#KRŠĆANSTVO

[pleatonitum]

Kršćanin treba samo Isusa!

U svim religijama čovjek mora nešto (u)činiti da bi zaslužio doći u nebo: razna dobra djela, religiozna pravila, aktivnosti itd. Jedino u kršćanstvu (bez tradicionalnih dodatka) čovjek ne mora nešto činiti da bi zaslužio doći u nebo. Ne mora nešto činiti jer – jednostavno ne može ništa (u)činiti da bi zaslužio popeti se, doći kod Boga. U kršćanstvu Bog silazi do čovjeka i, naposlijetku, On…

[radiogornjigrad]

ERNESTO KARDENAL: POEZIJA, KRŠĆANSTVO, REVOLUCIJA

Cilj ovog rada je istraživanje poezije i pogleda na svet latinoameričkog pesnika iz Nikaragve Ernesta Kardenala, čije je stvaralaštvo ne samo originalno, nego i paradigmatično u procesu okretanja moderne latinoameričke književnosti ka samoj sebi – temama izvorne stvarnosti i potrazi za primerenim sredstvima njenog izražavanja. Posebna pažnja biće posvećena (a) Kardenalovom pogledu na svet…

[zoranphoto]

Paljenje druge Adventske svijeće

Druga svijeća je pomirilica ili betlehemska - označava mir Adventski vijenac čine dva temeljna simbola – krug i svijeće, odnosno svjetlo. Krug ili prsten bez početka i kraja shvaća se kao simbol vječnosti i vjernosti. Vijenac je u antičko vrijeme predstavljao znak pobjede i u kršćanstvu je postao znak po Kristu dobivenoga spasenja. Zimzeleno granje upućuje na život koji ne prestaje, na život vječni. Svjetlo svijeća označava dolazeće svjetlo Isusa. Adventske svijeće, izvorno crvene i bijele boje, upućuju na Isusovu žrtvu i pobjedu. Prema jednoj tradiciji, prva svijeća nazvana je prorokova svijeća, druga betlehemska, treća pastirska, a posljednja svijeća anđela. Postupno paljenje svijeća, znak je približavanja Božića. U 6. stoljeću, papa Grgur Veliki skratio je došašće na 4 tjedna, što se zadržalo do danas te je ukinuo dotadašnje suzdržavanje od mesa i mliječnih proizvoda za vrijeme došašća, makar se i danas razdoblje došašća gleda kao vrijeme suzdržavanja od velikih slavlja i gozba. Vrijeme došašća Rimske liturgije nije bilo pokorničko, nego slavljeničko, vrijeme radosti i priprema za Božić. S vremenom je došašće postalo spoj pokorničkih sadržaja i radosti i iščekivanja. Zoran / TV Wien Photo by Arturo Añez   Read the full article

[ufamsetobije]

Odaziv - Oluje, nemiri i strahovi vjerničkog života  AMEN            Sjeme Favoriter  ·   · (Matt 9:14–17) Uvijek postoji napast da se kršćanstvo živi zauzimajući ozbiljnu pozu, ali ne i istinski. Ozbiljan kršćanin se nikada ne smije, lice mu je uvijek napeto, mnogo njeguje vanjštinu, nepopustljiv je, ne voli slavlja, te je ponekad kvaritelj zabave. Ljudi izbjegavaju ozbiljnog kršćanina. Umjesto toga, traže istinskog kršćanina. Istinski kršćanin pije i jede kad je trenutak za piće i jelo, smije se i šali u pravi trenutak, govori u pravo vrijeme i kaže prave stvari. On s radošću prihvaća i cijeni ono dobro i lijepo što naraštaj nudi, te se u svom životu čvrsto drži svega onog lijepog i dobrog čemu su ga prethodni naraštaji naučili. Ozbiljan kršćanin tužno kaže: "Danas u Crkvi više nema vjere i sve ide loše". Želi živjeti u pred-koncilskoj Crkvi, gdje se govorilo jednim jezikom koji skoro nitko više nije razumio, gdje se obavljala liturgija u kojoj su vjernici pasivno sudjelovali. Drugim riječima, ozbiljan kršćanin želi tužnu Crkvu, Crkvu koja uči o Bogu koji kažnjava i koji je bez milosrđa, Crkvu koja stalno oplakuje, Crkvu u kojoj nema Boga radosti. Ozbiljan kršćanin sudi i osuđuje onog koji radosno živi evanđelje. A to je ono što su Isusu činili Farizeji i Pismoznanci, nazivajući ga pijanicom i izjelicom. Jag danas u Crkvi ima onih koji su nostalgični za prošlošću. Oni govore i naučavaju da je Drugi Vatikanski Koncil bio propast Kristove Crkve. Drugi Vatikanski Koncil je stvorenje Duha Svetoga, Gospodara života. Katolička Crkva, prije Drugog Vatikanskog koncila, bila je nalik na stari dvorac, godinama zatvoren, pun teškog zraka i paučine. Što je učinio Duh Sveti? Puhao je tako snažno kako bi otvorio vrata i prozore da uđe novi zrak i pomete sve ono što je tijekom stoljeća postalo odvratno. Mnogu katolici još uvijek ne poznaju bogatstvo dokumenata koje nam je prenio Drugi Vatikanski Koncil. Kada o ovim dokumentima bude podučen sav narod koji se ispovijeda katoličkim (a ne samo na Teološkom fakultetu) i kad se oni počnu prakticirati, zasigurno ćemo imati živu Crkvu, radosnu i odraslu u vjeri. Amen. Aleluja. (O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskih zvanja) S ljubaznim dopuštenjem Družbe Otaca Božanskih zvanja                      https://youtu.be/wQWypFeOopQ?feature=shared

[prosaperpedem]

Razmišljanja o egzistencijalizmu kao trećem humanizmu

Humanizam, kojega smatram supstratom onoga što će se u svojoj trećoj iteraciji u dvadesetom stoljeću oformiti kao filozofska struja poznata pod nazivom egzistencijalizam, bez boga - ne postoji. Uzmemo li pretpostavku da je revolucionarnost renesansnog humanizma (njegove druge iteracije, nadasve jedine kršćanske u pozitivnom smislu) krilatica "Čovjek je mjerilo stvari.", onda Nietzsche "ubojstvom boga", odnosno prokazivanjem čovjeka koji ga je ubio, potire taj četiristo godina star humanizam i ostavlja otvorena vrata formiranju novog humanizma. Čitajući Gaardera (kako bih možda dobio malo bolji uvid i podsjetnik za čitanje Camusova Mita o Sizifu), na margini sam neke stranice (koju sada naravno, listanjem, ne mogu pronaći), a potaknut, možda nepravedno i neopravndano, Nietzscheovom parolom, zaključio kako se humanizam može podijeliti u tri svoja udarna momenta.

Prvi je od njih antički humanizam. Antička mi je zapadnjačka filozofija, ma koliko ishodnišna bila za razumijevanje daljnjeg umovanja i pisanja, preobuhvatna, zapetljana i, kao rezultat toga, dosadna. Nemam ambicije baviti se njome detaljno jer mi je strana, ali dozvolit ću si arogantno iznijeti svoj stav. IDEJA: Bog je stvorio čovjeka da bi čovjek postojao zbog boga, za boga i radi boga.

Drugi je moment revitalizacije; renesansni humanizam, u sprezi sa kršćanstvom, zanimljivo, upravo istovremeno se javljajući kada se i zapadno kršćanstvo dijeli, kada se distanciraju katolici od reformista ili obrnuto, smatram da se takve podjele uglavnom svode na formu, a da na esencijalnoj razini nema značajnih razlika, ili su pak, paradoksalno, tolike da je formalna podjela samo pucanje zadnje niti što ih je ikada povezivala u zajednički koncept. IDEJA: Bog je stvorio čovjeka radi Boga, za Boga, ali zbog čovjeka.

Treće javljanje humanizma, smatram, ono je što u kontinentalnoj modernoj i suvremenoj filozofiji nazivamo EGZISTENCIJALIZMOM; IDEJA: Čovjek je stvorio boga / Boga radi čovjeka i zbog čovjek. Na takav me zaključak doveo upravo Nietzsche koji je "boga ubio". A ubiti ga je mogao jedino ako ga je prvenstveno sam stvorio. Također, ubivši ga, stvorio je i novu priliku za stvaranje novoga boga. Na pojedincu ostaje hoće li to učiniti ili ne. Moje je osobno stajalište da je takva dilema apsurdna jer je prividna; ateizam, taj koncept onakav kakvim ga pojmim, smatram praktički nemogućim, samim time, ubojstvo boga i njegovo ponovno rađanje / stvaranje, momentalni je čin koji se ciklički događa neprestance, bez velikog čovjekova utjecaja na tu ritmičku promjenu. Teško mi je s toga pojmiti Sartrea i de Beauvior kao "ateističke egzistencijaliste" jer smatram da je sprega vjere (ili religije, u ovom su kontekstu gotovo istoznačni, istini za volju, Kierkegaard, čini mi se, radi distinkciji između individualnog kršćanstva - koje ovdje oslovljavam vjerom - i kolektivnog - koje on, čini mi se, zove Crkvom, a ja religijom) i egzistencijalizma neraskidiva. Egzistencijalizam, kao suvremena jeka humanističkom kriku sa znakom pitanja na kraju, vraća se upravo u obliku jeke odbivši se o stijenu religije. Zato je vjerojatno naglašena, na svakoj stranici Wikipedije i u svakom videoeseju (i, ne zaboravimo tiskane medije, na savkom blurbu na klapni / korici ili biografijici, ukoliko se popularne tiskovine udostoje uključiti tako nešto) upravo odnos egzistencijalista sa religijom u kojoj su odrasli, iz koje su potekli, s kojom su raskrstili ili pak u njoj pronašli smisao. Stali su, eto, u različitim etapama svojega života, i progovorili onda kada je bog bio ili netom ubijen, ili netom oživljen. Pa ipak, bio je, kao ideja, svrsishodan, a svrha je bila objašnjavanje za conditio humana. Bio je ništa drugo do li sredstvo, oruđe, alatka ili funkcija kako bismo li bolje razumjeli čovjeka.

