#žena predsjednik

[cgvijesti]

Slovenija: Po prvi put žena na čelu države

Slovenija: Po prvi put žena na čelu države

Foto: EPA U drugom krugu predsjedničkih izbora u Sloveniji na osnovu 92,65 odsto prebrojanih glasova pobjedu je odnijela nezavisna centristkinja, advokatica i zaštitnica ljudskih prava Nataša Pirc Musar. Ona je osvojila 53,98 odsto glasova birača, dok je njen protivkandidat konzervativac Anže Logar dobio podršku 46,02 odsto glasača. Logar je čestitao protivkandidatkinji, objavivši da je…

[aristotels]

https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/ah-te-zene-nigdje-naci-neku-dovoljno-sposobnu-da-kad-zatreba-zacini-musko-drustvo-koje-se-sprema-uzeti-vlast-1380377

PREMIUM: HRVATSKA | MILANOVIĆEV PROBLEM

Ah, te žene, nigdje naći neku dovoljno sposobnu da, kad zatreba, začini muško društvo koje se sprema uzeti vlast

PIŠE IVICA IVANIŠEVIĆ / 13. travnja 2024. - 08:20

Predsjednik Republike nekidan je svečano objavio na koje osobe računa kao na buduće ministre u svojoj vladi nacionalnog spasa. Nakon što je pobrojao nekoliko imena – a radi se o dvojici visokih časnika Hrvatske vojske, jednom profesoru obrane i zaštite te dvojici gospode koja su, začudo, laici u pitanjima oružanih snaga – skrušeno je dodao: “Jedino što nema nijedne žene, poradit ćemo na tome.”

Ova zadnja opaska me, moram priznati, uznemirila i uplašila, jer kad karijerna danguba prijeti radom, to ne može izaći na dobro. Kakav, uostalom, rad pretpostavlja potraga za kandidatkinjama koje bi mogle obavljati posao ministrice? Biti prvi činovnik ili činovnica nekoga resora u državi lijepo je postignuće, ali ni po čemu iznimno. Na stotine osoba ima potrebne kvalifikacije, radno iskustvo i ambicije da bi se uhvatilo u koštac s tim zadatkom i čestito ga obavilo. Pobogu, ne traži se najveći koncertni pijanist u zapadnoj hemisferi ili direktor CERN-a pa da moramo raspisivati međunarodni natječaj.

Kako će i gdje će to Milanović poraditi? Hoće li naoružan mačetom krenuti na pogibeljnu ekspediciju u samo srce tame, u daleku prašumsku nedođiju u kojoj obitavaju žene, mitološka bića za koja nitko nije siguran da doista postoje, jer se Pantovčakom pronio glas kako su one stvarne kao i jednorozi? Hoće li se živ vratiti s toga putovanja? Puno je nepoznanica, puno razloga za bojazan i strepnju. A zašto će se naš nepokolebljivi junak zlopatiti i riskirati svoj život? Samo zato da bi udovoljio formi, jer su neki pametnjakovići izmislili ravnopravnost spolova, pa se sada svi moramo praviti da su muškarci i žene isti, iako nisu niti će ikada biti.

VLAST OD K...A

Između Milanovićevog “porađivanja” na ženskom pitanju i slavne sentence onoga bijednika koji je svojedobno u Saboru kazao kako je žena za madraca, a ne za mudraca, nema nikakve razlike. U pitanju su samo rustikalne nijanse, pa se fini zagrebački dečec poslužio mekšim riječima od svojega ruralnog istomišljenika. Ali iza te mekoće stoji jednako tvrdo uvjerenje kako su žene drugotne. O njima će Milanović početi razmišljati, i to nevoljko, tek kad ga netko podsjeti kako su se vremena promijenila. Stari dobri srednji vijek pripada, nažalost, prošlosti, došlo je neko novo doba, nakazno i degenerično, u kojemu se moramo odreći naše plemenite tradicije i ljupkih običaja, pa od prilike do prilike na odgovorni položaj postaviti i neku ženu nedostojnu te milosti koja, razumije se, prirodno pripada samo muškarcima. Umjesto da mirno promišlja planove za preporod naše onemoćale zemlje, Milanović sad mora poraditi na izrazito neproduktivnoj potrazi za jednom ili dvije ministarke koje će mu dobro doći samo kad se bude trebao braniti od kritika da je mizogini barbar.

Naravno, Milanović nije nikakva iznimka. On se samo dosljedno pridržava zlatnog standarda koji vrijedi u hrvatskoj politici. Žene se, naime, kod nas dugo i temeljito tretiraju kao neka vrsta Vegete, začina, ali nipošto ne važnog ili, nedajbože, glavnog sastojka za spravljanje ukusnih jela. Ipak, njegov slučaj nešto je groteskniji od prosjeka kad uvažimo činjenicu da se on isturio kao glavni adut koalicije koja o sebi voli misliti da je lijeva i liberalna. No valja ga pohvaliti što je barem iskren. Sada ne bismo trebali imati nikakve dvojbe oko toga da će njegova vlada, ustrojena na tako mizoginim principima, neizbježno biti od kurca.

[zoranphoto]

EU su zamalo odveli u propast, a sada se prave blesavi: Bilo bi idiotski da Merkel glumi kako ni s čim nije imala veze

Zabrinutosti onih koji su Europu vezali uz ruske energente i masivno poslovanje s Moskvom, koji su kreirali i poticali migrantsku invaziju na Europu, koji su sudjelovali u svim američkim propalim bliskoistočnim vojnim avanturama, bombarderskim i invazijskim kampanjama po sjeveru Afrike i na Bliskom istoku nema kraja. Iako su praktički protjerani iz europske politike, na čelu s velikom svećenicom globalizacije Angelom Merkel, njihova zabrinutost za daljnju sudbinu Europe i Europske unije širi se europskim medijima. Svojom kuknjavom sada peru ruke praveći se blesavi, kao da u svemu što se događa nisu sudjelovali. Jedino Angela Merkel nema tu povlasticu jer bi uistinu bilo totalno idiotski da i ona sada kada su vidljivi razmjeri tragedije donedavne europske politike glumi kako ni s čim nije imala veze, pa je prisiljena i dalje braniti svoje postupke proteklih godina i politiku koju je provodila te za nju nevoljko prihvaćati odgovornost. Ona nema izbora, za razliku od daleko većih mudrijaša kao što je bivši francuski predsjednik François Hollande koji šuti kao zaliven, iako, ruku na srce, nije puno ni pridonio europskoj politici – pa ni takvoj potpuno promašenoj jer je nesretnik bio rastrgan između nekoliko žena i obitelji usporedno sa sukreiranjem europske politike.

Bijeg u zavjetrinu

Nekada silni francuski predsjednik Nicolas Sarkozy također se skrio u duboku sjenu pokušavajući izbjeći zatvor za sve što je radio u stankama između sudjelovanja u kreiranju europske politike. Za aktivnije sudjelovanje u njoj nije imao vremena jer je bio zaokupljen prikupljanjem donacija od libijskog diktatora Gaddafija, kojega je potom dao ubiti, što na svoju žalost nije mogao učiniti s dijelovima francuske financijske i poslovne elite koju je također uspio zavrnuti za velik novac. Dugogodišnji kreatori Europske unije, a time posredno i cijele Europe, njezine ekonomije, unutarnje i vanjske politike, bježe danas od vlastitih djela, i dok jedni mudro šute, drugi po medijima izražavaju ganutljivu zabrinutost za budućnost i položaj Europe. I takvi se prave ludi kao da su svi zaboravili da su upravo oni stvarali Europu kakva danas je, sa svim svojim problemima, uspjesima, ali i strateškim promašajima. Cijela jedna generacija europskih političara koja je, vođena deluzijama, dovela Europu u probleme sada iz hladovine mirovine, s tobožnje objektivne distance, kao dobronamjerno ukazuje na opasnu situaciju u kojoj su se našle Europa i Europska unija i uporno alarmiraju da je smjer u kojem Europa ide pogrešan. S njima ili bez njih, ona ide onamo kamo su je oni odveli, a nova generacija europskih političara koja predvodi Europsku uniju nije sposobna ništa učiniti jer ju je izabrala ista ta umirovljena elita koja je Europu dovela u položaj u kojem se nalazi i postavila je na pozicije vlasti na svoju sliku i priliku. Za svoje nasljednike odabrali su iste kakvi su bili i oni. Dok francuski predsjednik Emmanuel Macron panično traži nekakvu stratešku autonomiju ni od koga drugog nego od Europi najbližeg saveznika SAD-a, što u ovim trenucima izgleda kao potpuna ludost, dugogodišnji ministar vanjskih poslova Njemačke i vicekancelar Joschka Fischer panično postavlja pitanje hoće li Europa biti najveći gubitnik svega što se događa i ponavlja nejasnu i potpuno nedefiniranu priču o stvaranju globalne Europske unije.

Potpuna ludost

Joschka Fischer u autorskom članku od 18. svibnja za Project Syndicate pod naslovom “Hoće li Europa biti najveći svjetski gubitnik”, raspreda dilemu o prepuštanju Europe odnosno Europske unije utjecaju SAD-a i Velike Britanije, prepuštanju olujama sukoba globalnih sila i vjetrova rata i mogućnosti da Europa u teškim vremenima postane globalni subjekt i uzdigne se na razinu globalne moći. Zagovara, dakako, ovu drugu opciju, iako ne iznosi ni jedan jedini element na kojem bi se takav položaj gradio. Posredno i on, kao i Macron, nevolje Europske unije pokušava pripisati američkoj politici i nedostatku sada već glasovite “europske strateške autonomije”.     Joschka Fischer u svome istupu kazuje: “Ruski rat protiv Ukrajine, kinesko-američko rivalstvo i uspon novih srednje jakih sila potiču duboku reorganizaciju međunarodnoga poretka koja će Europu ostaviti u izrazito nepovoljnom položaju. Kako bi napredovala u svijetu u kojem dominiraju velike države s rastućim vojnim proračunima, Europa nema izbora nego postati prava sila.” Fischer obrazlaže: “Razdoblje globalne stabilnosti nakon 1945. godine je završilo i nestalo. Od bipolarnog svijeta hladnog rata do unipolarnog svijeta kojim dominira Amerika, a koji ga je zamijenio, dugo smo uživali osjećaj strateškog reda, pa iako je bilo mnogo manjih ratova, pa čak i nekih većih, od Koreje i Vijetnama do Bliskog istoka i Afganistana, međunarodni je sustav općenito i u cjelini ostao stabilan i netaknut.” No od početka novog tisućljeća ta je stabilnost sve više ustupala mjesto obnovljenom rivalstvu između velikih sila, među kojima su vodeće SAD i Kina. Uz to, odavno je postalo jasno da će rasti politički i strateški utjecaj Indije, Brazila, Indonezije, Južne Afrike, Saudijske Arabije, Irana i drugih gospodarstava u usponu, kao i njihova uloga u globalnom sustavu.

