#Živi zid

[poeticlicense12345]

...A šta ljubav može ona to i sme.

U prvim godinama mog profesionalnog rada imala sam običaj da temu koju učenicima dam za pismeni zadatak i sama pišem, zajedno sa njima. Tako sam davala sebi priliku da proverim valjanost svojih predloga za đačka literarna razmišljanja. Istina, u početku su i moji odgovori na postavljenu temu bili „dramatični“, jer sam život tada doživljavala kao klasičnu dramu sa svim etapama kompozicije, od zapleta preko kulminacije do raspleta. Katarza na kraju je bila neminovna. Ne znam zašto mladost boji strastvenim bojama svako novo iskustvo?! Kasnije sam odustala od takvog načina „proveravanja“ teme, jer više nisam umela da, pišući, „zbacim“ sa sebe breme životnog iskustva, godina i ugla iz kojeg sam posmatrala stvari.

Danas moji prvaci (učenici prvog razreda srednje škole) rade pismeni zadatak inspirisan tragedijom „Romeo i Julija“, koju sam desetak časova obrađivala s njima. Posle, uobičajenog, negodovanja („kako glupa tema“ i sl.!) počinju da pišu, proveravajući posle svake rečenice : da li je ovo dovoljno? Pokušavam da im objasnim, već uobičajenom frazom o kvalitetu i kvantitetu, koristeći i Čehovljeve reči o tajnama pisanja (rečima treba da bude tesno, a mislima široko!), mada ni sama nisam uspela da ih primenim u svom pisanju, jer je kod mene i rečima i mislima – široko!

Pokušavam da se setim šta sam ja, „davna“, u njihovim godinama pisala o tragičnoj ljubavi Romea i Julije. Znam samo da sam posle čitanja ove drame stavljala znak jednakosti između velike, prave ljubavi i tragičnog kraja. Ako je velika, onda mora da je tragična! Srećni kraj sam doživljavala kao odnos bez talasanja, s morem kompromisa, sa svojim izborima i sa drugima, neautentičan, anemičan. Ima, mislim, Balašević, pesmu (sve prave ljubavi su tužne!), a i Prever (život razdvaja one koji se mnogo vole...). Monah Lavrentije me je definitivno „uverio“ stihovima : nagle sreće se naglo i završe...Naravno, kasnije u životu sam shvatila da život nije uvek drama sa uzvišenim osećanjima i fatalnim krajem, već često i vodvilj sa „pevanjem i pucanjem“ (u prazno!). Nekada je jedina „tragičnost“ u tome što onaj kome pridajemo Romeove osobine, liči na njega samo u našoj glavi. I, da ne budem samo gorka: ima velikih i lepih ljubavi i sa srećnim krajem – u knjigama i romantičnim filmovima.

Imala sam druga u gimnaziji, koji je znao napamet stihove koje izgovara zaljubljeni Romeo ispod Julijinog balkona, one noći kada se zaljubio u nju, na prvi pogled: „...Nazovi me dragim i biću ponovo kršten...Na lakim krilima ljubavi sam zid preleteo, jer kamene međe ne mogu nikad zadržati ljubav... a što ljubav može ona to i sme...“ Ne treba ni da kažem da je svaka od nas, devojaka, rado za tu priliku „glumila“ Juliju („...Romeo, zašto si Romeo?...ruža bi davala slatki miris, ma kako je mi zvali...“). Boban, taj moj drug, je te stihove izgovarao i kada se udvarao i „uspevalo“ je svaki put! One devojke koje nisu poznavale Šekspira, mislile su da su ti stihovi njima posvećeni, a one koje su ih znale bile su očarane njegovim poznavanjem književnosti. A, da ne govorim o tome da je uz našu percepciju ljubavi, u tim godinama, bolje „išle“ oluje, nemirni talasi, bol, nego mirne luke, more bez talasa... Ljubav smo smatrale, ne osećanjem, nego gotovo egzistencijom, smislom postojanja.Bila sam impresionirana Šekspirovim stihovima (i sada sam!) da se „ljubav rađa, živi i umire u očima“.Mislili smo da se u sve može sumnjati, osim u tu, bezuslovnu ljubav, koja se samo jednom događa (...sumnjaj da li zvezda sja, da li se sunce u krug kreće, da li istina slagati neće, ali ne da volim te ja...)

Čitam zadatke svojih učenika i shvatam, da se vremena menjaju, ali da svaka mladost nosi svoju lepotu u osećaju, u onom nežnom treperenju pred „silom“ koja ih iznenada obuzme, u ostajanju bez daha u trenutku, koji je večan i koji se zauvek pamti. Veliku i idealnu ljubavi Romea i Julije u sukobu sa malim, običnim svetom koji ne razume istinske zanose, prepoznaju i oni u svom vremenu, ali u drugim oblicima. Jedna moja učenica je napisala : ...uzvišen je i divljenja vredan čin Romea i Julije da umru za svoju ljubav, ali, mislim, da bi bilo hrabrije i lepše da su se borili i živeli za nju! Bila sam ganuta, jer nekada davno, u njenim godinama, ja sam u pismenom zadatku napisala sličnu rečenicu. Postoje, ipak, putevi ljubavi i lepote kojima će, posle nas, neki drugi, zaneseni i zaljubljeni, ići.

text author: Tanja Petrović Krivokapić

[hisakulturepivka]

Simon Kocjančič: Prazno kraljestvo 7. – 28. april 2023 otvoritev: 7. april ob 19. uri Kustosinja razstave: Mojca Grmek Simon Kocjančič deluje na področju slikarstva, risbe, grafike, fotografije, instalacije in umetniških zinov. Svoj formalni jezik gradi na meji med različnimi svetovi: figuraliko in abstrakcijo, toplimi in hladnimi barvami, oblimi in oglatimi oblikami, risbo in barvnim poljem itd. Prav tako v svojih delih tudi na vsebinski ravni vseskozi prehaja med osebnim in družbenim ter notranjim in zunanjim svetom. Na tokratni razstavi z naslovom Prazno kraljestvo predstavlja svoja najnovejša dela velikih formatov, ki jih dopolnjujejo male slike in grafike. Osrednja tema razstave je problematika  pretiranosti, prenasičenosti, prenapihnjenosti sodobne družbe nasploh in umetniškega sistema še posebej, kar na drugi strani spremlja pomanjkanje vsebine in sploh kakršnekoli snovi (v nematerialnem pomenu besede). Kar napihuje ta bleščavi balon, je nepotešljiva želja, ki ne priznava nikakršnih omejitev, v svojem hlastanju po še in še več pa se ne utegne niti vprašati, kaj je njen smisel in namen. Umetnik k tej problematiki pristopa neobremenjeno in s kančkom humorja. Njegova značilna kožnato rožnata barva mutira v škrlatno in običajno vedra modrina bolestno pozeleni. Tudi njegovi prepoznavni, ponavljajoči se motivi, ki navadno nimajo določenega pomena, postanejo sporočilni. Eden od njih – značilna krožno-kvadratna oblika, ki se v umetnikovih delih redno pojavlja od leta 2017 dalje – v teh slikah lahko nastopa kot metafora za željo, ki zida gradove v oblakih, in hkrati kot simbol laskavega, ampak lažnega nebeškega kraljestva. Obenem pa lahko predstavlja tudi ravno nasprotno – prostor, kjer si je od nenasitne želje mogoče odpočiti. Podobno velja tudi za motiv zidu iz opek, ki je od leta 2017 nepogrešljiv v Kocjančičevih slikah, kjer se pojavlja v različnih oblikah – od preproste mrežne risbe, ki se pne čez ozadje slike, prek tridimenzionalne, ampak prosojne stene, do deloma ali povsem zgrajene »žive« hišice s parom žalostnih oči. Motiv lahko v tem kontekstu razumemo kot aluzijo na nesmiselno gradnjo, saj zid iz opek ničesar ne podpira, zakriva ali varuje, ali pa na neko namišljeno oviro, fiksno idejo, ki se je ni mogoče znebiti in blokira vsakršen premik naprej. Že večkrat je bilo zapisano in tudi tokrat velja, da Simon Kocjančič s svojim zagonetnim vizualnim jezikom noče ugajati in streči našim čutom, kvečjemu nasprotno; večpomenski motivi, nedoločljive oblike in nečiste barve spodbujajo v nas ambivalentna občutja, čustva in misli, s tem pa tudi nelagodje, ki nas spodbudi k razmišljanju. ──────────── Simon Kocjančič (1979) je diplomiral iz slikarstva na Visoki šoli za risanje in slikanje v Ljubljani. Svoje delo je predstavil na več samostojnih razstavah, med drugim v Galeriji P74 (2016) in Galeriji Škuc (2022), ter na mnogih skupinskih predstavitvah v Sloveniji in tujini. Kot sobodni umetnik živi in dela v Truškah pri Kopru.