[mentalnahigijena]

“Herceg sv. Save!” Gdje ćete naći toliko čudesa kao u Hercegovini, usred koje se krije i jedno zbilja neobično: govorimo o čovjeku čija su leđa, duh i srce vidjeli nevolja dovoljno za nekoliko života. O nepravdama koje su stizale jedna drugu da i ne govorimo. Tanko ćemo narezati mezu, neka vas malo, neće vam biti krivo… Za jedne, a takvih je opravdano mnogo, autentični hercegovački franjevac, pastir kojemu je povjereno stado uvijek bilo prva i jedina preokupacija. Za druge, koji su bili u manjini, ali bolje raspoređeni, “crveni” fratar, sumnjiv svećenik “narodne” vlasti u kraju odanom “božjoj” vlasti. Jer, misle takvi, nazovimo ih ortodoksnim, ispravnim Hrvatima i katolicima, zašto bi ga inače komunističke vlasti počastile jednom od dviju glavnih ulica u Ljubuškom – onom poprečnom, koja vodi s istočne čapljinske na zapadnu gruđansku stranu?! I za koliko ste sličnih primjera čuli u davnoj zemlji strastvene ljubavi između Partije i Crkve, tako intenzivne i obostrane da ne mogu opstati u istoj rečenici. Pa jedna drugoj s ideološke distance šapuću: “Ustaše!”, “Antikristi!” Kao da suštinski ne šalju i neke iste, fundamentalne poruke – humanizma, jednakosti, bratstva, slobode, milosrđa… OKRENUTA VREMENA Onda su se vremena okrenula, stigla je demokracija pa je nova hrvatska “narodna” vlast, budući da u tom dijelu BiH uglavnom žive Hrvati, odlučila ispraviti stare “nepravde” i oduzeti ulicu časnom fra Serafinu Dodigu, a brojnoj njegovoj subraći u Kristu udijeliti počasti, držeći ih valjda dostojnijima: brzinskim pregledom izmjena iz 2016. godine, lako je uočiti barem petnaestak fratarskih ulica, svaka s imenom i prezimenom, pa nekoliko sestrinskih, po koju svećeničku, nekolicinu svetačkih, onda papinsku, čak i jednu zbirnu – onu Pobijenih franjevaca. A fra Serafin ostade sam na kraju srca. Iskrčilo mu ulicu, kako kaže rijetka i zdvojna rodbina, tvrdeći da je taj fratar životom pokazao što bi kršćanstvo trebalo biti. Kažu, držao se one Kristove i evanđeoske: “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” Svašta pritom doživjevši. Talijanski fašisti osudili su ga bili na smrt strijeljanjem jer su mu pokraj župne kuće u Gorici, između Sovića (BiH) i Imotskog (RH), pronašli podvaljene, uza zid naslonjene puške; imotske Srbe spasio je od ustaške jame na goričkom području; borio se za crkvenu imovinu, spasivši od “narodne” vlasti dijelove egzistencijalno važnih imanja znamenitog humačkog samostana sv. Ante na ljubuškoj periferiji, gdje je bio gvardijan; trpio je vrijeđanja i u zadnji tren izbjegao premlaćivanje i planiranu likvidaciju u režiji udbaških batinaša; teško je podnosio prijekorne poglede i pogrdne prišivke obiju strana; dobio Titov orden bratstva i jedinstva upravo za spašavanje onih pravoslavaca iz Glavine; komunističke vlasti prijetvorno su ga htjele iskoristiti za razne svoje ciljeve; dobio ulicu u socijalizmu, izgubio je u demokraciji… Matična Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja Blažene Djevice Marije na internetu kratko navodi: “O. fra Serafin Dodig, iz Lisica, umro 12. prosinca 1959. godine u Mostaru, u 74. godini života, 54. godini redovništva i 47. godini svećeništva. Obnašao je službe kapelana, župnika, samostanskog vikara, gvardijana i definitora Provincije. Pokopan je na Novom groblju na Humcu.” NA LINIJI FRA DIDAKA BUNTIĆA Možda je konačno došlo vrijeme da se današnji Ljubuški, svi njegovi ljudi i čitav Hum sjete teške fra Serafinove sudbine, da mu priznaju časno djelo, uvide počinjenu nepravdu – i vrate ulicu! Ona danas nosi ime hercega Stjepana Vukčića Kosače. Po tom je srednjovjekovnom velmoži Hercegovina dobila ime, Ljubuški je bio njegov posjed, a iznad mjesta i danas se koči Kosačin tvrdi grad. Budući da mu je u tituli pisalo “herceg sv. Save”, svojataju ga i Srbi, rugajući se Hrvatima. Nema veze, sve je to ionako samo folklor. Bili smo tu, usred mjesta, obišli lijepi Ljubuški, Kravicu, Čeveljušu, Koćušu, hercegovačke vodene vile na Trebižatu. Sat i pol od Splita, imat ćete što vidjeti ako naiđete! Pitamo prolaznike znaju li kako se ulica zvala prije 30 godina: – Ajde, bolan, ne znan šta san jučer ruča… – Titova ti ovde nije bila, nek’ je vlada komunizam! A nije ni Andrije Artukovića, ne bi dala partija, džaba što je Andrija naš, odma tu iz Klobuka… – Fra Serafinova veliš da je bila?! Malo teže da bi komunisti dali ulicu fratru… – Ima i sad na Googleu da je Tina Ujevića, biće da nisu ispravili… Uglavnom, teško je vjerovati da bi gradske vlasti danas ukidale Kosaču i vraćale Dodiga, ali važno je reći da ljubuški, odnosno humački fratri pozdravljaju zamisao da časno ime njihova davnog subrata u redovništvu ipak osvane na početku, kraju i uzduž neke od gradskih ulica. – Razgovarao sam već s fra Serafinovom rodbinom, koja bi, zajedno s humačkim samostanom i fratrima, mogla pokrenuti inicijativu i obratiti se gradskom Povjerenstvu za imenovanje ulica s prijedlogom da fra Serafin dobije jednu i da se nepravda ispravi. Vjerujem da oko toga ne bi trebalo biti problema, rekao nam je fra Dario Dodig, gvardijan humačkog samostana sv. Ante. Kaže čovjek ovako: – Ne znam zašto mu je ulica ukidana, kao što ne znam ni okolnosti pod kojima je nekada bila imenovana. Davno je to bilo, time se bave gradske vlasti. Uoči vašeg dolaska, pitao sam našeg subrata, prof. dr. fra Andriju Nikića, koji je doktorirao povijest i upućen je u temu, da mi kaže nešto o fra Serafinu. Govorio je o njemu pozitivno: fra Serafin je bio na liniji čuvenog humanitarca fra Didaka Buntića, u smislu pomoći običnim ljudima, seljacima i sirotinji u teškim i turbulentnim vremenima. Kod Didaka je to bilo prije sto godina, poslije Prvog svjetskog rata, spasio je bio tisuće gladne hercegovačke djece preseljenjem u Slavoniju, a kod Serafina u vrijeme poraća i rane komunističke vladavine nakon Drugog rata. Te olovne godine nezaobilazan su dio hercegovačke povijesti, to ćete vidjeti u svakom samostanu ili župnom dvoru, pa tako i na Humcu: u hodniku je golem uokvireni podsjetnik s fotografijama 67 redovnika i natpisom: “Hercegovački franjevci žrtve komunističkih zločina 1942 – 1952”. Mnogi fratri su progonjeni i zatvarani, od fra Darija čujemo da je “Maloj braći” u tom kraju odrezano 500 godina robije: – Kada su se stare ulice brisale, a nove dijelile, nestankom bivše države, ja pretpostavljam da su nove vlasti išle za tim da najprije imenuju one koji su najviše trpjeli, koji su bili mučenici. TEŠKA I SLOJEVITA PRIČA Gvardijan veli da je – čuvši od upućene subraće i čitajući članak fra Vinka Dragičevića, Serafinova suvremenika i bliskog subrata, danas pokojnog – doživio franjevca o kojemu govorimo kao dobroćudna čovjeka: – Nastojao je spasiti što se spasiti moglo u vrijeme otimačine samostanske imovine, zgrada, zemljišta s kojih su se prehranjivali i slično. Negdje je uspio, negdje nije, ali ja iz svega ne vidim da bi fra Serafin bio izdajnik, ne vidim neku negativnu konotaciju. Jest bio u udruzi “Dobri Pastir”, ali bili su i brojni drugi fratri i svećenici. Teška je to i slojevita priča: znajući sve što su ljudi podnijeli i poznavajući duh tog kraja, naglašenog hrvatskog nacionalnog naboja i katoličke vjere, nije teško shvatiti zašto su se neki pitali: “Kako ćemo častit fratra s Titinin ordenon, a Titići mu pobiše tolku braću?!” “Dobri Pastir” bilo je staleško “Udruženje katoličkih svećenika Narodne Republike Bosne i Hercegovine”, nastalo 1950. godine. Otad traju i prijepori. Jedni ga smatraju komunističkim proizvodom, motiviranim željom za osnivanjem “narodne crkve”, koja bi slušala Partiju, a ne Crkvu. Bilo je više takvih udruženja širom bivše države. I socijalističkog svijeta. Drugi su ipak realniji. Kažu da je u izrazito teško poratno doba – kada su biskupske katedre u BiH bile upražnjene, kada