froissage

[froissage]

(milka)

Zatvara vrata kupaonice i vraća se na krevet. Uzima teglicu s krastavcima koja uvijek stoji na noćnome stoliću pokraj kreveta i nastavlja ih grickati kao da su čips. Ponudila bi ih i Josipu, ali zna da ih ne smije jesti zbog gastritisa. Nepokretno leži na krevetu uz nju i prazno zuri u ružičasti plafon. Pomazi ga po naboranom čelu i nasmiješi mu se. Još uvijek ga voli, čak i sada kada je star i nepokretan. I na mijenjanje njegovih pelena se navikla, i na činjenicu da ga mora hraniti, dizati s kolica kada ide na WC ili pod tuš, ali samo na jedno se nikako ne može naviknuti. Nikako, ali nikako ne može preboljeti to da ne može razgovarati s njom. Njegova usta su nijema i uvijek nekako neprirodno poluotvorena. Moždani joj ga je oduzeo cijelog.  

I dok u zamračenoj sobi trpa krastavce u usta, sve dok se teglica ne isprazni i na dnu ne ostane samo mutni ocat pomiješan s ljetnim biljem, na ulicu se spušta netipična ljetna magla. Milka se uz stenjanje diže s kreveta i razvlači zavjese. Mutna svjetlost padne na njezino naborano lice, duboko plave oči i prašnjavu spavaću sobu. Podrigne se i popravi frizuru. Baš se loše osjeća danas. Možda je do previše krastavaca, a možda ipak do starosti. Najradije bi se ubila, ali preslaba je za dignuti ruku na sebe. Posebno danas. A i ima posla. Namješta gaće i pod prstima između nogu osjeća poveću rupu kroz koju je nestašno ispao busen sijedih dlaka nalik na palmicu i komad mlohave kože za koji više nije sigurna gdje mu je točno mjesto na tijelu. Odvratna je samoj sebi i izbjegava pogled na ovalno podno ogledalo u hodniku, iako je preko njega već mjesecima prebačena požutjela plahta. Bolje da se ne vidi ovakva. Poludjela bi kao svoja majka. 

No, sada se mora urediti, vrijeme je da ode na popodnevnu kavicu sa Zoricom. Josip će ionako spavati do večeri, a tada ga mora samo nahraniti. Već je pripremila varivo od graha s malo kranjske kobasice, samo će ga kasnije morati podgrijati. To će mu biti dovoljno, udebljao se od nekretanja, ta stara niškorist i napuhnuo poput balona. Gunđala bi naglas, ali ne smije ga probuditi. Iz ormara izvlači šarenu haljinu na božure i slamnati šešir s kojeg visi svilena crvena marama. Nije se običavala pretjerano uređivati za izlaske, ali Zorica je ipak malo finija gospođa i za nju se vrijedi ljepše urediti. Zajedno su radile u odvjetničkom uredu sve do penzije. Lijepo su živjele, vraćale se kući s posla punih vrećica, putovale po cijelome svijetu sa svojim muževima i nikad nisu imale djecu. Proklele su svoje maternice u korist ugodnijeg života. Zorica je sada udovica. Sretnica, često je mislila Milka, pa i sada kada prska parfem na svoja prozirna žilava zapešća. Bit će i ona uskoro, misli i zaključava vrata stana. 

Spušta se izlizanim stepenicama s trećeg kata zgrade u Erdödyjevoj ulici. Na stubištu sreće mladog susjeda s donjeg kata koji često vikendima sluša preglasnu glazbu pa mu zove policiju. Svejedno ga srdačno pozdravlja, dok on na to samo kimne glavom. Dosta mu je te stare krave. Shvatio je nedavno da ima krevet točno ispod njene spavaće sobe i da svake večeri kroz tanki plafon čuje hrskanje krastavaca. Zakleo bi se da čuje i kako žvače. Marko mu se samo smije, ali on je zaista čuje i uvjeren je da to radi namerno njemu u inat. Izluđuje ga, ali s obzirom na to da njen muž neće još dugo, nada se da neće i ona. Možda će se stan prodavati po odličnoj cijeni pa će ga moći kupiti za sebe i Marka. Ako ne prekinu dotad. U posljednje vrijeme je baš gad prema njemu. Ulazi u stan i nervozno baca torbu s laptopom u kut. Danas će se posebno žestoko posvađati s njim jer je nadrkan od previše posla. 

