leskovarka

[leskovarka]

O nedostatku sinkopiranja

Tekst “Voljeti staru glazbu znači biti društveni otpadnik!” predgovor je izdanju Muzika (2008) koje donosi izbor stripova Roberta Crumba posvećenih glazbi dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća.

 Voljeti staru glazbu znači biti društveni otpadnik!

“Kad većini ljudi svirate staru glazbu, čak i onda kad je doista i preslušaju, nakon što ploča završi obrate vam se i upitaju vas: “No što je to što volite u staroj glazbi?” Dođe vam da dignete ruke od svega toga.

Za staru glazbu zainteresirao sam se tražeći stare stripove, stare knjige i slično. Oduvijek mi se sviđala glazba iz starih filmova, no nisam znao da ju je moguće naći i na pločama. S petnaest i šesnaest godina primijetio sam prašnjave plikove tih ploča na 78 okretaja u trgovinama rabljene robe. Imao sam vrlo malo novaca za trošenje, no sakupio sam desetak centi ili četvrt dolara i kupio nekoliko takvih ploča. Neke su bile razočaravajuće prenatrpane, neke su bile pretjerano bliske operi ili dosadni salonski orkestri... No onda sam preslušao ploču koja me je uzbudila do srži moga bića! “To je to! To je glazba koju sam čekao cijeloga života! Bilo je to još jedno otkriće!”

Riječ je o plesnom orkestru iz Atlantic Cityja iz 1928., nazvanom Charlie Fry’s Million Dollar Pier Orchestra. Broj se zvao Happy Days and Lonely Nights! Za mene... bila je to savršena glazba! Još uvijek imam tu ploču, slušam je i uživam u njoj. Zakačio sam se za nju! Nakon toga počeo sam tragati za plesnom glazbom dvadesetih. Poslije sam shvatio kako sam patio od, kako to zovem, “nedostatka sinkopiranja”, sve dok nisam pronašao tu glazbu. [...]”

Robert Crumb, Muzika, prev. Darko Glavan, Koprivnica: Šareni dućan, 2008. 

[leskovarka]

Himna paradajzu

o crveni paradajzu, iliti rajčice što mi stojiš na prozoru raznih veličina i oblika ima vas kvrgavih ima vas jajastih poput lopte za rugby ima vas okruglastih i kojekakvih simpatični ste mi sada ne znam točno zašto inače mi uglavnom smetate i simbol ste mi moga ropstva u ovoj maloj sobici (koja je vrlo uska i malena i neugledna i neugodna i zidovi prljaju leđa, a katkad i sa stropa padaju komadići nečega) u kojoj se pored veša koji stoji na posve klimavoj (mojom zaslugom) stolici. i inih nepotrebnih stvari i paradajzi suše.

Ivan Slamnig

[leskovarka]

O normalnosti nuklearnog uništenja

Iz djela Kontrakultura (1969) Theodorea Roszaka, drugog poglavlja u kojemu autor iznosi stav o pripadnicima kontrakulture (”mladim kentaurima”), svojim buntovnim suvremenicima koji se suprotstavljaju kulturi srednje struje (”Apoloni”).

“Ali da bi moje vlastito gledište od početka bilo jasno, moram kazati da vjerujem kako ti mladi kentauri i pored svojih ludosti zaslužuju pobjedu u sukobu s Apolonima, braniteljima našeg društva. Jer ortodoksna kultura s kojom se sukobljavaju je fatalno i zarazno bolesna. Prvi simptom te bolesti je sjena termonuklearnog uništenja pod kojom čučimo.

Kontrakultura se suprotstavlja pozadini tog apsolutnog zla koje ne definira sama činjenica što bomba postoji već totalni etos bombe u koju su s ingenioznom racionalnošću ugrađeni naša politika, javni moral, privredni život i intelektualna nastojanja. Mi smo civilizacija utonula u nepokolebljivu predanost genocidu, suludom kockanju s univerzalnim istrebljenjem vlastite vrste. I kako pokvareno silimo svoj osjećaj čovječnosti da se makar i za kratko pretvara kako se takav užas može prihvatiti kao nešto »normalno« ili »neophodno«! Kad god osjetimo potrebu da kvalificiramo, modificiramo ili uputimo protestima mladih opomene tipa »da ... ali«, prisjetimo se te činjenice kao odlučujućeg mjerila esencijalne kriminalnosti tehnokracije i do kog stupnja ona u ime progresa i razuma insistira na tome da nezamislivo postane zamislivo i da se podnosi ono što se ne može podnositi.”

Theodore Roszak, Kontrakultura: razmatranja o tehnokratskom društvu, prev. Slobodan Drakulić, Zagreb: Naprijed, 1978. (izvorno: The Making of a Counter Culture, 1969)