Don't wanna be here? Send us removal request.
Statistics
We looked inside some of the posts by danubiuswolf-blog and here's what we found interesting.
Average Info
Notes Per Post
0
Likes Per Post
0
Reblog Per Post
0
Reply Per Post
0
Time Between Posts
7 days ago
Number of Posts By Type
Text
10
Link
7
Last Seen Tumblr Blogs
Fun Fact
Post activity is at the highest at 4:00 pm EDT; notes peak at 10:00 pm EDT.
Text
Proba stradakjdflkjadflk 34563847
lsdgfujldfsgjodlsfigjsfdsfd dfgčkdjf
0 notes
Text
fullcontentmaxpic
Photo... Pjesnik i prozaik Mario Brkljačić već je poznat hrvatskom čitateljstvu kao pisac koji se ne razmeće riječima, kao suzdržan autor naglašene socijalne osjetljivosti, kojemu je od nizanja lijepih riječi važnije „fotografirati“ živote ljudi svoje generacije. Njegova proza ima poetske osobine kakve smo mogli vidjeti u pjesmama Drage Glamuzine i Tatjane Gromače – brzi usnimci usput primijećenih događaja, bez osobite pompe, distancirano. A kada piše u prvom licu Brkljačić uspijeva zvučati vrijednosno i emocionalno neutralno – on piše o sebi kao da piše o nekom drugom, trećem, četvrtom od sebe. Njegovi protagonisti i on su daleko: Brkljačić odvojene portrete radi s distance s koje se rade grupni portreti, što njegovom tekstu daje efekte objektivnosti maltene znanstvenog, herbarijskog tipa. U novoj zbirci priča/izlomljenom romanu Neženje i demografska propast kao da je emocionalnost najprisutnija kada se govori o Ladi Nivi, automobilu jednog od protagonista. Junaci su srednjih godina, no socijalno su zapeli negdje nakon završetka srednje škole – nije im se dogodilo uklapanje u takozvani normalni život. U indijskoj društvenoj podjeli bili bi šudre, otpadnici, ljudi s kojima se ostalim trima kastama ne preporuča družiti. Čitaju knjige, slušaju glazbu, ali sve to iz drugih je vremena i znak je pokidanosti njihovih veza s recentnim kontekstom – oni ne pripadaju nigdje, njihova je domovina imaginativni krajolik u kojemu postoje još samo dronjci sjećanja za koje se mlitavo pridržavaju. Ponešto su odrješitiji kada je u pitanju hrana, nju se nabavlja i pripravlja kao da se time izgrađuje i projektira jedan mirniji identitet, kao skrojen za sveopću šturost. Socijalnim i ekonomskim okolnostima Brkljačićevih proza odgovara i verbalni materijal, sveden na najnužnije. Brkljačić odbija čitatelja zasipati jezičnim i stilskim petardama i bravurozama, on uvijek traži i vrlo često uspijeva pronaći najkraći put između namisli i ostvaraja – kod njega je sve svedeno na najmanju mjeru. Gotovo da imate osjećaj kako čitate telegramske izvješte iz prostora ozbiljno nagriženog ravnodušnošću. Iako zbirka priča, kroz nju projahuju isti likovi, kao signifikant zaglavljenosti u svijetu kojem se ne pripada, povremeno imate osjećaj kako čitate premontirani roman. Radi se o junacima za koje bi teško bilo reći i da su razočarani, likovi se kreću kao Peckinpachovi pljačkaši u akciji: slow motion njihov je prirodni ambijent. Čak je i odabir načina na koji će zaobići spori huk života, koji ionako huči pored njih, zapravo očekivan: odaju se ribičiji, tek uz vodu uspijevaju nadvladati osjećaj da je život nešto što im klizi kroz prste. Njihovi komentari na svakodnevno okruženje su minimalistički, tako je veslanje označeno kao jedini sport u kojemu si leđima okrenut cilju. I onda čitamo: uz domoljublje, naravno. Znači ne radi se o slijepim eskapistima, nego o ljudima koji ovdje i sada nisu dobili nikakav prostor, nikakvu šansu, a svijet se pretvorio u mjesto u kojemu niti nema privlačnog okruženja i atmosfere u koju bi se itko normalan htio uklapati. Tako da se uz fotografsko nizanje ohlađenih događaja niskog intenziteta vrlo brzo ispod mirne površine Brkljačićeva pisma pojavljuje i kritički žalac koji poticajno bocka svakog radoznalog čitatelja.
