#žena zatekla dva tijela

[cgvijesti]

Mladić i djevojka pronađeni mrtvi u stanu

Dežurnoj službi PU Zrenjanin sinoć je jedna žena prijavila da je nasilno ušla u stan u Ulici dr Emila Gavrila, koji je davala u najam, jer joj se stanari nisu duže vreme javljali. Žena je prijavila da je u stanu zatekla dva tijela bez znakova zivota. U stanu su pronađeni dokumenti muškarca rođenog 1998. i žene rođene 2000. godine. Identitet i uzrok smrti dvije osobe tek treba da se…

[bajkeisvjetovi]

Vampiri

Posvećeno Emini.

Od svih neprjatelja s kojima su se Crveni Paladini susretali tokom nebrojenih godina od osnutka samoga reda, najpodmukliji i najnepredvidljiviji su zasigurno bili vampiri. Ovi neprikosnoveni ubojice nisu znali za milost niti za kajanje, i uvijek su nanovo postavljali granice svojih izopačenosti. Jedna žena je to saznala iz prve ruke, i ono što se desilo poslije, zauvijek će ostati upisano u historiju ovog reda.

Thefra Parnassus je živjela na osrednje velikom imanju na jugu Dinithira. Gdje tačno, još uvijek se nagađa, pošto ona i dan danas odbija i riječ progovori o svom starom životu. No, iz podataka koje su im bile dostupne, historičari su uspjeli da zaključe da je to bilo negdje u podnožju gorja Ciothal. Bila je to ponosna Dinithirka sivih očiju i crne kose, čiji je pogled bio dalek, i čije su riječi bile rijetke. Imala je u tim dalekim danima i sina, jedno bolešljivo ali nadasve drago dijete koje je voljela više nego sebe.

Kada je snijeg bio dubok i zrak hladan, pošto je gorje sa zapada sprečavalo vruće vjetrove sa Ederanske pustinje da ugriju njenu malenu farmu, Thefra i njen sin Eoran su sjedili skupljeni uz vatru i čitali davne priče o ljudima, divovima, i o magiji i čudesnim stvorenjima. Eoran se mnogo smijao. Gledali bi kroz zamrznute prozore bijeli svijet koji se prostirao u nedogled, sa ponekom crnom rukom što nekad bješe drveća u toplije dane.

Najbliži komšija kojeg je Thefra imala bio je udaljen sedam sati hodom, i to je značilo da su njih dvoje većinu svoga vremena provodili sami, kopajući, hraneći goveda, popravljajući dotrajale krovove i zidove.

Na sjeveru je bila čuvena šuma Treye, u kojoj su drveća bila široka  i čije je drvo dugo gorjelo, a koje ipak nije bilo teško sjeći, jer su im vlakna koja su činila samo drvo bila poredana kao vrlo uske niti stakla, pa su pucala pod naletima njene sjekire. Tu je Thefra sjekla drva za ogrjev, kada je osjetila da nije sama. Prisustvo je bilo iznenadno, kao da se odjednom pojavilo nešto što je činilo da joj dlake na vratu stoje uspravno. Da konj nije ima zapregu i da joj nisu bila hitno potrebna drva za Eorana, koji se prehladio, uzjahala bi ga i nestala na horizontu. Ovako, samo je stegnula dršku sjekire najjače što je mogla. Negdje na krajevima očiju vidjela je sjenu koja bi iščezla kad bi se okrenula-jednom, dvaput, triput. Uvijek tu, ali uvijek bi nestala čim bi se okrenula.

Isti taj osjećaj nespokoja pratio ju je čitavim putem do kuće, jer je osjećala da je neko prati, no nikoga nije mogla da vidi. Tjerala je konja da ide brže nego obično, a i on je rado slušao, frktajući. I on je izgleda dijelio njenu nelagodu.

Kada je zatvorila ogradu koja je išla oko njenog čitavog imanja, Thefra se zaklela da je moga da začuje grebanje sa druge strane. Nije mogla da vidi ništa, pošto je ograda bila načinjena od kamenja koje je njen pokojni muž naslagao dosta visoko. Pošto su živjeli dosta blizu Ciothala, kamena je bilo u izobilju.

Unijela je nekoliko cjepanica u kuću nakon što je dala konju sijena, i zaključala vrata trima bravama. U ovim krajevima nije falilo ni razbojnika. Prije nekoliko mjeseci su opljačkali vagon nekoliko milja istočno, i to ne bilo koji, usudili su se da napadnu zvanični Amotyrski dostavni vagon. Čudila se što kralj Marron nije poslao vojsku da istrijebi ovu pošast, ali njega su ionako zvali nesposobnim...