Mazanje očiju

U kontekstu sve dubljeg sukoba između Kine i SAD-a ove sile u usponu imat će mnogo prilika suprotstaviti se jednoj od dvije supersile 21. stoljeća. Doista, za njih je mnogo prilika koje su previše primamljive da bi se propustile – analizira Fischer. Bivši njemački vicekancelar potom se osvrće na trenutni najveći problem Europe – rusku agresiju na Ukrajinu pa navodi: “U međuvremenu su u Rusiji političke elite obuzete fantazijama o obnovi teritorijalnog dosega i geopolitičke težine SSSR-a i Ruskog Carstva prije njega. Pod predsjednikom Vladimirom Putinom ruska je politika u sve većoj mjeri bila usmjerena na preokret postavki stvorenih neposredno nakon hladnoratovske ere. Nasuprot tomu, Zapad, što znači SAD i Europska unija, nakon njezina proširenja od 2004. nastavio se pridržavati uspostavljenog posthladnoratovskog rješenja u Europi. U tu svrhu je Zapad ostao predan obrani osnovnih vrijednosti kao što su pravo država na samoodređenje i nepovredivost međunarodno priznatih granica.” U nastavku opisa razvoja geopolitičkog ustroja Europe Fischer kaže: “Ove različite vrijednosti i obveze učinile su sukob oko bivših republika Sovjetskog Saveza gotovo neizbježnim, kao što smo vidjeli u Gruziji 2008. U Ukrajini je prvi udarac od Rusije došao kada je Rusija anektirala Krim 2014., ali prijelomna točka nastupila je u veljači prošle godine, kada je Kremlj pokrenuo sveobuhvatnu invaziju na Ukrajinu i stavio točku na eru mira u Europi. Kontinent se opet dijeli na dva tabora. Putinov pokušaj da silom prekroji povijest nije samo tragedija za ukrajinski narod i izazov europskoj sigurnosti. To je i udarac cijelom međunarodnom sustavu nacionalnih država. Uostalom, mnoge od srednjih i novih globalnih sila odbile su nedvosmisleno stati na stranu Ukrajine, a neke su, slijedeći primjer Kine, izričito stale na stranu Rusije ili ostale ‘neutralne’ u interesu stjecanja neke taktičke prednosti. Implikacija toga je da su te države spremne previdjeti flagrantno kršenje temeljnih načela koje podupiru globalnu stabilnost.”

Zakašnjela reakcija

U nastavku medijskog istupa bivši njemački ministar vanjskih poslova i jedan od kreatora europske politike gotovo cijelo jedno desetljeće obuhvaća problem sučeljavanja u Aziji s Kinom i izravne povezanosti s položajem Europe. To očito, dok je bio u punoj snazi vlasti i djelovanja, nije vidio niti je želio vidjeti, a sada alarmira europsku javnost koja ne može tek tako izbrisati ono čime je Joschka Fischer obilježio sadašnjost Europe, uključujući i sudjelovanje Njemačke u dvojbenim vojnim intervencijama SAD-a i saveznika diljem svijeta. Upravo je on, da se ne zaboravi, bio taj koji je zagovarao sudjelovanje Njemačke u vojnim kampanjama i provodio ih u djelo. Joschka Fischer, povezujući stanje u Europi sa sučeljavanjem s Kinom, navodi: “Ali daleko veća opasnost za međunarodni sustav ne proizlazi iz rata u Ukrajini, jer je Rusija preslaba da bi predstavljala istinsku globalnu prijetnju, nego iz pogoršanja američko-kineskih odnosa. Istina, bez obzira na ratobornu retoriku Kine vezanu uz Tajvan i njezine agresivne pomorske vježbe u vodama oko otoka, dosadašnji sukob je manje vojni nego ekonomski, tehnološki i politički. Ali to je slaba utjeha jer je riječ o sve intenzivnijem sukobu nulte sume.” Joschka Fischer je nakon desetljeća sudjelovanja u aktivnoj politici očito iznenada uspio zaključiti ono što prije nije mogao shvatiti da bi se moglo dogoditi pa zaključuje: “Neki od najvećih gubitnika u ovom sukobu vjerojatno će biti Japan i Europa. Kineske tvrtke izgradile su goleme proizvodne kapacitete u automobilskoj industriji – posebice na području proizvodnje električnih vozila – i sada su spremne nadmašiti europske i japanske proizvođače automobila koji su dugo bili globalno dominantni. Da stvar bude gora, odgovor Amerike na kinesku konkurenciju je provođenje industrijske politike koja će ići na štetu europskih i japanskih proizvođača. Nedavni američki zakoni, kao što je Zakon o smanjenju inflacije, primjerice, daju velike subvencije za automobile proizvedene u SAD-u. Iz perspektive SAD-a takve politike ubijaju dvije muhe jednim udarcem – štite domaće velike proizvođače i daju im poticaje za nastavak razvoja električnih vozila.”

Sve se znalo

Prema Fischeru, “konačni ishod bit će temeljita reorganizacija globalne autoindustrije, pri čemu će Japan i Europa, prije svega Njemačka, izgubiti konkurentnost i tržišni udio. I da ne zaboravimo, ovaj veliki gospodarski preokret predstavlja tek početak mnogo većeg globalnog sukoba i strateškog preuređenja.” I što sada reći? Proizlazi da je njemački ministar vanjskih poslova – koji je to bio gotovo cijelo desetljeće za kancelara Gerharda Schrödera, a poslije je u uzastopnim mandatima kancelarke Angele Merkel obnašao razne državne i političke funkcije – po svemu što govori bio potpuno neinformiran dok je bio na tim funkcijama jer ovo što se događa nije mogao predvidjeti iako su mu se na stol barem dok je bio ministar vanjskih poslova i vicekancelar svakodnevno slijevale provjerene i potpuno točne obavještajne informacije. Ne, jednostavno nije mogao biti toliko nesposoban da nije mogao predvidjeti kako će završiti politika koju sukreira. On je jednostavno, kao i ostatak njemačke i europske elite, bio vođen pohlepom onih za koje je radio, njemačkog financijskog i industrijskog kompleksa, koji je u Rusiji pronašao jeftin izvor energenata, a na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi jeftin izvor radne snage. Trebalo je očito samo te dvije stvari uvezati u njemački gospodarski sustav pa dok ide – ide, a sada očito više ne ide pa je Joschka Fischer kao reprezentativni uzorak njemačke i europske elite sada iznenađen i uvrijeđen. U zaključku nakon jadikovki kojima pokušava oprati ruke od onoga u čemu je sam sudjelovao navodi: “Ne samo da Europa mora uložiti velike napore kako bi očuvala svoj ekonomski model tijekom ove reorganizacije globalnog gospodarstva nego također mora upravljati visokim troškovima energije, rastućim jazom digitalne tehnologije u odnosu na dvije supersile i hitnom potrebom za povećavanjem izdataka za obranu kako bi se suprotstavila novoj prijetnji iz Rusije. Svi ovi prioriteti postat će još hitniji kako se približavaju sljedeći američki predsjednički izbori s obzirom na očitu mogućnost da bi se Donald Trump mogao vratiti u Bijelu kuću. Europa se stoga nalazi u posebno nepovoljnom položaju. Nalazi se u sve opasnijoj regiji, ali i dalje ostaje konfederacija suverenih nacionalnih država koje nikada nisu skupile volju za istinskom integracijom, čak ni nakon dva svjetska rata i više desetljeća hladnog rata.”

***

Ficher i Macron kasne u političkoj fazi: Strateška autonomija od Amerike nije moguća

U svijetu kojim dominiraju velike države s rastućim vojnim proračunima Europa još nije prava sila – kaže Joschka Fischer te na kraju upozorava da “svijet neće čekati da Europa odraste, ona se odmah mora suočiti sa započetim globalnim preuređivanjem poretka”. Dakako, riječ je o floskulama i konstatacijama za koje se nije potrudio dati nikakve konkretne mjere koje treba poduzeti. Učinio je to na isti način na koji se francuski predsjednik Emmanuel Macron poziva na stratešku autonomiju od SAD-a. Velike, ali isprazne riječi bez konkretnog sadržaja i u sadašnjoj situaciji na granici čiste deluzije. Implicite pozivom na “odrastanje Europe”, što će reći njezinu emancipaciju od roditelja, a to bi valjda bio SAD, i njezino pretvaranje u globalnu silu Joschka Fischer zagovara isto što Emmanuel Macron koji stvari samo naziva drugačije, strateškom autonomijom. No obojica, i Macron i Fischer, jednostavno kasne u fazi.

Mnogima se obilo o glavu popuštanje ruskom imperijalizmu: Borba za nekakvu autonomiju Europe bila je promašena

Nekakva strateška autonomija EU-a ili “globalne Europske unije” ostaje i dalje bez ikakvoga konkretnoga i racionalnog sadržaja. Treba ponoviti: jedini istinski konkretni iskaz takve uvjetno rečeno autonomne politike Europske unije u prethodnim godinama bio je blagonakloni, ako ne i zaštitnički odnos europskih sila i vodećih država Europske unije, Francuske i Njemačke, prema ruskom imperijalizmu, vezivanje Europe uz ruske izvore energenata i omogućavanje Kremlju da gotovo cijelo desetljeće drži u rukama Krim i druge okupirane dijelove ukrajinskog teritorija. A sve to što je u sklopu nekakve europske autonomne strateške misli činila europska vodeća politika bilo je u potpunoj suprotnosti s američkom politikom, a kako je svojim djelima dokazao Putin, isključivo u korist Rusije. Taj i takav iskaz europske autonomije koji je debelo naštetio i Europi i Ukrajini puknuo je kao mjehurić od sapunice nakon ruske invazije na Ukrajinu. Nikakva značajna strateška autonomija s obzirom na geopolitičke pozicije Europe u ovom trenutku nije moguća, potpuno je neracionalna i u svojoj biti apsurdna. Naime, bez podrške i bliskog savezništva sa SAD-om ne bi ni bilo Europske unije, a kamoli ideje strateške autonomije koja je u ovom povijesnom trenutku s druge strane realnosti. Ne znači da je strateška neovisnost Europe u vanjskoj politici nešto loše, ona bi bila poželjna, no jednostavno se ne uklapa u postojeći geopolitički mirovni poredak Europe. No unatoč svemu, Europa je bogata i sposobna, i ako uspije odbaciti nabrijane političare pune osobnih ambicija, oholosti i krivih predodžbi o vlastitoj veličini i veličini svojih država i okrenuti se političkim osobnostima koje stoje čvrsto na zemlji, kakvi su nekada bili prvi njemački poslijeratni kancelar, veliki Konrad Adenauer i francuski državnik Charles de Gaulle, tada ima šanse postati uistinu sila od globalnog utjecaja. Dnevno.hr Read the full article

[mentalnahigijena]

SVJEDOČANSTVO I OPOMENA: Posmrtni ostaci braće Garčevića koje su četnici ubili i bacili u jamu Dolovi 1943. kod Berana sahranjeni su na današnji dan prije 80 godina Jeziva noć donijela decenije muke i tuge -Misterija je riješena 57 godine, sedam mjeseci i sedam dana poslije ubistva, a kosti osam stradalih Garčevića izvađene su iz jame, dok je deveti, Sado, uhvaćen na Grocu, ubijen i bačen u Budimsku rijeku i njegovi posmrtni ostaci nikad nijesu pronađeni.

-Te kobne februarske noći, uz vrisak pospane i prestravljene djece, zapomaganje žena, zveket tuđinskog oružja i udarce kundaka, poveli su ih vezane u obližnje hrastove šume, zvjerski poubijali i poklali, a zatim njihove leševe bacili u ozloglašenu bezdanicu (kako se tada mislilo) Dolovi, iznad sela Tmušića. Iste večeri, upravo u sumrak, jedna grupa poličkih četnika presrela je i devetog Garčevića, uglednog Sada

Noć u koju su 23. februara 1943. krenula devetorica Garčevića sa Police trajala je 23 godine, sedam mjeseci i sedam dana. Sve do 4. oktobra prije pedeset pet godina. Prvo svjetlo koje su njihove kosti ,,ugledale“ na dnu 70 metara duboke jame Dolovi bile su baterijske lampe Halila Delića, Husnije Žarića i Nasa Ramusovića, alpinista ivangradske Gorske službe spasavanja.

