oyemamita

[oyemamita]

Embracing (Naomi Kawase, 1992)

[oyemamita]

[oyemamita]

Puzle

- Ma Noah proći će to tebe kad je vidiš, tako ti to ide sa daljinom.

Želiš, želiš pa onda kada je vidiš ohladiš, nije to ništa ozbiljno ma vidjet ćeš ali idi barem ćeš se odmoriti od ove gužve ovdje.

Govori meni moja najbolja prijateljica, a ja evo sa ovim šarenim koferom otputovala, vratila se i još uvijek nije prošlo, nije mi ta hladnoća došla. Ovo je nešto neobično, jeste do vraga teško bilo rastaviti se od nje.

Pola sreće i snage sam ostavila na onom kolodvoru. Ali eto sastvaljam sebe kao sliku od puzlica, svako jutro gledam u podsjetnik i odbrojavam dane do nje.

Do zagrljaja, milovanja i lijepih riječi koje mi šapuće na uho.

- Dobro jutro ljubavi, još 11…10…9…8.

Dani prolaze jako sporo, tražim nešto iz dana u dan da se zabavim kako bi mi prošlo brže ali dani mi dugi kao svijetlosna godina. Ali eto stavljam jednu puzlicu sjećajući se prvog zagrljaja, osjećaja leptira pod kožom, klecanja koljena kada me zagrli, mrava kroz tijelo dok mi šapuće moje ime. Njene ruke na mojim bedrima, moje glave na njenim ramenima. Onih trenutaka kada ne mogu da se skocentriram na film pored nje, ona mi je mnogo ljepši i stvarniji. Trenutci kada sam se šminkala dok je ona pila kavu u dnevnoj sobi gledajući neku komediju i smiješkajući se na glas, a ja na odsjaju ogledala gledam nju držeći usne pritisnute rukom da ne bi prasnula u smijeh jer teško se ne nasmijati kada je vidim tako sretnu, želim da mi se tako smije do kraja života. Da, jeste ima i ona mana, loših djela, poroka al sve to njeno grlim. Jer koliko ima toga lošeg duplo toliko ima dobrog, zbog nje sam počela vjerovati u anđele. Stavljam puzlicu i za ono jednoga dana ti, ja i Amsterdam. Kućica sa malim balkonom sa mnogo kaktusa, bez telefona i društvenih mreža, dvije mačke, ribice i kornjača. Pivo, joint trave, mladost, dubokoumne teme i zvijezde. Pa nekada poslije dvoje djece i treće ako se omakne. Sastavljam puzlicu i od onog:

- Kad prođe lito i sve možemo pobić negdi nas dvi u neki naš svit.

Stavljam puzlu u malo čudo sa lijeve strane prsa. Putujem ka tebi raketom u svemir da ti pokažem koliko sam puzlica sastavila od tebe, tvojih riječi i uspomena. I dajem ti jednu veliku onu koja baš fali u sredini, da se stavi pa da slika bude cijela. Pa tu sliku ostavimo sa strane, i zavrnemo rukave pa počnemo da slažemo novu, ljepšu, ti i ja same, negdje zauvijek.

Hvala ti na tome šta sastavljaš moje puzlice u danima kada ne znam gdje im je mjesto, ali znam gdje je tebi. Tu pokraj mene, poklonit ću ti kaktus i poljubiti te u čelo obećavam.

[oyemamita]

[oyemamita]

Znaš kada si u autu i pljušti kiša, i prođeš ispod mosta i staneš, i sve stane, uspori se. Gotovo je tiho, mirno. Onda izađeš i sve se ubrza, udari te realnost. Ti si bila moj most.

-Ezzio

[oyemamita]

[oyemamita]

nijednu svoju prošlost nisam bacila,

ne znam kako se to čini.

sve skupljam,

sve pamtim od koga sam

i kada dobila

i tu nastaje problem

jer neke stvari zaturim,

sklonim iz vidnog polja

zaboravim na njih

i onda se ponovo rasplačem

kad ih ugledam.

[oyemamita]

nedostaje mi

moj južni dječak

ostavila sam ga

na onome molu

gdje se utapao

u jadranu

svakog dana

iznova i iznova,

ali on je svejedno

volio te valove

divio im se,

divio se njihovoj slobodi,

želio je biti poput njih

tako jednostavan i jak

a predivan

onda je došla jesen

morala sam otići

tada je mene usporedio sa njima

jer znao je kako se više neću vratiti

barem ne ista

-ljeto u njegovim očima nikada nije izgubilo sjaj

[oyemamita]

Puzle

- Ma Noah proći će to tebe kad je vidiš, tako ti to ide sa daljinom.

Želiš, želiš pa onda kada je vidiš ohladiš, nije to ništa ozbiljno ma vidjet ćeš ali idi barem ćeš se odmoriti od ove gužve ovdje.