Eoran se već bio probudio prije nego li je ona došla, i hodao je po sobi kao da su mu pod nogama ljuske jaja. Prehlada ga je dobro umlatila, do te mjere da par dana nije uopšte ustajao iz kreveta. Velik osmijeh se pojavio na Thefrinom licu kada ga je ugledala. Potrčao je i zagrlio ju. I dalje je bio dosta topao, ali manje nego prošle noći. Hvala Ardeusu, pomislila je.

„Vidi ti maminog junaka, već mi ozdravio.“

Dječak je pokušao da progovori, ali ga je glas izdao. Onda se zakašljao i pokušao ponovno, te nekako procijedio Mama, uplašio sam se dok te nije bilo. Bilo mu je tek sedam godina, a i tih sedam je obično provodio bolujući, bilo od stvarnih, bilo od umišljenih bolesti. Naime, otkako je njegov otac umro od neke čudne bolesti koja je učinila da svene kao cvijet, Eoran je stalno živio u strahu da i on, ili njegova majka ne završe slično. Taj strah je ponekad bio tako jak da se znao probudit noću i jecati, gurkajući Thefru u leđa, a zatim se smijati s olakšanjem kada bi ona zaista ustala.

„Nisi valjda? Pa nisam bila daleko, došla bi brzo.“

Dječak izvadi iz džepa slatkiš i stavi ga u usta.

„Znam ali ipak, nije te bilo...“

„Ma ne brini se medo moj.. Otkud ti taj slatkiš?“

„Dao mi ga je čiko što je bio danas.“

Hladan znoj probio je njeno čelo i obraze. Znači ipak nije bila samo umislila, ovdje je zaista bio neko ko..A onda se javila druga, utješna misao. Na komodi u maloj kuhinjici stajala je otvorena kutija istih ovakvih slatkiša, koje je ona sama kupila prošli put kada je išla u Nardin. Dječak mora da je nešto usnio... Ipak, odlučila je da ga ispita.

„Kako je izgledao taj čiko?“

„Veoma lijepo, mama, bio je visok i bijel. Kao snjegović.“

Thefra je sada bila uvjerena da je sve to ipak bio samo san. Pomazila ga je po vratu i opazila dvije sitne tačke.. Srce joj je sišlo u pete.

Sljedeću noć provela je motreći, sa sjekirom u rukama. Gledala je kroz prozor i držala dječaka stalno na oku. Ovakav strah nije osjetila nikada prije, niti ikada poslije.

Noć je prošla mirno, čak i previše mirno. Sa prozora mogla je vidjeti veliko dvorište koje je bilo ograđeno visokom ogradom, a pošto je snijeg te godine dobro napadao, ništa nije moglo da promakne a da ga ona ne vidi. Ništa nije vidjela. Ništa nije prošlo. U neku ruku, i to joj je bilo vrlo teško za podnijeti. Ta samrtna tišina i ustajalost. Ni vjetra nije bilo. Savršena tišina, osim pucketanja drva u kaminu i tihog dječjeg disanja, pomiješanog tu i tamo sa ponekom nerazumljivom riječju.

Thefra nije znala mnogo o vampirima, osim onoga što svi znaju, da nikada nisu dobra vijest. Čula je poneku priču, ali ljudi s kojima je dolazila u dodir nisu bili baš akademske sorte, te je sve što kažu trebalo dobro procijeniti, i onda iz te močvare preuveličavanja i straha izvući neku žabu kreketušu istine.

U tim pričama, vampiri su mogli da postanu magla. Da se pretvore u šišmiše, da poderu čovjeka kao da je od papira ako im se tako prohtije, da lete, da piju krv-naravno, da se kreću nevjerovatnim brzinama, a neki čak i da podnesu sunčevu svjetlost. Nije bilo magle ni šišmiša, a nešto što bi se kretalo ogromnom brzinom i dalje bi ostavilo tragove u snijegu. Tragova nije bilo.

Čitav sljedeći dan je provela brinući se o Eoranu, stavljajući mu obloge, hraneći ga juhom, grleći ga. Neki neobjašnjiv osjećaj žalosti preplavljivao ju je stalno iznova.

Sljedeću noć opet je probdjela kraj prozora, gledajući u noć i iščekujući. I opet se ništa nije dogodilo.

Treću noć je probdjela skoro čitavu, ali ipak je san savladao negdje pred zoru, i ona je usnula neke tamne i neodređene snove koji su je mnogo namučili.

Probudi se..

Thefra je odmahnula rukom, pokušavajući da mlatne ovaj glas poput neke dosadne muhe. Ipak se vratio nekoliko sekundi kasnije.

Probudi se!

Skoro neodoljiv nagon da otvori oči odjednom se rasplamsao unutar njenog uma. Kao da joj neko naređuje, neko čije se naredbe moraju poslušati, pa čak i po cijenu smrti.

P R O B U D I   S E !

