kinosnova

[kinosnova]

Nije dovoljno tiho

dan je i soba mi je svijetla kao

morska voda kada je dodirne sunce

sjedim i čekam da odemo spavati

i da svi pogase svjetla

nema

nikoga nema

sama moram naći bolno mjesto

samo da ga vrhovima prstiju dodirnem

kao modricu kada provjeravam hoće li boljeti

ili da li je voda hladna

nema nikoga

i ja nemam gdje da spustim ruke

kada umijem slano lice

i sklonim mokru kosu

[kinosnova]

50%

prije nego što izgovoriš nešto kao

dom i anđeo

moram ti priznati da ću sigurno

najljepše šaputati, stvarati čuda za tebe

izravnati i spaliti Zemlju ako poželiš,

povremeno ću vrijeme provoditi

razmišljajući o tome da li ćemo imati

dva dječaka i djevojčicu

ili dvije djevojčice i jednog malo starijeg dječaka

a onda ću nakon besane noći

provedene u kuhinjskom mraku

čekati izlazak Sunca na balkonu

uz praznu flašu vina, prvu kafu,

baciti opušak tvoje posljednje cigarete

i probuditi te zatvarajući kofer,

mrmljajući kako ja moram da odem

ja ne želim vječno da pripadam

nikad nisam ni htjela

znala sam da neću moći

i ne drži me mjesto

Volim te neopisivo

ali mi ćemo se jedno drugom gaditi za pet godina

ja moram da odem

možda ću te poljubiti za kraj

i zamoliti da jednog dana pokušaš da mi oprostiš

kada stignem sebe

na drugom kraju svijeta

i kada ti zaboraviš bol koju sam nam nanijela

ja ću od nekog stola, ispod oblaka dima

odlutati,

okružena dragim ljudima

i onim ženama

koje su pored mene jer žele nešto moje,

njihovim muškarcima koje zanima

šta sve mogu da uradim sa ovim glasom

i kada nečiji prsti krenu plesati

po mom desnom koljenu

ja ću se sjetiti tebe

i doći

tražeći da mi priznaš:

koliko sam ti nedostajala?

[kinosnova]

Na oronulom sarajevskom aerodromu u devet sati navečer, sa golemom crnom torbom koju lijevom rukom tegli za sobom i sa jednako velikim dvjema sportskim torbama okačenim o umornom desnom ramenu, muškarac u ranim tridesetim vidno umoran korača ka masi okupljenih ljudi. Nekih pedesetak insana iza široke zategnute trake, neko sa bijelim komadom papira na kojem je nevješto napisano ime nekog stranca, neko sa šakama stegnutim na nervozna prsa a neko opušten i radostan što će napokon da vidi nekoga svog - stoje i u horski nijemoj tišini čekaju da se njihovi gosti pojave kroz otvorena aerodromska vrata.

Muškarac je robustan i visok, ramena širokih dovoljno da se dvoje omanjih ljudi mogu kao iza debelog zida sakriti u njegovoj sjeni. Prorijeđena kosa nakvašena znojem i isprekidanim avionskim satima sna pada mu preko čela sa svakom dlakom zasebno pruženom kuda ona hoće. Kraća uredno potšišana gusta crna brada i čvrsta vilica preko koje niče, nose sa sobom godinu dana stresa i dovoljno neispričanih priča da bi se od njih jedan prosječan život mogao da uredno režira tako da ni u jednom trenutku ne dosadi akteru ni onima koji ga čitaju s papira ili filma. Hodao je skoro vojnički, sa stavom muškarca koji svoje tijelo redovno izlaže naporu i stresu. Građa mu je odavala redovne treninge i uredan san, a umoran ali stamen korak disciplinu čvrste muške ruke koja ga je u dječaštvu naučila da muška pojava u svakom trenutku mora da stoji kao bedem zid pred svime što ga u danima dunjaluka čeka. Bijela košulja sa dva prva dugmeta raskopčana razmicala je svoja krila tek dovoljno da se na prsima muškarca nazire srebreni lanac obješen oko vrata i na njegovom dnu bijelim platnom pokriven obris privjeska u nejasnom obliku strijele ili tornja. Nosio je i teget plave platnene hlače naborane i gužvane na nekoliko mjesta od neugodno namještenog položaja tijela u skučenom sjedištu austrijske avio komapnije. Na nogama bjehu rasšnjurane bijele patike za kojima se užurbano kotrljao pretrpan kofer na umornim točkovima.

