni genije koji bi mogao zamisliti Crnu Goru kao posljednju liniju odbrane armadi koja ju je opkoljavala sa tri strane i gajiti iluziju da ona sama može odoljeti sili koja je već pregazila čitav Balkan? Da li je u pravu general Radomir Vešović kada je na suđenju u Beogradu 14. februara 1921. godine ustvrdio da: Pad Crne Gore nije bila politički akt, već strategijska nužnost izazvana činom što je sva Crnogorska vojska bila zaštitnica ostataka srbijanske vojske koja se povlačaše preko Crne Gore. Da bi s uspjehom izvršila ulogu zaštitnice, Crnogorska vojska se morala prostrijeti duž Sandžaka i u Srbiji do Užica i zato je morala oslabiti lovćenski i hercegovački front, a i Lovćen je ostao bez dovoljne odbrane. Otuda i relativno tačna zapažanja Aleksandra Draškovića, istraživača vojne djelatnosti kralja Nikole u Prvom svjetskom ratu: Je li on stvarno izdajnik, ili je izdani? Zar nije jedino Crnogorska vojska ratovala sama, samcijata na Balkanu dva puna mjeseca, kada se više ničija puška nije čujala da opali protiv soldata Centralnih sila? Tačno može biti jedino to, da je Kralj Nikola izdao - ali sebe? Za razvoj događaja je važnija bila činjenica nastala iz propagandnih anticrnogorskih motiva, već uveliko prisutna i u glavama mnogih Crnogoraca, i, što je još važnije, značajnih faktora međunarodne zajednice da je Lovćen pao izdajom. Crnogorci su zbog toga bili ogorčeni i spremni na osvetu. Laž može profilisati svijest ljudi kao i bilo koja istina. I, naravno, određivati poziciju međunarodne diplomatije, ako je usvoji kao neospornu činjenicu što je u crnogorskom slučaju bio fakat. Istorija XX vijeka je puna takvih primjera. Imajući na umu cjelinu izvora i literature o ovoj problematici, njihovu raznovrsnost po sadržaju, autorstvu i mjestu nastanka, subjektivnim odbirom moguće je zadovoljiti metodološku formu i pribaviti izvorno utemeljenje sopstvenom stanovištu, impresionirati čitateljstvo poznavanjem izvora iz domaćih i stranih arhiva, ali ostaje činjenica da je o "Crnogorskom pitanju" najčešće pisano kroz prizmu onoga što su "drugi" mislili i napisali o njemu, a da nema relevantne studije u kojoj je izvršena cjelovita analiza stanovišta onih koji su to pitanje postavljali i bili njegovi glavni protagonisti. To je i osnovni motiv potrebe da se učine dostupnim najrelevantniji izvori vezani za Crnogorsku emigraciju i naznači bar dio literature koja bi bila zanimljiva u procesu uravnoteženijeg izučavanja navedene problematike, pa makar i ne zasluživali pažnju nekih učenih istraživača i za to dobijali aplauze od nekih Crnogorskih istoričara impresionista. To što u ovom slučaju nije napravljen i impresivan popisnik literature koja se sadržajno konfrontira sa navedenom nije izraz jednostranog poimanja navedene problematike, već saznanje da je ova literatura relativno frekventna i iscrpno citirana unutar postojećih istoriografskih radova i uglavnom poznata istraživačima ove tematike. Uostalom, već smo naveli da je u istoriji čovječanstva teško naći primjer manje administracije, koja je o svom djelovanju ostavila više tragova nego što je to bila Crna Gora u egzilu. Otuda tačno zapažanje Dragoljuba Živojinovića, dugogodišnjeg istraživača navedene problematike:"Pravo je čudo do koje mere je jedna tako nedovoljno izgrađena i nesavršena državna organizacija, kakva je bila Crna Gora, uz to lišena svojih najsposobnijih ljudi, koji su ostali u zemlji , bila u stanju da brani svoje pravo na život!"