[hriminal]

U četiri godine jedino se promijenilo to što sada policija prekršajno tretira one koji nose majicu “HDZ lopine”. Proteklog vikenda za prosvjeda “Pravda za djevojčicu” dvojica članova Pernarove stranke bila bi i privedena jer su nosili majice koje im je Pernar dao, da taj postupak policije (a ne majice), nije uznemirio građane koji su stali u obranu prava mladića da iskazuju svoj politički stav.

[superbmakerzombie]

LAŽI, OPSJENE I ODLUKE IZ SPAVAĆE SOBE Dok se Palfi bori za stranku, Pernar javlja da joj je upravo pokupio sina iz vrtića. To je priča o Živom zidu

LAŽI, OPSJENE I ODLUKE IZ SPAVAĆE SOBE Dok se Palfi bori za stranku, Pernar javlja da joj je upravo pokupio sina iz vrtića. To je priča o Živom zidu

[ad_1]

Srijeda, 5. lipnja. ��ivi zid pred očima javnosti izvodi reality show vlastite propasti: pljušti kiša optužbi. Potpredsjednicu Živog zida Vladimiru Palfi, dojučerašnju suborkinju i prijateljicu, javno prokazuju kao diktatoricu, manipulatoricu i lažljivicu koja se bavi samo blagajnom i odstrelom nepoćudnih. Hrvatskom verzijom Elene Ceaușescu! Stranka koje se predstavljala kao neustrašivi…

[belog-grada-crna-princeza]

„Bez tebe zauvek ću plakati.”

„Ljudi se vole dok su živi”, tako si govorila... U testamentu si izričito tražila malu sahranu u krugu najbližih, iako je na stotine ljudi zbog toga bilo ljuto na tebe jer si ih na stotine dotakla, a nisu stigli da kažu: hvala. I zbogom. I svet je danas na velikom gubitku.

„Bogu se ne moli u crkvi, Katarina, Bog ako je Bog, čuje i kad stanemo pod prozor i sklopimo dlanove, a znaš li koji ljudi su mu najdraži? Bog najviše voli one koji nekad posumnjaju u njega, po tome zna da je njihova vera iskrena.”

Pitala sam te jednom: šta je smisao života? Odgovorila si - da puno čitaš, da imaš prave prijatelje, neki hobi koji te ispunjava, da pomažeš ljudima i da budeš slobodna... Ali to moje pitanje je najzad bilo suvišno. Svako ko te je znao, znao je da ti si taj smisao živela. Svakog dana.

Šta još da kažem o tebi?

Jednom si spasila život devojke od koje su i lekari bili odustali.

Uvek si branila slabije, za njih se zauzimala. Svakome si govorila šta misliš i nikoga i ničega se nisi plašila.

Pisala si članke u Politici, a kad su te zabranili, pisala si pod pseudonimom!

Svakog dana makar jednoj osobi ulepšaj dan-

bio je tvoj moto.

Umela si da pročitaš nešto dirljivo u novinama i da plačeš dok mi prepričavaš. Onda bi makazama taj članak isekla i zalepila ga u neku svesku ili okačila na zid sobe. Mrzela si telefonske razgovore -- oni su samo da se dogovoriš oko viđanja ili javiš neku vest -- želela si da zagrliš ljude i gledaš ih u oči. Naučila si me kako se grli tako da se tvoje srce i srce osobe koju grliš dodirnu.

Roditelje si izgubila rano, oca sa četiri, a majku sa 18 godina. Shvatila si da na ovom svetu imaš samo sebe; brinula si o mlađem bratu sasvim sama. „Rado, jedino obrazovanje te može izvući iz siromaštva”, tako je govorila tvoja profesorka u srednjoj školi i ti si onda završila fakultet, što je za ženu u to vreme bila retkost.

Nisi se nikad razvela, tad nije bilo dozvoljeno, ali prvi put kad te je povredio, ošišala si pletenice koje su ti dolazile do kukova i obrijala glavu. Govorila si posle da si bila prva pankerka Dorćola, ali to je bio samo tvoj bunt. Nisu te razumeli, pogrešno su te procenjivali na prvu, ali to te nije brinulo. Na to si i računala, a čim bi progovorili sa tobom, zauvek bi bili promenjeni.

O, kako sam se samo svađala sa tobom! Umela sam svašta da ti kažem, a i ti meni, posle bi došla za mnom, zagrlila me, ponosno poljubila u kosu i rekla: „Obožavam te što si mali inadžija! I uvek mi odgovori, tako treba! Uvek mi se suprotstavi.”

Želela si da imam svoj identitet, želela si da se borim za sebe i da se po svaku cenu izrazim i bila si ponosna na mene zbog toga. Čak i kad se ni malo nisi slagala sa mnom.

Jer ono što mi je bilo važno, bilo je važno i tebi, kada bih, recimo, prepisivala na papir tekstove pesama koje volim i tražila da ih naglas čitamo, ti bi ostavila sve u trenu, sela pored mene i analizirala ih sa mnom.

Zbog tebe sam zavolela knjige. Vodila si me u knjižaru blizu tvog stana, a prodavačice su te obožavale, pa bi nam davale besplatno knjige na čitanje, da ih vratimo u prodavnicu kad završimo. Neke su nam i poklonile! Sve da bi samo nekoliko minuta porazgovarale sa tobom! To je bila tvoja magija.

Volela si vrapce („zato što su borbeni i neustrašivi!”), svako jutro si im izbacivala mrvice od hleba umesto da ih baciš u đubre.

Kada sam se odselila u Irsku, slala si mi pisma svake nedelje, a kad sam se vratila u Beograd, nastavila si da ih šalješ povremeno, iako smo bile udaljene samo pola sata.

Znala si da uživaš u sitnicama, u nekoj pesmi koja te dirne, u biljkama, u zracima sunca. Umela si da me nerviraš insistiranjem da i ja uživam, ja sam uvek bila u nekom svom svetu, s glavom u oblacima i večito u razmišljanjima, a ti kao da si mi govorila „nije tu život! Dođi, ovde je život. Oseti ga!”. Jer, ti ga jesi osećala, nisi imala ništa spektakularno, a živela si kao da jesi, kao da je nešto najspektakularnije. Za tebe je i bilo.

Kada si se razbolela i završila u bolnici, molila si nas da te izvedemo odatle. Rekla si da su ti tu umrli majka i brat i da znaš da ćeš i ti umreti ako ostaneš. Ali kako da te izvedemo? Doktori kažu, imala je moždani udar. Mora da se oporavi. Molila si nas, mesecima, a mi mesecima iz straha da te ne izgubimo nismo smeli to da učinimo. Ti se ničega nisi plašila, čak ni smrti. Izabrala si je kada si uvidela da tvoj život više ne bi bio isti. Ti, koja više ne bi mogla da živiš po svojim željama, po svojim principima i svoj smisao, odabrala si odlazak i jedan poslednji put me naučila važnu lekciju.

Nikada, nikada ti neću to oprostiti. A još više, nikada ti se neću moći dovoljno zahvaliti na svemu.

Nedostaješ svakog dana i tako će biti dok se ponovo ne sretnemo, a sigurna sam da hoćemo, nekad, negde... Znaj, ni ovde nisi nestala - jer TI, to jednostavno ne možeš.

[fikcijee]

vežemo se za te neke sitnice

poput stare drvene klupe u parku.

nije stvar ni u klupi, već u osobi.

u tom sudbonosnom "da",

zagrljaju, poljupcu...

i zamisli koliko je ta "tvoja" klupa

istih priča i nedovršenih ljubavi proživjela?

koliko je osmijeha i suza pretrpjela?

a i dalje, pa i onako klimavo, stoji.

a ti nakon jedne proživljene,

loše završene priče da padneš?

pa ej.

upoznaj novu klupu, možda

stanicu, drvo, pa i zid.

proživi opet.