nije bilo odnosa između Jugoslavije i Vatikana, a kler bio prepušten sebi samom, uz otetu imovinu, bez prihoda i izvora hrane – kažu, dakle, da tada nije bilo lako iz života iscijediti goli opstanak i pružiti pastoralnu skrb vjernicima. Da se ne izgubi stado kada mu udare pastira. Udruženje je nudilo i socijalnu zaštitu, pa su mu, iz nevolje, pristupali mnogi svećenici. A Sveta Stolica bila još par desetljeća daleko… Uglavnom, spominjani fra Vinko Dragičević, u poduljem svjedočanstvu, pisanom u prvom licu i objavljenom u časopisu “Stopama pobijenih” 2010. godine, kaže: “Osnovano je bilo Udruženje katoličkih svećenika BiH ‘Dobri Pastir’ u koje se odmah na početku upisalo mnogo svećenika i redovnika iz BiH. Neki su se kasnije ispisali. Drugi su se povremeno upisivali, prema uviđavnosti. Fratre u Hercegovini, među kojima je bio i fra Serafin, upisao je poglavar Provincije. Da bude jasnije….” Teško je u jednom novinskom tekstu dati širi pregled fra Vinkova slova o fra Serafinu Dodigu, ali evo nekih ključnih misli: “Osjećam veliko olakšanje što je istina došla na papir. Nadam se da će doći i u srca zainteresiranih za nju. Izražavam zahvalnost fra Serafinu i molim da ga Bog rajem napoji!” “Zahvaljujem Bogu što mi je omogućio iznijeti istinu o čovjeku krivo shvaćenom, bez krivice optuženom, opterećenom zlim glasom kao suradnikom s neprijateljem svog naroda, izdajicom, crvenim fratrom...” “Nitko ga u samostanu nije doživljavao kao nekoga pred kim se ne bi smjelo pričati o osjetljivim stvarima. Bio je domoljub, franjevac, odan Crkvi.” Spas od smrti “Nakon svih saznanja, s pravom tvrdim da je fra Serafin bio kao i ostala braća fratri. Svugdje, u svim društvenim prilikama bio je u svom fratarskom habitu, sv. misu slavio je kao i ostali fratri, ispovijedao, opremao bolesnike, vodio sprovode kao i ostali, propovijedao možda i vatrenije nego ostali, brinuo se za samostan i crkvu više nego ostali. Bio nam je pred očima kao i mi pred njim.” “Nikada ništa nismo zapazili zbog čega bismo posumnjali u njegovu ispravnost, poštenje, privrženost vjeri, Crkvi i svome redu, Provinciji i narodu, nikada se nismo bojali pred njim razgovarati o onome što ne bismo željeli da se dalje čuje.” “Kleknuvši pred talijanskog pukovnika i predsjednika prijekog suda, imotski gvardijan fra Ćiro Ujević uspijeva spasiti fra Serafina od sigurne smrti. Nepravda, zloba i podmetanje oružja silno su ga boljeli. Više od smrtne osude.” “Na koga se prolije pasja čorba, čitav mu je život bremenit nevoljama, teškoćama pa i katastrofama. Radio bilo što, pa i s najboljim namjerama, sve mu se upisuje u zlo. Naš višestruki patnik, stradalnik, na koga se izlila pasja čorba, bio je fra Serafin Dodig.” Žalosno. U nas bi se reklo, ko da je na boga kamenice baca… Imotski kroničar fra Vjeko Vrčić: Imotske Srbe spasio od bacanja u jamu O fra Serafinovu spašavanju imotskih Srba pred ustašama, Slobodnoj Dalmaciji već je ranije govorio poznati Zmijavčanin Branko Ivkošić, pozivajući se na neobjavljene rukopise čuvenog imotskog kroničara fra Vjeke Vrčića, koje je imao priliku čitati, a što se slaže i s izjavama drugih dvaju izvora iz Gorice, s kojima je Ivkošić razgovarao obrađujući neke treće teme. Evo što je u svojim dnevničkim zapisima naveo fra Vjeko Vrčić: “U Imotskom, početkom srpnja, osvanula je tužna nedjelja. Iz cijele Krajine pokupili su Srbe u logor, kod kuće Laze Vukadinovića u Glavini. Mi u samostanu ostali smo zaprepašteni, posebno dva stara fratra, fra Jako Milinović i fra Silvestar Kutleša. Građani u Imotskom su zgranuti. (…) Zalaganjem svećenstva, imotskih građana i ljudi koji nisu izgubili pamet, nakon petnaest dana vraćeni su svojim kućama. Fra Serafin Dodig, župnik u Gorici, reče mi: ‘Doznao sam da su sve te pravoslavce imali odvesti u Goricu i pobacati u jednu jamu. Skočio sam, vrtio se na sve strane uvjeravajući odgovorne da odustanu od krvoprolića, jer da im se to može grdno osvetiti. Poslušali su.” Miro Mušan: ‘Ispravite nepravdu’ – Mi smo rođaci po materi i ja san sebi da u zadatak učinit nešto da fra Serafin opet dobije ulicu u Ljubuškome. Neće to sigurno bit ona koja je već nosila njegovo ime, ali virujen da bi mogla biti prva iduća gradska ulica koju budu krstili. Prva nova. A staru ulicu su mu odnili nepravedno, to su uradili oni koji ga nisu dobro poznavali. Ni njega ni njegova humana djela, prije svega spašavanja ljudskih života od sigurne smrti usrid rata. Nadan se da će se ta teška nepravda uskoro ipak ispravit, rodbina to očekuje i zdušno će se za to zauzimat. Imotski kroničar fra Vjeko Vrčić: Imotske Srbe spasio od bacanja u jamu O fra Serafinovu spašavanju imotskih Srba pred ustašama, Slobodnoj Dalmaciji već je ranije govorio poznati Zmijavčanin Branko Ivkošić, pozivajući se na neobjavljene rukopise čuvenog imotskog kroničara fra Vjeke Vrčića, koje je imao priliku čitati, a što se slaže i s izjavama drugih dvaju izvora iz Gorice, s kojima je Ivkošić razgovarao obrađujući neke treće teme. Evo što je u svojim dnevničkim zapisima naveo fra Vjeko Vrčić: “U Imotskom, početkom srpnja, osvanula je tužna nedjelja. Iz cijele Krajine pokupili su Srbe u logor, kod kuće Laze Vukadinovića u Glavini. Mi u samostanu ostali smo zaprepašteni, posebno dva stara fratra, fra Jako Milinović i fra Silvestar Kutleša. Građani u Imotskom su zgranuti. (…) Zalaganjem svećenstva, imotskih građana i ljudi koji nisu izgubili pamet, nakon petnaest dana vraćeni su svojim kućama. Fra Serafin Dodig, župnik u Gorici, reče mi: ‘Doznao sam da su sve te pravoslavce imali odvesti u Goricu i pobacati u jednu jamu. Skočio sam, vrtio se na sve strane uvjeravajući odgovorne da odustanu od krvoprolića, jer da im se to može grdno osvetiti. Poslušali su.” ‘Pošao sam teška srca. Nešto me vuklo...’ O odlasku s dijelom naroda prema Vrgorcu i partizanima, za ustaškog naleta na Ljubuški – što mu ortodoksni kritičari najviše zamjeraju – fra Serafin je fra Vinku Dragičeviću rekao, a ovaj zapisao: “(…) Pošao sam teška srca. Išao sam naprijed, nešto me vuklo. Umoran od pješačenja, neizvjesnosti, ostavljanja samostana, izbjegavanja susreta s onima koji bi mi trebali dati zaštitu, za koje sam živio i radio, još u društvu onih koji pjevaju, istina ne preda mnom: ‘Mi smo braća sa tri roga, borimo se protiv Boga.’ Žalio sam što nisam na vrijeme poginuo! (…)” Zauzeti gradonačelnik Šteta, zbilja smo htjeli prozboriti po koju i s Vedranom Markotićem, ljubuškim gradonačelnikom. Čuti iz prve ruke kako razmišljaju gradske vlasti i što kaže procedura, tko je ovlašten inicirati, a tko odlučuje o imenovanju ulica i trgova. Bili smo u gradskoj upravi, razgovarali sa zamjenikom, slali poruke gradonačelniku, zivkali… Ne jednom! Vjerojatno je bio zauzet. SLOBODNA DALMACIJA

[balkanin]

Ivan Markešić : Nažalost, kršćanstvo kao religija mira ne postoji

Ivan Markešić : Nažalost, kršćanstvo kao religija mira ne postoji

Ivan Markešić Prema svježe objavljenim vijestima papa Franjo napustio je ovih dana Vatikan da bi pošao u Veleposlanstvo Ruske Federacije pri Svetoj Stolici kako bi s veleposlanikom Aleksandrom Avdejevim razgovarao o ratu u Ukrajini. Svejedno što je bio svjestan da od toga kao ni od susreta s ukrajinskim veleposlanikom neće biti ništa. No nije gubio nadu da bi isključivo svojom bespomoćnošću…

[adibencun]

TEMPUS FUGIT

Zabilježi ideju na vrijeme. Ne mogu to dovoljno naglasiti. Ili dopusti da prenoći. Da je sažvačeš, i provariš. Jutro će je možda zamijeniti novom i aktuelnijom - relevantnijom za ono što si danas, u odnosu na ono što si bio jučer. Možemo samo nagađati šta nas očekuje sutra. Brojni su, mislioci i stručnjaci, na brojne načine, o tome već razglabali. Neki od njih, danas, za to primaju i pristojnu platu. Ipak, sutra nije obećano. Niti meni, niti tebi. Imamo samo sebe. Samo danas.

