ela-krimova - Tumblr blog

[ela-krimova]

Ne slušaj

Ljude koji te gledaju,

A ne vide da

Kroz godine

Skidala si crno perije mana

I nadrasla sebe.

Ne slušaj

Ljude koji nisu makli

od svoje istosti

Kroz sve ove godine

Pa im je lakše pravdati sebe

Blateći tebe,

Bijeli labude.

- Ela Krimova, Samoj sebi.

[ela-krimova]

Od globalizacije

I cijelog svijeta na dohvat ruke

Želim samo tebe

Na svom prstu

Okovanog u zelenilu..

Dok postojim,

Dok postojiš.

————————— Ela Krimova, Emerald

[ela-krimova]

[ela-krimova]

Kuća

Ti si moj jastuk, dušek i topla deka.

Ti si moja brana uz nabujalu rijeku

šlauf, čamac i udah.

Ti si moj ulazak u prazan hodnik

i vrata na koja se umorna naslonim.

Ti si moja prva molitva nakon nekoliko mjeseci.

Ti si moje buđenje nakon noćne more

i moj zagrljaj nakon plača i straha.

Ti si moj mujezin.

Ti si moj šal u decembru.

I kišobran si mi i suncobran.

Ti si moj krov i dimnjačar.

Ti si moja cipela u kojoj lovim svaki san.

Ti si moja biblioteka

i svaka si knjiga zasebno.

Ti si moj dobrinjski podrum '92

i ponekad moj Tunel spasa.

Ti si moje dvorište.

Moje dvorište puno cvijeća,

ograđeno zidinama i bršljenom

s nekoliko pasa ispred koji te vjerno čuvaju.

Ti si moja mirisna kuhinja.

Tek izvađeno toplo pecivo iz rerne

i prevrnuta palačinka.

Ti si moj prozor u svakoj prostoriji

i u svakoj gledaš i na Istok i na Zapad.

Ti si moja tuš kabina kada hoću da budem sama

i moja kada puna meda i mlijeka.

Ti si moja mačka bez koje ne mogu zaspati.

Ti si moja luka.

Ti si moj 122, 123 i 124.

Ti si moja nacionalnost.

Moja šetnja Sarajevom,

moj aerodrom i moj voz.

Ti si svaki most u ovom gradu

i tvoj je zagrljaj

najbliže što sam ikad bila domu.

[ela-krimova]

Sjećam se,

Bio je život,

Budile su me pjesme,

Ne sa gramofona,

Koliko one u meni..

Trčala sam u zagrljaj

Svemu što dolazi

I radovala se,

Odjeći, muzici,

pjesmama, energijama,

snijegu, suncu i kiši.

Plesala sam,

Tako često i tako jako,

Dok šećem ulicom,

Kad niko ne vidi.

A žurila sam, žurila sam sve da stignem,

Kao da će da pobjegne,

Da ljubim i svadjam se,

Guram se u gužvi i sama plačem u Kamernom,

Da živim punim plućima

I udišem Marlboro.

Posvećeno sam birala svaki komad

Odjeće, nakita, osjećanja i

Tako ukrašavala dan.

Trčala sam uz brdo,

Gradila kule,

Osvajala gradove

I brisala “ne” ispred glagola.

Sjećam se,

Bila sam živa i bio je život.

•••��••••• Ela Krimova, Sloboda

[ela-krimova]

[ela-krimova]

[ela-krimova]

A neki su

Bolji ljudi

Kad su mrtvi

Duboko u nama

Kad postanu

Nepoznata sjena

Na drugom

kraju grada

•••••••••••• Ela Krimova, Bolji su ljudi kad ih ne poznajemo

[ela-krimova]

Kad ste se posljednji put probudili

u pola tri ujutru i razmišljali o stihovima

Željka Joksimovića

“Al’ dodju mi dani kad u vazduhu

ipak te osetim na čas”?

Nadam se da niste,

Bar ne odavno

Ili još bolje, nikad

Jer nosilo bi to puno bola sa sobom.