Njene oči kao da su se otele njenoj kontroli, i otvorila ih je nevjerovatno brzo. Zjenice su se suzile, prilagođavajući se blijedoj svjetlosti vatre iz kamina, a san je nestao u trenu. Pred njenim licem se ukaza snježno bijela koža koja je uokvirivala najljepše lice koje je dotad vidjela. Nekako se činilo u isti mah i muževno i ženstveno, postojano ali i tečno kao mlijeko koje je uzelo oblik. Par sviejtlosmeđih očiju koje su bile obrubljene crvenilom su gledale natrag u nju. Usne-pune i sočne, razvukoše se otkrivajući snježnobijele zube, od kojih su očnjaci bili trostruko duži nego što bi trebali biti. Nekoliko trenutaka je provela u tihom divljenju, ovaj stvor pred njom bio je spoj nespojivog, muškog i ženskog, požude i nevine čistote, straha i neke neobične želje.

Bio je obučen u fino skrojenu odjeću. Veoma fino skrojenu, onakvu odjeću kakva priliči plemenitim ljudima koje bi viđala veoma rijetko, samo kada bi prolazila centrom velikih gradova.

„Tako je već bolje..“, reče vampir. Sada nije bilo sumnje da je ovo bio vampir, i Thefra je to znala. Priče su bile istinite.. ako išta, bile su nedostojne da opišu ovo zahtijevajuće prisustvo, čiji je glas odjekivao u njenim ušima. Ni po njemu nije mogla raspoznati spol ovog stvorenja, ako ga je uopšte imalo. Jedino što je mogla da pomisli je da je zvučao... Dobro. Veoma dobro, nježno i baršunasto, ali opet, snažno. Tako snažno...

Na trenutak joj pogled skliznu sa blijedog stvora, i uspjela je da opazi još dva stvorenja, koja su po svemu bila njegova suprotnost. Bili su gadni blijedi stvorovi čije su oči bile zarasle, a usta se prosjekla da budu znatno veća od ljudskih. Iznutra je virilo obilje oštrih, veoma oštrih zuba. Bili su goli, potpuno goli. Tijelo im je bilo mršavo, toliko mršavo da se činilo da su na granici smrti, a koža siva i na mjestima skoro providna. Jasno je mogla da vidi vene koje su vodile krv, kako se naprežu ispod te tanke opne. Vrisnula je, mada slabašno. Nešto je učinilo da sva snaga iz njenog tijela ode, da je odnese vjetar negdje gdje ona sama nije mogla da pođe..

„Ne sviđaju ti se moji prijatelji? Šteta... Čini se da se ti njima dosta sviđaš.“-reče blijedi stvor, na što se jedan od dvojice demonskih stvorenja obliznuo. „A Galdo... Njemu se više dopada.. Tvoj sin.“

Pogled joj je preletio ostatak sobe, tražeći očajno gdje bi mogao da bude Eoran. Kada ga nije našla, oči joj ispuniše suze, i nađe nešto one snage koju je bila izgubila. Ustala je i zamahnula sjekirom, ali vampir je jednom rukom uhvatio oštricu i istrgnuo sjekiru snagom kakvu nije mogla da pojmi.

Potrčala je u drugu sobu, samo da bi zatekla još jednog bljedolikog stvora, koji je svoje duge prste, na vrhovima okončane crnim kandžama, obavio oko Eoranovog vrata. Dječak je spavao. Prvo je pomislila na ono najgore, ali nadimanje i spuštanje njegovih prsa odagnalo je taj strah.

„PUSTI GA!“, zapovijedila je, mada iza njenih riječi nije bilo snage. Šta ako ne pusti, šta će ona učiniti? Šta može? Da se onom stvoru sada prohtije i da zarije svoje duge oštre zube u njegov vrat, ona ne bi mogla ništa učiniti. Udarala bi i grebala bi noktima, trudeći se, dajući svoje sve, ali stvor ne bi ni primijetio da je tu. Toliko se njena slabost učinila ogromnom, da je to samo skoro bilo dovoljno da je slomi.

„Znaš li šta je Ghuldra?“, upita ponovno onaj glas, sad odjednom iza nje. „Ne brini se. Neće mu ništa. Ne smije. Ne dok sam ja tu.“

„Gade jedan!“, povika Thefra. Njen glas se pretvorio u vrisak.

„To nije nimalo uljudno.“, mirno odgovori vampir. „Ali, ako ćemo iskreno, nisam ni ja bio uljudan. Ime mi je..“

„Zaboli me, pusti mi sina! Šta hoćeš od nas?“

„..Lien. I ne sviđa mi se tvoj stav. Znaš, imaš li ti pojma koliko je odvratno piti.. Bolesnu krv? Tvoj sin je bolestan, veoma bolestan. A od vas hoću.. da prihvatite ovu priliku koju vam pružam. Eoran će preživjeti. Kako, to je do tebe. Ako prihvatiš ovo što ću iznijeti, ja-Lien od Južne Gore, ću tvome sinu dati svoju krv. Učinit ću ga pravim vampirom, dati mu snagu i volju da vlada i pokorava. Izliječit ću ga. Želiš to, zar ne?“

Thefra je kipjela od bijesa i nemoći. U njenim grudima, srce je kucalo tako jako da je bila uvjerena da se može vidjeti kroz njenu halju. Željela je da je jača, da je u stanju da povrijedi, da...ubije. Sva ona ljepota koju je Lien posjedovao, odjednom se učini čudovišnom, poput loše maske koja krive čistu ogavnost. Strah je popustio, ona neobična zaluđenost isparila. Ostala je samo mržnja, samo bijes.