Možda je i 'popularna' zabluda da veliki umjetnici svoja bezvremenska djela skladaju u jednom pokušaju ili, da pokušam biti poetičan, u jednom dahu. Nadovezujući se, bez izvođenja statističkih zaključaka, međutim, postoji mogućnost da je također 'popularno' pogrešno shvatanje i o količini sadržaja kojeg jedan autor stvori za vrijeme svog života. Mislim da se to naročito odnosi na slikare o kojima ste bili primorani učiti u osnovnoj i srednjoj školi. Moram napomenuti, ipak, da ovo nipošto nije suptilni udarac ili prozivka izrazito divnog bića koje sam imao prilike upoznati krajem prethodne godine. Spojila nas je strast prema umjetnosti (kao i hodnik studentskog doma), ali u konačnici razdvojilo moje ne-kršćanstvo. O kako tužnih ljubavi ima. . .

Možda sam to trebao i očekivati, ali ko bi to uopšte želio pretpostaviti? O tome razmišljati? Neznanje je ponekad zaista blaženstvo. Nadalje, ko bilo koga može okriviti za predikciju koja će se ispostaviti neispravnom. . . U konačnici, nije važno ko je kriv. . . Sve je dopušteno u ljubavi, umjetnosti i ratu. Nekada djeluje kao da je to, zapravo, ista, jedna jedina stvar.

Zamislite scenario: glava domaćinstva u hodniku kuće odluči zamijeniti linoleum sa pločicama. Promjena je pomno isplanirana, te se akciji kupovine materijala i angažovanja izvođača radova ozbiljno pristupilo tek nakon izvjesnog vremena sakupljanja, odnosno, štednje novca, kao i nakon reevaluacije alternative. Čak i prije angažovanja gorespomenutih resursa, trebalo je opet proći određeno vrijeme - od perioda kada je postavljen linoleum - do perioda kada se domaćin već zasitio istog i započeo razmišljati o promjeni.

Sada, zamislite da gledate video izvođenja radova; najprije postavljanje linoleuma, zatim njegovo uklanjanje, potom 'pripremanje terena' za novu površinu, i najzad, postavljanje pločica; ali oba videa jedan za drugim, u "time-lapse" fotografskoj tehnici - odnosno, ubrzanoj sekvenci gdje je veća jedinica vremena svedena na kraći i brži video uradak. Pomislili biste, impresivno, ali pomalo besmisleno, zar ne?

Logičan zaključak je da, smisao u ove dvije navedene situacije, čini šta? Vrijeme. . .

Opet sadašnjost. . .

Gledajući u telefonski imenik, tačnije, u kontakt drage osobe; počinjem zamišljati isti video sa pločicama i linoleumom.

Ne donosim ishitrenu odluku. Pripremio sam teren, da ni za čim nemam žaliti. Srećom, vjerujem da smo oboje kadar, da i nećemo žaliti. Imali smo dobru stvar, ali je sada moram napustiti. Imali smo jako dobru stvar.

U mislima sam je napustio već nekoliko mjeseci unazad. Vjerujem da je i ona mene. Složili smo se da je to zrela stvar za napraviti uzevši u obzir okolnosti. Drugačije bi bila zarobljena u mojim mislima, a to nije dobra osnova za nastaviti živjeti i započeti neki novi odnos. Ne želim živjeti u prošlosti. Ne želim takvu sudbinu ni za nju.

Nešto ranije, sugerisala je neopterećenost i sreću. Dragi bog zna da to nije bilo tako na rastanku. Ni za jedno od nas.

Međutim, galeb je raširio svoja krila i uputio se do obližnjeg mola, izoštrio oči i sluh, dok je istovremeno jedna gusjenica postala leptir i do najljepšeg cvijeta ponosno odlepršala u svim svojim bojama i elegantnoj raskoši.

Mislim da smo spremni. Vjerujem. Dodirujem ekran i potvrđujem svoj izbor. Hiljade poruka, dogodovština, fotografija, videa, uspomena, dogovora, svađa i mirenja - nestade u jednom trenu. Ne u zaborav, već u trezor, sakriven u internu memoriju vlastitog uma, gdje je pohranjeno svako moje iskustvo do sada. Naročito ona lijepa. Sjećanja mi na lice stavljaju osmijeh.

Ovo će možda jednog dana biti smiješno, tiješim se. Ne danas, ali jednog dana. Čovjek mora vjerovati u nešto. ("Mi smo priče koje pričamo sebi" - Shekar Kapur)

Najzad, prisjećam se momenata svog života i nekolicine ljudi koji su kroz njega prošli. Nikada ne znaš koji je od tih susreta posljednji, i to je zastrašujuća pomisao.

Povremeno pogledam i listu osoba sa kojim sam vodio konverzaciju na društvenim mrežama. Neke poruke su ostale vječno neotvorene, a brojna pitanja neodgovorena. Možeš se odlučiti ponovno povezati i ljubazno upitati šta si mogao učiniti da toga ne dođe, ili ne.

Ukoliko zaista budeš insistirao, možeš čak dobiti i odgovor koji će zvučati nešto poput: "Svi planovi i sastanci predviđeni za ovaj dan (...) se odgađaju do daljnjeg, čitaj, kad vitamin D bude padao sa neba. Odmaraj." Možda malo na stranu nadrealnog i zabrinjavajuće drskog, ali svakako iznimno kreativno.

'Vraćam film' na "A Bronx Tale", jedan od mojih vječitih favorita, prisjećajući se dugovanja od 20 dolara i legendarnog spisateljstva Chazza i Bobby de Nira. "Koštalo te je 20 dolara da ga se riješiš... On je van tvog života za 20 dolara. Čak si prošao jeftino. Zaboravi ga."

I biram zaboravljati. Biram bitke. Biram ih ne voditi uopšte. Zašto? Da li ja to priznajem poraz? Da, priznajem, ukoliko ćeš se osjećati bolje mudrice. Kao što se može osjećati (...) kada utrči u cilj ispred djevojke. Tokom humanitarne 'utrke'. Biram biti bolji od toga.

Da mogu, birao bih da usporim snimak, i da donesem drugačije odluke. Možda bi onda ona ubrzana montaža izgledala drugačije, bila bi duža. . . Ali pametniji sam od toga. Znam da bih stvorio kontra-efekat. Možda stvarno nema sretnih završetaka.

Možda bi se kao protagonist u "Project Almanac" našao u novim i boljim okolnostima, ali na koje opet ne bih znao adekvatno reagovati. Da li bi svako malo koristio svoj uređaj za upravljanje vremenom? Da, kvarim ti posljednju scenu u kojoj gledamo nasmijano lice tipa koji je konačno 'prevario sudbinu' i posložio stvari u svoju korist, ostvario je ono što je čitavo vrijeme htio i - REZ! Razmišljam; nadaj se da ti tvoj uređaj neće ispasti iz ruku tokom odjavne špice. . .

Potvrdu sasvim opravdanom skepticizmu donose i stravični prizori iz "The Butterfly Effect" koji kazuje da ni u jednoj verziji realnosti ne može postojati jedna idealna sudbina za sve. Da bi neko pobjedio, neko mora izgubiti. Da bismo cijenili svjetlo, mora postojati tama. Suprotne strane kovanice. Polarnost. Sve ono što ti ne znači apsolutno ništa kada patiš. Šta te briga što je to već neko tamo iskusio i što tvoj slučaj nije jedinstven i nije ni po čemu poseban. Tvoje brige su (jako često) samo tvoje i tebi su najveće na svijetu. Ne trebaju se relativizirati.

Već si jako dugo slušao o mojima. Hvala ti. Uradio bih isto i ja za tebe, samo kad bih znao.

PS: Iz iznenađujuće bremenitog i osjećajnog dijaloga kojeg sam zatekao u post-Charlie Sheen svijetu serije "Two and a Half Men", ne mogu ne primjetiti korelaciju večerašnjeg monologa sa razgovorom Alana, Charlievog brata, i njegovog sina, Jakea.

Naime, mladi Jake raskida svoju vezu sa više od deset godina starijom ženom koja već ima djecu iz prvog braka, kao i tetovaže po cijelom tijelu (glumi ju sjajna Jaime Pressley, također poznata po ulozi Joy u još jednom omiljenom klasiku "My Name is Earl") a uz to pokazuje više 'muškosti' nego Alan i Jake na trenutke.

Kreator Chuck Lorre i ostali pisci nude zanimljivu perspektivu, parafraziram:

Alan: Da li ponovo uradio isto, znajući kako će se stvari završiti?

Jake (nakon kraće pauze): Da, samo bi to uradio više puta!

PPS: Izrazito vulgarno, znam! Možda je vrijeme da se povučem. Ukoliko i ne postoji sutra, za mene i nas, ovo je izgleda mojih jedanaest. Startna postava. Odabrani za bitku, sa samim sobom. Iscrpljujuće je. Pri tome niko ne pazi na vrijeme, niti na rezultat. Reći ćemo da je ostalo neriješeno. . .

