cuz-he-doesnt-know-how-to-love

[cuz-he-doesnt-know-how-to-love]

You can forget the body You can’t forget the soul.

blueemelancholia (via wnq-writers)

[cuz-he-doesnt-know-how-to-love]

[cuz-he-doesnt-know-how-to-love]

i just wanna be kissed and loved a lot

[cuz-he-doesnt-know-how-to-love]

[cuz-he-doesnt-know-how-to-love]

Ona je jednostavno takva. I da joj dođem krvavih ruku, ne bi me ništa pitala, već bi i sebe isprljala opipavajući me da se uvjeri da sam dobro. I na kraju bi me zagrlila govoreći da će sve biti u redu. Njoj je bitno samo jedno, da u ovom životu, koliko god on trajao, ima mene, a i šta bih ja bio bez nje?

[cuz-he-doesnt-know-how-to-love]

[cuz-he-doesnt-know-how-to-love]

Kratka priča o ljubavi i prijateljstvu

-O čemu pišeš čitavu noć?

-O leptirima.

 -Ha? Leptirima? Saša, reci mi iskreno – jel to duhan ili trava među usnama?

 -Ma ko je to meni duhovit u pola noći?

 -Ne fakat, o čemu pišeš?

 -Fakat o leptirima, stomačnim. Šta je čudno?

 -Pa ništa, ono… Ne bi čovjek očekivao da elektroinženjeri baš pišu o leptirima. Doduše, ne bi očekivao da pišu ikako al’ ti si vazda bio priča za sebe.

 -Jel to kompliment ili mi se učinilo?

 -Kompliment je, i provokacija u isto vrijeme. Znaš mene, hihi.

 -Ako mi još kreneš dodirivati ruku, pomislit ću da flertuješ.

 -Pa šta i da flertujem?

 -Jel me zajebavaš ili smo ozbiljni? Čudna si večeras. Prvo nećeš da piješ sa rajom, drugo bježiš od roštilja i ćevapa kod mene na terasu i treće, najčudnije, zanima te moje pisanje. Šta se dešava?

 -Nemoj da zajebavaš, uvijek me zanimalo tvoje pisanje ali ti nikad nisi htio da mi daš da pročitam tvoje priče. Uvijek misteriozan, a tamo sakuplja curice po blogu na stare fore.

 -Okej, neka bude da te zanimalo pisanje. To i dalje ne mijenja činjenicu da si čudna večeras. Zašto nisi s njima vani, mislim da su već ispekli meso i igraju Uno za stolom. Za sve ove godine na vikendici, uvijek si bila najglasnija i nagladnija među nama. A večeras si sa mnom na terasi i kao zajebavamo se. Zanemarit ćemo činjenicu da si već dvije godine u vezi.

 -Bila.

 -Šta bila?

 -Bila dvije godine u vezi. Ostavio me.

 -Oke, sad ću da mu jebem mater. Drži svesku!

 -Stani budalo, šta ti je. Sjedi dole, hej. Pusti.

 -Šta pusti jebote, do jučer je srao o svadbi pred svima nama, koji mu je vrag? I što si došla uopšte večeras, kad si znala da je i on tu?

 -Raja nam je uvijek ista, već deset godina. Neću da dozvolim da me prekid  s njim udalji od ovog društva, previše vas volim. Pričali smo o tome i on je rekao da njemu ne smeta da se družimo svi skupa, kao i do sada, sve dok sam ja oke s tim.

 -I tu negdje ti slažeš da si oke s tim?

 -Recimo.

 -Hoćeš li da pričamo o tome ili?

 -Neću, hoću da čujem o leptirima.

 -Da čitaš ili da ti čitam?

 -Vidi vidi kako promijeni ploču, sad ti nije frka dati mi svoje riječi? Lako padaš na sentiment, morat ćeš poraditi na tome.

 -Ne seri, otjerat ću te s terase.

 -Ništa ti nećeš otjerati, čitaj!