Tim riječima nas je Adem – Ado Softić, hroničar Berana i predsjednik Udruženja građana ,,Beranda“, uveo u priču o četničkom zločinu koji je dugo bio misteriozan, a njegov otac Safet, tadašnji predsjednik Planinarsko-smučarskog društva „Vojo Maslovarić“ i upravnik ivangradskog Doma kulture bio je organizator i rukovodilac akcije vađenja kostiju iz jame članova porodice Garčević. Adem nam je za ovu priliku ustupio dio bogate očeve arhive o tom poduhvatu – fotografije, bilješke i zapisnike sa sjednice Skupštine društva, spiskove ljudi i opreme, račune, novinske tekstove i primjerak „Slobode“ adresiran na njegovo ime. I – uredno zavedenu i ovjerenu molbu za pomoć milicionera Asima Garčevića, pisanu u ime porodice, u Ivangradu, 27. septembra 1966. da se organizuje grupa planinara i ispita do tada neosvojivu i užasno nepristupačnu pećinu

Misteriozni zločin Istorija ove misterioznosti veoma je potresna, napisao je Radenko Smolović, urednik ,,Slobode“ 16. oktobra 1966. u tekstu pod naslovom ,,Planinari rasvijetlili veliku tajnu – pronađene žrtve misterioznog zločina“.

- Bilo je to, kako su hroničari zabilježili, 23. februara 1943. godine. Četnici su oko pola noći upali u kuću Garčevića na Goraždu. Po unaprijed pripremljenom planu trebalo je da pohvataju sve odrasle muškarce iz ovog bratstva i da ih kao muslimane i simpatizere Narodnooslobodilačkog pokreta likvidiraju. Među tih sedam porodica, i to na prevaru, gazeći stara kumstva i prijateljstva, našli su ih osam: Halita (1906), Deša (1900), Nura (1908), Hajra (1914), Osmana (1915), Galjana (1920) i Jusa (1985) sa sinom Rustemom (1922).

- Te kobne februarske noći, uz vrisak pospane i prestravljene djece, zapomaganje žena, zveket tuđinskog oružja i udarce kundaka, poveli su ih vezane u obližnje hrastove šume, zvjerski poubijali i poklali, a zatim njihove leševe bacili u ozloglašenu bezdanicu (kako se tada mislilo) Dolovi iznad sela Tmušića. Iste večeri, upravo u sumrak, jedna grupa poličkih četnika presrela je i devetog Garčevića, uglednog Sada (1906), uhvatili ga u Grocu, na povratku iz grada, ubila i bacila u Budimsku rijeku ili Lim – napisao je Smolović.

Sado Garčević

O ubistvu braće Garčević, iz sela Polica kod Berana, prvi je pisao poznati sandžački intelektualac, profesor Zumber Muratović u knjizi „Sandžački gazija Osman Rastoder“, izdatoj u Sarajevu 2002. godine. Taj slučaj zainteresovao je i dr Haruna Crnovršanina pa je, raspitujući se o živim potomcima braće Garčević, u Novom Pazaru pronašao Šeća Garčevića, sina ubijenog Halita.

U tekstu ,,Zločin crnogorskih četnika iz Berana – Ubistvo 9 braće Garčevića“, objavljenom 22. septembra 2020. na portalu sanapress.info, dr Crnovršanin navodi da se za pojedinosti njihove likvidacije, kao i za tačno mjesto gdje su ubijeni, nije znalo 23 godine. Jedan od sinova ubijenih Garčevića bio je uporan da sazna gdje su mu ubijeni otac i najbliži rođaci. Bio je to Vejso, sin ubijenog pa u jamu bačenog Nura. On se 1966. godine, sa grupom prijatelja planinara, uputio u pravoslavno selo Zagrađe iznad Police. Tamo su sreli staru čobanicu kojoj su se predstavili kao planinari iz Beograda i poslije dužeg razgovora ona im je otkrila tajnu gdje je ubijeno i bačeno devet Garčevića sa Police.

Planinar Gorske službe, Jama Dolovi (4. 10. 1966.)

- Pokazala im je skrivenu, i u šiblje zaraslu jamu Dolovi, duboku 73 metra. Vejso je odmah otišao u policijsku stanicu u Berane i ispričao što je saznao od starice iz sela Zagrađe – zapisao je dr Crnovršanin.

Planinari u akciji Masakr nad Garčevićima bio je dodatno teži zbog vela misterije koji ga je pratio, a posebno što se nije znalo đe su im posmrtni ostaci. Zbog toga je, u ime porodice, Asim 27. septembra 1966. uputio pismenu molbu Planinarsko-smučarskom društvu ,,Vojo Maslovarić“.

- Nakon pregleda pećine od mog burazera prije nekoliko dana, kojom prilikom je utvrdio da se u pećinu može spustiti pomoću sredstava za ispitivanje vertikalnih pećina, odlučili smo da istu pregledamo i po mogućnosti povadimo kosti. Pošto nemamo nikakvih sprava, niti bilo kakvih sredstava, to se obraćamo naslovu sa molbom da nam izađe u susret i organizuje jednu grupu planinara obučenih za ovakve poslove i odredi dan kada bismo pošli i ispitali pećinu – navedeno je u dopisu Asima Garčevića.

Dopis planinarskom društvu, 27. septembar 1966.

Onda je predsjednik Društva Safet Softić prenio molbu na sjednici Skupštine te organizacije i jednoglasno je odlučeno da se pošalje ekipa najsposobnijih alpinista, da se porodici Garčević izađe u susret. Od više prijavljenih, odabrano je devet dobrovoljaca i 4. oktobra u 7.30 izašli su na teren. Do ulaza u jamu Dolovi, zaklonjenog hrastovim granama i zaraslog u mahovinu, trebalo im je puna tri sata.

- Iako opremljeni alpinističkim rekvizitima, među kojima i malim radio-stanicama, planinari su se u utorak, 4. oktobra, sa dosta sumnji uputili u pravcu jame o kojoj su znali samo najstrašnije. Čak su se prenosile priče da je toliko halapljiva da se u njen bezdan mora sunovratiti sve što joj se približi, prosto guta! Prvi se osmjelio i počeo spuštati Halil Delić. Kada je došao na 30 metara dubine njemu se, po rasporedu, pridružio Husnija Žarić, nakon čega su nastavili zajednički još 30 metara. Kratak predah na izvjesnom i jedinom osloncu, a onda još 10 metara, odnosno ukupno 70. Na određeni poziv spremio se i Nasuf Ramusović. On je ponio torbake, cepine i ostalu opremu. Dio kostura našli su na dnu jame, čiji je prečnik oko sedam metara. Bilo je kostiju i sa strane, po stijenama, što govori da su se leševi zadržavali prilikom bacanja, a jedan dio njih je i iskopan. Sa sakupljenim kostima trojica planinara dosta teško su se izvukli, jer je jama veoma nepristupačna, potpuno se vertikalno pruža – svjedoči ,,Sloboda“ iz oktobra 1966. godine.

Naslovnica Slobode, 16. oktobar 1966.

Spuštanje, sakupljanje ostataka i izvlačenje trajalo je punih pet časova. Radenko Smolović je zapisao da je posao bio veoma naporan, naročito u fazi izvlačenja, a ometala ga je i kiša pa nijesu mogli koristiti radio-stanice.

Zajednička grobnica - Dok su pomenuta trojica (alpinista, prim.aut) obavljala ove poslove, na njihovom obezbjeđenju, koje nije bilo nimalo lako, nalazili su se: Milutin Nedić, Safet Delić, Velimir Vujović, Safet Softić, Asim i Vejso Garčević – naveo je Smolović u tekstu u ,,Slobodi“, navodeći da se jama nalazi u hrastovoj šumi, pri vrhu brda... Među onima koji su bili u ekipi koja se spustila u jamu bilo je još ljudi čija imena nijesu navedena u tom tekstu, a neki od spasilaca su živi.

Spisak planinara-spasilaca

Izvještaj u ,,Slobodi“ ilustrovan je fotografijama koje je svojim ,,altiksom“ napravio Safet Softić. A, pet i po decenija kasnije, Safetov sin Adem napisao je tekst ,,Gledajući dolje niz Dolove“ , čiji naslov asocira na čuveni Lalićev roman, ali i na jezivu sliku pogleda dok se izmučena tijela stropošavaju niz mračnu jamu Dolovi na Polici.

Posmrtni ostaci osam Garčevića sahranjeni su, u prisustvu nekoliko hiljada Ivangrađana, stanovnika Police, Petnjice i ostalih okolnih mjesta na današnji dan prije 55 godina. U istom sanduku i istoj grobnici, na samom ulazu u Jasikovačko groblje, njihova je prva vječna kuća do kapije sa desne, istočne strane.

Obavještenje o sahrani na Jasikovcu

A, odmah preko puta nje, sa lijeve, zapadne strane, prva do kapije je grobnica Alja Ramusovića, jednog od planinara koji su vadili njihove kosti iz jame. Biva, tako, da oni zajedno, sa dvije strane kapije groblja, dočekuju žive i mrtve, pa još svjedoče i opominju na vremena kad je čovjek čovjeku, komšija komšiji, pa i kum kumu bio vuk...

Sahrana devet Garčevića (9. 10. 1966.)

[prijedor24]

HUMANITARNA AKCIJA UMJESTO NABAVKE STRANAČKOG PROMO MATERIJALA

Članice Aktiva žena Narodne partije Srpske /NPS/ Prijedor posjetile su danas jedno lice u stanju socijalne potrebe kojem su darovale materijal za rekonstrukciju kupatila, rekla je predsjednik Aktiva i kandidat NPS-a za Narodnu skupštinu Republike Srpske iz Izborne jedinice jedan Maja Bjeljac. Bjeljac je navela da su umjesto nabavke stranačkog promo-materijala nabavile materijal za rekonstrukciju…

[hipigram]

Uma

Ja, kao vojnik u kasarni Mika Mitrović u Šapcu, pozvan sam na portirnicu, kažu hitno, imam neki telegram. Ostalo mi je još dvadesetak dana do odsluženja, već razmišljam o tome gdje ću raditi, kad ću kupiti auto, ženiti se. Ne znam šta bi to hitno moglo biti, ne očekujem ništa nepovoljno. Čitam telegram, poslala ga moja komšinica iz Samačke, Uma Mehić, medicinska sestra, koja nam je ponekada dolazila, bila nam je prijatelj i ništa više. Na kratkoj poruci piše: Umro je babo, trebaš doći kući! Čitam tu rečenicu, mislim radi se o triku koji većina vojnika koristi kad želi da kupi civilno odijelo i da se dostojno obuče kad bude konačno napuštao kasarnu, da izgleda kao čovjek, jer ono odijelo u kom je došao prije nepunu godinu, ne može mu ni naviriti, bitno smo popravili težinu.

Sređujem papire, napola vjerujući da se radi o takvom triku, mada znam da je moj otac Zihnija, koga su većina stanovnika Bjelavića od milošte zvali Babo, teško disao od hronične astme, on je govorio i pridjev srčane. Govorio mi je prvi puta kao otac sa sinom, kao prijatelji: Vidjećeš ti, samo će ti javiti umro je babo i onda ćeš saznati kako je biti glava kuće i porodice. Tada sam mu rekao: - Pa, dobro, babo, zašto mi to sada govoriš, eto pred tobom je i penzija, a kad i ja izađem pomoći ću vam, biće nam svima lakše. Kratko mi je odgovorio: - Ono jest, biće vam lakše, ali, eto, vidjećeš...

Nisam tada razmišljao kao u ovom trenutku ukrcavši se u autobus za Sarajevo, a odozgo ću lakše, nije Kakanj daleko. Prolazivši pored Separacije uglja u Čatićima iz autobusa sam vidio novu zelenu smrtovnicu na portirnici i odmah shvatio da je Umin telegram bio stvaran, znači zaista je umro. I ruši se moj svijet, naglo teret pada na leđa, onaj koji do tada nikada nisam osjetio u životu.