[urbanidesnicar]

Početak kraja…

Koja parada kiča, vazelina, analnog planinarstva i podaničkog mentaliteta. Veleizdajnici se utrkuju tko će prije čestitati senilnoj komunjari Bidenu. Točnije KP Amerike (bivši demokrati), koja upravlja ovim polukrepanim starčićem. Iz aviona se vidi da je Joe jednom nogom u grobu, a drugom na kori od banane.

Otkad to “ugledni” ljevičarski mediji proglašavaju pobjednika izbora? Ako se ne varam, postoji zakonodavno tijelo koje je za to zaduženo. Činjenica je samo jedna. Dok ovo pišem (8.11. – oko 4 ujutro), ništa još nije službeno! Zašto ne spavam? Ne mogu od smijeha. Ni kad se prebroje svi glasovi, neće biti gotovo. Ovdje se radi o krađi nekoliko MILIJUNA glasova, i ovo svijet do sada nije vidio.

Sj. Koreja je oaza demokracije prema današnjoj Americi. Tamo DRAGI VOĐA  dobije 100% glasova, tako da nema potrebe za krađom. Normalno da će Vrhovni sud imati zadnju riječ. Sad slijedi krucijalno pitanje. Jesu li i njega sotonjare uspjele kupiti? Ne znam. Ali znam da je Soroš u zadnjih nekoliko godina, potrošio milijune dolara kupujući lokalne suce i državne odvjetnike. Sad vidimo zašto. “Ništa nas ne smije iznenaditi.”- govorio je ćopavi jahač Apokalipse iz Kumrovca.

Vratimo se čestitkama. Potez mahnitog i anemičnog shupka me ne čudi. Odavno je poznato da su obojica globalističke pudlice. Interesira me u kojem se svojstvu oglasila bivša “kraljica Balkana” i koji je njen problem? Biće joj smeta što Melania izgleda duplo bolje od nje?  Ili je jednostavno u pitanju klimaks?

Za sve one koji do dana današnjeg nisu skontali koji su naši a koji njihovi, ovo je izvrsna prigoda. Samo pogledajte listu čestitara i sve će vam biti jasno. Ili ipak neće..? Ovisi je li još uvijek vjerujete da je lažna “pandemija”, SLUČAJNO puštena u izbornoj godini? Nadam se da nosite brnjice dok čitate ovaj tekst? Jer i računala su podložna virusima.

Naprosto uživam kad se jave “veliki” domoljubi (po pravilu filozofi) i kažu da ovi izbori nemaju veze s nama?! Raspravljat se ne isplati, jer budali ništa ne možeš objasnit. Dakle, sjedi, šuti i blokiraj. Recimo da gori susjedova kuća i plamen se širi na tvoju, ali tebe se to ne tiče? Logično, nema što.

Što nam ĆAĆA radi? Bori se ko lav i ne odustaje. Onakav čovjek se rađa jednom u 100 godina. Isto kao i naš dobri General Glasnović. Što im je zajedničko? Ni jedan ni drugi nisu političari, govore ono što misle i nisu na prodaju. Upravo su zbog tih “sitnica” obojica pokradena na izborima. Perfidno, lukavo i na očigled cijelog svijeta. Na FB i Twitter profilu mi uz Hrvatski stijeg, stoje njihove slike. Tako će i ostati, bez obzira na sve…

Veleizdaja nije samo naš problem. Umjesto da u ovim odlučujućim trenucima čvrsto stanu uz Trumpa, neki Republikanci mu okreću leđa i brinu se kako sačuvati fotelju. Ne shvaćaju da više nikada neće imati svoga predsjednika, niti većinu u Senatu. Vrlo brzo će postati žrtve vlastite pohlepe. Jer će komunjare promjeniti sve bitne zakone i osigurati sebi doživotnu vladavinu. Ovo je već viđeno na primjeru Karamarka, kada mu je cijeli vrh HDZ-a okrenuo leđa.

Najlakše je biti General poslije bitke i praviti se pametan. Svatko se od nas zajebe u životu, ali red bi bio ponekad to i priznati. Na pretprošlim izborima sam glasovao za HDZ, isključivo zbog Zlatka. A uvališe mi Obuljenku. Zajebo se i ispao ovca, priznajem. Zato na prošle izbore nisam ni izlazio. Jednostavno nisam imao motiva…

I Kolinda mi je na početku bila draga. Sve dok nekim svojim potezima i izjavama, nije pokazala pravo lice. Čak sam je jedno vrijeme branio i svađao s ljudima. I tu sam se zajebo. Zato sad svako jutro prije nego što napravim kavu i zapalim cigaru, opizdim glavom u kantunal. Čisto reda radi. Da sebe podsjetim da više nikome ne treba vjerovati. Jer odavno je jasno da je budućnost ove zemlje u rukama svjetskih moćnika, i da nam glavni grad nije Zagreb nego Brisel.

Donald se upravo obratio naciji i rekao da izbori mi približno nisu gotovi. “Ovim prijevremenim i neslužbenim proglašenjem pobjednika, pokušava se zataškati izborna krađa.” Jer nigdje u Ustavu ne piše da CNN proglašava pobjednika.

Postoji još jedna sitnica. Kako će Biden proći sigurnosnu provjeru za Bijelu kuću? Kad su mu i sin i brat, uzimali veliku lovu od Kineza ( i ne samo njih) za svoje mutne poslove? Postoje opipljivi dokazi, Hunterov laptop i svjedoci koji sve to mogu verificirati. U čemu je onda problem? U dubokoj državi. FBI raspolaže svim ovim podacima još od 2019, ali do danas nisu ni k*rcem mrdnuli.

70 milijuna Trumpovih glasača je svjesno što se događa. I u sve većem broju izlaze na ulice. Ali i oni pate od hrvatskog sindroma. Misle da se ovakve stvari, na fin način mogu riješiti. Greška. Kardinalna greška.

Vanka ih čekaju korisni idioti, antife i BLM, koji su glasovali za konačno uništenje najmočnije svjetske države. Svi smo vidjeli kako izgledaju njihovi “mirni prosvjedi”. Zapali, uništi, ukradi, ubij…. Ovo je pravi rat, gdje nema mjesta za finoću. Ako te netko opali šakom, ti ga zbodi nožem. Nažalost, tako stvari stoje…

Ovaj fenomen nam je i te kako poznat. Jer i mi imamo svojih 30-ak% DEBILA koji mrze Hrvatsku iz dna duše. Zašto je to tako? Odgovor je vrlo jednostavan. Zato što ideje komunizma i socijalizma, nikada nisu bile uništene do kraja. Crvena vatra je uvijek tinjala, a sad se razbuktala diljem svijeta.

Rješenje? Samo SILA i ništa drugo. I to ne danas, nego jučer! Svaki požar se širi ako ne reagiraš na vrijeme. Ako pustiš da gori, ode sve u 3 PM. Nadam se da je sad malo jasnije zašto je Adolf toliko sotoniziran, a Staljin, Lenjin i Mao nisu? Mada su pobili puno više ljudi. Komunizam je idealan sustav za vladavinu odabrane “elite” nad masama. Jednostavno ne postoji bolji. I upravo zato, nikome nije bilo u interesu da potpuno nestane. Danas vidimo zašto je to tako.

Ako padne Trump, komunizam će zavladati cijelim svijetom. To uopće nije upitno. Ovaj put pod malo ljepšim imenom – GLOBALIZAM. I nekim drugim lažnim, “humanim” idealima. Briga za okoliš, “jadne” migrante, lažnu ravnopravnost. Gdje će pederi, pedofili, crni kriminalci, transrodni i ostale moralne nakaze, imati duplo veća prava od nas.

Korijen svog ovoga zla je ATEIZAM. Zabrani ljudima ići u Crkvu, ne daj im da se izjašnjavaju kao vjernici i napravit ćeš od njih poslušne robove. Jer si im uzeo dušu. Ovo se odnosi samo na Kršćanstvo a Islam nitko ni ne pokušava mijenjati. Jer znaju što bi ih čekalo. Francuska i Austrija su nam najsvježiji primjeri.

Umjesto zaključka. Sotonjare su uspjele postaviti svoga Papu (lažnog proroka Bergoglia), smijeniti desetine Vlada, od nenormalnog napraviti “novo normalno”, paralizirati cijeli svijet virusom gripe…Tako da je vrlo izgledno da će odrediti tko će biti Američki Predsjednik. Pakleni plan “Novog svjetskog poretka” se priprema već dugo vremena i u njega su uložena enormna sredstva i trud.

Što sve ovo konkretno znači za nas? Više nikada nećemo biti suvereni i neovisni, a sudbinu će nam i dalje krojiti drugi. Ovaj put ubrzanim tempom. A bilo kakav oblik slobode, je stvar prošlosti.  

Ima li ikakve nade za nas? Sa ovakvim mentalitetom – NEMA.

Ispričavam se na iskrenosti.

“ZA DOMOVINU SPREMNI”

[pleatonitum]

Da li je križ kršćanski simbol?