Lien je nastavio, ne obazirući se na njeno nemoćno koprcanje. Niko je nije držao, nije bila okovana nikakvim lancima. Nije ni trebala biti, u njegovom prisustvu je dovoljno da bude budna-odmah je bila zatočena na sve moguće načine. „Odbiješ li, ostavit ću ga. I tebe. Ne, neću vas ubiti.“

Thefra nije mogla da vjeruje svojim ušima.

„Ali vjerovatno znaš da.. Ako ne dobije vampirsku krv unutar.. pa recimo sedam dana, pošto je dijete.. Pa, reći ću ovako, Galdo, Callo i Erinus, ovi moji suputnici koje vidiš tu.. oni su pretrpili takvu sudbinu. Postali su Ghuldra. Nedovoljni. Utvare. Sluge. Imaju mnogo epiteta. Meni je najdraži Monstrumi.“

Thefra pade na koljena i obavi lice rukama. Lien se i dalje nije obazirao. Štaviše, našao je jedan sjajan tanjir i u njemu se ogledao.

„Imam odraz, i volim taj odraz, Thefra. Predlog je sljedeći: Hoću da se prijaviš u Paladine. Hoću da, nakon što se prijaviš u Paladine, dođeš ponovno meni, i da postaneš vampir. Hoću da, kada najmanje budu očekivali, pobiješ svakog zadnjeg Paladina. Kada dođeš da postaneš vampir, i tvoj sin će dobiti moju krv. Oboje ćete živjeti zauvijek. Ja neću morati izlaziti na kraj s onim dosadnim Paladinima i njihovim oštrim kolcima. Sretan kraj svima.“ Nasmijao se. „Šta kažeš, draga moja?“

Rekla je nešto, i otišli su. Nije se sjećala šta je rekla, i ma koliko se trudila, taj joj je jedan trenutak ostao misterija. Sjećala se pokreta svojih usana, ali to nije bilo dovoljno da se sjeti. Sljedeće čega se mogla sjetiti bilo je da je Eoran drhtao na podu, na kojeg se stropoštao nakon što mu je potpora neobičnog stvora odjednom nestala. Potrčala je i zagrlila ga jako koliko je mogla, šapćući kako će sve biti u redu, kako će sve srediti, riječi koje ni sama nije mogla da povjeruje.

Putovati vozom bilo je dosta neobično. Njeno tijelo naviklo je na tiha, lagana putovanja konjskom zapregom, pa je iznenađujuće brzo zveketanje poluga i klipova, zajedno sa klizanjem čeličnih točkova po pruzi, bilo dosta neobično.

Pokraj njene glave naslonjene na staklo vagona prolazila su drveća, a planine su nekako uvijek držale korak sa njom. Oblaci su natkrivali sunce i bilo joj je drago zbog toga, pošto joj se njegova svjetlsot činila oštrom i napadnom, škodila je njenim očima i činila da se osjeća neobično, kao da svijet blijedi i nestaje.

Njen trbuh je počeo da zavija, a nekoliko trenutaka kasnije dolazili su i drugi neugodni saputnici tog zavijanja; žestoka kiselina se popela uz njeno grlo i nastanila u dnu njenih usta, prijeteći da svake sekunde doda novu nijansu žute boje na crvenkasti, baršunasti naslon sjedišta ispred nje.

Pojurila je do kupatila, a Eoran ju je ispratio zabrinutim pogledom. Mogao je da čuje kako se njegova majka napreže i kako nešto tečno zapljuskuje okruglu školjku. Zatim je čuo povlačenje vode, i zvuk slavine, te glasan uzdah.

Sunce se promolilo iza oblaka, i dječak je zaklonio glavu u ovratnik svoje košulje. Sunce ga je boljelo, poput bezbroj sitnih igala na njegovoj koži. Na tren je pomislio da je to bila ona misteriozna bolest od koje je njegov otac našao kraj prije toliko godina, ali bol je uskoro nestala, i Eoran se zabavio vlastitim disanjem. Uskoro je opet usnuo.

Thefra se vratila i sjela na sjedište pored njega. Mogao je da osjeti da je umorna, da to osjeti na nekom nivou kojeg ni jedno dijete ne bi znalo da objasni, a ipak je znao da je nešto loše oko njih, tu u zraku, poput nevidljivog oblaka što sipa hladne kiše njima za vrat stalno ponovljenom jačinom.