živi opet, maleno.

[zvjezdana-the-writer]

Četrnaesto poglavlje moje priče ,,Dreams are not enough" je ovdje:

Chapter 14.

Još jedan tjedan do početka škole. Jan i ja smo svakog dana išli negdje drugo. Kući bih uvijek došla navečer, sat vremena prije nego što bi mama i tata došli kući s posla, kako se ne bi dogodilo da dođu ranije, a mene nema. Eva je sve znala. To jest, znala je da se s njim viđam i obećala je ne govoriti ništa.

Noćas smo bili u nekoj staroj, napuštenoj kući nedaleko od njegovog doma. Bila je gotovo velika kao dvorac, ali nikada nije bila dovršena. Često sam je puta viđala kada bih s roditeljima išla negdje. Oduvijek sam mislila kako ovdje netko živi jer je kuća izgledala predivno. Unutra je sve bilo sivo, nije bilo nikakvog namještaja, nikakvih znakova koji su naslućivali da ovdje netko živi.

Uspeli smo se uz stubište, koje je škripalo kao u horor filmu, te smo došli na posljednji kat. Tek sam sada shvatila da krov nije bio cio; dio njega je nedostajao. Jan me uzeo za ruku i poveo do ciglenog prozora na koji smo se nagnuli. Vani je snijeg padao nježno, kao onda kada sam se oprostila od Liama.

Proveli smo nekoliko sekundi u tišini. Polako sam se okrenula prema njemu, ali nisam ga gledala. Uzeo mi je lice u ruke i hladnim palcima mi pomilovao porumenjele obraze.

,,Sanjala sam loše.“ Tiho sam rekla.

,,Kada?“ Upitao je.

,,Prije Božića. Sanjala sam da sam bila u staroj bolnici. Neka me medicinska sestra zgrabila i bacila u tamnu prostoriju. Ugledala sam djevojku naslonjenu na zid, sa dugom crnom kosom i blijedim tenom. Nosila je bolničku haljinicu i pokrivala rukama lice. Bila je ista ja.“

,,Znam.“ Rekao je. ,,Bio sam kod tebe kada si se probudila, sjećaš se?“

,,Da, sjećam se.“ Rekla sam, prošavši rukom kroz kosu. ,,Imaš li neko obrazloženje? Ima li taj san ikakve veze s stvarnošću?“

Iznenađeno sam podignula obrve kada se okrenuo i odmaknuo od mene.

,,Nema nikakve veze sa stvarnošću.“ Prošaptao je, zastao na jednoj stepenici i dao mi znak da pođem za njim.

Probudila sam se sama tog jutra. Jan je već odavno otišao iz mog kreveta. Iste sekunde sam pogledala na sat, ne bih li zakasnila u školu. Bilo je pola osam. Vani je snijeg padao. Mislim kako nije ni prestao padati jer je toliko narastao da se sigurno jedva može hodati po ulici. No, služba je čistila ulice, kako se ne bi propustila škola.

U kući je bilo hladno i zamolila sam Evu da naloži vatru.

No, prije nego što sam otvorila ulazna vrata, Eva mi je prepriječila put. Ili će mi reći da se toplije odijenem, ili će mi reći kako moram doručkovati prije nego što poletim u školu. Prije bih rekla da će reći ovo drugo.

,,Zablokirala si mi put.“ Rekla sam i prekrižila ruke na prsima.

,,Prvo ćeš doručkovati, pa tek onda možeš u školu.“

,,Tko si ti da mi naređuješ?“

,,Ja sam ti sestra koja zna tvoju tajnu.“

Raširila sam oči i progutala knedlu.

,,Kakvu tajnu?“ Upitala sam, iako sam se plašila njezinih riječi.

,,Pa da hodaš s profesorom.“ Rekla je i pogledala me sumnjivo. ,,Zašto me to pitaš? Zar ima još nešto što bih trebala znati?“

Progutala sam slinu i nevino se nasmiješila. ,,Naravno da nema. Sve znaš.“

Protiv svoje volje sam doručkovala sendviče sa sirom, salatom, margarinom i majonezom koje mi je Eva napravila. Bila je toliko ponosna na svoje lude sendviče. Pustila me da odem tek kada je bila sigurna kako sam se najela.

Zrak je bio tako hladan, mogla sam osjetiti kako mi blijedi obrazi počinju crvenjeti. Sve se bijelilo. Granje se nije uopće vidjelo od silnog snijega koji ga je pokrivao. Nisam se nadala ovakvoj zimi. Isprva sam mislila da će snijeg padati dva do tri dana i kako će ga zatim sunce istopiti, ali od sunca nije ništa ostalo. Zatvorila sam kišobran i ušla u školu u kojoj je vrvjelo od đaka. Svi su bili na hodniku. Zar sam prerano došla? Očito ne, jer je upravo zvonilo i svi su se krenuli razilaziti. Na svu sreću mi je učionica bila blizu, inače je nikada ne bih pronašla.

Rosemarie je ušla unutra, sjajeći svojom pozitivnom energijom. Smeđa kosa joj je bila podignuta u punđžu, a nosila je sivi kaput, šal sa šarenim cvjetićima, dugačku crnu suknju i visoke, kožne čizme crne boje. U ruci je držala naše knjižice i lagano požurila do svog mjesta. Sve nas je pažljivo promotrila. Na mene je imala najbolji pogled jer sam sjedila u prvoj klupi.

Podijelila nam je knjižice i zatim započela neku temu o đacima koji su završili školu, ali su spremni pomoći onim đacima kojima pojedini predmeti nisu jača strana.

,,Na sjednici smo raspravljali o predmetima za koje mislimo da su đacima slabija strana. Imaju li neki predmeti ili profesori koji vam ne odgovaraju?“ Upitala je, ali nitko nije govorio. Što bismo joj i odgovorili? Tko se još smije kome miješati u obavljanje posla? Čim nekoga opomeneš, odmah te napada da ga ostaviš na miru, a i čisto sam sumnjala da bi se itko od njih želio promijeniti, jer su ipak toliko ponosni svojim završenim fakultetima.

,,Aha. Dakle, tako.“ Zaključila je s uznemirenim izrazom lica. ,,Previše sam vas razmazila. Nisam cijelo polugodište ni riječ s vama progovorila, a sat odjeljenske zajednice već dugo niste doživjeli. U drugom polugodištu ćemo to malo promijeniti, kako bismo malo i ove ocjene poboljšali.“

Na hodniku sam tražila Jana, ali nije ga bilo na vidiku. Možda je i otišao. Zašto bi me to čudilo?

Izašla sam iz škole, mlateći crnim kišobranom lijevo-desno. Snijeg je na neko čudo prestao padati. Dok sam silazila niz školsko stubište, ugledala sam nekog dečka s dugom crnom kosom svezanom u labavi rep. Dva crna pramena su mu visjela s lijeve i desne strane, a oči su bile najupadljivije na njemu: bile su zelene kao u mačke, kao u onog dečka s kojim se Elspeth nekoliko dana viđala, prije nego što sam ju prestala viđati. Ovo nije mogao biti on. Onaj s kojim se vozila je imao kratku kosu, ali moram priznati da su slični. Možda su čak i braća.

,,Bok, Ewelina.“ Pozdravio me muški glas.

Zaustavila sam se tik pored njega i iznenađeno ga pogledala. Gledao me s blagim smiješkom oko kojeg je imao tanke, crne brkove.

,,Je li se stvarno obraćaš meni?“ Upitala sam.

,,Da.“

,,Odakle mi znaš ime?“

,,To je duga priča. Mogu ti samo reći da ću ti ubuduće davati instrukcije iz fizike.“

,,Jako zanimljivo. Je li te možda poznajem?“

,,Oh, ispričavam se.“ Rekao je i uzeo mi ruku. Ruka mu je bila potpuna suprotnost od Janove. Bila je topla kao plišani medvjedić. ,,Ja sam Dimitri.“ Rekao je tiho i uputio mi zadnji pogled prije nego što mi je utisnuo poljubac na ruku.

Bila sam toliko iznenađena da se nisam mogla pribrati. Dimitri. To je bilo pravo ime za vampira. Ali nije naslućivao na vampira. Koža mu je bila topla i tamnija. Jedino što mi je bilo sumnjivo na njemu su bile njegove oči.

