#imam 20 godina

[nepoznati-poznanik]

Razgovor sa samim sobom - Unos broj 135

21.07.2023. petak 21:54

Ovih dana je bilo pomalo naprono. Brat i snaha su bili tu, Eso je bio u drugoj kući a babo je prodao auto.Tako da se je Pežo navozao. Ali evo, već par dana je sve po starom. Brat i snaha su otišli u Zavidoviće, Eso se vratio nazad kod svojih u Brčko i sutra ako Bog da vozim oca da kupi drugo auto. Ovu sedmicu nisam trenirao jer sam ozljedio tetivu desnog lakta baš na onom mjestu gdje imam kamenčić. Pored toga, ozljedio sam ili neki mišić kod rebara ili samo rebro, čudna bol pa ne mogu definisati. Dane provodim pišući skripte i trateći vrijeme. Moram se vratiti treningu što prije. 

Taman kad je ljeto počelo, nevrijeme kuca na vrata i evo već par dana je vrijeme nestabilno. Bio mi je Velid. Za pet mjeseci je smršao dvadesetak kila, ima neku bakteriju i već neko vrijeme pije trojnu terapiju. Kaže da se dobro osjeća ali je vidljivo da je poprilično oslabio. Sutra će mi ako Bog da doći Alžirac pa će i on ostati koju noć. 

Sinoć sam igrom slučaja upoznao jednog čovjeka. Zove se Andrija i 20 godina je stariji od mene, oženjen je i ima troje djece. Dok sam pričao nešto prijatelju, prekinuo me i pitao da li bih nekad mogao njegovoj ćerkici pričati bajke. Na prvu mi je to bilo poprilično čudno ali nakon par minuta sam shvatio da samo želi s nekim da razgovara. Kako je naš razgovor polako tekao, on se sve više otvarao. Pričali smo o raznim temama i kada je pričao o svojoj porodici, oči su mu bile pune suza. Iskren je i dobronamjeran čovjek i molim Allaha dž.š. da mu se smiluje i da ga na pravi put uputi. 

Sad je vrijeme upisa u srednju i faks i čuo sam se s dosta učenika. Da im Allah swt pomogne u daljnjem školovanju te da učini da postanu što bolji ljudi i što bolji vjernici te da budu korisni zajednici. 

Nedavno sam ponovo počeo sanjati nakon dužeg vremena. Napolju sijeva, grmi te pada kiša i večeras će biti ugodno spavati ako Bog da. 

Učinilo mi se da sam danas vidio profesora Hüseyina kad sam krenuo na džumu i izgleda da je to fakat bio on, vidio sam na fejzbuku da je stigao u Bihać.

Ili se meni čini ili je ove godine jako puno ljudi preselilo, više nego inače mislim, što starih što mladih. Sedmi je mjesec i do sad sam klanjao desetak dženaza. To mi je nedavno naumpalo a Allah najbolje zna. 

Čuvaj se i dobro iskoristi podareno vrijeme.

[my-hecatomb-for-strength]

čelične generacije Bošnjaka:

Gospodin hadži hafiz Ibrahim ef. Trebinjac, pripadnik čelične generacije Bošnjaka: "Na času u Gazi Husrev-begovoj medresi 1967. godine nama, svojim učenicima je, o svom zatvorskom životu ispričao: 'Brinuo sam se da ne zaboravim Kur'an. Odlučio sam se da ga svega ispišem na masnom zidu ćelije. Iz jedne daske na 'palaći' izvadio sam ekser i njime uspio ispisati cijeli Kur'an po zidu.'

U vrijeme kada je stekao titulu kurra hafiza, tada je bio najmlađi kurra hafiz kod nas;

Stalni učač mukabela u mnogim sarajevskim džamijama;

U džamijama u kojima je obavljao imamsku dužnost, klanjao je sa hatmom. Tako npr. kao imam h. Mehmedove džamije na Hrvatinu, na akšamu i jaciji proučio je 12 hatmi. U Hadžijskoj džamiji je preko 20 godina klanjao sabah-namaz sa hatmom, a pred svoju smrt u istoj džamiji je, uz ostale druge, završio svoju 84.hatmu učeći na akšamskim, jacijskim i sabahskim namazima;

Optužen je kao pripadnik "Mladih muslimana", a boraveći u zatvoru, po vlastitom priznanju svaki dan bi proučio po jednu hatmu;

Uhapšen je prilikom izlaska iz džamije sa akšam-namaza. Tada mu je prišao čovjek kazavši: "Hafize, prouči mi nešto roditeljima, evo tu sve piše i hedija tebi", pa mu tutnuo papir u džep. Nekoliko metara niz ulicu Hafiza su zuastavila dva agenta, iz džepa mu izvadili onaj papir na kojem je bila zapravo kompromitirajuća poruka. Do suđenja, porodica o njemu ništa nije znala.

Zatvorske dane je uglavnom provodio u tamnici, a kada mu je to stanje dotužilo, jednu noć je nakon namaza učio dovu: "Gospodaru moj, otežala mi je tamnica." Istu noć je usnio učenje sure Ed-Duha: "Tako mi jutra. I noći kada se utiša. Gospodar tvoj nije te napustio ni omrznuo.. (pa do kraja sure). Zaključio je da mu je to išaret da se strpi i da će uskoro izići na slobodu;

Uoči oslabađajuće presude, sanjao je svog prethodnika iz Baščaršijske džamije Mehmed-ef. Potogiju kako mu dolazi u ćeliju noseći u rolni bijel papir kojeg mu je bacio u krilo i okrenuo se: "Potrčah za njim u snu da ga pitam šta je na papiru, a on ne reče ništa. Kada sam se okrenuo vidio sam da su vrata moje ćelije ostala otvorena. Protumačio sam to sebi da ću izići na slobodu inšaallah." Dva dana iza tog sna, oslobođen je.

"Moja sjećanja na profesora kurra hafiza Ibrahim ef. Trebinjca" Muharem Omerdić

Iz knjige Ferid Dautovića "Hadži hafiz Ibrahim ef. Trebinjac - Život i djelo"

[ladiscribus]

Alto Paraiso de Goias - U raju s vanzemaljcima

Malo mjesto Alto Paraiso de Goias, dobra polazna točka za razgledavanje Nacionalnoga parka Chapada dos veadeiros. Ima glavnu ulicu koja je turistički opremljena, a sve ostale ulice su klasične brazilske ulice sa sklepanim i polusklepanim kućama, zavisno od financijskog stanja vlasnika. Našao sam smještaj na 7 min pješke od autobusnog kolodvora. Kako konstantno imam probleme oko smještaja tj. oko dogovora za check in s vlasnicima apartmana, njihovog kombiniranja i mijenjanja apartmana u zadnji čas, ovaj put me sreća pomazila. Sami smještaj i nije tako loš, neka uvučena kuća pored crkve s velikim vrtom u kojem možete naći tipičnu floru ove regije. Pomislio sam, ovo je sasvim ok. Crkva ko crkva.. Na navečer kad je pao mrak, u crkvi su se počeli okupljati ljudi, a s njima je počela vika, galama, nekakvi oblici pjevanja koje se često pretvaraju u neartikulirane zvukove, nešto otprilike kao da gledam film "Egzorcizam".. Malo sam zavirio preko prozora izazvan znatiželjom, misleći da možda stvarno nekog oslobađaju demona. Crkva se zove Pentekostna crkva "Bog je ljubav".. Nikad čuo za takve crkve pa sam išao proguglati o čemu se tu zapravo radi. Uglavnom to je kršćanski pokret unutar protestantskih crkava koji je nastao početkom 20. stoljeća pri Metodističkoj crkvi.  Bogoslužje karakterizira gorljiva molitva, glasnija glazba (slavljenje), a ponekad i spontani ples. U svakom slučaju prestrašno kako se ti ljudi glasaju, obično u večernjim satima.. Sva sreća imam svoj mali JBL zvučnik pa sam si pustio neku svoju muziku na maksimalnom volumenu, da bar donekle ne slušam to psihodelično urlanje.

