butterflyyyyyyyyyyyyyy

[butterflyyyyyyyyyyyyyy]

[butterflyyyyyyyyyyyyyy]

[butterflyyyyyyyyyyyyyy]

"Sitnice rastu. Mislite o tome dok prelazite preko njih."

[butterflyyyyyyyyyyyyyy]

"Ono što je lijepo srcu nikada neće biti ružno očima."

[butterflyyyyyyyyyyyyyy]

Gledam te i ne vjerujem kako si potpuno svoja, a svakim centimetrom kože i duše, moja.

Samo zato što si moja, valjda zato lakše podnosim namrgođena ti jutra, tišinu za doručkom, preglasnu glazbu poslije posla dok nam pripremaš ručak i čarape na nogama dok jedno drugome ispod jorgana obećavamo ono što znamo da nam duše ispuniti mogu.

Od ovog svijeta mi darovana.

Oslobođena majčinih i zarobljena pod mojim rebrima, poput najslobodnije ptice u kavezu.

Od ovog svijeta sačuvana.

Iseljena iz očevih zidina i useljena pod zidine duše mi, poput najljepše princeze u dvorcu nečijeg života.

Gledam te i ne vjerujem kako vodiš računa o tome da mi se koža zimi ne smrzne, kako si iznenađena što se svako jutro budim s osmijehom od uha do uha, kako u svakom tvom jutarnjem zalogaju čujem koliko ti duša o ljubavi vrišti.

Gledaš me i ne vidiš kako me nije briga hoće li mi se koža smrznuti sve dok imam tebe koja mi dušu griješ, jednako koliko mi i usne od uha do uha razvlačiš svakoga jutra bez obzira koliko me težak dan čekao. Gledaš me i ne vidiš kako samo svakodnevno gladan tvoje ljubavi i kako se ne bojim svega onoga što me čeka sutra, sve dok te imam danas.

Razvukle se usne da u njih sve neizgovorene riječi ljubavi stanu.

Skupile se duše da im nijedna zima ne može ništa.

Gledale se oči, vidjele se duše.

Gledali smo jedno drugo, vidjeli smo sve i nismo mogli vjerovati.

Da istu ljubav gledamo.

Da istu ljubav čuvamo.

Da jedno drugo trebamo.

I imamo, za ne povjerovati. #pisoj

[butterflyyyyyyyyyyyyyy]

Moje dvije ljubavi

Prije nepunih jedanaest godina, sam prvi put vidjela ulice ovog grada. Kao i sva druga djeca iz malih gradova teško sam se snašla pod svjetlima ovog predivnog raja na zemlji. Ne mogu tačno da se sjetim koliko sam se samo puta izgubila, kako bih došla do željenog mjesta. Nije mi ni orijentacija u prostoru baš na zavidnom nivou. Kao djevojčica sam sa divljenjem gledala tvoja svitanja i tvoj odlazak na počinak. Nekako sam tad još uvijek žudila za svojom malom čaršijom, mojom starom kućom i poznanicima. Tada još uvijek nisam znala uživati u tebi. Nakon 4 godine sam napustila tvoje ulice, nadajući se da će me sudbina možda nekad opet poslati ovamo gdje sam najljepše godine provela. I nisam pogriješila. Nakon četiri godine sam ti se vratila. Pila sam i ja vodu sa čaršijske česme, poprilično sam uvjerena da je legenda o vodi s te česme zaista istinita, a mozda je samo sudbina na mojoj strani. Nakon duge četiri godine, ponajviše depresivne, vraćam ti se, grade moj. Kada sam pravila prvi korak tvojim ulicama, srce je igralo kao da je prvi put. Preplavljena emocijama, koračala sam sama tvojim sokacima, pitajući se gdje su svi oni ljudi s kojima sam na ovim istim sokacima provela prelijepe četiri godine. Zaplivala sam studentskim vodama. Maksimalno sam željela da svaki momenat iskoristim da upijem sve tvoje čari kako ne bih žalila, kada me sudbina opet udalji od tebe. Krenula sam. Bila sam prestrašeni brucoš, željela sam sve desetke i ujedno najljepša svitanja i zalaske sunca da pomno ispratim pijući kahvu i razmišljajući o budućnosti. Odlasci na fakultet su mi bili obilježeni mislima o jednom zanimljivom, ali zauzetom momčiću. Radovala sam se odlascima na predavanja, koja skoro svi studenti mrze. Čak ih je i on mrzio. Vječito odsutan i drugačiji tip od svih klasičnih ljudi koji su izabrali ovu profesiju. U tom burnom studentskom životu sam se po prvi put u životu počela zanimati čak i za teretanu. Krenula sam. Jednog dana kad sam se vraćala iz teretane sa drugaricom predložila mi je da odem na jedno predavanje u džamiju na Grbavici. Kao i na sve ostale aktivnosti, pristala sam. Tu sam prvi put zahvaljujući tebi, Sarajevo moje, progovorila sa onim momkom sa početka priče. Narednih godinu dana i osam mjeseci sam provela u sretnoj vezi, zaručena i u vječnim životnim turbulencijama. Danas sjedim u Divanu i čekam ga da završi sa poslom da pijemo kahvu. Za dva mjeseca nam je svadba. Da. Sa onim odsutnim, zanimljivim i u ono vrijeme zauzetim momkom.