[lookerweekly]

Čuveni pozorišni i filmski reditelj Boro Drašković, član Inicijativnog odbora i član žirija prvog Bitefa 1967. godine, otvoriće ovogodišnje izdanje festivala, 4. oktobra u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Brojni filmovi, predstave i knjige Bora Draškovića više puta su nagrađivani u zemlji i inostranstvu. U Jugoslovenskom dramskom pozorištu 1969. režirao je čuvenu predstavu „Kad su cvetale tikve” po romanu Dragoslava Mihailovića, koja je prema mnogima označila prekretnicu u razvoju naše pozorišne umetnosti u drugoj polovini XX veka, izjavio je na današnjoj konferenciji […]

| LookerWeekly

https://lookerweekly.com/najavljujemo/boro-draskovic-otvara-57-bitef/

[zasvepare]

Edvard Kocbek • DNEVNIK 1954―1977 (izbor) • Cankarjeva založba 2004 

Ljubljana 

5 EUR 

I prešli smo tu mitsku Žižekovu ćupriju između Balkana i Evrope ― 

i doista, ne laže Slavoj ― sve je drugačije. Same žene na carini! Na šta rekoh: nismo li valjda prošli ispod duge?! 

Prvo, buvljak je u centru grada, na Bregu, dvesta metara od Prešernovog spomenika. I da li je to uopšte buvljak? Tezge su uredno poređane uz Ljubljanicu, razbijena je pijačna struktura kruga koja stvara ugodnu klaustrofobiju. Gradonačelnik, koji je umio centar Ljubljane, očigledno je i buvljak hteo da prilagodi turistima-prolaznicima, i uskrati im vrtoglavicu. Dakle, ne pijaca, ovo je dioramski pejzaž pijace, u čijoj je pozadini, jednodimenzionalno, zelenom bojom oslikana Ljubljanica. 

Na svu sreću, tu, na dekorativnim elementima, sve razlike se završavaju i svi mostovi padaju u vodu. “Daj dvajst! Daj dvajst! ― uzvikuje neko dotad naslonjen na ogradu mosta ― Ma aj nosi, jebem mu dete!” Ista psovka, ista duša. I isti artefakti. Na svakoj tezgici po jedna Titova bista; čitanke, odnosno berila, čak iz Aleksandrove Jugoslavije, koje se otvaraju himnama Bože pravde i Lijepa naša; kutijice za šećer i škrinjice za nakit; sarajevski Vučko i ogromni glanc plakati “Zavarovala Jugoslavija” na kojima je prikazana prpošna dama sa đerdanom načinjenim od šest grbova nekadašnjih republika. Među njenim sisama ― Sigurica. 

   Nisam, pri tom, mislio na obožavano poprsje gospođe Arkan Ražnatović. Na ovim spolja ulickanim tezgama vlada pravi, rekli bi neki puristi, ideološki svaštaraj: Tovariš, Večer, Mladina; Komunist, Desanka i vino En starček; Letopis garde Petra Damjanova, Abba i naravno Ceca. Knjižar mi, čuvši akcenat (dok se trudim da kažem nikaj posebnega, le razgledam), nudi Sodnika Vuka Draškovića, pored kog se baškari stari mezimac svih YUbuvljaka, Davičo i njegov roman Beton in kresnice. 

A kod najbolje opskrbljenog knjižara (recimo, peta tezga gledano od Zojsove) nagledao sam se odličnih naslova: Kosovelova Sonce ima kruno, prva knjiga Milana Jesiha (Ura Urin nešto nešto), Vena Taufera, dve knjige Sabranih Kocbekovih pesama u kocbekastom formatu (rekao bi Đurišić), dosta onih crvenih knjižuljaka u biblijskim formatima ― sve za pet eura, ali nisam mogao puno da se razmahujem. Posegnuo sam pak za onim što mi je od Kocbeka najdraže: a to su Dnevnici: oni kasniji koji na srpskohrvatski nisu ni prevedeni: tačnije, kad su dospeli do javnosti, 24 godine po smrti, nikoga više nije zanimalo što je Kocbek Borisu Pahoru prvi javno govorio o pokoljima domobrana: domobrani su uveliko postali mainstream. Opasne teme se, na Balkanu bar, hlade brže od pisca oteranog u grob.