Danas se skupismo u planinskom odmaralištu Ponijeri iznad Kaknja, pozvala nas je Uma, ta ista koja je napisala i poslala telegram. Danas je Beograđanka, odavno, još iz osamdesetih godina prošlog vijeka kad je otišla iz Kaknja. Mnogo podataka znam o njoj, vječiti vagabund u duši, sportista iz korijena, Robinzon Kruso u liku lijepe žene i djevojke. Mnogo tih osobina ostalo joj je i danas, a nemirni duh je nešto malo blaži, ili mi se čini. Znam da sam dužan da nešto o njoj napišem, malo je takvih žena koje sam upoznao kroz svoj život i ovakav i onakav, kako kada. Snimam i bilježim razgovor koji ću kasnije ugraditi u priču, ubijeđen sam da će vam se dopasti. Postavljam pitanja a ona mirno odgovara, sa smiješkom kao i uvijek.

- Kojim povodom smo se sastali danas ovdje?

- Prije nepuni mjesec dana dobila sam unukicu Ninu od sina Gorana, imam inače dva sina, Gorana 84. godište i Slobodana 86. Kakanjka sam, rođena na Vardi ...

Malo ulijećem u njeno izlaganje, podsjećam je na to da je radila kao zdravstveni radnik, vozila auto kao vrlo mlada, fiću legendarnog, bila izvanredan strijelac, prvak partizanskih igara BiH..

- 1974. godine sam završila srednju medicinsku školu, prva Muslimanka iz Kaknja koja je to uspjela, onda sam upisala Višu socijalnu školu, završila i nju 80. godine, a u međuvremenu sam dobila stan od neke Ismete koja je odselila u Kakanj. Obzirom da sam ja radila u ambulanti u Bjelavićima, bilo mi je to idealno rješenje, samo se spustim sprat niže na posao. U Bjelavićima sam živjela pet šest godina. Dok sam živjela u Zenici počela sam se, onako amaterski baviti streljaštvom i kada sam se vratila u Kakanj uključila sam se u Streljački klub „Slaviša Vajner Čiča“, čiji je predsjednik u to vrijeme bio Ibrahim Kubura Ibro. Malo se žena bavilo tim sportom, takmičila sam se u muškoj ekipi i postizala u to vrijeme vrhunske rezultate. U Mrkonjićgradu, na Balkani, osvojila sam prvo mjesto u gađanju iz vojničke puške i tako postala prvakinja BiH i trebala sam ići na takmičenje na državnom jugoslovenskom nivou, u Skoplje. Inače sam i sudinica i trenerica u streljaštvu, završila sam petnaestodnevni seminar na Tjentištu, koji su mi finansirali moji iz Kaknja.

- Kad i kako se odlučila da ode iz Kaknja?

- Bila sam 1980. godine sa sestrom i majkom u Makarskoj na moru, upoznala mog muža koji je bio iz Srbije. Moji roditelji, a posebno otac koji nije ni vidio mog muža, bili su izričito protiv te veze, zbog vjerskih i nacionalnih predrasuda. Ja sam do petnaeste godine života redovno pohađala vjersku nastavu u džamiji, a poslije, tokom školovanja u Sarajevu sam proširila vidike, bez obzira što sam i do tada živila u multikulturalnoj sredini. Kada sam sa 24 godine upoznala mog budućeg muža, zabavljali smo se, ja u Kaknju nisam pronašla osobu sa kojom bih mogla ostvariti zajednički život prema mojim shvatanjima i interesovanjima.

- Moglo bi se reći da si ti osoba dosta nemirnog duha, ne ograničavaš se na mali prostor lokalne zajednice, prateći te preko virtuelnih medija, vidim da puno putuješ, baviš se različitim vidovima humanitarnog rada, širokom lepezom interesovanja.

- Mislim da je svačiji život jako bogat, ja kad bih o svim segmentima mog života pričala, on bi bio jako bogat, pretpostavljam kao i mnogih drugih (moja opaska, čisto sumnjam) ali već 1982. godine odlazim sa mojim budućim mužem u Afriku, gdje je on radio kao dopisnik Tanjuga, slijedeće godine, 83-će odlazim kao supruga i 84-te godine, u vrijeme Olimpijade u Sarajevu kad je moj brat Peco bio kod mene u posjeti, dobijam prvog sina, Gorana. Ni tamo ja nisam strankinja, aktivirala sam se sa ženama, ne samo diplomatskog kora tih strankinja, nego prosto živim i sa tim domicilnim stanovništvom koje je uglavnom bilo muslimansko. Velike su razlike između muslimana u Bosni i Hercegovini i tamo, kasnije se i radikalizuje još više. Od mojih prijateljica sam počela dobivati haljine na poklone, tamo žene nemaju prava ni na djecu ni na kakvo nasljedstvo u slučaju razvoda brakova, samo haljine i taj nakit koje dobivaju i ništa više, a moguće je da zbog toga i brakovi opstaju puno duže i više nego u ostalom dijelu svijeta. Te haljine su unikatne i često pravim izložbe gdje ih pokazujem zainteresovanim ljubiteljkama modnih stilova. Od tih 35 godina ja sam napravila neku kolekciju haljina koje sam dobivala na poklon i što su mi djeca sa putovanja donosila.

- Izložbe su ti jako dobro posjećene, kao što vidim u medijima.

- Prošle godine sam imala dvije izložbe, jedna je bila u maju, na Vračaru, a druga je bila u Domu vazduhoplovstva u Zemunu. Bile su dobro popraćene i medijski, štampa i televizije su sudjelovale u tome, dolazile su na izložbe a i kući i snimali te haljine.

- Putuješ puno i kao članica Ferijalnog saveza i tome slično?

- S obzirom da sam ja bila članica Radnih akcija u Jugoslaviji tog vremena, mi imamo tamo udruženja koja se susreću, uglavnom iz svih republika bivše nam Jugoslavije. To su samo druženja, poneka samo akcija lokalnog značaja, uglavnom se sve svodi na sjećanja, druženja uz muziku i ples. Kakanjske brigade su bile u Loznici, tamo sam bila, Karakaj, radna akcija Podrinja. Imala sam 11 godina aktivnog radnog staža u Domu zdravlja Kakanj, poslije sam radila u Beogradu, kada nisam bila u inostranstvu.

- Iz ove naše sumorne svakodnevnice, nama je teško zamislivo da ima neka Bosanka, muslimanka koja normalno živi i radi u Beogradu, kako to tebi izgleda da nam malo približiš. Pišeš mnogo i javno, prilično hrabro što mnoge ne bi smjele i ovdje, a kamoli tamo.

- Pa ne znam (uz vedri smiješak) bila sam takva od malih nogu, sa desetak godina života sam razbila glavu mom bratu što je uzeo moje parče mesa, sa sinije na kojoj sam ja postavila ručak, a roditelji nisu bili kod kuće. Takve su te osobe koje se rađaju sa nekim unutrašnjim buntom protiv nepravde. Ljudi treba da su senzibilisani, da imaju osjećaj za pravdu prilikom podjele nečega. Bila sam petnaestak godina aktivistkinja u raznim nevladinim organizacijama žena, najduže sam bila kao koordinator u „Ženama u crnom“ i zadužena za kulturu. Kao jedinka možeš nešto malo napraviti, ali mnogo lakše je to u grupi, efikasnije. Sama ta stajanja na Trgu Republike, podržavanje drugih zemalja koje su nepravedno napadnute, podržavanje kosovskih žena i Kosova, bosanskih žena Srebrenice, verbalno a i fizički smo doživljavale agresiju neistomišljenika.

- Danas nisi radno aktivna, ali veoma si aktivna, kako smo mi ranije govorili, u oblasti društveno-političkog rada. Dakle taj tvoj nemirni duh nije se ni malo stišao. Sinovi te puno podržavaju, koliko vidim, teško bi bilo živjeti na način kojim živiš ti, sa penzijom, bez podrške.

- Da, razumijevanja imam, ali nisam u stanju potrebe, ne moraju mi moja djeca pomagati s obzirom da sam na drugi način regulisala moju budućnost, moju starost.

- Kako, ne mogu baš do kraja da razumijem?

- Verbalna i finansijska pomoć mojih sinova mi je važna, kupe mi neki vaučer da me časte nekim putovanjem za Bajram ili za rođendan, ali ja od njih ne očekujem veću podršku, stvarno mi nije potrebna. Ovo je sad neki moj intimni dio. Prošle godine sam u septembru bila u Igalu, poslije toga sam išla na Baltik, baltičke zemlje i Rusiju, onda sam otišla na Kipar, poslije u Palestinu, pa onda u Abu Dabi. To mi je bio poklon od jednog sina, a to što sam išla u Njemačku, kartu mi je kupio drugi sin. Sad moj odlazak za banju, 25.07., Sokobanju...

- Kako?

- Ovladala sam nekako sa tim elektronskim načinom komuniciranja, pronalazim te last force ture, a drugo, tamo putujem preko niskobudžetnih kompanija, gdje recimo, ako karta za Izrael iz Beograda košta 350 evra, ja je nabavim iz Temišvara za 108 evra. Spavam u hostelima po cijeni od 15-20 evra i to mi je velika ušteda. Kada bi bilo preko agencija, to bi bilo 700-800 evra i ne bi vidjela to što imam, vjerovatno, i to znanje jezika, francuskog najviše, a i engleskog nešto manje. Važna je i sigurnost pored znanja jezika, da moja djeca uvijek znaju gdje ću biti, u kom gradu, ako mi pomoć ustreba pružaju mi logističku podršku kako pronaći najjeftiniji aranžman. Na putovanjima sam sama uglavnom, uprtim ranac i idem dalje, teško je naći nekoga za stalna putovanja, ili rade, imaju obaveze ili su u penziji a prosječne penzije u Beogradu su oko 200 evra za više od 50% njih, u tu grupu spadam i ja, na osnovu staža koji sam uplaćivala. Nemam pri tome društvo, ali ja se uvijek lako snalazim, bilo da sam u hostelima, u putovanjima i tako, uvijek imam društvo kad ga želim imati.

- Ja mislim da tvoj život zaslužuje snimanje jednog dobrog dokumentarnog filma i da imam mogućnosti ja bih ga volio snimiti, razmišljam o tome. U životu ne poznajem ni jednu takvu ženu kojoj je to uspjelo kao tebi. To je prije svega rezultat tvog opredjeljenja, volje i mogućnosti. Neka od tih putovanja, za mene bar, bila su najblaže rečeno rizična. Vidjećemo, možda tu ideju jednom i realizujem, kakvi su ti budući planovi?

- U septembru idem za Koreju, Japan i Kinu, dok mi sin sugeriše da idem za Laos, Kambodžu i Vijetnam, on zna da mi je ta varijanta jako interesantna. Ja kad idem, uglavnom želim da vidim više zemalja. Kažem im, mnogo mi je, a onda, kažu mi, da idem sad ovo, a kasnije da uplatim za Latinsku Ameriku.

- Mislim na planove za daleku budućnost, ostaješ u Beogradu, vuče li te nostalgija za Bosnom?