Samo mjesto je pitomo i mirno. Vjerovatno je takva mirna atmosfera ovog zabačenog mjesta u saveznoj državi Goias, privuklo raznorazne hipije i ostale ništarije da se nastane ovdje, da ustvari životare u nekakvim zajednicama živjeći bez modernih pomagala kao npr. mobitel. Rade uglavnom suvenire rukotvorine koje pokušavaju uvaliti turistima. Ja sam i dalje u manjini nebrazilskih turista.. Odmah sat vremena nakon dolaska u Alto Paraiso de Goias,  došetao sam do turističkog centra da se informiram o rutama koje mogu ovdje koristiti i tako sam odmah naletio na Olega, Rusa, koji se već par godina udomaćio ovdje i radi kao turistički vodič tj. pokušava to raditi. Odmah je promovirao svoje usluge da on to odradi, jer naravno takve zahtjevne ture se nikako ne mogu odraditi bez njega. Nakon nekog vremena shvatio sam da baljezga i pokušava zaraditi koju pinku, što je i u redu, samo malo su mi bile preskupe njegove usluge pa sam odlučio da odmah drugi dan sam odradim prvu turu. Ta prva tura bila je najmanje zahtjevna i najbliža.

Nakon buđenja i doručka, stavio sam mali priručni ruksak na leđa i krenuo do Cachoeira das Loquinhas. Ruta s nizom predivnih malih vodopada koji ispred sebe stvaraju male prirodne bazene u kojima se možete kupati. Voda je kristalno transparentna dok se na površini vode ocrtava zelena šuma. Izgleda stvarno kao u raju, kao što kaže i sami naziv mjesta u kojem sam smješten; Alto Paraiso. To je ono što sam tražio, to je bio razlog mog dolaska ovdje s drugog kraja Brazila. Okupao sam se kod tri vodopada.. Nisam se baš previše zadržavao kod svakog vodopada jer sam ih htio obići sve, plašivši se kiše, jer u tom slučaju, svi turisti moraju krenuti prema izlazu. Razlog tome je opasnost od velikih nanosa vode koji se pojavljuju iznenađujuće brzo i i u velikom obujmu.

Cachoeira das Loquinhas

Zapravo najviše čega sam se plašio su ulične đukele koje tumaraju po ulicama i nekako uvijek se okome na mene. Doduše slabo sam i susretao pješake po cestama koje vode do ulaza u atrakcije. Tako da bez štapa i kamena u ruci, nikada nisam kretao na put.

Treći dan otišao sam do jednog vodopada Cachoeira Dois Córregos koje se nalazi na nekih 5 km od mene. Do njega me vodila zemljana cesta i nije baš bilo ugodno hodati po njoj, pogotovo kada prođu auti s 80 km/h i zapraše sve iza sebe. Ali isplatilo se.. Divan vodopad ispod kojeg se može kupati i to besplatno što je najbitnije. Tako da mi je pasalo nešto laganini nakon što sam noć prije malo zafeštao u lokalnoj birtiji.. Uglavnom tamo nije bilo nikoga, tu i tamo netko se na brzinu probrčkao u rijeci. Jedni od posjetitelja bio je neki mladi par, jedan iz hipi zajednica. On je ličio na bijelog Amerikanca, a ona na Budistu iz Indije. Ono što me frapiralo bio je trenutak kada je skinula haljinu, a noge prirodne, runjave s dugim crnim dlačurinama od kojih su se komotno mogle raditi pletenice. Nakon kratkog kupanja sjeli su na visoki kamen i meditirali..

Cachoeira Dois Corregos

Povratak je bio predvečer.. Nešto najljepše je vidjeti are kako lete, obično u paru, a ponekad ih ima i više u jatu. To je tako magičan trenutak.. Sunce koje polako zalazi iza palminih grana i lomi se po krovovima kuća. A one, te divne šarene velike masivne ptice, s njihovim specifičnim bučnim glasanjem su kraljice ovog prostora. Ove su plavo žute, kao i boje Brazila. Kada zakrešte, zvuk se lomi i odzvanja cijelim ovim mističnim malim mjestom. Inače ove are ne govore ljudskim jezikom kao u filmovima, to jest ne mogu ponavljati neke riječi i fraze, ali zato taj jedinstveni ušiparajući specifičan zvuk je božanstven, krik slobode. Stvarno ih je divno vidjeti kako ovako slobodno lete u prirodi.

Are

Četvrti dan je  bila avantura svih avantura, jedna od avantura mog života. Odlučio sam poći na jednu zahtjevnu stazu koja vodi do mjesta Sertão Zen , gdje se nalaze lijepi vodopadi. Iako je vodič Oleg ponudio svoj usluge, poprilično skupe, a i on bi možda htio neku lakšu turu, jer ga malo noga muči, a nije ni on dugo bio na taj stazi pa me pokušao nagovoriti na neku drugu lakšu turu. No zbog skupoće njegovih usluga i velikih izgleda da se ne pojavi uopće na polasku, a ponajviše iskreno zbog izazova koji je tinjao u meni, ipak sam krenuo sam, nadajući se da će biti nekog na putu. Malo sam kasnije krenuo od planiranog vremena, jer sam čekao da se moja crijeva ustabile, a tada je već bilo 10:30. Znao sam da ću tamo imati malo vremena kada dođem do cilja, ali bilo je ili sad ili nikad. Guglajući po forumu, pronašao sam da postoje dva puta do Sertão Zen. Odlučio sam se za novu rutu. Aplikacija Maps.me mi je pokazivala točnije od Google Maps, i ta nova ruta je ujedno i dosta kraća. Prvih 3.5 km bila je cesta, pola asfalta, pola utabane zemlje, a onda se ukazala tabla koja pokazuje upravo moju planiranu rutu. Zbunilo me što mi je aplikacija pokazivala da moram krenuti još dalje cestom, a ukazani put bio je ograđen žičanim vratima s natpisom "zabranjen prolaz - privatan posjed". 1000 pitanja u meni, zašto je taj put zagrađen, možda se urušila staza zbog kiša, možda je pretvorena u privatni posjed kao zatvorena cesta ispred mene. Puno upitnika iznad glave. No s lijeve strane info tabla s natpisom put za Sertão Zen davala je nadu da sam na pravom putu. No taj put bio je zatvoren žičanom ogradom. Znatiželja i ustrajnost da danas dođem do cilja, pokopala su sva moja kolebanja te sam izvadio žicu iz stupa, prešao na stazu puta te vratio stup sa žicom nazad.  Vrlo brzo krenuo je strmi put sa sitnim i većim kamenjem. Ono što me dodatno ohrabrilo je da se put na mojoj aplikaciji složio sa stazom na kojoj sam se nalazio.  Popevši se na vrh brda pružio se divan pogled prema mjestu Alto Paraiso i okolinu prekrivenu zelenilom. Tu je i planinarski znak da sam na pravom putu.. Vrsta vegetacije oko mene zove se cerrado. To nije gusta tropska šuma, već su više visoravni s niskom vegetacijom bez hlada. Sve djeluje dosta suho, s puno kaktusa i nepreglednim poljima. Srećom nebo je bilo s laganom naoblakom, sasvim dovoljno da jačina sunca ne udara direktno u glavu, ali i da ne pada kiša. Nakon samo par minuta hoda, iako sam budno pratio put kojim koračam, u zadnji čas sam odskočio od zmije koja se sunčala na kamenu. Vrlo je slične boje kao i sami kamen i zemlja te sam doslovno u zadnjoj stotinki sekunde izmaknuo da ne stanem na nju. Pogledao sam je s dovoljne razdaljine te mi se nikako nije činila dobroćudna, no koja se zmija čini takvom?!..Kasnije sam tražio po internetu i sve mi liči na zmiju Corre-campo kako je ovdje zovu ili na latinskom Phylodryas nattereri, koja zaista i jeste otrovnica. Pomislio sam da me nekim slučajem ugrizla, ne znam tko i kada bi me ovdje pronašao. Vjerojatno bi već tad bio u poluraspadnutom stanju, a i to je upitno jer je neki orao cijelo vrijeme kružio iznad mene. Ne znam koje su mu bile namjere, ali znam da bi me mogao rastrgnuti na komade. Moje oči bile su dalje širom otvorene i koncentracija povećana za najmanje 3 stupnja..

Magična priroda oko mene, oku dostupna zbog niske vegetacije, tjerala me dalje prema cilju.