Milka se na ulici osjeća slobodno. Rekla bi čak i mlađe. U ovoj ulici natkrivenoj zelenim krošanjama lipa je odrasla. Ovdje je učila svoje prve korake, razbijala koljena padajući s bicikla, trčala po kiši nakon škole i prvi put se zaljubila. Ne i posljednji put, naravno. Trebalo je dosta vremena i mnogih usiljenih “Volim i ja tebe…” dok u Lisinskome nakon koncerta nije upoznala Josipa, markantnog i visokog violinista, velikih nježnih ruku i ugodnog dubokog glasa. Istu večer se poševila s njim. Bože, kako je bio zgodan, i danas bi se pojebala s njim kad bi u njemu bilo barem malo više života. I mirisao je na ljetne livade, na morske obale kojima su zajedno šetali, mladi i neokaljani starošću, u one dane kada je život bio ljepši, a koža na licu mekša i sjajnija. Toliko joj nedostaje to vrijeme, ah. Voljela bi da barem na trenutak može ponovno proživjeti samo dio tih lijepih uspomena. 

Ali u redu. Ljeto je. Stara je, ali ljeto je. Oduvijek je voljela ljeto jer se tada osjećala najviše živom. Zbog ljeta je vrijedilo živjeti. Korača ulicama kojima je nebrojeno puta prošla do sada i čini joj se kao da ponovno ima petnaest. Njen korak je lak, a kosti ne bole. Takvi trenuci su rijetki, ali svaki puta uživa u njima. Promatra ljude u prolazu, ali ne predugo, ipak želi da svi pogledi budu upereni u nju. Danas je stavila poseban Chanelov ruž boje krvi koji čuva samo za posebne prilike. Nada se da ga nije razmazala putem, a ne može provjeriti jer nije ponijela torbicu u kojoj drži ogledalce. Osjeća kako joj znoj u malim potočićima teče niz leđa jer ljeto tako želi. Ljeto je tako lijepo. Žeže.

Do Kvatrića stiže brže nego što je mislila. Ponosno se smiješi sama sebi i namješta šešir na glavi. Golubovi se hlade na duguljastoj drvetom obloženoj fontani. Na Kvatriću nema ničeg lijepog više, mislila je. I one cvjećarice su postale gore nego što su bile njihove majke koje su prodavale to isto cvijeće prije nego što ih je išijas potjerao u rane penzije. Milku nije bilo briga previše zapravo. Ona je poletna i sretna. Barem danas. 

A evo i Zorice. Opet ima novu haljinu, prokletnica, čak je i smršavila od dijalize otkad ju je prošli put vidjela. Ljetni povjetarac mrsi njene sijede vlasi koje na suncu djeluju zlatno. Ljube se u mirisna našminkana lica i instinktivno mrnje prema suncu odmahujući rukom. Prokleto bilo, kažu, a zapravo uživaju u vrućini. Tako je odvratno vruće, govore si i kunu te sjedaju na polupraznu terasu kafića. Naručuju kavu s hladnim mlijekom i čašu ledene vode da se rashlade barem malo. Zorica iz svoje vintage torbice vadi lepezu koju je kupila u kineskom dućanu, a svima laže da joj ju je donijela prijateljica iz Japana. Milka maše rukom i čašom hladi vrat. Rado bi je stavila između nogu jer se tamo najviše užarila i ušvicala, ali nije pristojno. To će kod kuće. 

Smije se na Zoričine šale i promatra bore na njenom licu, a najradije bi zaplakala. Zna da ne smije, ni to nije pristojno. Zapravo je obuzimaju valovi tuge koje ne zna kontrolirati. I gleda Zoricu ravno u njene smeđe oči uokvirene licem koje na trenutke više ne prepoznaje. Želi je pamtiti kao lijepu mladu ženu koju je tek upoznala na faksu, sasvim slučajno u kantini, kada su zajedno sjedile pod pauzama od suhoparnih predavanja u menzi jele lošu, ali jeftinu hranu u sva ona podneva, naslagana u različitim godišnjim dobima i bojama. I vječna svjetlost koja je obasjavala njihova lica bila je nježnija od pudera, pera i vremena. Bile su tako lijepe, a nisu si nikada to rekle. Bile su toliko mlade da sada to više ne mogu pojmiti. Svakodnevni mirisi sve više blijede, vid postaje mutniji, a glas tiši i tiši, sve dok jednog dana posve ne utihne. 