0 notes
Text
fullcontentmax
Pjesnik i prozaik Mario Brkljačić već je poznat hrvatskom čitateljstvu kao pisac koji se ne razmeće riječima, kao suzdržan autor naglašene socijalne osjetljivosti, kojemu je od nizanja lijepih riječi važnije „fotografirati“ živote ljudi svoje generacije. Njegova proza ima poetske osobine kakve smo mogli vidjeti u pjesmama Drage Glamuzine i Tatjane Gromače – brzi usnimci usput primijećenih događaja, bez osobite pompe, distancirano. A kada piše u prvom licu Brkljačić uspijeva zvučati vrijednosno i emocionalno neutralno – on piše o sebi kao da piše o nekom drugom, trećem, četvrtom od sebe. Njegovi protagonisti i on su daleko: Brkljačić odvojene portrete radi s distance s koje se rade grupni portreti, što njegovom tekstu daje efekte objektivnosti maltene znanstvenog, herbarijskog tipa. U novoj zbirci priča/izlomljenom romanu Neženje i demografska propast kao da je emocionalnost najprisutnija kada se govori o Ladi Nivi, automobilu jednog od protagonista. Junaci su srednjih godina, no socijalno su zapeli negdje nakon završetka srednje škole – nije im se dogodilo uklapanje u takozvani normalni život. U indijskoj društvenoj podjeli bili bi šudre, otpadnici, ljudi s kojima se ostalim trima kastama ne preporuča družiti. Čitaju knjige, slušaju glazbu, ali sve to iz drugih je vremena i znak je pokidanosti njihovih veza s recentnim kontekstom – oni ne pripadaju nigdje, njihova je domovina imaginativni krajolik u kojemu postoje još samo dronjci sjećanja za koje se mlitavo pridržavaju. Ponešto su odrješitiji kada je u pitanju hrana, nju se nabavlja i pripravlja kao da se time izgrađuje i projektira jedan mirniji identitet, kao skrojen za sveopću šturost. Socijalnim i ekonomskim okolnostima Brkljačićevih proza odgovara i verbalni materijal, sveden na najnužnije. Brkljačić odbija čitatelja zasipati jezičnim i stilskim petardama i bravurozama, on uvijek traži i vrlo često uspijeva pronaći najkraći put između namisli i ostvaraja – kod njega je sve svedeno na najmanju mjeru. Gotovo da imate osjećaj kako čitate telegramske izvješte iz prostora ozbiljno nagriženog ravnodušnošću. Iako zbirka priča, kroz nju projahuju isti likovi, kao signifikant zaglavljenosti u svijetu kojem se ne pripada, povremeno imate osjećaj kako čitate premontirani roman. Radi se o junacima za koje bi teško bilo reći i da su razočarani, likovi se kreću kao Peckinpachovi pljačkaši u akciji: slow motion njihov je prirodni ambijent. Čak je i odabir načina na koji će zaobići spori huk života, koji ionako huči pored njih, zapravo očekivan: odaju se ribičiji, tek uz vodu uspijevaju nadvladati osjećaj da je život nešto što im klizi kroz prste. Njihovi komentari na svakodnevno okruženje su minimalistički, tako je veslanje označeno kao jedini sport u kojemu si leđima okrenut cilju. I onda čitamo: uz domoljublje, naravno. Znači ne radi se o slijepim eskapistima, nego o ljudima koji ovdje i sada nisu dobili nikakav prostor, nikakvu šansu, a svijet se pretvorio u mjesto u kojemu niti nema privlačnog okruženja i atmosfere u koju bi se itko normalan htio uklapati. Tako da se uz fotografsko nizanje ohlađenih događaja niskog intenziteta vrlo brzo ispod mirne površine Brkljačićeva pisma pojavljuje i kritički žalac koji poticajno bocka svakog radoznalog čitatelja.