Staza je vodila lagano prema dolje, a tu su se pojavili novi problemi. Voda se slijevala i stvarala vodom natopljene male bazene, kao malu močvaru. Pokušavao sam gaziti okolo vode po terenu koji bio prekriven viskom travom, s time da nisam imao pojma u što gazim. I naravno moja planinarska oprema sastojala se od tenisica za trčanje koja je  propuštala i najmanju kap vode, stopalica i kratkih hlača. Pogodno za ugrize zmija, kukaca, krvavih ogrebotina od oštrih biljaka. Nakon što sam sve to prošao, počeo se polako čuti žubor rječice, što bi značilo da sam jako blizu cilja . Tako je i bilo.. Okupao sam se u toj j divnoj mrzloj prozirnoj vodi.. No sada su krenuli drugi problemi, a to su obadi, najpodmuklija bića na ovom svijetu.. No nekako bliže vodi ih nije bilo baš toliko. Zbog kasnog dolaska na cilj, nije bilo previše vremena za uživanje jer me slijedio povratak nazad, isti onaj put kojeg sam prošao i nisam htio riskirati da me noć zatekne negdje na putu. Na tom putu u oba smjera nisam sreo niti jedno jedino ljudsko biće. Pomislio sam da mi se što dogodi, otegnuo bih papke u bespućima Brazila kao Che Guevara, doduše on u Boliviji. No sve je dobro završilo jer me zadnjih sat i pol vodila misao da ću u centru popiti hladno pivo 660 ml omotano camizinhom (štitnikom temperature) i servirano s malom čašicom za samonatakanje. Bar u koji inače dolazim nije radio, ali je zato radio bar do njega, a amigo je taman pustio Pink Floyde.. To je točno ono što sam trebao, jer je moje tijelo bilo već napola mrtvo. Malo ćaskanja s gazdom (amigom) o poslovnom životu i uvjetima rada u Brazilu te s ostalom ekipom na terasi . Kakav divan dan i luda nezaboravna avantura.

Sertao Zen

Sljedećih dana padalo je puno kiše, a kada pada, onda stvarno pada i ne možete raditi apsolutno ništa, niti ići u planinarske pohode niti na vodopade koji se prilikom kiše zatvaraju. Tako da sam tri dana životario i pokušao iskoristiti vrijeme najbolje što sam mogao.

U prvom sljedećem danu kada nije padala kiša, krenuo sam na putu do još jednog vodopada Cachoeira Dos Cristais. Veći dio puta vodio je po asfaltiranoj cesti, a manji dio po zemljanoj cesti. Put nije bio neka pretjerana egzotika, ali kako nemam auto, malo rekreacije sigurno nije bilo nezdravo. Tamo na ulazu u kompleks, ima restoran s puno klupica vani na otvorenom. Službeni dio te rute je samo 1 km koji vodi po kamenom putu uz malu divnu rječicu. No jedan događaj me jako iznenadio. Došavši do kraja rute, pojavio se najljepši i najveći vodopad. Tu je bio samo još jedan mladi par koji sam pristojno pozdravio kako je tu i običaj. Mladi momak je ušao u razgovor sa mnom na portugalskom te se nasmijao i rekao, kako  imam sada cijeli vodopad samo za mene jer su oni sada na odlasku. Nakon toga čovjek me upita jesam li ja pješačio do ovdje. Ja mu odgovorim da jesam. Mislim si, vjerojatno me vidio po putu. Kod drugog pitanja ostao sam skamenjen. Pitao me jesam li ja Hrvat. Pogledam na sebi majicu, no ovaj put nisam imao nikakvo hrvatsko obilježje, ni šahovnicu, ni grb ni ime na njoj. Pitao sam ga kako je znao da sam Hrvat. Rekao je da je bila intuicija i da je prošle godine bio u Splitu i na Hvaru. Ja i dalje nisam mogao doći k sebi kako je znao da sam Hrvat. Pomislio sam da možda stvarno imamo neke crte lice koje su prepoznatljive i specifične za Hrvate..

Cachoeira Dos Cristais

Cachoeira de Sao Bento

Prilikom kupnje suvenira primijetio sam puno magneta s glavama vanzemaljaca. Upitavši gospođu u dućanu o čemu se tu točno radi. Objašnjava mi kako je već puno ljudi vidjelo neka ogromna svjetla i neke čudne leteće objekte. Ja sam našalio da nakon 10 piva i ja svašta vidim no ona je ozbiljno nastavila dalje razgovor i rekla da je i ona isto vidjela takvo svjetlo te da je neki mali dječak nakon što je vidio takvo jako svjetlo, poslije toga nije pola godine više govorio od straha. Nakon tih priča malo sam se uozbiljio te sam kasnije malo istraživao o tome. Postoje čak i turističke ture koje vode na mjesta navodnih ukazanja navodnih vanzemaljaca. Navode se različite teorije u vezi tih bliskih susreta treće vrste. Navodno je ispod zemlje u ovoj regiji ploča od milijun tona kvarca, što je učinilo ovu regiju lako vidljivom iz svemira. Tu se također spominje da kroz Alto Paraiso prolazi 14. paralela gdje se nalazi Zen vrt za meditaciju, a ta ista paralela prolazi kroz Machu Picchu u Peruu. No kako god bilo, ovo mistično mjesto privuklo je razne zajednice povezane s vjerom i religijom koje konzumiraju kontroverzni čaj ayahuascha. To je nekakav šamanski napitak i navodno potiče stvaranje novih moždanih stanica. Kod konzumiranja izaziva neka psihodelična stanja u kojima su se neke stare civilizacije povezivale s drevnim mudrostima i znanjima predaka.  No kako god ja nisam vidio ni jednog vanzemaljca, a pio sam dosta pive. Možda ipak je trebalo malo više..

[lonikita]

ko me tero

da te volim, ko me tero??? e sta mi je ovo opet trebalo, bokili... taman sam te iskulirala u svojoj glavi. ponasam se ko neka siparica sibica. sad mosh misliti ja i ti sudjeni jedno drugom? oce to. i sta da radim sad s ovom opsesijom? nije klasicna opsesija, ali opet neka jeste. sta se to zbilo, ne samo pocetkom godine, vec i evo sad pre nedelju dana, da mi se vracas u vugla? ni ne pise mi se. pijem kafu koja mi se gadi, sredila sam obrve, mosh misliti, i razmisljam jos nesto "konstruktivno" sta uraditi... zube da probam s onim ugljem... sa licem ne mogu nista, samo da si ljusnem sumpornu. ko da cemo se videti sutra vece pa kao jako bitno. ko zna na sta i ti sad licis, mada ti si sad fradza sa kintom, tvoja cena je jeeeaaaaaa, svecki coek, a ja propala baba. sexual market value se obrnuo za 180. a tako to ide. jaooo kad si kenjao fazon ribe najlepse izgledaju u 22!!! to si ti srao. ma i tebe treba po guzici. sta sam ja koj kurac i glumila zensko IKADA?i ti si jos jedan rat in a maze, to jeste. ali nesto u tebi me je odradilo od starta, i ne prestaje. stalno potenciram te godine jer riknjavam i kao bitan faktor. e bole bole... sve si folirao. da ti napisem nesto, boleo bi te kurac. prvo put me ovako kuliras. jao jebeni nokti vise!!!! kakvi zubi daj da isecem ove kandze. nekad stvarno kazem sebi, ma ko jebe budalu. psihopatu jebote. jebala me hibristofilija. ma tako treba postaviti stvari. gubis me, upravo. jel me gubis? kao, znas sta radis. ma nemas pojma. daj nekog ala bosko mada evo i on me kulira ahahaha jebote svi me odjebase, ni stara slava ne vredi. nisam ni selebriti. sta da radim??? ma zaista me nerviras. meni je do neke frke, a ne to tebe. do brze voznje, pucnjave, droge, partijanja... a bosko da me ceka gajbi. da se stara sandra digne iz mrtvih, vec godinama samo razmislja kako... da nalepi tu masku ko sto rece i misko vozi. jbt nex kad mi je rekao kako oce da kao budemo ko vezana crevca i ne izlazimo sa gajbe i ne druzimo se ni sa kim, pala sam u depru!!!!!!!! samo sam zamislila zivot na periferiji u nekom roblju, i bolje da sam videla kevu u obliku duha nego sto mi je ta misao usla u glavu. i kao, samo bdsm. msm ok, bdsm ponekad zajebavanja radi, ali ne centar sveta. treba mi maskara. karmine imam. i onaj korektor od pre 20 godina koji ove cireve ne moze ni da prekrije. e napisem viziju svog zivota i sibnem je svim zainteresovanim i nezainteresovanim... meni treba neka poly veza gde cu biti i sa zenskom. jao jebote!!! umrecu a nista necu doziveti. panika me hvata ko kad sam htela da skinem djanu. doduse djana se skine sa 5 minuta a ovo??? kako organizovati sebi ovakav zivot??? boki jedino kad bi hteo da me vodi van zemlje pristala bih na klasican brak i mozda neku surogat shit. a onaj tomas??? a matori??? hahahha koja sam ja dileja. jebote koja sam ja prsotina!!! ma kakav u sustini boki. sem prangije, kola i neke kvazi misterije nema nista. svesna sam ja toga. kvazi krimi dzimi, ne zna ni on sta ce sa sobom. kad bih imala herca da promenim broj i na ovom samo ugasim i whatsapp i viber, pa bas da vidim ko ce me nadje. sedim i cekam kome ce se nadigne... moram da se raspitam kod sandrinog dekija za micu diskreciju... ko zna ko joj cuva ledja i koji su tu krimosi, a zaista i nidza bi mogao da mi postane malo prisnije drustvo. da bar smem da se upristojim, kosa zubi i to, pa ajde jos i sve ostalo manje vise. da smem da se druzim sa bilo kim. ne smem nista, umirem. sledece je sto ce m otkriti neki jebeni rak!!!!!!!!!!! e idem da se ubijem.