Govori meni moja najbolja prijateljica, a ja evo sa ovim šarenim koferom otputovala, vratila se i još uvijek nije prošlo, nije mi ta hladnoća došla. Ovo je nešto neobično, jeste do vraga teško bilo rastaviti se od nje.

Pola sreće i snage sam ostavila na onom kolodvoru. Ali eto sastvaljam sebe kao sliku od puzlica, svako jutro gledam u podsjetnik i odbrojavam dane do nje.

Do zagrljaja, milovanja i lijepih riječi koje mi šapuće na uho.

- Dobro jutro ljubavi, još 11…10…9…8.

Dani prolaze jako sporo, tražim nešto iz dana u dan da se zabavim kako bi mi prošlo brže ali dani mi dugi kao svijetlosna godina. Ali eto stavljam jednu puzlicu sjećajući se prvog zagrljaja, osjećaja leptira pod kožom, klecanja koljena kada me zagrli, mrava kroz tijelo dok mi šapuće moje ime. Njene ruke na mojim bedrima, moje glave na njenim ramenima. Onih trenutaka kada ne mogu da se skocentriram na film pored nje, ona mi je mnogo ljepši i stvarniji. Trenutci kada sam se šminkala dok je ona pila kavu u dnevnoj sobi gledajući neku komediju i smiješkajući se na glas, a ja na odsjaju ogledala gledam nju držeći usne pritisnute rukom da ne bi prasnula u smijeh jer teško se ne nasmijati kada je vidim tako sretnu, želim da mi se tako smije do kraja života. Da, jeste ima i ona mana, loših djela, poroka al sve to njeno grlim. Jer koliko ima toga lošeg duplo toliko ima dobrog, zbog nje sam počela vjerovati u anđele. Stavljam puzlicu i za ono jednoga dana ti, ja i Amsterdam. Kućica sa malim balkonom sa mnogo kaktusa, bez telefona i društvenih mreža, dvije mačke, ribice i kornjača. Pivo, joint trave, mladost, dubokoumne teme i zvijezde. Pa nekada poslije dvoje djece i treće ako se omakne. Sastavljam puzlicu i od onog:

- Kad prođe lito i sve možemo pobić negdi nas dvi u neki naš svit.

Stavljam puzlu u malo čudo sa lijeve strane prsa. Putujem ka tebi raketom u svemir da ti pokažem koliko sam puzlica sastavila od tebe, tvojih riječi i uspomena. I dajem ti jednu veliku onu koja baš fali u sredini, da se stavi pa da slika bude cijela. Pa tu sliku ostavimo sa strane, i zavrnemo rukave pa počnemo da slažemo novu, ljepšu, ti i ja same, negdje zauvijek.

Hvala ti na tome šta sastavljaš moje puzlice u danima kada ne znam gdje im je mjesto, ali znam gdje je tebi. Tu pokraj mene, poklonit ću ti kaktus i poljubiti te u čelo obećavam.

[oyemamita]

[oyemamita]

Zadnji put sam je zagrlio kada je noć bila obasjana najvećim i najsjajnijim zvijezdama koje još pokazuju mjesto gdje sam je grlio. Na njenom trnju ostala je sva moja krv. Nisam žalio. Ako sam od bilo čega želio umrijeti to je bilo od ljubavi u njenom zagrljaju. Najljepše ptice su me uhvatile i krenuli smo na zadnji obilazak. Sa sobom sam jedino ostavio njen trn. Sada samo jače boli. Odsutna i daleko od mene podsjeća na sebe. Ne zamjerim joj. Obišli smo sve zvijezde i suze se same niz obraz slijevaju, sjajnije od svih njih. Primjetivši to, vratiše me mojoj ruži i rekoše joj da bolje pazi na mene i da su zvijezde ljubomorne. Vrijedna je ta moja ruža. Poklanjam joj čitav život i smrt.

[oyemamita]

Pogode te.

Pogode te pesme,

pogodi te reci,

pogode te pogledi,

sve tebe pogodi malena.

Mnogo places ovih dana.

Mnogo pijes.

Mnogo mi nedostajes.

[oyemamita]

Dom je tamo gdje smo mi.

[oyemamita]

Svaki put kad trepnes ili spavas, ovaj svet je uskracen za najlepse oci. -Srdjan Radovic

[oyemamita]

Pismo s druge strane okeana

Draga moja,

Pišem ti s ove strane života, gdje nema nikog osim mene i par pijanica koji su jednom vjerovali da mogu biti književnici ili ako ne to onda – srećni ljudi. Neki od njih imaju i po pet stotina stranica, neki su izdati u Beogradu a neki u Sarajevu. Nisam ih tražio niti su oni tražili mene ali sam ih sretao lutajući po antikvarnicama, pa bi me svojim prašnjavim koricama koje smrde na kafanski mem privlačili i šaptali mi kako razumiju. Tako je počela moja ovisnost o polovnim knjigama.