Prelistavši Slovensku kroniku XX stoletja (samo 40 eura!) uhvatio sam se za jednu škrinju iz čista mira i odložio je, ne toliko zbog cene, već misleći koji će mi. Naravno, dobio sam je za tri eura. Cenjkanje je dobrodošlo, nekoliko se trgovaca glasno izrazilo, doduše, ne preglasno već nekako usiljeno fino, a za ovu učtivost i dalje optužujem neakustični i linearni raspored tezgi i odsustvo ― stvarno sam balkanština ― prostrtih komada kutija na podu, kao i pripadajuće komunalne policije. Ko bi rekao da će oni da mi fale? 

Video sam, pak, dva konja, na kojima su, uljudni kao kod nas pre rata, jahali policajci za kojima su idilično jurcala deca, praćena harmoničicama. Sličica za frižider, stvarno, samo za poželeti, sunčanom nedeljom 19. svečna ― još samo kad bismo zaboravili da su među nama granice, na kojima će te ne baš prijatni službenik, premećući po knjigama sa neobičnim naslovom Unutrašnji poslovi, terati da gutaš knedlu dok izgovaraš: “Ma kakvi, nije to namenjeno prodaji” i odgovarati neumoljivim: “Šta, da ti vjerujem na riječ?” Pa kaže : S one strane duge, gde padaju zvezde, gde obale reka vode kuda treba  ― samo je čik pređi, čefurštino!

[balkantimes]

DRAGAN VASILJKOVIĆ: KAPETAN PLJAČKAŠ PUCA NA SKUPŠTINSKU KLUPU

List The Australian objavio je 2009. godine ispovijest Džemile Subašić, koja je posvjedočila kako ju je u julu 1992. godine, nakon što je zarobljena od Vasiljkovićevih vojnika, Kapetan Dragan silovao sedam puta tokom nekoliko dana u hotelu “Vidikovac” u Diviču kod Zvornika. 

Govorila je i da je iz hotela vidjela leševe ljudi pobijenih kako plutaju Drinom. Ispričala je i kako je četvrtu noć od njezinog zarobljavanja vidjela Dragana Vasiljkovića kako sav u krvi i s nožem u ruci urla kako će ih sve pobiti i da niko neće ostati živ

Piše: Jakub SALKIĆ

Dragan Vasiljković, poznatiji kao Kapetan Dragan, ratni je zločinac koji je najavio svoju kandidaturu za Skupštinu Srbije na parlamentarnim izborima koji se održavaju 21. juna ove godine. Vasiljković se u Srbiju vratio 28. marta ove godine, nakon što je pušten iz zatvora u Hrvatskoj, gdje je odslužio dvije trećine kazne za zločine koje je u toj zemlji počinio 1991. godine.

Vasiljković još nema formalni politički program, ali je izjavio da će se, bude bi izabran, boriti za “uhapšene Srbe” u Hrvatskoj, na Kosovu i u Crnoj Gori. On je naveo da će se zalagati za prijevremeno puštanje Milorada Ulemeka Legije i Zvezdana Jovanovića, koji izdržavaju zatvorsku kaznu za ubistvo premijera Srbije Zorana Đinđića 2003. godine. Rekao je da ih treba osloboditi jer “oni su heroji” koji su se borili u ime Srba.

Vasiljković, osim državljanstva Srbije, ima i australsko državljanstvo. U Australiji je živio do početka rata u Hrvatskoj, ali se i krio u poslijeratnom periodu sve dok ga ova zemlja nije izručila Hrvatskoj, gdje je osuđen za ratne zločine. No Vasiljković nikad nije odgovarao za zločine koje je počinio u Bosni i Hercegovini.