Vikendica u sred šume, desetak kilometara od Sarajeva. Na spratu balkon/terasa, na njoj dvije pletene stolice jedna do druge i nas dvoje. Dobri prijatelji naslonjeni jedno na drugo, gledamo u čempres pa u zvijezde pa opet u čempres. Ona se pretvara da je jaka, kao što je i radila čitav svoj život. Ja se pretvaram da joj vjerujem. U dvorištu vikendice šest naših prijatelja. Za stolom igraju una, mačak se vrti oko roštilja ali ne smije ni da ponjuši vrele ćevape i piletinu. Jedan od tih šest prijatelja, njen bivši momak i moj dobar drug, galami o nekim djevojkama koje je sreo u Anderu prije par dana. Zbijaju se interne šale koje samo naša ekipa razumije i svima je dobro. Otkud ja na terasi? Ne znam, došlo mi. Nije prvi put a i oni su već navikli da imam epizode samoće. Otkud ona na terasi? Ne znam ni to, došla mi. Sjedio sam i pisao neke gluposti u sveščicu kad su vrata zaškripala i ona se pojavila s dva Paulanera. Sjela je tu pored i počela da čačka oko toga koji mi je vrag, zašto sam sam… i došli smo do teme mojih leptira. Mirisalo je na toplu noć, planirao sam dugo ostati na terasi i pisati ali eto, večeras ipak moram paziti na njeno slomljeno srce, iako to nikad neće priznati. Nema veze.

 -Oke, ovako. Moraš mi obećati da, nakon što ti ovo pročitam, nećeš ništa pitati.

 -Kako bolan neću ništa pitati, žensko sam.

 -Obećaj ili nema čitanja.

 -Oke jebote, al si težak. K'o da mi čitaš državne tajne a ne obične pričice.

 -Biće ti jasno na kraju. ‘vako, priča se zove „Debeli Leptir“ i ne govori o leptirima:

 Sjedio sam na balkonu vikendice koju je nekad krajem sedamdesetih sagradio moj deda. Obična starinska vikendica sa fasadom od sjećanja. U njoj smo proslavili gomilu pravih, i još toliko jednoglasno proglašenih praznika naše ekipe a danas je, eto, surovo prazna.  Velika rupa na sobnim vratima rođena je za novu godinu dvije hiljade i neke, kada je Sale mislio kako je pametno da igramo američkog fudbala sa keramičkom vazom za cvijeće a dole na prizemlju, crvenim ružem za usne na zidu ispisana poruka “Izvini za nered, jebiga“… ali ta priča je suviše duga da bih je sada pustio kroz sjećanje.

Na tom istom balkonu jedne hladne majske noći, dok se tamo u sobi pored šporeta na drva naše društvo pokušavalo sjetiti akorda za neku staru pjesmu od Pepersa, nas dvoje smo samovali. Pričali smo o njenom ocu i sjećanjima koja joj nedostaju. O tome kako bi voljela da mu barem pamti lik ili boju glasa, makar nešto za šta će se uhvatiti kada joj se svijet zatrese… i kako uvijek kada pogleda nebo u vedroj noći, nasumično povlači linije između zvijezda pokušavajući da oblikuje njegovo ime.

Ustala je do ruba balkona, naslonila se na ogradu i samo me gledala. “Ja ću te sad zagrliti“, rekao sam. “Nemoj me odgurnuti“. A ona je samo ćutala i gledala me. Bože, bili smo tako smotani, tako smiješno smotani… I danas me prođe jeza dlanovima kada se sjetim dodira njenih obraza pod njima. Zar je zaista prošlo toliko godina?

Bilo je već kasno kada je zazvonio telefon, nisam mu se nadao. Sa druge strane linije moj stariji brat.

-Gdje si, klošaru? Burazer je.

-Ej debeli, šta treba?

-Ništa, da vidim kako si. Nema te dugo u Sarajevu.

-Radim jebiga, znaš kako je. Sletim dole ovih dana da vidim starce, a kupio sam ti i neki duks. Malo je plav ali preživjet ćeš.