0 notes
Text
gdgsgssgsgsgs
sdgsd <img src="http://www.popwebdesign.net/popart_blog/wp-content/uploads/2014/09/pozadine-za-desktop-03.jpg" /> asdasd
0 notes
Text
eeeeeeeeeeeeeeeeee
Zlatibor Lončar, doktor za smrt, korupciju i Vučića
22/01/2017
Zlatibor Lončar je aktuelni ministar zdravlja i funkcioner Srpske napredne stranke. Za člana Vučićevog kabineta izabran je iako nema adekvatne profesionalne reference. Naprotiv, u njegovom obrazovanju postoji više naučno-fantastičnih detalja, kojima bi se, da je Srbija pravna država, pozabavilo nadležno tužilaštvo. Lončar je završio Medicinski fakultet nakon osam godina studiranja. U zvaničnoj biografiji, objavljenoj na sajtu Ministarstva zdravlja, navodi se da je 2001. godine završio specijalistički kurs iz hepatobilijarne hirurgije u londonskoj bolnici „Hamersmit“, gde se navodno usavršavao i 2006. godine. Spacijalizaciju iz opšte hirurgije završio je 2003, a specijalistički kurs iz transplantacione hirurgije jetre u Kraljevskom koledžu u Londonu 2011. godine. Zvanična evidencija o tim kursevima ne postoji. Tačnije, u bolnici „Hamersmit“ nema dokumenta o kursisti Lončaru, a on u Klinačkom centru nikada nije priložio potvrdu o tom navodnom diplomiranju. Opravdanu sumnju u verodostojnost zvaničnih podataka podstiče i činjenica da Lončar ne zna engleski jezik, pa se postavlja pitanje kako je završio sve te kurseve. Sredinom novembra 2012, na konkursu za kliničkog asistenta između četiri kandidata izabran je Lončar, a samo on nije ispunjavao uslove za izbor. U to vreme nije mu bila prihvaćena doktorska teza, o čemu svedoči zapisnik koji je zaveden u sekretarijatu Medicinskog fakulteta pod brojem 014017/2. Iako status kliničkog asistenta predstavlja najniži rang u lekarskoj hijerarhiji, Aleksandar Vučić mu je poverio Ministarstvo zdravlja, čime je prvi put u novijoj istoriji između 200 docenata, 150 vanrednih i 100 redovnih profesora za ministra izabran asistent. I to asistent koji nije ispunjavao uslove ni za dobijanje tog ranga.
Zlatibor Lončar nikada nije gajio visoke naučne ambicije. Do sada je objavio samo jedan jedini naučni rad i to kao deveti koautor. Ipak, to ga ne sputava da se promoviše kao ekspert za transplataciju jetre, iako njegove kolege tvrde da u tom poslu još nije debitovao. Imitirajući svog lidera Vučića, Lončar nema problema sa samohvalisanjem, može opušteno da novinarima priča o tome kako je njegovo ministarstvo omogućilo da se prvi put u Srbiji transplatira jetra. Nije bitno što se u Kliničkom centru već 20 godine vrše takvi zahvati, od kojih je samo prof. dr Zoran Milošević izveo 28. Umesto naučnim radom, Lončar je karijeru gradio bržim putem, preko Surčina. Kao mlad lekar, i kad nije bio u smeni, dežurao je pored ranjenih kriminalaca. Takvim aktivnostima stekao je nadimak „Doktor Smrt“, poveću sumu para, stan u Beogradu i prvi „audi A6“. Otkad je postao ministar, vozi džip BMW 6 i uspešno, na štetu građana, razvija svoj biznis. Ako ga za ulazak u Vladu nisu preporučili profesionalni kvaliteti, možda taj uspeh može da zahvali podacima iz biografije koji se ne nalaze na zvaničnom sajtu Ministarstva zdravlja nego u spisima sudskog procesa za ubistvo Zorana Đinđića. Dejan Milenković Bagzi, bivši član surčinskog i