Završila bi ta noć

Vjerovatno u suzama

Za nekim nedovršenim odnosima

Koji su trebali da traju zauvijek

Ili za navikama

Koje nikako da se steknu;

Da se taj broj ne zove

Na ručak srijedom popodne, ni nikad

Da na toj adresi ne živi

Više tvoj neko

I da prije tog imena ne ide

Više prisvojna zamjenica.

Kad se probudiš u pola tri ujutru

Možeš da dotakneš Stihiju,

Dobro je poznaješ

Jer već neko vrijeme živiš s njom.

- Ela Krimova, U pola tri ujutro

[ela-krimova]

Rejkjavik je

Tri hiljade tristo sedamdeset devet Kilometara (zračene linije)

Blizu.

Dovoljno daleko

Da ostavimo sve iza sebe

Sreće i tuge,

Sistem,

Bolest,

Odnose i

Terete.

Samo reci

Pakujemo kofere

Spašavamo se kolektivnog ludila, a

Ako poželiš

Otići ćemo još dalje

Da plešemo na Kopakabani

Ili ležimo u Panami

Dok se sumnjivi poslovi vrte.

A možemo bježati na kraj svijeta,

Sve dok nas um ne izda

I vrati tamo gdje nam srce pripada,

U sred ovog ludila.

•••••••••••••Ela Krimova, Srce ludila ili ludilo srca

(Photo: https://pin.it/EYL4Nv5)

[ela-krimova]

[ela-krimova]

[ela-krimova]

[ela-krimova]

Snijeg poslije Dana žena

Postoje ti dani, ovako sivi i snježni, kada čovjek istrese svoje osjećaje i sjebe se šta se sve tu nalazi. Koliko je samo toga gurnuto pod tepih kože i zanemareno u određenom periodu. Zastrašujuće je samo kad dođe sve to na naplatu, kada stignu sve tuge, bijesovi i strahovi, kada čovjek sam sa sobom poslaže stvari i podvuče liniju, sagleda s kim se nalazi i gdje. 

Mijenjaju se uglovi, vrijeme prolazi i polahko naš život ima jako malo sličnosti sa našim životom prije. Ono što povezuje periode našeg života su sitnice, okus kafe koji godinama volimo, ulice kojima se krećemo, najdraži sir, kafić ili pogled s neke visoke zgrade. Ali najčešće su to ljudi, oni koji se ne mijenjaju, koji prežive u svakom smislu. 

Ali šta je sa onima kojih više nema tu? Šta je sa periodima života koji nam nedostaju i koji su možda mogli da traju? Koliko smo toga stvarno željeli? Koliko je toga bilo pod našom kontrolom? I konačno, da li smo tu gdje želimo biti, sami ili sa drugima? Da li smo putem života zadržali sve što volimo ili smo svojim manama oblikovali sadašnjojst u kojoj nešto nedostaje?

[ela-krimova]

Lomiš se,

A ne možeš da objasniš

Odakle dolazi.

Puca svaki dio tebe,

Nemaš snage ni za riječ,

A svijet čeka tebe izvrsnog.

Bojiš se

I same pomisli

na sva ta sutra.

Želiš samo da se sklupčaš

Na rubu nekog velikog kreveta

Daleko od ikoga, sa voljenim blizinama.

Slušaš kako vatra pucketa

Uz nadu da

Ništa ne moraš

Jer potpuno si sam.

Znam.

Ne brini se, nisi jedini.

•••••••••••••••Ela Krimova, Blizine

[ela-krimova]

Napravila si korak i krenula,

Ispratih te

zaželjeh sretan put,

Sa zrnom tuge u duši

Ali suho, poput pustinje.

Put je to koji želiš

Jedini ispravan

Po tebe najbolji.

A i odavno smo znali

Koliko je još koraka naših.

Vidim te ponekad,

Dok letim sunčanom stranom

Zasijaš u oku,

Tad zalijem pustinju, rozu ružu

I poželim da vratim koraka nazad.

S godinama, valjda gubim snagu

Ostajem bez razuma

Vraćam se korijenima

Dok nosim dio neba u grudima

I koračam tvojim koracima.

- Ela Krimova, Grička vještica

[ela-krimova]