,,Čuo sam kako ti je fizika slabija strana, pa sam odlučio pomoći.“ Objasnio je sa zavodničkim osmijehom. ,,Tvoja razrednica me zamolila.“

To mi je već imalo logike. Rosemarie je upravo o tome maloprije razgovarala. Ali ne mogu samo tako pristati. Nemam pojma tko je ovaj dečko. Možda mi laže. Ali odakle zna da mi je fizika slabija strana?

,,Zašto bih ti vjerovala?“ Upitala sam, podignuvši lijevu obrvu.

,,Zato što vjerujem da želiš proći. Ako želiš propasti, otići ću.“

,,Reci mi prvo odakle si i odakle te Rosemarie zna.“

,,Išao sam ovdje u školu i više sam puta išao na takmičenje iz fizike. Rosemarie je i meni bila razrednica. Oduvijek sam bio njezin miljenik. Nazvala me nedavno, prije nastavničkog vijeća i spomenula je upravo tebe. Zamolila me da ti pomažem fiziku u drugom polugodištu i pristao sam. Jedino ako ti moja pomoć nije potrebna...“

,,Potrebna mi je.“ Prekinula sam ga. ,,Kada možemo početi?“

Slegnuo je ramenima. ,,Kada god ti izraziš želju za tim. Dat ću ti svoj broj, ako želiš.“

Zapisivati njegov broj u svoje kontakte mi nije bilo baš idealno rješenje. ,,Nisam ponijela svoj mobitel.“ Slagala sam i okrenula mu leđa. ,,Vidjet ćemo se sigurno ubrzo. Do tad ću odlučiti kada ćemo početi s instrukcijama.“

,,Stani.“ Rekao je kada sam napravila korak unaprijed. Stala sam, a on je iz mog stražnjeg đžepa izvadio moj mobitel. Opsovala sam u sebi, dok se on smiješio. Otela sam mu ga iz ruke.

,,Više nikada da me nisi tu dodirnuo.“ Odbrusila sam.

,,Nemoj ni ti više lagati.“

Prevrnula sam očima i otvorila novi kontakt kojem sam nadijenula ime Dimitri. Barem ću imati više kontakata. Jedini kontakti koje sam imala su bili moji roditelji i Eva.

Kada smo razmijenili brojeve, rekao je: ,,Vidimo se, Ewelinico.“

Odmah nakon što je otišao, iz škole je izašao Jan, uzrujan i ljut. Nisam ni sumnjala u to da nas je vidio.

,,Što je to trebalo biti?“ Nisam ga nikada vidjela tako ljutog.

,,On će mi davati instrukcije iz fizike. Rosemarie ga je to zamolila jer je Liam otišao.“

,,I vjeruješ mu to?“ Iznenađeno je upitao.

,,Kako bi drugačije znao da mi je fizika slabija strana?“

,,Ne zanima me. I nemoj ni slučajno pristati.“

,,Ovdje se ne radi o tome što ti želiš. Radi se o meni. O mojim ocjenama.“

Duboko je udahnuo i zatvorio oči. ,,Dobro. Ali ja ću biti s vama. Cijelo vrijeme.“

Odvezao je me kući. Nagovorila sam ga da uđe unutra, iako je i Eva bila tu. Taman kada smo došli do sredine stubišta, Eva se pojavila u hodniku i viknula: ,,Hej, golupčići! Zašto ne siđete dolje? Napravila sam kolač.“

Jan me pogledao, čekajući na moju reakciju. Vidjelo se na njemu kako je jedva čeka upoznati, pa sam protiv svoje volje s njim otišla u dnevni boravak. Eva je napravila neki čokoladni kolač s orasima. Izgledao je ukusno, ali nisam htjela jesti. Sjela sam na fotelju i upalila televizor, dok su se njih dvoje smijali, pričajući o nekim kolačima. Nisam to mogla slušati, pa sam ih odlučila ostaviti same.

,,Ewelina, kamo ideš?“ Upitao me Jan u hodniku.

,,Idem se istuširati.“ Slagala sam i uspela se uz stubište.

Presvukla sam se u crni đžemper i crne tajice. Bilo mi je tako hladno da sam se morala s trima dekama pokriti. Dok se ja ovdje smrzavam u svojoj samoći, moja sestra se dolje zabavlja s mojim dečkom. Mislim da je Janu odmah zapala za oko. Možda mu je ona i bolji izbor od mene.

Nakon nekog vremena sam čula kako mi se vrata otvaraju. Nije stavio ni korak unutra. Samo je provirio i upitao: ,,Ewelina? Jesi li se istuširala?“

,,Jesam.“ Rekla sam, okrenuta mu leđima.

,,Je li sve u redu?“ Zabrinuto je upitao i krenuo prema meni.

,,U redu sam. Samo me ostavi na miru.“

Sjeo je na krevet pored mene. Nije me dodirivao. Bilo je kao da sjedi i samo me promatra.

,,Hoćeš li da ti donesem kolač?“

,,Ne, hvala.“

,,Hoćeš li se maziti sa mnom?“

,,Prestani više.“

Nasmiješio se i prstima mi prošao kroz kosu. Nagnuo je glavu na moju. Unatoč tome što se smiješio, u očima sam mu vidjela tugu.

,,Misliš li da bi onaj san mogao biti realan?“ Upitala sam ga.

,,Zašto stalno razmišljaš o tome?“ Upitao je.

,,Brinem se da ima neke stvarnosti u tome.“

Duboko je udahnuo i zatvorio oči.

,,Skrivaš nešto od mene.“ Ljutito sam rekla.

,,Samo stavi lančić oko vrata, okači Dreamcatchere i sve će biti u redu.“

Zrak je bio leden kada sam ga uzdahnula. Snijeg je upravo prestao padati, nakon što ga je sunce danas uveliko istopilo. Nisam dugo vidjela onako jako sunce. To je bio razlog zbog kojeg mi Jan danas nije dolazio. Umjesto toga me pozvao da se vidimo navečer, u mrklom mraku. Samo on i ja.

Ušla sam u šumu Epping koja je bila tiha kao grob. Tišina je bila jeziva, ali i prijatna. Mogla sam čuti kako mi se približava on i njegov miris. U mraku nisam vidjela ništa osim crnila, ali znam da je on u blizini. Čeka me negdje.

Nakon nekog vremena sam se počela približavati izlazu koji je vodio prema livadi koju sam sanjala. Mjesečno cvijeće je i dalje cvalo. Mjesečni odsjaj mi je pomagao da se ne izgubim u mračnoći.

Nakon što sam ih nekoliko ubrala, vratila sam se u šumu i prošetala do potočića ogrnutog velikim kamenjima s obje strane. Vode nije bilo, ali je na svakom kamenu bila po jedna bijela svijeća. Upalila sam svaku od njih upaljačem i pratila kako se razni mirisi šire oko mene. Bilo je tako romantično. Željela sam da ovaj trenutak traje zauvijek i svijeće se nikada ne ugase. Polako sam ustala i skinula kaput, pazeći da ne oborim svijeću i spalim šumu. Mjesečeva svjetlost je neprestano padala na moje lice.

Onda sam ga čula. Stizao je iz livade. Ubrzo se miris lavande i vanilije uopće nije osjetio. Došla sam tamo gdje me je želio.

,,Što ti radiš ovdje?“ Upitala sam iz šale.

,,Rekli su mi da ovdje sjedi djevojka mrtvih očiju, s cvijećem u kosi.“

Prignuo se do mene i poljubio me. Usne su mu bile hladne kao i zrak oko nas.

,,Jesi li ti poredao ove svijeće?“ Upitala sam ga.

Skrenuo je pogled na mene. Tijelo mi se ukočilo kada su njegove crne oči duboko pogledale moje i kada mi je hladnim prstima obuhvatio bradu. U mraku, pod sjajem mjeseca i zvijezda, je bio najljepši.

Primaknuo je svoje usne mom uhu i prošaptao: ,,Jesam.“

Izgovorio je to kao da sam ga nakon duže istrage upitala je li on ubio nekoga. Ali ta misterioznost u njegovom glasu mi je prijala. Izazivala je strast u meni.