U toj rulji tek pristiglih nasumičnih ljudi, kao veliki hrast na pustoj livadi ili kao repetitor na vrhu sarajevskog brda, njegova je kontura tijela među njima stajala kao zastava i kao spomenik muškosti i sve su se oči, što zbog čiste ljudske radoznalosti, što zbog male sitne zavisti i želje da se na njemu pronađe kakav takav nedostatak, gledale u svaki njegov pedalj i mjerile ga pozorno od vrha prema dnu. Njegov je izraz lica ostao nepromijenjen. Samo je lagano kao da pregleda izlog prodavnice iz koje ne namjerava ništa da kupi, skenirao lica ljudi okupljenih oko crvene trake i tražio među njima lice nekoga svog.

A onda glas negdje iz mase, tih i mekan, ali dovoljno bitan da bi ga njegove uši registrovale i da je kao šapat došao sa druge strane svijeta. Taj je glas izgovorio njegovo ime i on je u mjestu stao pogledavši prema kraju zgužvane grupice ljudi. I dva su se muškarca razmakla, i dvije su žene gledajući prema svojim stopalima pomjerile blago tijela ka lijevo, i jedna se djevojka u dvadesetim raznježila i stavila ruke na usta a on je zadrhtao kako samo otac umije kad ugleda dijete, ispustio torbe iz obje svoje usamljene ruke i spustio desno koljeno na zemlju, pruživši oslobođena ramena i maljave šake prema njenom koraku.

Djevojčica u haljini šarenoj u stotinu boja, sa morem smeđih lokni rasutih niz leđa, vezanih tek malom labavom mašnom na vrhu glave, i sa osmijehom većim od aviona u kojem je njen otac sletio, tetura se i skakuće prema njegovom liku. I prostor se među njima smanjuje, i tamo u masi jedna žena gleda i plače kao kišna godina. I čitav se aerodrom stišao koliko se aerodrom stišati može.

U dodiru tijela, u tom sitnom trenutku kada se njen obraz naslonio na očeva prsa i kada je svoje sitne ručice spustila na njegovu kožu, svijet je prestao da postoji. Aerodrom je iščeznuo u čistu bjelinu, svijet se kao gumicom brisan udaljavao i gubio u svim smjerovima puste daljine a njih dvoje su ostali, kao tačka na bijelom papiru, kao mrlja u kosmosu i nebeska zvijezda, zagrljeni i jedno drugom predani do posljednje niti.

Otac je kao planina ustao, držeći u svom zagrljaju taj grumen čiste ljubavi, još uvijek ne otvorivši stegnute oči. Na podu ostahu njegove putne torbe i koferi, oko njega stajahu saputnici i aerodromski zaštitari i život koji se do maloprije raznježen divio ovom sitnom trenutku magije, sada nastavlja da teče ka svojim svakondevnicama i obavezama, probuđen i otriježnjen, ponovo svjestan jedino svojih okolnosti i onoga što ih u njima čeka. Jedino je negdje iz one mase raštrkanih ljudi, negdje sa kraja reda gdje joj se jedva nazire lik, jedna žena brisala oči i obraze, a zatim krenula ka svom muškarcu.

Korak. Pa još jedan. Udarac srca u tankom vratu i damar malog prsta na lijevoj ruci. Ona je budna, provjerava to zaustavivši vlastiti dah a zatim duboko udahnuvši i pustivši ga da se raspline u nebo. Ipak korača bojažljivo, za svaki slučaj, da se ne probudi ako je san. Da ga dočeka, makar u viziji, makar uopšte ne bio stvaran.