- Aha, na to misliš. Kako se osjećam? Ne bih sebe prvo mogla vidjeti u Kaknju, jer i to što sam provela bilo je uvijek da sam boravila povremeno. Iz Kaknja sam odlazila u Brezu, Vareš, Travnik, Vitez, Sarajevo, Trebević, Mostar, ne znam gdje sve ne. Imaš auto, staviš djevojke u njega, gorivo 75. i šeste je bilo pet dinara i idemo kud nam je volja. Uglavnom se nismo s muškima družili. Za Bosnu sam vezana, do 27. godine skoro, u njoj sam provela prvenstveno zbog mojih bližih rođaka, roditelja, sestre i braće. Imala sam tu nesreću da mi sestra dosta mlada umre, pa onda mama, a mi žene smo jedna uz drugu više vezane, muškarci to gledaju drugačije. Sad imam Minu, dolazim kod nje i družimo se, drugačije je dolaziti kod muških. Kad su mi umrle sestra i majka, u tom trenutku sam izgubila volju za dolaskom, ali devedesete, događa se taj rat, odeš iz zemlje i odjednom nestane ti tvoja država. Ja sam i tamo bila aktivna, dijete mi je bilo prvi razred škole, kupujem sa učiteljicom crvenu maramu da to bude 29. Novembra na praznik, a nama zabranjuju, kažu nema više Jugoslavije, nema ovo, nema ono, to mi je jako teško palo. I moj muž je imao više problema zbog mene, jer su ga jednog trenutka optužili da je on pod uticajem žene m(M)uslimanke, obzirom da je radio kao profesor istorije i književnosti, skretali su mu pažnju da ne obrađuje Krležu, predavao je višim razredima u gimnaziji, a Krleža mu je bio omiljeni pisac. Čak je i 92. godine govorio na poziv jedne od francuskih televizija, izgovorio je rečenicu koja je bila pogubna: Ako se vojska JNA postavi kao što je bila u Hrvatskoj, biće masakra u Bosni. On je i kosmopolita, i on i njegovi roditelji, ali je zbog toga denunciran kao nepodobni Srbin, jer u to vrijeme je bilo oslobađanje od nepodobnih Srba i od ljudi koji su radili u drugim firmama, a nisu bili Srbi.

- Žao mi je, a i ti si javno pisala i govorila o Genocidu u Srebrenici, a bez obzira koliko bila hrabra i pravedna, uvijek postoje neke grupe ostrašćenih ljudi koji ti mogu nauditi.

- Ja nikada ne razmišljam o tom „nauditi“, uvijek se može desiti da se u avionu nešto dogodi, u saobraćaju, da ne bi imao grižnju savjesti, ti izneseš ono kako misliš i osjećaš. Ja sam, doduše, u zadnje vrijeme, u borbi sa sobom, sama sebi radim autocenzuru, nekad napišem ponešto da zakačim, onda izbrišem i tako nekoliko puta. Vjerovatno sa godinama nestaje taj bunt koji si imao, ne da ja nemam hrabrosti, svjesna sam ja da mi stariji nismo za revoluciju, ali možemo podržati zdrave i napredne ideje i mlade naraštaje koji nikako da preuzmu svoju sudbinu u svoje ruke. Više sam se usredsredila na sebe, imam tih aktivnosti, od plivanja, od joge, usavršavanje jezika, idem na ples, s tim plesnim grupama idemo na more, dosta je širok dijapazon tih mojih interesovanja. Imam drugare koji su nautičari pa idem na brodove, po desetak dana živiš na brodu, ponekad samo siđeš na kopno i tako. Ali ta putovanja su mi najdraža, ta druženja tokom njih...I danas vozim auto, prijateljica Hasija dobacuje: Šumaher, imam mali sejčento, ono kad idem u kupovinu. Iznad svega volim planinarenje i kad god mogu vraćam se prirodi. Bila sam na mnogim vrhovima Evrope, bila sam na Todorki u Bugarskoj, na Češkim Tatrama, Himalaje, Atlas u Maroku, i te male vrhove po Srbiji, po dan i dva obilazim često. Tako upoznajem svoju domovinu, oni koji žive u Beogradu ne poznaju više od petnaest šesnaest opština, nisu nikud dalje otišli, a ja, recimo, sjednem u autobus, imam tu besplatnu karticu, odeš u neki grad, ručaš i popiješ piće, kupiš ili ne kupiš nešto i vratiš se. Uvijek se „divim“ tim svojim sugrađanima koji nemaju želje da upoznaju čak ni svoj grad, a kamoli da odu negdje pedeset, šezdeset kilometara dalje i provedu vikend u prirodi.

Pričali smo o svemu i svačemu, najmanje o politici, sve bi nam ona pokvarila i zato smo je izbjegli. Ali Uma ide na sve strane svijeta, u Albaniju, Prištinu, Bosnu, Hrvatsku, Crnu Goru, Rusiju. Ona ruši sve tabue nepoželjnih destinacija, ide u Izrael, Palestinu, afričke države, daleku Kinu, Japan, Koreju i južnu Aziju. Uvijek je bila i ostala takva, neka je samo posluži zdravlje, a sve ostalo ima u sebi i svojim sinovima. Sretno ti, Umo, ma gdje bila i šta radila, to je sigurno za dobrobit svih ljudi bilo koje rase, nacije ili vjere.

Fuad Brešić

Rijetko se sreću ovakvi ljudi. Ja sam imala priliku i upoznala ovu ženu i to s ponosom kažem.

nasa-prica

[urbanidesnicar]

Mogu nas ubiti, ali nam ne mogu naštetiti

Uzrečica "Zavadi pa vladaj", je vazda aktualna. Prvo su nas podijelili na lijeve i desne, pa na bijele i crne a sad su u sukobu pobornici cjepiva i pristaše saransaka i Ivermectina. General Lošo kaže: "Ovo je malo veća geopolitička igra. Živimo u vremenima kad se ruši jednopolarni svijet i stvara višepolarni. Europa je davno izgubljena!” Bojim se da mu je svaka na mjestu. A naši "mudraci" su toj i takvoj Europi predali Hrvatsku na pladnju. Skupa sa 4 milijuna francuskih sobarica.

Bipolarni PreCjednik nadahnuto reče: "Predrasude prema znanosti nisu pametne." U potpunosti se slažem. I uopće nemam predrasuda prema onome što govore Dr. Sladoljev i ostali čestiti stručnjaci, koji nisu na prodaju. Ali ako je Zorangutan mislio na famozni "stožer", mogu se samo grohotom nasmijati. Jer se radi o običnoj skupini partijskih poslušnika. Ubrzo dolazi i 3. doza cjepiva. Tek jedna od mnogih u nizu.  Odrasli smo ljudi i svatko zna što mu je činiti. Ako netko misli da mu treba još koja doza, u redu je. Da sam na njihovom mjestu, ipak ne bih kupovao zelene banane.

Nisam dubokouman, ne analiziram svaku misao i ne pitam se "što je smisao života"? Jebe me se. Jedina sigurna stvar u životu, je smrt. Zato volim sve što je jednostavno i logično. Poput poznatog stiha Johnny Cash-a, punog ljubavi i suosjećanja: "I Shot A Man In Reno, Just To Watch Him Die" (Upucao sam čovjeka u Reno(ime grada), samo da ga gledam kako umire). Čista poezija...

Neki dan sam se ipak morao zamisliti, nad jednom od jačih izreka koju sam čuo. Gosp. Ivica Uršić je u svojoj kolumni citirao Kršćanskog filozofa i mučenika iz 2. stoljeća, Svetog Justina: "MOGU NAS UBITI, ALI NAM NE MOGU NAŠTETITI." Moćno i duboko u 3 P.M. A djeluje tako jednostavno. Puno je varijacija na ovu temu (Možete mi ubiti tijelo, ali dušu ne...), ali original je uvijek najbolji.

U multi-kulti Teheranu, pardon Sarajevu, održana je ponosna parada. "Čega se pametan stidi, budala se ponosi", rekao je onomad Stjepan Jimmy Stanić. Kažu da je bilo više murije, nego pedera. Ćuj to? Vrijeme je da konačno i ja izađem iz ormara. I oštro demantiram stereotip da sam homofob. Ni slučajno! Svim srcem podupirem svako javno okupljanje tople braće i sestara. Ali samo u Beogradu i Sarajevu.

Upalim TV, ne bi li našao koju utakmicu. Kad taman počinje Chelsea - Cristal Palace. Vidim našeg Kovačića (bivšeg ministranta) kako se križa. Uvalim se fino u fotelju, kad ono šok i nevjerica. Svi kleknuše u znak potpore marxističko-kriminalnoj organizaciji BLM. Uključujući i našeg "velikog vjernika". Do jučer je klečao pred oltarom a sad sagiba glavu pred sotonom. Što ti to sinko u životu treba? Da sam na Dalićevom mjestu, ovaj ROB mi više nikada ne bi obukao SVETI kockasti dres. Na stranu to što je u 73 nastupa dao samo 3 gola, a igra veznjaka? U pitanju je karakter. Morao je? Nije točno. Jedan je igrač odbio klečati i ostao uspravan i ispravan. I to crnac iz Obale Bjelokosti, pod imenom Zaha. Svaka čast momčino.

Šamarčina koju su Talibani u Afganistanu odvalili Amerima, još odzvanja. Nisu samo oni popušili, jer su Afganistanski četnici prijetnja cijelome svijetu. Sad imaju svoju državu, u kojoj mirno mogu planirati terorističke napade na Kršćane i ostale "nevjernike". A ne može im nitko ništa. Ovo je bilo za očekivati, i iznenađeni su samo vjerni gledatelji Dnevnika i čitatelji YUtarnjeg. Tzv. "Afganistanska vojska" se uopće nije borila za svoj narod, nego za lovu. Utekoše amerikanci, nema više plaće, raspala se i vojska. Sutra će se naivčine čuditi kad Kina okupira Taiwan. A hoće sigurno. Jer je nema tko zaustaviti.

Ne bi me čudilo, da je sve ovo planski odrađeno uz pomoć duboke države? Jer od kada su zasjeli u Bijelu kuću, vidljivo je da im je primarni cilj izazivanje kaosa. Biden je samo formalni predsjednik i obični klaun. A zna se tko vuče konce. Novi Svjetski Poredak polako ali sigurno, gazi sve pred sobom.

Svrha korone nije samo kontrola, nego zamjena kompletnog svjetskog sustava. Kapitalizam danas postoji samo na papiru, a zamijenio ga je PSIHOPATSKI MARKSIZAM. Ova nova "vjera" prihvaća samo: političku korektnost, LGBT agresivnu propagandu, transrodnost i suludu klimatsku ideologiju. Ako se ne slažeš sa gore navedenim, automatski si državni neprijatelj. Istina, Biblija i obitelj se sustavno uništavaju, a država preuzima kontrolu nad našim životima.

Ipak, nismo svi ovce. Tako da treba očekivati neku vrstu otpora. Kada bi se isti, domino efektom proširio diljem svijeta, možda bi se pojavilo svjetlo na kraju tunela? U svakom slučaju, bit će suza (ali ne i radosnica), i to do koljena. Ali sve je bolje, nego život nedostojan čovjeka...

Ovo što nas čeka nije zajebancija. I samo će mentalno jaki ljudi, to preživjeti bez težih psihičkih posljedica. A za nas ostale, tu je uvijek osvježavajući Normabel. Treba napraviti zalihe dok ga još ima, jer će vrlo brzo doći do nestašica, gorih nego u titino doba. Od sada ne idem u ljekarnu, bez kolica iz Kauflanda.

Parola: "Danas u Afganistanu-sutra u vašem stanu", postaje realnost. Očekuje nas navala "jadnih izbjeglica", kojima su naše Jude već ponudile smještaj. Po direktivi iz Brisela, normalno. "Selam alejkum, my name is DROT", rečenica je koju  čemo opet slušati. Orban je davno napravio žičanu ogradu i jebe ga se za prosvjedne note iz EU. Čovjeku je na prvome mjestu Mađarski narod. Odmah je dao do znanja, da neće primati nikakve izbjeglice i plaćati za pogrješke SAD (Socijalističkih Antifa Država). To se zove prava NARODNA VLAST.

Normalno da treba pomoći ljudima u nevolji. Ali tek ako se za to steknu uvjeti. Prvo, u obzir dolazi samo mala skupina žena i djece. Vojno sposobni muškarci - NI POD RAZNO. Jer se radi o budućim "spavaćima", koji će se kad-tad aktivirati. Drugo, o ovome ne treba ni razmišljati sve dok su Hrvati građani drugoga reda. U državi za koju su se borili i ginuli. 