Thefra je neko vrijeme gledala kroz prozor, ljubeći Eoranovo tjeme. Tiho je plakala, brišući suze prije nego li bi se pomiješale s dječakovom kosom. Kretala se ka lošem ishodu, ma šta da je rekla tamo, u toj sobi, prošle noći. Zaboga, prošle noći! Kao da je prošlo hiljadu godina otkako je vidjela onog đavola, Liena. A još hiljadu otkako su sjeli u ovu zveketavu napravu i zaputili se ovako daleko od njihove farme- farme za koju nije zaista mogla da zna da li će se vratiti.

Svaki ishod bio je loš. Ako uspije u ispunjavanju Lienove naredbe, mnogo, mnogo nevinih ljudi će da umre. Ako ne uspije, sin će joj postati bezumno čudovište. Poljubila ga je još jednom u tjeme. Njen sin, jedina uspomena koja je zaista ostala iza Sandora, njenog muža. Imao je njegove oči, sivo-plave oči. Kao mjesečina, mislila je u sebi.

Dječak se prenuo, i zakašljao. Tapšala ga je po leđima, ali kašalj nije prestajao. Štaviše, pojačavao se. Iz sekunde u sekundu, dječaku je bilo sve teže i teže da uzme zraka, da udahne, da povrati boju u licu, koja se, kako je kašalj napredovao, pretvorila u plavičasto-ljubičastu. Na kraju ovog napada kašlja, dječak je iskašljao malu lokvicu krvi, koju je njen izvezeni rupčić brzo upio. Ardeuse dragi!, pomislila je. Vremena je bilo i manje nego li je slutila.

Eoran ju je pogledao, kao da pita Šta sad?, i ona je primijetila tanki crveni krug oko njegovih očiju. Natjerala je vrisak da umre u njenom grlu.

Samo da stignu u Everstad! Tamarien će znati šta da urade. Dobri stari Tamarien, uvijek se petljao u Paladinska posla mada je bio tek učenjak na dvoru. Sjetila se i Randa, malenog žilavog dječaka živih pokreta i starih očiju, i nasmiješila se. Eoranu će dobro doći da ga upozna. Sada mora da mu je i deset godina.. Nisam ga vidjela otkako je imao tri mjeseca.

„Ujak Tamarien će te čuvati dok mama ne završi neke poslove.. U redu, junače?“

„Mama, ko je ujak Tamaner?“, reče Eoran i ponovno se zakašlja.

Thefra se nasmijala. „Tamarien. Ta-ma-ri-en. On je stari bradonja koji zna mnogo stvari. Možda te uspije i izliječiti, ko zna?“

Eoran se ozario. Češao se po vratu, gdje su se već stvorile dvije kraste na mjestima gdje je Lien zario svoje zube u njegov život.

„Ne diraj to, neka zamladi!“

Zašto ja?, upitala se Thefra, i klokot voza pomiješan sa škripom metalnih točkova bio je jedini odgovor koji je dobila.

Nekoliko sati kasnije, Everstad se ukazao pred njima, sa svojim mnogobrojnim krovovima i popločanim ulicama. Izlazeći iz voza, pozdravio ih je mio miris pečenog hljeba, koji kao da je stalno prožimao sam grad, bilo da je ljeto, bilo da je zima. Uvijek isti, predivan miris tek ispečenog hljeba da umiri dušu i razgali utrobu. Neobično laganim koracima dospjeli su do Plavog trga, gjed je mala Tamarienova kuća stajala fino uklopljena sa dvjema kućama sa svake strane, ali njegova se isticala jer ju je nadvisivalo veoma visoko drvo..hrasta? Prošli put kada je bila, mogla se zakleti da se igrala sa vrbinim visećim granama. Prišli su bliže, i zaista, nad njima se nadvisivao golemi i listovima obilati hrast.

Rand je sjedio na stepenicama i malom četkicom čistio prašinu sa prilaza.

Thefra je prišla i otvorila kapiju, a Eoran se sakrivao iza nje, držeći se čvrsto za njene rukave. Vidjevši ih, Rand je skočio na noge, naklonio se i nasmijao, otkrivajući dva reda blještavo bijelih zuba. Još uvijek je u malenoj ručici držao stisnut kist.

„Dobar dan dobar dan! Šta vas dovodi na divno imanje moga dobroga oca Tamariena, velikog učenjaka i cijenjenog jedača bijelog luka?“

„Neobične li titule!“, reče Thefra i nasmija se. Trenutak kasnije na vratima se pojavio Tamarien Alarin. Uputio je jednu zvrčku dječaku, koja je učinila da mu uho treperi i da se zacrveni.

„Jao! Zašto to?“, upita dječak, praveći se neuk.