Nedugo zatim me poljubio. Svaki put, kada nam se usne dodirne, osjećam kako sanjam. Kako tonem u dubok, prekrasan san iz kojeg se nikada ne želim probuditi. Svaki put kada bi nam se usne rastale, prožeo bi me osjećaj kao kada bih se poslije strahovitih noćnih mora probudila.

Ljubili smo se neko vrijeme. Zatim me stavio sebi u krilo i obgrlio hladnim rukama. Počela sam zijevati. Htjela sam ustati, ali stisak njegovih ruku postao je jači.

,,Kamo ideš?“ Upitao je, uozbiljivši se.

,,Zadrijemala sam. Želim spavati.“

,,Već?“ Razočarano je upitao.

,,Ako ostanem ovdje, zaspat ću.“

,,Nema veze. Želim te držati u svom naručju i gledati te dok spavaš.“

Nasmiješila sam se. ,,Želim spavati u svom krevetu.“

,,Ugodnije ti je u mojim rukama.“

Sutradan nam je zadnji sat bio tjelesni odgoj, a ja sam morala igrati odbojku jer sam bila jedina bez ocjene. To je sigurno bio najgori horor koji su moji vršnjaci iz razreda gledali. Čini se kako ni ovo polugodište neću imati više od dvojke iz tjelesnog odgoja.

Bila sam sretna kada je zvonilo za veliki odmor, ali nije mi se sviđalo što se moram tuširati u školi. Nikada prije to nisam činila, niti sam to morala, jer nisam radila tjelesni, pa se nisam znojila. Ali sada sam prilično smrdjela na znoj, tako da se ovakva ne namjeravam vraćati u učionicu.

Ženska kupaonica i presvlačionica su bile dvije najveće prostorije u cijeloj školi, ako me oči ne varaju. Ormarića u presvlačionici je bilo bezbroj, kao i kabini za presvlačenje. Na tuširanje ne moraš ni sekundu čekati. Ili su djevojke bile brze, ili je bilo zaista puno prostora.

Ali ono što me u kupaonici iznenadilo bilo je da su sve djevojke gole u tuševe ulazile. Sve djevojke iz mog razreda... gole. Prekrila sam oči rukama i izašla, ne znajući što trebam učiniti, kako se pokriti.

Pronašla sam ručnik među školskim vlasništvom koje su smjeli koristiti đaci koji su 'zaboravili' svoju opremu donijeti. Ručnik je bio velik i svijetloplave boje. Otprilike bi me mogao svu pokriti.

Otišla sam u kabinu i skinula bijelu majicu i hlačice, te sam svoje golo tijelo zamotala u ručnik. Zatim sam se uputila u kupaonicu i zaključala se u tuš, prebacivši zatim ručnik preko njegovog vrha. Čekala sam možda pet minuta da se voda ugrije, shvativši kako uopće nemam šampona. Opsovala sam u sebi i zamolila djevojku pored mene da mi posudi svoj šampon za tijelo kojim sam se oprala. Zatim sam se obrisala ručnikom, zamotala se i uputila u presvlačionicu. Unutra su bile samo Mindy, Ariana i Hannah, koje su razgovarale, odjevene u čipkaste Victoria's Secret grudnjake i tange.

Nisu obraćale pažnju na mene dok sam uzimala svoju torbu i nestajala s njom u kabinu. Ali kada sam izvadila svoju odjeću, zamijetila sam otpali crni konac.

Prizor koji sam ugledala na stražnjem dijelu svojih crnih gaćica me ostavio bez daha. Bile su poderane u obliku velikih, ali sitnih slova. Natpis je bio više nego zastrašujuć, a istovremeno i zbunjujuć.

PREKINI S NJIM ILI ĆU TE UBITI KURVO.

[s-tobom-u-mislima]

Meni od mene.

Znaš onaj početak nečega, kada je sve bajno, i smiješ se kao luda, i imaš osjećaj da možeš uraditi sve na ovom svijetu. Kada tvoji strahovi, pah, i nisu više strahovi. I onda počne da se dešava ono što nisi ni slutila, o čemu nisi maštala ni sanjala. Stalni izgovori za neodgovaranje na poruke, i onu noć kada te je ostavio na kiši da čekaš bez namjere da se pojavi. Pa se samo u jednom trenutku nađeš na podu svoje sobe, naslonjena na zid, jecaš. Pitaš se gdje je zapelo? U kojem trenutku tvoja bajka je prestala da bude bajka. U kojem trenutku je tvoj smijeh prešao u jecaj, i u kojem trenutku, dođavola, su tvoji strahovi opet postali strahovi. I, znaš, treba da se isplačeš, i da urlaš, bijesniš. I ne vjeruj mu kada ti kaže da će se popraviti i da će biti bolje, jer nikada neće. I ne vraćaj se, dođavola, nekome ko tvoju vrijednost nije shvatio. Jer svaki put kad mu se vratiš, on će te sve manje cijeniti. Voli sebe, budi sebi na prvom mjestu. Smij se zbog sebe, zbog toga koliko si lijepa, pametna, jer ti ne treba ničije prisustvo u životu da bi bila sretna. Živi i budi sretna za sebe. 

[urbanidesnicar]

Što slavimo između 9. i 11. Travnja?

Lažu li nas? Dašta. Što nam je činiti? "Ljutu travu na ljutu ranu". Nema nam druge. Inače ćemo završiti kao Ameri. Žrtve vlastite prepotencije i "hrabrosti". Ali samo na riječima...

Teorija o "globalnom zagrijavanju" se raspala ko' pokojna juga. Događa se upravo obratno. Zemlja se hladi, a prosječna temperatura je sve niža. Ne treba biti Einstein da bi ovo shvatio. Dovoljno je izaći na balkon, po mogućnosti u potkošulji. Da mala Greta ne bi dobila nervni slom, tvornice laži smisliše novu "teoriju". Nu sad ove umotvorine: "Toplije more na Antarktiku donosi snijeg i valove hladnoće u Europi!?" Ne samo da nema smisla, nego vrijeđa zdrav razum. Ista je stvar i sa kineskom gripom, koju nazvaše koronom. "Slijedećih 30 godina je ključno", i dalje tvrdi ugledni stožer na čelu sa još uglednijim drotom.

 Ako konstantno plasirana laž postaje istina, onda nam nema druge nego ponavljati istinu. DO BESVIJESTI. Navodna nestašica cjepiva za koronu, uopće nije točna. Radi se o perfidnom pokušaju, ne bi li ljudi podsvjesno pristali biti pokusni kunići. Jer istraživanja na životinjama, NIKADA nisu obavljena. Ovaj pakleni plan je objavljen još 2017. I to javno. Neki su shvatili o čemu se radi, ali su automatski bili brendirani kao "teoretičari zavjere". Što sad slijedi? Nakon što većina bude cijepljena, u roku od 6-18 mjeseci mogu nastati ozbiljne nuspojave. A možda se pojave tek za nekoliko godina? Oštećenje mozga, ugrušci u krvi, teške upale pluća, neplodnost... A kako se to na hrvatskom zove? De-po-pu-la-ci-ja. Normalno da neće svi najebat, jer bi bilo previše očito. Ovdje dižem ručnu i stajem. Jer nisam kompetentan da bi se igrao doktora. Srećom, još uvijek postoje glasovi razuma. Toplo preporučam Dr. Srećka Sladoljeva, i njegove stručne ali svima razumljive tekstove.

Još je jedna stvar jako bitna. Svatko je gospodar svoga tijela. Za sada. Bojim se da neće još dugo. Zato NE SMIJEMO nasjedati na medijske podvale i omalovažavati jedni druge. Primjer? Ja se ne želim cijepiti, i to je isključivo MOJA osobna stvar. Točka. Ako netko razmišlja na drugačiji način, meni uopće ne smeta. Jasno je da "gospodari kaosa" žele podijeliti ljude u dvije skupine. Odgovorne i neodgovorne. A samo nam još to fali. Svakako smo se satrali od sloge i zajedništva. Ali u k*rcu. Ako si TI primio cjepivo, znači da si zaštićen od ovakvih kao ja. A ako JA otegnem papke, to je isključivo do mene. Zaključak? Jedni druge uopće ne ugrožavamo, tako da nema razloga za svađu. 