Križ se smatra jednim od najvažnijih simbola Rimokatoličke Crkve. Postavljen je na vrhovima krovova i tornjeva, na oltarima, namještaju i svećeničkoj obrednoj odjeći. Temelji većine katoličkih crkvi izvedeni su u obliku križa. Zidovi svih katoličkih domova, bolnica i škola ukrašeni su križevima. Posvuda se križ štuje i časti na stotine načina. Kada škropi, “krsti” malo dijete, svećenik pravi znak…

[radiogornjigrad]

Romano Bolković: Bit iluminizma

Vidim da inkluzivnost involvira i Zlatno tele, parodiju Posljednje večere i četvrtog jahača Apokalipse, Smrt na blijedozelenom konju. Ova travestija judeo-kršćanstva (Zlatno tele, Stari zavjet, Židovi; Posljednja večera, Novi zavjet, kršćani) ne treba nikoga sekirati. Treba samo inkluzovno prizvati presvetu uspomenu na Tomás de Torquemadu i sav mrak će biti razagnan svjetlošću tisuća…

[homeoftheraindeer]

Jean-Luc Nancy (intervju)

"Nema više zapada"

Vodila: Elena Cue

Elena Cué: Što smatrate najvećim izazovima s kojima se danas susreće filozofska misao?

Jean Luc Nancy: U filozofiji ništa nije dano. Nijedno značenje se ne može smatrati očitim. Na primjer, nije uopće moguće govoriti o “čovjeku”, “društvu” ili “znanosti” na način da te riječi određuju neku ili neke čvrsto identificirane realnosti. Izazov je upravo ne osloniti se na neki od već stečenih identiteta. Za filozofa ništa ne smije biti uzeto zdravo za gotovo. Unaprijed zamišljena i uspostavljena značenja moraju se konstantno revalorizirati, a nove mogućnosti otvarati.

Kako filozof može učiti društvo da misli na takav način kada je to samo to društvo anksiozno kao što je naše kada su u pitanju odgovori i istine na koje se ono može osloniti i čvrsto se za njih držati?

Upravo je takva nestrpljivost ono što može biti zamka. U određenom smislu nestrpljivost je u pravu: nema razloga da se čeka i uvjeti za dostojanstven život mogu se zahtijevati bilo kada. S druge strane, postoje opskurna i kompleksna pitanja na koje empatični ili “radikalni” odgovori, kako to volimo reći, mogu biti veoma opasni.  Recentni Brexit je dobar primjer: tek je završen referendum, a njegovi pristaše su već postali nervozni i počeli ga propitivati. Ili pak Podemos, koji je počeo veoma snažno, ali je ubrzo izgubio snagu umjesto da je ojačao. Nadalje, trenutna kompleksnost je rezultat sukobljenih “nestrpljivosti”: ona koju osjete oni koji su isključeni te ona nestrpljivost koju osjete oni koji se boje isključenja (srednja klasa); nestrpljivost ljudi koji traže sklonište (izbjeglice) i onih koji se boje da ne budu “pregaženi” od strane izbjeglica; također i nestrpljivost onih kojima nedostaje prijašnji poredak stvari protiv onih koji žele ubrzati dolazak budućnosti.

Danas je mnogo teže iznaći pravac nego što je to bilo u vrijeme radničkih borbi ili u vremenu kraha diktatura. Kako je Francova diktatura trajala toliko dugo kada je ogroman broj ljudi bio protiv nje? Zato što je to vrijeme bilo vrijeme društvenih transformacija i transformacije europskih ekonomija koje su rezultirale i transformacijom uvjeta koji su mogli pripremiti kraj diktature. Zašto su europski komunizam i socijalizam u krizi? Zato što su njihovi “motori” suviše stari. Moramo pronaći nove načine za novo stanje stvari u kojem su se tehnike, snage i očekivanja polako transformirale. I zapravo, ovo je stvar koja se mora raščistiti: strpljivost koja je aktivna nasuprot onoj pasivnoj. Nestrpljiva strpljivost i strpljiva nestrpljivost.

Često ste pisali o terorizmu, pogotovo nakon napada u Francuskoj. Što mislite o svemu tome?

Terorizam je kombinirani efekt dvije sile: one koja se odnosi na promjenu u dominaciji Zapada i one koja se odnosi na tvrdnju/obranu (eng. assertion) Islama, koji je vidio uništavanje svoje ravnoteže kolonizacijom I isto tako koji je doživio propadanje Otomanskog Carstva. Terorizam otkriva ekstremnu situaciju stvorenu velikim kontradikcijama između Zapadnog modela napretka i blagostanja te realnosti egzistencije u zemljama koje osjete svoju marginaliziranost i gdje su više klase ili kaste uspjele održati enormne razlike u bogatstvu i status, tj. moći.

U isto vrijeme, Zapada je slab u svojoj moći. On više ne vjeruje u vlastitu civilizaciju, preokupiran je vlastitom tehnikom te uočava kako kapitalizam napreduje i raste bez da smanjuje razlike u životnim standardima, dok niti jedna socijalistička ekonomija nije uspjela dugo izdržati (Sovjetska ekonomija bila je državni kapitalizam). Ustvari, nema više Zapada, i umjesto njega tu su tehno – ekonomski polovi moći čije su vidljive “glave” Sjedinjene Američke Države i Ne – Sjedinjene Azijske Države i čije se akcije te vlasništva pronalaze gotovo svugdje, a pogotovo kada postoji prilika da se negdje nešto iskoristi, odnosno da bude iskorišteno / eksploatirano. Europa više nema vlastitu konzistentnost i samim time je osuđena / podvrgnuta (eng. subjected) na ovu podjelu svjetskih sila.

A globalizacija…

Stoga globalizacija provocira / izaziva (eng. provokes) eksplozije, tragedije, društvene i kulturalne kolapse svih vrsta. Tijekom pet stoljeća vjerovali smo da su utopije ostvarljive i vjerovali smo u njihovu taštinu / zavodljivost (eng. vanity). Sad nam je zadaća da mislimo drugačije, da reflektiramo na naše mjesto u svijetu. To će dugo potrajati… stoljeća, ukoliko budemo energični… No, društva su oduvijek pokazivala da su sposobna prevazići znatne poteškoće.

Na što referirate kada govorite o “iznenađenju slobode”? Vjerujete li da smo slobodni, ili ne?

Sloboda nije nešto što posjedujemo ili pak neko pravo koje imamo na raspolaganju. Sloboda počiva u činjenici da naša egzistencija nije programirana i da sama (za sebe) mora pronaći svoj put. Međutim, ona to mora napraviti na način egzistencije koja je u svijetu koji ima svoje uvjete / okolnosti i limite. Mi nismo slobodni ukoliko to znači “ raditi što god hoćemo” i “ biti neovisan od svega “ zato što mi ovisimo o mnogo čemu, a ponajprije zato što naša je naša “ volja “ veoma često sačinjena od sklonosti, nada i čežnji koje dolaze odnekud drugdje. Razumjeti što to znači je početak oslobađanja. I zbog toga možemo reći da nas sloboda iznenađuje; zbog toga što tada otkrivamo da “ postoji “ još nešto pored onoga za što smo mislili da je očito.

Na primjer: postanem bolestan i više ne mogu obavljati svoj posao, ali mogu vidjeti / doživjeti svoje stanje kao iskustvo; iskustvo koje mi rasvjetljava poziciju da nisam u stanju kontrole nad svim mojim odlukama ili preferencama. Ponekad, oboljenje daje lekciju onima koji su u dobrome zdravlju.

Možete li objasniti na koji je način patnja prilika za proširenje slobode?

To nije ono što govorim… i iznad svega ja ne govorim da je to ikakva prilika. Patnja nije preferabilna okolnost, to je prilika za pobuniti se, pogotovo za pronaći načine kako se buniti – u najboljem slučaju. Drugim riječima, koja je svrha svega toga? Svakako da je cilj ne više patiti, ali čak i to mora biti definirano. Dugo vremena, cilj je bio temeljen u riječi komunizam ili socijalizam. Ali ti koncepti se nikada nisu istinski ostvarili, osim u svojoj Sovjetskoj formi, no ta forma je propala.

Zašto je propala?

Ta analiza još uvijek nije urađena, ili barem ne dovoljno zadovoljavajuće. Umjesto da pogledaju dublje u problem, komunisti su sretni da samo optužuju prljavi kapitalizam koji je uništio svaku ideju o poštenom društvu zamijenivši je onom potrošačke slobode. Oni se bune protiv nepravde, ali ne znaju gdje se Pravda nalazi. Na primjer, danas često čujemo kako se govori o univerzalnom minimalnom dohotku. Isprva se to čini kao poštena i dobra ideja, ali to je ujedno i veoma opasna ideja s obzirom da doprinosi da mnogi ljudi ostanu na minimumu. Istina je da danas, kako bi stvarali, najprije moramo misliti. I moramo vrištati, također. Brexit je bio plač upomoć onih koji su bili tretirani s prijezirom od strane vladajućih klasa u Europi. Mi moramo slušati taj zov upomoć. Ali što od toga mi moramo razumjeti? To je ono što ostaje da bude promišljeno.

U vašoj knjizi “ Dekonstrukcija Kršćanstva “ govorite o religiji u današnjem svijetu. Možete li mi reći malo više o tome?