[zec-kosmajski]

Za tri meseca će 33 godine. Od kad sam je poslednji put video. Kao što se ploča na tiries'tri okreće. I mi oko sunca svake godine.

A upoznao sam je 3 godine pre toga.

Sajam ona velika betonska socijalistička mastodonska građevina Hale 1. Sa okruglim prozorima na kupoli od stakla. U to vreme jedino su Weather Report kad su svirali u novootvorenom Sava Centru imali tonca, oprostite, zvučnog inženjera, koji je učinio da zvuk bude kao u Carnegie Hall-u Naši tonci sa radio Beograda se krstili. Kako dobro zvuči. A na Sajmu raspad, Riblja Čorba sa našim kršom od ozvučenja i novim "hitovima" nekad nazovi 'oportunističko disidentskog benda' Ništa se ne čuje, a svi urlaju u pokliču. Budućeg rata. Za nazovi Anđela ,svirali su one pesme o skidanju aviona sa neba, malo pošto su Istinito podigli mač... A posle imali nervni slom.

I ja kao mladi, sweet sixteen, panker (da 16. jbg, slatko je i za male pankere u pubertetu) ugledao sam Nju, na samom kraju koncerta blizu onih stepenica što vode sa donjeg podesta na onaj kružni tok oko sajamskog prostora.

Duvao sam lepak tada. Ali to je druga priča, a i njena. Sećam se samo da mi je napisala broj telefona. Na nekom papiru. Ili možda na ruci nebitno je.

Ne znam ni zašto sam bio na tim, još tada ustajalim ostacima one sveže Riblje Čorbe, koju su slušali moji matorci, a ni ona. Ali u mesecima i naredne 3 godine se osmislilo.

Ona se zvala Danijela, a prezivala Tatić.

Da, evo daću vam kraj pre početka.

I neću sredinu da nikome dam. Šta smo ona i ja proživeli je naša privatnost. Može živeti u tuđoj mašti. Pokvarenoj, strast je naša.

Pred kraj te trogodišnje povezanosti.. U kojoj sam bio tu a i ona...u kojoj sam upoznao njenog oca vozeći se sa njime posle zajedničkih psihoterapijskih seansi. I obilazio je svakodnevno u lošim trenucima na rehabilitaciji od duvanja lepka u maloletničkom boravku za ovisnike 88'me u Dragiše Mišovića. Pandan Drajzerovoj al za malololetnike.

Bila je tamo i 20 godina kasnije Milica ako čita, pozz za Milicu...

Prošlo je sve to. Ona se skinula sa svega, ja se nisam navukao tako kao ona na lepak kao, ali posle jesam... Na kocku 1990. A ona je tada već bila prepička sa nekim starijim likom (Zec tišina), ali volela me i dalje.

Bila je tu na mom ispraćaju u vojsku kod mene kući u Resavskoj sve sa njim. Nismo znali da će rat da počne tridesetak dana kasnije. Ona je sa njim krenula u Nemačku da sebi sredi život i uspe u toj igri. Ja na Albansku granicu u Makedoniji da je čuvam kao graničar Jugoslovenske granice.

Pisao sam joj pisma i pre i pošto je počeo rat. Svaki dan. Ložio sam se i dalje. I voleo je. Sećam se jednom.. Sex posle KST neke svirke... Pre tog matorca, kod mene. Ona uzdiše da grešimo, ja da je volim.

Na pisma nije bilo odgovora, mesecima. Rat se zahuktavao sa Slovenije proširio se na Hrvatsku.

Ja,slomljenog srca ali sa nadom..pozovem iz pošte.

Njene roditelje na fiksni... Mobilni još nisu bili ni blizu svakodnevnice..1991.je. RAT.

Javi se njena mama. Čuje moj glas,zajeca.

Da nekom slušalicu,čujem šuškanje. Pošta,kasarna, red iza mene. U kantini sam popio par Bitolskih piva da se okuražim uopšte da pozovem njen br.

Glas u slušalici (kasnije saznajem da je tetkin) saopštava mi da je poginula. Sa Njim

On ih je slupao kolima na putu za Nemačku. Odmah posle mog ispraćaja. I kako ja to ne znam i zašto nisam bio na sahrani...

Neću pisati sada o svojim osećanjima. Tog trenutka. Samo objašnjenja, meni nedovoljna. Moja majka je zabranila svim mojim prijateljima koji nisu već bili u vojsci, sa kojima sam se mogao čuti, da mi ni slučajno to ne kažu jer se bojala da bih pobegao na sahranu pre polaganja (tadašnje zakletve državi da si veran vojnik, za koje vreme pre polaganja nisi pod pretnjom zatvora iz kasarne)

Onako pripit, emotivni klninac od 18 dina, posle 3 velika piva samo sam spustio slušalicu.

Od nje imam sliku, dve. Na papiru

Mnogo smo bili bliski. 33 godine kasnije,nisam nikad bio na grobu. Možda bih mogao da ga nađem.na Bežaniskom groblju. Ali, nepotrebno, nekako osećam, znam da mi se nasmeje kad mislim na nju...I znam da me voli kao i ja nju. Jer je čuvam u mislima, u postojanju.

Kad kažemo, nebo nema granice, ja mislim na nju.

[odgoj]

Svađanje s djecom

Sa djecom se smijemo svađati, no svađanju treba pristupiti zrelo i na sljedeći način.

Ne smijemo vrijeđati dijete te ugrožavati njegov integritet. Ne smijemo osuđivat ili pak psovat. Ne smijemo preokrenut svađu u fizičku agresivnost.

Svađati se trebamo konstruktivno i staloženo. Prilikom svađanja djeca upijaju nas i to kako se snosimo s tom stresnom situacijom. Ako u tim trenucima pokazujemo staloženost i kontroliranost, tako će se i dijete početi s vremenom ponašati. Ako koristimo psovke i vrijeđanja, tako će i dijete.

Stvar je u tome što roditelji često u stresnim i kritičnim situacijama imaju stav "samo da ovo preživim..." umjesto da te stresne i kritične situacije shvaćamo kao prilike za napredovanjem. Jer ako se već moramo svađat, ajmo iz toga nešto izvuć. Ajde neka dijete vidi kako se može sofisticirano i kulturno razgovarat o neugodnim i neželjenim temama.

Sjeti se, kada razmišljaš o djetinjstvu vjerojatno se sjećaš više negativnijih i traumatičnijih stvari nego onih pozitivnih i vedrih. Ne treba puno mozganja da se shvati da je onda izrazito bitno u tim negativnim i teškim situacijama odreagirat adekvatno i zrelo. Krucijalno je u takvim situacijama biti svom djetetu model, uzor.

Daleko od toga da mi u apsolutnoj svakoj svađi moramo odreagirat ovako. Ako u npr. 8 od 10 situacija odreagiraš staloženo i zrelo to je odlično, ali je također jako bitno što sa ovih 2 od 10 situacija. Vrlo je jednostavno - tada se treba ispričat.

Ispričat se treba kada se emocije slegnu. Isprika mora biti govorena iz naše perspektive i bez optuživanja drugih. Dakle, ne koristit rečenice poput "Naživcirala si me oko situacije sa sladoledom i nisi prestajala plakat pa sam se zato izderao na tebe.". To ne valja i takve rečenice treba izbjegavat što u razgovoru s djecom, što u razgovoru s drugim odraslim osobama. Djecu treba učit da smo mi odgovorni za vlastite odluke i reakcije jer ćemo samo tako naučiti dijete da i ono preuzima odgovornost za svoje postupke, a ne da bude jedno u nizu djece koji za sve okrivljuju druge. Što je dijete sposobnije preuzet odgovornost za sebe to će ono bit samopouzadnije i znat će da ono samo može utjecati na stvari koje joj se dešavaju u životu. Tako se odgajaju asertivna djeca, djeca koja znaju što žele, koja se znaju izborit za sebe, koja se nedaju dirat i na koju se neda utjecat. Ta karakteristika je od iznimne važnosti tokom puberteta kada inače djeca budu povodljiva. Asertivna djeca znaju što žele, a što ne.