Prošle Nedjelje bijaše Uskrs. Namjerno sam otvorio naslovnice 20-ak portala (naših i njihovih). Samo da vidim dvije magične riječi: "Sretan Uskrs". I našao sam ih. Čak na 3 (TRI) portala!? Više ne čestitaju ni "neke blagdane'. Ma jok. Čisti ateizam, s aromom boljševizma. Glavne vijesti dana su bile: "Uvijek neugodna PLANdemija, Maja Šufit, supruge nogometaša, koje trgovine će raditi za praznike (Koje praznike?), kako obojiti jaja (Što bi ih bojio. Što je povod?). Koje licemjerje, žalosna nam keva. Da je putnik namjernik taj dan zalutao među naše medije, uopće ne bi znao da slavimo najveći Katolički praznik. Milemimatere, muka mi je od ovoga neokomunizma. A ni s probavom ne stojim najbolje. 

Imam neki čudan osjećaj, da ćemo 2. svibnja (Vaskrs) gledati potpuno drugi film. I da će se vladajući korisnici vazelina utrkivati, tko će se dublje uvući u "debelo crevo" čika Pupija i ekipe iz ZZ TOP-a. Odavno je jasno tko je u ovoj zemlji privilegiran, a tko  marginalac. Mali Perica bi se naivno zapitao: "Zašto su četnici legalni, a Ustaše državni neprijatelji broj 1?" Dobri moj Perice, i ti ko da si s kruške pao? Ali bez obzira na sve srpske laži, činjenice govore potpuno suprotno.

Ovih dana obilježavamo 10. Travnja. Jedan od najvažnijih datuma u našoj povijesti. Samo par rečenica o ovome danu, koji je još uvijek tabu tema. Ali samo za nas. Oni mogu pljuvati koliko hoće. Idemo redom: 1. NDH je stvorena željom hrvatskog naroda i bila je neusporedivo veća, jača i bolja od današnje "kifle". 2. Poglavnik nikada nije "prodao" Dalmaciju i Istru, i to je notorna laž. 3. Nikakvog đenosajda i Jasenovca nije bilo, a "meleoni nejači, žena i dece" su ostali živi i zdravi. Kako bi inače njihovi nasljednici prenosili partizanske mirovine s "kolena na koleno"? 4. Hrvati su kao narod bili ponosni, složni i SLOBODNI. A upravo im ta sloga najviše smeta. Zato za ISTINU, nema mjesta u "antifašističkim" medijima. Jer sve laži o NDH potenciraju oni, koji su se prvi u Europi riješili židova. Naše drage komšije, iliti srbo-četalji.

Meni je dobar dio života bio ispiran mozak. Kao i svima onima koji su odrasli u titinoj državi. Uvjerili smo se iz prve ruke, po kojim principima funkcionira propaganda. U zadnjih 30-ak godina smo imali prigodu revidirati neke stvari, i doznati pravu istinu. Jesmo li to učinili? Kako tko. Prema službenim popisima pučanstva u Jugoslaviji (1931 i 1948), brojke su slijedeće: skoro 900 tisuća hrvata manje i oko MILIJUN srba više!? Dakle, MI smo bili žrtve a ONI agresori. Kao i u Domovinskom ratu. Gdje su nestali toliki Hrvati? Pojeo ih mrak. Bleiburg, Goli otok, Lepoglava, tisuće jama, bravarovi odredi smrti...

A oklen toliko Srba viška, kad su ih vastaške horde pobile? Biće su se jebavali ko zečevi? I tako nam je nametnut teret kolektivne krivnje, baziran isključivo na LAŽIMA. A mi se uporno pravdamo, već skoro 80 godina. Kome i zašto? Ali ima još. Davno sam napisao (u poluzajebanciji), da ćemo na kraju mi njima platiti odštetu. I nažalost, pogodio sam. Pogledajmo što danas proživljava HRVATSKI HEROJ Mihajlo Hrastov. Branio je svoju zemlju od agresora, a sad obiteljima krepanih četnika mora isplatiti višemilijunski iznos. A možda je stvarno do njega? Umjesto da je pucao, mogao ih je uljudno zamoliti da prestanu s agresijom i vrate se u matičnu vukojebinu. Siguran sam da bi ga poslušali... 

Već par mjeseci sebi govorim: "sinko okani se pisanja, dosta je bilo". Nemam više ni volje, ni želje, ni nade... A na silu ne ide. I onda dobijem komentar, koji me ostavi bez teksta. Bukvalno. Neću navoditi ime dotičnog gospodina, jer ga nisam pitao za dozvolu. Bitna je poruka. A ona glasi: "Čitam sa užitkom i razmišljam da prije nego umren, kako bi lipo bilo upoznat ovoga ćovika. Nema tu MAŠTE već žalosna istina 'SATIRIČNO' (recimo) napisana. Lipi pozdrav i SRETAN U (sa ušatim) SKRS - ZA DOM SPREMAN."

Kad sam ovo pročitao, ostavim mobitel i nastavim tupo gledati u zid. Što reći i kako reagirati nakon ovakvih riječi? Stvarno ne pamtim kad me je nešto ovako emotivno "puklo"? A nisam emotivac. I uglavnom sve držim u sebi. Zajebi kume sve lajkove, pohvale, objave, statistiku...Tek sam sad svjestan, da se sve isplatilo. Zbog ovoga gospodina i ljudi poput njega. Jer nema toga novca kojim se ovo može platiti. Svaka riječ je suvišna, osim jedne. HVALA!

Sve nas je potresla vijest o smrti dvogodišnje djevojčice, nad kojom su se MANIJACI iživljavali. UŽAS! Sve donekle mogu svariti, ali kad se radi o djeci tu nema pardona. I najveća zatvorska kazna je preblaga. Ali zašto se sad svi odjednom čudimo, kad je bilo pitanje trenutka kada će se nešto slično dogoditi? Jer radi se o djetetu iz romske obitelji, a svi znamo kakav je njihov način života. Počevši od: higijene, školovanja, incesta, kriminala...

Prvo, koristit ću izraz cigani jer nisam politički korektan. Drugo, neke osnovne stvari treba iz korijena promijeniti, i tu je čitav sustav totalno zakazao. Nasilje i uvjeti života u ciganskim obiteljima zahtijevaju puno veću pozornost i kontrolu, nego kod ostatka populacije. Ne možemo glumiti neku ravnopravnost, kad nismo svi isti. Javila se i Košuta Februar zaštitnik "svega i svačega"? Mrš u 3 PM fukaro beogradska!! Što radi "manjinac" Veljko Kajtazi? Krade šahtove? Treba ga za jaja objesit, a ne mu davati saborsku plaću. Odjednom je proradila savjest i nekim dušebrižnicima. Koji bi na tragediji malog djeteta, skupljali političke poene. Odvratno, degutantno i ispod svake razine.

Kažu da je najgora metoda mučenja: "Smrt tisuću rezova". Koja je davno prakticirana u Kini. Neću ulaziti u detalje, jer nisu za svačiji želudac. Poanta cijelog postupka je, da žrtva što duže ostane na životu i što više pati. Zašto ovo pišem? SVAKOGA tko zlostavlja malu djecu (bilo kako), treba kazniti na ovakav način. Previše okrutno? Ni malo. Mi "nazadni" roditelji upravo ovako razmišljamo. OVO je daleko najveći problem današnjice, a ne jebene gripe, ledenjaci, solarne ploče i parade pedera. Trgovina djecom, pedofilija, uvjeti u kojima žive... Što ćemo s Afrikom? Gdje i danas tisuće djece umire od gladi, i bolesti koje su u razvijenom svijetu odavno iskorijenjene. Ali nekima je mobitel, važniji od dječjeg života. I u tome je sva tragedija, ovoga tehnološki "naprednog" svijeta.

Nazire li se ludilu kraj? Optimisti tvrde da će budućnost biti bolja. Jer neće dugo trajati... Svijet (naročito zapadni) je postao mentalna institucija, gdje su doktori pacijenti i obratno. Kako drugačije protumačiti  zaključak "stručnjaka" sa CNN-a: "NEMOGUĆE je utvrditi spol djeteta pri rođenju"!? Od kad je svijeta i vijeka, doktor bi prvo pogledao visi li nešto među nogama? I shodno tome zaključio, je li muško ili žensko? Sad više ne smije. Jer će ga optužiti za "transfobiju".