Ona nije o razbijanju ili uništavanju, već o rastavljanju ili pak o de – strukturiranju građevine da se pokaže od čega je sačinjena. Bitno za naglasiti je to da Kršćanstvo nije sačinjeno od religije. Ono je stvoreno od “fine” (eng. profound) mutacije mediteranske humanosti kada je trebala da nastane / iznikne iz antičkoga svijeta; koji je bio svijet limita, konačan svijet i ono što bismo mogli nazvati de – finiranim. Posvuda su bili bogovi s preciznim funkcijama, pravilima po kojima se moraju ravnati, modelima koje moraju imitirati i fiksnim horizontima. U jednom trenutku sve se to rasulo. Nedvosmisleno, s dolaskom Rimskog Carstva vidjeli smo prvu “globalizaciju” – u kojoj je došlo do raskida s fiksnim teritorijima te fiksnim pozicijama ( kao što su čovjek – rob). Tada je počela žudnja i obećanje za beskonačnim. To postignuće je prouzrokovalo promjeno u civilizaciji; kultura i društvo su dali maha velikim avanturama modernoga svijeta sa svim svojim rizicima.

S tom dekonstrukcijom Kršćanstva, do kakvih ste specifičnih zaključaka došli?

Prvi zaključak je ujedno I najvažniji: ta “fina / sublimna” transformacija kulture koja je osvanula s pojavom Kršćanstva je bila raskid s religijom kao idolatrijom, kao praznovjerjem; prema jednom kozmološkoj viziji s beskonačnim horizontom. Univerzalno, “totalno” Kršćanskog katoličanstva znači, iznad svega, bez – granično: bez idola, a umjesto toga otvorena beskonačnost. Tu je također i energija za “ nešto poduzeti “: mi možemo i moramo transformirati sebe same; a posljedično s tim transformirati i svijet – beskonačno – (u smislu stalnog pokušavanja, tj. procesa.) kršćanstvo je materijaliziralo sebe kao humanizam, kao kapitalizam i kao tehnološki napredak. To sve postaje problematično i opskurno, ali mi uvijek gledamo prema beskonačnom. ( I ) religija kao kolektivna točka referencije je nestala iz Zapada.

Drugi zaključak je upravo suprotan: ako je Kršćanstvo preuzelo poželjnu (eng. imposing) religijsku formu koju je nosilo stoljećima, to je zato što su izvjesnosti i reference na kojima je temeljena uvijek poželjne i usto veoma poželjne. Onda su tu oni koji prisvajaju te reference da pridaju / stvore značenje kao instrument moći, kao ideal ljepote ili kao zadovoljenje ( eng. gratification) misli; i oni koji ( začudno, oni su nekada isti / istovjetni) traže reprezentacije, slike i legende kojima se mogu izručiti. Ateizam je u nemogućnosti da razriješi mnoge dvojbe. I to je sramota zbog toga što je religija kao uvjerenje nedostatak slobode, izuzev mistika i velikih duhovnih ljudi koji su, s druge strane, pomogli mnogim religijama da se razviju i da evolviraju.

Za kraj, razgovarajmo o umjetnosti. Na koje načine poimate da je značenje suvremene umjetnosti različito od tradicionalne umjetnosti?

Tradicionalna umjetnost je bila povezana s mogućnošću reprezentacije istine – religiozne, političke ili herojske istine; istine percepcije, senzacije ili osjećaja. Moderni svijet vidi istinu kao beskonačan proces potrage. Ne postoje stabilne i pristupljive figure ili forme; čak niti u onome što je umjetnosti bila u stanju proizvesti u pogledu formi koje nazivamo apstraktnima ili bojama bez precizne forme (Rothko, Newman, Pollock). Cjelokupna kultura biva izmišljena tamo gdje značenje umjetnosti biva sve više opskurno, upravo iz razloga što se više ne radi o reprezentiranju danih istina.

Što bi to značilo?

Značenje umjetnosti je, u određenom smislu, nužno enigmatično i nedostižno, zbog toga što ne dozvoljava samome sebi da bude formulirano u tj. pomoću jezika. Pomislite na glazbu: sa dvanaest tonalnom glazbom, serijskom glazbom, elektronikom, jazzom, rockom i miksevima tonalne i atonalne glazbe, naša panorama zvukova se značajno promijenila (kao i naš vizualni pejzaž, ali zvuk ima snažniju senzualnu penetraciju; pomislite na elektrifikaciju, techno, rap, slam, etc.). Mi tražimo nove senzibilitete i to, naravno,  nosi svoje rizike. Tražimo one senzibilitete i enigme čula koje postaju / koje imaju mogućnost da postanu naše.

[carica-ficus]

Recenzija: Medvjed i Slavuj

Originalan naslov: The Bear and The Nightingale

Autor: Katherine Arden

Datum: 29/06/2022

Ocjena: ⭐⭐

————————————————————————

Kako sam se prošle godine uvukla u istraživanje Slavonske mitologije, tako sam bila dosta uzbuđena čitati knjigu koja je njom očito inspirirana. "Medvjed i Slavuj" je inače dosta popularno djelo i ocjene su joj relativno dobre, no ja sam se razočarala.

Ovo je prva knjiga trilogije pa je većina nje tek uvod u Ardenin svijet, no od 300 stranica ove knjige, njih gotovo 250 otpada na postavljanje temelja za ostatak priče. Likovi ne rade ništa vrijedno spomena. Glavnoj junakinji se događaju određene situacije koje su bitne za radnju, ali one se sa svojim jezikom, sa napetošću i drugim elementima gotovo ne razlikuju od ostalih. Osim toga, Arden jako često ponavlja neke činjenice koje je već jasno postavila i ne trebaju se podalje objasniti.

Pohvale dajem jedino za istraživanje koje je unijela za stare običaje i kulturu. Teško je danas naići na bilo kakve informacije o Slavenskim vjerovanjima i životu prije nego je Kršćanstvo preuzelo vlast, pa .mislim da je u tim elementima ipak unijela dovoljno truda i dovoljno vjerno predočila tadašnji život.

Mislim da imam toliki problem sa knjigom jer je smatram veoma Amerikanizirano. Arden kao da je htjela spojiti desetke nepovezanih staroslavenskih bajki, što samo po sebi ne bi bio problem, da nije učinjeno toliko nezgrapno. Nema kulminacije radnje, nema izgradnje napetosti. Također, završna bitka mi je bila malo previše. Tijekom čitave knjige ništa se ne događa i onda odjednom, veoma iznenadno, sve se svede u taj jedan dio koji mi također nikako stilom ne spada u ostatak knjige. Ona mi je osobno još podalje okaljala doživljaj knjige jer djeluje dosta holivudski - glavna junakinja nevjerojatnim sposobnostima spasi junački čitavo selo. Malo mi je to bilo previše.

Ja nisam baš zadovoljna ovom knjigom i ne namjeravam čitati ostale djelove trilogije. Ako sam nešto naučila, to je da ne tražim vjeran prikaz Slavonske kulture od američkih autora koji je nikada nisu proživjeli.

[preporodbn]

OPREDJELJENJE BOSANSKIH VLADARA (IV dio)

OPREDJELJENJE BOSANSKIH VLADARA (IV dio)

Piše: Saud Grabčanović, Pojava kršćanstva u Bosni, pokrštavanje, bogumilska hereza i njen razvoj Kršćanstvo se na prostorima Bosne pojavilo još u antičko doba, u doba vladavine  Rimskog carstva na ovim prostorima. Katolička crkva se prva pojavila na ovim prostorima i po svom istorijatu je najstarija. U prvim vijekovima nove ere područje današnje Bosne je bilo pokršteno i to najprije južni, a…

[balkanin]

Gvozdeno kršćanstvo biskupa Košića

Gvozdeno kršćanstvo biskupa Košića

Drago Bojić Kršćanstvo biskupa Košića je nepristojno i uvredljivo, s retrogradnim i dekadentnim pogledima na svijet. To je militantno i gvozdeno kršćanstvo, teško oboljelo od idolatrijskog obožavanja kulta Crkve, nacije i domovine, pri čemu sve drugo postaje bezvrijedno, i konkretni čovjek i Bog u koga se vjeruje. Sisački biskup Vlado Košić često nastupa i u pravilu svojim izjavama skandalizira…

[urbanidesnicar]

Dilajla

Treba li pomagati ljudima u nevolji? Dakako. Pod svaku cijenu? Ovisi. A što ako te isti mrze i žele ti zlo? Nema teorije. Primjer? 99% Afganistanaca podržava Šerijatski zakon i smatra da je Islam jedina prava religija. Svi mi ostali smo za njih nevjernici. Spremni su u sekundi dati život za Alaha i usput povesti i nas sa sobom. A tamo nas čekaju 72 djevice plus Rada Borić. Imam neki ružan osjećaj da bi baš mene ona (on?) zapala?

Sotonistička sekta zvana UN, tvrdi da je najbolji način borbe protiv terorizma, primanje što više "migranata". Je li matere ti mile? Opet sam vascijeli ostao zabezeknut. Što je sa prebogatim arapskim zemljama, koje imaju i sredstva i kapacitet za zbrinjavanje milijuna ljudi? Jednostavno ne će. Nemaju od njih nikakve koristi, a nisu ni veslo sisali. Najlakše ih je proslijediti naivnim multi-kulti "bezbožnicima". I tako jednim udarcem ubiti jato muha. Riješiti se sirotinje i uništiti Kršćanstvo. U međuvremenu se poput kuge širi nova svjetska religija. Korona-komunizam. Ne znaš što je gore? Da nam netko kaže kako u sklopu borbe protiv pedofilije, moramo "ljubitelje male djece" zaposliti u vrtićima, bi li i to smatrali normalnim i humanim? Hau jes nou. Zato, odjebite više sa svojim lažnim multikulturalizmom i ostavite nas na miru. Pored svih problema koje imamo, samo nam još vi falite...