zemunskog mafijaškog klana, u svom svedočenju, 2006. godine, optužio je dvojicu lekara iz Urgentnog centra za saradnju s Dušanom Spasojevićem i Miloradom Ulemekom Legijom. Svedok-saradnik je naveo nekoliko zločina koje su lekari Miroslav Risović i Zlatibor Lončar izvršili na Spasojevićev zahtev, posle čega su bogato nagrađivani. Risović i Lončar su bili zaduženi da u Urgentnom centru na različite načine zbrinjavaju ranjene i povređene kriminalce. Pomagali su onima koji su pripadali zemunskom klanu, a njihove protivnike su slali na onaj svet. Čim bi čuli da je neki mafijaš ranjen, dolazili su u bolnicu, ubacivali se u lekarski tim s izgovorom da poznaju žrtvu, menjali su smene i dežurstva i sprovodili direktive iz Šlerove ulice. Falsifikovali su lekarske nalaze koji su upotrebljivani kao opravdanje na osnovu kojeg su se pojedini kriminalci izvlačili iz zatvora, čak su i lečili rodbinu mafijaških bosova. Bagzi je u sudu rekao da je Risović doneo Spasojeviću otrov koji je Ljiljana Buha sipala u sok svom suprugu Ljubiši Buhi Čumetu. Šef surčinskog klana je preživeo i postao ogorčeni neprijatelj bivših saboraca Spasojevića i Ulemeka. U beogradskom naselju Žarkovo, 5. septembra 2002, došlo je do pucnjave u kojoj je ranjen Veselin Vesko Božović, poznati crnogorski kriminalac. Kad je na semaforu zaustavio džip, iza koga se, u BMW-u, nalazila njegova nevenčana supruga Snežana Mitrović i četvorogodišnji sin, prišao im je sivi „audi“ s dvojicom napadača koji su iz „kalašnjikova“ ispalili više hitaca. Božović je ranjen u stomak i grudi, a Mitrovićeva u potiljak, dok je dečak zadobio posekotine od razbijenog stakla. Iako je imao teške povrede grudnog koša, oštećena pluća i pokidana creva i krvne sudove u stomaku, posle operativnih zahvata Božović se izvukao iz kritičnog stanja i počeo da oporavlja. Već posle dva dana mogao je da sedi i komunicira. Sutradan su ga medicinske sestre našle mrtvog. Bagzi Milenković je objasnio uzroke misteriozne smrti Veska Božovića. – Spasojević je hteo da Božović bude ubijen. Posle pokušaja ubistva Božovića, došao je u Šilerovu doktor Risović. Dušan (Spasojević) se raspitivao da li će da preživi, pošto je imao doktore koji su dokrajčivali žrtve da ne prežive, a kako mu je Risović rekao da će ovaj ostati živ, Dušan mu je rekao da dokrajči Božovića. Doktor Risović se dvoumio neki dan. Taj razgovor je vođen u kući sa Spasojevićem. On je slobodno pričao s tim doktorima, a onda je pričao i s doktorom Lončarom, koji mu je rekao da on više nije hteo da Rileta čeka, jer se on uplašio, da izvoljeva i da je on dokrajčio Božovića – rekao je Milenković na suđenju za ubistvo Đinđića i napomenuo da je Lončar kasnije Spasojeviću potvrdio da je injekcijom ubio Božovića, a „za tu uslugu dobio stan u bloku 62 na Novom Beogradu“. Kasnije se Lončar branio pričom da Veselina Božovića nikada nije video, niti ga je operisao, a injekcije ne daje lekar nego medicinska sestra. Isti lekari osumnjičeni su za saučešće i u drugim slučajevima sa smrtnim ishodom. Zoran i Dragan Živković, poznati kao braća Fiškal, koji su ubijeni početkom 2001. Prvo je u sačekuši izrešetan Zoran, a 40 dana kasnije i Dragan. – Jedan od braće, Dragan, bio je teško povređen, ali zbrinut i nismo očekivali pogoršanje