U svijetu živi oko 0.3% trans spodoba. A ponašaju se kao da ih milijarda. Imaju veća prava i privilegije nego 99.07% ostalih. Je li to ta jednakost, mater vam j*bem izopačenu? Pošto kopiramo zapad u svemu što ne valja, očekujmo ove perverznjake vrlo brzo i u našoj zemlji. Inače, postoji još jedan način kako utvrditi spol djeteta. Daš bebi fetu kruva i pancete i čekaš. Ako je "pojeo" onda je sin, a ako je "pojela" znači da je kćer.

Svatko od nas traži odgovor na neka pitanja, dok je još na ovome svijetu. Mene od rata proganja jedno te isto: "Jesam li ubio četnika?" Pucamo mi, pucaju oni. Gađaš njihove položaje, ali živog četalja ne vidiš. Sakrio se i "hrabro" tuče iz svih vrsta naoružanja. A meni dalo M48 i reklo mi da ne pucam previše, jer nemamo municije. Pričam o samom početku rata.

Kada bi bio siguran da sam barem jednoga poslao u vječna lovišta, pao bi mi kamen sa srca. I osjećao bi se puno bolje, jer sam učinio dobro djelo. Nažalost, odgovor ne ću nikada saznati. A tako bi volio čuti onu staru englesku: "Zvonko bad, chetnik dead."

Prošli tjedan sam napisao da ne postoje "klimatske promjene". Ispričavam se. Bio sam mlad i lud. Sad sam 7 dana stariji i ozbiljniji. Neki dan je padao snijeg, a temperature nemaju blage veze s proljećem. Što znači da svjedočimo "globalnom zahlađenju".

Upravo zato kume, nema se smisla smrzavati. Loži sve što ti je pri ruci. 

Čumur, drva, parket, lož ulje, punicu.... "ZA DOMOVINU SPREMNI"

[zaljubljenik-u-suncokrete]

Prevara

Saznavši da me je ta osoba varala, moje srce je bačeno u takvu rupu bez dna gdje je vrh zapečaćen svim emocijama koje sam do sad imala prema i jednoj osobi na ovom svijetu tako da ako se i pokuša izvući iz nje, neće uspjeti jer nema nigdje drugo da ide osim u taj beskonačni ponor. Uopšte ne znam što ga ovo toliko pogađa, znalo je da je to već bila moguća opcija, valjda sve do trenutka kada pronađe pravi dokaz ne želi da istinjski prihvati činjenicu. Ali srce tu osobu čak ni ne voli, samo ne voli da bude prevareno, traume iz ranijih dana idalje ostaju. Sada su samo potvrđene i sada samo još više zatvaraju vrh te rupe bez dna ne želeći da iko i pokuša da mu se približi. Ljubav za moje srce više nije stvar koju će pokazati pred ljudima. Pustiće mozgu da učini svoje, a ono će zauvijek ostati samo. Dosta mu je mogućih povreda od osoba koje ne znaju da osjećaju, od propalih veza i konstantnog varanja. Vjerovatno ga boli i to što je ostavljeno zbog takozvane prevare nad tom osobom koja je samo krila svoje propuste nazivajući njega varalicom. Žao mi je svakog djelića ovog slomljenog srca jer razbijeno je uzalud. Nije vidjelo ljepotu ovoga svijeta, vidjelo je samo zlo i to ogromne količine zla od kojeg se odupiralo i sada to zlo više ne može ni da dođe do njega. Čak iako pokuša sve i jedna emocija koju je do sad osjetilo će dati svoj doprinos u odbrani protiv tog zla koje će da odustane čim vidi taj zid emocija. A srce će da živi, bez ljubavi i bez mržnje u toj svojoj rupi bez dna nehraneći se ničim osim samim sobom. Ali i to mu je sasvim dovoljno.

A.N.

[balkantimes]

HRVATSKA: PARLAMENTARNI IZBORI U EPIDEMIJI KORONAVIRUSA

Državno izborno povjerenstvo (DIP) potvrdilo je kandidacijske liste za izbor 151 zastupnika za Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 5. srpnja. Sudjelovat će 192 liste s 2.669 kandidata od kojih 41 posto čine žene. Na dan izbora bit će otvoreno 6.999 biračkih mjesta u zemlji i inozemstvu.

Parlamentarni izbori na kojima će 3,86 miliona birača u Hrvatskoj i inozemstvu izabrati 151 zastupnika za 10. saziv Hrvatskog sabora održat će se danas. Zbog koronavirusa na biralištima će se provoditi epidemiološke mjere, a glasat će se na gotovo 7.000 biračkih mjesta u Hrvatskoj i u inozemstvu, javlja Anadolu Agency (AA).

Državno izborno povjerenstvo (DIP) potvrdilo je kandidacijske liste za izbor 151 zastupnika za Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 5. srpnja. Sudjelovat će 192 liste s 2.669 kandidata od kojih 41 posto čine žene. Na dan izbora bit će otvoreno 6.999 biračkih mjesta u zemlji i inozemstvu.

Izbori se provode na biračkim mjestima na području Republike Hrvatske i u sjedištima diplomatsko-konzularnih predstavništava Republike Hrvatske. Birači koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj biraju 3 zastupnika u posebnoj (XI.) izbornoj jedinici.

Ministarstvo uprave registriralo je 3,674.695 birača s prebivalištem u Republici Hrvatskoj po općinama i gradovima, dok je 184.786 birača bez prebivališta u Republici Hrvatskoj, što je ukupno 3,859.481 birača. U inozemstvu će se glasati dva dana, 4. i 5. srpnja.

Službena izborna kampanja trajala je do 3. jula u ponoć, kada je nastupila predizborna šutnja.

Birački odbori na parlamentarnim izborima broje po 10 članova, a ukupno će biti angažirano 70.000 članova biračkih odbora koji će 5. srpnja provoditi izbore za Hrvatski sabor.

Prema anketama, najviše birača podržat će Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) koja na izborima nastupa samostalno ili Restart koaliciju koju sačinjavaju: Socijaldemokratska partija (SDP), Hrvatska seljačka stranka (HSS), Hrvatska stranka umirovljenika (HSU), Građansko-liberalni savez (GLAS), Istarska demokratska stranka (IDS), Primorsko-goranski savez (PGS) i Stranka narodnog i građanskog aktivizma (SNAGA).

Među utjecajnije stranke i koalicije, prema većini anketa, spadaju i Domovinski pokret na čelu s Miroslavom Škorom, Most nezavisnih lista kojem je na čelu Božo Petrov, Zeleno-lijeva koalicija Možemo!, koalicija koju čine Stranka s Imenom i Prezimenom, Pametno i Fokus te koalicija sedam stranaka okupljenih oko stranke Živi zid pod nazivom Dosta pljačke.

U 12. izbornoj jedinici, u kojoj se biraju predstavnici nacionalnih manjina, srpska nacionalna manjina ima šest kandidata za tri zastupnička mjesta, mađarska manjina jednog kandidata za jedno mjesto, talijanska jednog kandidata za jedno mjesto. Češka i slovačka manjina imaju dva kandidata za jedno zastupničko mjesto. Skupina od pet manjina (albanska, bošnjačka, crnogorska, makedonska i slovenska) imaju sedam kandidata za jedno mjesto, a skupina od 12 manjina (austrijska, bugarska, njemačka, poljska, romska, rumunjska, rusinska, ruska, turska, ukrajinska, vlaška i židovska) imaju četiri kandidata za jedno mjesto.

S obzirom na pandemiju koronavirusa, na izborima se provode posebne epidemiološke mjere, tako da bez vlastite kemijske olovke i maske koja prekriva usta i nos birači neće moći glasati.

“Nema propisa koji brani glasanje zaraženim osobama, no opće mjere zaštite zdravlja i zdrav razum nalažu svakom tko boluje od bilo koje zarazne bolesti da ne ugrožava zdravlje drugih ljudi pa i kada se radi o ostvarivanju biračkog prava. Nadamo se da osobe kojima je dijagnosticirana zarazna bolest dijele stav Državnog izbornog povjerenstva i da neće zbog toga dovoditi u pitanje zdravlje drugih osoba što je također pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske“, priopćilo je Državno izborno povjerenstvo.

Glasanje će se provoditi u 83 doma za starije i nemoćne na području Hrvatske, gdje će uz masku, rukavice i nazuvke na cipelama za članove odbora i promatrače biti potrebno dezinficiranje često korištenih površina. Glasanje će se održavati u predvorjima domova za starije i nemoćne, a nepokretnim osobama članovi odbora će, uz zdravstvenog djelatnika, dolaziti u sobu.

