#Damir Čuć

[felix-trot]

Films by Boris Poljak

U filmovima Borisa Poljaka stvarnost kao da se pojavljuje prvi put. Uokvirena preciznošću metode pred nama izranja jasnija, čišća, prodornija. U svoja posljednja tri filma autor dosljedno koristi metodu opservacije statičnim kadrom približavajući se odabranom motive snažnim teleobjektivom. Splitski akvarel (2009.), Autofocus (2013.) i najnoviji Oni samo dolaze i odlaze (2016.) prvotno nisu mišljeni kao trilogija, no svejedno čine umjetnički impresivnu cjelinu u kojoj svaki idući dio mijenja i produbljuje značenja onog prethodnog. Poljak je apostol čistog filma, neumoljiv u svojoj predanosti formi koja diktira sadržaj, a ne obrnuto. Njegov je zadatak pronaći film u samoj stvarnost, a ne tražiti otjelovljenje svoje ideje u onome što snima. Iza svega ovoga skriva se uvjerenje kako je sam čin snimanja put preobrazbe snimljenog u njegovu višu potenciju.

Splitski akvarel Poljak, kao i iduća dva filma, snima na jednoj jedinoj lokaciji. Ovdje je to splitska plaža Žnjan u ljetnim mjesecima. Pretežno dugim statičnim kadrovima autor svojim likovno savršenim kompozicijama bilježi detalje poput parkiranja automobila, ljenčarenja kupaća i prolaska brodova na horizontu.  Ova mikro događajnost u montažnom se mozaiku nameće kao niz impresija koje i jesu i nisu subjektivne prirode. Činjenica kako je kamera uporno nepomična omogućuje da ono snimano slobodno iskaže svoju prirodu omeđeno tek marginama što ih postavlja kadar-vrijeme. Intervencija reza uvijek je suptilno na strani prikazanog mjesto da bude upregnuta u kola određene autorske vizije. Vizija naravno postoji, ali se manifestira kao davanje sloboda samoj stvarnosti koja se posljedično manifestira u svoj punini nijansi, ritmova i struktura koje sadrži, a koje Poljak prepoznaje, bilježi i slaže u višeslojnu sliku jednog mjesta. Kako je ta slika u konačnici sam film, ono što dobivamo jest duhovni otisak, odnosno emocije, atmosfere i misli koje je to mjesto u stanju proizvesti.

Autofocus nas odvodi pred crkvicu svetog Nikole na brežuljku okruženom travom u okolici Nina. I opet je ljeto, a turisti koji s glavne ceste primjećuju ovaj lijepi lokalitet, pod drevnim zidinama rade predah pod maskom kulturnog uzdizanja. Poljak sa svojim teleobjektivom stoji na obližnjoj livadi i snima malenu uzvisinu s crkvicom pred čijim se vratima neprestano izmjenjuju putnici namjernici. A u njoj skriven čuči snimatelj i montažer zvuka Martin Semenčić bilježeći njihove razgovore, povike, zvukove. Ono što Poljakova izabrana lokacija nudi ovaj put je autentična Comedie humaine, onakva komedija kakvu ni jedan redatelj ne bio umio režirati jer, kako nam se ovdje suvereno dokazuje, život je uvijek fascinantniji od naših pokušaja da ga reproduciramo. Putnici namjernici, nesvjesni Poljakove i Semenčićeve prisutnosti, opušteno manifestiraju svoju ljudskost, točnije one njene strane koje smo prisiljeni držati pod stolom, poput taštine, lijenosti, infantilnosti. Jedni se brinu hoće li na fotografijama izgledati debelo, drugi se necenzurirano prepuštaju igrokazu u kojem uskaču u ulogu nekog povijesnog tiranina-osvajača, a treći se tek izležavaju na travi opušteno hladeći svoje međunožje pred okom autorova neumoljiva teleobjektiva. Riječ je o filmu fiksacije, kako to sugerira i sam naslov koji se referira na remek-djelo Ivana Martinca Fokus iz 1967. Godine. Fiksirana kamera kod Poljaka ovdje služi kao gorko-slatki podsjetnik na nepromjenjivosti ljudskih navada koje su drevnije, univerzalnije i neiskorjenjivije  od bilo koje crkve i crkvice pod kojom se pokušavaju sakriti.

Posljednji Poljakov film Oni samo dolaze i odlaze vraća se na splitske plaže, preciznije na onu najlegendarniju – Bačvice. Predmet autorova interesa su ljudi u plićini, ljudi koji samo dolaze i odlaze s mjesta gdje se susreću more i horizont baš kao što se u zoru susreću dan i noć. Poljak je isprva bio fasciniran starijom populacijom koja u nepreglednom plićaku Bačvica jutrima dokono šeće u potrazi za duhovnim i fizičkim olakšanjem. No, provodeći vrijeme na lokaciji, ubrzo je otkrio kako i noćna strana pijeska i plićaka nije ništa manje filmski potentna. Prvi dio donosi nam erotične nokturalne prizore mladih ljubavnik koji se pred zoru na prvim zrakama sunca miluju, približavaju i udaljavaju. Poljakova kamera ne trepće dok se na plaži izmijenjuju ljubavnici noći, opijeni i raspaljeni, kao i samotnici, nagi i ranjivi,  koji u moru traže utjehu i zaborav. Oni samo dolaze i odlaze na sretan način spaja ono najbolje iz prethodna dva Poljakova filma. Kao i u Splitskom akvarelu tu su arhetipske vizure Mediterana poput brodova na horizontu i kupača ogrijanih vječnim ljetom uokvirenih autorovom estetiziranom fiksacijom, ali i prizemnije, antropološki nastrojene slike koje svjedoče o isuviše ljudskim navadama onih koji se nesvjesni zateknu u Poljakovim čistim slikama. I dok su se u Autofocusu putnici-namjernici razotkrili u svojoj taštoj površnosti, ovdje se anonimni protagonisti prepuštaju infantilnostima, niskim strastima i destruktivnosti što oba filma čini izuzetno duhovitima, a ne samo duhovnima. S početkom dana Bačvice polako preuzimaju oni koji se tjelesnom više ne raduju, već od njega pate. Objektiv je sada uperen k istrošenim tijelima u kojima život bjelodano kopni i koja su osuđena polako i tromo gaziti pličinama u potrazi za olakšanjem.  Poljak je u svojoj sublimnoj minijaturi iscrtao gorak čovjekov put, onaj koji vodi od vitalnosti, užitaka i slavljenja tijela do opraštanja od fizičkog dugim hodom kroz vlastitu prolaznost. Pri tom se meditativna kamera uporno ne miče slaveći datosti same stvarnosti, jer kako objašnjava Poljakov učitelj Ivan Martinac, opisujući svoj Fokus, „kamera posjeduje prirodu dalmatinskog kamena, ne pada joj na pamet da se pokrene.“  Filmovi Borisa Poljaka jesu čisti film jer vjeruju da je u trajanju filmske slike otisak naše prolaznosti.