Cijelu ovu priču si ti gledao, grade moj. Osjetio si naše radosti, ludosti, boli, tuge, nedostajanja, strah i nadu. Svjedočio si našim haotičnim svađama i najvećim nježnostima. Pili smo jutarnje kahve u Divanu, družili se sa različitim ljudima, svađali se i mirili. Šetali smo neumorno tvojim šetalištima, dočekivali i ispraćali godišnja doba. Bježali od jesenje kiše, izlazili po najvećim snježnim olujama, smijali se dok nas je ljetno sunce pržilo, gledali proljetno zelenilo i ljepotu. Proživljavali smo momente koji su nas učili teškim i bitnim lekcijama. Gubili smo strpljenje, pucali, plakali, vrištali od smijeha, putovali i studirali. Fakultet nam je čak postao radost. Sjedili smo zajedno pratili par predavanja, pa bježali na kahvu da odmorimo. Izlazili smo na ispite, takmičili se ko će biti bolji. Učili smo u domu, proživljavali stres, ali i sreću. Kome se uči kada je zaljubljen do ušiju? Ti i ja smo bili primjer svega nemogućeg. A danas nam se osmjehuje još jedan bitan korak. Gledamo jedno drugo sa jednakom dozom uzbuđenja i straha od sutra. Bojimo se oboje, ali nam se rađa ona ista iskra kao na početku priče, iskra koja je znak ogromne ljubavi i dječije nevinosti koja kreće u svijet odraslih. Grade moj, hvala ti na svim ovim godinama. Hvala ti i na suzama i na sreći. U tebi ćemo ovjekovječiti našu ljubav. Ipak, ti to najviše zalužuješ. Grade moj, ti ćeš ostati vječiti svjedok naše mladosti, ljubavi i borbe. A ti, moj dječače, toliko iščekivani voljeni, ti ćeš mi ostati najljepši podsjetnik na moju drugu ljubav. Moje Sarajevo.

Riječi ispisane prije dvije godine, a i danas zaplačem kada ih pročitam ❤️👩‍❤️‍💋‍👨

[butterflyyyyyyyyyyyyyy]

[butterflyyyyyyyyyyyyyy]

Soon🤤

[butterflyyyyyyyyyyyyyy]

Dođi mi

kad te tvoj svijet

umori

i kad

poželiš

malo moje

tišine.

[butterflyyyyyyyyyyyyyy]

[butterflyyyyyyyyyyyyyy]

„ Hvala ti Bože za sve blagodati kojih sam svjesna.

Tražim utočište za one kojih nisam,

a trebalo je.

Jer kraj milosti Tvoje ja odrediti ne znam,

pa me sačuvaj Bože vlastite misli. “

[butterflyyyyyyyyyyyyyy]

[butterflyyyyyyyyyyyyyy]

Kada ostarim nosiću haljinu boje purpura I crven šešir koji ne ide a i ne stoji mi, Trošiću penziju na piće, letnje rukavice i satenske cipele I pričati kako nemam para ni za hleb. Kada se umorim sešću na ivičnjak, Skupljaću reklamne uzorke po radnjama i pritiskati alarmnu dugmad Vući štap uz gelendere Nadoknadjivaću propušteno u trezvenoj mladosti. Izlaziću na kišu u kućnim papučama Brati cveće po tudjim baštama Gomilaću pera, olovke i druge tričarije I početi da pljujem.

A sada još moramo paziti da nam odeća ne pokisne Plaćati na vreme kiriju i ne psovati na ulici Pružati dobar primer deci Pozivati prijatelje na večeru i čitati novine.

A možda bi trebalo da se već pomalo pripremam Da ljudi koji me znaju ne budu iznenađeni Kad odjednom ostarim i počnem purpurno da se odevam

[butterflyyyyyyyyyyyyyy]

“Da se nečega bojim, ja bih se sakrio u Sarajevu.”

#mojesarajevo

[butterflyyyyyyyyyyyyyy]

"Zato što me voliš, ja volim sve ostalo. I nikome ne želim zlo. Moja ljubavi, digla si me toliko visoko, da i kad bih pao - do zemlje bih se naživeo."

Matija Bećković