Naše prisustvo u Afganistanu je i dalje neophodno. MORAMO na terenu imati komandose, koji će braniti brava LGBTZŽ populacije. Na čelu ove "elitne jedinice" bi bila "Vodnik prve klase", neustrašiva Košuta Februar. A za njom bi hrabro marširali: Rada, Vili, Urša, gradonačelnik s cvikama i par jugo DNOvinara. Samo oni mogu objasnitii džihadistima, da im žene moraju nositi minjak i štikle. I da muškarac može dojiti dijete. Dašta je nego opasno, ali ova "četa mala ali odabrana" se ničega ne boji. A što se silovanja tiče, Radiša Borić može mirno spavati. I kozojebi imaju svoje principe.

Ponešto možemo i naučiti od tamošnjih plemena. Stoljećima su ih mnoge sile pokušavale okupirati, ali nitko nije uspio. Zašto? Bez obzira što mi mislili o njima, oni drže do svoje vjere, šerijatskog zakona i načina života. Silna je lova potrošena na progresivno-bolesnu propagandu, ali njih to uopće ne interesira. Zaostali? Pa što? Neće ljudi "moderno" društvo i gotovo. Jednostavno žele živjeti kao u 6. stoljeću. Njihova zemlja, njihovo pravo.

Ovo bi mogla biti dobra pouka i nama Hrvatima. Uporno nas tjeraju da se odreknemo svoje povijesti, tradicije i običaja. I postanemo još jedna u nizu EU zemalja bez identiteta. Mi i dalje šutimo a Jude potpisuju sve što im se stavi na stol. Tako da krajnji ishod nikako ne može biti pozitivan.

Već dugo svjedočimo pokušajima da ih se integrira u "suvremeno", zapadno društvo. Ali jednostavno ne ide. I onda se čudimo terorističkim napadima? Mrze i nas i naš način života, tako da se nikada neće asimilirati. Isto kao da pečinskom čovjeku doneseš TV i tjeraš ga da gleda Big Brothera. Odvalit će te toljagom po glavi i nastaviti smišljati kako naložiti vatru?

Primjer? Njemačka, Skandinavske zemlje....,gdje je dolaskom preplanulih "migranata" stopa kriminala udvostručena. Posebice silovanja. A počinitelji su u 90% slučajeva, upravo ovi preplanuli, nestašni dječaci. O tome se sustavno šuti, jer "multikulturalizam" nema alternativu. Ako slučajno progovoriš, automatski postaješ ekstremni desničar i nacista. 

Dakle ovo su bili primitivni teroristi. A postoje i oni sofisticirani. U narodu poznatiji kao GLOBALISTI. Primjer broj dva. Novi Zeland, država - otok na kraju svijeta. Čovjek bi pomislio, idealno mjesto za uteći od ovog ludila. K*rca graha! Tamo je još gore. Neki dan čitam, da je 1 (jedan) jedini čovjek imao pozitivan test. Dakle nitko nije umro, niti se razbolio. Odgovor SEKTE? Cijela država ide u kućni pritvor (zaključavanje). Granice ludila su definitivno pomaknute do neslućenih visina. 

Nije ovaj tekst toliko pesimističan kako izgleda. Jer čuo sam i puno gorih stvari. Ali o tome ćemo raspredati drugi put. I ovako sam sam sebe ubio u pojam. Zaključak? Nema ga. Osim da ZA DOM i obraniti obitelj treba biti vazda SPREMAN. Samokres, C4, valjak za tijesto, pinjur, čačkalica.., uopće nije bitno.

Čini dobro, daje ti sigurnost, a neki kažu i da otvara u struku...

"ZA DOMOVINU SPREMNI"

[balkanin]

Turska istupila iz sporazuma o zaštiti žena od nasilja

Turska istupila iz sporazuma o zaštiti žena od nasilja

Predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan odlučio je da istupi iz međunarodnog sporazuma o zaštiti žena uprkos apelima aktivista koji taj dokument vide kao ključni instrument u borbi protiv rastućeg porodičnog nasilja. Iako je u Turskoj evidentiran porast nasilja u porodici tokom protekle godine, zvanična Ankara odlučila je da istupi iz sporazuma koji je pod pokroviteljstvom Vijeća Evrope…

[crnagorakraljevina]

Desant na Rumiju i skrnavljenje suživota nije prvi čin, niti će biti jedini. Amfilohije se svim snagama napinje da dokaže kako je čitavo nasljeđe na prostoru Crne Gore iz predhrišćanskog perioda - srpsko.

Kad je Matija Bećković do kosti ogolio viziju, kazavši da je “Crna Gora dobila vladiku i gospodara” izborom Amfilohija (Radovića) za mitropolita na Cetinju, mnogima je, u to doba, sve izgledalo naivno. Čak smiješno.

Grdno su se prevarili. Danas je to - i tužno i ružno, jer se Amfilohije zaista ponaša kao gospodar Crne Gore. I robovlasnik.

Od prvog dana sebe je volio da poistovijeti sa - crnogorskim svecima. Na ustoličenju na Cetinju, poslednjeg dana decembra 1990, potrčao da izrazi spremnost da snagom svojih “skromnih mogućnosti krene primjerom sv.Petra Cetinjskog”. A onda se javno zavjetovao.

“Danas sam primio”, nastavio je Amfilohije, “na svoje grudi svetu panagiju koju je nosio i Petar II Petrović Njegoš, na kojoj je lik Hrista Gospoda i u tom liku sastoji se moje prisustvo ovdje, na ovoj slici i u Crnoj Gori, da njoj služim i njenom narodu do posljednjeg svog izdisaja i da budem svjedok mira, pomirenja, bratstva, zajedništva istinskog, kao i moji prethodnici i da sa vašim svetim molitvama ponesem ovaj krst i da ga dostojno nosim do kraja svog života”.

Divno rečeno, samo fali detalj: Panagiju koju je sebi pribio na prsa nije dobio u nasljeđe - maznuo ju je iz manastrske riznice, gdjeje bila izložena kao eksponat.

DVA OLTARA, JEDNA LJUBAV Kao jedan od simbola vjerske sloge - do dolaska Amfilohija - bio je primjer iz Spiča (Sutomore):zajedničke crkve pravoslavaca i katolika sa dva oltara - sv.Tekle i sv. Petke, sa zajedničkim grobljem. Kad je obnovljena u zemljotresu stradala crkva sv.Tekle, u duhu njene svijetle tradicije zajednički je osveštana. Učinjeno je to 21.aprila 1987.godine, na treći dan vaskrsa. Osim mještana i mnogobrojnih gostiju, svečanost su uveličali tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Danilo i biskup kotorski monsinjor Ivo Gugić. “Jutrs smo napravili jedno bogougodno djelo”, obratio se mitropolit Danilo, “ovdje zajedno sa braćom rimokatolicima, sa kojima ne godimana ni decenijama, nego vjekovima zajedno živimo, zajedno se Bogu molimo, zajedno jedan drugoga pomažemo i u veselju i zadovoljstvu, a i u nuždi kada je to potreba”. Potom je ostarjeli mitropolit smatrao da okupljenim vjernicima, po starom običaju, i jedne i druge vjere, treba reći i ovo: “Ja sam tu mitropolit 26 godina, skoro će kroz mjesec-dva dana biti, i niko mi se u ovih 26 godina, nijedna pravoslavka nije požalila - a mi tu imamo ne stotinu nego koju stotinu ili hiljadu mješovitih brakova - nije se požalila da joj je muž smetao u vršenju dužnosti, i obrnuto, nijedna rimokatolkinja nije rekla da joj je ijedan pravoslavac ili pravoslavka smetao u tom. To je znak ljubavi, to je znak iskrenosti, to je znak da je to jedna vjera, ali sticajem prilika, a možda ko zna i političkih razloga, nastao jedan mali rascjep koji, evo, i dan-danji traje. No, to nije znak da ima neke neprijateljske ili nehrišćanske osjećaje jedni prema drugima, nego naprotiv uvijek se bratski slažu”. Tako je djelovao mitropolit Danilo. Njegov nasljednik, Amfilohije, zajedničke svetinje posrbljuje i “zapišava” teritoriju, kako se izrazio beogradski filozof Obrad Savić kad je vidio Saborni hram koji gradi mitropolit u Podgorici.

Ali, Amfilohije zna što radi. Sve je protkano simbolima. Rođen na Božić, dobio ime Risto, znači:blagi, a kad je zamonašen - Amfilohije. Sam je protumačio svoje novo ime “kao dva voda vojske”, ali stručnjaci tumačeći semantiku njegovog imena kažu da bi prevod bolje odgovarao: protivurječan, dvostruk, nesiguran, dvojstven. I stvarno je tako:njegov govor uvijek ima i drugi kontest.

Tako je i sa simbolima države kojom je, kako je umislio, krenuo da zavlada. Prekrštava Jovana Vladimira iz crnogorskog u “najstarijeg srpskog kralja Vladimira” iako srpska istoriografija navodi da je prvi srpski kralj bio Stefan Prvovjenčani - dva vijeka poslije zetskog knjaza Vladimira!? Kreči i prepravlja da budu nalik konacima po Oplencu, prvo odbacuje, a onda prihvata Duklju kao srpsku tvorevinu. Amfilohije se svim snagama napinje da dokaže kako je čitavo nasljeđe na prostoru Crne Gore iz predhrišćanskog perioda - srpsko.

.

To se od njega i očekivalo. Uostalom, sa takvim ciljem je i došao na Cetinje. U Beogradu je, zahvaljujući tvrdoj nacionalističkoj struji u SPC uoči ratnog raspleta jugoslovenske krize, za patrijarha izabran episkop Pavle, iako je German još bio živ, čime je napravljen presedan u ovoj Crkvi. Na istom Saboru Amfilohije je postavljen za mitropolita na Cetinju, još za života mitropolita Danila. Akademik SANU Dejan Medaković još je 1976.godine patrijarhu iznio mišljenje da već ostarjelog mitropolita crnogorskog Danila nakon njegove smrti na tom položaju treba da zamijeni Amfilohije. Sve to u kontekstu očekivanja da će nakon Danilove smrti doći do “pritiska na SPC da se Crkvi u Crnoj Gori prizna nezavisnost”.

Mitropolit Amfilohije ostao je dosljedan sebi. Desant na Rumiju i skrnavljenje suživota nije prvi čin, niti će biti jedini. Udar na zajedničku tradiciju zabiljež je prije devet godina u Sutomoru. Početkom 1996. Oskrnavljena je spičanska crkva sv.Petka iz koje je, pod okriljem noći i pod udarom jednoumlja, nasilno izbačen katolički oltar, baš onaj koji je uz pravoslavni, kao najljepši spomenik na ovim prostorima, vjekovima svjedočio o ljepoti življenja između pravoslavaca i katolika.

Katolički oltar izbačen je iz crkve sv.Petke dok je ključ od vrata bio kod novopridošlog popa iz Kninske krajine Sreta Medića, kojeg mitropolit Amfilohije postavlja za lokalnog paroha a on otvara vjeronauk u obje sutomorske crkve (sv.Petka i sv.Tekla) sa pravoslavnim i katoličkim oltarima.

To što pop Medić, koji je prisvojio zajedničku crkvu, nikad nije osudio svetogrđe, niti bilo ko od crkvenih velikodostojnika SPC, Amfilohije ponajmanje, govori o tome kome smeta katolički oltar.

Nije slučajno da spičanski pravoslavni odbor kod opštine Bar tih dana pokrenuo postupak dokazivanja isključivog vlasništva zajedničke crkve, iako u katastru stoji da su vlasnici crkve sv.Petka - Parohijalna Katolička crkva. sv.Marija u Zanovićima(jedna polovina) i grčko-istočna Parohijalna crkva sv.Jovan u Đumanima (jedna polovina).