Muškarac otvara oči i gleda preko ramena svoje male djevojčice kako prema njemu korača uplašena žena. I spušta svoje malo stvorenje pažljivo kao da je od šarenog stakla, i dodirne joj kosu i poljubi tjeme, pa ustane i poglede vrati na svoju ženu. Ta dva para očiju su se lako srela negdje u zraku i jedan za drugi svezala u trenu, tegleći tijela u neizbježan susret. On je krenuo, jednako kao što je krenula i ona. Povuklo ga zelenilo u moru bionjače, povukao ga mladež na vratu i kosa preko usana. Povukao ga miris kojeg je svaku večer prije sna pokušavao u sjećanju da stvori kraj sebe, ne bi li koji sat uhvatio sna. Povukla ga koža, pješčani sat njenog po njegovim rukama vezanog struka, povukao ga sitan glas koji je preko šapata jedva dahom rekao njegovo ime, i nije bilo te sile niti tog kosmosa koji bi ga sada mogao okrenuti od nje.

Negdje na pola puta, kao dva napokon spojena pola magneta, kao dvije kapi vode u konačnom susretu na površini stakla, kao dva komada slagalice koja su falila na kompletnoj slici vizije života, njihova su se tijela sudarila u zagrljaj. I stegnuo je njeno tijelo na granici života, tek toliko da u njemu može da stoji i traje uzeti dah. I da se moglo umrijeti od čiste radosti, ta bi se dva tijela pretvorila u vjetar i prhnula nad Sarajevom u sinja nebesa.

A ona je stajala dva ljudska sprata niže, nasmijana i mala kao grumen radosti, i sa golemim očima širom otvorenim na vrh glave, gledala u svoju majku i oca. Pa im je prišla i sitnim rukama zagrlila noge. Negdje u daljini, spiker je najavljivao dolazak leta iz Štokholma a mala se djevojčica penjala na rame svog oca i zauzimala kalupom za nju izliveno mjesto. Obrisavši lica i uzevši sa sobom kofere i torbe, porodica je tiho krenula kući.

[kinosnova]

Ozlojađena smo zlopamtila

koja lijepu misao zaborave

dok pronađu papir i olovku

u druge gradove

bježimo od svojih korijena,

bježimo od svega što jesmo

da bismo negdje pronašli sebe

pa nostalgično žalimo

za onim što smo ostavili i spalili

odlazimo iz kuće da bismo pronašli dom

i kosu kratimo da bi brže rasla

psujemo “život se svodi na razočarenja”

dok trideset i osmi sat gubimo u istoj fotelji

sve nade polažemo u Boga

jer su mravi hrabriji i snažniji od nas

trideset i deveti sat izgubljen je danas,

u milion fotelja

koliko je to vremena

koje je trebalo dati nekome

ko bi znao šta s njim?

[kinosnova]

Nedostaju mi sjedišta u kinu i pozorišne daske Miris kokica i nervoze prvih izlazaka dječaka i djevojčica što zbunjeno koračaju ka love seat redovima Nedostaje mi da čitam njihovu smušenost na bijelim licima i da se radujem što tok života nije prestao već sada samo izvire na drugim mjestima.

Nedostaje mi Meeting Point prodavačica kokica i evropski filmovi na kojima se zbog džabaluka vazda napravi golema gužva Nedostaje mi Čikago u Burger Baru nakon lošeg filma i sitna diskusija o tome šta se moglo napraviti bolje da smo kojim slučajem mi bili režiseri pod „mi“ mislim na djevojku sa kojom sam tu večer prvi put izašao a ona studira recimo farmaciju ili psihologiju i voli Antića i Rilkea ili nekog od tih poetskih frikova mojih olinjalih srednjoškolskih dana. Nedostaje mi da život ne stoji i da se tek tako nečemu radujem dok tražim gdje sam zaturio onu bočicu dobrog parfema kojeg je malo ostalo za posebne dane.