No da se vratim na dio sa isprikama. Isprika mora ići iz prve perspektive. Isprika može glasit nešto u stilu "Nije mi bio dan, probudio sam se umoran a imao sam posla preko glave. Kasnije kad se nisam s tobom mogao dogovorit oko sladoleda izgubio sam živce i više nisam mogao. Zato sam vikao.". Ta rečenica svakako nemora smiriti dijete, ali ako takvu i slične rečenice govoriš tokom cijele godine i tako 10-15-20 godina djetetovog života će se i samo dijete naučiti tako izražavati i razmišljati. I to je neka poanta koju ja imam za reći. Nije bit roditeljstva nać čarobne rečenice koje će instantno smiriti uplakano dijete, instantno razveseliti tužno dijete, instantno zadovoljiti nezadovoljno dijete. Puno je bitnije shvatiti da dijete upija načine kako se izražavamo, kako se svađamo, kako se snosimo sa stresom i problemima, kako se odnosimo sa partnerima i obitelji, kako se odnosimo prema obavezama i tako dalje. Dijete to sve upija i samo se počinje tako ponašati.

Ponašaj se točno onako kako želiš da se ponaša tvoje dijete.

Ako bježi na cestu naravno da ga moraš zaštitit. Dijete u toj nekoj dobi od 1 do 3 godine istražuje i nemreš tu ništa osim štititi ga. Al opet, nema potrebe se izderavat na njega - neće tad bolje shvatit ili nešto. Slobodno mu kažeš da se toga nečeg bojiš i da si ju zato zaustavila. To će trajat neko vrijeme i znam da je izazovno. Teški je to period al dijete s 3 godine više nit ne bježi na cestu nit stavlja kamenčiće u usta. Do tad se strpit moraš, a taj "grozan" period iskoristi za bit djetetu najbolji mogući uzor kako se snosit sa izazovnim i stresnim situacijama. Tako da kad god ti padne napamet "joj samo da preživim ovo" sjeti se da umjesto preživljavanja shvatiš tu situaciju kao priliku za napretkom. Bit će ti definitivno lakše.

[zoranphoto]

Kako preživljavaju Hrvati koji zarađuju manje od prosjeka: ‘Čak i da dignem kredit i živim na parizeru, nemam za ništa’

NA RUBU EGZISTENCIJE Gotovo da nema sjednice Vlade i konferencije za novinare na kojima se premijer Andrej Plenković ne pohvali uspjesima u svom mandatu. Plaće nisu nikad bile više, BDP raste brže od prosjeka EU… Rekli bi Hrvatska je zemlja kojom teče med i mlijeko. U isto vrijeme podaci Državnog zavoda za statistiku (DZS) pokazuju kako je prosječna neto plaća za travanj bila 1.122 eura, dok je medijalna neto plaća za travanj 2023. iznosila 940 eura, što znači da je polovica zaposlenih imala manje, a polovica više od toga iznosa. Preživjeti s manje od tisuća eura prava je umjetnost, o čemu su se jučer raspisali na Redditu.

‘Idi vani, ako možeš’

“Radim neko normalno radno vrijeme od pon-pet, 8-16 i plaća mi je nešto ispod 1.000 eura i imam osjećaj da si ne mogu apsolutno ništa priuštiti. Doslovno se tresem kada idem jednom u par mjeseci u shopping za novu odjeću/obuću, makar kupujem nemarkirano i tu uvijek pokušavam šta je bolje proći”, stoji u uvodnom postu. Redditovci su odmah potvrdili kako je normalno živjeti s tom plaćom gotovo pa nemoguće, ne dajući puno razloga za optimizam. “Ista stvar. Platim stanarinu, režije, gorivo, hranu, higijenu i ostale osnovne potrepštine. Odjeću ne kupujem ako baš ne moram, obuću uzimam udobnu i jeftinu. Ne izlazim, nemam hobije, ne idem u restorane, ne idem kozmetičarki, a vrhove šišam sama kod kuće. Mogu podmiriti osnovne potrebe i drago mi je da se konačno ne brinem oko toga, ali sve ostalo mi je luksuz.     Ako sam ovaj mjesec kupila kontaktne leće, do idućeg mjeseca ne mogu imati veće izdatke. Ovaj mjesec sam već kratka s plaćom jer sam se razboljela, a samo su antibiotici pokriveni dopunskim osiguranjem, dok sve ostalo plaćam iz svog džepa. Koristim mobitel star pet godina (kupljen za 700 kuna za crni petak) i molim se da ne crkne jer si drugi ne mogu priuštiti. Vozim auto star 25 godina i na izmaku snaga, a ne znam kako da si priuštim drugi, s obzirom da nemam prostora za kredit. Čak i da dignem kredit i živim na parizeru, opet neću imati prostora za tehnički, registraciju, gume, servis… Ukratko, sa skoro 1.000 eura se da preživjeti, ali to nije život. Problem je i u našem mentalitetu gdje ne smiješ reći da ti 1.000 eura nije dovoljno jer te odmah napadnu balkanjerosi koji kažu da si razmažena osoba, da moraš šutjeti jer može biti gore, krenu nabrajati sve one ljude kojima je puno gore nego tebi… Sve iznad granice preživljavanja smatra se luksuzom, i to je velika žalost”, komentirala je jedna Redditovka na što joj je netko odgovorio kako je on upravo zbog toga otišao iz Hrvatske. “Zbog toga sam ja otišao van zemlje i vratio dugove, postao stabilan. Ima naravno prednosti i mana, ali barem mogu odvojit novce za hobije i stvari koje volim, a opet nisam toliko daleko od obitelji i prijatelja. Ako možeš otići negdje van, idi”, bio je komentar.

Nakon tri godine vratili sve dugove

“Boli me što drugi misle, 1.000 eura je premalo. Balkanski mentalitet je jadan i primitivan. Ako ti misliš da je 1.000 eura ugodna plaća, izvoli, nitko te ne tjera, ali radije ću u Njemačkoj živjeti na pašteti nego tu raditi za kikiriki”, ispričao je. Jedan Redditovac je podijelio priču o Hrvatu koji je u poznim godina odlučio skupiti stvari i otići u inozemstvo. “Šogor sa 50+ sa odraslom kćeri pred šest godina otišao u Irsku, s oko 3.000 eura ušteđevine i hrpom dugova u Hrvatskoj. Nikog poznatog nisu imali, on nije znao engleski, kćer je. Prve dvije godine bilo im je jako teško, dok nisu našli bolji posao u manjem mjestu. Nakon tri godine vratio sve dugove i kredite u Hrvatskoj, iznajmili si kućicu i sad im je predobro, ne moraju razmišljati hoće li novi tv razvući na 20 rata, jedino što tu idu zubaru. Potpuno im se promijenio život na bolje”, napisao je jedan komentator.

‘Uspijevam preživjeti bez fuša sa strane’

Još jedan komentator je istaknuo kako mu je muka viša od onih koji misle kako mladi ljudi ne zaslužuju plaću od 1.000 eura. “Svaki nenadani trošak me baca u minus od kojeg se opravljam par mjeseci”, objašnjava. Javila se i jedna pravnica kojoj se ne isplati raditi u struci. “Ja sam pravnica, ali daleko jaču lovu tučem u restoranu. Od prava ne bih živjela definitivno. Mislim živjela bih da se ustručavam svaku kunu potrošit, a to mi se stvarno ne da”, bio je njezin komentar. Bilo je i onih koji su rekli kako im i nije tako loše, iako im je plaća dosta niža od tisuću eura mjesečno. “Meni je plaća 700-800 eura mjesečno i uspijevam živjeti bez nekog fuša sa strane. Sada sam si još i kupio nova vrata. Važno je izračunati koji su troškovi potrebni, a koje bi samo htio imati. Također, pazim na potrošnju struje i ostalih komunalija (imam LED lampe, štednjak na indukciju) Idem na kavice, jednom tjedno odem van na ručak / naručim si ga, ali u isto vrijeme ne odlazim partijati u klubove. Znam kolege koji imaju plaću 1.300 eura i kažu da im nije dosta, a žive kod roditelja…. Prema komentarima vidim da sam samo anomalija”, bio je komentar. Većina je ipak bila složna u jednom, plaće u Hrvatskoj su definitivno preniske. Dnevno.hr Foto : Zoran / TV Wien Read the full article

[srdjl]

Skrining karcinoma pluća

Moj deda je umro od karcinoma pluća. I moj drugi deda je isto umro od karcinoma pluća. I od prvog dede sestra a od drugog dede brat. Da li je to uticalo na mene da se usmerim u pulmologiju ili astma koju imam od detinjstva? Ne znam, verovatno je sve to imalo nekog uticaja.

