elpoetaperdidosposts

[elpoetaperdidosposts]

I asked him if we could exchange our minds maybe that way, I’d be able to think of him less, and he’d be able to think of me more (A.S.)

[elpoetaperdidosposts]

Opet mislim na njega. I ne znam je li to ispravno ili ne. Više ni sama ne znam što znači biti ispravan ili pogrešan, jer kad te srce pogodi, teško je odrediti gdje je granica između želje i razuma. Svjesna sam da prema drugoj strani možda nisam bila poštena, ali kako se ona ponaša prema meni? Iako sve to znam, osjećam se kao da moje srce već odavno ima svoju unutarnju, nesvjesnu borbu s tim mislima. Nikada nisam bila sigurna u točno što želim, ali sada je kasno da se pitam.

Ta noć je bila kao iz filma.Živa glazba, smijeh, šum razgovora, svi su bili sretni. Atmosfera je bila nevjerojatna, ali ništa nije bilo ni približno toliko snažno kao trenutak kad sam te ugledala. Prvi put naše oči su se srele, i to je bilo sve. Nismo izgovorili ni jednu riječ, a bili smo cijeli svemir. Bio je to pogled koji je govorio više nego što bi bilo koja riječ mogla reći. Ponekad mislim da su ti trenuci u životu upravo ti – oni u kojima ti ništa ne treba, jer osjećaj te nosi bez riječi.

Pogledao si me, kao da mi daješ neki znak, i u tom trenutku bilo je jasno da nešto postoji među nama. Ipak, tada nisam shvatila, jer, kako kažu, “neki trenuci ti izgledaju jasno tek kad prođu". Shvatila sam to tek mnogo kasnije, i sada se kajem. Sada želim da sam u tom trenutku bila hrabrija, da sam mogla ispraviti sve ono što je ostalo nesređeno, sve ono što je bilo između mene i mog srca. Iako nije bilo prostora za te stvari, jer noć je bila prelijepa, vrijeme je bilo poput sna – brzo je prošlo, ali osjećaj nije nestao.

Sada, kad razmišljam o tome, shvaćam da sam tada trebala biti iskrenija prema sebi i prema tebi. Možda bi bilo drugačije da sam odmah rekla sve što nosim u sebi. Možda bi sada bili zajedno, možda bi moja priča s tobom imala sretan kraj. Ali sve što imam sada su ti trenuci, te misli, ti pogledi. I duboko u sebi osjećam žaljenje zbog toga što nisam iskoristila tu priliku. Znam, voljela bih da sam tada postupila drugačije, da sam ti rekla koliko si mi važan. I nije da nisam osjećala – upravo suprotno, osjećala sam te svaki put kad sam te pogledala, osjećala sam te u svakom zagrljaju, svakom osmijehu.

Jer, kada ti srce govori jedno, a razum nešto drugo, teško je pronaći ravnotežu. Moje srce je bilo glasnije od svega, i to nije bilo samo srce koje voli, to je bilo srce koje osjeća da me nešto povuče prema tebi, nešto što ne znam objasniti. Ponekad mi se čini da su takvi trenuci kao valovi – oni dolaze, podignu te do visina, a onda ti ostane samo tišina koja se vraća kao sjećanje na ono što je bilo.

Taj trenutak, taj zagrljaj, onaj trenutak u kojem si me držao… to je bio trenutak u kojem sam osjetila kako vrijeme staje. I to je bio trenutak kada sam shvatila da ništa nije važnije od toga – da želim biti tu, sada, s tobom. Jer, kako kaže jedan citat: "Ljubav nije nešto što se nalazi. Ljubav je nešto što se gradi." I tada, u tom trenutku, shvatila sam koliko želim graditi nešto s tobom, koliko želim da to traje, bez obzira na sve prepreke.

Nažalost, moje riječi su izostale. Strah od toga što bih mogla reći, strah od toga što bi se moglo dogoditi, zadržali su me u šutnji. Možda sam previše razmišljala o onim stvarima koje nisam završila, o onim odnosima iz prošlosti koji su ostavili ožiljke na mom srcu. U trenutku kada sam te trebala pustiti da uđeš, nisam to učinila. Zatvorila sam vrata, bojeći se da neću znati kako otvoriti nova.

A sada… sada bih voljela da sam ti rekla sve što sam osjećala. Voljela bih da sam imala hrabrosti da ti kažem da mi značiš više nego itko do sada, da sam ti željela reći koliko tvoj glas, tvoj pogled, tvoj osmijeh čine da moje srce voli na način na koji nije voljelo nikada prije. Možda bih sada bila u tvom zagrljaju, možda bi sada bila ona koja zna da je pronašla svoje mjesto.

Ali, sve što sada imam su riječi koje nisam izgovorila, misli koje nisu bile podijeljene. I tako, pišem ovaj tekst s nadom da ćeš jednog dana, negdje, pročitati ove riječi i shvatiti koliko mi je žao što nisam bila iskrena. Jer, vjeruj mi, samo tada, kad se sve razjasni, ostaje mir u duši. I možda ću jednog dana, uz tebe, doći do tih riječi. A možda, samo možda, još uvijek postoji šansa da se sretnemo, da nađemo ono što smo propustili.

I možda, baš tada, kad se susretnemo, reći ću ti koliko te volim, bez straha, bez sumnje, jer ljubav koja se čeka i nije istinska. Ona mora biti izgovorena dok ima vremena.

"Nedostaješ mi kao tišina između riječi, kao dan bez zalaska sunca, kao dah koji se zadrži prije nego što nestane. Nedostaješ mi više nego što zvijezde nedostaju nebu kada oblak prekriva tisuće noći."