„Znaš ti dobro zašto.“, odgovori otac i pomilova ga po glavi.“Zbog tog jezičića.“ Zatim se okrenuo Thefri i rekao „Izvolite, ja sam Tam...“, ali u njegovu umu se javi ona iskra raspoznavanja i zajedničkih sjećanja, te potrča i zagrli Thefru kao davno izgubljenu kćer. „Pa..Gdje..Si...Ti..Sve ove godine?“, reče Tamarien, između glasnih poljubaca koje je usađivao na njene obraze.

Eoran i Rand su se pogledavali i slijegali ramenima, podjednako zbunjeni.

„Evo me, Tamariene. Kako je Luetha?“

„Dušo! Izađi, nećeš vjerovati ko je došao!“, povikao je Tamarien, na što se koštunjava žena koja je na sebi već nosila fin teret godina pojavila na vratima.

Luetha je skoro vrisnula od radosti, i Thefra je ponovno morala proći isti onaj tretman koji je maločas primila od njenog muža.

„Ulazite u kuću, razbojnici jedni, kradete nam i uskraćujete svoje društvo!“, reče Luetha, i skoro ih utjera u kuću silom. Posjedali su za veliki okrugli stol, i Luetha je iznijela velike, duboke tanjire i čas kasnije ih napunila bogatom, gustom juhom od gljiva.

„Jedite, jedite! Put vas je zasigurno umorio, a snaga na usta ulazi..“

„Teta Luetha, zaista nije trebalo, tek smo stigli..“

„Ma jedite, pričat ćemo kada vam stomaci budu puni. Tada i jezik lakše veze niti, zar ne?“, nasmijala se žena.

Luetha Alarin bila je poznata književnica i pjesnikinja. Izdala je preko sedamdeset zbirki poezije, ali njena najveća strast je ipak bilo kuhanje. Njena kuhinja je vječito imala zapaljenu vatru, i ta vatra je vječito na sebi imala kotao, čajnik, tavu, bilo šta. Pripremati ukusnu hranu bila joj je najveća radost. Nikad ne bih rekla da neko ko ovoliko voli kuhati izgleda tako neuhranjeno,pomislila je Thefra.

Kad su se najeli juhe, Eoran i Rand su otišli da se igraju u sobu, odnosno otišli bi da je Rand ranije toga dana poslušao svoga oca i naučio svoje lekcije. Ali Rand je više volio da kopa po prašini u vrtu nego što je volio da okreće stranice i da proučava gradsko planiranje, kao njegov otac. Utrčali su u sobu, i Rand je izvukao golemu mapu Amotyra, i počeo da Eoranu pokazuje gradove, rijeke i planine. Eoran je rado slušao, mada je rijetko šta uspio da razumi. A usto, osjećao je kako je i dalje gladan, gladan an načine koje supa od gljiva nije mogla da zadovolji.

„Ma nemoj mi reći... Vampir? Pravi pravcati?“

„Da, čak se usudio ugristi Eorana.“

Tamarien se trznuo, i pogledao niz hodnik, na čijem se kraju nalazila Randova soba.

„Ugrizao, kažeš? Kada to? Da li je počeo... da se mijenja?“

„Tek sinoć se sve odigralo.. Vampir je rekao da moram da se pridružim Paladinima... I kad me prime, da..“

Nije mogla da izgovori ono što je bilo rečeno sinoć. Tamarien je bio dobar čovjek, i znali su se mnogo godina, ali ako je morao birati između života hiljadu Paladina, i njenog, sami brojevi bili su dovoljni da je prijavi.

„Da špijuniram. Da mu kažem svaku akciju i svaku slabost Paladina.“

„Ali to je propast!“

„Znam, Tamariene, ali nemam izbora. Ako to ne učinim, Eoran će postati Ghuldra.“

„Istina...Ako ne dobije vampirsku krv, postat će to stvorenje. A ako dobije... Thefra, moraš da shvatiš, potrebna je ogromna, i zaista mislim ogromna snaga volje da se odupre zlu kada si pod vampirskom kletvom. Spisak ljudi koji su to uspjeli kraći je nego što bi mogla da zamisliš..“

„Za Eorana ću učiniti sve!“

„Ne sumnjam da ćeš učiniti sve što možeš, to je neporecivo. Ali to nije pitanje s kojim smo suočeni. Pitanje je, dijete moje, da li će to biti dovoljno.“

„Tamariene, moram te zamoliti za uslugu. Uspavaj Eorana dok ne dođem po njega. Strahujem da ga ne preuzme bezumlje prije nego li uspijem da se vratim, i da vas ne napadne.“

„Znam se braniti, ne brini..“

„Znam da znaš, ali on ne zna. Želim da ne strada.“

Sljedeći tanjir juhe koju je Eoran dobio bio je neobično crven. Tamarien je nakapao vlastite krvi unutra, i usto, još i vrlo, vrlo malo Arendalama, praha koji je uspavljivao.