Prvo je pitanje sada koliko genetsko opterećenje ja imam zbog toga? Gotovo nikakvo. Naime, karcinom pluća od svih postojećih karcinoma nosi najmanju genetsku predispoziciju. Nije genetika ta koja je njima prouzrokovala karcinom pluća nego to što su svi oni konzumirali cigarete.

Pušenje nije bilo društvena pojava sve do 20. veka. A onda smo dobili ovaj grafik gde se tačno vidi kako smrtnost od karcinoma pluća kao preslikana prati učestalost konzumiranja cigareta sa nekih 20-ak godina kašnjenja. I nisu samo epidemiološki podaci dokazali ovu vezu.

Problem sa karcinomom pluća je što ga je teško otkriti rano, kada je moguće radikalno (iz)lečenje. Na žalost nemamo tumorske markere koji su dovoljno specifični kao što je to PSA kod prostate (koji je inače jedini tumorski marker koji je smisleno raditi u dijagnostici tumora).

U plućima ne postoje nervni završeci tako da tumor u plućima ne boli - bolovi se jave tek kada se raširi na okolne strukture koje su inervisane (pleura, koštane strukture itd.). Iskašljavanje krvi se javlja tek u kasnijim stadijumima, a receptora za kašalj ima malo na periferiji.

Ljudi mogu da žive godinama samo sa jednim plućnim krilom tako da i najveći tumori mogu da uopšte ne utiču na plućnu funkciju. Zbog toga ako čekamo da karcinom prouzroči neke simptome ili znake, pored navedenih tu je recimo i gubitak u težini, obično bude kasno za bilo šta.

Zbog svega toga bi skrining u određenom delu populacije bio esencijalan za rano otkrivanje karcinoma pluća ali kako? Nema markera, nema znakova, nema simptoma, sva naša dijagnostika zrači (magnetna rezonanca i ultrazvuk su neupotrebljivi zbog šuma koji ostavlja vazduh u plućima).

Na kraju su u SAD temeljnim istraživanjem došli do zaključka da iako CT (skener) zrači, ako se upotrebi niskodozni CT na tačno određenoj populaciji, snimanje pluća jednom godišnje proizvodi više koristi za tu populaciju nego eventualna šteta od akumuliranih doza zračenja.

Takav skrining pokriva sve između 44 i 77 godina, koji su aktivni pušači ili su ostavili cigarete u proteklih 15 godina i koji imaju 30 paklo/godina (to je kumulativni parametar koji se dobije kada se pomnoži broj popušenih paklica cigareta na dan sa brojem godina pušenja).

Svima koji ispunjavaju ove kriterijume bi se jednom godišnje uradio niskodozni CT grudnog koša. U našem regionu zahvaljujući našim kolegama pulmolozima, predvođenih akademikom prof. dr. Miroslavom Samardžijom, Hrvatska je prva započela sa skriningom i prvi rezultati su odlični.

Mi u Sloveniji takođe očekujemo da se u bliskoj budućnosti započne sa skriningom. Na žalost problem su već prebukirani radiolozi, pošto je broj građana Slovenije koji ispunjavaju ove kriterijume bar petocifren ako ne i šestocifren. A ni 10000 CT-a na godišnjem nivou nije malo.

Eto, raspisao sam se a još nisam stigao ni do dijagnostike tumora (slikovna, invazivna, citološka, histološka, molekularna) a kamoli do lečenja (operativno, hemoterapija, radioterapija, imunoterapija, biološka terapija). To ću dodati drugi put, za sada ovoliko, da ne preteram.

[cgvijesti]

Apel za pomoć porodici Bulatović iz Bijelog Polja, pošalji 20 na 14565

Nenad Bulatović iz Bijelog Polja ima 38 godina i velike probleme sa kičmom zbog kojih je onemogućen da radi. Živi sa ocem i majkom koji, zbog svojih godina, ne mogu da mu pomognu, te sve troje žive u jako teškim uslovima. „Otac, majka i ja smo bolesni, krov je dotrajao i prokišnjava. Želio bih sanirati krov na kući i uraditi kupatilo. To je najpotrebnije jer imam dvoje starih, otac 84 godina i…

[weekly-tea]

PRESJEK - PREGLED 2022.

Odlučila sam se napraviti presjek 2022. godine. Mislila sam da sam radila rekapitulaciju nakon šest mjeseci, ali iznenadila sam se da je napravljena nakon samo tri mjeseca (bila sam veoma inspirirana).

Pokušat ću izdvojiti samo ono što je zaista i do danas ostalo urezano u memoriji.

* Bilješka ubačena ovdje, a nastala je u tijeku pisanja povećeg teksta: Iskreno, trenutno nisam raspoložena za pisanje i izdvajanje ičega, ali imam snažnu želju napraviti presjek godine, pa će zabilježeno biti ono što je čudnovato zatinglalo. (6.12. 19:38)

Od muzike ne bih ništa izdvajala, jer bio je to zdenac, ima pjesama koje sam manično replayala, ali trenutno sam detach-ana od svega.

Peanut butter sendvič je postao guilty pleasure hrana/hrana utjehe. Batat krumpirići također ponekad. Ne smijemo zaboraviti i moju opsesiju sa chinese noodles iz Koye.

Kolači u slastičanici Slon. Dagnje sa špagetima. Frutabela: Nature voćna pločica - šljiva i jabuka. Sushi. Slanina.

Binganje One Tree Hilla, napokon gledanje svih epizoda, premda se dosta toga sjećam prilikom prvotnog gledanja na tv-u.

Čitanje R.L. Stine horor knjižica, prisjećanje na osnovnu i srednju školu, svakih par godina pročitam pokoju, ali ovo ljeto sam potražila njegovo sve dostupno u knjižnici.

''Četiri sata u Capitolu'' (Four Hours At The Capitol) - izašlo u prvim danima ove godine. I dalje sam šokirana scenama i viđenim, osjećala sam se kao da sam for real ondje, a to vrlo rijetko doživim.

''Pokus'' (The Rehearsal) ''How To with John Wilson'' - poigravanje sa percepcijom, toliko tjera na razmišljanje, izlaženje izvan okvira na max.

The Eighties, The Nineties i The 2000s  - nostalgična retrospektiva.

Trainwreck: Woodstock '99  - mood kao i u ''Četiri sata u Capitolu''.

Gledanje starijih filmova, tj. onih koje jesam (i nisam haha) u nekom periodu i onih koje su kao ''kultni''.

Gledanje svih filmova u Purge serijalu.

Jooooj ima tih filmova kao i muzike, ali ne želim ih isticatiiii.. it's a lot!! /// Meni se više ne da. (6.12. 19:53)

Stutz.

Knjige Ryana Holidaya, mog novog duhovnog brata.

Biografije Darija Srne, Matthew McConaugheyja, Gisele Bündchen, Mire Furlan, Baracka Obame; knjiga Andree Andrassy.

Reality show-ovi kao što su ''Brak na prvu Autralija'' (šesta sezona), ''Masterchef'', ''Ženim sina'', ''Survivor''.

Na Youtube-u je bilo videića i kanala koji su ostavili pečat momenta.

Znalo se i naći veoma zanimljivih podcasta.

Idemo. Ispričavam se ako sam koga ili što zaboravila (a 99% jesam) od ove melankolične nostalgije i izvantjelosnosti skrevenom pod laziness. (6.12. 20:08)

[nepoznati-poznanik]

Razgovor sa samim sobom - Unos broj 124

30.08.2022. utorak 22:20

Evo, svanuo je i današnji dan. Jutros smo krenuli za Travnik ali samo “dobacili” samo do Petrovca. Pojavio se neki kvar na autu i nisam smio dalje nastaviti. Vjerujem da i u tome ima nekog hajra. Sutra ću do mehaničara pa ćemo da vidimo u čemu je problem. I registracija mi ide ubrzo, katastrofa xD

Danas smo otac i ja poprilično napredovali s platformom u borovima. Počinje polako ličiti na nešto. 