Nedostaje mi da Čali Popers svira Wet Sand u Anderu i da se na trenutak zanemare sve moje godine ja sam kao opet dvadesetogodišnjak i mogu tek tako da skačem sa svim tim srednjoškolcima i brucošima noge su jednako lake kao što su bile i onda kada sam brinuo jedino za parcijalu iz električnih krugova i najgore što može da se desi je da se zavali gadan septembarski rok. Ja opet spavam sa jednakim uvjerenjem da će se sve današnje brige riješiti sutra da će ovaj mamurluk da se sam o sebe razbije i pretvori u vatrometni motiv da ću sutra imati volje i snage da čitav život posložim taman kako treba i sve vrijeme do sada i sav ovaj nered tek tako će se u jednom buđenju složiti u nešto i ja ću opet da se zaljubim i opet ću da sa onom istom slašću čitam knjige kojima sada jedva mogu da okrenem list i opet ću da ustajem u pet sati ujutro i da idem na trčanje uz Godsmack na ripitu i da se vraćam u stan gladan i žedan života koji stoji ogoljen i serviran na šveskom stolu mje mladosti.

Tada kada se probudim, život će ponovo cvjetati i sve one sitne čarolije koje sam onomad mogao da vidim na njegovim policama opet će da se usele u moje postojanje i tramvaji neće da budu iritantni, i ljudi kao neće da me gledaju čudno i skinut ću vražiju masku sa podbuhlog lica i zagrliti onog jednog prijatelja kojeg toliko sedmica već vidio nisam I opet će mirisati kokice i opet će da smrkava grad i meni će se opet k’o u prvu mladost neko da se gleda onim očima od kojih muzika svira u stomaku.

[kinosnova]

“Zato i hoću samo da te zamolim:preleti beskonačnost i pobedi vreme i maštu, ali nikad ne zaboravi kako se korača po zemlji.”

— Miroslav Mika Antić- Čarobna pesma (via lady-made-of-glass)

[kinosnova]

Egzotični miris

Dok udišem miris tvojih toplih grudi,

sklopljenih očiju, u jesenje veče,

ja ponovo vidim te obale sreće

gde jednoličnoga sunca oganj rudi;

lenjivo ostrvo gde priroda nudi

svoje divlje voće i čudno drveće;

ljude čije telo vitko se pokreće,

žene čiji pogled iskrenošću čudi.

Vođen tvojim dahom u predeo žarki

vidim luku punu jedara i barki

još uvek smorenih morskim talasima,

dok sa tamarinda zelenih se ruši

miris koji kružeć nozdrve nadima

i s pesmom mornara meša se u duši.

Šarl Bodler

[kinosnova]

Le Genou de Claire, 1970

[kinosnova]

Things are more beautiful when they are unplanned, unexpected.

[kinosnova]

Zaboravi zvuk mojih koraka,

dok potpeticama

sam zurila baščaršijskom kaldrmom,

Zaboravi moju ulicu

i broj ,

miris borovih iglica pred njom,

Zaboravi i nenu koja sjedi tu,

kao da te ispraća,

Zaboravi crte moga lica,

i onaj moj smijeh,

Zaboravi sve ono sto si vidio u mojim očima

a pravio se slijep,

Zaboravi kako sam te drzala za ruku

kao da se bojim

da iščezneš tu pred mojim očima.

Zaboravi sve aprile

i mirise jorgovana

Ni božura se ne sjećaj.

Zaboravi ono veselo i naivno dijete u meni.

Ne sjedaj na sarajevske klupe

ne idi u park gdje je sve počelo

i ne kupuj loše kafe,

Zaboravi zvuk drveća dok se bori sa vjetrom,

Zaboravi miris moje kože,

I svaki drhtaj kada si je dotakao.

Baci u smeće sve stare CDove,

I ne slušaj radio dok se voziš.

Zaboravi stisak moje ruke

koja te čuva od košmara.

I jedi manje slatkiša.

Da se nisi usudio skrenuti preko zelenog mosta na Vilsonovom.

Ne maštaj naše zajedničke snove,

Nemaš pravo na to.