-Čekaju te roštilj i pivo, standardno. Nego vidi, ima još nešto..

-Pretpostavo sam. Pucaj.

-Ne znam da li trebaš ovo čuti od mene ali kako god, red je da saznaš. Ona tvoja se udaje za par dana.

-Dobro, i?

-I ništa, eto. Mislio sam da-

-Javim ti se kad stignem. Poljubi staru.

I prekinem kao da bježim od mobitela… kao da je s druge strane neka prodavačica sa telešopa što mi nudi poseban popust na pernate madrace, a ne moj rođeni brat. Oko vikendice surova tišina, jedino mi se svako malo javi ptica sa velikog oraha na kojeg smo se penjali kad smo bili mali, i lavež pasa lutalica tamo negdje oko željezničke stanice. Vratio sam se u sobu i uzeo zbirku poezije Bjenjkovskog, pa zastao na par stihova koje dugo nisam čitao:

“ Hteo bih, jer to ne zavisi od mene, da si mlada,

Da imaš oblik jedne od onih zvezda što su tako dugo izučavale tvoje lice “

Spustio sam knjigu, baš kao i telefon par trenutaka ranije. Dušu mi je pustošilo sjećanje na obrise njenog tijela koje sa ovog istog balkona gleda gore prema sazvježđu kojem ne znam imena… 

Bit će to svadba za pamćenje, pomislim. Vjerovatno će obući neku haljinu sa golim ramenima i vezati kosu da svima pokaže svoj vitki vrat. Nosit će tanku ogrlicu od bijelog zlata, sa osmijehom kojem nedostaje par grama sreće. Pokušat će pronaći spokoj dok korača prema čovjeku svog života i pružiti mu ruku i sebe.. A kada par sati poslije ponoći u sobi nekog od svjetskih hotela ostanu sami, ona će izaći na balkon i pogledati u vedro zvjezdano nebo. Gore među zvijezdama, baš kao one noći kada mi je maskarom i suzama prošarala džemper, pronaći će onu istu prazninu od sjećanja i zamoliti nebo da joj se otac smiješi sa jedne od njih. I počet će njen život.

Ućutao sam. Galama našeg društva gušila je tišinu ali nisam mogao da razaznam njihove riječi. Ustao sam, spustio svesku na pletenu stolicu i izašao sa terase. Ona je ostala nijemo sjediti. Sišao sam niz stepenice i pridružio se društvu. Napravio sam dva improvizovana sendviča od ćevapa, kečapa i piletine, uzeo još dva piva i krenuo nazad na balkon.

 -Može li se?, dobacio je njen bivši momak uz osmijeh. Nije mislio ništa loše, jednostavno je takav.

Pogledali smo se i ja sam progutao jedno „mrš u pičku materinu“, pa se popeo uz sepenice nazad na terasu. Na istom mjestu na kojem sam je i ostavio, sjedila je i listala neke stare priče. Trebao sam je upozoriti da to ne radi. Svaka je pisana o njoj.

[cuz-he-doesnt-know-how-to-love]

[cuz-he-doesnt-know-how-to-love]

[cuz-he-doesnt-know-how-to-love]

My room is my cozy place // instagram @annikabansal

[cuz-he-doesnt-know-how-to-love]

[cuz-he-doesnt-know-how-to-love]

Ne prilazi mi,ne dodiruj me,ne pisi mi.  Ako mi pridjes,pogledacu te. Ako me dodirnes zadrhtacu ponovo.  Ako mi napises poruku zaljubicu se u reci ponovo.  Zato mi ne prilazi,ne dodiruj me i ne pisi mi.  Ne zelim da te ponovo zavolim.

ultravioletna (via ultravioletna)

[cuz-he-doesnt-know-how-to-love]

[cuz-he-doesnt-know-how-to-love]

[cuz-he-doesnt-know-how-to-love]

[cuz-he-doesnt-know-how-to-love]

Feelings in words

[cuz-he-doesnt-know-how-to-love]