njegovog stanja. Bili smo šokirani kada je iznenada umro. Risović je tada bio anesteziolog, ali nismo ništa sumnjali, mislili smo da je čovek prosto maler. Kad god bi se on pojavio u timu kao anesteziolog, uvek je dolazilo do neobjašnjivih komplikacija kod pacijenata – rekao je jedan od lekara iz Urgentnog centra. Ratomir Živković, otac ubijenih požarevačkih kriminalaca, tvrdio je da ima dokaze da su njegove sinove ubili pripadnici zemunskog klana. Milan Mićić Pacov je, navodno, uradio logistiku, a Legija je dovezao egzekutora u Požarevac. – U toku akcije za volanom je bio Nikola Bajić, a braća Simović i Sretko Kalinić su pucali. Pošto je Čume bio Zoranov kum, ubili su mi obojicu jer su znali da će Čume preko svojih veza da legalizuje poslove, što nije odgovaralo Legiji i Spasojeviću. Tadašnjem ministru policije Dušanu Mihajloviću sam u decembru 2002. godine pisao i ukazivao na Mlađana Mićića Pacova. Govorio sam im da će ubiti premijera jer im smeta u poslu, ali niko me nije slušao. Ni sada me ne slušaju kada kažem da je Čeda Jovanović, zvani Šiler, bio alfa i omega za sve. On je spajao podzemlje i vlast, bio je veza za sebe. I dalje iznenađuje zašto nije pokrenuta istraga protiv Čede Jovanovića i Gorana Vesića, zvanog Pigmejac. Nadimke sam čuo od ljudi bliskih zemunskom klanu – pričao je Ratomir Živković. („Večernje novosti“, 19. oktobar 2004.) Isto uverenje izneo je i svedok-saradnik Ljubiša Buha Čume na suđenju ubicama premijera Đinđića: – Sumnjam da je mog kuma Fiškala Zorana Živkovića ubio taj anesteziolog Risović. Miladin Suvajdžić je u svom iskazu pred Specijalnim sudom otkrio da mu je Spasojević preko Risovića obezbedio lažne medicinske nalaze, na osnovu kojih mu je kazna smanjena sa četiri na godinu i po zatvora. Prema njegovim tvrdnjama, Risović je u Urgentnom centru dokrajčio Radeta Cvetića, koji je bio ranjen prilikom ubistva Jovana Guzijana Cunera. Veze sa zemunskim mafijašima Risović i Lončar nisu ni pokušavali da sakriju. Naprotiv, hvalili su se automobilima koje su dobili na poklon, a Legiju i Spasojevića su svečano dočekivali u Urgentnom centru. Lekari i medicinske sestre dobro pamte dolaske članova zemunskog klana u posetu Spasojevićevom ocu. Bahati i primitivni, ponašali su se kao da su u Šilerovoj, a ne u bolnici. Zlatibor Lončar je lično operisao oca Dušana Spasojevića. Uradio je to mimo propisa, pošto je tada još bio na specijalizaciji. Aktuelni ministar je priznao da je operisao Spasojevićevog oca s objašnjenjem da je „čovek prošao istu proceduru kao i svaki drugi pacijent i o tome postoji dokumentacija koja može da se proveri“. Kompromitovanim kolegama suprotstavio se samo dr Đorđe Bajec, tadašnji direktor Kliničkog centra. Iako je odbijao da poveruje u to da postoje i lekari koji su spremni da ubiju nemoćnog pacijenta, bez obzira ko to bio, Bajec nije mogao da ignoriše činjenice. Kad god su u Urgentni dovožene žrtve raznih pucnjava, pojavljivao bi se dr Risović. Menjao bi smene, ostajao na dežu
0 notes
Text
probaaaaaaa sa sa
dadsasdas asdasda sfdgdfgdgf asdasdsadsasda dsasdasdasdas sdfsdf sdgfsdfsd
0 notes
Link
lksjhflkjsdlk fsdfsdfn,sdkjfl sdfsdfsdfsdfsd sdfsdf fdasfsd
0 notes
Link
dfgdfgdfg sdfsdfsdfsdf sdfsdfsfd sdfsdfsdfsdfsd sdf sdfsdf
0 notes