Jedno pitanje visi u zraku skoro godinu dana. Zašto je Trump odobrio eksperimentalno cjepivo u zadnjoj godini mandata? Puno je raznih teorija, ali jedna se konstantno ponavlja. Navodno je prvobitni plan NWO bio da nas u sklopu VELIKOG RESETA, 2-3 godine drže "zaključane". Sve dok se ne pojavi "čudesni lijek". Trump je svojim potezom to onemogućio i odobrio cjepivo, koje je već odavno bilo spremno. Ovo ima nekog smisla ali poučen dosadašnjim iskustvima, skeptičan sam prema svemu.

Idemo dalje. Primjetno je da se dobar dio pučanstva odlučio cijepiti, isključivo zbog "povlastica" koje su im obećane. Bojim se da su se kvalitetno zajebali. Primjer prvi. Na tzv. covid putovnicama (koje su već uvedene u neke zapadne države) piše da iste vrijede samo 3 mjeseca od primanja druge doze. Primjer drugi. Kanada ima oko 38 milijuna stanovnika a tamošnja socijalistička vlast je naručila 293 milijuna doza. Dovoljno da se svaki čovjek, žena i dijete cijepe čak 7 puta. Mislim da svaka racionalna osoba shvaća o čemu se ovdje radi.

Kao potpuni laik do sada sam (čini mi se?) shvatio slijedeće stvari :1. Korona nije nikakva smrtonosna bolest, nego jedna vrsta gripe.2. Nikakvo cjepivo ne dolazi u obzir, jer su nuspojave puno gore od samoga virusa.3. Ako si slučajno jedan od 0.02% sretnika koji će se razboljeti, postoje alternativni i provjereni lijekovi koje se ne smije spominjati. Zašto? Jer bi elite ostale bez osnovnog argumenta za uvođenje represivnih mjera. A velike farmaceutske kompanije ne bi ni kune zaradile. Koji su to lijekovi? Ima ih više ali se najčešće spominju: Ivermektin i Hidroksiklorokin u kombinaciji sa cinkom i vitaminom D.

Sve je ovo desetljećima pripremano, tako da postoji i plan B. Stanoviti švedski novinar predviđa, da nam nakon korone slijedi zaključavanje zbog "klimatskih promjena". Nema više: auta, tvornica, termoelektrana, zrakoplova a i disanje postaje luksuz. Osim ribama. One svakako dišu na škrge. Momak pretjeruje? Ne bih se kladio jer se radi o sotonjarama. Ako im daš prst, uzet će ti cijelu ruku. A upravo smo im to dozvolili. Kada se netko domogne neograničenih ovlasti, koji mu je motiv da ih se odrekne? Nema ga. Svi mali Napoleoni, diktatori i kompleksaši, su konačno ostvarili svoj životni san.

Pošto je danas je sve moguće, ne bi bilo loše to iskoristiti. Recimo da susjed preko puta živi u trosobnom stanu. A ti se jadan stiskaš u dvosobnom. Obučeš ispeglane gaće i košulju, cipele od kože depresivnog guštera i obavezni sako. Pardon, sakAo. Pozvoniš mu na vrata, i pristojno i dostojanstveno (sa nožem u ruci) ga zamoliš da napusti objekt. Useliš sa obitelji u njegov stan i promijeniš bravu na vratima. Ako te bude pitao što se događa, ponosno mu odgovori: "NOVO NORMALNO".

Mnogi se u ovim teškim vremenima uzdaju u Božju pomoć. Potpuno razumljivo. Ali, čime smo je zaslužili? Da bi nam dragi Bog pomogao, moramo i mi nešto poduzeti. Samim rođenjem ti je podarena SLOBODNA VOLJA. A ti si se iste odrekao i slijepo slijediš  "gospodare". Ovo nije igrani film, nego borba između dobra i zla. Ako si se unaprijed predao i dozvolio da ZLO upravlja tvojim životom, onda nemamo o čemu razgovarati. Niti se čemu nadati...

Ne očekujem nikakvu reakciju na moje tekstove. Niti sam ikakav čimbenik, da bi moje riječi nešto značile. Toga sam svjestan i uopće nemam iluzija. Ovo radim iz inata, i najdraže mi je kad kojeg progresivca izbacim iz takta. Osjećaj je NEPROCIJENJIV. Volio bih da mogu razbjesniti i ove naše. Ne uvrjedama ili omalovažavanjem, nego činjenicama. Što prije kolektivno popizdimo, to bolje. Samo se ljuta i bijesna osoba može boriti za promjene. Ako si i dalje ravnodušan i indolentan, piši kume propalo. Postoje pojedinci na društvenim mrežama, koji fenomenalno pišu. Isključivo  za svoj gušt. Ako se udružimo i budemo uporni, možda naš glas dopre do onih koji su trenutno u stanju šoka? Izazvanog konstantnim medijskim pranjem mozga. U svakom slučaju nemamo što izgubiti, jer se globalisti najviše boje DOBRO ORGANIZIRANOG OTPORA.

Ponovo se moram vratiti u prošlost. I naglasiti jednu stvar, koju dobar dio ljudi ne želi čuti. A ni shvatiti. Čude se nečemu, što je odavno jasno. "Prosto kao pasulj", rekle bi komšije. U pitanju je DRASTIČNA razlika između Ustaša i četnika. Dok su jedni njegovali bradu i vagali kome će se priključiti, drugi su se borili. Srbi su prvaci svijeta u laganju i sa tom se činjenicom moramo pomiriti. Ali su glede hrabrosti i ratovanja, na samom začelju. Kukavice i obične p*čkice (mislim na karakter a ne na "onu" stvar). Na početku 2. svjetskog rata su bili na strani gospon Adolfa & co. Čak su prvi u Europi riješili "židovsko pitanje". Nikakav "pokret otpora" kod njih nije postojao. Devet (9) Njemačkih vojnika je zauzelo cijeli Beograd i nitko im se nije suprotstavio. Tako da priče o: "Otpisanima", Prletu, Tihom, Mariji, spadaju u kategoriju bajki za djecu. Čim su vidjeli da se odnos snaga mijenja u korist "saveznika", skinuli su kokarde i zamijenili ih petokrakama.

Rezultat svega toga? Čiča Dražu i njegove zečeve su proglasili antifašistima, pa je danas četnički pokret potpuno legaliziran. Upravo zato ne razumijem one koji se još uvijek čude, dizanju spomenika i veličanju Ravnogorskog pokreta. Po njihovom zakonu, na to imaju potpuno pravo. A to što ga mi nemamo, je isključivo zasluga domaćih izdajnika i dece jugo-oficira. Za razliku od četalja, Ustaše je krasila hrabrost, ponos i spremnost da se žrtvuju za Domovinu. Borili su se za svoju zemlju, i branili hrvatski narod do zadnjega daha i trenutka. A to smo krvavo platili. Ne samo na Bleiburgu, nego i u pokojnoj jugi.

Još uvijek nas se progoni. I to u državi koju smo krvavo stekli. Zato oko pozdrava ZA DOM SPREMNI, nema, niti smije biti ikakve rasprave. To je SVETINJA, u koju se ne dira. Istoričare, Vazelin bojnu, Jude i kvazi naučnike, nabijem na neku stvar. A presude korumpiranih udbaških sudova, treba ignorirati i ne davati im publicitet. Ante, Drinjanin, Rafael, Jure, Dido..., i svi ostali koji su branili ovaj narod od crvene nemani, zaslužuju svoje mjesto u ALEJI VELIKANA. Ovu temu treba za vijeke vjekova zaključiti, i prestati se pravdati svakoj fukari. Oni svako malo namjerno potenciraju ovu temu, a mi se naivno hvatamo na udicu. Imao sam tu "privilegiju" da se školujem u titino doba. A svi znamo o kakvoj se propagandi tu radilo. Zato apsolutno SVE što su nas učili o povijesti, treba zaboraviti. Bez iznimke. Nadam se da je ovo konačno jasno, tako da (kao što pravopis nalaže), na kraju ovoga paragrafa ide TOČKA.  

Kad kliknem na bilo koji režimski portal, imam osjećaj da živim u SFRJ. Udarne teme su: događaji u regiJonu, obračun sa (nepostojećom) ekstremnom desnicom, brižna mater iz mešanog braka - Severina, itd. Da ugođaj bude potpun, pobrinuli su se samoproglašeni DNOvinari, sa svojim idiotskim tekstovima o bratstvu i jedinstvu. Nikad prežaljeni drug tito je također vazda nazočan. Ovaj put u liku i djelu Briselskog lole sa očalama. Nije mu dovoljno što ga partijski mediji hvale, nego se još kurchi svojim "skromnim" izjavama. ON je zaslužan za sve uspjehe (koje?), ON je napravio Pelješki most, ON je satro koronu i zahvaljujući NJEMU imamo veći BDP. Poput svih velikih državnika, ON smišlja slogane koji će ostati zapisani u povijesti. "Pogodili smo mentalitet hrvatskog čovjeka", veli naš omiljeni junak iz crtanih filmova. Moram priznati da mi ova krilatica nije posve jasna, pošto dotični nije ni hrvat, a ni čovjek. Ili sam jednostavno potkapacitiran, pa ne kontam što je autor htio reći?

Nisam zadovoljan ovim skromnim uratkom, ali s obzirom na raspoloženje nije moglo bolje. Zašto sam ga onda uopće pisao? Jer moram neke stvari izbaciti iz sebe. A hoće li to netko pročitati, stvarno nije do mene.

"Hrvatska već vidje dosta raznih čuda, ali dilajle poput mene nema baš svuda..."

"ZA DOMOVINU SPREMNI"