Oni grade feud u okviru velikodržavnog srpskog projekta, tumači dr Ilija Vujošević, predsjednik fondacije “Sveti Petar Cetinjski”: “Uporni otpor SPC i SANU svakoj inicijativi sa crnogorskim predznakom je njihova linija odbrane, takoreći ‘mrtva straža’ mrtvog velikosrpskog projekta, Sa te ‘mrtve straže’ treba jednako kositi po svemu što jeste, ili što liči na crnogorski jezik, zastavu, himnu, kapu, crkvu, granicu, carinu, planinu...”

POSRBLJAVANJE KNJEZA VLADIMIRA O jednostranom utemeljenju sv.Jovana Vladimira u srpsku crkvenu tradiciju, pisao je akademik dr Pavle Mijović. “Tek poslije Vladimirove smrti osnovana je Ohridska patrijaršija kao prva slovenska autokefalna crkva u našoj zemlji. Dotle su crkve bile pod jurisdikcijom grčkih episkopa u istočnom dijelu naše zemlje, a u Zeti - Dubrovačke arhiepiskoprije, već od 999.godine a od 1089.godine pod samostalnom Barskom mitropolijom”, pisao je Mijović još januara 1991.godine i zapitao: “Kome je potrebno da to zajedništvo iz naše rane istorije negira, kako bi dokazao veću starost srpske crkve?” I objasnio: “Sv.Jovan Vladimir je sahranjen u Prespi, a odatle, poslije tri godine, prenijet s neraspadnutim drvenim krstom u Krajinu, gdje mu je žena podigla manastir. Zato što je bio bogougodan i miroljubiv, prihvatio ga je narod kao svetog čovjeka. Katolička Barska mitropolija ga je beatizovala (ne i kanonizovala) a u kalendar Drpske crednjevjekovne crkve nije ušao ni kao srpski, ni, bože sačuvaj, zetski svetac. Pošto su mu mošti u 13.vijeku prenijete u jedan manastir kod Elbasana, na nadvratniku je upisana posveta svetom Vladimiru na grčkom, latinskom i ‘slovenskom’ jeziku, jer su ga podjednako slavili katolici i pravoslavni, grčke i slovenskih crkava (sada bismo kazali: makedonske, srpske i crnogorske) u Albaniji, Zeti i Makedoniji. Na grčkom mu je u 15.vijeku napisano žitije i služba. Prvi su ga naši pisci Marino Orban i Beatilo, poč.17 vijeka, ubrojili u svetitelje. Donedavno ga nije bilo u kalendaru Srpske crkve, a u Carigradskoj je uveden poslije priznanja nezavisnosti Crne Gore i autokefalnosti njene crkve”.

Iako je rođen u Crnoj Gori mitropolitu Amfilohiju je očito Srbija centar, iako je mitropolit Crnogorsko-primorske mitropolije, on misli samo o srpskom kulturnom i istorijskom nasljeđu. Na Rumiju se ispeo samo da bi to dokazao. On, u ime Srpske pravoslavne crkve, zna svoj put: zadržati Crnu Goru u kandžama srpskog državnog projekta.

Što će biti potez crnogorske države, ima li ona snagu da zaštiti sebe - ne od spoljne okupacije - već od onih iznutra koji ne žele da Crna Gora slobodno odlučuje o svojoj sudbini?

Mirko Đorđević, teoretičar religije, čitavu dilemu sublimira za “Monito” ovako: “Ako država Crna Gora sada kaže Amfilohiju - da, više nikada neće smjeti da mu kaže - ne, uvijek će morati da odobrava svaki čin njegove samovolje. To - ne, sada i ovdje, bilo bi dobro i crkve i države - da se zna šta je Božje, a šta je carevo”.

(Monitor, 5.avgust 2005)

[cgvijesti]

Džonson: Ratu je doprinio Putinov pol, to je toksična muškost

Džonson: Ratu je doprinio Putinov pol, to je toksična muškost

Foto: EPA Britanski premijer Boris Džonson rekao je da ruski predsjednik Vladimir Putin ne bi napao Ukrajinu da je žensko. Džonson je u intervjuu za njemačke medije nakon samita G7 u zamku Šlos Elmau naveo da je pol ruskog predsjednika doprinio konfliktu na istoku Evrope. “Da je Putin žena, što očigledno nije, ali da jeste, zaista ne mislim da bi došlo do ovog ludačkog, mačo rata i nasilja”,…

[zoranphoto]

‘NA BLEIBURGU NITKO NIJE STRADAO!’ Milanović ponovo podiže prašinu: ‘To se dogodilo u Jugoslaviji, oni kojima je to bitno sad ne mogu ništa’

Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović sudjelovao je u srijedu na svečanosti dodjele javnih priznanja Grada Zagreba, na kojoj su gradonačelnik Tomislav Tomašević i predsjednik Gradske skupštine Joško Klisović uručili Nagrade Grada Zagreba zaslužnim pojedincima i institucijama. Nakon toga predsjednik je odgovarao na novinarska pitanja. Komentirao je nagrade koje su dodijeljene danas u zagrebačkoj gradskoj skupštini. Na početku je odgovorio premijeru Andreju Plenkoviću: “Neka dođe u centar grada i kazni sve koji nisu izvijesili zastavu”, a nakon toga odgovorio je na pitanje novinarke o zabrani pozdrava ‘Za dom spremni’. Na uzvik Slava Ukrajini istaknuo je: “Mučim se kao Isus da stavimo pokliče poput ZDS-a sa strane. Ako nisi shvatio, ne mogu te preodgajati. No između Za dom spremni i Slava Ukrajini nema razlike. To je poklič najradikalnijih šovinista zapadne Ukrajine koji su radili s nacistima i pobili tisuće Židova, Poljaka… To ne želim slušati u Hrvatskoj. To što su se neki lideri navukli na to, ne zanima me. Neka izmisle drugačiji pozdrav. Neka maknu i Rusiju i Ukrajinu. Kijev je daleko, Moskva još dalje.” “Ljudi imaju svoje mišljenje o svemu. Ne mogu ideologu reći nemaš pojma o stvarima koje su se događale. Tu ću stati jer ne znam što se dogodilo u Moskvi. Ja sam svoj ‘point made’. Ne mogu to raditi unedogled. To nam radi štetu. Jeste vidjeli komemoraciju u Bleiburgu?… Odnosno u Jugoslaviji, na Bleiburgu nitko nije stradao. Postoji dosta načina da se to komemorira na miran način. To su shvatili i Austrijanci pa su to zabranili. Oni kojima je to bitno sad ne mogu ništa. Da se samo malo pristojnije ponašalo i nije ih se provociralo, to je i dalje moglo biti u Austriji. nepotrebno. Taj antifašizam, to je borba protiv tirana. To su bili Talijani i nacisti. Protiv koga su se borili partizani? Protiv SS divizije. To za ZDS pitajte onog muljatora Plenkovića”, rekao je Milanović.

Dodjela nagrade je frontalna ideološka borba

Novinarka ga je upitala smatra li da su nagrade za Zagrepčanku godine dodijeljene ideološki. “Jesu, ali to na znači da su nepravedno dodijeljene. To je frontalna ideološka borba. Kurtoazno zaplješći, kao ja Plenkoviću na otvaranju Pelješkog mosta. Ta žena, gospođa Čavajda je bila u groznoj situaciji i trebalo joj je pomoći. pitanje pobačaja je riješeno još u Jugoslaviji i to je gotova stvar. Ima ljudi kojima to smeta i koji mole pred crkvama. Nek’ se mole pred crkvama. Okreni glavu, baš te briga. Ne vidim to kao opasnost. nitko normalan nije zaljubljenik u pobačaj. Ali to je ipak žensko tijelo. U krajnjoj liniji je to žensko tijelo. Loše je biti isključiv u tim stvarima.     “Imaš priziv savjesti? Ok, nećeš radit pobačaj, ali naći ćemo nekoga. Ne možemo nikoga natjerati da to radi, ali postoji način da se izazov riješi. Da dođu liječnici koji nemaju priziv savjesti”, rekao je Milanović. Dnevno.hr Read the full article

[mentalnahigijena]