Ne pričaj nikome o meni,

Kao da nisam ni bila tu,

Ako baš budeš i morao,

Nemoj da pričaš kroz zube,

Ne lomi nervozno prste,

Ne pomići ni obrve,

Ne skraćuj dah.

Zaboravi miris kiše

na vrelom asfaltu,

I moje kulinarske pokušaje.

Nemoj da ti dah stane ako vidiš neku koja na mene liči,

I nemoj u svakoj da tražiš nešto moje,

Zaboravi i kapi iznenadnog pljuska

na mojoj koži,

i kako sam dlanove grijala tvojim.

Nemoj da bi se usudio,

noćima,

gledajući zvijezde

i ko zna šta još gore,

spajajući ih

zamišljenim linijama

poistovijetiti ih

sa rasporedim mladeža na mojim leđima.

I nikako,

mili moj,

ni slučajno se ne odvažavaj,

slušati Merlina.

[kinosnova]

La Collectionneuse (1967) dir. Eric Rohmer

[kinosnova]

Unmute

slagali su me nije ni teško ni komplikovano trebalo mi je reći samo: da bi naučila plivati moraš skočiti prvo sa male litice pa se popeti na ovu malo veću, a treći put ćeš sve znati nešto kao sa poljupcima

da bi te čuli moraš da im kažeš znaš i onu - da bi dobila odgovor moraš pitati

trebalo mi je ranije pokazati da smo svi od krvi i mesa da i u meni na moju veliku žalost kuca samo srce

trebalo mi je reći da pjevam i plačem kada god poželim i da nikada ne pritišćem u sebi onaj stop da iščupam tipku za mute ta mi neće trebati

trebalo mi je davno objasniti da ničije mišljenje nije skuplje od moje sreće trebalo mi je priznati nekoliko grijeha uz stidljiv pogled koji govori nemoj kao ja probaj jače i luđe voli.

trebalo me davno naučiti da volim sebe koliko i druge bojim se da u ovim godinama neću imati kontrolu volim.

[kinosnova]

💥

[kinosnova]

ja drugog okeana do njenih očiju nemam

i druge svetkovine sem njenog rođenja

ne prihvatam za svoje niti ih slavim

[kinosnova]

Uspio sam da ti izbrojim

jedanaest pjega na nosu.

taj broj neće promijeniti ništa,

ali za nekoga ko ne pamti brojeve,

tih jedanaest je početak i kraj svemira.

[kinosnova]

Čuješ li im lepet krila?

počne kada se prvi put kao puzla

uklopiš u zagrljaj na nekom od mostova

završi kada vas zagrljene iznad Sarajeva

posljednji put nadleti par pitomih golubova,

glasno i usklađeno,

kao da krilima javljaju o još jednom kraju

[kinosnova]

Sjećam se kako se one noći jedna suza spustila na naše spojene usne.

Sjećam se onih tvojih prstiju i roja svitaca koji mi igraju u šupljini bića svaki put kad mi ih primakneš.

Sjećam se tvog osmijeha pod primorskim suncem i kafe koja miriše u meni skoro kao ti.

Sjećam se ceste i pjesama, tvog osmijeha na seoskom putu i riječi koje si mi govorila a koje više ne ponavljam nikad.

A sjećam se i koliko je boljelo kada sam odlazio

I koliko je neplodno tlo ostalo na ruševinama gdje smo nekad bili.

Sjećam se kako sam za noć odrastao

I sve u sebi sahranio bez spomen obilježja i bez velikih rituala.

Sjećam se koliko sam zidova srušio da dođem do tih izlaznih vrata našeg života

Sjećam se da niko nije mogao da vidi koliko se gušim tamo unutra

Niti je iko pretpostavljao zašto.

Sjećam se koliko sam blizu bio te noći pod tornjem

I još ne znam šta mi je te večeri spasilo život.

Znam samo da sam se sa njega spustio

Uvjeren da moram da napustim

Sve što mi se ikada primaklo blizu

I da više nikad ne smijem postati

Čovjek koji me te večeri doveo tu.