Prošlo je šest godina kako sam posljednji put bio u knjižari. Nije to stvar principa, cijene ili neke moje ogađenosti kapitalizmom… samo sam otkrio da je u knjigama koje je neko drugi već čitao, pa ih izgubio, prodao ili ostavio na klupi u parku, ostalo bar 10 od onog 21 grama njegove duše. Još ako na knjizi postoji posveta, crtež ili bilo kakva poruka na bilo kojoj od stranica – ne pitam za cijenu, moram je imati. Mislim da bi ti se svidjele neke od njih. Doduše, često se desi da fali stranica ili da je neki važan pasos umrljan alkoholom, progoren cigaretom ili je preko cijele stranice nacrtan samo čitaocu jasan amblem. Kako god, tako oštećene i stvarne, sve te knjige su historija nečijeg života, trag nečeg što je jednom bilo važno pa je zaboljelo ili nestalo. Svaka od tih knjiga je jedno slomljeno srce jer kad pročitaš sve te posvete i poruke – zapitaš se šta se moralo desiti pa da tako velike riječi završe u prodavnici uspomena.

Napisat ću ti neke od njih, čisto da znaš s čim imaš posla. Ako se jednom vidimo, ako dođeš u Sarajevo ili pak mene vjetar nanese u tvoj grad, ponijet ću ti knjigu u kojoj se nalazi posveta koja ti se najviše svidi. To će biti moj poklon tebi, prva opipljiva uspomena nakon svih ovih godina. Odlučiš li se odgovoriti na ovo pismo, na poleđini sam ti napisao adresu na kojoj me možeš naći. Piši mi o svom životu, o braku i prvim koracima tvoje kćerkice. I piši mi, ako u ovom neredu nađeš nešto za sebe, koju od posveta bi željela imati? Neću ti govoriti nazive knjiga, to će biti najljepša čarolija ovog poklona. Nećeš znati šta dobijaš, ali ćeš znati šta je taj poklon značio njegovom originalnom vlasniku. Zar to nije čudno? Kao da ti poklanjam dio nečijeg života. 

Da pređemo na stvar, posvete su s druge strane papira. Ostani dobro, Saša.

   -Sve je moguće. Čekam te u zemlji čuda.

 -Bukowski je jednom napisao da se ni bolji ljudi od njega nisu složili sa životom. Ovo je za tebe buntovniče.

 -Mojoj Mariji na drugom kraju svijeta. Ako ova knjiga nađe put do tebe, neka te pronađe srećnu i šapne ti da neko u Sarajevu misli na tebe. Čuvaj se.

-Kao čovjek koji živi u prošlosti, uvijek sam se bojao novogodišnje noći. S tobom sam naučio živjeti za budućnost a prošlost ostaviti vatrometima. Srećna nova anđele, čekaj me.

 -Nikad nisam znala napisati pristojnu rođendansku čestitku. Znaš mene, smotana sam s riječima ali moja je ljubav besmrtna. Jednom ću ti napisati savršenu čestitku i ti ćeš reći da sam ti ukrala posao. Srećan rođendan, dok čekaš… I dalje te volim pjesniče!

 -Mojoj majci, za godine u kojima samo ona zna kako je uspjela.

 -Simpatičnoj djevojci sa sedmog sprata. Izvini što sam prosuo kafu po tvojim cipelama.

 -Koeljo kaže da je dovoljno vjerovati da anđeli postoje. Jebeš vjerovanje, ti si moj živi dokaz. Srećno nam petnaest mjeseci i sedam dana veze. Tvoj blesan.

 -Izvini, nisam znao da te volim. Sretan put.

 -Naučila si me biti bolji čovjek, zato mislim da ja trebam tebi nešto pokloniti. Znam da ne voliš Ruse ali ovaj će ti pričati o tebi. Sretan ti moj rođendan.

 -Tata bi bio ponosan na tebe mila.

 -Srećan dan zaljubljenih čupo. Znam, nije februar ali on je za obične ljubavni. Uvijek tvoja, Milica.

 -Čestitam glavonja. Bio si katastrofalan student a sad ćeš bit’ još gori doktor. Nek’ je sretno tvojim pacijentima! Vole te braća.

 -Esmi, dok čeka da joj napišem pravu knjigu.

 -Naš sin mi je jučer rekao da sam papučar kad sam tražio ideju za poklon. Sve ove godine sam zaljubljena budala, šta radiš od mene? Sretna godišnjica žuta.

 -Strancu koji pronađe ovu knjigu – Danas budi srećan, život tako brzo prolazi a ja bih dala sve samo da mogu vratiti vrijeme i reći mu da ga volim. Nauči živjeti stranče, ako mi dozvole pazit ću te s nebesa. Uskoro odlazim.

                                               Nevena, mart 2004

[oyemamita]

[oyemamita]

- Arsenu

Tin Ujevic, Odlazak