Moram priznati da se danas i ne osjećam baš najbolje. Ali hej, šta je tu je, nije to prevelik belaj. Nisam ništa pametniji niti zreliji, barem ja tako mislim. Imam osjećaj da sam gora osoba nego od prije koju godinu. Kako starim, iz dana u dan, gubim i ono malo dobrote i vrijednosti koje sam imao. Znam da to stvarno nisam ja i vjerujem da mogu bolje. 

U četvrtak počinje nova školska godina i po prvi put nakon dužeg vremena to neće imati nekog uticaja na moju svakodnevnicu. Malo sam tužan zbog toga ali nadam se da je tako bolje i da je to ispravna odluka. Allah zna najbolje.

Hvala ti puno!

Sretno...

[budilepbudijak]

1. Što imaš na sebi? Bambi spavaćicu haha

2. Jesi li ikada bila zaljubljena? Da

3. Jesi li ikada imala neki težak prekid (veze)? svaki prekid je težak

4. Koliko si visoka? 175cm

5. Koliko imaš kilograma? zadnji put sam se vagala prije pet godina

6. Imaš li neku tetovažu? Ne, ali bih voljela

7. Imaš li piercing-e? Ne, imala sam na pupku prije 100 godina

8. OTP (One True Pair: najdraži par)? Barney i Robin iz HIMYM

9. Najdraža serija? Prijatelji, HIMYM i La Casa De Papel

10. Najdraži bend? Zabranjeno pušenje

11. Nešto što ti nedostaje.. ? snijeg, zima, džemperi, jakne, šalovi😭😍

12. Najdraža pjesma? Ima ih više.. Hladno Pivo- Pitala si me, Balasevic- Uspavanka za dječaka iiii neka bude Fikreta- Zabranjeno pusenje

13. Koliko imaš godina? 24😭

14. Horoskopski znak? Vaga

15. Kvalitete koje tražiš u partneru? samo da me nasmijava čitav život

16. Najdraži quote/izreka/whatever? “Ne vredi nam brinuti deco, sve je to zapisano tamo negde gore u zvezdama..”

17. Najdraži glumac? Tom Hanks❤️

18. Najdraža boja? Bež

19. Glasna ili tiha glazba? glasna uvijek

20. Gdje ideš kad si tužna? u auto, vozim se i slušam muziku

21. Koliko ti treba da se istuširaš? Manje od 10 min

22. Koliko ti treba da se spremiš ujutro? Ako imam vremena, volim razvući spremanje, ali recimo oko pola sata.

24. Turn on (kako ovo prevesti?) / Nešto što te privlači? uh svašta.. recimooo glas

25. Turn off / Nešto što te odbija? neprepoznavanje šale i sarkazma 🤢

27. Strahovi: sova🦉 uhh

28. Posljednja stvar koja te rasplakala? film na Netflixu 😭😭😭 (odgledajte 2 hearts se zove)

29. Zadnji put kad si rekla nekome da ga voliš? Često ja to govorim, pojma nemam ko je zadnji😅

31. Zadnja knjiga koju si pročitala? Posljednji voz za Istanbul

32. Knjiga koju trenutno čitaš? Krvava narandža

33. Zadnja serija/emisija koju si pogledala? YOU

34. Zadnja osoba s kojom si pričala? Mama

35. Veza između tebe i osobe koja ti je zadnja poslala poruku? najbolji prijatelj

36. Najdraža hrana? Piletina na bilo koji način

37. Mjesto koje želiš posjetiti? Machu Picchu

39. Imaš li simpatiju? Imam, Milan Marić😋

42. Najdraži okus slatkiša? Čokolada - uvijek!

44. Najdraži komad nakita? nanogica

46. Zadnja pjesma koju si pjevala? večeras jeee naša fešta

[bojesvemira]

Eno je zvijezda padalica pođoh viknuti ali bivah ti ja sama. Na ovoj plaži pustih snova, slušajući muziku i gledajući u nebo. Sjećam se svih želja kada si mi brala maslačke pa mi kažeš " ajde puni". Puhnem ja i pogledam te, puhnes i ti sa mnom uvijek. I uvijek sam zazeljela tebe pokraj sebe, i to mi se ispunjavalo mislim da mi se ispunjavalo jer smo željele istu želju kada puhnemo u maslačak. Sjećam se kao mala jedva sam čekala 18ti rođendan kažu tad je tvoja najveća želja za ostatak života uvijek sam htjela zaželjeti da budem milioner imam jahte i cijelo imanje, ali ne. Ja sam tada gledala u tvoje smeđe oči i nikako nisam mogla zaželjeti da sam milioner jer sam u tom trenutku bila milioner, pa sam zaželjela da mi univerzum pošalje pregršt vremena sa tobom, da djevojčice potrošila sam svoju veliku 18tu želju na tebe. I da evo je zvijezda padalica prvi put u životu je vidim, razmišljam na šta da je potrošim, razmišljam da li da zaželim da budem milioner ama ne to sam već bila, ne mogu ni da poželim ni više vremena kraj tebe jer tebe nema a vrijeme je iluzija. Pa stanem i zaželim da me nekada pronađeš može i za 20 godina ali da me pronađeš jer ja bez tebe ne mogu vise ništa zaželjeti. Eto iskoristih i svoju prvu zvijezdu padalicu!

[zoranphoto]

‘PRVI NAPAD NA SRBE, SRBIJA NEĆE SJEDITI SKRŠTENIH RUKU!’ Jezive scene u Beogradu, Vučić doslovno urla: Traži da oporba hvali njegove poteze

Večeras se u 19 sati u Beogradu ispred Doma Narodne Skupštine održava skup Srpske napredne strane ‘Srbija nade’ na kojem će se obratiti i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Od ranog jutra autobusi su stizali u Beograd iz svih dijelova zemlje, a Vučić tvrdi da današnji skup nije miting SNS-a kao ni kontramiting, jer je jedini koji se održava na današnji dan. Srpska napredna stranka u četvrtak je pozvala sve ljude dobre volje da dođu na „najveći skup u povijesti Srbije“. https://www.youtube.com/watch?v=RXgu_QMsmDg   20:00 Govori Aleksandar Vučić     “Naravno da ste i danas pokazali nevjerojatnu ustrajnost, da stojite na kiši sve ove sate, na pljusku, Imam samo da vam kažem. Kad smo ujedinjeni i zajedno, tad nam nitko ne može ništa. Govorili su mnogi prijatelji moji večeras, koji predstavljaju Srbiju i srpski narod. Najvažnije mi se čini da samo snažna i jedinstvena Srbija može izaći iz problema. Danas imamo rat u Ukrajini, mnogo pritisaka na naš narod i Republici Srpskoj. Opet se vraćam na našu djecu. Mi smo poslije jezivih tragedija, znajući da moramo da radimo, da delamo, donijeli najviše prikupili smo više od 50 tisuća cijepi i minskih eksplozivnih sredstava. Uveli smo policajce u škole. Gotovo svuda. Mnogo psihologa. To je naš posao, posao države. Došao sam i zbog drugih stvari. Pozivam te političare, o kojima ja mislim sve najgore. Na razgovore. Na dijalog. Kažu da kritiziraju pa imate realityje. Pa eto, ukinuli smo ih. Ali neće oni na ovim televizijama. Zato što im je bilo sve vrijeme jedno na umu: Da mene sruše, da sruše vladu Srbije. Poručujem im da ih pozivam na razgovor. Ali prelaznih vlada neće biti, dok sam živ, birat će se na izborima, narodnom voljom”, vikao je Vučić s govornice.