Naime, u prvim mjesecima Agresije na Bosnu i Hercegovinu dobrovoljačke jedinice pod komandom Kapetana Dragana, Željka Ražnatovića Arkana, Vojislava Šešelja, drugog zločinca koji se kandidira na izborima u Srbiji, Vuka Draškovića i drugih vršile su teror i napade na bošnjačko stanovništvo u Brčkom, Bijeljini, Zvorniku, Bratuncu, Srebrenici i drugim mjestima.

Ratni zločinac Miroslav Deronjić kao svjedok optužbe u brojnim predmetima ratnih zločina, kao direktni sudionik događaja, a bio je predsjednik SDS-a Bratunac, posvjedočio je da su dobrovoljačke jedinice dolazile u Podrinje na osnovu dogovora političkih predstavnika Republike Srpske i Republike Srbije. Ključnu ulogu u koordiniranju njihovih akcija imala je Služba javne bezbednosti Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, a sve s ciljem da se ostvari plan da se pojas 50 kilometara od Drine etnički očisti. Deronjić je posvjedočio o postojanju ovog plana. Također, posvjedočio je da su dobrovoljci Kapetana Dragana imali kamp za obuku u Skelanima, nedaleko od Srebrenice, te da su tokom aprila i maja 1992. godine boravili u Bratuncu.

“Oni su dolazili u Bratunac, najčešće noću. Pravili su paniku, pucali su po gradu, vozili su ta auta bjesomučnom brzinom sa upaljenim zvučnim, onim signalima. Ulazili su u razne ulice noću, pucali su, počela je pljačka. Počeli su da oduzimaju privatnu imovinu od pojedinih Muslimana – mislim prije svega na automobile. Primijetio sam da… i ljudi su se žalili da im otimaju automobile. Ubili su – ja ne znam tačno datum u tom periodu – nekoliko ljudi muslimanske nacionalnosti u Bratuncu. Jedna porodica, tri čovjeka, mislim blizak rod su bili, braća možda u pitanju, ubijeni su u tom periodu. I mislim jedno ili dva lica u jednom prigradskom naselju. Ustvari, pravili su zaista paniku po gradu i… i pucali su, privodili su ljude, o… oduzimali im ličnu imovinu, i to su ustvari najdrastičnije te aktivnosti koje smo mogli da primijetimo u tom periodu”, svjedočio je Deronjić, te je tokom svjedočenja opisao dobrovoljce: “Većina tih ljudi su bili kriminalci, čak veliki broj njih pušteni iz zatvora, sa vjerovatno tom namjerom da učestvuju u tim dobrovoljačkim jedinicama. Na čelu te grupe dobrovoljaca je bio… pod nadimkom… čovjek pod nadimkom Peki. Tako smo ga u početku znali. Ja sam kasnije saznao da je njegovo puno ime Predrag Čubrilo i da je iz jednog sela iz Vojvodine.” Ipak, za razliku od njegovih jedinica, u Bratuncu se nikada nije pojavljivao Kapetan Dragan. On je jedno vrijeme boravio u Zvorniku.

Arkan i njegovi zločinci, udruženi sa sebi sličnim paravojnim formacijama, tokom aprila i maja 1992. godine počinili su grozne zločine u Zvorniku – ubijanja Bošnjaka, zatvaranja u logore, svakodnevna mučenja, protjerivanja, prisilne deportacije stanovništva. U junu te godine u ovaj grad dolazi Kapetan Dragan s namjerom da uspostavi centar za obuku dobrovoljaca. Iako se političko rukovodstvo Opštine Zvornik protivilo tome, uz aminovanje vojske, Kapetan Dragan zaposjeo je hotel “Vidikovac” u naselju Divič, nedaleko od Zvornika, i ondje uspostavio kamp. Dobrovoljci Dragana Vasiljkovića nastavili su gdje su stali Arkanovi, pljačkanje imovine Bošnjaka, zatvaranje i ubijanje ljudi.

Osuđeni ratni zločinac pukovnik Zdravko Tolimir, kada je 28. jula 1992. podnio izvještaj Radovanu Karadžiću i Momčilu Krajišniku, spomenuo je “Knindže” Kapetana Dragana.