Nacionalistička organizacija u Srebrenici 11. jula želi prikazati film u kome se pojavljuje Ratko Mladić Na dan obilježavanja 27. godišnjice genocida u Srebrenici, nacionalistička proruska organizacija najavila je da će, nekoliko kilometara od mezarja (groblja) u Potočarima, održati prikazivanje filma u kojem planiraju pustiti govor Ratka Mladića, pravosnažno osuđenog za genocid i druge zločine u julu 1995. godine. Prorusko udruženje “Istočna alternativa”, čiji članovi negiraju genocid i veličaju Ratka Mladića, najavilo je da će u Srebrenici 11. jula prikazati film o “oslobađanju Srebrenice”, u kojem, između ostalog, planiraju pustiti govor bivšeg komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS), za kojeg navode da je “u tim događajima zauzeo historijsku ulogu”. U najavi događaja Udruženje piše da će prikazati film o zločinima nad srpskim narodom u Podrinju “povodom oslobađanja Srebrenice 11. jula od strane zločinačkih hordi”. “Ovim događajem želimo obilježiti dan oslobađanja, nastanka mira i života u Podrinju”, navodi se u saopštenju ovog udruženja. Prikazivanje filma u trajanju do 60 minuta planiraju od 17 sati u objektu “Despot Stefan Lazarević”, koji je dio parohijskog doma, na dan kada će se nekoliko kilometara dalje obilježavati godišnjica genocida u kojem je u julu 1995. godine ubijeno više od 7.000 muškaraca i dječaka Bošnjaka, a prognano je više od 40.000 žena, djece i staraca. Vojin Pavlović, predsjednik udruženja “Istočna alternativa”, kaže za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) kako će u filmu biti prikazana svjedočenja onih koji su učestvovali u onome što naziva oslobađanje srpskih sela, te vojnika i generala Vojske Republike Srpske, kao i sirovi snimci iz tog perioda. Objasnio je da će film prikazati i Ratka Mladića, bivšeg komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske. Pavlović smatra da na taj način neće doći do veličanja osuđenog ratnog zločinca, što je zabranjeno izmjenama Krivičnog zakona koje je prošle godine nametnuo bivši visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko. “Mi nemamo šta Ratka Mladića da veličamo. On je svojim postupcima uradio to što je uradio. (…) Mi uzimamo sirov snimak sa YouTubea, sa kaseta ranijih. U filmu biće vjerovatno i njegova izjava, ali za nas ono što je Ratko Mladić uradio, mi znamo šta je to. Zakon znamo kakav je, ali ne može niko zabraniti da se pomene ime generala Ratka Mladića. Šta je tu sporno? Niko ne veliča zločin, ali mi pričamo o zločinu nad Srbima koji je počinila Armija BiH iz zaštićene zone, pod međunarodnom zajednicom, gdje su ubijali Srbe”, kaže Pavlović. Ovo udruženje je u junu prošle godine u Bratuncu održalo projekciju filma u čast Ratka Mladića. Munira Subašić, predsjednica Udruženja Pokret “Majke enklave Srebrenica i Žepa”, smatra da će se prikazivanjem filma još jednom negirati genocid koji je počinjen u Srebrenici. “Postoje masovne grobnice, postoje bijeli ništani u Potočarima, postoje dokazi, postoje presude, postoji sve”, kaže Subašić. “Istočna alternativa” već pet godina obilježava “Dan oslobađanja Srebrenice”, objašnjava Pavlović i kaže kako to nije u suprotnosti sa zakonom. Godinama ranije, iz Udruženja su najavljivali protestnu šetnju kroz Srebrenicu, ali Pavlović nije mogao potvrditi da li će šetnja ove godine biti održana. “To ćemo ostaviti na samom događaju, ne možemno mi svaki detalj ni otkriti, nama je najbitniji cilj da 11. jula prikažemo da su 12. jula, na Petrovdan, Srbi u Zalazju poklani, ubijeni, i da to ode u svijet”, kaže on. Sud Bosne i Hercegovine osudio je pravosnažno Suada Smajlovića na tri godine zatvora zbog zločina nad civilima srpske nacionalnosti počinjenih u ljeto 1992. na području Srebrenice. Prvostepenom presudom iz septembra 2018. godine Smajlović je proglašen krivim da je pucanjem u tijela mrtvih izvršio njihovo skrnavljenje, ali je oslobođen krivice da je učestvovao u ubistvima, te je bio osuđen na godinu i dva mjeseca zatvora. Smajloviću se u istom predmetu sudilo sa Izetom Arifovićem i Amirom Salihovićem. U februaru 2019. godine obustavljen je postupak u odnosu na Arifovića zbog njegove smrti. On je prvostepenom presudom bio osuđen na deset godina zatvora za ubistva dvojice civila u Srebrenici koji su zarobljeni 12. jula 1992. godine u obližnjem mjestu Zalazje, kao i da je 21. juna 1992. u mjestu Ratkovići kod Bratunca ubio Živana Prodanovića. Salihović je, prema presudi Apelacionog vijeća, oslobođen krivice za nezakonito hapšenje devet osoba nakon vojne akcije u Zalazju 12. jula 1992. i njihovo odvođenje u nepoznatom pravcu. Pavlović kaže da su o događaju obavijestili Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP), ali su iz Policijske uprave Zvornik za BIRN BiH odgovorili da nemaju najavu ovog događaja. Iz Mitropolije dabrobosanske, u čijem sastavu je crkvena opština Srebrenica, nisu do pisanja teksta odgovorili na upit o prikazivanju filma u parohijskom domu. Na pozive nije odgovarao ni načelnik Srebrenice Mladen Grujičić. Prema mišljenju Hamdije Fejzića, zamjenika načelnika Opštine Srebrenica, ovaj događaj vrijeđa i minimizira broj žrtava i način na koji su ubijene. On kaže da je upoznat s ovim događajem, ali da ne zna da li je Udruženje tražilo saglasnost od Opštine. “To je njihovo uobičajeno. Svake godine oni izlaze s provokacijama i s negiranjem genocida. Što se tiče tog zakona koji je donesen, relevantne institucije treba da reaguju na svaku takvu pojavu koja vodi ka negiranju genocida”, kaže Fejzić. Izmjenama Krivičnog zakona BiH koje je u julu 2021. godine nametnuo bivši visoki predstavnik, osim zabrane negiranja genocida i drugih ratnih zločina, kažnjivo s najmanje tri godine zatvora postalo je dodjeljivanje priznanja, nagrada, spomenica ili bilo kakvog podsjetnika osobi osuđenoj pravosnažnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin. Mehanizam za međunarodne krivične sudove (MMKS) u Haagu izrekao je prošle godine drugostepenu presudu kojom je potvrđena doživotna kazna zatvora Mladiću za genocid u Srebrenici, progone Bošnjaka i Hrvata, terorisanje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce. “Mi smo spremni na svaku sankciju, ne može da bude film u suprotnosti sa zakonom”, kaže Pavlović i dodaje kako je spreman krivično odgovarati. “Evo spreman sam i da odem u zatvor ako ja pričam istinu i uvedem u tok tužioca koji će da mi sudi zato što sam prikazao, taj dan, na filmu – Anđelko [Mlađenović], njegov brat, njegova majka, za jedan dan zaklani”, navodi Pavlović. Iz Udruženja su najavili da će 13. jula obići Policijsku stanicu Srebrenica, kao i zgradu Suda te položiti vijence za ubijene Srbe. “Neće biti nikakve buke, nikakvih provokacija, naročito taj dan, vrijeđanja, nanošenja nekih duševnih boli, upravo zbog događaja 11. jula, ali mi želimo da kažemo da je 11. jula Srebrenica oslobođena, ne od onih koji su, nažalost, stradali, nego oslobođena od onih koji su činili zločine nad srpskim narodom”, kaže Pavlović. Do sada je pred Sudom BiH i Haškim tribunalom za zločine počinjene u julu 1995. nad Bošnjacima, osuđeno više od 40 osoba, na oko 700 godina zatvora i pet doživotnih kazni. Ovim presudama utvrđeno je da se u Srebrenici desio genocid, a do istog zaključka došao je Međunarodni sud pravde (ICJ) odlučujući o tužbi BiH protiv Srbije.

[prijedor24]

SDS tvrdi da je Pavlović odbornici pokazao srednji prst, on negira

Vesna Adamović, predsjednik Aktiva žena SDS-a, zatražila je sankcije za Dalibora Pavlovića, gradonačelnika Prijedora za kojeg tvrdi da je kao podršku replici svog stranačkog kolege odbornici SDS-a Biljani Knežević, gestikulirao krajnje vulgarno pokazujući srednji prst.   “Ovakav postupak, nije samo za osudu, već bi trebao da za sobom povuče sankcije prijedorske skupštine. U zadnje vrijeme sve su…

[traceintheinfinity]

Kad je muškarac peder?

Peder je svaki muškarac koji ne misli da je svaka žena kurva. Odmah na početku treba reći, jako je malo pedera.

Peder je onaj muškarac koji vodi djecu u vrtić, a ona je ostala doma, lakira nokte, pijucka kavu. Peder ponekad nedjeljom skuha ručak za nju i djecu.

Peder zna uključiti perilicu za rublje, onu za suđe, zna upotrijebiti peglu i promijeniti pelene.

Peder, kad jednom u sto godina gleda utakmicu a njihovi zabiju gol, ne trpa u svoju šaku svoja jaja i svoj kurac i ne nudi ih sucu vičući, popuši mi, pederčino!

Peder staroj mami čestita rođendan i vodi je na grob pokojnoga muža koji nije umro zato što mu je sin peder, i stari je gospodin bio peder, tata je umro od infarkta.

Pederi su svi muškarci koji ne urlaju, glasajte za nas, nemojte za pedere iz SDP-a. Pederi su i oni koji se ne deru, HDZ ne zna.

Pravi peder nakon sranja uvijek potegne vodu i otvori prozor kupaonice. Ako je kupaonica bez prozora, uključi ventilator.

Svaki peder prije seksa opere jaja i kurac. Najveći pederi među pederima vodom pošpricaju čitavo tijelo.

Kad je peder sam na službenom putu, nikad se u hotelskoj sobi ne tušira, ali uvijek, iz poštovanja prema sobarici, poprska pod kupaonice.

Peder plaća alimentaciju i ne misli da tom lovom kurva kupuje seksi rublje. Peder ne voli svoj auto više nego svoju djecu.

Peder se raduje vikendu, a ne poslu.

Peder ne želi pojebati ni prijateljicu svoje žene ni njenu mlađu sestru. Peder ne misli da su vršnjakinje njegove kćeri željne njegova kurca.

Peder nikad ne pije žuju, a kad na ekranu vidi muškarce koji to potežu iz boce, uvijek kaže, zašto gledamo ove kretene?

Peder pere zube svako jutro, i uvečer, ako planira seks.

Kad pederu na ulici njegova žena kaže, jesi li vidio onoga sisatoga komada, on uvijek odgovori, oprosti, nisam ga vidio.

Pederi u šoping centre ulaze bez žena i bez popisa u ruci a izlaze gurajući puna kolica. Znam pedera koji subotom odlazi na tržnicu i kupuje ženi cvijeće, žute ruže. Znam pedera koji je podigao kredit kako bi ženi kupio koraljnocrvenu torbicu. Volim pedera koji mi svake subote ujutro i svake nedjelje ujutro donosi kavu u krevet. Svom kućnom pederu nisam u životu skuhala pet ručkova, ali kad jednom u deset godina spremim češke okruglice, kupi mi prsten s brilijantom.

Pederi djeci pišu domaće zadaće.

Postoji jedan peder koji ima sina u sedmom razredu, zbog njega je naučio razliku između mase i težine. Drugi je peder potrošio noć na Šekspira, napisao je o tome tekst, kći je dobila jedinicu, pederu su bile suze u očima, zlato, rekao je, daj tati još jednu šansu, popravit ću se.

Pederi bolesnoj ženi odlaze u bolnicu i nose joj juhu koju su sami skuhali.

Peder ne iziđe iz kuće kad u kuću uđe beba.

Pederi se noću dižu i traže dudu ispod dječjeg krevetića iako ujutro odlaze na posao a ona ostaje u krevetu.

Pederi svoje žene i prijateljice ne nazivaju kozama, kravama, pičkama i glupačama.

Pederi ne tucaju tuđe žene i ne govore im, između nje i mene je gotovo, s njom sam samo zbog djece.

Pederi ne misle da im je mala plaća zato što se cijeli svijet protiv njih urotio, i ne govore uokolo da nisu diplomirali jer se na fakultetima ispiti plaćaju pičkom.

Pederi vole ženinog mačka iako im je najdraža životinja pas. Pederi vode mačka veterinaru, drže ga za vrat dok mu veterinar zabija injekciju u tjelešce, bez pogovora plaćaju sto pedeset kuna i ne žale se što su na pregled morali čekati dva sata okruženi velikim psima, malim psima, mačkama i papigama.

Pederi se brinu o nabavi drva za zimu, nalaze nekoga tko će ta drva iscijepati i posložiti. Pravi peder, prije nego ode na posao, naloži peć.

Pravi peder nikad ženi neće reći da joj sise vise, da ima deset kila previše, iz grada joj nosi pire od kestena i još šlag gore.

Kad se na displeju telefona pojavi broj njene mame, dok ona histerično maše rukama, on u ruke uzima slušalicu i govori, baš mi je drago što vas čujem, vaša je kći u vrtu, kako ste danas, kako tlak?

Pederu se u seksu ne žuri, diže mu se kad se njoj hoće, ne navaljuje i nikad ne kaže, daj mi pičke, potpisala si, kurvo!

Pederi peru kosu, svakoga dana na tijelu imaju čisto rublje, prljavo ubacuju u košaru, i čarape. Pederi svoje košulje sami glačaju i slažu ih u svoj ormar. Žena koja živi s pederom nema pojma u kojoj ladici on drži gaće i potkošulje. Pederi čiste svoje cipele i njene cipele i dječje cipele.

Peder zna koji konfekcijski broj nosi njegova žena, koja bi se torbica svidjela njegovoj kćeri, kakvu jaknu treba njegov sin.

Peder ne misli da mu je sin rođen da bi postao Eduardo ili Srna ili predsjednik Evrope, peder želi da mu sin bude sretan. Peder na ulici poljubi svoga sina kad ga iznenada sretne.

Peder druge muškarce ne doživljava kao konkurenciju i neprijatelje koje treba jebati i zajebati.

Peder ne gleda Dnevnik, peder ne gleda televiziju, peder ne zna ništa o nogometu, peder ne odlazi na birališta, peder ne vidi razliku između HDZ-a i SDP-a, peder ne voli domovinu više nego ženu.

Peder susjedima ne jebe mater i ne truje pse. Peder voli ljude. Peder ne misli da se šakama sve rješava i da su pederi oni koji to ne kuže.

Sve su žene lude za pederima. Sretne su one koje ih imaju, ostale ih čitav život traže.

Peder nikad, nikad, nikad ne bi otišao u krevet s muškarcem.

Ako je peder svaki muškarac koji voli žene, tko su muškarci koji vole muškarce? Muškarci koji vole muškarce su pravi muškarci.

Vedrana Rudan