„Učinjeno. Thefra, nadam se da ćeš ipak iznaći neko rješenje.. koje će biti manje kobno za sve nas.“, i potapšao ju je po ramenu.

Još to isto popodne, Thefra je ponovno sjela na voz, ovaj put na voz za Crvenu Palatu. Podjednako dug put, sa podjednako nezgodnim drmusanjem i povraćanjem, bio je pred njom. Ali ovoga puta, uspjela je da zaspane, da se na tren izvuče iz sumorne stvarnosti, i vrati u vrijeme kada je i Sandor bio živ, i kada su njihove noći bile ispunjene smijehom, radošću i spokojem. Opet su se činile blizu, te noći, i na jedan tren u beskonačnom nizu, ponovno je osjetila radost u svome srcu.

P O S L J E D N J A   S T A N I C A – V E R E N A D

Thefra se brzo probudila, i okretala oko sebe, tražeći pogledom Sandora i Eorana, ali onda se sjetila njenog života do tada, i sa njenog lica ponovno iščeznu radost, a zamijeni je sjeta. Verenad je bio gradić, mada jedva i to, sa jedva dvadesetak kućica napravljenih oko željezničke stanice, tako da mehaničari i inžinjeri koji su nadgledali vozove koji bi se dokoturali na perone ne bi morali da idu kućama u obližnje gradove i sela. Odatle je trebalo na konju doahati do Crvene Palate. Pošto nije imala prtljage, Thefra je osjetila da joj je dopušteno da potjera konja nešto brže, te su s blagim galopom krenuli ka Crvenoj Palati. Nekoliko sati kasnije, s ozbiljno natučenim bedrima i voljom koja je bila odlučnija nego ikad, Thefra je zakoračila kroz golema vrata Crvene Palate. Dočekali su je snažni i golemi muškarciu raznim oklopima, od oklopa od štavljene kože, kakve su nosili strijelci i izviđači, do teških čeličnih konstrukcija koje su pripadale vitezovima viših redova. Asortimani oružja visili su na svim vidljivim zidovima, a Thefra nije imala razloga misliti da nije ista stvar i sa zidovima koje nije mogla da vidi.

Približio joj se čovjek visokog i dojmljivog stasa, koji je u jednoj ruci držao pero umočeno u tintu, a u drugoj knjigu uvezanu u grubu kožu. Bez riječi pružio joj je knjigu, i pero, i ona je shvatila da je to knjiga posjeta. U stupovima su pisali sljedeći podatci: IME---PREZIME---SPOL---MJESTO BORAVKA---RAZLOG POSJETE, te je ona ispunila sa sa odgovoarajućim podacima. Kao razlog posjete navela je pridruživanje Paladinima, na što je čovjek frknuo.

„Jeste li sigurni, gospoja? Ovo je opasno mjesto.“

„I ja sam opasna žena.“

Zapisničar je ostao neimpresioniran njenim slabašnim hvalisanjem. Za mnom, rekao je glasom grubim poput šljunka.

Obavili su niz testova da provjere da nije špijun ili neko pokvareno stvorenje. Pošto je bila žena, to je obavila neka vilenjakinja koju su zvali Sigrunn. Thefra je sada shvatila zašto Lien nije ugrizao nju, već njenog sina. Zasigurno bi pala na ovom testu, i bilo bi sve uzalud. Prokleti vampir i njegova lukavost. Kad bi samo mogla da ona njemu dođe glave.. Dragi Ardeuse kako bi to bilo zadovoljavajuće!

Dala je zakletvu i dobila drveni štit i mač, te krevet u jednoj od soba koje su bile dodjeljivane Inicijatima.

Tu noć je provela spavajući, mada je htjela da ostane budna. Umor je bio prevelik, te se probudila tek ujutro, sa zvukom trube koja je značila početak vježbi. Trčanje. Sklekovi. Penjanje uz uže. Borba bez oružja. Borba s oružjem. Simulirana bitka. Učenje o vrstama neprijatelja s kojim će se suočavati. Tu noć je bil umornija nego ikada, ali tu noć ipak nije uspjela zaspati. Nešto ju je zvalo, prizivalo da izađe napolje, da pobjegne na par sati.. I ona je morala poslušati. Izašla je napolje, i rekla čuvarima da ide prošetati, da joj je prevruće unutra, na što su se oni našalili na neprikladan način, ali je nisu zaustavljali. Kada je bila sigurna da je umakla njihovom pogledu, zašla je za nekoliko visokih stabala, i Lien je već čekao. Nije rekao ni riječ. Ugrizao ju je za mišicu, gdje će joj rana biti pokrivena tkaninom, a zatim je ugrizao sebe za zapešće, i iscijedio dobar mlaz krvi njoj u usta. Nije bilo zamršenih rituala i umišljenih inkantacija. Samo krv. Gorka, ljuta krv, krv koja gladuje i želi, koja uzima bez pristanka..