“Kod mnogih formacija tog tipa izražena je mržnja prema nesrpskom narodu i slobodno se može ocijeniti da su nosioci genocidnosti u srpskom narodu. Sa područja Srebrenice i Skelana paravojne jedinice predvođene u početku Željkom Ražnatovićem Arkanom, zatim Kapetanom Draganom, a u zadnje vrijeme na čelu sa izvjesnim Pekijem, ukrale su robu i materijalna dobra vrijednosti 30-40 miliona DM (npr. oko 10 tona srebra, 3-4 tone cinka, apoteku lijekova itd.), što je sve prebačeno u Srbiju”, zapisao je Tolimir.

Branko Grujić, kojeg je Specijalni sud za ratne zločine u Beogradu osudio na šest godina zatvora zbog ubistva i progona civila, kazao je kako su pripadnici jedinice Kapetana Dragana opljačkali prigradsko naselje Divič i sva dobra prevezli u Srbiju. “Dragan Vasiljković je u Diviču imao svoj nastavni centar za obuku i vlasti Zvornika su finansirale i logistički obezbjeđivale taj kamp”, svjedočio je Grujić, ratni predsjednik Privremene vlade Zvornika.

Milenko Prodanović Mungos, koji se također dovodi u vezu sa zločinima počinjenim u Podrinju, u intervjuu datom još 1995. godine potvrdio je da je odlazio u Skelane “na obuku kod Kapetana Dragana”. Darko Miletić, još jedan pripadnik “zvorničke šestorke”, čak je posvjedočio da je aprila 1992. godine “Kapetan Dragan došao u Mali Zvornik po naredbi Zorana Sokolovića, tadašnjeg ministra MUP-a Jugoslavije”.

List The Australian objavio je 2009. godine ispovijest Džemile Subašić, koja je posvjedočila kako ju je u julu 1992. godine, nakon što je zarobljena od Vasiljkovićevih vojnika, Kapetan Dragan silovao sedam puta tokom nekoliko dana u hotelu “Vidikovac” u Diviču kod Zvornika. Govorila je i da je iz hotela vidjela leševe ljudi pobijenih kako plutaju Drinom. Ispričala je i kako je četvrtu noć od njezinog zarobljavanja vidjela Dragana Vasiljkovića kako sav u krvi i s nožem u ruci urla kako će ih sve pobiti i da niko neće ostati živ.

“Kazala sam mu: Molim te, nemoj me silovati. Ubij me, ali ne diraj me. Rekla sam mu da sam već silovana u Liplju, ali kazao mi je da, gdje može jedan Srbin, mogu svi Srbi”, ispričala je Džemila.

Zaštićeni svjedok iz Brčkog ispričao je u Hagu kako ga je Kapetan Dragan uhapsio 4. maja: “Kapetan Dragan je bio sa grupom ljudi koji nisu njegovim formacijama pripadale. Znači, išao je u akciju po kućama, zarobljavanje ljudi i dovođenje u SUP, u hotel, a njegovi ljudi su bili na obezbjeđenju zgrade SUP-a i starog hotela, gdje smo mi bili. Znači nisu bili zajedno. Lično su nam oni kazali da su dobrovoljci Kapetana Dragana. Čak su nam govorili i imena gradova odakle su došli, pa je bilo iz Kosovske Mitrovice, iz Beograda, Vukovara, Valjeva, Bora, Majdanpeka. Svi su ti ljudi bili tu na obezbjeđenju oko zgrade SUP-a i starog hotela ‘Posavina’.” Nakon dva i po mjeseca torture u Brčkom, svjedok je odveden u logor Batkovići u Bijeljini.

Sva svjedočenja i dokazi izvedeni na sudovima pokazuju da su i Kapetan Dragan i Vojislav Šešelj bili dio velikosrpskog plana etničkog čišćenja pojasa uz granicu na Drini. Srbija ih je poslala, Srbija ih je plaćala da učine najteže zločine. Sada im za tu odanost otvara mogućnost da zasjednu u skupštinskim klupama.

Izvor