Bliži se podne i dan postaje sve vrućiji. Dosta joj je. Želi kući jer zna da treba nahraniti Josipa. Reći će Zorici da je umorna i da mora dovršiti grah koji je napola skuhala prije kave. Zorica neće dovoditi u pitanje istinitost toga što je rekla i pohvalit će se da danas naručuje ćevape iz svoje omiljene pečenjarnice. Reći će joj da se nada da će se udebljati o njih i kao u šali se nasmijati, a zapravo se potajno nadati tome. Zagrlit će se i svaka otići u svome smjeru. Milka u predručkovnu vrevu Kvatrića prema Krešimircu, a Zorica u smjeru Srebrnjaka, uzbrdo, odakle se prema gradu spušta mlaki zrak sa Sljemena, koji hladi suncem okupana lica djece u igri.

Ulaskom u stan je odahnula. Cijela je mokra poput stare kuhinjske krpe. Skida se do grudnjaka i gaća te naglas govori da je vrijeme ručka. U svojoj glavi Josipu, ali zapravo više samoj sebi jer je ogladnila od vrućine. Kroz otvoren prozor dopire cvrkut ptica dok u loncu podgrijava grah. Dodat će i par kapi octa u lonac prije serviranja u tanjur, tako da ga lakše provare. U posebnu zdjelicu odvojit će dio graha Josipu i zgnječiti ga vilicom jer siroti nema snage, a ni zube za žvakanje. Da ga toliko ne voli, smjestila bi ga u starački, ovako nema srca. 

Prvo će se ona najesti, uz to popiti čašicu domaće višnjevače i onda zapaliti cigaretu. Dozvolila si je samo jednu dnevno, nakon ručka, češće od toga ne smije jer je počne mučiti astma i pluća joj u noći beče poput violine. Ponekad popuši još jednu, potajno, najčešće u proljeće kada je zrak idealan za pušenje. Sada zamišljeno gleda kroz otvoren prozor, podbočena na dlan, ispuhuje dim i ovo je jedini trenutak u danu kada ne razmišlja ni o čemu drugome. Udah, dim se lijepi za pluća, i izdah oblaka dima prema ljetnim krošnjama lipa. I tako sve dugo dok ne osjeti žarenje na prstima kojima drži cigaretu. 

Nakon što nahrani Josipa, iako neuspješno jer većina hrane završi na jastuku pored njegove glave, upalit će televizor i praviti se da gleda program. Ništa je više ne zanima, ni serije, ni vijesti, ni dokumentarci o saharskim životinjama, baš ništa. Bacila bi taj televizor kroz prozor, ali preslaba je i ne može ga podići. Zaspat će vrlo brzo, umorit će se od prebacivanja programa, i zaboraviti da je htjela popiti još jednu kavu prije popodnevnog drijemeža. Sanjat će mnogo. I previše za svoje godine. U snovima se u ogledalima vidi još u cvijetu mladosti, tu je i Josip ponekad, ali najčešće ga ne viđa tamo, valjda jer ga previše gleda u stvarnome životu. Drijemat će tako dugo dok se dan ne pretvori u noć i dok promet na ulici ne zamre. Zamijenit će ga dječja cika, razgovori turista u prolazu i pokoji lavež pasa u obližnjem haustoru. A čim se spusti mrak na Erdödyjevu ulicu, ona se vraća barem trideset godina unatrag, u svoju mladost, u prošlost koja se tada čini kao da leži na dlanu svakog prolaznika. 

Milka otvara oči, gunđa si u bradu da je zaspala. Josip mora popiti svoje tablete koje ga održavaju na ovom mizernom životu. Šepajući se dovlači do noćnog ormarića, istresa par tableta na svoj naborani dlan i kao svaki dan u posljednja dva tjedna, promatrajući njegove mutne oči, i zamišljajući da diše, baca tablete na pod. “Evo, popio si ih, tako treba.”, kaže, i legne pokraj njegovog beživotnog tijela.

HH.