Osobe koje su u samoizolaciji mogu se prijaviti nadležnom izbornom povjerenstvu ili biračkom odboru sve do nedjelje, do samog dana izbora, i zatražiti da im se, uslijed izrečene mjere samoizolacije, omogući glasanje na adresi prebivališta. Birači koji će na dan izbora biti u samoizolaciji, glasaju ispred ulaza stana ili kuće u kojima imaju prebivalište i pritom obavezno nose masku za nos i usta.

Zbog proglašenog stanja epidemije, analitičari očekuju rekordno nisku izlaznost birača.

Izlaznost do 11.30 sati DIP će objaviti u 12 sati, a izlaznost do 16.30 u 17 sati, dok će privremene rezultate parlamentarnih izbora 5. jula krenuti objavljivati od 21 sat.

[nepoznati-poznanik]

Razgovor sa samim sobom - Unos broj 38

29.01.2020. srijeda 22:33 Nisam pisao tačno 4 sedmice. Tačnije za sat i 5 minuta će biti tačno 28 dana. Interesantno. Poginuo je Kobe. Još sam u stanju šoka i nevjerice. Fakat sam ga volio, čak sam ga i par puta tebi spominjao. Kao klinac volio sam ga zbog košarke a to je poslije preraslo u nešto mnogo više. Njegov poster je krasio zid moje sobe. Hvala ti za sve lijepe trenutke. Dragi Kobe, Nisam te upoznao a imam osjećaj da sam te baš dobro poznavao. Uvijek si naporno radio, trpio si bol kako ne bi povrijedio, kako svoju porodicu, tako i sve fanove. Prava muškarčina. Sjećam se jednog intervjua gdje si upitan da kažeš prve asocijacije na sljedeće riječi: “Košarka”, “Los Anđeles”, “Mirovina”. Tvoji odgovori su dolazili iz srca i bili su iskreni. Tvoja jedina asocijacija na riječ košarka je ljubav. A kako i ne bi bila ljubav kad si joj sve dao i to draga srca. Hvala ti na tome. Za Los Anđeles si odgovorio dom. Naravno, šta drugo reći za mjesto za koje si 20 godina lio krv, znoj i suze a pri tome se nisi požalio niti jednom. A što se mirovine tiče, tvoj odgovor je glasio mir. Baš mi je u sjećanje urezana brzina i sigurnost s kojom si to izgovorio. Jedva si čekao da se posvetiš svojoj porodici, svojoj dragoj ženi i svojim dragim kćerkicama. Prije svega si bio čovjek i zbog toga sam te najviše i cijenio. Gledam slike po internetu, fakat se vidi da si bio sretan dok si bio sa porodicom. Da si upitan prvu asocijaciju na riječ “Porodica”, vjerujem da bi tvoj odgovor glasio: “ Sve. Moj život, moje sve.” Najiskrenije si ih volio i to je bilo očigledno svima. Srce mi se slomilo kad sam pročitao da je i Gigi poginula u nesreći. Iako su vam tijela bila već spaljena kad su vas pronašli, kažu da si je držao u naručju. Vjerujem da si je do zadnjeg momenta ohrabrivao i govorio kako će sve biti u redu. Dragi Kobe, bio si otac, u pravom smislu te riječi, primjer svima u očinstvu. To se iz svemira vidi. Svojoj porodici si bio spreman dati sve. Ne samo njima, ti si bio spreman svima dati sve. Svima si dao sve. Hvala ti na svemu. Tvoja slika ponovo krasi pozadinu mog laptopa. Tvoj lik i djelo neće biti zaboravljeni. Toliko toga mi prolazi kroz glavu i ne znam šta da napišem. Svi smo očekivali da izađeš, onako šepajući kao kad si poderao Ahilovu tetivu, sa mjesta nesreće ali smo zaboravili da si i ti ipak bio samo čovjek. Ali čovjek bolji od nas. Hvala još jednom. Od tebe sam naučio dosta. Sjećam se tvog osmijeha kojeg si uputio svojoj porodici na posljednjoj utakmici protiv Jute. U taj osmijeh je stala sva tvoja ljubav, bol, suze, znoj, krv, napor, rad i uspjeh, doslovno sve. Već nekoliko godina nastojim tako živjeti, s osmijehom na licu. Važno je sakrivati svoju tugu od ostalih, prijatelji bi se rastužili da saznaju za nju a ostali bi se radovali. I nije istina da se samo jednom živi. Ne, živi se svaki dan i ti si nam to dobro pokazao. Samo se jednom umire, to je prava istina. Ti si nas prerano napustio. Po uzoru na tebe, i ja ću svoju bol da sakrivam. HVALA! Dragi Kobe, neka ti je laka crna zemlja.

[neizgovorenereci]

Neke ljubavi se nikada neće ponoviti. I ne samo to, nikada se neće moći meriti sa sledećim ljubavima. Ne zbog količine ljubavi niti zbog godina trajanja ljubavi. Već zato što ljubavi koje su nastale u dovoljno zrelim godinama kada osoba može da prepozna ljubav a ujedno i potpuno suprotnim od toga, gde se zaljubi iskreno poput deteta i uplovi u sve pustolovine bez ikakvog osuđivanja, prosuđivanja. Tada osoba ne gleda sve one "ozbiljne stvari", u kojima vidiš da li je to osoba sa kojom želiš budućnost. Tada samo prihvata sve što vidi, mane pretvara u vrline, idealizuje jer voli ali ne kapira još uvek šta je život zaista. I onda sa tim idealom odrasta, prilagođava se, i još ako to traje godinama, mnogo je teže sebi pokazati pravu sliku situacije. Obično se iluzije razbiju kad-tad i osoba shvati da je vreme da ode jer zapravo voli i želi ono što je druga osoba "nekad bila", što je u stvari idealizovan karakter pa nekad čak i izgled. Mada je jako teško da će osoba ikada prihvatiti da je to bilo samo to. I da joj je već neko vreme istina bila pred nosem ali da je na sve moguće načine priželjkivala da se stvari vrate na svoje mesto.

I takva ljubav se nikada neće ponoviti. Jer osoba nikada neće biti jednako naivna i slepa kao tada. Ma koliko god godina prošlo, ma koliko god je neko očarao. Sada neće moći da zanemari sve sitnice koje osoba radi na dnevnom nivou a njoj baš ne odgovaraju. Jer joj je dosta pukog zaljubljivanja i šarenila i roze naočara. Želi da bude sigurna da stvari vidi u pravoj boji. I ne znači da nikada neće preći preko nekih stvari, kada ponovo zavoli, naravno da hoće, ali to će biti stvari kojih je ovaj put svesna i sa kojima može da živi. I ma koliko želela da poleti ponovo, uvek će imati kočnicu kako ne bi opet lupila glavom o zid. Neki će zbog svega toga misliti da nikada neće ponovo tako voleti, istina je da će možda voleti još više, biti srećniji ali trezveniji i zbog toga će imati osećaj da im fali "ono malo magije". Zato treba razgraničiti ovu prvu vrstu ljubavi jer iako nije najveća, najlepša, najčudnija, ume ostaviti utisak da je najmagičnija jer u magiju verujemo samo dok smo deca.

[hriminal]

Ispravak:

trebaju se ispričati što su koristili fotografiju Andreja Plenkovića

[superbmakerzombie]

ISPOVIJEST NAŠEG BIVŠEG EUROZASTUPNIKA 'Kako sam u samo godinu mandata od briselske plaće uspio uštedjeti 50.000 eura'

ISPOVIJEST NAŠEG BIVŠEG EUROZASTUPNIKA ‘Kako sam u samo godinu mandata od briselske plaće uspio uštedjeti 50.000 eura’

[ad_1]

1. Gospodine Nikola, kako kao donedavni hrvatski europarlamentarac gledate na nedavne rezultate izbora za Europski parlament?

– Mala bara, puno krokodila. Zapravo, nedostajali su krokodili. Borba je bila besmislena, a teme najmanje one koje pripadaju EU. To se tiče gotovo pa svih. Svi bi “branili hrvatske interese”. Kao da je u EU neki blesavi rat. Očito da većina još nije shvatila o…