Thefra se počela kočiti od boli koja je sada ispunjavala čitavo njeno postojanje. Bol je kolala njenim venama, kroz njeno srce, i polako je postajala bijes. Mržnja. Glad. Na kraju se ispravila, i zagledala u svoje ruke. Šta sam to, zaboga, učinila?

„Činiš pravu stvar.“, reče Lien, dišući otežano. „Odmah idem do tvog sina. Uzet ću ga i donijeti u jednu kuću u blizini. Ti uzmi ovo.“

Dodao joj je bode čija je oštrica bila prozirna poput stakla. „Ovaj bodež je poseban. Pusti ga nek te vodi. Neće stati dok ne okusi krv svakoga iz te proklete palate.“

Thefra je klimnula. Učinit će ono što je bilo potrebno. Vratila se u palatu, na ponovljene lascivne šale čuvara, ovaj put popraćene zvižducima.

Kasnije te noći, kada je bila sigurna da su svi u njenoj sobi bili usnuli, Thefra je zgrabila bodež, i ustala iz kreveta..

Eoran je i dalje spavao, ošamućen Arendalamom, dok je nad njim bdio Tamarien. Nije htio da prizna Thefri ni Luethi, ali bilo ga je strah. Ghuldra je opasna neman, čak i kad je u pitanju dijete.. Najgore je bilo znati da njegov sin spava u sobi pored, i da se ne brine ni o čemu. Sama pomisao da bi taj san mogao da prekine ugriz krvožednog stvora bila je dovoljna da otjera svu pospanost od njega.

Luetha je također spavala, sigurna da je dala dovoljno Arendalama da dječak ne ustane u neka doba noći.

Mjesec je bio izašao blještav i plav, bez ijednog oblaka da ga zakloni. Tamarien je gledao u nebesku ljepotu prostrtu pred njegovim očima nekoliko trenutaka, što je bilo sasvim dovoljno da jedan dašak vjetra, koji je bio mnogo više nego samo vjetar, odnese dječaka njemu ispred nosa. Prvo je uspaničeno tražio po čitavoj kući, da slučajno nije dječak ustao i počeo da ih vreba, ali kad se uvjerio da to nije slučaj, Tamarien je opet zaključao sva vrata i prozore. Nije mi bilo od neke koristi prvi put, ali ipak..

Lien je stigao na vrijeme. Ulazeći u kućicu na osami, znao je da je Thefra već čekala, sa bodežom obojenim u crvenkastu krv. Miris mu je ispunjavao nosnice, i znao je da je krv potekla od mnogo, mnogo ljudi, hiljadu i više.. Od svih Paladina u Crvenoj Palati! Radost mu je ispunila srce, radost i olakšanje, pošto je Amotyr bio njegov. Bez opasnosti koju su predstavljali Crveni Paladini, on je mogao da se hrani svime što mu je dolazilo pod ruku... Smijao se, smijao od srca kao rijetko kad dotad. A onda mu je smijeh iznenada prekinula blještava munja oštrice umočene u krv hiljadu ljudi. Sada je prošla kroz njegov vrat, odvojivši mu glavu od tijela. Thefra je zgrabila glavu prije nego li je pala na pod i držala je iznad Eoranovih otvorenih usta. Gust mlaz krvi potekao je unutra, i dječak se počeo trzati i kočiti, baš kao i ona ranije tu noć.

Baš u tom trenu, kapetan straže, zajedno sa visokim Inkvizitorom, je stigao, razvalivši vrata male kolibe, i uperivši koplja i mačeve naprijed. Thefra mu je bacila odsječenu glavu i nasmijala se.

„Moj dio dogovora, Kapetane. Ispoštovan. Nijedna žrtva, nijedna pogreška.“

Kapetan joj je salutirao rukom zavijenom u improvizirane zavoje.

„Bez sumnje, gospo. I mi ćemo ispoštovati svoj. Sve dok se vas dvoje budete hranili razbojnicima, ubojicama i ološom, imate službeno slobodu kretanja i rada u Dinithiru. Prekršite li naš dogovor, doći ćemo po vas.“

Dok je Lien išao u Everstad, Thefra je pokušala da ubije sve Paladine, ali kada je podignula oštricu na prvog, shvatila je da je ne može spustiti. Umjesto toga, odjurila je u kapetanov ured, ispričala mu cijelu priču, te ponudila glavu traženog visokog vampira. Kapetan, ražalošćen njenom pričom, naredio je da svi Paladini porežu ruke i krvare po oštrici, kroteći njenu žeđ, pošto je trebala samo da okusti krv svakog Paladina. I tako je sklopljen prvi pakt Paladina sa vampirima u povijesti Crvenih paladina, i značajan je korak, mada su u pitanju bila samo dva vampira.

Thefra se vratila na svoju farmu sa svojim sinom, gdje još uvijek žive, povučeno i osamljenički, ali sretno.. I bez straha.