‘Ja sam vaš sendvičar i bot’

“Mi sami donosimo svoje odluke, kome ćemo ili nećemo donositi sankcije. Tako se ponaša ozbiljna država, a mi smo država. Mi smo Srbija. Vidjeli smo ovih dana i napade na Srpsku Crkvu. Ne smije se rušiti crkva, tome moramo stati na kraj”, rekao je i nastavio: “Pred nama je težak period. Oko Kosova i Metohije najteži. Nemamo kud. Pritisli su nas lažima sa svih strana. Borit ću se za svaku sekundu mira da traje. Ali vam kažem, prvi napad na Srbe na Sjeveru Kosova, Srbija neće sjediti skrštenih ruku!”, rekao je. Znam da ste se smrzli, da sam vam dojadio. 11 godina sam služio vjerno i odano i svojoj državi i svojoj narodu. Možda čak i vjernije nego neki mogu zamisliti. 11 godina sam i na čelu SNS-a, najveće stranke divnih ljudi. Danas govorim zadnji put kao predsjednik SNS-a, dolaze sada neki drugi divni ljudi. Ja sam vaš i sendvičar i bot jer vi ste narod. Uvijek ću biti uz narod. Oni kažu da vas je netko natjerao da dođete ovdje, vas koji ovdje stojite na kiši. Sram ih bilo”, rekao je. Dodao je da će od subote Srpska napredna stranka imati nekog drugog na čelu, a on će biti samo “predsjednik svih građana”, a ne predsjednik političke stranke. “Zahvaljujem se i svim vama Srbima koji ste stigli iz Republike Srpske, iz Crne Gore, iz Sjeverne Makedonije, iz Hrvatske. Mi smo jedan narod. Period najteže borbe je pred nama. Borite se”, nastavio je srpski predsjednik. “Najvažnije pitanje nakon 3. i 4. svibnja je pitanje jedne majke od ubijenih djevojčica: Čemu smo učili djecu, čemu smo ih učili danas i čemu sutra? Mržnji ili zajedništvu, istim pravima za sve ili većim pravima za neke?”, nabrajao je Vučić. “Hoće li naša djeca sutra znati reći dobar dan, hvala, molim, izvolite. Ili će misliti da se nema što pričati, da su oni drugi neprijatelji. Hoće li se vrebati na ulici ili će znati osmjehnuti se i javiti. To su pitanja o kojima rijetko govorimo. Ja sam večeras želio govoriti na drugačiji način”, rekao je. “Kao da su namjerno čekali da značajan broj muškaraca dođe u Beograd, da bi napali općinske zgrade na sjeveru Kosova”, rekao je Vučić. 19: 40 Ivica Dačić govorio o Miloševiću “Prije 30 godina sigurno nisam vjerovao da ću ikada govoriti na skupu protiv nasilja, nasilja Srba nad Srbima“, rekao je na početku Ivica Dačić, lider SPS-a. “Znate li kako svijet gleda na narod koji proda svog vođu? To ne damo! Ne damo predsjednika. Taj predsjednik kojeg smo prodali, on je rekao što će se dogoditi ako do toga dođe…” 19:00 Glumac spominje građanski rat Glumac Lazar Ristovski rekao je da ovaj miting pokazuje da postoji Srbija van Beograda. On je upozorio da ako se ova konfrontacija u društvu nastavi daljim zaoštravanje odnosa i mržnjom prijeti opasnost od građanskog rata. Kako je rekao, dva su načina da se ova situacija riješi, a oba podrazumijevaju katarzu. “Jedna je zajednička katarza kroz zajednički zagrljaj u kojem bismo prolili suze radosnice, a u to malo vjerujem. A drugi način je da se desi katarza u kojoj pada krv na ulicama, gori Skupština i u kojoj se gine. U tom slučaju Srbija se vraća 100 godina unazad”, upozorio je Ristovski.   18:50 Očekuju se govori Govornici na skupu će biti predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, vođa SPS-a i šef diplomacije Ivica Dačić, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i šef mađarske diplomacije Peter Sijarto. 18:40 Dok su na skupu, boje se da im Albanci ne upadnu u domove Žena koja se predstavila kao Mirjana iz Gnjilana na skup je, kaže, putovala 12 sati. Ona se boji da njeno mjesto ne bi napali Albanci dok su svi odrasli na skupu u Beogradu. “Dolje se jako teško živi, ali vjerujte da mi teže pada što sam danas došla ovdje. Izgubila sam cijeli jučerašnji dan, zatim danas, pa sutra i vidjet ću djecu tek prekosutra. Skoro četiri dana ću biti odsutna od kuće. Gnjilane je prazno, svi radni ljudi su došli u Beograd, dolje su ostali samo stari i nemoćni s djecom. Ne dao Bog da krenu Albanci, tko će im pomoći? Pojedoh se od brige cijelo jutro”, kaže Mirjana. Ona kaže da već 20-ak godina radi u državnoj firmi i da je znala da će morati na skup. “Ovo je tiho silovanje. Silovanje. Drugačije se ne može nazvati. Ostavili smo djecu dolje da bismo došli ovdje. Pokvario nam se autobus ispred Leskovca, mislite da je netko došao da nas pita kako smo? Tretiraju nas kao stoku, samo im je bitno ‘da smo sve na broju’. Kao ovce. Ima li nade za bolji život? Možemo li da se nadamo? Nemamo ništa protiv predsjednika, da se razumijemo. Ali ova prisila da dođemo ovdje je silovanje”, govori Mirjana za Novu.rs 18:20 Snajperisti na krovovima, helikopteri u zraku Na krovovima zgrada oko Skupštine Srbije raspoređen je veliki broj policajca i snajperista. Osim toga, područje Palače Srbija nadlijeće helikopter. Politički analitičar Cvijetin Milivojević rekao je da mu miting SNS-a i Aleksandra Vučića liči na kontramiting Slobodana Miloševića iz 1996. godine. „Oni koji su došli u Beograd imaju samo jednu jedinu rečenicu na pitanje o tome zašto su na mitingu, to je da daju podršku predsjedniku. A, za šta mu daju podršku?”, rekao je Milivojević. 18:00 Postavljaju se transparenti SNS iz različitih delova Beograda, svi u isto vrijeme. 17:40 Neki se vesele, neki strahuju za posao Ministar financija Siniša Mali poziva sve da izađu na ulice. “Svi smo zajedno došli, atmosfera je sjajna, pozitivna, došli smo da podržimo predsednika. Želimo da pokažemo kako smo solidarni jer je tako Srbija nepobediva”, rekao je.   Međutim, nije svima tako bajno. Mirjanu, samohranu majku četvero djece s Kosova, natjerali su da dođe na kontramiting. “Ne smijem izgubiti posao. I ovi što mašu sa zastavicama su istog mišljenja kao i ja”, rekla je . 17:00 Ne smiju davati izjave novinarima Preko 2200 autobusa dovozi ljude u Beograd. Većina njih nije željelo dati izjave za medije rekavši kako su ih upozorili da ne smiju davati izjave, već su za to zaduženi njihovi glasnogovornici, što bi značilo da je svaka grupa, možda autobus, imala čovjeka koji je bio zadužena za sve, pa i za davanje izjava. 16.04 Aktivisti poderali štandove  Šef odborničke grupe Srpske napredne stranke (SNS) u Skupštini grada Beograda Aleksandar Mirković izjavio je da su mladi aktivisti i gradski odbornici te stranke napadnuti danas tokom priprema za skup „Srbija nade“. “U sumanutom napadu prepunom pretnji (predsedniku Srbije i SNS) Aleksandru Vučiću, najprizemnijih uvreda, pocijepana su i četiri štanda. Posebno zabrinjava što je lice koje je sve ovo učinilo ponavljalo prijetnje koje smo do sada i čuli,kako ‘nećemo još dugo’, kao i da će “osveta biti surova“, naveo je Mirković u priopćenju. 14:45 Izmjene u prometu Od 13 sati do kraja dana trolejbusi i tramvaji neće prometovati Beogradom, dok će veliki broj autobusnih linija promijeniti trasu zbog održavanja najavljenog skupa “Srbija nade”, objavljeno je iz beogradskog ureda za promet. 14:30 Deseci autobusa iz Leskovca Deseci autobusa, kombija i privatnih vozila krenulo je nešto prije 11 sati iz Leskovca na miting SNS-a u Beogradu. Članovi i simpatizeri stranke okupljaju se od ranog jutra u glavnom gradu Srbije. Vežite se. Počinje ludilo. pic.twitter.com/cambuic4AN — Aleksandar Jerkovic (@jerkovic_sasa) May 26, 2023   14:00 Građani iz Niša stigli u majicama s likom Vučića, znakovima Pinka i Happy TV Kamera N1 Srbija zabilježila je događaje u Nišu, gdje su se ljudi okupljali ispred željezničke postaje i nosili natpise: Uvijek uz Vučića, ali i zanimljive simbole na odjeći. Naime, nekolicina njih je na bijelim majicama kraj Vučićevog lika, nosila i logo televizija Pink i Happy. Zanimljivo, neki od zahtjeva građana koji su ranije prosvjedovali ulicama Beograda je bio ukidanje nacionalne frekvencije televizijama Pink i Happy, kao i ukidanje reality programa na tim televizijama. Ljudima se dijele i sendviči iz vrećica s likom Vučića Dnevno.hr     Read the full article